Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda
pravde u Haagu
Azem kožar, Prof. dr.
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Dr. Tihomila Markovica 1, 75 000 Tuzla, Bosna i Herzegovina
e-mail: azem.kožar@untz.ba
The Establishment of the Archives of International Criminal Tribunal in The Hague: Aspects From
the Viewpoint of Archival Science
ABSTRACT
International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia was established in Resolution no. 808 United Nations Security Council from 22.02.1993., and in order to ensure triasl for the perpetrators of war crimes at the time of the dissolution of the country (since 01.01.1991.). After completion of these functions the Court shall, at the discretion of the founder, stop working. Regardless of when that will happen, until 2014. or later, within the Court, and United Nations bodies, they started thinking about the further fate of the archives that have been created by the work of this Court. In all of this political interpretation, appropriation and cheering by certain centers of power has also been included, with the former Yugoslavia and beyond, in order to place this archival material were it will be suitable for them. Professional, especially archival, aspects are not designed, nor are publicly known, and they just need to be decisive. The author points to the importance of international archives of this Court, and makes same analogy for the need of professional approach in designing solutions that best value is related to its protection, preservation and use of information for evidence as well as for cognitive and scientific purposes.
La fondazione dell'Archivio del Tribunale criminale internazionale dell'Aia: aspetti dal punto di vista
della scienza archivistica
SINTESI
Il Tribunale criminale internazionale per l'ex Jugoslavia venne fondato con la risoluzione n. 808 del Consiglio di sicurezza delle Nazioni Unite del 22 febbraio 1993 allo scopo di assicurare i processi per coloro che avessero perpetrato crimini di guerra al momento della dissoluzione del paese (a partire dal 1° gennaio 1991). Comple-tate queste funzioni, la Corte dovra, a discrezione dei fondatori, cessare i propri lavori. A prescindere da c quan-do cio avvenga, nel 2014 o piu tardi, all'interno della Corte e delle Nazioni Unite si e iniziato a pensare al destino futuro degli archivi creati dal lavoro della Corte. In tutte queste interpretazioni politiche, e stato inclusa l'appropriazione di certi centri di potere, con l'ex Jugoslavia ed oltre, alo scopo di mettere questo materiale ar-chivistico nel posto piu conveniente per essi. Gli aspetti professionali, specie archivistici, non sono considerati, ne sono di pubblico dominio, e debbono essere decisivi. L'autore mette in rilievo l'importanza degli archivi internazionali di questa Corte, e propone un'analogia con la necessita di approccio professionale nel disegnare soluzioni che siano valide per la loro protezione, conservazione ed utilizzo delle informazioni, per evidenza, conoscenza e scopi scientifici.
Arhivski vidiki ustanovitev arhiva mednarodnega sodišča za vojne zločine v nekdanji Jugoslaviji v Haagu
IZVL^EČEK
Mednarodno sodišče za vojne zločine v nekdanji Jugoslaviji je bilo ustanovljeno z resolucijo Varnostnega sveta Združenih narodov št. 808, z dne 22. 02. 1993, z namenom, da izvede sodne postopke za osumljene vojnih zločinov v času razpada države (od 01. 01. 1991). Po zaključku vseh postopkov, bo sodišče na osnovi odredbe ustanovitelja, prenehalo z delovanjem. Ne glede na to, kdaj bo sodišče prenehalo z delovanjem, 2014 ali kasneje, so na samem sodišču in znotraj organizacij Združenih narodov pričeli razmišljati o bodoči usodi arhivskega gradiva, ki je bilo ustvarjeno v času delovanja tega sodišča. V vse to pa so se vključila tudi politikantska prizadevanja ter navijanje določenih centrov moči s področja nekdanje Jugoslavije, in tudi širše, da se gradivo shrani na njim primernih mestih. Ob tem pa ni prišlo do oblikovanja strokovnih, še posebej arhivskih vidikov, ki bi morali biti jasno opredeljeni ter predstavljeni javnosti. V prispevku avtor opozarja na mednarodni značaj arhivske-
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
ga gradiva tega sodišča, in analogno k temu, tudi na potrebe strokovnega pristopa k oblikovanju najoptimalnejših rešitev, ki se nanašajo na zaščito, hranjenje in uporabo tega gradiva v dokazne, informativne in znanstvene namene.
Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu
ABSTRAKT
Medunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji osnovan je Rezolucijom br. 808 Vijeca sigurnosti Ujedin-jenih naroda od 22.02.1993. godine, a radi sudenja počiniocima ratnih zločina u vrijeme disolucije zemlje (od 01.01.1991.). Nakon okončanja te funkcije Sud ce, prema odluci osnivača, prestati sa radom. Bez obzira kada ce do toga doci, do 2014. ili kasnije, u okviru samog Suda, te organa Ujedinjenih naroda, započela su promišljanja o daljoj sudbini arhivske grade nastale u radu ovoga Suda. U sve to su se uključila i politikanska tumačenja, svojatanja i navijanja odredenih centara moci, sa prostora ex Jugoslavije i šire, da se ta grada pohrani na njima pogodnim mjestima. Stručni, posebno arhivistički, aspekti nisu oblikovani niti su javnosti poznati, a baš oni trebaju biti opredjeljujuci. U ovom radu autor ukazuje na medunarodni značaj arhivske grade ovoga Suda, te analogno tome i na potrebu stručnog pristupa u oblikovanju najoptimalnijih rješenja koja se tiču njene zaštite, čuvanja i korištenja u dokazne, informativno-spoznajne i znanstveve svrhe.
1. Uvod
Devedesetih godina 20.stoljeca započeo je proces erozije socijalizma koji je zahvatio i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Historija stvaranja ove države seže u vrijeme Prvog i posebno Drugog svjetskog rata.
U vrijeme Prvog svjetskog rata,tačnije na kraju rata, je usljed raspada Austro-Ugarske monarhije kao ratnog sudionika i gubitnika, došlo do formiranja prve zajedničke države južnoslovenskih naroda (osim Bugara) pod nazivom „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", koja se od 1929. godine nazivala Kraljevina Jugoslavija. Medutim, ova država kao centralistička i unitaristička sa srpskom hegemoni-jom, nije opravdala očekivanja južnoslovenskih naroda, posebno zavisnih društvenih slojeva koji su živjeli u velikoj socijalnoj bijedi i siromaštvu. Zahtjevi za preuredenjem države dolazili su iz svih nacionalno-političkih struktura: od Hrvata, Slovenaca, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca i dr., ali i od radništva i seljaštva čije je revolucionarne stavove (potrebu za federalizacijom i demokratizacijom) artikulirala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ)1.
Usljed spleta historijskih okolnosti, koje su više rezultat opcih (vanjskih) okolnosti (a koji se ponajviše tiču eskalacije fašizma) nego unutarnjih nacionalnih i socijalnih trvenja i neslaganja, Kraljevina Jugoslavija je u napadu fašističkih režima (Njemačke i Italije) nestala potpisivanjem bezuslovne kapitulacije 17.04.1941. godine. Oslobodilačku borbu protiv fašističih okupatora i njihovih kolabora-cionista iz zemlje, pokrenula je u ljeto 1941. godine KPJ na cijelom jugoslavenskom prostoru. Partizanske oružane formacije (odredi, brigade, korpusi) vodile su u četvorogodišnjem ratu teške borbe, uspjevši da od kraja 1942. godine odnesu prevagu u odnosu na svoje protivnike. Na oslobodenim te-ritorijama formirali su svoje organe vlasti, otvoreno se zalažuci za revolucionarne promjene: za socija-lizam, za federalizaciju zemlje, za ravnopravnost naroda i federalnih jedinica u novoj jugoslavenskoj federaciji. Od kraja 1943. godine sile Antifašističke koalicije (Sjedinjene Američke Države, Engleska i Sovjetski savez) su ih priznale za saveznika i od tada moralno i materijalno pomagale. Tako su ove snage, predvodene KPJ, uspjele da po krahu fašizma i oslobodenju zemlje 1945. godine oforme De-mokratsku Federativnu Jugoslaviju (DFJ), kao socijalističku zajednicu južnoslavenskih naroda, koju je činilo šest federalnih jedinica: Srbija (u okviru koje su bile autonomne oblasti: Kosovo i Vojvodina), Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija2.
1.	O Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji napisana je brojna i raznovrsna historijografska literatura. Izmedu ostalog to su djela: Branko Petranovic, Momčilo Zečevic, Jugoslavija 1918-1988, tematska zbirka dokumenata, Beograd, 1988; Dušan Lukač, radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918-1941., Beograd 1972.; Ferdo Čulino-vic, Jugoslavije izmedu dva svjetska rata, knj.1 i 2, Zagreb 1961.; Bogdan Krizman, Vanjskapolitika jugoslovenske države 1918-1941, Zagreb 1975.
2.	O Drugom svjetskom ratu su takoder nastala brojna historijografska djela, medu kojima: Vlado Strugar, Rat i revolucija naroda Jugoslavije, Beograd 1962., Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Vojno istorijski institut Beograd, knj.1 i 2, Beograd 1957,1958., Branko Petranovic, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji (1941-1945), knj.1 i 2, Beograd 1983.;
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
Od 1945. do 1990. godine u okviru jednopratijskog komunističkog sistema, uz brojne plime i oseke, jugoslovenska federacija (kako god da se zvala: DFJ, FNRJ ili SFRJ), ostvarila je značajan društveno-ekonomski napredak. Medutim, erozija socijalizma početkom devedesetih godina 20. stoljeca zahvatila je i SFR Jugoslaviju. Uzroci su višestruki, mnogi od njih su podudarni sa uzrocima u drugim zemljama socijalizma ( Sovjetski savez, Poljska, Čehoslovačka, Rumunija, Bugarska, Albanija), a mnogi su i osobeni. Medu prvima je nedostatak demokrratije- uspostava ljudskih prava i sloboda, što se pokušalo riješiti uspostavom višepartijskog sistema u toku 1991. godine u svim federalnim jedinica-ma, a medu drugima eskalacija nacionalizama što je došlo do izražaja u svim republikama, te hegemo-nizama (oživljavanja velikodržavnih projekata) što je kulminiralo u Srbiji i Hrvatskoj a najsnažnije se reflektiralo na Bosnu i Hercegovinu: eskalacijom višegodišnjeg ratnog sukoba pracenog ogromnim razaranjima materijalnih, kulturnih i ljudskih resursa na cijelom prostoru i medu svim narodima, ali sa najvecim razmjerama u Bosni i Hercegovini i njenim etničkim Bošnjacima. Pod pritiskom medunarodne zajednice rat je završen mirovnim sporazumom u Daytonu (Ohio-SAD) novembra 1995. godine. Bosni i Hercegovini je i od strane njenih susjeda (kako je to 1992. učinjeno od medunarodne zajednice) priznata nezavisnost i samostalnost3.
Ovih nekoliko napomena iz historijata integrirajucih i dezintegrirajucih faktora jugoslovenske federacije su, cijenimo, neophodne za pravilno razumijevanje ukupne arhivističke problematike vezane za arhivsku gradu Medunarodnog suda pravde u Hagu.
2. Osnivanje i djelatnost Medunarodnog suda pravde kao imaoca arhivske grade
lako je medunarodna zajednica poslije Drugog svjetskog rata nastojala brojnim pravnim propi-sima (konvencijama) urediti pitanje vodenja ratova ograničavajuci ih na vojne efektive, ipak su i pored toga vodeni ratovi, koji su imali lokalni karakter. Bilo ih je oko 300 u kojima je stradalo oko 25 milio-na ljudi4.
Medunarodna zajednica je bila sudionik procesa disolucije SFR Jugoslavije koji su intenzivirani od početka 1991. godine. Poznavala je prilike i sudionika tih zbivanja i pokušavala iste usmjeriti u pravcu iznalaženja demokratskih rješenja. Medutim, to nije dovelo do mirne disolucije ex Jugoslavije, vec je izbio ratni konflikti prvo na prostoru Slovenije, a zatim Hrvatske te naročito Bosne i Hercegovine. Izvršeni su masovni ratni zločini. Zbog toga se Vijece sigurnosti UN, Rezolucijom broj 808 od 22.02.1993. odlučilo da sankcionira stanje formiranjem medunarodnog suda za sprovodenje istrage protiv osoba koje su odgovorne za teška kršenja medunarodnog humanitarnog prava izvršena na području SFR Jugoslavije od početka 1991. godine. Nakon tri mjeseca, Rezolucijom broj 827 od 25.05.1993. godine Vijece sigurnosti donijelo je odluku da se formira „Medunarodni krivični sud za teška kršenja medunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije"5 (dalje: Medunarodni sud pravde), počev od 01. januara 1991. pa do „datuma koji ce odrediti Vijece sigurnosti po uspostavi mira". Provodenje postupka procedure i izvodenja dokaza, pitanja nadležnosti, organizacije i funkcioniranja Suda, istragu i postupak prije sudenja, sudenje, obezbjedenje prava na odbranu, izvršenje pre-sude i dr. uredena su Statutom i Pravilima Suda6.
Statutom Suda (čl.2-5)7 propisane su četiri kategorije kaznenih djela (koje su dvostruko kažnjive: i u medunarodnom i u unutrašnjem kaznenom pravu) i to:
-	zločin genocida koji je predmet Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida8,
-	ratni zločin protiv civilnog stanovništva (protiv osoba ili imovine) koje je zašticeno Ženevskim
Vladimir Žerjavic, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1989.
3.	O socijalističkoj Jugoslaviji je takoder napisano više historijografskih djela, medu kojima: Grupa autora, Istorija KPJ/ sKJ, Beograd 1981.; Branko Petranovic, Historija Jugoslavije, Beograd 1981.
4.	U Bangladešu 1971. stradalo je oko 3.000.000 ljudi, u Korejskom ratu 1950-1953. oko 1.900.000, u Vijetnamskom ratu 1955-1975. oko 1.200.000, u Indijsko-pakistanskom 1947. oko 1.000.000 itd. Smail Čekic, Haški tribunal, Sarajevo 1996., (dalje: S. Čekic, Haški tribunal), 6.
5.	THE INTERNATIONAL CRIMINAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA (ICTRY).
6.	Rezolucija Vijeca sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1995, str. 10-12.
7.	Ovdje je korišten tekst: Statut Medunarodnog krivičnog suda za teška kršenja medunarodnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991., objavljen u: S. Čekic. Haški tribunal, str. 21-34.
8.	Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. 12. 1948. godine.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
konvencijama iz 1949. (teške povrede „ženevskog prava")9,
-	ratni zločini koji se sastoji u kršenju zakona ili običaja rata (povrede „haškog prava")
-	zločini protiv čovječnosti počinjeni protiv civila bez obzira na medunarodni ili unutarnji karakter sukoba10.
Medunarodni sud pravde ima sudsku jurisdikciju samo nad fizičkim (civilnim i vojnim) licima, dok su političke stranke i svi drugi pravni subjekti izvan domena njegove jurisdikcije. Dakle, Sud utvrduje krivičnu odgovornost svih osoba koje su planirale, podsticale, naredivale, izvršavale ili na drugi način pomagale i podsticale u planiranju, pripremi ili izvršavanju zločina, i to bez obzira na „službeni položaj bilo koje optužene osobe". Upravo su od posebne važnosti odredbe Statuta da pred sudom odgovaraju političke i vojne vode koje su odgovorne za genocid i druge ratne zločine11.
Statutom Suda odredena je njegova teritorijalna i temporalna jurisdikcija. Teritorijalna nadležnost se odnosi na teritorij SFR Jugoslavije (kopneni, vodeni i vazdušni prostor), a vremenska nadležnost počinje od 01.01.1991. Potom je uredena konkurentska jurisdikcija izmedu Suda i nacionalnih sudo-va a na način primata medunarodnog nad nacionalnim pravom. S obzirom da je ovaj Sud formiran kao pomocni organ Vijeca sigurnosti, to su i članice UN-a dužne da prihvate i primijene odluke Vijeca sigurnosti, odnosno ovoga Suda, te da u tom cilju izvrše modifikaciju nacionalnog zakonodavstva.
Medunarodni sud pravde se sastoji iz tri sudska vijeca (tj.tri sudska odjeljenja) i to: dva prvoste-pena (od po tri sudije) i jednog apelacionog (žalbenog od 5 sudija), tužioca i Sekretarijata (zadužen za administarciju i pomaganje Sudu). Sud izriče dvije vrste sankcija: kaznu zatvora i imovinsku sankciju. Statutom i Pravilima o postupku i dokazima uredena su i sva druga važna pitanja od značaja za provodenje postupka sudenja počiniocima ratnih zločina. Za ono što njima nije obuhvaceno i uredeno odluke donosi Sud u sastavu od 11 sudija12.
Prvu optužnicu Sud je podigao početkom maja 1995. godine. Potom su sukcesivno podizane optužnice protiv osoba osumnjičenih da su počinile ratne zločine, posebno protiv vojnog i političkog vrha zemalja učesnica ratnog sukoba. Donijete su brojne presude za počinjene ratne zločine pa i za zločin genocida počinjen nad Bošnjacima Srebrenice. Neka sudenja se odvijaju pred nacionalnim su-dovima Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Ipak, veliki broj sudenja još nije okončan tako da ce Sud, prema nekim najavama, produžiti rad do 2014. godine, nakon čega ce se sudenja nastaviti na Odjelu suda za ratne zločine pri Sudu Bosne i Hercegovine13.
Stajališta intelektualne i šire javnosti o radu Suda su podijeljena: od oštrih osuda i neodobravan-ja do bezuvjetnog podržavanja i odobravanja. Ipak, analitičari smatraju da je Sud imao pozitivnu ulogu u promoviranju istine o ratnim zločinima i samim tim u „izoliranju ekstremizama" na području bivše Jugoslavije. Njegovo djelovanje ima osim pravne i važnu političku težinu koja se ogleda u poruci da je medunarodna zajednica odlučna u primjeni medunarodnih konvencija na sve one koji ih grubo narušavaju14.
3. Struktura arhivske grade Suda
Prednje naznake o karakteru djelatnosti koju Medunarodni sud obavlja i zbog koje je i osnovan, ukazuju i na strukturu dokumentacije kojom raspolaže. Iz toga jasno proizilazi da u osnovi u Sudu postoje dvije vrste dokumenata i to:
dokumenta koja nastaju u okviru organa Suda: dva sudska vijeca, apelacionog (žalbenog) vijeca, tužioca i Sekretarijata;
9.	Humanitarno pravo, Ženevske konvencije i dodatni protokoli, Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i Ne-zavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo 1996.
10.	Smail Čekic, Istraživanje žrtavagenocida saposebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, napomene 1-11. Sarajevo 2007, (dalje: S. Čekic, Istraživanje žrtava genocida), str. 19-26.
11.	S. Čekic, Haški tribunal, str. 7-8.
12.	Statut Tribunala (čl. 11-17), u: S. Čekic, Haški tribunal, str. 25-28.
13.	S. Čekic, Haški tribunal, str. 13-14.
14.	Stjepan Matkovic, Uvodnik: Povjesničari na Haškom sudu za bivšu Jugoslaviju u potrazi za povijesnom istinom, „Časopis za suvremenu povijest", br. 1, Zagreb 2004, str. 5-7.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
dokumenta koja su na osnovu konvencija, Statuta i Pravila o radu Suda preuzeta kao dokaz iz zemalja bivše Jugoslavije, ili od strane ad hoc medunarodnih komisija formiranih za istraživanje nekih pitanja od značaja za rješavanje ratnog konflikta. U ovu kategoriju arhivske grade (dokumenata) spa-daju i prikupljeni dokazi odbrane optuženih uključujuci i gradu advokata-branilaca, advokatskih komora i sl., odnosno dokazi optužbe (tužilaštva) i žrtava ratnog zločina koja je takoder novonastala u nekom sudskom postupku i nema karakter javne arhivske grade. Karakteristična grada i po vrsti i po značaju su raznovrsni ekspertski izvještaji koje su, najčešce po nalogu tužilaštva ili sudskog vijeca, sačinjavali ekspertski timovi, medu kojima su npr.eksperti za kulturno nasljede15, historičari koji su pozivani i kao svjedoci16 itd.
Ovako struktuirana dokumentacija Medunarodnog suda sastoji se od ogromnog broja zapisa: na papiru, kao audio-video snimci ili u elektronskom obliku. Radi se o hiljadama dužnih metara registra-turne grade koja je jedinstven i enormno značajan izvor za zemlje i narode bivše Jugoslavije, za Ujedin-jene nacije i medunarodnu zajednicu. Ovom gradom rukuju organi i tijela Suda u skladu sa arhivističkim propisima i praksom. Medutim, pošto se radi o ad hoc Sudu kao organu Vijeca sigurnosti UN-a, prije a naročito po završetku rada neophodno je provesti odredene radnje sa dijelom ove grade: bilo da se radi o izlučivanju dijela koji ima operativni karakter, što i nije posebno zahtjevno, tako i na drugim značajno suptilnijim pitanjima: kakvo je pitanje strogo povjerljive grade, grade o zašticenim svjedoci-ma i sl. koja zahtijeva posebno rukovanje, zatim pitanje povrata originalnih dokumenata zemljama i institucijama iz kojih su preuzete te u vezi sa tim utvrdivanje načina njene kompenzacije u jedinstve-nom sudskom predmeta itd. Kakva god da bude dalja sudbina arhivskog fonda Suda, o ovim i brojnim drugim pitanjima, koja su sa arhivističkog aspekta po mnogo čemu jedinstvena u svijetu, njegovo arhivističko oblikovanje ce se morati okončati prije završetka rada Suda (do 2014. ili kasnije). lako je vecina tih pitanja stručno-arhivističke naravi, ipak se u svemu tome, s obzirom i na karakter Suda, moraju uzeti u obzir i interesi drugih činilaca: zemalja bivše Jugoslavije, žrtava ratnog zločina itd. Prednost svakako treba dati stručnim nad inim pristupima i rješenjima.
4. Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde
Vijece sigurnosti UN-a je u Rezoluciji br. 1503 (iz 2003.) pozvalo Medunarodni sud pravde u Hagu da poduzme sve mjere kako bi okončao sudenja do 2008.godine da bi potom do 2010. završio svoj rad. Medutim, ovi rokovi nisu mogli biti ispunjeni, tako da su sudenja nastavljena, uz preporuke i nastojanja da budu okončana do kraja 2012.godine a rad Suda završen sa 2014. godinom. Teško je vjerovati da ce i ovi okvirni termini biti ispoštovani17.
Pošto se radi o ad hoc Sudu UN-a, tj. isti nije stalni sud, uslijedit ce, 2014. ili nešto kasnije, prestanak njegovog rada. Otuda se, s pravom, pred UN, medunarodnu zajednicu, zemlje bivše Jugoslavije, predd žrtve i druge zainteresirane subjekte, postavlja pitanje sudbine dokumentacije Suda, bilo da je ona u njemu nastala ili da je preuzeta iz drugih država?
Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan, vec veoma zahtjevan. Zbog toga je Sud blago-vremeno pokrenuo ovo pitanje prije svega kao stručno. U toku 2005.godine su naručena dva ekspert-ska istraživanja na ovu temu, i to:
- Nasljedstvo UN-ovog Medunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju: pravda, pomirenje i
15.	Tako je npr. Pretresno vijece prilikom revizije optužnice protiv Radovana Karadžica i Ratka Mladica izjavilo da su „snage bosanskih Srba (...) uništavale, gotovo sistematski, muslimansko i katoličko kulturno nasljede, a posebno sakralne objekte". Prema procjenama iznijetim na saslušanju eksperta dr. Kajsera, ukupno 1123 džamije, 504 katoličke crkve i pet sinagoga je uništeno ili ošteceno, najvecim dijelom u odsustvu vojnih aktivnosti ili nakon prekida tih aktivnosti": U iz-vještaju eksperta Andrasa Riedlmayera, koji je vršio terensko istraživanje u 19 opcina u BiH za potrebe tužioca, u slučaju Slobodan Miloševic se izmedu ostalog kaže da je od 277 pregledanih džamija svaka bila oštecena a njih 136 su bile skoro potpuno uništene. Presuda Medunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, 26.02. 2007, (dalje: Presuda), Sarajevo 2008, str. 168 i 170.
16.	Historičari su najčešce pozivani u svojstvu vještaka na Sudu, jer se mislilo da oni svojim znanjem mogu objasniti hi-storijski kontekst sukoba, što je za njih bio veliki profesionalni izazov. Medu njima su: Robert J. Donia, Marko Almonda i drugi. S. Matkovic, Uvodnik, 6.
17.	Jedan od razloga za prolongiranje rada Suda je sporo privodenje odbjeglih optuženika za ratne zločine: Radovan Ka-radžic je uhapšen 2009. godine i sudenje je u toku, Ratko Mladic je priveden tek maja 2011. godine a sudenje je na samom početku, dok se Goran Hadžic kao jedan od najvažnijih osumnjičenika nalazi u bjekstvu.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
memorija, autora Erica Ketelaara18, i
-	Privremeni sudovi, trajna evidencija: izvještaj s preporukama, autorice Trudy Huskamp Peterson.
O buducnosti arhive Suda po okončanju rada naručeno je istraživanje pod nazivom „Istraživanje modaliteta prijenosa arhive Medunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u pravnu nadležnost regije" od strane regionalnog tranzicijskog odjela UNDP-a ( United Nations Development Programme) u Beogradu (uz pomoc četiri regionalna ureda). Ovo istraživanje je rezultiralo preporukom, kao produktom mišljenja „najveceg broja stručnjaka", da se arhivska grada Suda po njegovom zatvaranju u Hagu, treba smjestiti u Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo). Kao najvažniji razlog za ovakvom preporu-ku je uzeta činjenica da je pri Sudu BiH uspostavljen Odjel za ratne zločine (2004/05) koji treba da nastavi sa preostalim sudenjima od više hiljada sudskih predmeta (navodi se broj od 16.000 predmeta) iz čega je izveden zaključak da je ovaj Odjel pravni nasljednik rada Suda19.
Imajuci u vidu ova tri istraživanja ovde ce biti iznijeta sopstvena promišljanja autora, oslonjena isključivo na arhivističke aspekte, svakako sa namjerom da se dade skroman doprinos donošenju konačne (pravilne) odluke od strane centara moci, prije svega organa UN-a20.
Medu najvažnijim pitanjima je svakako: ko je vlasnik arhivske grade Suda? Odgovor na ovo krucijalno pitanje može se dati sa dva aspekta: čisto pravnog i sa aspekta ciljeva i zadataka tj. funkcije Suda, onog zbog čega je i osnovan.
Pravni aspekt apsolutno i bez dilema nudi jasan odgovor: Sud je kao privremeni (ad hoc) organ osnovalo Vijece sigurnosti UN-a, pa prema tome sva dokumentacija pripada UN. Kakav ce tretman imati njegova arhivska grada nakon prestanka rada isključivo je u nadležnosti Suda, koji nakon pre-stanka rada treba da sredi i odgovarajucim procedurama preda gradu svom osnivaču, koji donosi dalje odluke o ovoj gradi: da li ce tim arhivskim fondom Suda rukovati Vijece sigurnosti ili neki drugi organizirani nivo UN-a. Medutim, ovdje je takoder relevantno pitanje da li je Sud BiH - Odjel za ratne zločine Sarajevo, pravni slijednik (nasljednik) Suda. Ako jeste onda Sud kao stvaralac grade i nije pre-stao da postoji vec se samo promijenio naziv pravnog subjekta (imaoca grade). U tom slučaju sva dokumentacija Suda ostaje u vlasništvu Suda Bosne i Hercegovine, razumljivo do okončanja rada na ovim poslovima, nakon čega pitanje dalje sudbine grade Suda ponovo postaje predmetno. Ako pak, Odjel za ratne zločine Suda BiH, nije pravni slijedbenik Medunarodnog krivičnog suda, onda su prednje konstatacije o vlasništvu UN-a jedino relevantne. Medutim, iako je pravno moguc i jedan i drugi status, tj. da zapisi Suda do prestanka rada budu jedna cielina - jedan fond, a da zapisi Odjela za ratne zločine Suda BiH budu druga cjelina - tj. drugi fond, arhivistički aspekti o formiranju arhivskog fonda po principu prevenijencije su apsolutno na strani postojanja jednog jedinstvenog fonda. Sa aspekta cilja ovoga rada sve navedeno ide u prilog osnivanju Arh iva Suda kao specijalnog arhiva UN-a.
Sljedece takoder krupno pitanje koje (može i treba) da utiče na dalju sudbinu grade Suda, jeste pitanje na koji način bi se najbolje ostvarili ciljevi i funkcije zbog kojih je Sud i osnovan?
Prema Ericu Katelaaru „ICTY ima četvorostuku misiju:
-	Sudski goniti odgovorne za kršenje ljudskih prava i medunarodnih zakona vezanih za ista,
-	dati pravilnu sadisfakciju žrtvama,
-	spriječiti ponovne zločine,
-	doprinijeti obnovi mira promovirajuci pomirenje u bivšoj Jugoslaviji."21
18.	Eric Ketelaar je profesor arhivistike na Univerzitetu u Amsterdamu i na Univerzitetu Monash u Melburnu, a bio je i arhivista u Državnom arhivu Holandije. (dalje: E. Ketelaar, Naslijede UN-a).
19.	Buducnost arhive MKS], izvještaj potpisan od strane Alme Dedic, Portfolio za pravdu i ljudska prava UNDP Bosne i Hercegovine, nedatiran, (dalje: A. Dedic, buducnost arhive MKsJ). U naznačenim istraživanjima UNDP-a konsultirani su i neki organi Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine.
20.	Neka svoja stajališta u kontekstu promišljanja o sudbini ratne produkcije arhivske grade opcenito, autor je iznio u svom radu „Vrednovanje arhivske grade o ratnim zbivanjima u zemljama u tranziciji", objavljenom u časopisu Atlanti, br.18. Trst 2008, (dalje: A. Kožar, Vrednovanje ratne grade), str. 317-325.
21.	E. Ketelaar, Naslijede UN-a, str. 2. Za kvalitetan prijevod teksta izvještaja E. Ketelaara sa engleskog na bosanski jezik zahvalan sam prof. Adnanu Tinjicu.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
Dakle, pored primarnog cilja (od kojeg najčešce polazimo u posezanju za čisto pravnim aspekti-ma), Sud očigledno ima i neke druge, nazovimo ih, sekundarne ciljeve. Prema stajalištima Bruce Montgomery ta sekundarna vrijednost arhivske grade Suda se sastoji u sljedecem:
-	„- arhivska grada važna je za historijsko istraživanje, s ciljem analize i prikazivanja dimenzija kršenja ljudskih prava,
-	arhivska grada važna je za sjecanja žrtava i njihovih porodica, te drugih koji se žele suočiti sa isti-nom o dogadajima,
-	post - autoritativne vlade mogu ici naprijed samo nakon što se sučele sa kriminalom i prošlošcu te prekinu sa istim u cilju izgradnje demokratskog društva. O tome je arhivska grada o ljudskim pravima ključna."22
Analizom svega toga E. Ketelaar smatra da „...moramo priznati i prava drugih strana (osim ICTY- primjedba autora) na primarnu funkciju Tribunala", te konstatuje da „(...) neki principi i pozicije koji su primijenjeni za arhive kolonizatora i kolonizovanih naroda moraju biti primijenjeni i na arhivsku gradu ICTY". Na kraju zaključuje da „ICTY arhivi predstavljaju zajedničko nasljede, koje dijeli više zajednica arhivskih zapisa". Ova stajališta su i teorijski i pragmatično argumentirana i u osnovi sasvim opravdana23.
Kako je vec naglašeno, arhivsku gradu Suda čine zapisi nastali u njegovom radu kao i oni koji su primljeni iz država regiona (eks Jugoslavije). Primljena dokumenta u skladu sa Pravilnikom o procedurama i dokazima treba vratiti, čime se praktično cijepa arhivski fond. Ovo je posebno slučaj kada su u pitanju primljena dokumenta gdje je kao uslov za dostavu i koriščenje navedeno da ne mogu biti pravljene kopije dokumenata (u skladu sa Pravilom 54 bis i 70(b) Pravilnika).
lako je u tim slučajevima preporučeno da se prave zvučni zapisi dokumenata koji se trajno čuvaju, odnosno da se po mogučnosti osigura zadržavanje „kopija ili originala dokumenata od osoba ili grupa od kojih su potekle". Ovo zadnje je uvjet za osiguranje cielovitosti grade Suda u izvornom obliku, jer zvučni zapis to očigledno nije u cjelosti. Ako se ovome doda i mogučnost da se dokumenti osoblja Suda kao „lični papiri", te dokumenti odbrane, Asocijacije odbrambenih savjetnika Medunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, lični dokumenti odbrane, optužbe svjedoka, žrtava zločina, dokumenti iz država u kojima osudenici izdržavaiu kazne zatvora i dr. mogu po raznim osnovama izdvojiti ili zadržati i tako ostati izvan arhivskog fonda Suda24, onda se time pitanje cjelovi-tosti arhivskog fonda Suda dobrano dovodi u pitanje. Pošto je arhivistički princip i cilj cjelovitost arhivskog fonda što se u punom kapacitetu toga pojma može osigurati samo osnivanjem specijalnog arhiva, to i ovaj argument ide u prilog formiranju Arhiva Suda kao zasebne institucije.
Pitanje zainteresovanosti za budučnost nasljeda Suda, je takoder od značaja za iznalaženje najop-timalnijeg rješenja u postupku „razduženja" Suda. Prema E.Katelaaru sve zainteresirane strane za „nasljede Suda" se mogu svrstati u četiri grupe:
-	S obzirom da se osnovana djelatnost Suda (donošenje presuda odgovornim za kršenje ljudskih prava) nastavlja pri Odjelu za ratne zločine Suda BiH, to je arhivski materijal Suda i dalje aktivan (operativan) za sudske procese kako za potrebe optužbe tako i za potrebe odbrane;
-	Pravni nasljednik Suda zadržat če odredene supervizorske odgovornosti i prava i nakon završetka rada Suda (npr. Pristup medicinskim podacima o osudenicima i sl.), te je i to jedna od obaveza da arhivska grada bude dostupna i cjelovita;
-	Treču grupu zainteresiranih čine: UN (Viječe sigurnosti i drugi organi), bivši zaposlenici Suda, odbrana, vlasti iz država bivše Jugoslavije, osudeni, optuženi, svjedoci i žrtve;
-	Četvrtu grupu zainteresiranih za nasljede Suda čine: Centar za ljudska prava, Institut za rat i mir, različite nevladine organizacije, mediji, Medunarodni krivični sud i druge slične organizacije, istraživači
22.	Bruce P. Montgomery, Fact-filing by Human Rights Non-governmantal Organizations: Challenges, Strategies and the shaping of Archival Evidence („Traženje činjenica od strane nevladinih organizacija: izazovi, strategije i oblikovanje arhivskih dokaza"), Archivaria br. 58 (2004), str. 21-50, citirano prema E. Ketelaar, Naslijede UN-a, str. 1-2.
23.	Pojam „zajedničko nasljede" uveden je konvencijama iz 1978. godine. Primjenjuje se u slučajevima disolucije složenih država, kakva je npr. bila Austro-Ugarska, kada su nakon njenog raspada 1918. Austrija i Madarska osigurale zajedničko upravljanje „opčom intelektualnom imovinom". Andras Sipos, „Pisani dokumeti madarske historije kao opčepoznato arhivsko nasljede naroda i problemi internacionalne arhivske saradnje", Arhivska praksa, br.8, Tuzla 2005, str. 284-291.
24.	E. Ketelaar, Naslijede UN-a, str. 3 i 4.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
(historičari, pravnici, politolozi, sociolozi, psiholozi i sl.), šira medunarodna zajednica25,
Kako se iz naznačenog veoma razboritog stava eksperta E. Ketelaara vidi, broj zainteresiranih za nasljede Suda je ogroman. Sam značaj problema na koji se arhivska grada odnosi ie u tome odlučujuce važan. Jer, ovo je prvi put nakon Ninberškog i Tokijskog suda iz 1945. godine da se dogode masovni ratni zločini, pa i zločin genocida, u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i da se počiniociam sudi. Zato je interesovanje za gradu Suda sasvim razumljivo. Izmedu ostalog, Evropa i svijet moraju izvuci neke pouke, tj. pojava masovnog ratnog zločina na kraju 20. stoljeca mora biti svestrano istražena. Važan doprinos tom cilju je njena dostupnost koja ce se najsvrsishodnije omoguciti ako istom rukuju profesionalci okupljeni u statusu specijalnog arhiva.
Pored naznačenog postoje i mnogi drugi razlozi koji idu u prilog da arhivska grada Suda dobije status „zajedničke baštine" kao pravnog rješenja koji svijet u različitim verzijama dobro poznaje (pri-mjer zajedničke grade Austro-Ugarske, primjer grade kolonija- metropola itd.).Ovo zbog toga što je arhivska grada Suda veoma heterogena (sastoji se iz najmanje dvije skupine o kojima je naprijed bilo riječi) i što uistinu čini „zajednicu arhivske grade". Odgovarajuce rukovanje tom gradom mogucno je samo formiranjem specijalnog arhiva UN-a. Ovo zbog toga što samo arhiv kao ustanova(pravni subjekt) može uspješno shvatiti i provoditi sve modalitete stručnog ophodenja sa arhivskom gradom, bez bari-jera bilo koje vrste. Pridruženi status bilo kojoj ustanovi, bilo kojeg ranga, bio bi suviše ograničavajuci tako da djelatnost Suda i efekti koje UN i civilno društvo uopce njime želi postici bili bi svedeni na minimum.
Pitanjima iznalaženja najpogodnije lokacije za smještaj naslijeda Suda bavili su se svi naznačeni ekspertski izvještaji. Promišljanja se krecu u smjeru odredenja privremene i trajne lokacije. Kada je u pitanju privremena lokacija za naslijede Suda stajališta su ujednačena: arhivska grada Suda mora biti operativna i otuda dostupna pravnom slijedniku poslova koje je Sud obavljao. Opredjeljenja su da se naslijede Suda ne izmješta na privremenu lokaciju koja ne bi mogla postati i trajnom. Kod odredenja trajne lokacije promišljanja eksperata idu u smjeru odredenja lokacije koja ce zadovoljiti primarnu i sekundarnu funkciju naslijeda Suda. U tom smislu se predlaže jasno odredenje da interesi raznih stra-na koje se koriste ostvaštinom Suda nalažu „zabranu njene pohrane bilo gdje izvan Evrope", što i jeste utemeljeno i logično promišljanje.
Polazeci od relativno usaglašenog stajališta eksperata da bi „originalna arhiva trebala ostati neta-knuta i što pristupačnija osobama iz bivše Jugoslavije", kao moguce opcije pominju se tri prijedloga:
1.	uz postojecu agenciju UN-a ili kao područni ured Sekcije za upravljanje arhivom i evidenci-jom Sekretarijata UN-a u Evropi - sa lokacijom u Bečkom medunarodnom centru ili u Den Haagu;
2.	u Državni arhiv Austrije u Beču ili Nacionalni arhiv Madarske u Budimpešti, stim da se upo-zorava na moguce probleme finansijske, upravljačke i pravne prirode;
3.	u jednu od zemalja regije - bivše Jugoslavije, stim da najveci broj ispitanih stručnjaka smatra da to treba biti Bosna i Hercegovine (Sarajevo ili neko drugo mjesto), što se argumentira dostupnošcu grade za sve, te posebno činjenicom da ce Sud Bosne i Hercegovine - Odjel za ratne zločine nastaviti sudske procese i nakon zatvaranja suda u Haagu26.
Ovakva promišljanja i prijedlozi, posebno ovi posljednji, naišli su na podijeljenja stajališta politike, struke i šire javnosti na području bivše Jugoslavije. One političke snage, javno mnijenje a uz njih i struka koja se uglavnom povinuje stajalištima politike, koje minimiziraji ili negiraju masovnost rat-nog zločina pa i zločin genocida, su protivu lociranja ostavštine Suda u regiji, posebno u Bosni i Hercegovini, jer Sud smatraju probošnjačkim i probosanskim. One pak strukture, uz koje ide i dio struke,
koje su najviše pogodene ratnim zločinima smatraju da je Bosna i Hercegovina najpogodnija lokacija .
5. Zaključak
25.	E. Ketelaar, Naslijede UN-a, str. 6 i 7. Smatra se da presude počiniocima ratnih zločina kao pravna istina, ne mogu se smatrati cjelovitom historijskom istinom. Ovo zbog toga što historijski kontekst dogadaja širi i sveobuhvatniji, do čega se nerijetko dolazi istraživanjima koja provode i neke druge, često historiji pomocne znanosti.
26.	E. Ketelaar, Naslijede UN-a, str. 8-10; Th. Peterson, Sit. izvještaj, str. 3; A. Dedič, Buducnost arhive EMKSJ, str. 3-4.
27.	A. Kožar, Vrednovanje ratne grade, str. 317-325.
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
Dokumentacija Medunarodnog suda pravde, kako ona koja je nastala u njegovom radu tako i ona koja je primljena, je od izuzetne važnosti za spoznaju sveobuhvatne znanstvene istine o procesu disolucije SFR Jugoslavije, pri čemu su vodeni ratovi i počinjeni masovni ratni zločini - pa i zločin genocida. Činjenica da se radi o najžešcem oružanom konfliktu na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, i sa najtežim posljedicima (masovna stradanja ljudi, materijalnih i kulturnih dobara), dovoljno jasno ukazuju na značaj zapisa koji su nastali o tome, pa otuda i o značaju osiguranja njihove zaštite i dostupnosti za koriščenje.
Političku saglasnost u ophodenju sa naslijedem Suda od strane svih sudionika (stvaralaca zapisa) nije mogučno postiči. Počinioci i podržavaoci masovnih zločina marginaliziraju značaj naslijeda, op-struiraju njegovu zaštitu i priželjkuju njegovo stradanje. Žrtve zločina i odbrambene strukture rata nastoje sačuvati tragove i iz toga izvuči pouke. Otuda su u odsustvu saglasnosti zainteresiranih strana, i ne samo zbog toga, presudna stručno-arhivistička stajališta.
Arhivski zapisi nastali u toku rada Suda ili zaprimljeni kao dokazni materijal za potrebe sudskih procesa, čine jedinstvenu cjelinu zapisa, tj. jedinstven arhivski fond. Sastavni dio toga fonda su i zapisi coji če nastati radom bilo kojeg pravnog slijednika: Odjela za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine ili nekog drugog. Cjelina arhivskog fonda se mora sačuvati i nikakvi drugi pristupi nisu arhivistički, ali ni historiografski opravdani.
Tako objedinjenim arhivskim fondom treba da upravlja zasebna arhivska institucija, opremljena odgovarajučim prostorom, opremom i kadrovima, prvenstveno pod nazivom Arhiv Medunarodnog suda pravde u Haagu. Tako osmišljen specijalni arhiv UN-a se jedino može uspješno nositi sa izazovi-ma svake vrste.
Arhivska grada Suda treba biti uredena u statusu „zajedničkog naslijeda", podjednako dostupna svim zainteresiranim stranama i svim korisnicima.
Sjedište Arhiva treba da bude u Haagu, tj. tamo gdje je grada suda i nastajala, a lokacija da bude eksteritorijalna. Svako izmještanje Arhiva može donijeti sa sobom brojne poteškoče i nesporazume. Jedina alternativa tome je smještaj Arhiva u Sarajevu, zbog toga što če, kako je planirano, tamo više godina biti nastavljena djelatnost procesuiranja ratnih zločina pri čemu če nastati brojni arhivski zapisi. I u tom slučaju bi lokacija Arhiva trebala biti eksteritorijalna i pod okriljem UN-a. Medutim, i pored brojnih prednosti koje bi se time mogle postiči, politička neslaganja bi mogla doprinijeti profa-nisanju svega toga u apsolutnu suprotnost: da Arhiv Suda umjesto argumenata pomirenja postane faktorom razdora.
summa^ry
Documentation of the International Court of Justice, that was created during his work and one that is received is of paramount importance for the realization of a comprehensive scientific truths about the process of dissolution of SFR Yugoslavia, where wars were waged and massive war crimes - including genocide were commited. ^e fact that it was fiercest armed conflict on the soil of Europe after World War II, with the most severe consequences (a mass of suffering people, destroyed material and cultural goods), is clearly indicating the importance of the records that were made about it, and hence the importance of ensuring their protection and availability for use. Political consensus in dealing with the legacy of the Tribunal by all participants (creators of records) is not possible to achieve. ^e perpetrators and supporters of mass crimes marginalize the importance of heritage protection and obstruct desires of victims. Crime victims and the defense establishment are trying to preserve the traces of war and learn the lesson. Hence, in the absence of consent of interested parties, and not just because of this, it is crucial to introduce professional archival standpoint. Archival records created in the course of the Tribunal or received as evidence for court cases, make a whole record - a single archive. An integral part of this fund are records that resulted from the work of any legal successors of the War Crimes Chamber of Bosnia and Herzegovina or any other. ^e whole archival fund must be preserved, and no other approaches are in accordance with archival science nor they have legitimate historioraphical reasons. ^us, integrated archive should be created by a separate archival institutions, equipped with adequate facilities, equipment and personnel, primarily as the Archives of the International Court of Justice in ^e Hague. ^us it requres designing of a special archive of the UN that can successfully deal with challenges of all kinds. Archival records of the Court should be regulated by the status of "common heritage", one that is equally available to all stakeholders and all users interested in this archival material. Headquarters of the archive should be in ^e Hague, ie, where the
Azem KOŽAR: Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Medunarodnog suda pravde u Haagu, 187-196
court holdings are and its site should enjoy extraterritorial rights. Any relocation of the archive may bring many difficulties and misunderstandings. The only alternative is to move archive accommodations to Sarajevo, because, as planned, the prosecution of war crimes cases will continue in Bosnia, and it will require a number of archival records. In that case, the archive location should be exterritorial and under UN auspices. However, despite the many advantages that this could be achieved, political disagreements could contribute to reducing possibility of positive influence that this archival material can make and create the absolute opposite: the archives of the Court, rather than becoming part of reconciliation in the former Yugoslavia, could become another divisive factor.
Original scientific article Submitting date: 15.07.2011 Acceptance date: 22.07.2011