ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
original scientific article	DOI 10.19233/ASHS.2018.31
received: 2017-09-01
POGLEDI VALTAZARA BOGIŠIČA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEDU TRADICIJE I MODERNOG DRUŠTVA)
Ivan TEPAVČEVIC
Univerzitet Črne Gore, Filozofski fakultet - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic, Črna Gora
e-mail: tepo40@t-com.me
IZVLEČEK
Članek obravnava do sedaj še ne dovolj osvetljene rezultate Bogišeceve usmeritve pri preučevanju črnogorske družbe s posebnim poudarkom na običaju krvnega maščevanja. S tega vidika je obravnavana Bogišiceva osebnost in njegovo iznajdljivo znanstveno-raziskovalno delo ter zanimanje za preučevanje tega običaja v specifičnih življenjskih okoliščinah črnogorske družbe. Na podlagi njegovih del, zbirke pravnih običajev v Črni gori, Hercegovini in Albaniji, kjer je bila široko zastavljena metoda anketiranja in neposrednih raziskav v družbi, bomo skušali osvetliti odnose nepisanih pravnih običajev in zakonodaje v črnogorski družbi, ki je prešla čez specifične zgodovinsko-politične razvojne faze in spremembe.
Ključne besede: Črna gora, Valtazar Bogišic, črnogorska družba, krvno maščevanje, pravni običaji, črnogorska
zakonodaja
LE OSSERVAZIONI DI VALTAZAR BOGIŠIC SUL MONTENEGRO E SULLA SOCIETÁ MONTENEGRINA (LA VENDETTA DI SANGUE - FRA TRADIZIONE E SOCIETÁ MODERNA)
SINTESI
Al centro del presente contributo ci sono i risultati, finora poco evidenziati, dell'interesse di Bogišic volto allo studio della societá montenegrina, con particolare attenzione alla consuetudine della vendetta di sangue. Vengono ana-lizzate da questo punto di vista la personalitá di Bogišic e il suo lavoro inventivo di ricerca scientifica, nonché la sua dedizione all'approfondimento di questa consuetudine nelle condizioni di vita proprie della societá montenegrina. In base alle sue opere, ossia la raccolta Le Consuetudini giuridiche del Montenegro, dell'Erzegovina e dell'Albania, inquadrabile come metodo di ricerca di ampia impostazione ed effettuato tra la gente in forma di sondaggio, cerche-remo di fare luce sulle interrelazioni tra le consuetudini giuridiche non scritte e la legislazione nella societá montenegrina, la quale ha attraversato fasi di sviluppo storico-politico e cambiamenti particolari.
Parole chiave: Montenegro, Valtazar Bogišic, societá montenegrina, la vendetta di sangue, consuetudini
giuridiche, legislazione montenegrina
495
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Kad čovjek, nezasjenjen duševnim okom, pogleda s jedne strane na pravničku nauku s tim što se obično na nju naslanja (pisano zakonarstvo i učeni sudije), a z druge na faktičke odnošaje društveno-pravnoga bivstvovanja narodnog na slovenskom jugu - teško da mu se nece sama so-bom pogledu nametnuti slika, koja, osim što ce ga probuditi k razmišljanju, vec ce mu i na prvi mah ostaviti utisak: kao da megju ta dva življa ne gospoduje baš najbolja harmonija (Bogišic, 1999b, 19).
UVOD
Tijekom XIX stoljeca u Crnu Goru je dolazio veliki broj „izvanjaca",1 čija su stvaralačka iskustva i politički pogledi često predstavljali novine u političkom i kul-turnom životu Crne Gore. Valtazar Bogišic2 spada u red onih izvanjaca koji je svojim djelom značajno doprinio ukupnom kulturno-prosvjetnom preporodu Crne Gore u drugoj polovici XIX stoljeca. Iz njegovog rada sagledava se povezanost južnoslovenskih naroda, duboka prožetost kulture i oslobodilačkih stremljena (Kustudija, 1989, 77).
Istraživanje Valtazara Bogišica u drugoj polovici XIX stoljeca označava novi period znanstvenog pristupa u izučavanju crnogorskog društva, posebno njegove društvene strukture. Zahvaljujuci svestranom znanstvenoi-straživačkom radu Valtazara Bogišica sačuvano je dra-gocjeno svjedočanstvo o strukturi crnogorskog društva u jednom prijelaznom i turbulentnom razdoblju.3 Povi-jest crnogorskog društva krajem XIX stoljeca u stvari je povijest sučeljavanja tradicije i modernizacije. No bez obzira na sve teškoce crnogorsko društvo se mijenja-lo i učvršcivalo svoj socijalni, etnički, vjerski, kulturni i politički mozaik (više vidjeti: Marovic, 1998; Marovic, 2018; Andrijaševic, Rastoder, 2006; Bulajic, 1959; Durovic, 1960; Franetovic, 1960; Strugar, 1960; Vojino-vic, 1989b; Vučkovic, 1972).
Predmet naše analize usmjeren je prema posebnim pitanjima, koja se odnose na Bogišicev značaj i udio u sagledavanju složenih crnogorskih odnosa i društva, s jedne strane, ali i na ispitivanje, rasvjetljavanje i analizu jednog društvenog običaja - krvne osvete, koji je bio prisutan na području Crne Gore, s druge strane. Sve te pojave promatrat cemo u širem povijesnom kontekstu komparativno sagledavajuci takve običaje i u susjednim zemljama.
U radu je iznesen prikaz osnovnih obilježja krvne osvete u Crnoj Gori kao običajnog prava i društvene pojave. Posebno se sagledavaju okolnosti i društveni okvir nastanka krvne osvete i sredine u kojoj se primjenjivala. Svrha ovog rada je analiza konteksta u kojem se krvna osveta manifestira i kakve su joj varijacije kao i poslje-dice u crnogorskoj plemenskoj zajednici. Koje su specifičnosti njenog izvršenja, koja pravila susrijecemo pri izvršavanju, kakvi su oblici mirenja i na koji način je izvodeno, zašto se krvna osveta postojano prilagodava kao običaj novim uvjetima u modernim nacionalnim državama s neovisnim sudstvom, i kao takva postoji u pismenom kodificiranom pravu i na kraju kakav je odnos vlasti i zakona prema ovom običaju; pitanja su koja se postavljaju i na koja se pokušava odgovoriti.
Običaji nijesu ništa vječno i nepromjenljivo i oni se što i Opci imovinski zakonik pokazuje mijenjaju sukla-dno s društvenim i kulturnim razvojem, a ponekad gube moc i iščezavaju. Naročito je to primjetno na prijelazu iz plemenskog života u državnu organizaciju (Vlahovic, 1989, 186).
U suvremenoj teoriji moguca su dva pristupa - jedan po kojem se pravni običaji promatraju isključivo kao povijesna kategorija, i drugi u kojem se pravni običaji promatraju i kao uslovno suvremeni fenomen jer se i u naše vrijeme stvaraju novi običaji. Pravnim običaji-ma bili su u prošlosti regulirani mnogi odnosi i materije. Kad je riječ o Crnoj Gori, najizravnije su vezane za svakodnevni život i njihove uže ili šire društvene zaje-
1	Za kulturno-prosvjetne političke i druge radnike koji su dolazili iz raznih jugoslavenskih zemalja u Crnu Goru uobičajen je naziv „iz-vanjac". Riječ „izvanjac" nastala je u Crnoj Gori u XIX stoljecu, kada su u vecem broju ljudi sa strane počeli da dolaze u ovu zemlju. Medu njima najpoznatiji su: Sima Milutinovic, Dimitrije Milakovic, Dorde Srdic, Milorad Medakovic, Vuk Stefanovic Karadžic, Ljubomir Nenadovic, Jovan Sundečic, Milan Kostic, Simo Popovic, Božo Novakovic, Ilija Beara, Jovan Pavlovic, Jovo Ljepava, Stevo Čuturilo, Laza Kostic, Simo Matavulj, Mihailo Polit Desančic, Jovan Jovanovic Zmaj, Vasa Pelagic, Milan Jovanovic Batut, Josip Slade. Detaljnije o ovome vidjeti: Kustudija, 1995.
2	Valtazar Bogišic (roden u Cavtatu 7. prosinca 1834. umro 24. travnja 1908) bio je akademik, profesor, doktor filozofije i doktor pravnih znanosti, znanstvenik, istraživač, zakonopisac, ministar pravde u Crnoj Gori, čovjek enciklopedijskog znanja, pobornik povijesnopravne, ali i drugih škola, vrsni poznavatelj usmene književnosti, priredivač zbirki narodnih pjesama, poliglota, bibliofil. Gotovo čitav njegov rad posvečen je proučavanju prava, ustanova i običaja slavenskih naroda. Napisao je mnoge rasprave na francuskom i njemačkom. Sagledavajuci Bogišicev opus u cjelini, njegova djela se mogu klasificirati u četiri skupine: radovi o običajnom pravu (prikupljanje i objavljivanje narodnih običaja, zbirke narodnih običaja, teorijski, didaktički radovi o narodnim običajima i običajnom pravu); radovi iz oblasti pravne povijesti; izučavanje obitelji i obiteljskog prava; radovi iz oblasti teorije prava i zakonodavstva. Van ove četiri skupine nalazi se Bogišicevo najvece djelo, Opci imovinski zakonik, kao sinteza i plod njegovog šesnaestogodišnjeg zakonodavnog rada. Važnija djela su: Pravni običaji u Slovena, Privatno pravo (1867), Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji žive u narodu (1866), Pisani zakoni na slovenskom jeziku (1872). Bogišicev znanstveni opus obuhvata oko pedeset objavljenih i desetinu radova koje za života nije stigao objaviti, kao i veliku zbirku dokumenata skupljenih tijekom života (Danilovic, 1999, 339-340).
3	Bogišiceva istraživanja javljaju se u periodu kada Crna Gora nastoji da riješi komplikovane odnose sa Osmanskim carstvom, čija ce eskalacija kulminirati u „Veljem ratu" 1876-1878. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Crnoj Gori ce biti priznata neovisnost od onih zemalja koje je do tada nijesu priznavale i na nju ce se odnositi niz članova ovog ugovora koje ce morati da sprovodi u narednim godi-nama (vidjeti: Ražnatovic, 1979; Andrijaševic, Rastoder, 2006).
496
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Slika 1: Portret Valtazara Bogišica (Vir: Wikimedia Commons).
dnice, materiju svojine, porodične i nasljedne odnose, ekonomske aktivnosti, položaj žene, režim koriščenja zajedničkog zemljišta, kao i odnose u kaznenoj sferi, koji obuhvata i običaj krvne osvete. Krvnu osvetu kao društvenu pojavu treba promatrati kao proces u odrede-nom povijesnom nastanku i prilagodavanju pravnim i socijalno-političkim uslovima, tako da se anatomija od-redenog društva može pratiti od nastajanja pa sve do osvete u docnijim stoječima.
O krvnoj osveti kao svojevrsnom samosudu, koji se javio još u doba bez pisanog prava i organizirane države, postoji bogata povijesnopravna, krivičnopravna, etnološka, običajnopravna, psihološka i druga literatura. Uočljiva su različita shvačanja o prirodi i karakte-ru tog običaja (Durham, 1909; Jelič, 1926; Jelič, 1927; Dučič, 1931; Gje?ovi, 1933; Hasluck, 1954; Vlahovič, Dančetovič, 1961; Pupovci, 1968; Pupovci, 1971; Du-ričič, 1975; Boehm, 1984; Karan, 1985; Ščepanovič, 2003; Čepulo, 2010; Krstič, 2010; Povolo, 2015; Povo-lo, 2017; Ergaver, 2016; Ergaver, 2017; Darovec, 2016; Darovec, 2017).
Krvna osveta je praiskonski oblik pravosuda koji je tijekom vremena doživio evoluciju. Nastala je kao re-
zultat društvenih prilika i načina života. No njeno posto-janje je u izravnoj vezi s tradicijom i nepostojanjem jake države, autoritarnog pravnog poretka i efikasnog sud-stva. Ona je bila način zadovoljenja pravde, ali i zaštite od nasilja, kako individualnog tako i kolektivnog (Jelič, 1926; Ergaver, 2016, 2017). Darko Darovec u najnovi-jem istraživanju o krvnoj osveti zasnovanom na interdisciplinarnim historiografskim i antropološkim studijama rekonstruira običaj krvne osvete sa naglaskom na činu poniženja i pokore u njemu (Darovec, 2017, 57-97).
Tradicionalna pravna povijest XIX i početkom XX stolječa, čija tumačenja i dalje dominiraju novijom historiografijom, formulirala je osvetu kao primitivni stupanj ljudske mentalne, društvene i pravne evolucije (Burckhardt, 1956, 346-350, 362-363; Huizinga, 2011, 9, 19, 29-30; Darovec, 2017, 65).4 Medutim, sredinom XX stolječa povjesničari su počeli primjenjivati istraži-vanja antropologije u rješavanju konflikata i ustanovili da je srednjevjekovno društvo imalo mehanizme za mirno rješavanje i ravnotežu na svim nivoima. Želja za mirom, ukorjenjena u hriščanskom učenju, prožimala je običaje, kanone, pisane zakone (White, 1986; Smail, 2003; Carroll, 2006, 185-233; Darovec, 2018, 73, 74).
4 Takoder ranije lokalne etnografske studije shvačaju običaj kao strašno djelo, da je osveta grda no samo ubistvo. Ona se može otegnuti i za 20 godina. Osveta se zakonom zabranjuje Črnogorcu, ali ako se osveti, onda je on veseo, čini mu se kao da se ponovo rodio, kao da je dobio stotinu megdana (Medakovič, 1860, 112-115).
497
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Rituali pregovora kao ključnog elementa osvete postajali su u svim europskim društvima, podstaknuti principom da nepravda, uključujuci i ubojstvo, može biti zadovoljena novčanim nadoknadama (Darovec et al., 2017, 396; Darovec, 2018, 58).
U Europi običaj krvne osvete zadržao se najdulje, posebno medu Crnogorcima i Albancima, što potvrdu-je i literatura o ovom pitanju.5 Uprkos stereotipnoj slici krvne osvete, koja je prisutna, prikazuje se iracionalno i emocionalno nekontrolisano i necivilizacijski krvi gladno ponašanje. Neka od temeljnih antropoloških i povijesnih studija s kraja XIX i početka XX stoljeca na-glašavaju da je ova pojava primarni sustav socijalnog sankcioniranja tipičan za plemenska uredenja ili za tzv. prvobitna društva (Westermarck, 1906; Heusler, 1911). Tek od XVI stoljeca u centralnoj i zapadnoj Europi javlja se sistemsko ograničavanje običaja krvne osvete, a postizanje mira postepeno je zamijenilo konzistentno kažnjavanje kriminalaca (Povolo, 2015, 196-235).
Prema najnovijim istraživanjima Daroveca, Ergaver i Omana na osvetu treba gledati kao na stanje konflikta, koje proizilazi iz neprijateljstva. Nastaje kada krivnja koja je izazvala konflikt nije prikladno (časno) na odgovarajuci način razriješena, ili kada je nasilan odgovor na povredu, naročito ubojstvo, kulturno pri-hvatljiviji od novčane nadoknade. Stanje medusobnog neprijateljstva traje sve do uspostavljanja trajnog mira. Tek tada se stanje uzajamne mržnje obustavlja i uspo-stavlja se novi društveni odnos - netrpeljivost se za-mjenjuje ljubavlju (Darovec et al., 2017, 403; Ergaver, 2017, 192).
Na području Crne Gore, Albanije i Hercegovine postojala je svijest o povezanosti krvne osvete i uspo-stavljanja mira. Jedan od prvih opisa običaja osvete i pomirenja napravio je Alberto Fortis, koncem XVIII stoljeca na putovanju po Dalmaciji u knjizi Putpo Dalmaciji. Fortis je naveo da su Morlaci ponekad užasni i varvarski zbog svoje nasljedne krvne osvete, ali tvrdi da je čuo kako su u Albaniji efekti krvne osvete još grozniji. On kaže: „U tim je krajevima čovjek najblaže čudi sposoban za najbarbarskiju osvetu vjerujuči stalno da ispunjava svoju dužnost dok je vrši, priklanjajuči se toj ludoj obmani lažne časti uprkos kršenju najsvetijih zakona i kaznama kojima se izvrgava zbog odluke s umišljajem" (Fortis, 1984, 42). Fortis smatra da osveta i pravda medu tim ljudima odgovara istom pojmu koji je prvobitan, i navodi poslovicu „Tko se ne osveti, taj se ne posveti". U ilirskom jeziku osveta znači što i vendetta i santificazione (Fortis, 1984, 42; Ergaver, 2016, 108, 109). Kada je pomenuo Albaniju, Fortis je uputio i na dio Crnogorskog primorja, koji je u to vrijeme pri-padao Venecijanskoj republici.
Opis zakonskih običaja na području Crne Gore dao je njemački putopisac Johann Georg Kohl 1851. godi-
ne, naglasivši da su Črnogorci očuvali tradiciju krvne osvete, te da su svjesni posljedica koje je ona donosila. Apostrofirao je da je običaj krvne osvete prisu-tan u svim plemenskim zajednicama u kojima državna vlast i sudovi nijesu razvijeni, pa sami običaji regiliraju odnose u zajednici i čine suštinu njenog pravosudnog sustava. U zavisnosti od stupnja uvrjede, postojala je obveza placanja krvi, kao i rješavnje spora bez pro-livanja krvi. To je dovodilo do pomirenja, koje je regulirano posebnim pravilima i običajima (Kohl, 2005, 174- 176; Ergaver, 2016, 105).
Krvna osveta, povijesno promatrano, uz otkupninu i protjerivanje iz zajednice koje su dio cijelog običaja osvete, spada u prvobitne oblike društvene represije. U početku bila je usmjerena protiv čitave zajednice po-činitelja delikta koji je uzrok osvete, da bi s razvojem društva evoluirala, ograničavajuci se na krug njegovih najbližih srodnika (Krstic, 2010, 260; Jelic, 1926, 34).
U znanstvenoistraživačkom radu Bogišicevo glavno interesovanje je bilo okrenuto običajnom pravu, izradi Opceg imovinskog zakonika i položaju obitelji kod južnoslavenskih naroda. To su djela iz običajnog prava, pravne povijesti, proučavanja obitelji, teorije i metodologije prava, opce i nacionalne povijesti, djela iz oblasti folkloristike, toponomastike. Bogišic je uzi-mao ono što je najbolje u europskoj pravnoj znanosti, čuvajuci pritom tradicionalno narodno pravo - običaje koji žive u narodu. Pokušao je, još u svojim početnim studijama, da u oblasti etnografskih proučavanja dru-štvenopravnih pojava, postavi tri osnovna pravca u su-stavnom proučavanju i metodskom postupku: narodni jezik, narodni pojmovi čovjeka k nevidljivim bicima i pojavama i narodno pravo. U ovome se, nesumnjivo, odražavao Bogišicev metod kompleksnog, interdisci-plinarnog istraživačkog pristupa (lingvističkog, psiho-analitičkog i pravnopovijesnog). Za predložena prva dva pravca, Bogišic je smatrao da se mogu primijeniti u proučavanjima naših narodnih običaja uopce, „koji još danas žive u narodu", dok je za treci pravac smatrao da se mogu proučavati običaji i u „predašnjim" vreme-nima, iz pisanih izvora i usmenih narodnih predanja, i u „sadašnjem" narodnom životu, što inače u nekim zapadnoeuropskim zemljama u to vrijeme nije bilo moguce istraživati, jer su one bile vec odavno iščezle iz svakodnevnog života njihovih stanovnika (Bogišic, 1927, 10-11). U daljem razvijanju metode svojih is-traživanja Bogišic je zaključio da je „za sve znanstvenike koji se bave izučavanjima čovjeka u društvu", neophodan pravni, sociološki, ekonomski, etnografski, jezički i kulturnopovijesni pristup, a posebno, kao dopunska dokumentacija, i „statistika, koja igra važnu ulogu medu društvenodržavnim naukama", posebno u pravnim odnosima i faktima (Bogišic, 1927, 44-49).
O životu i radu Valtazara Bogišica pisano je do sada
5 Jednu od najznačajnijih referentnih studija o krvnoj osveti napisao je Boehm (1984), u kojoj je dao najsuvremeniju referentnu biblio-grafiju ne samo za područja Crne Gore vec i za druge dijelove svijeta (Boehm, 1984, 253-258).
498
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
više djela, bilo narativno-deskriptivne prirode, bilo znanstveno-analitičkog karaktera s ciljem da se naša i svjetska javnost pobliže upozna s likom i opusom ovog istaknutog znanstvenika (Strohal, 1908; Taranovski, 1934; Peric, 1931; Tasic, 1934; Solovjev, 1935; Konstantinovic, 1938; Dolenc, 1941; Čulinovic, 1963; Vuksan, 1933, 1935a, 1936; Begovic, 1955; Marti-novic, 1958; Borovski, 1938, 1939a, 1939b; Nikče-vic, 1960, 1999; Kadlec, 1903; Pupovci, 1968, 1971, 1996, 2004; Danilovic, 1985, 1999; Nedeljkovic, 1956; Zimmermann, 1962, 1989; Rašovic, 2016; Vi-dali, 2016; Ergaver, 2016, 2017; Darovec et al., 2017; Povolo, 2015, 2017; Darovec, 2016, 2017). Pregledom bibliografskih podataka o tim radovima možemo doci do zaključka, da su o Valtazaru Bogišicu do sada više pisali strani negoli domaci, znanstveni radnici.
Rezultati Bogišicevih istraživanja običajnog prava i plemenskog društva u Crnoj Gori, Hercegovini i sjevernoj Albaniji dugo su bili predmetom pozornosti samo posredno: preko pravnog sadržaja odreda-ba Opcega imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Tridesetih godina prošlog stoljeca javlja se je-dna nova komponenta istraživanja Zakonika (Vuksan, 1935a, 1936; Solovjev, 1935; Borovski, 1938, 1939a, 1939b): interesovanje za genezu Zakonika, a posebno za anketu koju je Bogišic sproveo u Crnoj Gori 1873. godine radi prikupljanja grade za Zakonik. Poslije Dru-goga svjetskog rata, na osnovu istraživ anja opsežne grade u Bogišicevom arhivu u Cavtatu, pojavljuju se opsežnije studije: Nika Martinovica (1958, 1964), Ver-nera G. Zimermana (1962), Tomice Nikčevica (1960), Surje Pupovcija (1968) i Jovana Bojovica (1992). O nastanku Zakonika korisne informacije mogu se dobiti iz objavljenih dokumenata ruskih arhiva (Pupovci, 1996; Črnogorski zakonici III, 1998). Iz svih tih teks-tova izvire mnoštvo podataka o cjelokupnom radu na pripremi Zakonika. Oni sadrže i dragocjene podatke o samoj gradi za Zakonik, pa i one podatke koje govore o karakteristikama plemenskog društva u Crnoj Gori, Hercegovini i sjevernoj Albaniji 70-ih i 80-ih godina XIX stoljeca.6 Bilo je to takoder prije poznatih studi-
ja o Albancimai njihovom običajnom pravu, posebno
0	Zakoniku Leke Dukadinija.7 Istorijsko-pravna studija Ilije Jelica (1926) dugo vremena je predstavljala osnov za izučavanje krvne osvete i umira u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji. Albanske i črnogorske običaje prouča-vali su i Mary Edith Durham (Durham, 1909), Margaret Hasluck (Hasluck, 1954) i Christopher Boehm (Boehm, 1984). I u XXI stoljecu interes za proučavanje črnogorskih i albanskih pravnih običaja i tradicije još uvijek je aktuelan (Šcepanovic, 2003; Trnavci, 2008; Resta, 2015; Ergaver 2016, 2017; Darovec, 2016, 2017).
Ukupan Bogišicev rad na istraživanju običajnog prava i plemenskog društva ima izvanredan značaj za suvremena proučavanja tradicionalnih zajednica na Balkanu. Iako je Bogišic svoja istraživanja obavio prije drugih poznatih istraživača običajnog prava i plemena u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji krajem XIX i u pr-voj polovini XX stoljeca, njegov istraživački rad dugo nije bio dovoljno poznat i vrjednovan; ostao je sve vrijeme u sjenci njegovog najvažnijeg djela Opcega imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, koji je stupio na snagu 1888. godine. Anketa je bila izradena
1	kao pomocni materijal za Opci imovinski zakonik. A Bogišic se u pripremi Zakonika opredelio za metod in-korporiranja onih normi običajnog prava koje su bile duboko ukorijenjene u životu plemenskog društva u Crnoj Gori, i to u vrijeme (osma i deveta decenija XIX stoljeca) kad je taj tip arhaične organizacije tradicio-nalnog društva u Crnoj Gori bio veoma živ. Zato su izradi Zakonika prethodila Bogišiceva istraživanja običajnog prava u ondašnjoj Crnoj Gori, a djelimično i u susjednoj Hercegovini i u sjevernoj Albaniji, čime je on dublje upoznao strukturu plemenskog društva ovih balkanskih regija. Taj istraživački posao obavio je kao iskusni istraživač i znanstvenik širokog obrazo-vanja, pa otuda i veliki broj pitanja koja je obradio u suradnji sa svojim obavještenim informatorima za područja Crne Gore, Hercegovine i sjeverne Albanije.8 Upoznavanje običajnog prava i faktičkog stanja na terenu dalo je Bogišicu inspiraciju za dodatna sociološka proučavanja plemenskog društva u Crnoj Gori i
6	Ti su podaci nastali prije čuvenog djela Drevno društvo (1877) Luisa H. Morgana (Morgan, 1981), u kojem se pominju i tradicionalna patrijarhalna društva na Balkanu, a dvije i po decenije prije opsežnih studija Pavla Apolonoviča Rovinskog o crnogorskim plemenima (u okviru četvorotomnog djela o Crnoj Gori) (Rovinski, 1881-1915) i tri decenije prije početka (1902) čuvene serije antropogeografskih studija Naselja srpskih zemalja, u izdanju Srpske akademije nauka. U okviru ove edicije, koju je osmislio i započeo čuveni geograf i antropolog Jovan Cvijic, objavljeni su rezultati terenskih istraživanja plemena i plemenskih oblasti Crne Gore (Drobnjaci, Vasojevici, Kuči, Bratonožici, Piperi, Bjelopavlici, Pješivci, Stara Crna Gora, Riječka Nahija, Zeta i Lješkopolje, Crnogorsko primorje i Krajina, Srednje Polimlje i Potarje, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular itd.), Hercegovine (Bilecke Rudine, 5uma, Površ i Zupci, Hercegovina) i susjednih oblasti sjeverne Albanije (Skadarska Malesija) (Čelikovic, 2011). U to vrijeme objavljena su i djela znamenitog crnogorskog vojvode Marka Miljanova Popovica o plemenu Kuči i o Arbanasima (Miljanov, 1904; Miljanov, 1904-1905; Miljanov, 1967).
7	O istraživanju albanskog običajnog prava, a posebno o istraživanjima Zakonika Leke Dukadinija vidi u Pupovci, 1968.
8	Da bi dobio što pouzdanije informacije, Bogišic je za svaku oblast (odredenu društveno-ekonomsku i prostornu cjelinu) odredio po jednog izvjestitelja (respodenta). To su bili najugledniji ljudi, poznavaoci narodnog života i najodgovornije ličnosti iz državnog i pravo-sudnog sustava Crne Gore. Tako je za Crnu Goru odreden vojvoda Duro Matanovic (stara Crna Gora i Katunska Nahija). Za pojedine odjeljke odgovore su davali vojvoda Jole Piletic za Brda i Pipere i crnogorski mitroploit Visarion Ljubiša za odjeljak o crkvenom pravu. Duro Cerovic je bio zadužen za Gornju Hercegovinu; tj. od granice crnogorske i bosanske pa do Mostara i Konjičke Cuprije, dakle za gotovo svu Hercegovinu i vojvoda Marko Miljanov za Albaniju, neposredno za plemena Skadarske Malesije (Grude, Hote i Kastriote), ali sa naglaskom da slični običaji bivaju i u drugim albanskim plemenima (Vujoševic, 1989, 104; Bogišic, 1999c, 18; Nikčevic, 1999, 18).
499
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
susjednim predjelima Hercegovine i sjeverne Albanije. U vezi s tim usavršavao je svoje istraživačke metode i došao je do dragocene grade, koju nije stigao da pretvori u cjelovite naučne studije. Ta grada, pohranjena u njegovom arhivu u Cavtatu, čeka na dostojnu naučnu obradu, na osnovu čega bi se dala šire rekonstruirati jedna značajna faza u procesu trajanja i promjena ple-menskog društva navedenih balkanskih regija u drugoj polovici XIX stoljeca (Nikčevic, 1999, 13-26).
Zbog svega navedenog rezultati Bogišicevih istraži-vanja crnogorskog društva zaslužuju da budu predmet naučne pozornosti i da budu vrjednovani iz jednog dru-gačijeg ugla. Bogišiceva knjiga Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. godine) daje mnoštvo raznovrsnog materijala o običajnom pravu Crne Gore i susjednih zemalja (Hercegovine i sjeverne Albanije) onoga vremena, kao i o državno-prav-nom poretku tadašnje Crne Gore. Stoga njeni rezultati mogu biti predmet različitih analiza i istraživanja, pa i danas pobuduju pozornost istraživača, pogotovo zbog toga što za neke probleme predstavlja izuzetne ili je-dine izvore za proučavanje. Primjecujemo da i pored velikog interesovanja u znanosti za ovu anketu, Bogi-šicevi rezultati ankete iz 1873.9 godine nijesu dovolj-no iskorišteni u znanstveno-istraživačke svrhe, pa se namece kao značajan znanstveno-analitički zadatak suvremenim i buducim istraživačima da do maksimuma iskoriste rezultate ove ankete. Interesantno je uočiti da u dosadašnjoj literaturi o Bogišicevoj anketi10 predmetom istraživanja nijesu bila obuhvacena društvena pitanja, a jedno od njih je i običaj krvne osvete. Godine 1866. Valtazar Bogišic je izradio anketu od 352 pitanja,11 a 1870. godine, odlazeci na Kavkaz, od oko 1000 pitanja, jer je uvidio da mora proširiti listu pitanja, a što mu je koristilo za kasnija istraživanja pravnih običaja u Crnoj Gori (Vojinovic, 1989a, 90). U svom izvještaju upucenom Stremouhovu (februar, 1874) Bogišic kaže „da je upitnike popunjavao u vrijeme kad je bio slobodan od zasijedanja i rada u arhivu i sudovima na Cetinju", te da je ispitivanja na osnovu izloženog
kvestionara predstavljalo „jedan od glavnih" njegovih poslova u Crnoj Gori, a njime se bavio „na kolektivnim sjednicama koje su trajale po oko sedam sati dnevno". Od dvadeset „oblasti" (odsjeka) za koje je na tim zasi-jedanjima postavljao pitanja i zapisivao dobijene odgovore, za nas su značajne glave 10. Krivično pravo; 11. Sudski postupak van suda; 12. Sudski postupak u sudu; 18. Krvna osveta. Preko ovih odgovora može se pokazati jedna cjelokupna slika i može se shvatiti krvna osveta u drugoj polovici XIX stoljeca na prostoru Crne Gore.
Anketa je imala značajnu ulogu u koncipiranju i pisanju Opčeg imovinskog zakonika. Bogišic je koristio i druge izvore podataka, kao što su neposredno proma-tranje, neformalni razgovori, crnogorske isprave (pa-štrovske, grbljanske i starocrnogorske), fondovi crno-gorskih redovnih sudova i Senata. Bogišic se upoznao i sa crnogorskim zakonikom Stega (1796), Zakonikom vladike Petra I (1798-1803) i Zakonikom knjaza Danila (1855), kao i sa arhivama državnih institucija (Črnogorski zakonici, III, 1988, 336). Nadalje, upoznao se sa praksom Senata, obišao neke od kapetanskih sudova, posjetio sudove u Podgorici, Spužu, Nikšicu. Na temelju tog rada stekao je jasnu sliku o važecem pravnom poretku Crne Gore (Lukovic, 2009, 87).
Valtazar Bogišic unutar pravne povijesti istražuje uzrok, povod i posljedice ponašanja pojedinca, primarne grupe, posebne obitelji (familije) - zadruge, seosko društvo, društvo u cjelini. Kucna zadruga je bila „svijet za sebe", mikrokozmos u malom. U njoj je život bio zasnovan na vjekovima izgradenim običajima i navika-ma.12 Bogišic je sasvim ispravno primijetio, a na to su utjecale objektivne društvene okolnosti, da je obitelj u njegovom vremenu bila osnovni oblik društvenog života. Zato je on pošao od ispravnog metodološkog principa: ako je ispita i objasni, onda ce se lakše i svestranije istražiti i objasniti i ostali oblici društvenosti. Mnogi pravni i narodni običaji vezani su za obitelj i obiteljski život (Vujoševic, 1989, 100). Crnogorci i Albanci pri-padaju onim rijetkim zajednicama Balkana i Europe,
9	Sa popisom običaja za zbirku Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji Bogišic je počeo 1873. pošto je pripremio za tisak u izdanju Jugoslavenske akademije u Zagrebu knjigu Zbornik sadašnjih pravnih običaja u južnih Slovena. Knjiga I. Grada u odgovorima iz različnih krajeva slovenskog juga (1874). „U ovoj knjizi, koju smatram tek kao prvi ozbiljan početak u radnjam svoje vrste, ali kojim če se nauka mori directe sližiti (kao što več u predgovoru kazah) tek kad bude popravljena i popunjena - bilo je neobično mnogo šuma i govora, mnogo više nego što vrijedi, i to ne samo u slavenskim nego i u tudim literaturama" (Bogišic, 1999e, 21). Bogišic je završne poslove na pripremi ove obimne knjige obavio u vremenu kada se vec nalazio u kodifikatorskoj misiji u Crnoj Gori, ali nije bilo mogucnosti da u nju uvrsti i rezultate istraživanja u Crnoj Gori koje je obavio tijekom 1873. godine (Lukovic, 2009, 56). U duhu naslova nekih Bogišicevih djela koje je on objavio za života, ova arhivska zbirka pod Bogišicevim imenom nazvana je Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji (anketa iz 1873. g) (Bogišic, 1999c).
10	Medu autorima koji su se bavili Bogišicevom anketom, posebno treba istaknuti A. Solovjeva, S. Borovskog, B. Nedeljkovica, B. Martinovica, S. Pupovcija i T. Nikčevica. T. Nikčevic je najpotpunije prezentirao anketu i njene rezultate. Riječ je o anketi iz 1873. godine i njenim dopunama iz 1892-1898. godine, koja se pojavila u izdanju CANU, Srpske, Bosanske i Kosovske akademije nauka i Istorijskog instituta, Titograd, 1984 (Vujoševic, 1989, 97). Surija Pupovci objavio je sistematsko proučavanje Bogišiceve ankete i drugih relevantnih izvora, što mu je poslužilo za iscrpnu analizu gradanskog običajnog prava za Albaniju, objavljenu pod naslovom Gradansko-pravni odnosi u Zakoniku Leke Dukadinija (Pupovci, 1968).
11	Prvu verziju svog upitnika Bogišic je objavio pod naslovom Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji u narodu živu, u Književniku, III, 1867. sa 347 pitanja. Iste godine objavljeno je i drugo i trece izdanje sa 352 pitanja u njegovoj zbirci Zbornik (Nikčevic, 1999, 17).
12	U vezi s tim, Vaso Čubrilovic piše: „Život jedne zadruge je bio sav isprepletan raznim kultovima i običajima [...]" (Čubrilovic, 1960, 730; vidjeti: Vojinovic, 1989a, 89; Vuksan, 1 933, 137).
500
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
gdje su se patrijarhalni oblici kako u društvu tako i u obitelji dugo zadržali. Nizak nivo društvenog razvoja u odnosu na druge narode unutar Balkana ogleda se ne samo na nivou materijalne i duhovne kulture, vec i na osnovu društvenog organiziranja života. Oblici tog pa-trijarhalnog života se ogledaju kroz zadržavanje institucije zadružne obitelji, čija je karakteristika veliki broj članova, zajednički posjed i sredstva za proizvodnju, zajednička proizvodnja i potrošnja, kao i zajedničko stanovanje (Bartl, 2001, 15; Kovijanic, 1974, 131, 143, 189; Čubrilovic, 1956, 35; Marovic, 2018, 107-110). Bogišiceva namjera sa anketom je bila da pomocu nje pristupi izradi crnogorskog kodeksa, pa je logično da je uzeo u obzir tadašnje granice Crne Gore i njene političko-teritorijalne jedinice u okvirima kako su bile utvrdene poslije razgraničenja sa Turskom 1858. i 1859. godine kada su u njen sustav ušli Grahovo, Ru-dine, Banjani, dio Drobnjaka, Župa Nikšicka, Uskoci i veci dio Vasojevica, s tim što su se u njenom sustavu vec ranije nalazili Kuči sa mješovitim crnogorskim i albanskim stanovništvom čije je običajno pravo bilo za Bogišica u postupku kodifikacije od velikog značaja i iz praktičnih i znanstvenih razloga. Ovakvo opredje-ljenje svakako je zahtijevalo da se anketa proširi i na albansko i hercegovačko stanovnistvo u granicama tadašnje Crne Gore. Medutim, anketni postupak nije mo-gao biti ograničen samo na državne okvire Crne Gore, jer su izvjestioci davali odgovore i za šira područja, što je obuhvatalo cijelu Hercegovinu, zatim plemena skadarske Malesije (Nikčevic, 1999, 18).
POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA ČRNOGORSKO DRUŠTVO
U vrijeme pojavljivanja Bogišiceve Ankete Knjaže-vina Crna Gora je teritorijalno zahvatala prostor 4 na-hije (Katunsku, Riječku, Lješansku i Crmničku), oblasti Bjelopavlica, Pipera, Rovaca, Morače, jedan dio plemena Kuča, Drobnjaka, Grahovski kraj, Nikšicke Rudine, Župu Nikšicku, Uskoke, Gornje Lipovo i Gornje Vasojevice. Ovaj prostor zahvatao je površinu od 4.400 km2, a kako preciznih popisa u to vrijeme nije bilo smatra se da je na teritoriji Knjaževine živjelo iz-medu 125.000-130.000 stanovnika. Država je bila bez izlaza na more, bez kolskih puteva, bez znatnije trgovine i zanatstva (nešto razvijenija gradska naselja: Podgorica, Nikšic, Kolašin i gradovi na Crnogorskom pri-morju bili su pod turskom ili austro-ugarskom vlašcu). Uprkos tome u njoj se dogadaju odredene promjene. Godine 1868. formirana je Cetinjska čitaonica, a nare-dne 1869. godine uveden je u Crnoj Gori telegraf (Bo-gišic, 1999c, 226). Iste godine otvorena je Črnogorska Bogoslovija i Devojački institut Marije Aleksandrovne. Po popisu iz 1871. godine u Crnoj Gori bila je otvorena 31 osnovna škola sa 1424 učenika (Crnogorac,
I/1871, 7, 28), a sljedece godine postoje 42 osnovne škole (Pejovic, 1971, 100, 370). U ovo vrijeme Cetinje kao crnogorska prijestonica ima 115 kuca i oko 500 stanovnika. Godine 1864. podignuta je prva moderna kuca (hotel) poznata pod imenom „Lokanda", koja ce odigrati značajnu kulturnu ulogu - u njoj ce se uredi-vati i prve crnogorske novine. Godine 1867. dovršen je knjažev dvorac, a 1871. i zgrada Devojačkog instituta. Te godine je započeta gradnja i bolnice Danilo I, koja je završena 1873.
U vrijeme knjaza Danila, a posebno knjaza Niko-le jačaju napori za sticanje medunarodnog priznanja i podstiču se aspiracije za teritorijalno proširenje prema susjednim oblastima. Težnja da se ostvare ovi ciljevi državne politike predstavlja svakako dominantan čini-lac u njenoj državno-političkoj akciji i strategiji u ovome periodu.13
Nove prilike u zemlji uvjetovane teritorijalnim pro-širenjem i stjecanjem neovisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine, zahtijevale su i promjenu u načinu funkcioniranja državnog aparata. Početkom 1879. godine na Cetinju je ukinut Senat i okružna nadleštva, a ustanovljeni su Državni savjet, Ministarstvo sa šest odjeljenja i Veliki sud. Broj kapetanija sa ranijih 46 povecan je na 85 (1879. godine). Uvedena je nova administrativno teritorijalna podjela Crne Gore na deset nahija - oblasti, a ove su se dijelile na kapetanije. Bilo je šest ministarstava (vanjskih, unutarnjih djela i grade-vina, pravosuda, prosvjete, vojske i financija). Odvo-jena je administrativna i sudska vlast (Andrijaševic, 2017, 236).
Za Crnu Goru, poslije Berlinskog kongresa, nastalo je „novo doba", koje je donijelo velike promjene u njenoj novovjekovnoj povijesti. Više nego dvostru-ko ce biti teritorijalno uvecana, dobivši izlaz na more, nekoliko gradova sa razvijenom zanatsko-trgovačkom djelatnošcu i mnoge plodne oblasti ce se naci u njenom sustavu (Andrijaševic, 2017, 225). U povijesnom smislu presudno je razdoblje koje nastaje od 1878. godine, kada je Crna Gora stekla državnu neovisnost, odnosno dobila status subjekta medunarodnog prava. Berlinski ugovor je odredio okvir, ali u Crnoj Gori je došlo do oštrog sukoba oko toga čime da se taj okvir ispuni. Sadržaj unutarnje politike bio je uvjetovan odnosom prema dovršenju nacionalnog oslobodenja. Tada se kristalisala jedna od najvažnijih konstanti razvoja Crne Gore u moderno doba. Političke reforme idu zajedno sa reformama u ekonomiji, donosi se čitav set financijskih zakona i trgovinskih konvencija, zakoni u obrazovanju i prosvjeti, koji su važni za funkcionisan-je ključnih institucija države. Doneseno je oko četr-desetak zakona, medu njima i Opci imovinski zakonik 1888. godine (Crnogorski zakonici III, 1998).
I pored svih zaostataka ranijih društvenih odnosa, Crna Gora je krajem XIX stoljeca, to jest u doba nastan-
13 O ovome vidjeti: Pavicevic, 2004; Andrijaševic, Rastoder, 2006; Jovanovic, 2001; Tomanovic, 1998; Andrijaševic, 1997.
501
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
ka Opceg imovinskog zakonika, bila uveliko stupila na put izgradnje modernog gradanskog društva (Blago-jevic, 1989, 48). Prostorno mala Crna Gora (teritorija Crne Gore 1900. godine iznosila je oko 9.475 km2) u kojoj je narod jedva znao da postoje zakonodavstva, zemlja s vrlo skučenim razvojnim potencialom, u stalnoj ratnoj stiješnjenosti, s ratničkim angažiranjem, preuzela je veliki zakonodavni iskorak i stala daleko ispred niza ekonomski, duhovno, civilizacijski razvije-nijih zemalja (Šukovic, 1989, 14).
U Crnu Goru Bogišic je otišao po nalogu ruskog cara Aleksandra II da, na zahtjev knjaza Nikole, obavi kodifikaciju crnogorskog prava. Poslan je kao najpogo-dnija ličnost koja ce obaviti taj posao, ali je inicijati-va da to bude on, bila Knjaževa, koji u pismu ruskom konzulu u Dubrovniku kaže da bi Bogišic „bio čov-jek najpodobniji za takav poduhvat, kako po svojem opširnom i opšte priznatom juridičkom znanju, tako i po tome, što su njemu kao rodenom Dubrovčaninu i Srbinu potpuno poznate i prirode ovoga naroda i potrebe ove zemlje".14 Cetinjski „Glas Črnogorca" 1873. godine obavještava da je Bogišic došao na Cetinje „u dobri čas" i otpočeo rad na Zakoniku (Glas Črnogorca, 1873, 1, 4).
Bogišic je knjazu posebnim člankom u „Glasu Črnogorca" od 23. lipnja/ 3. srpnja nagovijestio da se
„hoce godina za izradu dobrog zakonika i godina za sami prethodni rad". Ističuci specifičnosti Crne Gore i, s tim u vezi, svoje kodifikatorske misije, Bogišic je u navedenom novinskom članku izložio plan „predu-gotovne radnje", koji je vec dobio knjaževu potvrdu, a koji se „vec i vršiti počeo" (Glas Črnogorca, 1873, 10, 1), a imao je pet cjelina, koje je valjalo sukcesivno realizirati.15
Za njega je pitanje strukture crnogorskog društva bilo od primarne važnosti za koncipiranje pristupnih ideja o sadržini samog zakonskog teksta.
Do pojave Valtazara Bogišica Črnogorci su prikazivani s dosta subjektivizma. Iz različitih pobuda Črnu Goru su posjetili, u prvoj polovici XIX vijeka, mnogi strani putopisci i ostavili zanimljiva svjedočan-stva o Črnoj Gori iz kojih se vidi djelomično i struktura crnogorskog društva. Tu su svjedočanstva pukovnika Vijale de Somijera,16 guvernera kotorske oblasti, koji je napisao putopisno-povijesnu knjigu o Črnoj Gori; zatim Anrija Delarija17 čija je knjiga objavljena u Parizu 1862. i knjiga Turci i Črnogorci, objavljena u Parizu 1866, Fransoa Lenormana.18 Medu važnije istraživače spada i ruski znanstvenik Pavle Rovinski, koji je osta-vio značajne izvore za proučavanje crnogorskog društva (Rovinski, 1881-1915).19 Od poznatijih stranaca vrijedne radove ostavili su: Vladimir Bronevski,20 ru-
14	Ovo pismo napisano konzulu Joninu u rujnu 1872. objavio je Dušan Vuksan u radu Geneza Opšteg imovinskog zakonika, u Četinjskim Zapisima u dva broja u veljači i ožujku 1933. godine (Vuksan, 1933, 78-88; 135-144).
15	1. Sastavljanje velikog i cjelovitog sistemskog programa u formi pitanja za opisivanje statističkih, ekonomskih, psiholoških, pravnih, administrativnih i uopšte socioloških odnosa, koji postoje de facto u knjaževini crnogorskoj, i ukoliko je moguce da se vidi istorijski razvitak pojedinih instituta i odnosa.
2.	Ispitivanje na temelju navedenog programa (questionaire) starijih ljudi koji dobro poznaju Crnu Goru, njezine običaje, potrebe, sud i druge prilike, te su se dosad bavili sudbenim i administrativnim poslovima, kao i zapisivanje njihova kazivanja.
3.	Često prisustvo u senatu pri sudenju, pretresanju, raspravi i rješavanju sudnih predmeta s jedne i administrativnih poslova s druge strane, da bi se neposredno mogao spoznati s dosadanjom praksom suda i uprave.
4.	Izučavanje glavnijih presudenih poslova (res judicatae) i prakse u poslovima uprave prošlih godina, na osnovu protokola i akta sud-benih i administrativnih, koji se nalaze u arhivi senata i u drugim središtnim uredima na Četinju.
5.	Putovanje po različnim predjelima Crne Gore i Brda (Glas Črnogorca, 1873, 10, 1).
16	Vialu De Somijera je vojničko službovanje dovelo u Crnu Goru i dalo mu analitičniji prikaz Črnogoraca, njihove historije, tradicije. Njegova knjiga Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru sadrži porijeklo Crnogoraca, autohtonog ili starosjedjelačkog; topografski, slikovni i statistički opis zemlje; način života ovog naroda, običaje, navike; upravnu vlast, zakonodavstvo, političke odnose, vjeroispovi-jest, zanimljive i čudne vjerske običaje; opis hrabrosti, plemenitosti, ali i okrutnosti svojstvenog ovom narodu. Iznenaden je potčinjenim položajem žene, ali i činjenicom da se čast ne kupuje, da je etički kodeks ispred ljubavi, da je riječ vrjednija od svakog papira. Posebno je slikovit opis krvne osvete i umira krvi. On kaže da je kod prosvjecenih naroda svaki član društva svjestan da treba računati na javnu kaznu, medutim, Crnogorci slijede impuls prirode i javno se prepuštaju želji za osvetom (Somijer, 1995).
17	Delari u knjizi Crna Gora pored povijesti daje opis naravi, običaja, zakonodavstva, političkog uredenja, zatim zvaničnih dokumenata i spisa (Marmonovo pismo vladici Petru Drugom, Akt o razgraničenju izmedu Austrije i Crne Gore, dokumenti o razgraničenju izmedu Turske i Crne Gore, Nota koju je Porta predala grofu Lajningenu 14. februara 1 853. Zakonik Crne Gore iz 1855), a knjiga je dopunjena i kartom Crne Gore i susjednih zemalja iz 1862. godine. Anri Delari je bio sekretar knjaza Danila od 1856. do 1859. godine. Delari je bio zadužen za mnoge značajne misije u Albaniji, Dalmaciji, Beču i Parizu, a mnogo je doprinio da se populariše stvar Crne Gore, da se za nju zainteresuje suveren i pridobiju diplomate i ljudi sa francuskog dvora (Delari, 2003).
18	Ugledni francuski naučnik Fransoa Lenorman objavio je knjigu (Tures et Montenegrinest, Paris, 1866.) u kojoj je istakao da je „mitropolit Petar I Petrovič sigurno jedan od najznačajnijih ljudi koje je Crna Gora ikada dala". (Lenorman, 2002).
19	P. A. Rovinski je 27 godina proveo u Crnoj Gori. Objavio je 1888-1915. na ruskom jeziku (u tri toma sa šest „časti") djelo Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti. U drugom tomu iz 1897. godine opširnije govori o plemenima u Crnoj Gori. Vidi Rovinski, 1993.
20	Ruski oficir Bronevski za vrijeme ekspedicije ruske flote 1806-1807. na Jadranu u slobodnom vremenu obilazio je Crnu Goru. Podrobno je opisao geografske karakteristike i administrativno ustrojstvo države, njenu povijest, sustav upravljanja, sudstvo. Dao je portret Petra I Petrovica, ali i sliku karaktera i običaja Crnogoraca, kao i običaj krvne osvete i umira kod Crnogoraca (Bronevski, 1995).
502
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
ski konzul u Dubrovniku, Frile & Vlahovic,21 njemač-ki pisac Kaper,22 ruski diplomata Jegor Kovaljevski,23 Viljem Denton,24 Konstantin Petkovic,25 Jan Vaclik,26 Milorad Medakovic,27 Sima Milutinovic,28 Ljubomir Nenadovic,29 Vuk Stefanovic Karadžic30 i dr. Od do-
macih intelektualaca za izučavanje crnogorskog društva poseban značaj ima stvaralaštvo Petra I31 i Petra II Petrovica Njegoša.32
Valtazar Bogišic je prije dolaska u Crnu Goru u svojim predavanjima na sveučilištu u Odesi vec razmotrio
21	Gabrijel Frile i Jovan Vlahovic objavili su u Parizu 1876. poslije boravka u Crnoj Gori knjigu Suvremena Crna Gora u kojoj govore o Ivanovom kultu kod Crnogoraca (Frile, Vlahovic, 2001).
22	Njemački pisac Sigmund Kaper boravio je dva puta u Crnoj Gori 1875. i 1876. godine, a potom je tekstove o Crnogorcima objavljivao u njemačkim časopisima. Privrženost otadžbini, ljubav prema slobodi, smjelost do drskosti, hrabrost do ludosti, strogo poštivanje običaja i reda u kuci i obitelji, samo su neke od osobina koje je primijetio tijekom svog boravka u Crnoj Gori (Kaper, 1999).
23	Ruski oficir, inžinjer i diplomata Jegor Kovaljevski, koji je više puta boravio u Crnoj Gori, početkom lipnja 1838. godine po nalogu ruskog dvora došao je na Cetinje i sa Njegošem bio u svakodnevnom druženju tijekom četiri ljetnja mjeseca. Iz ove posjete nastao je putopis Crna Gora i slovenske zemlje. U njemu govori i o običaju krvne osvete koji vladika zabranjuje, ali on je duboko pustio svoje korijene i dalje se sprovodi (Kovaljevski, 1999).
24	Viljem Denton, sveštenik anglikanske crkve, ostavio je svjedočenje o Crnoj Gori, njenom narodu i povijesti, ali i krvnoj osveti „koja je oduvijek postojala" (Denton, 1996).
25	Publicističko djelo Konstantina Petkovica Crna Gora i Crnogorci predstavlja jednu sveobuhvatnu monografiju o Crnoj Gori publiko-vanu u Petrovgradu na ruskom jeziku 1877. godine. Imajuci mogucnost da u svojstvu ruskog diplomatskog službenika često posjecuje Crnu Goru, da održava kontakte sa rukovodecim ličnostima Crne Gore, Konstantin Petrovič se javlja u ulozi konstruktivnog posrednika izmedu Rusije i Crne Gore (Petkovic, 2005).
26	Češki publicist i političar Jan Vaclik, jedna je od značajnih ličnosti u okviru crnogorsko-čeških odnosa. Od kraja 50-ih do druge polovice 60-ih godina XIX stoljeca radio je za crnogorske knjaževe Danila (1826-1860) i Nikolu (1841-1921). Godine 1856. u Parizu se upoznaje s crnogorskim knjazom Danilom, koji u to doba pokušava da za svoju zemlju definitivno izbori položaj medunarodno priznate neovisne države i u tom smislu nastoji da utječe na europske velesile. Vaclik je nakon toga u cetinjskom arhivu pronašao dokumente, koji su ilustrovali povijest faktičke crnogorske neovisnosti od Turske, te je na temelju njih 1858. godine napisao spis La souverainté du Monténégro et le droit des gens modernes de l'Europe. Crnogorski knjaz je ovu njegovu brošuru razaslao vladama europskih zemalja, a 1860. godine češkog publicistu imenovao je za svog sekretara. Nakon što je Danilo u kolovozu iste godine ubijen, Vaclik ostaje u crnogorskoj službi kao sekretar novog knjaza, Nikole, sve do 1868. godine. Učestvovao je u formiranju inostrane politike, izmedu ostalog i kao prvi crnogorski konzul u Skadru (Vaclik, 1996).
27	Srpski istoričar, novinar i diplomata Milorad Medakovic bio je sekretar knjaza Danila, saradnik Petra II, jedan od biografa Njegoševih. Njegovo najznačajnije djelo je Život i običaji Crnogoraca izašlo u Novom Sadu 1860. godine. On piše da su nekad skoro sva crnogorska plemena bila u medusobnom pokolju tako da Crnogorac nije smio poci iz jednog sela u drugo. Nedostajala je snažna vlast koja bi bila u stanju da prekine ovo zlo koje zatire ljude. Osveta je nešto što je inherentno čovjeku, pa je bolje umrijeti nego živjeti sramotno. Po njemu kod Crnogoraca nije razvijena svijest da budu svjesni posljedica krvne osvete. Osveta je i zlo i grijeh (Medakovic, 1860, 113-115).
28	Sima Milutinovic Sarajlija 1827. godine dolazi u Crnu Goru i postaje sekretar Petra I i učitelj njegovog sinovca Rada, kasnije Petra II. Poznato je njegovo djelo Istorija Crne Gore od iskona do najnovijih vremena (Milutinovic, 1835).
29	Ljubomir Nenadovic, srpski književnik, diplomata i ministrar prosvjete, nekoliko godina je proveo u Crnoj Gori kod knjaza Nikole. Autor je pet knjiga pisanih u obliku pisama, od kojih su O Crnogorcima (Pisma sa Cetinja 1878. godine) najzanimljivija stampana u Novom Sadu 1889. godine. Pošto je bio u knjaževoj pratnji, njegovi opisi su dosta idealisani, ali svakako interesantni i zanimljivi. On smatra da su u Crnoj Gori običaji sačuvali najstarije forme i oblike, pa ih je i svojim opisima naročito isticao kao primjere „čojstva i obraza". U pismima o Crnogorcima navodi da su plahovitost, osvetoljubivost (krvna osveta) i nerijetko jezivi neljudski postupci (kao što je odsije-canje glave ubijenim neprijateljima) crte koje bacaju sjenku na ostale osobine Crnogoraca kao što su poštenje, dobrodušnost, poštovanje života i imovine u sopstvenoj zemlji (Nenadovic, 1889).
30	Vuk Stefanovic Karadžic je napisao djelo Crna Gora i Crnogorci, koje je objavljeno na njemačkom jeziku 1 83 7. godine (Karadžic, 1 83 7). Karadžic smatra da je krvna osveta u Crnoj Gori takvih razmjera da liči na gradanski rat - jedni drugima ruše kuce, otimaju stoku, uništavaju plodove, usjeve, izvore i bunare (Karadžic, 1 953). U svojim opisima crnogorskih običaja Karadžic saopštava kako su se društveno neprihvatljive norme u crnogorskom plemenu kažnjavale na principu „oko za oko, zub za zub". Uvodeci čitatelja u opis krvne osvete naglašava kako su se najstrože kažnjavale krade i ubojstva, a krada se placala u sedmerostrukoj vrijednosti. U okolnostima gdje je svatko odgovoran za sebe i svoju obitelj, gdje se smatra da netko nije sposoban ili hrabar obraniti se ako to ne učini - javlja se krvna osveta. Ponajprije se to dogada radi razumijevanja kodeksa časti i sramote. Karadžic navodi da je svaki Crnogorac slobodan živjeti životom kojeg odabere, bez osude društva, ukoliko je sposoban sam za sebe biti odgovoran i samostalno se obraniti. Opisuje običaj da se sačuva krvava košulja ili kakav drugi dio odjece, kako bi podsjecala na nenamireni dug. To se manifestiralo posebno medu ženama ako bi ostale udovice ili s malenom djecom, iako je navedeno da su žene bile oslobodene osvete kao i djeca (Karadžic, 1 953).
31	Petar I Petrovic Njegoš Crnom Gorom i Crnogorcima upravljao je zakonskom stegom i pravnim normama kao i ličnim autoritetom, moralnim načelima, svojom mocnom riječju. Od 1 785. godine pisao je poslanice narodu, plemenima, bratstvima i glavarima i na taj način komunicirao sa njima, podučavao ih i sjetovao. Ostalo je sačuvano 332 poslanice. Tu je data slika crnogorske života tog vremena (Milovic, 1987, 1988; Vuksan, 1951; Pavicevic, 1997).
32	O Petru II Petrovicu Njegošu pisali su mnogobrojni autori koji si isticali razne segmente života, književnog rada, političkog djelovanja crnogorskog mitropolita. Bibliografija o Njegošu do sada sadrži više od 34.000 bibliografskih jedinica, od čega je oko 700 monografskih publikacija na jezicima južnoslovenskih naroda i oko 1800 jedinica na stranim jezicima (Digitalna kolekcija Petar II Petrovic Njegoš -http://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/uvod.php). U tom mnoštvu autora neki od najznačajnijih su: Milovic, 1984; Pavicevic, 2004; Pejovic, 1981; Vuksan, 1926; Rovinski, 1967; Andrijaševic, 2016. Ciljevi Njegoševe državne politike obuhvacaju rad na političkom oslo-bodenju Slovena u cjelini; proširenju teritorije Crne Gore; izgradnji unutarnjeg pravno-administrativnog i vojnog uredenja; podizanju vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života naroda, čime je stvarao ugled Crnoj Gori u svijetu. Njegoš je bio stalno prisvajan u novim čitan-jima tradicije kao nadregionalni, jugoslovenski autor izrazite pjesničke i lične individualnosti, čije je kompleksno djelo skoro profetski upucivalo na revolucionarne, moderne filozofske sisteme (Tepavčevic, 2017).
503
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
društvenu strukturu pojedinih slavenskih naroda. Pola-zio je od shvacanja da treba razmatrati sve čimbenike koji utječu na život naroda kao teritorijalne, etničke, psihološke, socijalne, političke i druge odnose, pa tek onda prici izučavanju sustava povijesti slavenskog prava (Vojinovic, 1989a, 88). U Bogišicevom rukopisu Državno pravo. Crna Gora 1873. godine, koji potječe iz prvih mjeseci rada u Crnoj Gori, daje se struktura dr-žavnog uredenja, kakvo je u to doba bilo utemeljeno na pozitivnim propisima. Bogišic ističe da Crna Gora ima oko120 geografskih milja i graniči se sa sjevera i zapada sa Hercegovinom, od istoka s Arbanijom, a od juga sa austrijskom oblašcu Bokom Kotorskom. Smatra da na ovom prostoru živi otprilike 170 do 180 hiljada stanov-nika. Taj broj je pretjeran, za nekih 50 hiljada stanov-nika (Bogišic, 1999c, 217). Bogišic navodi da nema još redovne pošte i kolskih puteva, i da sanitetska struka još nije potpuno razvijena (Bogišic, 1999c, 226). U ovom Bogišicevom radu vidi se početak piramidalne strukture crnogorskog društva, nije još došlo do velike podvoje-nosti u društvu, mada su prisutne razlike vidljive u nahi-jama i plemenima. Bogišic bilježi značajnu činjenicu da u Crnoj Gori tog doba nema nijednog grada i da narod živi po selima pogodnim za borbu protiv Turaka. Kad se počela konstituirati črnogorska država, počinje pla-mensko raslojavanje po ekonomskoj osnovi, i tada se mijenja struktura crnogorskog društva, što je zapazio i Valtazar Bogišic (Stanojevic, 1962, 52; Pavicevic, 2004, 46; Pavicevic, 2007, 75).
Da bi Bogišic izradio jedan takav zakonik, on je u Crnoj Gori morao izučavati onovremeno njeno pisano zakonodvstvo, njenu sudsku praksu, pravne i druge običaje, povijest i društvene institucije, kulturnu i prosvjetnu razvijenost, društveno uredenje, kao i njene medunarodne odnose i medunarodni položaj. Na temelju duboke i svestrane analize cjelokupnog društvenog života u ondašnjoj Crnoj Gori, uz osobno svestrano obrazovanje i široku kulturu i znanje Bogišic je mogao sastaviti Opci imovinski zakonik. Osnovno načelo je bilo da Zakonik bude jasan, kratak, znanstveno točan i precizan i svakome razumljiv bez obzira na razinu obrazovanja osobe koje ga koristi (Bojovic, 1989, 125). Zakonik je trebao biti temelj pravnog poretka u jednoj zemlji koja je dotle slabo poznavala takvo zakonoda-vstvo i u kojoj je vladalo običajno pravo. Bogišic je uo-čio da se Crna Gora mijenja, da nije više onako idilična zemlja običajnog prava kakva je bila do vremena kad je on počeo raditi na Zakoniku. Stekavši neovisnost Crna Gora se znatno proširila, a s tim proširenjem dobila je i gradove (Podgorica, Nikšic, Bar, Ulcinj) i razvijenije društvo, s izraženim društvenim razlikama i raznovrsni-jim društvenim odnosima (Lukic, 1989, 18). Za proces unutarnjeg razvitka od velikog značaja su odnosi sa sus-jednim državama Turskom i Austrijom, čiji se utjecaj u
ekonomskom, pravnom, poredku osjeca svuda, a naro-čito u pograničnim krajevima. U vjerskom pogledu ima i katoličkih i muslimanskih primjesa, jer su do tada „svi stanovnici stare Crne Gore bili jedne vjere i narodnosti" (Bogišic, 1999d, 73). Sve to je utjecalo na strukturu crnogorskog društva. Bogišic navodi da je prije rata svako svoje zemlje obradivao lično, dok se poslije to promi-jenilo, pa postoje imaoci zemlje, kao na zapadu, čija imanja obraduju radnici pod različitim uvjetima (Bogišic, 1999d, 73). Proširenjem Crne Gore 1878. godine promijenila se, kako to primjecuje Bogišic, struktura crnogorskog društva, samim tim dolazi i do promjena tradicionalnih obilježja crnogorskog društva. U varošima se nalazilo stanovništvo sa različitim profesijama, kao i jedan broj muslimanskog i katoličkog stanovništva. Ovo stanovništvo se razlikovalo i po mentalitetu u odnosu na stanovništvo iz stare Crne Gore. Prodiranje kapita-lističkih odnosa u Crnu Goru stvaraju se uvjeti za novu društvenu strukturu, a nove ideje prodiru i u najudalje-nije dijelove. Migracijama stanovništva u novodobijene oblasti vršeno je njihovo izvanplemensko grupiranje, kao i stvaranje zajednica u kojima plemenska svijest prestaje da bude dominantni faktor integracija (Andrija-ševic, 2017, 234).
KRVNA OSVETA
Krvna osveta je univerzalni običaj, raširen medu raznim zajednicama u čovječanstvu. Kod Irokeza i ostalih indijanskih plemena obveza da se osveti srodnik bila je univerzalno prihvacena (Morgan, 1981, 92-93; Boehm, 1984, 61). To je surov običaj koji je nastao u starim oblicima društvenog uredenja (bratstvo, pleme i sl.). Primjenjivala se u slučajevima osvete za teške uvrje-de, namjerna ranjavanja ili ubojstva pripadnika jednog bratstva ili plemena od strane drugog (Bogišic, 1999c, 346; Jelic, 1926, 115; Darovec, 2018, 31). Krvna osveta je bila apsolutna za neke delikte koji se nijesu mogli riješiti drugim putem - naročito hotimično ubojstvo, preljuba, silovanje, javno vrijedanje i slično. U takvim situacijama svi članovi bratstva ili plemena, a naročito uža obitelj, bili su dužni da se osvete izvršiocu ili pripadniku njegovog bratstva ili plemena. Ovaj običaj je u srednjem stoljecu bio uobičajen u cijeloj Europi (Darovec, 2018; Ergaver, 2017, 182-184). Na prostorima Balkanskog poluostrva u kasnijem periodu naročito se primjenjivao u Albaniji i Crnoj Gori. Krvne osvete su mogle trajati desetljecima i prenosile se sa generacije na generaciju. Da bi se krvna osveta prekinula, praktiko-vao se tzv. umir, odnosno običaj da se prema utvrdenoj proceduri i dogovoru preda porodici ubijenog odšteta u novcu ili naturi.33
U mnogim plemenskim društvima, povrijedena grupa, čiji je pojedinac ubijen, ima pravo i dužnost da potraži
33 U srednjovjekovnoj Europi, mnoge sporove, ubojstva i krvne osvete rješavali su formiranjem bračnih saveza, jer je to bila najbolja mo-guca garancija za trajni mir (Darovec, 201 7, 64). O značaju čina mirenja kroz povijesnu perspektivu vidjeti rad Ergaver, 2016.
504
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
zadovoljenje tirne što bi se ubio zločinac ili drugi član njegove zajednice (Radcliffe-Brown, 1952, 215), dok se osveta ne vrši prema ženama i djeci (Boehm, 1984, 58, 112, 117, 143; Bogišic, 1999c, 355). Bogišic o tome u anketi kaže da se žene ne ubijaju nikada osim nehotice, a takode je pravilo da se djeca ne ubijaju, mada ima pri-mjera da rdavi ljudi ubiju i dijete (Bogišic, 1999c, 355). Čak i da žena izvrši ubojstvo, ne bi nju ubili „nego če joj ubiti brata, muža ili ko joj je najmiliji i najbliži. Kad znaju da joj je mrzak muž, nikako joj ga ubit neče" (Bogišic, 1999c, 355). Odgovor iz ankete ako osvetnik ne može ubiti krvnika, gledace da ubije što može boljega, „pravilo je glavu za glavu" (Bogišic, 1999c, 356) odslikava sav značaj vrjednosnog kodeksa u patrijarhalnom crno-gorskom društvu. Kao i u Crnoj Gori i u Albaniji krvna osveta se ne bi smjela voditi nad ženama i djecom a ako je bila žena rukostavnica - osveta je bila na njezinog brata, nju bi otac/glavar kuce dao kamenovati do smrti (Boehm, 1984, 142). Pitanje broj 35 vezano za krvnu osvetu u Upitniku govori o tome ko je sve bio podložan osveti. To nijesu bili žene i djeca, ali se dogadalo da „rdavi" ljudi ubijaju i njih. Vec djeca od 12, 13 godina nijesu bila oslo-bodena od krvne osvete, jer je važilo pravilo da oni mogu nositi male puške i učestvovati u borbi (Bogišic, 1999c, 355). Obrana od krvne osvete je strah i neka vrsta „kučn-og pritvora", osoba koja je u opasnosti može biti sigurna jedino u svom domu jer zakon nalaže da se osveta ne vrši u domu krivca. Isto tako vrijedi norma da krivnja prelazi na obitelj ukoliko ubojica pobjegne (KLD 879, 882). Isto tako interesantna je norma kod Bogišica da ukoliko je ubica „rdica koja je ubila dobrog čoeka", onda osvetnik ne treba njega da ubije, nego da traži nekog boljeg čov-jeka od njegove kuce ili plemena (Bogišic, 1999c, 355).
Kada se zadovolji osveta, ne bi trebalo biti više ne-prijateljstva prema drugoj strani koja mora prihvatiti ubojstvo jednog od njihovih članova kao čin pravde (Radcliffe-Brown, 1952, 215). U srednjovjekovnoj Eu-ropi, u slučaju Crne Gore do početka XX stoljeca, kompromis i pomirenje dviju suprotstavljenih strana bilo je postignut javnim izrazom poniženja, pokore i molbe za oprost, koji su očito bili elementi uobičajenog sustava rješavanja sukoba u svim europskim zemljama (Daro-vec, 2017, 65; Ergaver, 2016, 106-115; Bogišic, 1999c, 358, 359, 360).
Krvna osveta se očuvala uz pomoc društvenih i poli-tičkih uvjeta.34 U Crnoj Gori i Albaniji preovladavalo je stočarstvo sa zemljoradnjom, a obradive zemlje, paše i vode bilo je malo. U svijesti ljudi još je prisutno tradicionalno shvacanje o zajedničkim komunskim dobrima. Iz tih razloga stočar je spreman da stoku napaja na tudim izvorima, da stoka pase tude livade; zemljoradnik ce napraviti put preko tudeg imanja, pomjeriti medaš i sl. što dovodi do zavada i zakrvaljenosti medu ljudima (Ciric - Bogetic, 1966, 25).
Tragovi krvne osvete, koja ne štedi ni živote ni imovinu, žive u Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji i do sredine XIX stoljeca. Takve slike krvne osvete nalazimo i u Črnogorskim ispravama, gdje bi se zavadene strane umirile tek pošto bi se zasitile od učinjenih šteta, zapa-ljenih kuca i štala i ostalih nedjela.35 Bogišic navodi u Anketi da je tek knjaz Danilo počeo silnije postupati da bi iskorijenio taj običaj. Pošto je bio u nemogucnosti u prvim godinama vlasti da suzbije krvnu osvetu, zbog rata sa Turcima, on se nešto docnije time pozabavio. Prvo je oglasio da se ne smije niko svetiti, nego da ce svetiti knjaz. On je to mogao da uradi, pošto je iza sebe imao oružanu silu, koja je bezuslovno izvršavala njegove naredbe (Bogišic, 1999c, 346; Andrijaševic, 2013, 47).
Kasnije su ublažavane posljedice osvete jer se zasni-vala na načelu propocionalnosti i srazmjere, pa je postalo vladajuce načelo taliona koje je u svom izvornom obliku formulirano u Starom zavjetu i glasi: „Ako li se dogodi smrt, tada češ uzeti život za život, Oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, Užeg za užeg, ranu za ranu, modricu za modricu" (Biblija, Izlazak, 21, 23-25, 72; Marinovic, 1998, 239). Ako se promatra taj talijonski princip koji je unijet u zakonik 12. rimskih tablica, on kaže: si membrum rupsit, ni cum eo pacit, talio esto. Znači naime, ako je došlo do povrede i ako nije za nju (u izvijesno vrijeme, prema tadašnjoj praksi 30 kalendarskih dana) dobijena odšteta (naravno novčana ili materijalna), onda ima ošteceni pravo na retalijaci-ju (talion). Ali taj njegov talion ima zapravo svrhu na-pomene sudskim vlastima - čujte - bilo je nepravde i potrebna je odšteta. Isto funkcionira i osveta (i krvna). Najbitnije - talionom konflikt nije završen nego treba doci do točke primirja i pregovora za odštetu - dakle odgovore daju radovi Ergaver i naročito Daroveca koji se bavi pitanjem zašto je potrebno pokajanje i pokora u toj dinamici pregovora i konačnog pomirenja (Darovec, 2017; Darovc, 2018; Ergaver, 2016; Ergaver, 2017).
U odlomku u kojem se pojavljuje fraza „oko za oko", upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvracanja od nasilja onih koji ce pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako ce ih društvo ka-zniti oštrinom odgovarajucom njihovim nedjelima. U Crnoj Gori, po rezultatima Bogišiceve ankete, osveta je ponekad bila „nejednaka i neujednačena": „Kad se sam svetio, nije se tu mjerilo oko za oko, a ruku za ruku, nego da mu je ukrao 10 koza ja bih njemu 20, ako mognem, ali i više; ako mi zapali stog, ja ču njemu i 5 stogova, ili, može biti, i kuču; ako mi je koga ranio, ja ču njega ubiti, samo ako mognem". Postojala je izreka „ruka nema te-razije" (Bogišic, 1999c, 348; Marinovic, 1998, 249). Su-ština taliona je da se uspostavi odredeno pravilo, dakle, nije riječ o odmazdi nego o odmjerenoj osveti, pravilo
34	Ergaver jasno istražuje kako i zašto se krvna osveta očuvala na tlu CG iako je ona bila stoječima dio Venecijanske Republike i Osman-skog Carstva - podijelena u 2 politička i pravna svijeta. Vidjeti detaljnije Ergaver, 2017.
35	„Učinili talamare i štetah mnogo, uždili kucah ipojatah i ostalijeh neharicah mnogo [...]" (Nikčevič, Pavičevič, 1964, 97).
505
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
reciporociteta uspostavlja princip prirodne pravde. To je jedan od zakonskih regulativa kojim se uspostavlja racionalitet kada emocije, zbog povrede pojedinca, od-nosno kolektiva prijete da predu u iracionalnost. Princip osvete podrazumijevao je i osvetoljubivost, rasplamsa-vanje strasti, i kada se dode do toga gubi se svaka mje-ra, posebno u slučajevima kad se radi o osveti krišcana protiv nekrišcana. Zbog toga su sukobi i konflikti mogli trajati duže vrijeme, ali nijesu bili beskrajni ili bez svake mjere. Zato je princip odmjerenog uzvracanja posto-jao kao osnovno načelo taliona (Marinovic, 1998, 239; Sejfulovic, 2014, 1).
U Anketi se dalje navodi, ako se odvračalo još težim zlom, to odvračanje imalo je neke granice, ili je to kat-kada bilo u volji osvetioca. Po Bogišicu to je zavisilo od onoga ko sveti, pa
neke su granice bile, to jest i vrsta zla, koju cu ja da odvratim radi osvete i količine štete što cu ja tom osvetom učiniti, treba da stoji u nekom odnosu sličnosti i razmjeru štete koja je meni učinjena; premda osvetilac gleda vazda da višu štetu učini nego je njemu učinjeno, npr. Zato što mi je neko ukrao 10 brava ja mu necu zapalit kucu, jer bi to i ja svak drugi držao da je to nepravo. Ali da mu ih za to ukradem i 50, nece se nikomu učinit da je krivo. Kad mi ko zapali stog, ja cu gledati, osobito ako sam od jačeg bratstva, da mu ih zapalim, ako cu i 10, ali kad bi mu kucu zapalio, to niko ne bi držao da je pravo, pa ni ja sam. Ali kad je on meni odvratio za to, a osveta se ne umirila, on je meni mogao zapaliti sve staje, a ja njemu opet kucu. Samo kad bi od stoga odmah došao do kuce, držalo bi se da je velik skok. Za ranu osvetilac je tražio glavu, kadgod i 2, ako je mogao ubiti, ali za 1 glavu ubiti ih 5-6 u početak osvete, ne bi to niko odobrio (Bogišic, 1999c, 348).
Pored osvete postojala je i kompozicija, ili u Cr-noj Gori umir, koja predstavlja zamjenu dužne krvi za novac ili neku drugu materijalnu stvar. Zakon taliona u svom izvornom obliku predstavlja strogu srazmjeru izmedu nanešenog i uzvracenog zla. Kasnije striktna primjena taliona iz Starog zavjeta ublažava se na sluča-jeve umišljajnih ubojstava ili teške tjelesne ozljede, a za ostale delikte se primjenjuje kompozicija koja se plača oštecenoj obitelji (Marinovic, 1998, 254). Dakle, može-mo primijetiti da vremenom kod krvne osvete, čiji je vid uništavanje imovine protivnika, preovladuje neka sraz-mjera izmedu povrede napadnutog dobra i štete koja se čini na ime otklanjanja te povrede.
Medu znanstvenicima od najstarijih vremena pa do danas navodi se više razloga i motiva koji su inicirali krvnu osvetu i koji stoje u njenoj egzistencijalnoj suštini (Marinovic, 1998, 241-243; Ergaver, 2016, 103). To je bila manifestacija nagona samoodržanja, zasnovana na potrebi zaštite zajednice, njenog poretka i njenih reli-
gioznih i etičkih shvacanja. Osveta se smatrala svetom obvezom i nepisanim zakonom. Preduvjet za osvetu je postojanje sukoba odnosno svade izmedu pojedinaca i grupa kojima pripadaju (Karadžic, 1837, 60; Bogišic, 1999c, 345).
U crnogorskom društvu po Bogišicevoj anketi bilo je raznih uzroka koji su dovodili do ubistava „otimanje djevojaka i žena, nedavanje obecanih djevojaka, ubijanje lupeža pri kradi, pri označavanju granica meteha, pri svadi, i mnogo drugih prilika dovodilo (je) do ubistva, a time (je) vec krvna osveta gotova" (Bogišic, 1999c, 347; Ergaver, 2017, 186). Krvnu osvetu prate akcesorni (uzgredni) delikti: lomljenje kucnjeg šljemena, paljenje stogova sijena, pohara ljetine, sječa vocnih stabala, no nikada nije bilo trovanja bunarske vode i izvorišta. Ne u svakom slučaju, jer postoji osveta unutar zajednice i izvan zajednice, i ti akcesorni delikti zavise od početne uvrede.
Bogišic u anketi govori o progresiji i stupnju šteta i medusobnih zala:
Blaži je izprva, to jest manje se zla i štete čini, te malo pomalo sve što više traje sve napadaji bivaju žešci i šteta i zla i nigda ne malaksava dok ne dode do umira. Vrste napada, zala i šteta umnožavajaju se, a isto tako i stepen žestine i njihova količina. Ta zla bivaju rane, ubijanje, otimanje svega što zapane, krada, paljevine, nanošenje štete, zlobe, napadanje na nepokretnosti. I u najvišoj zavadi i osveti nijesu se nikada trovale vode, bunari... U bratstvu se vazda manje zla činilo za osvete nego li u plemenu (Bogišic, 1999c, 359).
Posljedice krvne osvete u Kučima nalazimo zabilje-ženim u djelima Marka Miljanova. Obim osvete mogao je obuhvatiti čitavu zajednicu. Zbog krvne osvete nije bilo ni pazara, niti se zemlja obradivala, „palili su ognjem sve što se može ufatit: žita, sijena, kuce vrh familija obaljevali i zažižali, mostove na vodi lomili, vinograde, smokve i svako voce lomili i sjekli; sjeme u ba-štinu zaludo se sijalo - sve ga oštete; kad drugo nema lomili tigle na kuce kamenjem, tek neka prokaplje vrh čeljadi" (Miljanov, 1967, 133-134). U Poslanici Katu-njanima (18. XI 1822) vladika Petar I kaže za Donjake da bi za njih bilo bolje „[...] da ste im deset ili i dva-deset glava posjekli, nego što li su poharani i opaljeni ostali, jer da nijesu kuce i ostalo izgubili, mogli bi se opet ostala čeljad nekako okopirkati i održat živa [...]" (Petrovic Njegoš, 1965, 159-160). Ovdje se jasno navodi da je veca šteta uništenje imovine jednog plemena nego da su ubijeni pripadnici zajednice. I kod Cr-nogoraca i Albanaca kuca je simbol kontinuiteta roda i krvne veze, ona prenosi kolektivno iskustvo čitavih generacija, održava kult predaka; zajednica je privredna, religiozna, vaspitno-obrazovna, moralna. Zbog toga zapaliti nekome kucu znači uništiti njegovu moralnu i fizičku ličnost i izopštiti ga iz sredine u kojoj živi. U
506
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Zakoniku Leke Dukadinija smatra se da su samim palje-njem kuce njeni članovi udaljeni iz mjesta sa svim što imaju, za vječita vremena. Članovi tog domacinstva za barjak više ne postoje. Njihova simbolična ekstermi-nacija iz sredine u kojoj žive vrši se tako što se poslije paljevine kuce izvade četiri kamena iz četiri ugla kuce (KLD, 1169-1170). Običaj paljenja kuce kao vid osvete zapažen je u Sjevernoj Albaniji kao naročito štetan po društveni život. Ako netko netkome zapali kucu, dužan je, po odluci mjesnih glavara, platiti 2500 groša i nadoknaditi dvije kuce za jednu (Giuseppe, 1932, 188). U drugim slučajevima, takoder u drugoj polovici XIX i početkom XX stoljeca, krivac koji netkome kucu zapali i sam bi bio osuden da mu se kuca zapali, a on da bude prognan iz sela (Giuseppe, 1932, 197). U Črnogorskim ispravama nalazimo da je Praviteljstvo suda crnogor-skog i brdskog 24. II 1804. u presudi Donjacima koji su se pobunili protiv vlasti odlučilo da se kuce krivaca sravne sa zemljom pa da „na to mjesto ne bude nika-da nikakve gradevine dokle bude Črne Gore" (Nikče-vic, Pavicevic, 1964, 97). Imajuci u vidu tradicionalnu ukorijenjenost tog običaja kod Crnogoraca, Danilov zakonik ga je inkriminisao u članu 41.
Ako bi koji Crnogorac ili Brdanin od opačine za-palio Črnogorcu ili Brdaninu kucu, to da se od njegovog imuca, kako kuca, tako i sve ostalo, što bi u kuci propalo i izgorelo, namiri; a ovaj zliko-vac preko svega da glavom plati i može ga slo-bodno oni ubiti, kojemu je kucu zapalio (Zakon Danila I, 1982, 16).
Osim paljenja kuce kod krvne osvete protivniku se plijeni stoka, uništava sve što se u kuci nade, pustoše njive, vinogradi, oduzima voda za navodnjavanje, uni-štavaju katuni. Kod Albanaca u slučaju krvne osvete zemlja se davala pod arendu uz zakupninu od / do 1A. U Dukadinu zemlja se daje pod arendu, uzimaju se pastiri za čuvanje stoke i najamnici za obradu zemlje (Ivanova, 1973, 201; Durham, 1909, 29). Povod za krvnu osvetu je i krada stoke, pa se protivniku plijene goveda i bravi (Nikčevic, Pavičevic, 1964, 208-209). Meduplemenske borbe za održavanje i otimanje komunica bile su jedan od uzroka krvne osvete. Tako su pljačke i osvete, ne-sredene prilike onemogucavale korišcenje komunskih ispaša u Brdima, u graničnom pojasu izmedu Brda i Sje-verne Albanije. Moračani i Vasojevici su se medusobno svetili zbog komunica (Jelic, 1926, 129-130; Boemh, 1984, 59).
Jedna od posljedica krvne osvete jeste i migracija stanovništva u Crnoj Gori, Sjevernoj Albaniji. Seobe za-hvataju čitava medusobno zakrvavljena plemena i bratstva. Nadomak Skadra od doseljenika iz Crne Gore -bjegunaca od krvi - nastalo je jako naselje Vraka. Neka
36 Odjeljak u Bogišicevoj anketi pod naslovom „Krvna i uopšte osveta i mirenje" sadrži ukupno 135 pitanja i odgovora njenih izvjestitelja. Postoji još i dodatak koji predstavlja Bogišiceve zabilješke iz razgovora sa Niciforom Dučicem 1892. godine. U tom dodatku postoje odgovori na 121 pitanje iz ranije ankete (Bogišic, 1999c, 345-384).
sela na Skadarskom jezeru (Vranjina) čine doseljenici iz Crne Gore koji su se tamo sklonili od krvi. Bjegunci od krvi osnivali su čitava naselja oko Dakovice (Ivanova, 1973, 166-168; Durham, 1909, 233). Na području Brda uz tursku granicu nalazi se veliki broj bratstava koja su tamo nastanjena bježeci od krvi iz drugih krajeva ili su iz graničnih krajeva uz tursku granicu bježali van Crne Gore zbog krvi. Tamo gdje su od krvi bježala čitava sela ili bratstva njihova imovina ostajala je pusta, kuce za-paljene ili zatvorene. Bjekstva od krvi dopunjavana su pljačkanjem krivaca i progonstvom. Te mjere najduže su se održale kod Kuča (Stojanovic, 1983, 199; Durham, 1909, 25; Boemh, 1984, 137).
Posljedice krvne osvete su višestrane. Ona pothra-njuje lokalnu isključivost i izaziva velike ljudske i ma-terijalne žrtve. Zakrvljenost Crnogoraca i stanovnika susjednih zemalja dovodila je do zatvaranja pazara -turskih, austrijskih, što je dovodilo i do gladi u Crnoj Gori. Nadalje, krvna osveta je otežavala trgovinu izmedu plemena i nahija. U poslanici (14. I 1808) vladika Petar savjetuje Njegušima da se umire sa Bjelicama i da se prije nego što bi se poklali sastanu i plate jedni drugima što je ko kome učinio, kako bi trgovina mogla da se mirno održava preko njihove zemlje. U poslanici Ceklinjanima (24. VII 1827) on apeluje na Ceklinjane i Ljubotinjane da učine mir i „da vojske jedan na dru-goga ne kupite, da bojeve ostavite, da kuce ne palite i ne lomite, da baštine jedni drugim rabotati ne branite, da žita i loze ne siječete i ostale štete ne činite, da žene puštite neka idu za svoje potrebe kud hoce mirno, da ih ne tičete i da vjeru do jeseni uhvatite" (Petrovic Njegoš I, 1965, 67, 68, 193, 194). Krvna osveta je uništava-la ionako oskudne proizvodne mogucnosti Crne Gore, usporavala njen razvitak ka višim oblicima društvenog organiziranja.
Prema podacima do kojih je putem ankete36 1873. došao Valtazar Bogišic prije pristupanja izradi Opceg imovinskog zakonika, krvna osveta je u Crnoj Gori po-stojala sve do prve polovice XIX stoljeca, kada su pre-uzete energične mjere na njenom iskorjenjivanju. Anketni odgovor na pitanje: „Biva li krvne osvete kao što je prije bila ili su samo ostali kakvi njeni ostaci i koji?" glasio je:
CG. Ne biva. Nema ni ostataka, jer se ostatkom ne može nazvati to što sud strože kazni onoga koji je poslije, a ne u onaj čas, u jedu, ubio krvnika, jer tako biva i po drugim mjestima manjijem. Krvna je osveta do toga iščezla da kad sud ne bi ni kaznio krivca, ili bi ga gospodar pomilovao, isto ne bi smio niko na uboici se svetiti, jer bi tada još strožije bio kažnjen nego da mu se prije toga osvetio (Bogišic, 1999c, 345).
507
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Osveta na ovim prostorima ostaje kao rezultat nepo-stojanja pravne države i pravne sigurnosti gradana, pa oni štiteci se od nasilja ili uzvracajuci na njega, pribje-gavaju osveti. Nije im trebala državna i pravna sigurnost u današnjem smislu jer im je običaj pružao točno to isto. Običaj je bio iznad svake vlasti, efikasniji i jasniji. Osveta se vršila po odredenim pravilima. Ona se osta-vljala na amanet.37 Kada se donese odluka da se krvniku presudi, vršen je odabir osvetnika - prvo su to bili otac, sin, a tek kasnije netko iz šire obitelji do desetog pasa (Bogišic, 1999c, 350, 351). Na Bogišicevo pitanje tko je dužan svetiti ubojstvo i ima li kakav postupni red medu rodacima ubijenoga ispitanici odgovaraju da prvo sveti najbliži u rodu ubijenoga, a ako je on nedorastao za oružje, tada ce ga svetiti netko drugi iz kuce, ili ako ga u kuci nema, onda netko iz bratstva (Bogišic, 1999c, 350). Bilo je slučajeva da su osvetnici pucali na „krvnike" nekolika puta i nijesu ih pogodili. Tada su im opraštali, jer su vjerovali da Bog brani i prašta ubicama.
U crnogorskoj sredini postojao je skup ili je bilo vije-canje kucana, roda, bratstva i plemena, kojima je ubijen čovjek, o tome tko ce osvetu izvršiti, kad, gdje i kako. U anketi se kaže: „Ako je u bratstvu, skupe se uveče te se dogovore ko ce i kako ce - ko ce osvetu da vrši, a ko ce da uhodi. Kad je onoplemenik, tad se skupi plemenski zbor na kome se sve potanko razvidi i naznači ko ce svetiti - ko ce svetiti, ko ce uhoditi, s koje strane, kad, na komu osvetiti" (Bogišic, 1999c, 355; Boemh, 1984, 135). Vrijeme vršenja osvete ovisilo je o okolnostima: „neko osveti i za malo dana, a neko nece ni za po godi-ne, ili godinu i više, ako se protivnik znade čuvati. Ako iz malodušja nece ko da sveti, to se odmah zna, pa zato i ne treba naznačivati roka" (Bogišic, 1999c, 355). Krvna osveta ne zastarijeva, ni vrijeme ni dogadaji je ne de-zaktualizuju. Ne izvršiti osvetu značilo je izložiti se ko-lektivnom prokletstvu, ali i preziru suvremenika i poto-maka (Vidjeti: Somijer, 1995, 171; Vrčevic, 2002, 186).
U sve tri regije žene nijesu vršile osvetu, ali su je pod-strekavale (najčešce na skupovima kroz ritualno narica-nje), a u sjevernoj Albaniji davale su i novac da im netko osveti ubijenog (Bogišic, 1999c, 351; Tepavčevic, 2018, 244). Neki istraživači navode da su osvetu vršili muškar-ci, jer je bilo sramota da to rade žene, ipak u nekim sredinama, kad nije bilo živih muških glava, to su radile žene (Trojanovic, Gajic, 1901, 14; Frile, Vlahovic, 2001, 142). Bogišic u anketi kaže da se nije dogadalo u Crnoj Gori da žena sveti kad nema muških glava u kuci ili bratstvu, ali ona podupire ukorima i riječima one koji treba da svete, dok je u Albaniji zabilježeno „da bi same ubile, može se dogoditi, ali rijetko" (Bogišic, 1999c, 351).
U crnogorskom patrijarhalnom društvu krvna osveta se smatrala činom društvene solidarnosti. Kad pripadnik jedne grupe bude ubijen, a za ubojstvo se ne uzvrati ubojstvom, solidarnost kao uvjet opstanka se dovodio
u pitanje. Tako je onaj koji treba da se sveti podvrgnut kazni i stidu:
Najprije ukorba, kako je kazano, od žene ili matere i od stara oca onoga ubijenoga; 2. i medu ljudima gubi glas i poštenje onaj koji ne osvecu-je i ne basta mu; 3. i njega sama grize savijest da nije izvršio to što je trebalo da izvrši. Crkva, razumije se, nikako ne odobrava osvetu i kad se osvetnik ide ispovijedati nece da ga odriješe tako lako bez epitimije. I nikako onaj koji se ispovijeda nece da razumije i da se uglavi da je pravo to što mu ispovjednik govori, to jest da je ubiti čovjeka za osvetu ili inače jednak grijeh, te se i rastanu s ispovijedi i svaki pridrža svoje prednje mnjenje (Bogišic, 1999c, 351; Darovec, 2017, 80).
Ako se vidi da je jedno jače pleme nadvladalo slabi-je i hoce da ga uništi, tada se miješaju druga plemena da zaštite slabija. Tako Bogišic navodi:
Obično je svako slabije bratstvo imalo jače bratstvo koje mu je pleci zastupalo, te mu je u takvim slučajevima pomagalo svetiti. I to pomaganje bivalo je javno. Ali zato i onaj koji mu je pomagao izlagao se osveti onoga bratstva protiv koga mu pomaga. Pače, na ovo jače bratstvo više ih je duša boljela i više gledahu da mu se oni opet osvete. Ako je pak bratstvo ubijenoga bilo nejako i ne imalo nikakva opleca, tad skočili bi ljudi [glavari istog ili drugog plemena - dodao I. T.] da bi lakše umirili (Bogišic, 1999c, 352).
Osveta se mogla izvršiti gotovo na svim mjestima gdje se osvetnik i žrtva sretnu, osim u svojoj kuci jer bi bila povrijedena svetinja gosta, što je značilo straho-vitu reakciju plemena prema osvetniku. Takoder nije smio izvršiti osvetu u tudoj kuci, jer je takav postupak sankcioniran dvostruko - dugovao je krv obitelji ubijenog, a drugo domacinu kuce u kojoj je ubojstvo izvršio (Karadžic, 1953, 57, 58; Ivanova, 1973, 28 ; Duričic, 1975, 43; Nikčevic, 1999, 26; Ergaver, 2016, 105). Još jedno pravilo odslikava značaj vrjedonosnog kodeksa patrijarhalnog crnogorskog društva. Ako osvetnik ne može ubiti krvnika, nastojat ce ubiti što boljega: „Krvnika lično veoma je teško dobaviti da se na njemu osveta izvrši, a dosta puta krvnik bude i rdica koja ubije dobra čoeka. Tada ga i ako može osvetnik ubiti nece nego traži boljega od njegove kuce i brastva, ili, ako je inoplemenik, po plemenu, po stepenu" (Bogišic, 1999c, 355; Glas Črnogorca, 1890, 27, 2-3). Tipičan ovakav primjer desio se na Cetinju 25. lipnja 1890. godine, kada je ubijen komandir Cetinjskog bataljona i Dvorske straže Boško Nikov Martinovic, otac kasnijeg
3 7 Pripovijedaju mnoge slučajeve da starješina obitelji i na smrtnoj postelji ostavlja kao amanet izvršenje osvete (Karadžic, 1953, 43). Neki autori navode takoder da su u slučaju ubistva „iz nehata" odnosno „grijehom" jasno rekli drugim članovima obitelji da nije bilo nam-jerno, kako bi se pomirili, a ne osvetili (Boehm, 1984, 131).
508
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Slika 2: Izgon (varianta) (Jovanovic, 1886) (Izvor: Wikimedia Commons).
ministra vojnog i predsjednika vlade Kraljevine Crne Gore Mitra Martinovica. Ubio ga je Savo Poček, a razlog je bio taj, da je Počeka ošamario u stroju plemenik Boška Martinovica. Tražeci osvetu za povrijedenu čast, on nije ubio čovjeka koji ga je ošamario, vec najboljeg iz plemena (Glas Črnogorca, 1890, 28, 1; 29, 1; Nova Zeta, 1890, 6, 238).
Prvobitno je bilo predvideno da se osveta vrši javno, jer je mogao netko da duguje dvije ili više krvi, pa se moralo znati tko je osvetu izvršio. Oružje ubijenog nije se smjelo uzimati, pogotovo nije smio biti opljačkan (Karan, 1985, 29; Ergaver, 2016, 108).
Krvne osvete obuhvacale su cijela bratstva, plemena, nahije. Tako u Sjevernoj Albaniji ukoliko su uboji-ca i ubijeni iz dva bratstva u toku 24 časa po izvršenju ubojstva krvna osveta odnosila bi se na cijelo bratstvo ubojice. Zakrvavljena zajednica je bila u obvezi platiti ne samo krvninu vec i da protivniku naknaditi pričinje-nu imovinsku štetu (Somier, 1995, 172; Ergaver, 2016, 108). Za krv i štetu pričinjenu osvetom u prvobitnoj fazi - sredina XIX i kraj XIX stoljeca - u Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji odgovoran je kolektiv, dok se kasni-je sa raslojavanjem društva krvna osveta sužava na po-jedinca. To znači da sa gubljenjem kolektivnih oblika života nestaju i korijeni krvne osvete kao mjere kolek-
tivne plemenske represije. Po Kanonu Leke Dukadinija u Albaniji je kod krvne osvete odgovarao samo ubojica „samo je ubojici ostajala krv ili onome tko je povukao, kresnuo ili pucao, iz puške ili bilo kojeg oružja na čovjeka". Ako bi netko posudio oružje od nekoga, nije bio kriv onaj koji je oružje posudio, makar je znao zašto ga posuduje - nego je odgovornost na onome koji je pucao (KLD, 880).
Dok je krvna osveta na snazi, malo je kuca u Crnoj Gori i Sjevernoj Albaniji koje na neki način posredno ili neposredno nijesu dodirnute ovim društvenim zlom. Vrši se raslojavanje izmedu stanovnika na imucne i siromašne. Da bi se podmirile obveze prema krvnoj osveti prodaje se stoka, imovina, kasnije se daje i nov-čana naknada. Nekada se pojedinci toliko zaduže pa potroše toliko koliko bi se kucna čeljad mogla izdrža-vati za godinu dana. Tako se za dug npr. od „21 talijera davalo u naplatu duga 9 brava, zemlja" (Vuksan, 1941, 58; Ergaver, 2016, 118; Ergaver, 2017, 195). Vidimo da pošto se do novaca teško dolazilo, zelenašenje je uzimalo velikog maha. U Crnoj Gori u doba Petra II i knjaza Danila kad nekoga ubiju, senatori sa oruža-nom pratnjom krenu na kucu ubojice, kucu mu zapa-le i stvari medusobno podijele tako da obitelj ubojice ostane bez hljeba, ubojica bježi u Brda i kod Turaka i
509
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
tamo mu dode obitelj (AII, 109). U istom periodu u Sje-vernoj Albaniji glavari izražavaju nezadovoljstvo zbog prinudnih umira koje povremeno vrši turska vlast, jer zbog ovih umira gube prihode koje ostvaruju prilikom vršenja umira (Giuseppe, 1932, 141). I kotorski su pro-viduri u ranijem periodu „silom" sklapali umir izmedu stanovištva graničnih plemena i bratstava (Ergaver, 2017, 187). Krvna osveta je prouzrokovala i nemire na granicama Crne Gore i njenih susjeda. Pljačkaški upadi, osvete otežavali su svaki promet, paralisali gospodarske aktivnosti, dovodili do zatvaranja pazara u Pod-gorici, Boki, Skadru, od kojih je Crna Gora bila ovisna. Izmedu Crnogoraca i Bokelja sredinom XVIII stoljeca pljačke, krade i prisvajanja tude imovine dovode do ubojstava. Sukobi osvete izmedu Crnogoraca i Bokelja u XVIII i početkom XIX stoljeca širih su razmjera. Mle-tačka vlast daje plate glavarima Bokelja da putem njih održi granice prema Crnoj Gori. Grbljani i danju i nocu drže jake straže prema crnogorskoj granici braneči se od crnogorskih upada. Oni se žale inkvizitorima da od Crnogoraca ne mogu da žive, jer ih oni ubijaju, imanja im uzimaju, usjeve haraju (Stanojevic, 1981, 103-108). Svakodnevni sukobi Crnogoraca i Bokelja pothranjuju krvnu osvetu i medu stanovnicima same Boke, podstiču lokalnu izolaciju pojedinih bokeljskih krajeva, što otežava promet i remeti gospodarsku aktivnost (Stojanovic, 1983, 205). Črnogorci upadaju u bokeljske krajeve, plijene stoku, ubijaju ljude, pljač-kaju imovinu.38 Medu Njegušima i Škaljarima još u XV stoljecu dolazilo je do sukoba (Ergaver, 2017, 186, 187). Sukobi su nastavljeni i kasnije. Bradi (austrijski general) je mišljenja da bi to trebalo što prije smiriti; crnogorski sud odgovara (1. travnja 1798), da je voljan na umir i obecava sa svoje strane, da ce svaki Crnogo-rac koji bi ubio podanika cesarova (cara Franja II) biti izgnat iz zemlje, kuca mu razorena i šteta naplacena, ali traži, da tako postupaju i austrijske vlasti sa svojim podanicima, koji ubiju Črnogorca. Bradi je odgovorio da je on vec zaveo kazne za uklonjenje ove ,proklete običe (krvne osvete) (Vuksan, 1940, 262-263). Dakle, vidimo da je zavadenost duž crnogorsko-bokeljske granice dovodila do nesigurnosti prometa i trgovine, neo-bradivanja zemlje duž granice. Da je krvna osveta bila veliki problem i za austrijske vlasti u Boki i za Crnu Goru svjedoči činjenica da su u tim umirima učestvo-vale najviše austrijske vlasti i crnogorski glavari, koji su nastojali da suzbiju krvnu osvetu, kako bi svojim podanicima garantovali osobnu i imovinsku sigurnost. Črnogorske i austrijske vlasti nijesu prezale ni od kolektivne represije prema počiniocu i njegovim srodni-cima, a sve u cilju suzbijanja krvne osvete (AII, BAC XVI, 15).
Na crnogorsko-hercegovačkoj granici dolazilo je do sukoba koji su prouzrokovali krvne osvete izmedu Crnogoraca i Hercegovaca i do mirenja medu njima. Pismom od 25. novembra 1800. Vladika Petar I se žali Mehmedu veziru bosanskom „kakve su krajine i kako je trudno njima vladati, navlaštito kad čovjek nema potpu-no jakosti i snage i kada su krajine od mnogo vremena smucene i jedna protiv druge rasrdene i na osvetu po-nesene" (Vuksan, 1935b, 39). Prvih godina vladavine, knjaz Danilo je izmirio Crnogorce i pogranične Herce-govce, a pri mirenju kojem su učestvovali crnogorski i hercegovački glavari prebile su se glave za glave, a za pretijek glava koje su dugovali Crnogorci utvrdivalo se kumstvo (AII, BAC XVI, 41, 2; Ergaver, 2016, 118, 119). Duž crnogorsko-osmanske granice javljaju se sukobi oko ispaše, baština i komunica, što je utjecalo na otežavanje sredivanja odnosa izmedu Crne Gore i Osmanske imperije. Turci su često poticali krvnu osvetu u namjeri da što više održe i učvrste vlast. Bjegunci od osvete iz Crne Gore u Osmansko carstvo islamizira-ni su i često su upadali u Crnu Goru unoseci nemir i su-kobe. Mnogi Crnogorci su bježali u Osmansko carstvo odakle su vršili krvnu osvetu. Buduci da su društveni korijeni krvne osvete u Albaniji snažniji nego u Crnoj Gori, pospješivali su je i samim tim otežavali njeno is-korjenjivanje. Turska vlast je u pograničnim krajevima koristila krvnu osvetu u cilju izazivanja nemira na gra-nicama Crne Gore i unutar nje. U 1909. godini desili su se teški dogadaji, čije su posljedice nagovještavale još vece opasnosti i nove obračune. U dokumentima je zabilježeno mnoštvo takvih primjera. Nikodim Simic iz Peci 25. veljače 1909. godine izvještava da su mu Turci strica ubili, a onda ga pozivali da se umire, i za to mu davali 6 „cesa novaca", oko 600 kruna, što je on odbio (DACG, MID, Tajni fond 1909, f. 174, 73). I Osmanlije su bili upoznati s običajima osvete i mirenja, pa su predložili primirje i odštetu, kompoziciju, što nije prihvaceno. Neka izvješca sa granice ističu da su uzroci nesuglasica dolazili sa crnogorske strane, kao što je to bio slučaj u avgustu u Veliki, kada je ubijena jedna djevojka (DACG, 1/1909, 3). Medutim, kada bi ti nemiri otežali gospodarske aktivnosti i normalan sa-obracaj, crnogorsko-osmanske vlasti bi zavodile red na granicama putem prinudnih umira i mješovitih komisija. Običaj je bio efikasniji i jasniji nego pisani za-konici. Dakle - državna vlast, gdje god se ona uspo-stavila, prvo je uklonila moc onih koji su imali pravo i dužnost mirenja i sebi nametnula to pravo. Tako se u naredbi Ministarstva unutarnjih djela konstatuje da su se „od pošljednjega rata jako uveličala ubojstva izmedu Crnogoraca i turskih podanika" (MUD, 762, 22. VII 1888). Crnogorska i turska strana su se dogovorile
38 Poslije propasti Mletačke republike 1797. godine prostor Boke mijenja više puta političke uprave do Bečkog kongresa 1815. godine. U početku je bila pod austrijskom upravom, da bi poslije bitke kod Austerlica 1805. Napoleon I dobio sve teritorije bivše Mletačke republike, uključujuci i Boku. Medutim, Crna Gora uz pomoč ruske flote ratuje protiv Francuza. Mirom u Tilzitu 1807. Boka je predata u francuske ruke. Pod Francuzima ce se nalaziti sve do listopada 1813. godine, kada če se ujediniti Boka i Crna Gora, do sredine 1814. godine, kada če preči pod vlast Austrije, sve do 1918. godine (Andrijaševic, Rastoder, 2006, 155-157).
510
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
da sporazumom umire sva ubojstva izmedu njih, a kod god to prekrši biče strogo kažnjen po crnogorskim ili turskim zakonima. Onaj koji bude tražio krv ili ranu mora se prijaviti mješovitoj komisiji u Podgorici ili Tu-zima (MUD 762, 22. VII 1888).
Borba za suzbijanje krvne osvete, u vrijeme stvara-nja nove crnogorske države koncem XVIII i početkom XIX stolječa, bila je neophodna. Nažalost i ostale su okolnosti sprječavale napredak društva poput same prirodne okolnosti, terena, privrede. U borbi protiv krvne osvete primjenjivat če se sva legitimna i nelegitimna sredstva, upotrebljavat če se kazne predvidene novim zakonskim propisima. Negdje su kazne usmjerene na pojedinca, a u nekim slučajevima ka kolektivu iz čije je sredine krivac (Zakonik Petra I, član 2-8). Suzbijanje krvne osvete je usmjereno u dva pravca - u pravcu suz-bijanja osvete na granicama prema Turskoj i Austriji, i u pravcu njenog iskorjenjavanja u samoj zemlji. Zabra-njena je svaka samovolja i osvete Crnogoraca u Primor-ju: „Za sadržati s Primorcima mir i tišinu susjedsku, koje prinosi na obje strane vzaimnu korist i srecu, zabranjuje se svako samovoljstvo i osveta" (Zakonik Petra I, 1930, član 18).
MIRENJE ILI UMIR KRVI
Črna Gora u prošlosti nije bila organizirana država jer nije imala jaku centralnu vlast. Vladike kao duhovni poglavari bili su samo nominalni nositelji državne funkcije, u početku bez velikog utjecaja na plemena. Plemena su imala punu autonomiju, kako u vršenju javne vlasti, tako i u rješavanju nastalih sporova. Ne možemo se složiti sa Bogišičevim odgovorom iz ankete kao ob-jašnjenja uzroka krvne osvete koja se dugo u narodu zadržala da „je bila samovlaština i nikakva suda koji bi krvnike kaznio, pa drugačije nije moglo ni biti nego da sveti svak sebe i svoj rod i bližiku" (Bogišič, 1999c, 347). Ovo je programski odgovor koji je za državno sudstvo a protiv „plemenskog sudstva", protiv rješavanja sporova prema običaju - u pozadini je želja za modernizacijom Črne Gore. On predstavlja idealizirani oblik razmišljanja u funkciji oglašavanja novog pravosudnog sustava. Naime, u prvoj fazi plemenske organizacije sporne odnose rješavali su tzv. „pametari" koji su kasnije za-mjenjivani višečlanim tijelima. Pametari su bili ljudi iz naroda, iz uglednih obitelji i bratstava, ljudi koji su u plemenu uživali nesporan autoritet. Zborna sudska ti-jela poznatija su pod nazivom kao sud „dobrih ljudi" (Boemh, 1984, 157, 158; Andrijaševič, Rastoder, 2006, 84). Ovim sudovima presjedavale su plemenske starje-šine. Sudove je birala plemenska skupština. Sudilo se pod otvorenim nebom, javno i stalno na jednom mjestu. Sud je bio pred nekom crkvom ili velikim drvetom, na glavici, a u slučaju nevremena i zimi, sudilo se u kne-
ževoj ili vojvodinoj kuči (Jovanovič, 1995, 125; Bogišič, 1999c, 292). Sudovi dobrih ljudi su sudili u sustavu od šest ili dvanaest ljudi, a sud od 24 plemenika sudio je krvninu, kad je bratstvo poginulog pristajalo da se izmiri s bratstvom iz kojeg je ubojica. U taj sud su oba bratstva birala po 12 „dobrih ljudi" (Bogišič, 1999c, 293, 294; Boemh, 1984, 160).39
„Črnogorsko pleme je bila specifična forma društve-nog života, duboko arhaična, nepovjerljiva prema drugim plemenima, pa je teritorijalna, upravna i sudska vlast bila samo i isključivo njihovo pravo i njihova moralna obveza" (Čubrilovič, 1956, 24). Pleme je na svoj uobi-čajen način po vjekovima starim običajima i ustaljenom postupku rješavalo nastale delikatne situacije i za njih odmjeravalo kazne. U plemenskoj organizaciji vlasti u Crnoj Gori postojali su inokosni suci, izabrani sudovi kao inokosni i kolektivni organi, i sudovi „dobrih ljudi" koji su sudili sve sporove, a broj sudaca u njima je ovi-sio o važnosti predmeta koji se sudi. Tipične primjere imamo u Paštrovičima, kojima je Mletačka republika odobrila povlastice još 1424. godine, i koje su uklju-čivale izmedu ostalog rješavanje sporova i pomirenje pred mjesnim sudovima. Najviše su sami prema običaju rješavali sporove, i nakon umira išli potvrditi mir i staviti njihov ugovor u pismeni oblik (Ergaver, 2017, 183). Ovakvo stanje medu plemenima nije bilo jamstvo op-stanka i onako krhke državne tvorevine. Za državu je potrebna administracija i birokracija, za održavanje toga potreban je novac i najviše novaca se kretalo u umirima. Vladike su uvidjele pogubnost ovakvog stanja, pa su pokušavali učvrstiti središnju vlast gdje su nalazili na žestok otpor i plemena i plemenskih poglavara. Jasno je zašto bi svaka vlast ili vladar želio imati monopol kod odluka za veče delikte. Ipak, takve prilike nijesu mogle beskonačno trajati, tim prije što su susjedne države imale suvremeno sudstvo. Tu se prije svega misli na Mletačku republiku, sa kojom su crnogorske vladike u doba turske vlasti imale intenzivnu komunikaciju. I taj faktor je doprinio formiranju prvih meduplemenskih su-dova u Crnoj Gori, što je bio imperativ opstanka razje-dinjenih plemena. Meduplemenski sporovi su rješavani na stanku, meduplemenskom sudu. Stanak je imao javni i zvaničan karakter. Na njemu su sudjelovali plemenski glavari susjednih plemena radi čega je obično održavan na graničnim mjestima (Marinovič, 1998, 226; Bogišič, 1999c, 294-316; Ergaver, 2017, 187).
Doba vladike Danila (1697-1735) obilježeno je na-ročitim uspjesima na zbližavanju i ujedinjavanju crno-gorskih plemena u zajedničkoj borbi protiv Turaka. Posebno važan dogadaj je formiranje Opceg crnogorskog suda 1713. godine. Pretežno je rješavao sporove koji su proizlazili iz krvne osvete, umirivao pojedina bratstva i plemena i odlučivao u značajnijim krivičnim stvarima. Vladika Vasilije je prvi ozbiljno pokušao prekratiti auto-
39 U literaturi u kojoj se obraduje ova tema postoji mnoštvo podataka o radu ovih sudova (Jelič, 1926; Jovičevič, 1923; Stojanovič, 1955; Milovič, 1959; Ivanova, 1 973).
511
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
nomiju plemenskih glavara i za meduplemenske sporo-ve postaviti poseban sud sa opšteplemenskim ugledom. Odredenog uspjeha u suzbijanju krvne osvete imao je črnogorski vladar Šcepan Mali (1766-1773) koji je 1771. godine ustanovio viši sud koji je sačinjavalo 12 glavara od kojih su jedni zasijedali s njim u Crmnici, a drugi su išli po terenu na uvidaje (Rovinski, 1993; Marin-kovic, 1996; Šcepanovic, 2003; Krstic, 2010). Jedan od najbitnijih dokumenata o miru izmedu plemena donosi Stega 1796. godine, u kojoj se Črnogorci obvezuju da ce ostati jedinstveni i složni u borbi protiv Osmanlija (Črnogorski zakonici, 1998, 7, 8, 9). Krvna osveta je regulirana Zakonikom Petra I iz 1798. godine (Črnogorski zakonici,1998, 10-19) i Danilovim Zakonikom iz 1855. godine (Bojovic, 1982, 80-166; Zakon Danila I, 1982), kada je opseg osvete reduciran samo na krivca.
Na planu umira krvne osvete i meduplemenskih su-koba najviše je učinio mitropolit Petar I istina više mol-bama, kletvama i prijetnjom prokletstvom, nego realnom silom države da se spriječi ovo društveno zlo. U poslanici Katunjanima od 22. svibnja 1822. godine on kaže:
Vidječi vašu neslogu i domači rat u svim pleme-nima vaše nahije, ja s mojom najvišom žalošču i plačom vidim, da ste svi sami sebe i svojoj dje-ci največi krvnici i neprijatelji duševni i tjelesni, i da svi davoli i svi vaši neprijatelji na svijetu ne bi mogli toliko zla, ni toliko štete i sramote vam učiniti, koliko vi sami sebe činite. Vi ste od Boga odustali i strah od njega izgubili, vi ste grehotu i sramotu zaboravili, vi za dušu i poštenje ne mislite, vi se ne možete krvi bratske nasititi, vaša slava, vaše poštenje, vaša pohvala i dika i vaše junaštvo stoji u vaš domači rat i neslogu, u koju najvišu sreču i radost nahodite (Petrovic Njegoš I, 1965, 236-237).
Kazna u Primorju zaprijecena je istovjetnom ka-znom kao da je počinjena u Crnoj Gori, sto je propisano članovima 17. i 18. vladike Petra I „[...] koji lupež po danas ukrade vola ili konja u koje mu drago mjesto u Crnojgori i u Brdima, ili u Primorju našoj braci prijatelji-ma, koji se nahode u cesarokraljevskoj zemlji i deržavi, da se takovi lupež ima procerati jednako kako i ubivaoc koji samosilno bez svake krivice čelovjeka ubije" (Zakonik Petra I, 1930, član 17). Ovaj član govori i o savez-ništvu Crnogoraca i Brdana i Primoraca. Zajednice bi štititle svoje članove, tako je funkcionirala i porodica, familija, kuca.
A što koji Crnogorac imade od Primoraca iskati, to neka ište po putu suda, jer inače biče podložen kastigu; na isti način, koji bi medu nama smutnju činio ili zlo u Crnugoru i Brda prinosio što se tiče do mrtvih glavah, koje su neki Primorci našim dužni, i to neka stoji kako i njiove glave i rane, koje su naši njima dužni i u toliko biče vrijeme
da svaki sudom odgovori, i da plati koliko se koji dužan nahodi, samo neka od naše strane zadev-ica i samovoljnos osvete ne budu, koja može na neposlušnog kastig i tegotu navesti: a Pravitelj-stvo, koje ima ot svijeh nas postavljeno biti, da upravlja obščenarodne posle, biče u dužnosti za to i sve ostalo što bi se posad dogodilo, misliti; da-klen i svaki Crnogorac i Brdanin neka se spomene da sam po sebe bez pitanja suda i praviteljstva ne čini (Zakonik Petra I, 1930, član 18).
Odredbe Zakonika Petra I u suzbijanju krvne osvete bile su radikalne. Kao što vidimo krada kao glavni povod osvete inkriminisana je članovima 17. i 18. Zakonika. Za ubojstvo Črnogorca ili Brdanina, bez ijedne krivice i nužde, vec od sile, takav ubojica ne može se nikakvim blagom otkupiti, vec ima biti obješen, kame-novan ili strijeljan (Zakonik Petra I, 1930, član 2). U Zakoniku se kaže da ako takav ubojica ostane neuh-vacen ili nedostupan vlastima, „to njegovo imuče da se ima sve, od mala pa do velika, procijeniti i od toga po-lovinu dati onome, kome bude zlo činio, a drugu polo-vinu za globu zemaljsku uzeti" (Zakonik Petra I, 1930, član 3). Medutim, tamo gdje se nije mogla razgraničiti odgovornost pojedinca od grupe, svi bratstvenici mire iznos krvnine. Sud Katunske nahije 15. IV 1882. obve-zao je jedanaest kuca Vušurovica da Dermalju Perovu plate 77 cekina od krvi za ubojstvo njegovog sina, i to svaka kuca po 7 cekina. Dadoše mu zemlju u zalog, s tim da plate kad je mogu otkupiti (Nikčevic, Pavicevic, 1964, 169 - 170).
Odredbe Zakonika u nekim slučajevima primjenji-vanje su dosljedno, dok su u drugim ovisno o datim okolnostima primjenjivane kao efikasno sredstvo u suzbijanju osvete. Ipak, čini se da su izopštavanje krivca iz njegove sredine i imovinske sankcije protiv njega bile najdjelotvornije u suzbijanju krvne osvete. Medutim, najteže je bilo iskorijeniti ukorijenjena shvatanja o herojskim odlikama krvne osvete, koja su nadživjela pisane zakone i opterecivala društvenu svijest Crnogoraca. Bez obzira na mnoge pokušaje koji nijesu dali valjane rezultate, vladičina nastojanja oko mirenja imala su često puno uspjeha, iako ne uvijek dugotrajnog, jer je katkad bila jača želja za osvetom no uhvacena vjera i odredeni rok (Dragicevic, 1935, 327).
Zakonik knjaza Danila od 23. travnja 1855. godine znači odlučan obračun sa krvnom osvetom. Član 27. Zakonika propisuje mjere protiv počinioca: „za onoga zločinca bio Crnogorac ili Brdanin, koji bez krivice ili bez nužde, več od sile i opačine ubije brata Crnogorca ili Brdanina, takovi ubojica ne može se nikakovim blagom odkupiti, več ako se uhvati da bude ognjem iz pušaka re-znešen" (Zakon Danila I, 1982, čl. 27). Odredbe članova 29. i 30. propisuju da ukoliko ubojica nije dostupan vlastima, može ga svaki Crnogorac ubiti, a saučesnici ubojice sude se istom kaznom kao i on. Krvna osveta se članom 39. ovog zakonika inkriminiše:
512
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Kako Črnogorci i Brdani imaju običaj činiti osvetu ne samo na krivcu i na krvniku, vec i na pravom bratu njegovom, to se takova osveta po danas strogo zabranjuje, i koji bi pravog čovjeka ubio, bice osuden na smrt. Samo krvnika, kojega i sam sud goni, može ubiti, ali brata ili blizaku ili svojtu krvnika, koji u tome ništa krivi nijesu, ne smije, vec neka samo oni glavom placa, koji je zlo učin-io, a drugi niko (Zakon Danila I, 1982, čl. 39).
Zaključujemo da je svrha propisa da se osveta indi-vidualizuje i da se iz nje isključe bratstvenici ubojice. Primjecujemo i da je dopušteno ubiti pravoga krivca, ali njegovog brata ili rodaka ne. Iako je Danilov zakonik zadao odlučan udarac krvnoj osveti, ona i dalje predstavlja aktualan problem za crnogorsko društvo i u drugoj polovici XIX stoljeca.
Plemenska isključivost, meduplemenske borbe, sku-pa s osvetom, kao načinom samosuda, bitno su utjecali na povijesna zbivanja i slabile borbenu učinkovitost Cr-nogoraca u borbi s Turcima. Zakonodavni rad vladike Danila, Vasilija i Šcepana Malog ce tek nešto kasnije imati prepoznatljive rezultate. Bogišic u anketi navodi podatak da se posljednji vladika mnogo starao ukinuti osvetu, ali nije imao veceg uspjeha u tome, pa je nasto-jao preduprijediti brzim mirenjem.
Ali, ipak, ako je ko pried osvetijo, nije bio kaznjen, nego je prebijano bilo jedno za drugo. Osim toga, vladika se starao da uvede da se ne svete na dru-gom, nego na samom krvniku. Ali mu ni to nije išlo za rukom, jer nije imao snage, nego samo s ljudima koi su mu bili bliže i na službi, ali s njima nije mogao uspjeti vazda. Tek knjaz Danilo poče silnije postupati da bi iskorijenio taj običaj. Ipak, ne odma pošto stupi na vladu, jer je bio ometen s ratom sa Turcima, nego tek poslije 2-3 godine pošto se rat svrši i on se na vladi utvrdi. On je na to upotrebljavao mnoga sredstva. Najprijed je oglasio da se ne smije niko svetiti, nego da ce svetiti knjaz i toga komu on prosti da mu je prošteno. On je to i vršiti mogao, jer pošto na vladu stupi starao se da sastavi oružanu silu koja ce bezuslov-no izvršavati njegove naredbe. Jer, dočim vladika ne imadijaše više od 30 perjanika, on ih imadiješe okolo 80 i izabra ih od najboljih kuca, premda su i vladičini ljudi bili iz boljijeh kuca. Uostalom, Danilu je bilo lakše, jer je mnogo pred njim stric uradio (Bogišic, 1999c, 346).
Vladika Petar I pokušavao je godinama da ukine krvnu osvetu, ali nije uspio, dok je knjaz Danilo, koji je iza sebe imao institucije vlasti, to uradio za kratak vremenski period. Ipak, i nakon toga ostala je u običaju osveta i njezina pravila „još nekoliko godina sa zagranič-nim susjedima, osobito sa Arbanasima s kojm se nije ni prekidalo osvetno vojevanje do prvoga graničenja Črne Gore. Ali i poslije toga bivalo je pojedinijeh slučajeva" (Bogišic, 1999c, 347).
Posljedice krvne osvete u Crnoj Gori bile su velike. Zbog učestalosti, duge tradicije uzrokovala je da pojedina bratstva nestaju, a neki dužnici krvi su bježali u inozemstvo ili su bili protjerani u odsutstvu. U meduv-remenu je zajednica familiji oduzela imovinu i porušila im kucu. Dakle, postoje paljevine kao dio retaliacije u osveti i paljevine kao sankcije zajednice. Osveta je predstavljala lanac nesrece, jer je jedno ubojstvo po-vlačilo drugo, pa je individualna osveta prerasla u brat-stveničku, plemensku. Osveta je morala imati podršku čitave zajednice baš zbog posljedica koje bi mogla imati. Osvetnik se savjetovao s glavarima bratstva pri-je osvete. Osveta je bila u prilično malim zajednicama itekako javna. Zbog pogubnih posljedica koje je imala u Crnoj Gori, počela su se tražiti rješenja koja bi sanirala stanje koje je vodilo istrebljenju, a i zbog opasnosti od Turaka koji su pospješivali osvetu kod Crnogoraca. Jedan od načina sprječavanja osvete ili njenog reduciranja je kompozicija koja nije zamijenila osvetu nego je postojala paralelno sa njom. Kompozicija ili u Crnoj Gori umir predstavlja zamjenu krvi koja se duguje za novac ili neku činidbu koja se može mjeriti novcem. Zapravo se radi o koncepciji dara i darivanja reciproc-iteta. Vražda40 je krvnina, naknada (novčana i natural-na), kompenzacija, odšteta u sporovima umira krvi, koja se daje obitelji ubijenog od strane bratstva, plemena ili kuce krvnika obično u vidu izvjesne sume novca, drago-cjenosti, oružja, kao satisfakcija za izvršeno ubojstvo41 (Bogicevic, 2010, 703). Obitelj koja duguje krv nije davala samo novac, niti bi oštecena obitelj to prihvatala, nego je nudila i kumstvo42 kao izraz kajanja. Tu bi se uspostavljao novi odnos ljubavi (Darovec, 2017, 74) iz koje se rada novi obiteljski odnos (savezništvo ili novi zavjet) (Ergaver, 2016, 122-123). Oštecenoj obitelji se predavala puška ili drugo oružje kojom je izvršeno ubojstvo. Ova puška nazivala se krvnica (iz koje je net-ko ubijen), a koja se od strane ubojice nosila u postupku umira krvi i predavala i poklanjala kuci ubijenog ili drugo oružje, koje je imalo simboličku vrijednost za oštece-
40	Termin vražda, prema Konstantinu Jiričeku, dolazi od riječi vrag, a odnosi se na odštetu iz osnova krvnine koja se, kao kompenzacija ili novac za izmirenje placao dijelom svojti ubijenog, a dijelom državi (Rotkovic, 2003, 100).
41	O naknadi detaljnije Ergaver, 2016, 119-121; Jelic, 1926, 89, 92-93; KLD 887-890; 919; 938; 950-952; Hasluck, 1954, 241; Bogišic, 1999c, 367, 368).
42	„U Crnogoraca ima pet kumstava: vjenčano, kršteno, šišano, nevolje i umira osvete. Kumstvo umira osvete. Ovo kumstvo je najčudnovatije. Ovim kumstvom smiruje se mrtva glava, i krvnik ostaje za vazda osiguran od svojeg krvničkog djela. Kad ubije čovjek čovjeka, onda krvnik traži, da se umiri. Zajedno sa umirom osvete traži on i kumstvo, da bolje osigura svoj život" (Bogišic, 1999a, 172; Medakovic, 1860, 65; Ergaver, 2016, 122).
513
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
nu obitelj, kao priznanje ili znak pažnje obitelji ubojice, ali i kao cijena krvi ubijenog. Obično se puška krvnica u umiru krvi nosila obješena o vratu, što je bio znak da je pokajana krv ubijenog. Kao stvari date su obitelji ubijenog male puške ledenice i nož srebrom okovane. Otkup krvi, krvnina i drugi vidovi naknade kod umira iscrpljivali su imovinske mogucnosti zakrvljenih plemena. Prvobitno se krv mirila u naturi, a kasnije u novcu, a njena visina je zavisila od mjesnog običaja (Marinovic, 1998, 254, 255; Ergaver, 2016, 121, 124).
U crnogorskom običajnom pravu žene nijesu podli-jegale krvnoj osveti, a time ni placi za mrtvu glavu. To ne znači da za ubojstvo nijesu platile glavom. Obično bi ih ubio glava njihove krvne porodice (Bogišic, 1999c, 355). Žena nije mogla biti ubijena iz puške, jer je strije-ljanje bilo „rezervisano" samo za onoga ko pušku nosi i puškom se brani (Glas Crnogorca, 20. svibanj 1886, 20, 4). Početkom XX stoljeca žene su izjednačene u načinu izvršenja smrtne kazne sa muškarcima (Glas Crnogorca, 9. I 1910, 3). Prema Bogišicevim izvjestiocima placa za „mrtvu glavu" u Crnoj Gori je iznosila „133 cekina i 2 groša osim mita i drugoga troška" (Bogišic, 1999c, 367; Krstic, 2010, 264). Ista je cijena i za ženu, dijete i starca (Bogišic, 1999c, 367). U slučaju da se desi ubojstvo nehotice i umirnik je duševan, u velikom broju sluča-jeva nije se tražilo ništa. Svetio se za to ne bi gotovo niko, nego bi lako do umira došlo. I za kradu ubijenoga kmetovali su takoder krv, ali u oba posljednja slučaja sami kmetovi mole umirnika da oprosti štogod krvniku i mnogi se nadu te oproste (Bogišic, 1999c, 368; Krstic, 2010, 265).
Za rane se placalo u Crnoj Gori različito: Ako je čovjek osakacen tada se placalo kao za pola krvi, tj. 66 / cekin i 1 groš, a ako je manja rana, to 20 - 30 - 50 talijera. Uzimalo se u obzir i to kakav je ranjeni čovjek. Ako je bolji, koji se može lakše osvetiti, davalo se više novca (Bogišic, 1999c, 368). Ni cijena krvi nije ista, veca je ako je ubijen glavar. Kaže se „nije ni svačija krv ista" (Bogišic, 1999c, 368). Tako sud sa mitropoli-tom Petrom presudi za glavu kneza Staniše „zašto je bio knez od plemena dvanaest za glavu, a dvadest za njegovo knežestvo" (Vuksan, 1938, 371-372). Za pokušaj ubojstva krv se nije placala nego bi se glavari skupili da kazne onoga tko je to pokušao i kaznili ga dobro (Bogišic, 1999c, 368). Bilo je pojedinaca i društvenih skupina koji nijesu pristajali na posredovanje i rješenje spora mirnim putem. Ovakvo odbijanje motivirano je prije svega tradicionalnim načelom da „krv nema cijenu bez krvi" (Marinkovic, 1998, 255).43
U Kučima je krvni sud koji je mirio zavadene uzi-mao krvninu od 260 talijera. Krvnik je davao poklone ženama i djeci koji služe pri umiru oko 100 talijera (Ra-šovic, 1963, 58-59). U Boki krvnina primljena na ime umira ulazi u ostavštinu poginulog i prelazi na njegove
43 U Sjevernoj Albaniji za krv se placalo šest cesa, tj. 3000 groša za
1999c, 367; Krstic, 2010, 264; KLD, 874). Medu albanskim plen
pitanju (Jelic, 1 926, 93; KLD, 876, 877; Ergaver, 2016, 120).
nasljednike (IAK, TE-XII, 1847-1853, F. II-6). Krajem XVIII i početkom XIX stoljeca naknada za krv davala se i u vidu imovine u crnogorskim plemenima. Rujna 20. 1828. okupili su se svi glavari ceklicki kako bi sudili za ubojstvo Dumelje Ilina po zakoniku zemaljskom. I presudili su 133 cekina i dva groša, kao što je bio običaj za svaku glavu u eparhiji vladike Petra I. Andrici, koji su bili krivci, dali su za rečenu glavu dvije dionice (imanja) u Sjenički Do, a trecu u Pločki Do. Ta ima-nja su procijenjena na 60 cekina (Vuksan, 1939, 99). Obren Blagojevic u Pivi bilježi da su sačuvani podaci
0	izmiru krvnine putem ustupanja imovine - knez Laloš Ninoševic dao je svoje imanje na ime krvnine jer mu je sluga ubio neko dijete Vasovica (Blagojevic, 1971, 415). Naknada je moglo biti i u planinama i katunima, jer one nijesu izuzimane iz običaja. Piperi su oteli od Turaka planinu Štitovo, pa su je, sredinom XIX stoljeca, ustupi-li Belopavlicima za 22 krvi. Zajedno sa Bjelopavlicima oni su oteli Ponikvicu i ostavili je Bjelopavlicima (Erde-ljanovic, 1911, 297).
U vrijeme kad je Bogišic bio u Crnoj Gori, dolazilo je do neregulisanih graničnih odnosa izmedu Crne Gore
1	Osmanskog carstva od Mojkovca do planine Mokre. Oni se najbolje mogu prikazati brojem ubijenih i ranjenih turskih i crnogorskih državljana za deset godina (1882-1892). Protokol o mirenju stanovništva iz graničnih područja obje zemlje, potpisan je u Vinickoj decembra 1892. godine, od strane 32 crnogorska i 34 osman-ska glavara, sadrži podatke da je za to vrijeme ubijeno i ranjeno 115 turskih (90 ubijenih) i 107 crnogorskih podanika (63 poginulih) (vidjeti rad: Pejovic, 1973, 13).
U Bogišicevoj anketi su vrlo detaljna i objašnjenja običajnih pravila o umiru krvi, koja ovise uglavnom o konkretnim okolnostima, a jedno od njih je jačina plemena i bratstva povrijedene strane, dok se na „bogatstvo malo gleda, nego na snagu ili veličinu komu uvrijedeni ili uvredilac pripada" (Bogišic, 1999c, 360). Neke studi-je koje su se bavile istraživanjem sporova naglašavaju zajedničko rješavanje sporova posredovanjem i arbitra-žom, posredstvom trece strane koja djeluje kao faktor sa zakonskim ovlašcenjima u efikasnom rješavanju su-koba (Boehm, 1984, 218-219; Miller, 1996, 180-181). Zakonitost rituala jamči javnost ceremonije, sprovedene u skladu sa unaprijed poznatim principima, pokretima, frazama i predmetima koji predstavljaju važno kulturno nasljede svake zajednice. Njezina struktura sastoji se iz tri faze: razmjena poklona, zakletva primirja, presuda i njegovanje trajnog mira koji uspostavlja novi ili obnavlja postojeci odnos izmedu dvije strane (Darovec, 2014, 481-499; Darovec, 2016, 14-38; Darovec, 2017, 70-71; Ergaver, 2016, 121-123).
U plemenskim zajednicama na području Crne Gore, Albanije i Hercegovine svako mirenje ide preko glavara u bratstvu i plemenu, a ne pojedinca koji je najviše
svaku glavu, od čega je 5/6 išlo oštecenome, a 1/6 vlastima (Bogišic,
lenima za rane se davalo takoder različito, ovisno koji dio tijela je u
514
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Slika 3: Umir krvi (Jovanovic, 1889) (Izvor: http://www.info-ks.net/slike/clanci/slike/2016i/decembar/Krvna-osveta.jpg).
oštecen (uvrijeden). Njihova uloga u rješavanju sprova sastojala se u posredništvu za pregovore, kao i arbitri-ranju u sporovima (Hasluck, 1954, 25-50; Jelic, 1926, 60-61; Ergaver, 2016, 116; Ergaver, 2017, 195). Bogišic navodi da u molbu idu glavari drugih plemena, ali ne iz onog plemena odakle je krvnik. Njihov broj je bio od 6, 12 do 20, što je ovisilo o težini zločina i čovjeka kome se ide. Primirje se nekad isprva sklapalo, a ponekad je tre-balo ici i po tri četiri puta (Bogišic, 1999c, 362). Prema običajnom pravu na području Crne Gore, Hercegovine i Albanije, pregovori o prekidu neprijateljstva mogli bi počinjati odmah nakon ubojstva. Prema albanskim obi-čajima, rodaci ubojice šalju posrednike, glavare bratstva da posjeduju u besi44 (Bogišic, 1999c, 361-362; KLD, 946-949; Ergaver, 2016, 110-114). Slati ljude za davanje riječi je po kanonu, dok je dati riječ dužnost i čovječnost (KLD, 837). Na području Albanije zadata riječ je trajala 30 dana tokom koje su bili pregovori o pomirenju iz-medu kuce ubijenog i ubojice (KLD, 841), dok na području Crne Gore nije bilo preciznog vremena za početak pregovora i primirja, vec je ovisila o okolnostima (Bogišic, 1999c, 360; Ergaver, 2016, 115).
Posrednici bi iz dvorišta pozivali glavu porodice ubi-jenoga simboličnom zakletvom: „Primi kume za svetog Jovana". I u Hercegovini je bila slična zakletva: „Primi kume, kumimo te bogom i tvojim svetim Jovanom". Albanski oblik je sličan crnogorskom, smatraju ispitanici u Bogišicevoj anketi. Posrednici nijesu nosili darove sa sobom i ponavljali su taj postupak više puta, sve dokle ih umirnik nije primio u kucu (Bogišic, 1999c, 362, 364, 365; Berishaj, 2004, 281; Boemh, 1984, 173; Ergaver, 2016, 123).
Bogišic u Anketi opisuje i slučajeve kada oštecena osoba nije bila spremna prihvatiti molbe suprotne stra-ne, čak i nakon nekoliko pokušaja. U tom slučaju slala bi se žena s djetetom u kolijevci sa dva-tri plemenika da mole za kumstvo, a može se naknadno poslati još žena s kolijevkama, tako da ošteceni nije imao izbora, vec je prihvatao ženu kao gosta i time bi počinjali pregovori (Bogišic, 1999c, 365). Žene se tradicionalno nazivaju mironosice, dok bebe predstavljaju simboličan poklon (Ergaver, 2017, 192). Ona nosi kolijevku i u kolijevci djete, a s njom ide jedan ili 2 čovjeka plemenika, te ga kume svetim Jovanom i ona i oni (Bogišic, 1999c, 365).
44 Zadata riječ je rok slobode i sigurnosti koji kuca ubijenog daje ubici i njegovim ukucanima da ih privremeno nece goniti za krv do odredenog vremena (KLD, 836; Ergaver, 2016, 110-115; Ergaver, 2017, 192).
515
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Taj simboličan poklon u vidu novorodenčeta ukazuje na pokornost krvnika i njegovog bratstva pred porodicom ubijenoga. Bogišicevo istraživanje zapravo ukazuje na interesantne fragmente tog čina, u kojem žene imaju is-taknutu ulogu u rješavanju konflikta u Crnoj Gori. Sa druge strane, u Hercegovini žene u tom običaju nijesu sudjelovale (Bogišic, 1999c, 363, 365, 376; Jelic, 1926, 99-100; Ergaver, 2016, 122).
Kad im ošteceni (i pored verbalnog opiranja) do-zvoli da udu u kucu, to je znak da je ipak spreman na mirenje. Po albanskim i crnogorskim običajima čim kuca ubijenog da riječ svom selu (da se besa),45 tada se otvara put drugovima i prijateljima da traže riječ za ubicu (KLD, §844). Po dobijenoj besi, počinju dogovori o mjestu i vremenu arbitraže, izboru arbitara i ostalih zahtjeva. Na kraju pregovora umirnik je davao časnu riječ da se od toga dana do odredenog dana nece svetiti njemu ni drugim rodacima (Bogišic, 1999c, 364, 366-367; KLD, 836).
Dogovorenog dana bratstva zavadenih strana oku-pljali su se na odredenom mjestu, pred izabranim ar-bitrima, koji su odredivali iznos naknade (Bogišic, 1999c, 362, 367-369; Jelic, 1926, 115-116). Presude arbitara na području Črne Gore bile su pisane, dok su u Albaniji bile usmene (Bogišic, 1999c, 372; Jelic, 1926, 106, 117). Arbitri su utvrdivali i porodične veze, koje su bile najznačajnije u mirovnom sporazumu, jer su bili garant mira medu zavadenim porodicama (Bogišic, 1999c, 372; Darovec, 2017, 81-86; Ergaver, 2016, 124, 125). Završni gest pomirenja bio je polju-bac mira, kojim je zaključen sporazum o miru izmedu sukobljenih strana.46 Poljubac je predstavljao potvrdu i garanciju mirovnog sporazuma (Darovec, 2014, 492; Ergaver, 2017, 195).
Pošto je presuda za umir mrtve glave donijeta, ide se na krvnu trpezu, a krivac dolazi na trpezu tek kad je ona gotova, dakle poslije odluke (Bogišic, 1999c, 371). Tu se nalaze sva familija i bratstvenici ubijenog. Drži se zdravica od strane kuce ubice. Ubica sa obješenom puškom prilazi na koljenima ili povijene glave na 50 koraka od trpeze i umirnika. U Katunskoj nahiji i Primorju (Boki) trebalo je da ide pokoljeničke, ili se početvoro-noži i dvoje ga ispod ruka pridržavaju. Umirnik ga sreta na trecinu puta a ubica govori: „Primi, kume, kume za boga i svetog Jovana!" Kad su se sastali umirnik i krvnik, ovaj njega ljubi u prsi, a onaj ga prima i ljubi u glavu, a zatim se ljube u lice, a pri tome mu kaže umirnik: „Opraštam ga bogu i svetome Jovanu i tebi krvniku!" (Bogišic, 1999c, 371; Krstic, 2010, 265; Somier, 1995, 173; Ergaver, 2016, 123).
Slično kao i kod Crnogoraca i Albanci prave krvnu večeru. Zovu je krvavi hljeb - bucha e djakut (Dučic, 1931, 165; KLD, 963). Postavljanje krsta na vratima je poslednji čin pomirenja, i on se stavlja na kamen gor-njeg praga kucnih vrata ili medu pragovima vratnih krila. Njega pravi ruka vlasnika krvne osvete, a željezo kojim je napravljen krst se baca po kanonu na krov kuce ubice (KLD, 965-968; Ergaver, 2016, 124, 125).
Učešce bratstvenika ubojice u naknadi štete običaj je koji se javlja još kod primitivnih zajednica. Kod In-dijanaca, Maja i Jukatana učestvuju i srodnici ubojice u naknadi štete (Morgan, 1981, 92-93). Masovna svečanost mira osim u Bogišicevoj anketi, temeljno je opisana i kod drugih istraživača (Somijer, 1995; Jelic, 1926; Durham, 1909; Boehm, 1984; Šcepanovic, 2003; Ergaver, 2016; Darovec, 2016; Darovec, 2017). To je uobičajena ceremonija i kulturna tradicija rješavanja sporova, pa sudionici u ceremoniji ne smatraju da su njihova djela ponižavajuca, vec je to običaj i društvena obveza prema pripadnicima svog kolektiva da im pomogne da postignu mir, a istovremeno djeluje kao oblik društvene kontrole (Darovec, 2017, 81). Slični rituali pomirenja osim u Crnoj Gori prisutni su i u drugim europskim zemljama, koji se nijesu značajno razlikovali u pogledu povijesnog vremena i mjesta (Miklosich, 1888, 176-178; Boehm, 1984, 133-135).
Plemena su se mirila na plemenskim granicama i tu nije bilo gozbe, ni kuma, krvne večere, a osobenost je bila u tome što nijesu placali jedno drugom, ni za krv, nego su se mirili, pa ko šta uhvati. Običaj je da se na kraju uspješnog umira krvi stanak meduplemenski zavr-šava tako da 5-6 glavara s jedne i s druge strane sjedne, i daju jedni drugima božiju vjeru da ce biti mir medu plemenima, i proklinju onoga koji bi prekršio dato obecanje. U tom slučaju oba plemena bi krivca tražila i kažnjavala (Bogišic, 1999c, 374, 375; Ergaver, 2016, 108; Ergaver, 2017, 196).
Postojale su različitosti kad je bilo potrebno sklopiti mir medu bratstvima jednog plemena i medu više plemena. Za jedno pleme odgovori u Anketi kažu da skoče druga bratstva koja su moljena od onoga bratstva gdje je krvnik da oni posreduju i mole kucu i bratstvo ubijenoga da se skloni na umir. Dosta puta zamole i bratstvo drugoga plemena da im pomogu „savit onoga čovjeka na umir i ono bratstvo", dok kod više plemena važi pravilo da krvnik šalje svoje plemenike, tj. glavare plemenske kod glavara drugog plemena da mole za umir. Ne-prijateljstva medu bratstvima jednoga plemena ili više plemena dugo su trajala - u plemenu po pola godine, godinu, pa i više od godine medu mnogim bratstvima,
45	Besa (albanski bese), fides, vjera, zavjet, časna riječ - termin sa mnogo kontekstualnih značenja - označava sporazum, ugovor o pre-kidu neprijateljstva izmedu zavadenih, zakrvljenih strana. Može je dati pojedinac, obitelj, pleme (Ergaver, 201 7, 193; Ergaver, 2016, 110-111).
46	O rasprostranjenosti poljupca mira u postupcima pomirenja i drugih javnih rituala u srednjem stoljecu vidi studiju Kiril Petkov, The Kiss of Peace. Ritual, Self and Society in the High and Late Medieval West (2003). O tom činu kao završnom gestu mira detaljnije u radu Ergaver, Pomiritev v oboičaju krvnega maščevanja. Mediacija, arbitraža in obredje „nove zaveze" med strankama v sporu v črnogorskih in albanskih običajih (Ergaver, 2016, 116-117).
516
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
a medu plemenima se dogadalo da se biju jednu godi-nu, pa uhvate vjeru za drugu, pa opet počnu (Bogišic, 1999c, 359, 361; Jelic, 1926, 37).
Možemo primijetiti da je umirom, kao cijenom krvi, dobijao i pojedinac, i obitelj, i pleme i društvena zaje-dnica kojoj oni pripadaju. Obitelj je dobivala jednu vr-stu sigurnosti jer je mogla da se bavi uobičajenim poslo-vima i dobrobitima obitelji i plemena; pleme i društvo u cjelini umirom su dobijali prije svega na polju popula-cionog jačanja, ali i opceg jedinstva i kohezije. Svjesni ovih pogodnosti i pojedinac i črnogorsko društvo poku-šavali su sanirati tragične posljedice krvne osvete.
Iskorjenjavanje krvne osvete kao običaja osvještanog tradicijom koji se potomcima predaje kao zavjet preda-ka, bio je primarni uvjet za nastanak javne vlasti i teri-torijalnu i pravnu unifikaciju Crne Gore. Bez suzbijanja krvne osvete nije se moglo računati na sredivanje odnosa Crne Gore sa susjednim državama i na njenu eman-cipaciju kao samostalnog subjekta u medunarodnim odnosima. Državna vlast koja se formira u XIX stoljecu ograničava djelatnost i moc plemenskih glavara, preko zakonika kojima zabranjuje izvodenje običaja. Fokus se usmjerio na plemenske skupove i mirenje, jer to preuzi-ma Senat, koji još nekoliko decenija poslije formiranja djeluje po uzoru na tradicionalne plemenske institucije.
ZAKLJUČAK
Koliki je bio značaj Valtazara Bogišica za Crnu Goru i crnogorsko društvo prepoznao je i i ukazao još davne 1888. Glas Črnogorca koji ga naziva crnogorskim Tribo-nijanom (piscem Justinijanove kodifikacije): „Bog dao, da i ovo po narod črnogorski po opštu kulturu blagode-tno novo djelo doktor dr V. Bogišica, crnogorskog Tribo-nijana, i blagodetnim plodom urodi" (Glas Črnogorca, 1888, 20, 1). Dug je put učinio Valtazar Bogišic dok je pripremio Zakonik. On se u skoro svakoj njegovoj odredbi držao pravila: spojiti tradicionalno i moderno na način da se iz ovog prvog ne zaboravlja ono šta je dobro, odnosno ono u čemu se ispoljava duh jednog naroda, njegov način života i njegova povijest.
Bogišiceva kodifikatorska misija potrajala je više od 15 godina i okončana je donošenjem Opceg imovinskog Zakonika za Knjaževinu Crnu Goru u proljece 1888. go-dine. Boraveci u Crnoj Gori Bogišic je upoznao društve-nu stvarnost, strukturu i institucije plemenskog društva. Uvidio je da je običajno pravo vrlo živo u toj zemlji patrijarhalnog društva, sa plemenskom strukturom, da je pisanih zakona, naročito u oblasti gradanskog prava, bilo veoma malo. U izradi Zakonika prethodila su Bo-gišiceva istraživanja običajnog prava u ondašnjoj Crnoj Gori, a djelimično i u susjednoj Hercegovini i u sjever-noj Albaniji, čime je on detaljnije upoznao strukturu plemenskog društva ovih balkanskih zemalja. Anketa o
pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i sjevernoj Albaniji smatra se njegovim najobimnijim, najsistemat-skijim i najpotpunijim istraživanjem običajnog prava.
Ispitujuci funkcije plemena (i kao srodničke i kao socijalne zajednice) u Crnoj Gori, Bogišic je preko is-traživanja koje je proveo donekle originalno na pod-ručju Crne Gore tada, došao do odredenih zaključaka
0	povijesnom procesu stvaranja crnogorske države. Ti rezultati imaju jako veliku vrijednost za nauku. Naime, uočio je da se tijekom nekoliko vjekova na području Crne Gore odvijao proces povezivanja krvnih zajed-nica - bratstava, u širi oblik egzistencijalne zajednice - plemena, koja su vremenom formirala svoje teritorije
1	zajedničke organe, da bi na kraju - preko saveza slo-bodnih plemena - bila formirana i crnogorska država.
Istraživači krvne osvete u posljednjih nekoliko decenija su precizirali da je krvna osveta zapravo jedin-stven pravni sistem i aparat kojim se održava mir u zajednici. Za održavanje mira bili su nadležni glavari bratstava i plemena. Modernizacija države i formiranje centralnog suda je oduzelo sudsku nadležnost glavari-ma. Zbog toga im je prvo oduzeta nadležnost rješavanja sporova, u mirenju krvne osvete koja je morala postati krivično djelo i zbog toga kažnjena kao zločin. Medutim, ova je modernizacija uz krivičnu legislativu ipak trajala duže vrijeme. Ne možemo reci da je uz zabranu krvne osvete ona i prestala. Upoznavanje običajnog prava i faktičkog stanja na terenu dalo je Bogišicu inspiraciju za dodatna sociološka proučavanja plemenskog društva u Crnoj Gori, tako da je on usavršavao svoje istraživačke metode i dolazio do dragocene grade, na temelju koje mi danas promatramo i analiziramo jednu značajnu fazu u procesu trajanja i promjena crnogorskog društva u drugoj polovici XIX stoljeca. Na temelju Bogišicevih radova, prije svega zbirke Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini, Albaniji, kao široko postavljenoj metodi anketnih, neposrednih istraživanja u narodu, pokušali smo izvršiti rekonstrukciju crnogorske društvene stvarnosti, utvrditi stvarni tok povijesnih procesa i dogadaja, duh vremena koji karakterizira onovremeno crnogorsko društvo, a koji su uvjetovali i običaj krvne osvete. Vidjeli smo da su se motivi koji reguliraju pitanje krvne osvete mijenjali i modificirali, zavisno od prilika i promjena kroz koje je prolazilo crnogorsko društvo. To je mogao biti nagon samoodržanja, osjecanje srodničke solidarnosti, uvjerenje da je nekažnjavanje krivca elemenat društvene dislokacije, osjecaj časti kod pojedinca, ali i cijelog društva. Krvnu osvetu kao običaj danas treba promatrati u njenim povijesnim, prostornim, društvenim okvirima. Ona se mijenja u skladu s razvojem društva i podizanjem razine kulture i civilizacije. Iščezavanje krvne osvete teklo je naporedo sa razvojem crnogorske države, jačanjem njenih organa i pretvaranjem Crne Gore u jedinstveno područje.
517
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
VIEWS OF VALTAZAR BOGIŠIC ON MONTENEGRO AND THE MONTENEGRO SOCIETY (BLOODFEUD - BETWEEN TRADITION AND MODERN SOCIETY)
Ivan TEPAVČEVIC
University of Montenegro, Filozofski fakultet - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic, Montenegro
e-mail: tepo40@t-com.me
SUMMARY
The subject of this work is focused on the so far insufficiently illuminated results of Bogisic's orientation towards the study of Montenegrin society, with particular reference to the phenomenon of vendetta. From this point of view, Bogisic's personality and his inventive scientific research work and interest in studying the phenomenon of this kind in the specific living conditions of Montenegrin society were analyzed. Based on his works, prior to the Collection of Legal Practices in Montenegro, Herzegovina, Albania, as a widely-set method of survey, direct research in the nation, we tried to highlight the relations of unwritten national law and legislation in Montenegrin society, which went through specific historical-political development phases and changes.
Getting familiar with the normal law and factual situation on the ground gave Bogišic the inspiration for additional sociological studies of the tribal society in Montenegro, so that he improved his research methods and came to valuable material, based on which we today observe and analyze a significant phase in the process of durability and the change of Montenegrin society in the second half of the 19th century.
By reconstructing the Montenegrin social reality, we have established the actual course of historical processes and events, the spirit of time characterized by Montenegrin society at the same time, which also conditioned the phenomenon of vendetta. The motives that regulate the issue of vendetta have changed and modified, depending on the circumstances and changes that Montenegrin society has undergone. It could have been a drive for self-sustaining, a sense of relatives' solidarity, a belief that impunity is the element of social dislocation, a sense of honor in the individual as well as the whole of the society. Blood revenge as a phenomenon should now be seen in its historical, spatial, social frameworks. It changes in line with the development of society and raising the level of culture and civilization.
Keywords: Montenegro, Valtazar Bogišic, Montenegrin society, bloodfeud, customary law,
Montenegrin legislation
518
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
IZVORI I LITERATURA
AII, BAC - Arhiv Istorijskog instituta (AII), Ispisi iz Bogi-šicevog arhiva u Cavtatu, XVI, 15; XVI, 41, 2.
AII - Arhiv Istorijskog instituta (AII), inv. br. 109.
DACG, MID - Državni arhiv Crne Gore (DACG), Mini-starstvo inostranih djela (MID), Tajni fond 1909, f. 174, 73.
DACG - Državni arhiv Crne Gore (DACG), Politički Po-granični Komesarijat Andrijevica, 1/1909, 3.
IAK - Istorijski arhiv Kotor (IAK), TE - XII, 1847 - 1853, F. II - 6.
MUD - Ministarstvo unutrašnjih djela (MUD), f. 762. 22. VII 1888.
Andrijaševic, M. A. (1997): O ciljevima državne politike Knjaževine Crne Gore (1852-1878). Istorijski zapisi, 3, 171-183.
Andrijaševic, Ž. (2013): Knjaz Danilo Petrovič Njegoš, Politički spisi. Podgorica, Matica crnogorska.
Andrijaševic, Ž. (2016): Dinastija Petrovič Njegoš. Podgorica, Miba Books.
Andrijaševic, Ž. (2017): Crnogorska ideologija 18601918. Cetinje. Državni arhiv Crne Gore.
Andrijaševic, Ž. & Š. Rastoder (2006): Crna Gora od naj-starijih vremena do 2003. Podgorica, Centar za iseljenike Crne Gore.
Bartl, P. (2001): Albanci od srednjeg veka do danas. Beograd, Clio.
Begovic, M. (1955): Sličnosti izmedu Medžele i Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlada-vinom, V, 33-42.
Berishaj, M. (2004): Skrita moč bese. Ženske v imagina-riju albanskega tradicionalizma. Dodatek, Skenderbegov Kanon. Ljubljana, ZRC SAZU.
Biblija ili Sveto pismo staroga i novoga zavjeta. (1996): Beograd. Izdanje Britanskog i inostranog biblijskog društva.
Blagojevic, O. (1971): Piva. Beograd, SANU.
Blagojevic, O. (1989): Značaj Opšteg imovinskog zakonika za ekonomsku nauku. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 45-57.
Boehm, C. (1984): Blood Revenge, The Enactment and Management of Confl ict in Montenegro and Other Tribal Societies. Philadelphia, University of Pennsylvania Press.
Bogicevic, Č. (2010): Crnogorsko pravno istorijski rječ-nik. Podgorica, Službeni list Crne Gore.
Bogišic, B. (1927): O značaju pravnih običaja. Pravni član-ci i rasprave. Beograd, Biblioteka za pravne i društvene nauke.
Bogišic, V. (1984): Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji. Titograd, CANU.
Bogišic, V. (1999a): Pravni običaji u Slovena. Knjiga 1. Beograd - Podgorica. Unireks MB, Unireks.
Bogišic, V. (1999b): Zbornik pravnih običaja u Južnih Sla-vena. Knjiga 2. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks.
Bogišic, V. (1999c): Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji. Knjiga 4. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks.
Bogišic, V. (1999d): Metod i sistem kodifikacije imovinskog prava u Crnoj Gori. Knjiga 7. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks.
Bogišic, V. (1999e): Bogišic o sebi i drugi o Bogišicu. Knjiga 8. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks.
Bojovic, J. (1992): Usvajanje teksta Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, Istorijski institut Crne Gore.
Bojovic, R. J. (1989): Rad odbora za usvajanje Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru (prvo čita-nje). Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, CANU, 125-147.
Borovski, S. (1938): Ekonomski odnošaji u Crnoj Gori (Bogišiceve beleške iz godine 1873). Zapisi, XX, 270-278.
Borovski, S. (1939a): Popis državnog uredenja Crne Gore iz godine 1873. Zapisi, XXI, 273-286.
Borovski, S. (1939b): Razredi i slojevi naroda u Crnoj Gori (beleška iz 1873). Zapisi, XXI, 76-83.
Bronevski, V. (1995): Zapisi o Crnoj Gori i Boki. Podgorica, CID.
Bulajic, Ž. (1959): Agrarni odnosi u Crnoj Gori (18781912). Titograd, Istorijski Institut NR Crne Gore.
Burckhardt, J. (1956): Renesančna kultura v Italiji. Ljubljana, Državna založba Slovenije.
Carroll, S. (2006): Blood and Violence in Early Modern France. Oxford, Oxford University Press.
Crnogorac. List za politiku i književnost. Cetinje, Digitalna biblioteka Crne Gore, Zbirka Montenegrina NBCG „Durde Crnojevic", 1871-1973.
Črnogorski zakonici III. (1998): Crnogorski zakonici, 1796-1916. Pravni akti od značaja za istoriju državnosti Crne Gore. Ur. Branko Pavicevic i Radoslav Raspopovic. Zbornik dokumenata. Knjiga, III. Podgorica. Istorijski institut Republike Crne Gore.
Čelikovic, B. (2011): Naselja srpskih zemalja. Beograd, SANU.
Čepulo, D. (2010): West to East - East to West: Baltazar Bogišic and the English School of Historical and Comparative Jurisprudence (H. S. Maine, F. Pollock, P. Vinogradoff). In: Rechtswissenschaft in Osteuropa, Studien zu reuropäischen Rechtsgeschichte. Veröff entlichungen des Max-Planck-Instituts für europäische Rechtsgeschichte. Frankfurt am Main, Band 248, 71-116.
Čubrilovic, V. (1956): Terminologija plemenskog društva u Crnoj Gori. Beograd, Naučno delo.
Čubrilovic, V. (1960): Plemenska i seoska samouprava. Istorija naroda Jugoslavije. II. Beograd, Prosveta.
Čulinovic, F. (1963): Novo djelo o životu i radu Valtazara Bogišica. Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije, 5, 457-464.
Ciric - Bogetic, L. (1966): Komunice u Crnoj Gori u XIX i početkom XX veka. Titograd, Istorijski institut.
Danilovic, J. (1985): Život i rad Valtazara Bogšica pov-dom 150-godišnjice rodenja. Pravni život, 35, 71-88.
Danilovic, J. (1999): Predgovor: In: Bogišic, V.: Bogišic o sebi i drugi o Bogišicu. Knjiga 8. Beograd - Podgorica, Uni-reks MB, Unireks, 332-359.
519
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Darovec, D. (2014): Cum lampulo manteli. The Ritual of Notarial Investiture. Example from Istria. Acta Histriae, 22, 3, 453-519.
Darovec, D. (2016): Turpiter interfectus. The Seigneurs of Momiano and Pietrapelosa in the Customary System of Conflict Resolution in Thirteenth-century Istria. Acta Histriae, 24, 1, 1-43.
Darovec, D. (2017): Blood Feud as Gift Exchange: The Ritual of Humiliation in the Customary System of Conflict Resolution. Acta Histriae, 25, 1, 57-97.
Darovec, D. (2018): Vendetta in Koper 1686. Koper, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko.
Darovec, D., Ergaver, A. & Ž. Oman (2017): The Language of Vengeance: A Glossary of Enmity and Peace. Acta Histriae, 25, 2, 391-433.
Delari, A. (2003): Crna Gora. Podgorica, CID.
Denton, V. (1996): Crna Gora. Njena narod i njegova istorija. Podgorica, CID.
Dolenc, M. (1941): Spomenica Dra. Valtazara Bogišica. O tridestogodišnjici njegove smrti. Slovenski pravnik, 55, 1-2, 33-55.
Dragicevic, R. (1935): Mitropolit Petar I i mirenje krvne osvete. Zapisi, XIV, 327-335.
Dučic, S. (1931): Život i običaji plemena Kuča. Beograd, Srpski etnografski zbornik.
Durham, M. E. (1909): High Albania. London, Edward Arnold.
Duričič, M. (1975): Arbanaška zakletva - besa. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Knjiga 46. JAZU, Zagreb.
Durovic, M. (1960): Crnogorske finansije 1860-1915. Titograd, Istorijski institut NR Crne Gore.
Erdeljanovic, J. (1911): Postanak plemena Pipera. Beograd, Državna štamparija Kraljevine Srbije.
Ergaver, A. (2016): Pomiritev v običaju krvnega maščevanja. Mediacija, arbitraža in obredje »nove zaveze« med strankama v sporu v črnogorskih in albanskih običajih. Acta Histriae, 24, 1, 101-130.
Ergaver, A. (2017): »First my Brother, then a Blood-taker, then my Brother Forever«. The Efficiency of the Traditional Peace-making Custom in Early Modern Age Montenegro and the role of the Venetian Authorities in the Peace-making Process. Acta Histriae, 25, 1, 179-207.
Foretic, V. (1984): Hrvatski biografski leksikon I. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 77-80.
Fortis, A. (1984): Put po Dalmaciji. Zagreb, Globus.
Franetovic, B. D. (1960): Historija pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine. Titograd, Istorijski institut Narodne Republike Crne Gore.
Frile, G. & J. Vlahovic (2001): Savremena Crna Gora. Podgorica, CID.
Giuseppe, V. (1932): La legge delle montagne albanesi pelle relazioni della missione volante. 1880-1932. Firenze. Olschki.
Gje^ovi, S. K. (1933): Kanuni i Leke Dukagjinit. Shkoder, Provingjalati Frangeskan.
Glas Črnogorca. Cetinje, Zbirka Montenegrina NBCG „Durde Crnojevic", 1873-1922.
Hasluck, M. (1954): The Unwritten Law in Albania. Cambridge, Cambridge University Press.
Heusler, A. (1911): Das Strafrecht der Isländersagas. Leipzig, Duncker & Humblot.
Huizinga, J. (2011): Jesen srednjega veka. Ljubljana, Studia Humanitatis.
Ivanova, J. V. (1973): Severnaja Albania v XIX - načale XX v. Obščestvenaja žizn. Moskva, Akademia nauk SSSR, Institut etnografii.
Jelic, I. (1926): Krvna osveta i umir u Crnoj Gori i sjever-noj Albaniji. Beograd, Doktorska disertacija.
Jelic, I. (1927): Krvna osveta kod starih kulturnih naroda. Beograd, Glasnik Etnografskog muzeja.
Jovanovic, J. (1995): Istorija Crne Gore. Podgorica i Cetinje, CID.
Jovanovic, J. (2001): Istorija Crne Gore. Podgorica, CID.
Jovicevic, A. (1923): Malesija, Naselja i poreklo stanovni-štva. Beograd, Srpska kraljevska akademija.
Kadlec, K. (1903): Valtazar Bogišic. Musea Kralovstvf Če-skeho (Praha), 53, 127-145; 291-306.
Kanon Leke Dukadinija (2014): Kanon Leke Dukadina. Beograd. Škola gusala Sandic.
Kaper, Z. (1999): O Crnoj Gori. Podgorica, CID.
Karadžic Stefanovic, V. (1837): Montenegro und die Montenegriner. Ein Beitrag zur Kenntniss der europäischen Türkei und des serbischen Volkes. Stuttgart-Tübingen. Verlag der J. G. Cotta'schen Buchhandlung.
Karadžic Stefanovic, V. (1953): Crna Gora i Boka Kotor-ska. Beograd, Novo pokolenje.
Karan, M. (1985): Krvna osveta. Beograd, Partizanska knjiga.
Kohl, J. G. (2005): Putovanje u Crnu Goru, Istru i Dalma-ciju. Podgorica, CID.
Konstantinovic, M. (1938): Ideje Valtazara Bogišica o na-rodnom i zakonskom pravu. Sociološki pregled, 1, 272-282.
Kovaljevski, J. (1999): Crna Gora i slovenske zemlje. Podgorica, CID.
Kovijanic, R. (1974): Pomeni crnogorskih plemena u ko-torskim spomenicima (XIV-XVI vijek). Knjiga II. Titograd, Isto-rijski institut Crne Gore.
Krstic, O. (2010): Pravni običaji u Crnoj Gori. Podgorica, CID.
Kustudija, I. (1989): Prepiska Valtazara Bogišica i Laze Kostica o Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, CANU, 77-85.
Kustudija, I. (1995): Izvanjci u Crnoj Gori i ona u njima. Cetinje, Obod. Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica.
Lenorman, F. (2002): Turci i Crnogorci. Podgorica, CID.
Lukic, R. (1989): Imovinski zakonik i običajno pravo. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 17-23.
Lukovic, D. M. (2009): Bogišicev zakonik, priprema i je-zičko oblikovanje. Beograd, SANU, Balkanološki institut.
Marinkovic, S. (1996). Državni ritual smrti. Novi Sad, Matica srpska.
Marinovic, S. (1998): Besudno vrijeme u Crnoj Gori. Pravni zbornik, 1-2, 215-265.
520
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Marovic, B. (1998): Stočarstvo Crne Gore 1860-1953. Podgorica, Istorijski institut Crne Gore.
Marovic, B. (2018): Ekonomska istorija Crne Gore. Podgorica, Privredna komora.
Martinovic, N. (1958): Valtazar Bogišic I, Istorija kodifi-kacije crnogorskog imovinskog prava. Cetinje, Istorijski institut NR Crne Gore.
Martinovic, N. (1964): Valtazar Bogišic. II. Upitnik za opisivanje pravnih običaja Crnogoraca. Cetinje.
Medakovic, M. G. (1860): Život i običaji Crnogoraca. Novi Sad, Episkopska knjigopečatnja.
Miklosich, F. (1888): Blutrache bei den Slaven. Wien, Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften. Philosophisch-historische Classe, 127-210.
Miller, W. I. (1996): Bloodtaking and Peacemaking. Feud, Law, and Society in Saga Iceland. Chichago, University of Chichago Press.
Milovic, J. (1984): Petar II Petrovic Njegoš u svom vremenu. Titograd, CANU.
Milovic, J. (1988): Petar I Petrovič Njegoš. Pisma i drugi dokumenti. Knj. 1, 2. Titograd, Istorijski institut Crne Gore.
Milovic, Š. (1959): Prilog proučavanju krivičnih sudova dobrih ljudi u komunitadi topaljskoj (mletački period). Cetinje, Istorijski institut NR Crne Gore.
Milutinovic, S. (1835): Istorija Crne Gore od iskona do najnovijih vremana. Beograd, SAN.
Miljanov, M. (1904): Pleme Kuči u narodnoj priči i pje-smi. Beograd, Štamparija D. Dimitrijevica.
Miljanov, M. (1904-1905): Život i običaji Arbanasa. Novi Sad, Letopis Matice srpske.
Miljanov, M. (1967): Sabrana djela. 3. Titograd, Grafički zavod.
Morgan, H. L. (1981): Drevno društvo. Beograd, Nolit.
Nedeljkovic, B. (1956): Kanon Leke Dukadina: Arbana-ško običajno pravo, Iz rukopisne zaostavštine Valtazara Bogišica. Anali Pravnog fakulteta, 4, 429-462.
Nenadovic, L. (1889): O Crnogorcima: pisma sa Cetinja 1878. Novi Sad, Štamparija A. Pajovica.
Nikčevic, T. & B. Pavicevic (1964): Crnogorske isprave XVI-XIX vijeka. Tom II. Cetinje, Arhiv Socijalističke Republike Crne Gore.
Nikčevic, T. (1960): Pripreme za kodifikaciju porodičnog prava u Crnoj Gori. Istorijski zapisi, XIII, 705-735.
Nikčevic, T. (1999): Predgovor I izdanju ove knjge. In: Bogišic, V.: Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji. Knjiga 4. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks, 13-29.
Nova Zeta (1890): Nova Zeta, 1890, broj 6, 238.
Pavicevic, B. & R. Raspopovic (1998): Crnogorski zakoni-ci, Pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne Gore. Podgorica, Istorijski institut.
Pavicevic, B. (1997): Petar I Petrovic Njegoš. Podgorica, Pergament.
Pavicevic, B. (2004): Istorija Crne Gore. knjiga IV, tom 1 i
2, Podgorica, Istorijski institut Crne Gore.
Pavicevic, B. (2007): Stvaranje crnogorske države. Podgorica, CID.
Pejovic, O. (1971): Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916. Cetinje, Obod.
Pejovic, O. (1973): Politika Crne Gore u Zatarju i Gornjem Polimlju 1878-1912. Titograd, Istorijski institut Crne Gore.
Pejovic, O. (1981): Crna Gora u doba Petra I i Petra II. Beograd, Narodna knjiga.
Peric, Ž. (1931): Metod V. Bogišica kod izrade Imovin-skog zakonika za Crnu Goru. Branič, 3, 83-90.
Petkov, K. (2003): The Kiss of Peace. Ritual, Self and Society in the High and Late Medieval West. Leiden-Boston, Brill.
Petkovic, K. (2005): Crna Gora i Crnogorci. Podgorica, CID.
Petrovic Njegoš I, P. (1965): Poslanice Crnogorcima, Brdanima i primorcima. In: Vukovic, Č.: Freske na kamenu. Titograd, Grafički zavod.
Povolo, C. (2015): Feud and Vendetta: Customs and Trial Rites in Medieval and Modern Europe. A Legal-anthropological Approach. Acta Histriae, 22, 2, 195-245.
Povolo, C. (2017): La pietra del bando. Vendetta e banditismo in Europa tra Cinque e Seicento. Acta Histriae, 25, 1, 21-57.
Pupovci, S. (1968): Gradansko-pravni odnosi u Zakoniku Leke Dukadinija. Knjiga 5. Priština, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije.
Pupovci, S. (1971): Krvna osveta u Albanaca i njen razvoj. Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo, vol 9, br. 4, 27-49.
Pupovci, S. (2004): Valtazar Bogišic: život i djelo. Podgorica, CID.
Pupovici, S. (1996): Valtazar Bogišic u svetlu dokumenata iz ruskih arhiva. Pravni život, 45, 7-8, 5-64.
Radcliffe - Brown, A. R. (1952): Structure and Function in Primitive Society. Illinois, The Free Press Glencoe.
Rašovic, M. (1963): Pleme Kuči. Beograd, Narodna knjiga.
Rašovic, Z. (2016): Bogišiceve pravne izreke. Skladnosti izmedu rimskopravnog i crnogorskog narodnog vrela. Podgorica, CANU.
Ražnatovic, N. (1979): Crna Gora na berlinskom kongresu. Cetinje, Obod.
Resta, P. (2015): Vendetta. Theory and Praactice of Confl ict Resolution. EthoAnthropologia, AISEA, 3, 1, 3-23.
Rotkovic, R. (2003): Ilustrovana istorija crnogorskog naroda. Podgorica, Crnogorska izdanja, Pobjeda.
Rovinski, P. (1881-1915): Černogorija, I, II, III. S. Peterburg, Sbornik otdel enija russkago jazyka i slovesnosti Imp. Akademii Nauk.
Rovinski, P. (1967): Petar II (Rade) Petrovic Njegoš - vla-dika crnogorski. Cetinje, Obod.
Rovinski, P. (1993): Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti. tom I. Cetinje, Centralna narodna biblioteka „Durde Crno-jevic".
Sejfulovic, E. (2014): Uporedno krivično pravo Bliskog istoka. Hamurabijev zakonik, judaizam i šerijat. Tuzla, 1-26.
Smail, D. L. (2003): The Consumption of Justice: Emotions, Publicity, and Legal Culture in Marseille, 1264-1423. New York, Cornell University Press.
Solovjev, A. (1935): O životu i radu Valtazara Bogišica. Šabac, Narodni univerzitet.
521
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 3
Ivan TEPAVCEVIC: POGLEDI VALTAZARA BOGIŠICA NA CRNU GORU I ČRNOGORSKO DRUŠTVO (KRVNA OSVETA - IZMEBU TRADICIJE ..., 495-522
Somijer, D. V. (1995): Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru. Podgorica, CID.
Stanojevic, G. (1962): Crna Gora pred stvaranje države. Beograd, Istorijski institut Beograd.
Stanojevic, G. (1981): Sedam cirilskih pisama iz sredine XVIII vijeka. Istorijski zapisi, 2, 103-108.
Stojanovic, O. P. (1983): Neki problemi krvne osvete u doba nastanka črnogorske države. Glasnik, IV, 187-221.
Stojanovic, O. P. (1999): Izvod iz knjige „Nastajanje sa-vremenog prava u Crnoj Gori od 1850-1900": In: Valtazar Bogišic: Bogišic o sebi i drugi o Bogišicu. Knjiga 8. Beograd - Podgorica, Unireks MB, Unireks, 286-299.
Stojanovic, G. (1955): Crna Gora u doba vladike Danila. Cetinje, Istorijski institut Crne Gore.
Strohal, I. (1908): Dr Valtazar Bogišic. Letopis, JAZU, 23, 80-140.
Strugar P. (1960): Stvaranje zanatlijskog kadra u Crnoj Gori krajem XIX i početkom XX vijeka. Istorijski zapisi, XVII, 4, 755-783.
Šcepanovic, M. (2003): O krvnoj osveti - krivičnopravni prilaz. Podgorica, CID.
Šukovic, M. (1989): Uvodna i završna riječ. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 9-17.
Taranovski, T. (1934): Baltazar Bogišic. Arhiv za pravne i društvene nauke, XXIX, 6, 449-455.
Tasic, O. (1934): Kako je Valtazar Bogišic shvatio običajno pravo. Pravda, 30.
Tepavčevic, I. (2017): Članci i ogledi o Njegošu u crnogorskoj periodici - Istorijski zapisi 1948-1990. Matica, 72, 143-152.
Tomanovic, L. (1998): Crnogorski Ministarski Savjet, Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860-1910. Podgorica, CID.
Trnavci, G. (2008): The Albanian Customary Law and the Canon of Leke Dukagjini. A Clash of Synergy with Modern Law. Selected Works of Genc H. Trnavci. Expresso, 1-24. Also available at: http://works.bepress.com/genc_trnavci/1 (last access: 5. 11. 2018).
Trojanovic, S. & M. Gajic (1901): Krv i umir kod Srba i Arnauta. Beograd, Kolo.
Vaclik, J. (1996): Suverenitet Crne Gore i savremeno medunarodno pravo u Evropi. Podgorica, CID.
Vidali, A. (2016): Il patriziato tra vendetta, ritualita pro-cessuale e amministrazione della giustizia. Venezia, inizio XVI secolo. Acta Histriae, 24, 1, 43-62.
Vlahovic, P. & V. Dančetovic (1961): Prilog proučavanju žena u krvnoj osveti. Beograd, Glasnik etnografskog instituta.
Vlahovic, P. (1989): Značaj Opšteg imovinskog zakonika za etnologiju. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 181-189.
Vojinovic, P. (1989a): Pogledi Valtazara Bogišica na struk-turu crnogorskog društva u drugoj polovini XIX vijeka. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 85-97.
Vojinovic, P. (1989b): Črnogorska inteligencija: od polovi-ne XVIII vijeka do 1918. Podgorica, NIO „Univerzitetska riječ".
Vrčevic, V. (2002): Ogranci za istoriju Črne Gore. Nikšic, Podgorica, Biblioteka „Kulturno nasljede".
Vučkovic, D. (1972): Šumarstvo i lovstvo u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. Titograd, Istorijski institut u Titogradu.
Vujačic, V. (1989): Črnogorska tradicionalna porodica i položaj žene u njoj (pitanje konteksta Opšteg i movinskog zakonika). Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 211-235.
Vujoševic, N. (1989): Kritičko promišljanje Bogišicevog metoda anketiranja. Stogodišnjica Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Podgorica, 19, CANU, 97-117.
Vuksan, D. (1926): Spomenica Petra II Petroviča Njegoša. Cetinje.
Vuksan, D. (1933): Geneza Opšteg imovinskog zakonika. Zapisi, XII, 2, 135-145.
Vuksan, D. (1935a): Bogišic i Sundečeic. Zetski glasnik, 7, 9-10.
Vuksan, D. (1935b): Crna Gora i pogranični Turci. Istorij-ska grada, Zapisi, XIII.
Vuksan, D. (1936): Knjaz Nikola i V. Bogišic. Zapisi, XV, 4, 216-224; XV, 5, 288-293; XV, 6, 346-356; XVI, 1, 25-31; XVI, 2, 91-98.
Vuksan, D. (1938): Stara pisma. Epoha Mitropolita Petra I. Zapisi, Cetinje, XIX, 6, VI, 371-372.
Vuksan, D. (1939): Stara pisma. Zapisi, 1939, XXI, 1-6,
99.
Vuksan, D. (1940): Deset godina iz istorije Crne Gore 1794-1803. Zapisi, XIII, V, 262-263.
Vuksan, D. (1941): Naplata duga u polovini prošloga vijeka. Istorijski zapisi, 1941, XXV.
Vuksan, D. (1951): Petar I Petrovic Njegoš i njegovo doba. Cetinje, Narodna knjiga.
Westermarck, E. (1906): The Origin and Development of the Moral Ideas. London, Macmillan and Co.
White, S. D. (1986): Feuding and Peace-making in the Touraine around the Year 1100. Traditio, 42, 195-263.
Zakon Danila I (1982): Zakonik opšti crnogorski i brdski. Zakon Danila I. (Istorijsko-pravna studija Petra Stojanovica). Cetinje. Centralna narodna biblioteka SR Crne Gore „Durde Crnojevic".
Zakonik knjaza Danila (1982): U redakciji Jovana Bojo-vica. Titograd.
Zakonik Petra I (1930): Zakonik Petra I vladike crnogorskog (1798-1803). Beograd, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije.
Zimmermann, W. (1962): Valtazar Bogišic, 1834-1908, Ein Beitrag zur südslawischen Geistes- und Rechtsgeschichte im 19. Jahrhundert, Wiesbaden.
Zimmermann, W. (1989): Valtazar Bogišic i kodifikacija gradanskog prava u Švajcarskoj. Stogodišnjica opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru. CANU, 19, 147-153.
522