Januar 1904. r----> Letnik X. I. zvezek. ZORA. Glasilo slovenskega katoliškega dijaštva. »Ji Zora izhaja 5 krat na leto in stane 2 K, za dijake 1.20 K. Urednik: phil. Vincencij Marinko, Dunaj, VIII. Laudongasse 26, II., 18. Upravnik: med. Anton Rasbergar, Dunaj, XVIII/i Schulgasse (Postfach). Na Dunaju. Tiskarna oo. mehitaristov. Obseg. Str. I. Butkovič: 1 V. Marinko: Pozabljeni listi......... 7 M. Bogdan K.: Mreže............ 10 Milica: Prošnja............ 10 P. F. B.: Velikan............ 11 VI. Kraščan: Spomini na „Novo Nado"..... 11 Urednik: Iz literarne zapuščine Dragotina Ketteja 14 Phil. J. Buda: Kaj je z našim vseučiliščem? . . . . 16 M. L.: Iz putne torbice......... 18 Trpimir: Oproštaj s majkom........ 19 Adolf Bobida: Kožica............ 21 V. Marinko: Za slovensko vseučilišče...... 21 P. F. B.: Zabari............ 26 M.....: Hvala Mu budi!......... 37 Glasnik: Slov. kat. izobraževalno društvo „Straža" na Dunaja — „Hrvatska Straža". — Nov pokret na vseučilišču v Zagrebu. — Žensko vseučilišče. — t Teodor Momrasen. — f Herbert Spencer. — V zimskem tečaju. Promocija. — Imenovanja. — Novo slovansko akad. društvo. — Iz slovanske filologije. — Slovensko akad. društvo Hirija. — Židovstvo na dunajski zdravniški fakulteti.........str. 29—32 Listnica uredništva: G. Strninski in K. S v Ljubljani. Pride v drugi številki na vrsto. Iskrena hvala. — Stanislav Bojan, v Rudolfovem Prosimo za drugi del životopisa.- Pride na vrsto v drugi številki. — G. Vasil Tarasovič — prosimo javite nam svoje pravo ime. — G. J. Pr-lj. v Gorici. Hvala za poslano. Razveselite nas kmalu kaj. — Zelo nas veseli, da se je posebno med dijaštvom jelo vzbujati zanimanje za naš list. Jasna priča temu je veliko število dopisov, ki nam prihajajo iz dijaških krogov. Naj bodo prepričani dijaki, da jim bomo vedno radi odgovarjali na vsa eventualna vprašanja. Le zaupno naj se obrnejo do nas. Gledo. spisov bomo skušali v kratkem odgovoriti posameznikom v privatnih pismih, ker je listnici premajhen prostor odmerjen. — Vsem gg. sotrudnikom in sotrudnicam želimo srečno in veselo novo leto ter jih prosimo, da nam ostanejo zvesti. Uredništvo. M'a baclnjal^. (Posjet u samostan. — I. Butkovič.) kočih s električnog tramvaja kod samostanskih vratiju i otvorih. Hoču da ih zatvorim, kad eto za mnom starog župnika S., koji ce mi umjesto pozdrava: Dobro da vas stražar nije opazio, kad ste skočili s kola. Inače bi platili 10 kruna globe, jer za vožnje se ne smije silaziti. — Jest globe! Globu plačaju samo oni, koji padnu. Zdravi idu svojim putem, a ne če valja stražar trčati za njima. — Tako je bilo prije, a sada je novi red... Vratarica nam otvori druga vrata. G. župnik joj preda nekakav svežanj s riječima: „Doči ču za nekoliko minuta", i nakloniv se ode. — •Jedna me sestra povede kroz dugi zavojiti hodnik i otvori mi sobicu, gdje sam morao da čekam poglavaricu... Mjesto poglavarice došla sestra sakristanka: — O, hvala Bogu! ipak vam je dakle bilo moguče, da nas posjetite. — Kako ne bi došao, kad sam obečao i izrijekom kazao, da me vrlo veseli, kad motrim veselu djecu. — O, i drugi obečaju, ali neodrže uvijek riječi. — Kako to? Pred kakvih 15 dana rekoste mi, da još nemate uzroka, za što ne bi ljudima vjerovali, jer da vas još nitko nije pre-vario, a sada... — Znate, onda smo govorili o svečenicima, i kadgod mi je koji obečao, da če k nama doči služiti sv. misu, uvijek je došao, izuzev bolest ili što takova. Ali sada sam mislila na našu djecu, na naše učenice i... i tolike i tolike... — Da, i tolike liberalne katolike. Obečaju, prisegnu i — pogaze riječ. Ali takvi su. Sada nije druge nego da za njih molimo, ta srca ljudska u raci su Božjoj. A gdje je, molim vas, božično drvce? — O da! Darove treba da progledate prije nego djeca dodju. Kasnije dodje puno ljudi, pa je nezgodno. Djeca dolaze u četiri sata, a sad su več tri i po. Izvolite dakle... Sestra me povela u hodnik, pa če pokazav rukom: l — Evo ovuda ravno, a onda u novu kuču na prvi kat desno. U sumnji, da ii sam pogodio prava vrata pokucah, al nitko se ne v javlja. Cuo se ipak žamor, i ja otvorih. — Ogromna dvorana! Na vrhu je veliko božično drvo — čitava jela — a oko cijele dvorane stolovi, puni bogatih darova. Nekoje su sestre nažigale svijece, a nekoje dijelile i redile darove. Jedna dodje k meni, pokaže mi, kako su darovi postavljeni: Za malenu djecu tik do božičnog drvca, a onda sve starije. Na dnu dvorane za djevojke gradjanske škole i ženskog učiteljišta. — Zahvalih joj se i podjoh da razgledam stvari. Bilo je tu svega i svašta. Kod starijih: odijela, lijepo vezenih papučica, školskih, zabavnih i muzikalnih knjiga. Kod mnogih sam vidio malenih lurdskih spilja s Majkom Božjom, lijepo uvezanih molitvenjaka, svetih slika, a kod svih — dašto — voča i slatkiša. Kod mladjih se vidjelo satova, risacih sprava, finih boja, te škatulja s raznim igračkama. Kod najmanjih je bilo osobito zanimivo. Malone svaka je dobila svoju bebicu, notes, list od roditelja, puno voca i još više slatkiša. Ovamo si vidio psiča, onamo konja, onamo opet pušku i par topova, pa papučice, narukvice, stol za toaletu i sve, sve to od čokolade! — Zaustavili se kod božicnog drvca. Visoko na vrhu stoji andjeo mira, a sve su druge grane spojene sa srebrenim i zlatnini kitama, pune djelomice več užganih svjeoica i opterecene raznovrsnim vodem i slatkišem. Pod drvom je štalica, a u njoj jaslice s malenim Isusom. Krasan je taj mali Isus! Ljupko se smiješi i zadovoljno gleda na svoje siromaštvo. Pruža ručice k svojoj svetoj Majci, a ova ih ljubi klanjajuci Mu se sa sv. Josipom i nadošlim pastirima. — Zaista sveta obitelj! Dvorana se malo po malo punila ljudima, a točno u 4 s. bila je vec posve rasvijetljena i čuo se šapat djece. Pozdravih se s nekim gostima i opet s gosp. župnikom, pa podjosmo k vratima u doljnii dio dvorane, da djeca uzmognu slobodno prolaziti. Udare 4 s. i djeca se pokažu na vratima sa sestrom, koja ih je vodila noseči u ruci zvonce. No pošto nijesu bile jošte upaljene sve svijecice na božičnom drvcu, trebalo je par časaka počekati na vratima. O, da si vidio, kako su ona dječica zvjedljivo pružala vratove, da vide, što im je donio mali Isus! Smijale su se, radost im odsijevala na licu i gledale su nestrpljivo na sestru voditeljicu, kad če ih pustiti u mjesto njihovih želja... Voditeljica pozvoni, na galeriji zazuji harmonij izvijajuči pjesmu malomu Isusu. Kako se po dvorani razlješe glasovi harmonija, počeše i djeca ulaziti. Naprijed je išlo dvadesetak posve malenih u bijelo obučenih i sestre su ih vodile na za njih odredjena mjesta. Za njima odraslije — sve dvije i dvije — onim redom, kako su i darovi na stolovima stojali. Sve su se smijale, jedna drugu pogledavale pregleda-vajuci, što je koja dobila. — Za djecom je došlo vrlo mnogo odraslih ljudi, ponajviše rodjaka i raspleo se živahan razgovor, ali tiho, pod glas, jer je dvorana utisnula u sve neko dostojanstvo. Dok su se starije brzo snašle i medjusobno si saopcile svoj dobitak, nije išlo tako lako s malima. Te su htjele odmah rukama u bombone, ali sestra brani!... Sad gledaju predmete, sad jedna drugu, a onda obadvije sestru očima ju moleči, da smiju zagristi... Nekoliko sestara prodju po stolovima pokazujuci, dokle siže čiji dio, i svaka je onda smjela da zagrize, prenese, daruje, promijeni... Zamor kao u pčelin-jaku... Siromašne i bogate jednako su dobile, i sve su se veselile. Stari je župnik kao pomladjen išao od jedne do druge. Nagovarajuči svaku, šaledi se sa svima. Ta bio je njihov vjeroučitelj. Veselje u Kristu plod je dolaska maloga Isusa. On izjednačuje bogata i siromaha. Onjedošao, da spase svih... Citav sam se sat veselio u radosti djece, a onda se povukoh u svoju sobu, gdje zapalih svijecu i počeh u mašti stvarati sliku života u dvorani, dok se nije javio i razum sa svojim: z a š t o ? II. — Zašto ova svečanost? Zašto baš danas? Nije li to sve bez ikakva smisla ? — Djetešce Isus u štalici pod božičnim drvcem svjedoči, da se slavi njegov rodjendan. — A za što ? — Jamačno zato, jer su i naši stariji tako radili. Naši oci, djedovi, pradjedovi i — Saletiše me grozne misli. Kao da je Eol sve vjetrove sasuo u moju glavu. Sam se pitah i sam odgovarah. Kao što u gradovima iza svakoga ugla puše di\igi vjetar, tako su se i u mojoj glavi rojile misli. Teškom ih mukom obuzdavah, a s kakvim uspjehom? Zašto su naši stari slavili porod Isusov? — Isus? Nije li to onaj čovjek, koji je navijestio rat svijetu, znanosti i umjetnosti? Jedni tvrde, drugi niječu! Sto je dakl° na stvari? — Misli li možda na ovo i koji od onih kod božičnog drvca? Blaženo njihovo neznanje! barem se od srca vesele. — Ali što rekoh? Blaženo neznanje. Ne! Bijedni stvorovi u njihovom neznanju! No zar to nije apsurd: uživati čisto veselje i biti bijednim stvorom ? Ta gdje je čisto veselje, nema misli na bijedu, da ni same bijede. Je li pak njihovo veselje pravo ? Je li Isusov porod zaista uzrok veselja? Mnogi ga ne čute, ali veselje ovo prelazi več 19 vjekova 1* od djece na djecu i nigda se ne mijenja; mora dakle da mu je uzrokom neka ozbiljna zbilja... Sto? Zar treba vjerovati evandjeoskim pričama? Znanost ih je ved davno oborila, i ozbiljni im ljudi više ne vjeruju. Tako se barem govori u našim školama... fmaju li pravo? Ali upravo danas sam vidio kod božicnog drvca mnogo sa svoje učenosti čuvenih glava, i oni su se veselili s djecom, i oni vjeruju u Isukrsta. O pok. Lavu XIII., a i množini drugih s počitaniem govori cio svijet; nije dakle moguce, da to nijesu ozbiljni ljudi. A ipak se sa sveučilišnih stolica cesto govori da se vjera protivi znanosti, a znanost vjeri... Čudnovato! Toliko puta sam čuo o protivnosti izmedju vjere i znanosti, a nigda ne čuh gdje, dok se upravo samostani ponose, da su nam sačuvali staru znanost... Tu me ostaviše misli. — U mašti sam opet gledao dvoranu s malim Isusom, božičnim drvcem i s bogato nadarenom djecom... Na hodniku se katkada culi koraci. a u mojoj sobi vladao tihi mir. Svijeca mi bila jedini vidljivi drug. Ona je sama odavala život. Pzirodne se znanosti protive vjeri... Možda astronomija? — Astronomi tvrde, da su svemirski prostori beskrajni i da se u njima giblje s užasnom brzinom neizmjerni broj ogromnih zvijezda. Vjera nas pak uči, da je Bog stvorio svijet. Tu dakle nema protuslovlja: Ova nam kaže početak, a ona nastavak. — Neki tvrde, da je tvar vječna, da nije nikada postala. No baš na astronomskom polju imamo najviše takvih, koji tvrde, da je to nemoguce. — Bog je stvorio svijet i dao mu stalne prirodne zakone. Jamačno mu je pak dao dobre zakone. Ali ako su zakoni dobri, ne treba mu ih čudesima zakrpavati: to bi se protivilo njegovoj mudrosti... Moderna Kant-Laplaceova te Darvinova teorija... Ali kakva je to riječ „teorija"? Zar to nije isto što i hipoteza? a nijedna hipoteza nije znanost... No ako još nije, može da postane znanošdu, kad iznese za to dovoljno dokaza. A hode li to ovdje uspjeti? Jedni kažu da hoče, drugi, da ne ce, i eto obe stranke priznaju, da smo još daleko — možda beskonačno daleko od znanosti; dakle i od protuslovlja s vjerom daleko. — Ali ako te teorije ipak jednom postanu znanošdu?... Da, sjecam se, čitao sam djela priznatih katol. učenjaka, da sve to vjeri ne bi smetalo, da bi to čak vjeri koristilo, ako bi se — dato sed non concesso — mekaničkim putem moglo dokazati razvoj od one prve pratvari pa sve do čovječjeg tijela. Ako su pak katol. prirodoznanci proti raznim hipotezama, kažu, da to čine u ime znanosti, a nipošto u ime vjere... Može li se tu katoliku vjerovati?... Barem toliko, koliko i drugima! Ali još i više, jer katol: vjera strogo osudjuje laž. — Protus-lovlju dakle nema traga... Ali vjera traži od ljudi, da drže za istinu sve ono ... U to se otvorila vrata. U sobu stupi sestra s ugljenom. — Hvaljen Isus! — Na vijeke! — Dozvolite, da zapalim peč, jer soba je hladna. — Lijepa hvala. No da, dobro ce biti. Sad istom osjetih, da me zebu noge, no zato je glava bila vruča. — Kad je sestra zapalila pec, reči cu: — A jesu li djeca još uvijek u dvorani uz božično drvce? — 0, da. Tam o 6e biti sve do blagoslova. Danas je njihov dan. — Da! Dobili su darova. A što je vama donio dobri Isus? — Meni ? — Začudjena če sestra — Meni... meni je donio sam sebe. — Ta to je najbolje. Više nijesam znao da kažem. Ona medjutim pozdravi i ode očevidno zadovoljna. Blagi smiješak na umiljatom joj licu zadro mi se u pamet i na se švratio moje misli. Eto, ona je srečna! A u čem? Radi od jutra do noči zatvorena u ovoj kuči. Što privredi, daje drugima. Nema ničega, a ne smije ni da što traži. Za djecu su priredile božično drvce i proskrbile darove, a sebi — nista. Ili je sve njihovo veselje u veselju tudje djece? Možda, ali psihološki je to nemoguče, da bi za volju apstraktnoga altruizma tolike žrtve doprinašale... Menije donio sam sebe. Ah, tu je dakle uzrok njeginoj radosti u ovako teškom životu. U Isusu svladavaju same sebe, odriču se svega i — iz duše se vesele! Je li moguče, da ovakvi plodovi rastu na obmani, na prevari, na neznanju? Njihovo djelovanje nadilazi naravno očekivanje, i uzrok dakle mora da je nadnaravni: Isus mora da je nešto više nego naravni čovjek... Uzvišena li je katolička vjera! Pa i ja sam katolik! — Da pred drugima i po imenu, ali na djelu, u požrtvovnosti, u radu za vjeru?... No danas se. na to ne pazi... A je li to dobro? Naš je vjeroučitelj govorio: „Vjera je od Boga ili nije od Boga. Ako je od Boga, t. j. ako je prava, dati joj je svuda prvo mjesto, jer Bog nas ne vodi u zlo, a ako nije od Boga, ako je kriva, čemu držati samo polovicu?" Sve dobro i lijepo, ali čudesa, čudesa! Tko danas u nje vjeruje?... lpak se ne može reči, da su toliki ljudi, i ove sestre u samostanu i toliki katol. učenjaci prosti himbenici. Oni vjeruju u čudesa... Što je to čudo? Dogodjaj, koji nadilazi prirodne sile, dakle nadnaravnog uzroka To bi pak imalo značiti, da Gospodin Bog nije stvorio svijeta po dobro promišljenom uzoru, pa da mu treba popravljati nedostatke čudesima, što je Boga nedostojno. — Uopče: Tko nam pripovijeda o čudesima? Ljudi. A mnogo je vjerojatnije, da se ljudi varaju nego da se prirodni zakoni mijenjaju... Ali kud sam zašo! Što imaju zajedničko čudesa s dječijim veseljem uz božično drvce? — Ipak! Ako su čudesa nemoguča Isus je čovjek kao i svaki drugi i dosljedno: sve što se radi njemu u čast, slijepa je varka... Hočeš neceš priznati valja, da je Isusova nauka promijenila svijet. Danas se povjest piše pragmatički i prema kulturnom razvoju, a ako ovo načelo primijenimo na dobu Isusovu slijedi dilem: lli je Isus Bog, onda naše povjesno stanovište vrijedi, ili Isus nije Bog, onda moramo smatrati čudom, kako se je razvila njegova nauka. Isus je bio židovskoga roda, ljubio je svoj narod, radio je za nj, a ipak je bio u takvoj opreci s njihovim mislima, željama i djelima, da su ga na križ udarili. S tim se je naravno imala stvar svršiti, jer on je umro, a učenici su se razbjegli. — A evo na! Dvanaest siromaha, večinom ribara, svjedoči uz cijenu svoga života, da je Isus pravi Bog, i njihova nauka svladava svijet. Sto nijesu smogli filozofi, učiniše neuki ribari... To čudo gledamo još dandanas u katol. crkvi... Veselo se javiše zvona i za pol sata imao je da započne blagoslov. Vatra je u peči tihano pucketala, a s ulice se slušao prolaz kočija i tramvaja. Po hodniku su sestre nešto načinjale i čuo se njihov hod, ali tiho bez riječi. — Sad su se morala i djeca za čas rastati sa svojim darovima i spremiti se na blagoslov. — A zašto idu ljudi na blagoslov? Ta i to je nekakvo čudo. čemu drhtati u hladnoj crkvi, kad mogu biti kod kuče u toploj sobi? I to je čini se, proti prirodnim zakonima. Prirodni zakoni! Što je to? — Stalno povračanje prirodnih pojava: stalni uzroci imaju stalne posljedice; dakle nekakav red. No red i zakon traže svoga zakonošu. Bog ih je stvorio, i više se ne mijenjaju... A čudesa? Jedni kažu, da su nemoguča, drugi svjedoče, da se dogadjaiu još i dandanas n. pr. u Lurdu, u Napulju.1 Ako se pak dogadjaju, onda su i moguca!... Ipak mi se čini malko čudnovato: Priznavati Stvorca, a nijekati mu moč, da čini čudesa. Svaki zakonoša može da mijenja svoj zakon, mogao bi to dakle i Bog. — Čudo ipak nije nikakva promjena zakona nego bolje neki čin izuzet od zakona. Tako n. pr. svaki kamen po zakonima teže teži k središtu zemlje, i bilo bi čudo, kad bi se neki kamen sam dignuo zgoru. Več čovjek može da učini, da kamen poleti zgoru, a zar da toga ne uzmogne učiniti Bog? 1 Krv sv. Januara postaje o njegovoj svetkoviui tekuea i svježa, dok je innče kruta. Talijanska vlada poslala je komisiju, da otkrije „prevaru" (!), ali i toj ue preosta druge uego da potvrdi oinjenicu. Ali ako je Bog stvorio svijet po promišljenoj osnovi t. j. mudro, zašto da sada radi čudesa?... Kakvi zakoni vladaju u prirodi? Fizički! Samo fizički? Nema sumje, da su fizički zakoni stalni, i da bi čudo radi fizičkih zakona bilo bez smisla, to bi bila krparija nesavršenoga djela, to bi bilo Boga nedostojno. — Ali uz nužne fizičke zakone nalazimo u prirodi i slobodnih bica, slobodne volje, ljudi. Za ove valja ne toliko fizički nego moralni zakon, zakon slobode. Nužno je dakle, da zakonoša slobodnih ljudi bude sam slobodan i da tu svoju slobodu uzmogne i stvorovima pokazati. Kako bi to pak mogao učiniti bez čuda? Istom u čudesima se javlja kao apsolutni gospodar svega. Absolutni gospodar svega!... Dakle i moj gospodar, i mojih v drugova, i hrvatskog naroda i... svega! I opet zazvoniše zvona. Trgnuh se, ugasih svijecu i odoh u crkvicu. Ova je več bila puna pobožnog svijeta. — Kleknuh pred izloženim Pzesv. Sakramentom bez riječi, nijem. Ali je gorilo srce i svojim udarcima šaputalo molitvu: Gospodin moj i Bog moj!... lzbavi me iz napasti, spasi me, spasi moj hrvatski rod... Pozabljeni listi. Priobčil V. Marinko. lovenci smo imeli in imamo mnogo velikih mož, ki jih pa ne . znamo ceniti. Še le čez dolgo časa, ko jim je že davno porasel mah na preranem grobu, ko izginejo različni pomisleki, ki so nam v času njihovega delovanja zastirali pogled, da nismo videli njih prave veličine, še le tedaj se začnemo zavedati, kaj so nam bili ti možje. Pravijo,- da smo Slovenci zelo poetičen narod. Pri nas se spesni pesni na stote. In morebiti je ravno nmožica poetičnih izdelkov kriva, da ne cenimo pesnikov po zaslugi. Cankar je dejal nekoč: Ko smo imeli Prešerna, smo se navduševali za Koseskega, ko smo imeli Kersnika, smo goreli za Kodra in sedaj ko imamo Ketteja in Zupančiča občudujemo Medveda. Da je ta vzklik upravičen, nam kaže najbolj življenje Dragotina Ketteja. Kakor komet se je pokazal na obzorju našega pesništva in zadivljen je gledal vanj slovenski svet. Ali kakor komel je zopet izginil. In žalostni smo bili: „Tako mlad, pa mora iti!' rSlovenec nima sreče!" Obenem z njegowo smrtjo smo zvedeli, da namerava pesnik A. Aškerc izdati po njegovi želji v kratkem zbirko njegovih poezij. In čakali smo nestrpno. Zbirka je izšla točno ob obletnici pesnikove smrti. Takrat pa so vstali tisti, ki so poznali pesnika in njegovo pesnjenje. Vstal je Cankar ter protestiral proti načinu, kako se je zbirka uredila. Mnogo pesmi, se je izpremenilo, a mnogo pesmi, o katerih je bilo znano, da eksistujejo, v zbirki ni bilo najti. In Cankar je razočaran vzkliknil, da zbirka ni vredna velikega našega pesnika. Vnela se je bitka med urednikom z drugovi na eni in Cankarjem - na drugi strani. Padli so po Cankarju, češ da v svoji slepi ljubrzni do pokojnega prijatelja pretirava. Gorje Cankarju! Primerjal je Ketteja z Goethejem in Shakespearjem. Po tej in pri tej polemiki pa so se Kettejeve poezije pozabile, slovensko časopisje jih je omenjalo prav malo, skoraj toliko kot pred par leti kako knjigo a la Repošt. v ali Vrtomirov prstan. Ko umre pri drugih narodih velik mož, s kakim zanimanjem se hlasta po vsaki najmanjši stvari, ki je bila z njim v kaki zvezi. Izda se vsak najmanjši listek, najmanjša malenkost postane monument. Kako so n. pr. Francozi brskali za ostalino Viktorja Hugo. Lahko rečemo, da so spravili na dan zadnjo njegovo črko, da še celo prodajalniško knjižico od trgovca, pri katerem je kupovala njegova kuharica. Podobno so ravnali Nemci pri Goetheju in Bismarcku. Prav tako tudi drugi narodi. Zato pa imajo tudi jasno sliko o velikih svojih možeh in jih vedo ceniti in ume vat i. In mi Slovenci? i »a bi imeli vsaj toliko brige, da bi zbrali to, kar bi se dalo brez truda dobiti. Ko je umrl Kette, so pobrali tiste njegove pesmi, ki so ležal« pri njem ali pa pri Zvonovem uredništvu, in konec je bilo komedij. Ko pa jih je pozneje Cankar opozoril na to, kaj je bila njihova dolžnost, tedaj so mu to silno zamerili ter prišli na dan z naj različnejširni izgovori, ki pač niso niti od daleč opravičili njih nemarnosti in le podprli trditev, da se ni ukrenilo to, kar je bilo treba, da bi se raztresene Kettejeve pesmi zbrale. Podpisani sem bil takrat, ko je Kette umrl o Novem mestu, kjer se je Kette mudil dve leti kot dijak. Ko sem zvedel za njegovo smrt, mi je bila prva skrb, da se Kettejeva o«talina, kolikor bi se je morebiti nahajalo na njegovem nekdanjem novomeškem stanovanju, ohrani. A ko sem prišel tja, sem zvedel, da je^že vse pregledal in preiskal iz istega namena sedaj že umrli iur. Fran Šešek, ki je s pesnikom za časa njegovega bivanja v Novem mestu občeval, češ, da bo vse poslal uredniku Aškerca. Ker pa . gospodar ni hotel dati iz rok rokopisa — iz kakega nagiba, ne vem — je baje samo prepisal vse najdene pesmi ter jih v prepisu poslal Aškercu. Rokopisa torej ni bilo mogoče dobiti, čakal sem tedaj, da postane gospodar volnejši. Po preteku par let sem prišel zopet nekoč skupaj z omenjenim gospodarjem. Mej pogovorom sem omenil tudi Ketteja. — Oh, gospod, kako je bilo škoda tega »fanta". Vsi smo ga tako radi imeli, je tarnala gaspodinja. — Res, škoda ga je bilo. — In kako lepe pesmi je znal delati. Veste, ko smo nekoč prodali našo sivko v Crmošnjice, kako lepo pesnico je zložil. Oh, gospod, balite z mano, dajte mi jo enkrat prebrati! — Tako? Ali imate še kaj njegovih pesmi? — Da, da, ko je umrl Francelj (t. j. njen sin, ki je preminul kot četrtošolec), sem zbrala vse skupaj ter spravila. Pojte z mano, mi boste kaj prebrali, ker sama ne znam čitati. Vesel, da pridem do zaželjenega cilja sem stopil za njo v sobo. Sklonila se je ter izvlekla iz stare miznice precej debel zvezek listin. Vzradoščen sem začel brskati po listih in dobil okoli 25 Kettejevih pesmi, od katerih jih precej šfe ni bilo objavljenih. Dasi sama ni znala čitati, gledala je vendar gospodinja z nekakim ponosom na šop papirja in v očeh sem ji bral, kako ponosna je na to, da je ta, ki je pisal te liste stanoval pri nji. Poprosila me je naj ji preberem znano »Zalostinko". Storil sem, kar je želela. Nji pa so stopile v oči solze, ne vem, ali jo je tako ganil spomin na rano umrlega mladeniča, ali pa je pesem v njeni duši obudila druge že davno uspavane spomine. Potem pa mi je jela pripovedovati, kako borno je moral živeti Kette, kako mu je manjkalo najpotrebnejših življenjskih sredstev, kako pa je mladenič vkljub temu ohranil zdrav humor in šegavost ki ga ni nikdar zapustila, in ki na toliko mestih tako jasno odseva iz njegovih pesmi poleg temne melanholije. Predno sem se poslovil, sem jo poprosil, naj mi izroči rokopis za majhno odškodnino, kar je rada storila. Ko sem prišel domov, sem sklenil o priliki objaviti vse tiste pesmi, ki niso natisnjene v Aškerčevi zbirki, prav tako, kakor sem jih našel zapisane v rokopisu, lzpreminjal in izpuščal ne bom nič, ker vem, da bi se s tem pregrešil proti pijeteti do velikega pesnika, dasi bi morebiti pesnik sam, ako bi še živel, vseh stihov ne objavil ali vsaj ne v taki obliki. 10 X. Sedaj ga krije grob, in čas, ki nas loči od njega, je potegnil med nas in njega pajčolan, preko katerega sodimo njega in njegove pesmi drugače, kakor kadar je živel med nami. Prepričan sem, da te pesmi ne bodo zmanjšale ugleda njegovemu geniju, marveč da ga bodo povišale. Dobro bi bilo, ako bi pobrskali še na drugih krajih, kjer je kdaj Kette bival. Dobila bi se gotovo tuintam še kaka njegova pesem, a ena Kettejeva pesem je več vredna, kot cela zbirka poezij srednje vrednosti. A dobile bi se tudi pri ljudeh, s katerimi je bil rajni pesnik v dotiki gotovo dovolj in dragocenih podatkov, ki bi nam odprli pogled v pesnikovo delovanje, ter storili, da bi nam bilo mogoče njegova dela tako umevati, kot zaslužijo. Preteklo bo kmalu pet let kar je umrl največji naš lirik za Prešernom, a še danes nimamo o njem temteljite daljše študije. Naj bi te pesmi, katere bomo objavljali od številke do številke pripomogle, da se to čim prej zgodi ter izvrši dolžnost, ki nam jo nalaga pijeteta da prerano umrlega Dragotina Ketteja. ^IpeŽG... «y • • • Spesnil M. Bogdan K. Golnič kakor tica po jezeru plava... Devi rde se lica se poveša glava... Zre v valove temne, ki jih čolnič reže: Ribicam pogubne so razpete mreže... I°posnja. Mladostno solnčno hrepenenje v nt mirno' spremlja me življenje a zroč solze tam, boj, gorje, se stresa mlado mi srce Ah morda v dušo mi zdvojeno bolest zabode ost strupeno, in morda vede žitja pot me mimo trnja blodnih zmot. — Kdo ve, če' jutri že znabiti ne zabuči vihar srditi, če jutri sredi zlih valov že upanja ne vzrem bregov. Altarju Matere ljubeče se bližam, kličem hrepeneče: r0 Deva sveta, čuvaj Ti čolnič sovražnih mi čeri!" — Milica. Velikan. ogataš je bio, pak mu lako bilo tratit dane i slušat neprokuhane fraze u sveučilištu. — Toda negda postade doktor sveukup-nog zubarstva. — Hvalilo ga: dobar je, vještak. — I ona je pohrlila k njemu, sirota udovica. — Pomozite, po Bogu otac! Ne mogu živjet. Poludit ču, a što če moje sirotčenje? Sjela je, mašio se i izvadio dva zuba vješto, lako; a nešto popravio. — Platit 20 Kruna. — Što po Bogu otac?! Ta ja sam sirota. Ni otkud pomoči, a dječice puno. — Platite pak mučite!... Udovica pohrlila van. Za čas eto rnajke doktorove. — Daj, sine, popusti joj. Sirota nema nigdje nista . . . Doktor se otresao: — Tebi tvoj rif, meni moj posao. Ne miješaj se, gdje te ne spada. Platit mora iz oka iz boka! Sirota je morala platit, a sirotice njene zaplakale od gladi. A doktor je rodoljub, velikan. Njegovo ime resi stupce novina! P. F. B. Spomini na „Novo N&do." Piše VI. Kraščan. I. jubi moj! Veliko zahtevaš od mene, a bodi! Vem, da si mi naklonjen — kako sem ti hvaležen! — in vem, da te zanima moje življenje, kakor zanima tudi mene vsaka vest, ki jo slišim o tebi, pa naj je še tako malenkostna. A kakšna je tvoja logika, prijatelj! Ločijo naju milje, praviš, in ni upati,