Glasnik SED 20 (1980) 2
88
morfologijo žanrov, ampak je treba raziskati njihove notranje strukturalne lastnosti razvojnega pomena. V ospredje stopajo zlasti naslednji pojavi; motivacija in oblikovanje
oblikotvorne in formulativne prvine, nastajanje arhet i po v način sporočanja, oblikovanje estetske narave: stilizacija (subjektivizacija) pripovedi, oblike istenja — identifikacije upoštevanje sprejemalca — kolektiva metoda sporočanja na zgodbeni ravni:
s parabolično (zgodbeno metaforično) projekcijo z neposrednim pripovedovanjem zgodbe ali o zgodbi
To so nekatere temeljne prvine, ki se uveljavljajo stopnjama v razvoju anonimnega besednega umetniškega oblikovanja in ki se pojavljajo v razvoju avtorske književnosti.
Pri celostni literarno pedagoški obravnavi percepcije se te prvine pojavljajo v dinamičnem medsebojnem razmerju. V bralčevi percepciji literarnega dela nastopajo simultano in dejavno. Konkretno njihovo soodvisnost in vzajemno učinkovanje je mogoče spremljati na posameznih besedilih. Kolikor toliko spoznana in označena načela sem zajel v knjigi Struktura i Iskaz. Pitanje književne percepcije (Nastavna biblioteka, Svjetiost Sarajevo) in jih uporabil v posameznih razčlembah anonimnih In avtorskih pripovednih del. Tega torej tu ne kaže sumarično ponavljati.
Pripominjam še, da so tule zapisane misli o razmerju raziskovalcev ljudske besedne umetnosti in njihovem vključevanju soodnosa z avtorsko književnostjo pa navzočnosti tipologije in poetike ljudske besedne umetnosti pri razčlenjevalcih avtorske književnosti nastale izkijučno iz vidika vprašanj percepcije. Študij in razvoj percepcije besedne umetnine ne vzdrži ločevanja anonimne in avtorske besedne umetnosti.
Josip Grbelja
METODOLOŠKI ASPEKTI U DONOSIMA IZMEDJU USMENE NARODNE I STA RIJE PISANE KNJIŽEVNOSTI
(na primjerima hrvatske i srpske književnosti)
Svaki istraživač nadje se na raskršču od koga se račvaju — put u nepoznato i put na kojem su prethodnlci. Na onome nepoznatom putu i meni je "zasvljetlio" rusticitet u dosad neopisanoj veličini, impozantnosti, prezentabilnom spektaklu (bez prostote, nezgrapnosti i grubosti(1)), dok se na onome s prethodnicima ukazalo "brdo" crkvenih sabora, zapisa, statuta, brevijara, evandjelistara, apokrifa, misala, tegendi, duhovnih, ljuvenih i razlike pjesama, prigovaranja i prepjevanja, igara, drama, pitalica, posiovica, epova i romana.
Odlučio sam, stoga, da I ova moja metodološka retrospekclja obuhvati jedno i drugo, da bude skromna dopuna tisučljetnoj notifikaciji I ostalim oblicima istraživačkih pregnuča I ganuča, da zrnce pridonesem onoj tvoračkoj snazi što je danas zovemo usmeno stvaralaštvo. Drugim riječima, tom dijelu velikog logosa pokušao sam pristupiti punim značenjem izraza reminiscencija i razasutnost, ne prešujuči Poznato, ne iskrivljujučl, ne podilazeči, ne nagadjajuči, ne hvaleči, a razloga za to je mnogo:
1)	neosporno je da postoje "dva autonomna toka književnosti" (usmeni i pisani) "koja se u svom trajanju i nadopunjuju i ukrštaju, ali često i protivurječe", odnosno "razllčita vldjenja društvene stvarnosti i čovjekove sudbine"(2), a poznati su primjeri profanacije, plebsoizacije, purgaroizacije, paorlzaclje Hi totalnog prešučivanja usmenog stvaralaštva, s jedne, te uznošenja, uzvisivanja, idoloizacije i parnasoiza-cije sinodalno-franjevačko pavlinsko-isusovačko-vlastelinskih tvorevina i patvorlna, s druge strane;
2)	simplicističko-notifikacijski, filološki, historijski, metarski i siični pristupi književnim djelima, koji su domlmrali do našega stolječa, oslanjajufci se često na resavsko-apologetskl stil istraživanja, ostavili su ne samo praznine nego I netočnosti u dodirima i previranjima usmene I pisane literature;
3)	ko m parat i vi st i su, bar u starijoj hrvatskoj plsanoj književnosti, toliko ofkrivaii petrarkističko-ovidijev-sko-vergilljevsko-tasovsko i ostale antičko-renesansne utjecaje i manire da su gotovo u svim primjerima ustvrdili da naši pišu "makaronskim jezikom", ne dostižuči uzora, ili su u večine naših starijih stvaralaca s primorja vidjell tudje mlrakule, lucidare, legende, dikcionare, gramatike, pravno-ekonomska i filozofska djela, a u kajkavaca slab odsjaj austrijsko-njemačko-madjarskih literarnih zvijezda i kulturnih gnijezda;
4} ukazuje se potreba suvremenijeg vidjenja prošlih stvaralačkih poticaja I Izrlčaja, njihova trajanja i značenja, te stimulativnijeg odnosa prema istraživačima starije baštine, odnosno kompletnijeg i kompiek-snijeg izučavanja osebujnog literarnog "mehanizma" (sustava) kojlm če tvrdnje ili teorije o "jednostavnim osječajima"(3) i o "minornoj poeziji"(4) (usmenoj) ostati neugodna epizoda, ili če ustuknuti pred očaravajuče bogatim senzibilitetom, svevremenskom mudrosti i silabičko-tonskim vrijednostima narodnog književnog trajanja.
Mudrost je, samo, tko ima snage i podrške da počne ondje gdje nitko nije stao!
J°SIP GRBELJA
prof- Zagreb
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
!
0	postojanju "dva toka književnosti", njihovim isprepletenim sudbinama i još sakrivenim dušama mnogo je potvrda osobito u djelima znanih slavista t folklorista, ali i u prozi I poeziji vrhunskih pisaca(5), pa treba biti samo uporan i samosvojan, ali objektivan, u vrednovanju truda prethodnika.
U pisanoj književnosti zna se tko su oni, od prvih glagoljaša do romantičara, od D(o)brovita s "Baščanske ploče" {oko 1100)(6) do Vuka S. Karadžiča, a u usmenom stvaralaštvu kaže se da je to "nadareni narodni čovjek" koji je "svoju sudbinu povezivao sa sudbinom svoga naroda"(7).
Pa, kad je tako, razmišljam: ima li što dragocjenije, humanije i stvaralačklje od davanja {žrtvovanja) sebe onome s kim si {u ambijentalno-povijesnom značenju), od lirsko-epskih saopčenja (izričaja i poruka) što ih prihvataju svlr identificira/uči se s autorom u trajanju desetak generacija, od saznanja da če Kate i Mare, Radmio I Ljubdrag, Janko i Marko iz tvoje pjesme biti spominjani petnaestak stolječa poslije nego što ti je zapaljena poslednja sviječa?
1	zar u ostalim logosima ima sličnih prlmjera identifikacija svih s "nadarenlm pojedincem"?
Hoču reči, ako je i sada onih koji misle da je vrijednost u iznenadnom, (po)modnom bljesku, a ne u takvoj podudamosti sudionika povijesnog toka, onda se dijalog pretvara u monolog, a poligovor (piuralizam izričaja, misli I interesa) ostaje po strani samovoljnih upornika, ali poput baklje, kao što je bilo u prošlostl.
A u prošlosti je bilo da su, na primjer, hvaljene zabrane glagoljice (u Rljeci 1444. I 1456, u Zadru 1460, u Krku 1481), iako je ona imala svoje "zlatno doba" još u 1483. godlni (štampanje prvoga glagoljskog misala) i od nje se razvio "prvi narodni književni jezik Južnih Slavena"(8), a održala se do našega stolječa,
štoviše, i stolječe prije toga obznanjena je "Slbenska molitva" (1345. godine), "najstarijl spomenik hrvatskoga jezika napisan izvorno latinskim pismom", koja potvrdjuje "prodor narodnog jezika u sve pore privatnog, političkog i crkvenog života u srednjem vijeku"(9).
I još više, u XIV stolječu, usprkos zabranama, te postojanju latinskog jezika i glagoljice, u spomenike, isprave, statute i misale nezaustavljivo prodire narodni (čakavski) jezik, pa u "Misalu krbavskog kneza Novaka" (1368), što ga je plsao sam knez, imaju i slijedeči stihovi:
"I pomisli vsaki krstjanin: da sa' sv&t ništore ni, ere gdo ga veče ljubi, ta ga brže zgubi"
Ne samo da iste i!t slične stihove (misli) susrečemo u mnogim narodnim pjesmama i u djelima dubrovačkih leutaša (trubadura), da su Im isti I jezični oblici (najde, vsaki, dila...), nego 1 da je književna interakcija drevnija od datuma što se prepisuje iz knjige u knjlgu.
U to doba (XIV i XV stolječe) mnogo je i moralno-drdaktičkih djela crkvenoslavenskog izvora, legendi i pjesama što su ih pisali "začinjavci' u dvostruko rimovanom dvanaestercu(IO), a ipak dominira isticanje utjecaja djela iz latinskog i talijanskog Izvora, kao da se najmerno prešučuju oni koji su svoju sudbinu dijelili s narodom. Ta "narodna sudblna", vrlo značajna, utjecajna, Često pokretačka, bllježena Je samo kao povijesnoknjiževna činjenica, uzgrednl "prosti" I "prlprosti" poetski pratilac.
Humanist iz Šibenlka Juraj Šlžgorič (1420—1509), koji je u djelu "De situ lllyriae et civitati Sibenici" ("O položaju Ilirije I grada šibenlka"), u XVII poglavlju ("De Moribus"), pisao o pučklm (narodnim) običajlma, poslovlcama, narloaljkama, svadbenim I ljubavnim pjesmama, eklogama I pjesmama što ih pjevaju u kolu, a što je na latinski preveo uz pomoč Jakova (Ivana) Naplavita (Naupleo) i objavio 1487. godine, ostao je manje poznat I priznat od stotina zaplslvača, plagijatora i kalendarista.
A kolika je vrijednost toga šižgoričeva truda ističe i prof. dr Tvrtko Čubelič, iznoseči da je Šlžgorič "medju prvima u našim krajevima — dva decenija prije največeg evropskog paremlologa Erazma Rotter-damskog (15. st.)" govorio: "...poslovicama ilirskim služe se (Šibenčanl), a koje mi nazivamo dicteria, i koje smo preveli na latinski jezik s Ivanom Naupljejem,.."(12)
Ta se zbirka ("Dicteria lllyrlca"), valjda po fantomsko) logici toga doba, Izbugila: humanisti su u cjelini bili protiv upotrebe narodnog jezika.(13)
Slična Je I sudblna narodne pjesme "Marina kruna", koju historici datiraju u XV stolječe, koja se sačuvala u ulomcima brojnlh varijanti, a postala je negdje u Hrvatskem prlmorju, Jer je (zostavljena Iz mnogih knjiga.(14). Petračič Ističe da je sllčnu pjesmu o lljepoj Mari i njezinoj kruni čuo pjevati več P. Ritter-Vitezovič (1652—1713), te da je preveo na latinski jezlk.(15)
Josip Kekez, tragajučl za bugaršticima i njihovim etementima u pisanoj književnosti, primijetio je da je dio II vrbničkog glagolskog misala Iz 1462. godine "oblikovan prema usmenom predlošku" i da je riječ "o bugarščici; no mogla je to biti i tužbalica tipa naricaljke"(16), a to znači novu potvrdu o drevnostl strujanja usmene književnosti I domačim dodlrima (spomlnju se žene narikače).
Najuvjerljiviji i kontinuirani dokaz o interakciji (domačoj) usmene i pisane književnosti Jesu crkvena drama "Muka svete Margarite" (1500), sa sjevernodalmatinskog područja (zadarskog), 1 narodna pjesma "Zadarkinja Mare" ili "Pisan pastirice Mare". U "Muci svete Margarite" su i stihovi:
"Trava reste, cvate cvitak, reste zdravje, dobar žitak. Pasite se, ovce zdrave, zelene je dosta trave.
Gtasnlk SED 20 (1980) 2
90
Po travici toj zeleni ja ču brati cvit rumeni, ter fcu sebi venac vrti dokle trava vas nasiti..."(17)
Onaj koji* poznaje usmenu književnost lako če se prisjetiti stičnih stihova iz narodne pjesme s otoka Hvara "Zadarkinja Mare"(18), koju je Rinaldo Nališ (o nJemu se ne zna niáta) zapisao u Sučurju i zajedno sa još 69 pjesama iz toga mjesta l Bogomolja (takodjer na Hvaru) predao Matici hrvatskoj (kao godlna nastanka rukopisa zabilježena je 1885, a zbirka je štampana u prvoj knjiži "Hrvatskih narodnih pjesama" Matice hrvatske, Zagreb 1896). Ta pjesma počinje: "Ovce pase Zadarkinja Mare povrh Zadra, grada bijeloga pa je svojim ovcam govorila: — Pas'te s mirom, bile ovce moje, s mirom pas'te, straha ne imajte, ni od cara, ni od njeg'vih sluga! Ja ču poči na moje livade, tipu kitu cvrča ubirati, štono ču je Bogu darivati!"
Dr Franjo Fancev je usporedjivanjem "Muke svete Margarite" I "Zadarkinje Mare" došao do dragocjenih otrkiča(19), a mi ovom prigodom ¡stičemo samo da se ne može o m a!o valiti Hi opovrči kontinuitet od 385 godina.
Spomenem li da l u tzv. južntdalmatinskoj skupini crkvenih drama ima elemenata Iz narodne pjesme (nepoznat autor, stih osmerac, dikcija,..), da je srednjovjekovni začinjavac pjesmu "Pisarn svetago Jurja" (XIV st) "obukao u ruho prvog pravog i još nedovoljno razvijenog književnog, ali gotovo posve narodnog jezika"(20), da stihove "Svit se konča i since jur zahodi/ pravda glne, Ijübav stlne, trna Ishodl" (iz pjesme "Svit se konča", objavljene u "Starinama JAZU" 31, 1905) nalazimo i u narodnim pjesmama i u pjesmama dubrovačkih leutaša l trubadura, da je u pjesmi "Blagoslovi, Bože, Zadar" (iz 1416) iznesena "... svojevrsna gradjanska i staieška emotivna nota prema svom gradu I njegovu puku"(21), da se u to doba Ističu idiličnost I vedrina, krajnja ekonomičnost u stvaranju poetskih slika, preokupacija svakodnevnim životom, pjesme prkosa (protlv onih kojl jedno govore a drugo rade) i početak neobuzdane IJubavi, eto dokaza o razasutosti, interakciji tadašnjih književnosti, potvrde da Je "sustav usmenoga stvaralaštva več davno bio izgradjen, pa je stoga ovo stvaralaštvo i moglo biti važan konstitutivni faktor pisano) književnosti"^), a ne uzgredna priprosta činjenlca.
II
"Preskačuči" prve štampare I prvotiske (Inkunabule), a "uJazečI" u najnemirnije mletačko-habzburgov-sko-tursko doba, u grčeve renesanse, crkvene obnove i prosvjetiteljstva, kad se u kronikama potencira narodna svijest l povíjest (I Ilirski naziv za Slavene), mislim da neču umanjlti Izgradjenost sustava usmenog stvaralaátva i njegov dodir s pisanom književnosti. Napomlnjem, isto tako, da se u ovom odjeljku zadržavam na onim činjenicama koje če potvrditi poetsko trajanje pisaca koji su stvarali pod utje-cajem narodne pjesme, bez obzira što su ih simplicistifiko-notifikacijskl, flloloékl, historijskl, metarski i slični pristupi književnom djelu — omalovažill ill prešutell. Ukazat ču, dakle, da neke praznine i netočnosti.
O Džori Držiču (1461—1501), pripadniku dubrovačke gradjanske obitelji, svečeniku, doktoru prava, poznavaocu klasika, pjesniku koji je svakodnevno želto "nje lice/ ják jelin prižedan kad želi vodice", koji Je cijelog života tražio "ki mir", pisano je kao o jednom iz niza petrarklsta I pjesnika koji su bili pod utjeca-jem talijanske narodne poezije, koji se nisu mogli osloboditi besclljnog lutanja, susreta s Amorom, razgovora u snu, okrutne i neharne gospoje. DrugI su isticaii da on ne bi umio tako lljepo I vješto graditi stihove i tako okretno vladati narodnim jezikom da u njegovo vrijeme nije cvala pučka llrska pjesma. Petračlč je to konkretlzirao:
"Utjecaj pučke lirike vidi se najbolje Iz dvanaest Držičevih pjesama spjevanlh 'na narodnu'. I stih Je u njima isti kao u narodnim pjesmama, pa i izričaji kao 'rusa kosa', 'rusa glavica', 'soko sivoper', kao I to sto se Spominje rijeka 'Dunaj' očito odaje narodnu pjesmu"(23).
Dimitrije VuČenov i Radmilo Dimitrijevič, piSuči o renesansnoj književnosti u Dubrovniku i Dalmaciji, istakli su: "Ukoliko je pjesnlk bio bližl narodnoj poeziji, utollko je njegov jezik bio bllži narodnom i utoliko Je njegov pjesnički izraz bio prirodnlji, a nama danas razumljiviji"(24). Oni su učeniclma petih razreda gimnazije, 1951. godine, predočili Šest Džorinih pjesama ispjevanlh "na narodnu", a kasniji istraživači utvrdili su da to i nisu DŽorine pjesme, pa l to dokazuje koliko su ponekad poetski dodlrl bliski, a neke autorizirane pjesme "tek što nisu narodne".(25)
Oedna od neospornih Džorinih pjesama, koja u nedostatku memoarske literature najbolje kazuje tko i o cemu pjeva, iznosi se kao primjer pjesničkog doplslvanja humanista ("Sladoje"), pa Iz nje evo dvlje Potvrde o narodnoj osebujnosti l bujnosti: Sladoje, po dilu pjesnivče pjesnlvl
K® s' složil Jur pjesni, pošlji m' ih, moj Slado, G'c stare prazni, molim te prlrado.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Vidtvši seljânku prifipšu ner vilu,
visoku i tanku, rumenu i bllu, gdi gre s bogomôljê sve tiha stupaja,
uzcafti njom polje jak cvitjem od raja. Ne mogu t' skazàii ni blizu lipos nje,
tijem volim mučati neg rijeti od manje. KI godi nju vide, da je nâjstarïji kmet, sva mu svijes otide I pamet u zamet..."
Tko je pjesnikov prijatelj Sladoje iz Stona, Inače šaljiv čovjek (pjesme je "složil kroz smihe"), a kome Džore hvali Ijepotu seljanke? I što če dubrovačkom trubaduru Sladojeve pjesme ("Tol' ih neč' poslati glavni mi č' bit krvnik...")? Zašto u takve, neprarkističke motive, u tako naglašen odnos prema selu i domačem ugodjaju, nadanhutom narodnim motivom (izlaz seljanke iz bogomolje), ne bi pristupili i etnolozi i folklo-risti, a ne samo slavisti?
l u pastirskoj eklogl "Radmio I Ljubmir", zasad jedinoj poznatoj hrvatskoj pastoralnoj sceni iz XV stolječa, etnolozi i folkloristi mogu otkriti bogatstvo narodnih običaja, instrumenata i pjesama: "Gizdàvih seljanka sade su sve hora, (= plesov!, kola) ne svršiv još sanka rane ve' pri zore. Tuj surle, tuj dipli hitro im uzsvire, (= diple) a bubanj najlipji uza nje udire.
A one t' bez vari u pjesnijeh dan traju (= s maramom)
Napokon, Džore je Iza sebe ostavio brojne pjesme, sve na narodnom jeziku, a one su "išle od ruke do ruke i prepisivale se", (26) trajale do danas.
Njagov suvremenlk I sugradjanin Šišmundo Menčetlč (1457—1527), inače službenlk, trgovac, knez, parničar, pjesnik tužnih i veselih, ali i nježnih pjesama, a najčešče nasrtljivac (1476. nožem je ranio mladu dojkinju koja ga niie htjela uslišati), inadžija I kavgadžija (tukao se s pučanima, pa I s tri brata Gunduliča), mrzitelj knjige I razmetljivac u ljubavl, koji je zajedno sa sinovima umro u vrijeme kuge (1526—1528), istakao se po ugledanju na usmeno stvaralaštvo (leksik, deminutivi, jezične sintagme). A to je vrijeme ne samo humanističkog nezadovoljstva narodnim jezikom nego i "salonske" (usmene) kritike protiv takva "priprostog" pisanja:
Kažem li da je u njihovo vrijeme llija Crijevič (1463—1520) bio "poeta laureatus" (pjevao je poslanice, ode I didaktičke pjesme u kojima je ustajao protiv ilirskog kričanja, a tražio da se svuda uvede latinski jezik), da su u to vrijeme stvarali humanist Lujo Crijevič (1459—1527), inače pariški učenik, zatim Juraj Dragišič, koji se školovao u Engleskoj, Francuskoj i Italiji i pisao bogoslovna filozofska djela, te Jakov Bunič (1469—1534) koji je naplsao epsku pjesmu u tri pjevanja i religiozni ep u četrnaest pjevanja, Jedva da je potrebno napisati izraz — prolaznostl
Prolazio je na isti način (dok su drugi hvaljeni) I vrijeme nepoznatih pjesnika iz Zbornika Nikše flanjine (nastao 1507. godine) jer su im pjesme prvi put štampane tek 363 godine poslije (V. Jaglč: "Stari pisci hrvatski", knj. 2, Zagreb 1870), ali nI stolječa nisu mogla zatrti I satrti pjesme "Leute moj mili", "Moj brajo, kolikrat", "Zaman če svaki trud", "Djevojka hodi po zeleni travi", "Djevojka je podranila", "Djevojka je ružu brala", "Lovac loveči", "Odiljam se..." I ostale, o kojima su Jagič, Rešetar, Kombol, R. Bogišifc, M. Boškovič-Stulli I drugi rekli da su "na narodnu" lil "pretežno narodne", usko povezane s narodnom lirikom iz cijele naše zemlje, a stilom, tonom i pojedinlm motivima najbliže narodnim pjesmama iz bliže dobrovačke okolice(27).
I te pjesme su nadživjele one — hvaljene!
Slično se dogodilo i splitskoj grupi stvaralaca s kraja XV i početka XVI Stolječa, u kojoj je i Marko Marulič (1450—1524), jer je suvremena povijesnoknjiževna kritika, estetika i stilistika prihvatila ona njihova djela u kojima su pisali "po običaju naših začinjavac, i jošče po zakonu onih starih poet", kako je u "Juditi" (1501 godine, štampana je u Mlecima 1521) istakao Marko Marulič. čak se može reči da su i od Maruličevih djela najpopularnija (poetski najbolja) ona u kojima je nastavlo domaču tradiciju, u kojima su Istinita priroda i čovjek: "Molitva suprotlva Turkom" i "Judita". Njegove realistične slike s primorja, rodo-Ijubiva zabrinutost opis suvremene žene s obale, metafore koje popračuju dramsku radnju, obračanje čitaocu, iznistiranje na Istinl, spominjanju težaka, pojedinih naroda ("Hrvati, Bošnjaci,/ Grči ter Latini, Srbli ter Poljaci,.."), uzvici i glagoli, dvanaesterci I giorifikacije puka — sve je to i u sustavu usmene narodne poezije.
O hvarskoj grupi toga doba, u kojoj su Hanibal Lucič (1485—1553), Petar Hektorovič (1487—1572), Mikša Pelegrinovič (o. 1500—1562) i još neki, pisano je gotovo sve, a ipak mislim da s folklorističkog aspekta Lucič i Pelegrinovič zaslužuju više pažnje.
Hanibal Lucič je u svome izuzetno vrijednom kanconijeru od 22 naslova "Pisni ljuvenih", drame "Roblnja", pjesme "U pohvalu grada Dubrovnika", nekoliko poslanica, dvije nadgrobnice te prijevodu Ovidijeve heroide o Parisu i Heleni dao lljepe primjere ne samo petrarkističko-trubadurske nego i naše narodne i pučke, varoške, začinjačke poezije. Marin Franičevič čak ističe da "pjesma 'Od kola' i po intona-ciji i po ritmičkoj inerciji pocfsječa na bugarštlce", da je narodna podloga i u pjesmi "Jur nijedna na svit vila" ("Naivnost i jednostavnost i priprosta a u isto vrijeme rafinirana raspjevanost iz koje ne samo leksi-kom nego i slikom zrači narodna pjesma, a intonacljom i posebnom llrskom atmosferom gradska pučka popijevka, omogučuje ovoj pjesmi da traje i po onom što je bila i po onom što je postala i što sve više postaje danas"(28)), da svoj postanak "Robinja" zahvaljuje djelomično I narodnoj poeziji (ona je "svojom motivikom a jednlm dljeiom i izrazom izašla iz puka pa je puku bila i vračena, te je kao adaptirana narodna pokladna igra življela preko tri stolječa"(29) i da ima još takvih primjera.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Takvi primjeri si pjesma "U vrime ko čisto poznati nije moč" i "Isklad" Iz "Robinje", zatim mnogobrojne usporedbe (u gospodje su "parsi bilji sniga i mlika", kad hoda "bi reč da tančas izvodi", obrvama i očima prodire u razum i čud "kako svitlost sviča kroz bistar caklen sud"), epiteli, deminativi ("tužice", "suzice", "srdašca", "sunašca", "danci"), pa "strile", "vile" I ostali Izrazi, Tko bi to analizirao, dobio bi potpuniji sud o Luciču kao folkloristu.
A tko bi pažljivije analizirao Pelegrinovičevu "Jedjupku" (Mleci 1599), za koju se mislilo da je Andrije čubranoviča, otkrio bi ne samo galerlju žena i djevojaka iz plemičkih i gradjanskih slojeva nego I pravu riznicu narodnog liječenja biljem, zbjeg, stare običaje, brodare koji plove "na kraj svita", stihove koji su i danas popularni u spomenarima mladih ("Kušaj, kušaj, er tko kušaI samo jednom ljubav ča je,/ reč če meda sladja da je/ I dražlja nego duša), narod ne zdravice ("Caftlo t1, reslo i rodilo, t i delila i imlla, / i gradila i novlla,/ 1 naprid ti sve hodilo"), brojne anatore, epitete, misli o ljubavi starih i djevojaka, pa stihove iz kojih se vidi da i on Čezne, vene, gasni, blijedi, sahne, gine, kopni I trpi, a koji se protežu sve do Tina Ujeviča.
U svim tim pjesmama uočilo bi se da se u našim selima I gradovima ruši "stari patrijarhalni red, s time mijenjaju i specifični uvjeti za razvoj narodne epike"(30), da se u XVI stolječu več nazire ono što zovemo mlada gradjanska klasa. Uočilo bi se i da gotovo nšta ne znamo o životu pisaca koji su crpli gradju iz naroda i prirode ili se u svom stvaranju ugledali na narodnu pjesmu.
Takav je, na primjer, i Petar Zoranič (Zadranin ili Ninjanin), notar i egzaminator javnih spisa te pisac "Planina" (štampane su 1569). On nije samo u "Planinama", uz Grapkovu pjesmu (Kap. XIII), zabilježio narodno-pučku pjesmu "A ti, divojko šegljiva', uz Sladojevu pjesmu "Draži mi goru projdoše", koja je takodjer narodno-pučka, nego i "mnogo pastirska petja i pripovisti od pritvora junakov I divojak u dube, cvite, vrulje i vode iz deželj naših", priznajuči da je pod dojmom "mnozih skrbljivih pečalah" (zabrinut) i da je "jezik kim opčimo pošpuren... latinskim". Takvoj folklorističkoj raznovrsnosti nije dovoljan pristup samo estetičara, nego i etnologa, muzikologa, koreografa i stilista.
Dvadeset jednu godinu poslije nego što je Zoranič poslednji put spomenut u sudskim arhivima, prvi put je spomenut njegov sugradjanin Juraj Barakovifc (1564), i to kao klerik u jednoj oporuci, u kojoj se spominje i jedna Margarita, a poslije toga i njegova je biografija prazna poput Zoraničeve i ostalih. A taj Barakovič je pisac "Vile Slovinke" (1614), u kojoj je zabilježio ne samo bugaršticu o majci Margariti nego i dosad nenadmašan opis gradskih staleža u Zadru, što je s folklorističkog aspekta vrlo dragocjeno, a dosad je prešučivano.
Sve dosad spomenuto je, dakle, u "znaku trajnih i obostrano korisnih susreta dviju nacionalnih književnosti, bez kojeg procesa bismo danas zacijelo bili siromašniji i za krasotu bugarščlce"(31), odnosno to je potvrda da je "naša usmena poezija jako povezana s našom pisanom poezijom več od svojih najra-nijih početaka"(32), a to upučuje na zaključak da treba ispuniti praznine, ¡spraviti netočnosti i drukčije cljeniti usmeno poetsko trajanje.
III
Bilo koju informaciju, pa i poetsku (lirsku ili epsku), može se raščlanjivati, secirati, dovoditi u vezu s ovim i onim, stavljati na emotivno-saznajne vage, ali se ne može naturiti onima kojima je namijenjena. To Čini ona sama, uspostavljajuči teško opisiv suodnos s "konzumentima". Stoga je i razumljivo što su naši komparativisti utrošlll neizmjerno mnogo vremena i bili vrlo borbeni u uvjeravanju da je sve što imamo — petrarkističko, tudje, neorginalno a što večina misli da smo imaii svoj etički i estetski sustav, prvotno I temeljito razradjen u narodnom životu i narodnom stvaralaštvu.
Odakle, na primjer, u Vetranovičevu (1483—1576) "Remeti" onoliko metafora, impresivnih lljepih slika o osamljenom čovjeku i strašnoj prirodi, onakvo bogatstvo jezika o moru? Odakle u njegovij pjesml "Moja ptavca" onako figurativno usporedjivanje pjesnlka s brodom na pučini?
Iz kojeg je "utjecaja" ovo: "Nit bješe poznalo govedo u te dni
ni jaram ni ralo nI lemiš gvozdeni. Na svijet ne bješe rodil se još nitkor
skovati da umješe motlku ni kosor, ni gvozdja ostala, o višnji Bože moj, koja su zadala težaku krvni znoj. Niti se trpljaše po vas dan u brazdi, ni lozje sadjaše kako se sad radi..."
(pjesma "AUREA AETAS") Odgovor je dao prof. dr Rafo Bogišlč u knjiži "Leut i trublja" ("Školska knjiga", Zagreb 1971) na 133. stranici: "Pojedinosti iz seljačkog života ukazuju da je Vetranovič zaista selo dobro poznavao. U životu sela on pronalazi obrazac onih davnih i sretnih vremena. To vrijedi, dakako, za ono več nestalo selo Pastirskih torova, obora i pojata, selo proplanaka, gorja i zagorja, selo 'pitomog voča punog divljači i žubora srijed sjene', a ne za 'današnje' selo u kojem težak s raznim 'gvozdjem' kopa I ore i prolijeva 'krvni znoj'".
U sustavu usmene narodne poezije lako bismo pronašli i turško napredovanje, neslogu krščanskih v|adara i stradanje onih "mira ki žele", što je Vetranovič obradio u pjesmi "Pjesanca gospodi krstjanskoj", ¡■'II je kraj:
VaJ. što puk cvijelite ter sudom nepravijem država dijelite oružjem krvavijem?!.,.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
0	kralji, a za toj ljuveno motim vas,
prikloni svak stijeg svoj i oružnu oholas;
Neka se raduju, neka se vesele koji sad tuguju I mira ki žele",
I u njegovi) "Pjesanci slavi carevoj" ima slika iz epske narodne pjesme ("sve ravne livade šatori pokriva./ Kad li se uputi, bijele se tumbani/ jak bijeii iabudi po ravnoj poljani./ A što su škufije u zlatu potkane,/ što li demiškije srebrom okovane!"). Zar tu ne osječamo "Hasanaginicu"?
t zar u pjesmi Nikole Nalješkoviča (o. 1500—1587) "Stricu Augustinu" ne osječamo utjecaj domače sredine (kad je u Dubrovniku novac bio jači od prijateljskog i rodbinskog odnosa), a u pjesmi "U smrt jedne djevojčice — 17. marča 1565" stvaran i žalostan dogadjaj poput mnogih dogadjaja opisanih u deseteračkim narodnim pjesmama (o Mladenu i Rosandi iz Podaca, o Katici, Margiti, Luciji, Omeru i Ajki...)?
Vratimo li se Zoraničevim "Planinama", dijelu kad Slavgor tuguje zbog pustoši u planinama, pročitat čemo ove stlhove: "nit češ čuti poječ dekle al pastiri
bugareč al gudeč al gdi nadmen sviri"
A u njima prepoznajemo pjesnikovu naricaljku nad tužnim stanjem uvjetovanim turškim provalama. U pjevanju pastira Grapka prepoznat čemo pjesmu "Zadarkinja Mare" i "Muku svete Margarite": "Pasite drobne travice, moje primile ovčice, da vimenačca nadmete; da vimenačca nadmete, da vidra mllka narjete
1	sa mnom se obeselite..."
"Ova pjesma što je pjeva pastir Grapko lijep je primjer blagotvornog utjecaja narodne pjesme na hrvat-sku renesansnu poeziju", ističe prof. dr R. Bogišič, napominjuči da refleks pripjeva (slično bugarštici) svakako treba dovesti u vezu s pjevnim zahtjevima pjesme (U zuk: "A ti divojko šegljiva").
Slavni Marin Držič (1508—1567) takodjer nije mogao odoljeti domačem seljaku i njegovim izrazima "vidju". "u gojujak bubreg u loju", pa ^a dovodi na dubrovačku sceno da preko njega Istakne položaj grada: mir, pravdu i razbor ("Tirena"). U "Veneri I Adonu" seljanka Vlade govori o mladim služkinjama u Dubrovniku (opšlrnije i u "Grižuli"), a sam Držič je čak nagovarao vojvodu Cosima Medlclja da u Dubrovniku izvrši prevrat, "da sruši isključivu vlast aristokracije I uspostavi vladu u kojoj bi pored vlastele sudjelovali i pučani"(33).
Elementi sustava usmene narodne poezije prisutnl su I u četiri pjesme "od kola" Dinka Ranjine (1536—1607): "O kamenu dragi" {".,,tih Dunaju", ",,,moja rajska vilo"), "Iduč gorom u prošetu" (motiv djevojke koja je u planini našla ranjena momka i pomogia mu da ozdravi pa se pri tom i zaljubila, ali Iju-bav ne završava sretno), I druge. U njegovim pjesmama takodjer je stih "gasnu, čeznu, blidju, venu, kopnju i ginu vike..." ("O kamenu dragi"), što svjedoči da je poznavao i "Jedjupku", odnosno domaču tradiciju.
Tu tradiciju prepoznajemo i u "Vazetju Sigeta grada" (Mleci 1584) Brne Karnarutiča (o. 1520—1572), jer je Sulejmanov konj "strigastih ušiju", a turška vojska pod Sigetom izgleda ovako: "I polje prekrili u daleče taj mig, čargami pobili kako kad pade snig".
U Krnarutičevoj poemi "Smrt Pirama i Tižbe" (Mleci 1586) Imamo ne samo "zlačanu tkanicu/ ku sama satkaše mišajuč svilicom", "bisernu krunicu", zlatnu motuzlcu" (vrpcu za kose), "zrak sunčeni", divne onomatopeje (glasanje šumskih životinja Iz naših krajeva), anafore, djevojku kojoj "u nidrih jabuke bihu joj nezrele" (kao da je iz njegova dinarskog, zadarskog kraja), nego Tlžba "narlče u stilu i stihu ondašnjih ljubavnih kancenljera, ali I u intonaciji pučke naricaljke. Slušajuči Tižbu kako uzalud zove svog 'slaviča', svog 'sivog sokoliča', svog 'plemenitog kneza i pitomog laviča', I dok joj je od tugo 'čarn napal ubrus na bil obraz', imamo osječaj da slušamo ne samo Ijubavnl zov i čežnju izrečenu stilom narodne pjesme nego i jednu od onih tako dirljivih i jezivih tužbalica iz puka"(34).
A što tek da kažemo o pjesmi Dominka Zlatariča (1558—1613) koja ima naslov "U smrt Simuna sina svoga provorodjenoga Koji živje godište 1 dva mjeseca i petnaes dana! Umrlje na tri setembra godište 1592." nego da je pravi — pučki naslov, koji se održao do danas u bugaršticima i deseteračkim pjesmama sa sličnlm motivom (smrt sina). U pjesmi je još jedna potvrda narodnog utjecaja: "Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
da oči ovak&j zatvorim Ja tebi, na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?"
Običaj je i poslednji znak pažnje bio da sin ocu na samrti zatvori oči!
Narodni običaj koledovanja nalazimo i u pjesmi Oracija Mažibradlča (1565—1641) pod naslovom "Malahnu ovu stvar":"A sad koledana bud liskom masline: mir, sriča t' poslana s nebeške višine".
A običaj igranja kola i pjevanja pod stablom u pjesmi "Neki dan sjedeči prid brijestom u hladu": "pjesni se pjevaju u zdravlje u tvoje, i u kolo i g raj u sve ove gospoje: Mlona, Jerlna pod tvoj brijes dohode,
i Mara, šelna, ter kola izvode, i tebe skočaju želeč te dan i noč,
Glasnik SED 20 (1980) 2	100
I svedj pogiedaju kad im češ prije doč..."
Narodnu izreku Mažibradič je upotrijebio na početku svoje "Poslanice Valentinu Vaioviču": "Gole kosti ni pas neče...", a zatim je o svome socijalnom statusu rekao: "malu platu dočijem brojim, kom se trijeba prihraniti..."
I dok na Mljetu mašta, meditira o siromaštvu i bogatstvu, dok leutom i lirom "ušika tuge", a vrljeme leti, opet se sječa narodne izreke: "na rešeto svijet protresam",
Stijepo Djurdjevič (1579—1632) sjetio se Derviša, da bi izvrgao ruglu idilične izjave I ljubavne "storije" svojih prethodnika i suvremenika, te opisao egzotičan svijet i "psihologiju priprostih" ljudi, "seljačke navike". Stvorio je jednu od najuspjelijih poema u starijoj hrvatskoj književnosti, a onaj koji želi izučuvati turške (muslimanske) Izraze, izreke i običaje nači če u "Dervišu" obilje podataka.
U poemi "Suze sina razmetnoga" Ivana Gunduliča (1589—1638) mogu se nači narodne izreke ("smrt ne gleda ničije lice", "da nije histor vjekovito"), u "Osmanu" izreke ("Kolo od sreče uokoli"), sjedeljku starca Ljubdraga ("U tanac se svi hitaju,/ svi začlnju slatke pjesni/ t razlike igre igraju/ u pokoju I ijuv&zni"), na kojoj se pastiri natječu i u učenju pjesama ("na uho šaptom ovi onomu"), skladnoj svirci dipala i pjevaju, a pastirice u pjevanju i pravljenju vijenaca, zatim kupanje Sokolice i njezinih dvanaest ratnica (donosno susret pejzaža i ženskog tijela), pučane ("klanjaju se i svi puci"), narod ("za mir iskat svi narodi"), brojne usporedbe I metafore, pa opet nove izraze ("s kim zamrkne, ne osvane", "ne poraste veče u travi"), kao da kolo sreče doista uokoli — oko domače tradicije, a ne želja komparativlsta sklonih vidjenju jedino stranih utjecaja.
Te utjecaje ne treba potcjenjivati, jer mi nismo niti želimo biti izolirani, več ističemo da nema nI pjesnika ill proznog pisca koji se toliko izolirao kao što ga često prikazuju, a u to nas uvjeravaju njihova djela, u kojima su iz usmene poezije preuzeti čak t brojevi "tri", "sedam", "devet", zatim "cvetek prot betegu", "iilijum moj beli", "slatke vure", "drobni tlček", "gorice i trsje", pa I stih što ga več treči put(l) spominjemo "Ginem, sahnem, gasnem, blidim" u Ignjata Djurdjeviča (1675—1737), odnosno u njegovoj Pjesmi "Gospodji nadaleko", te Marunkovl jadi nakon što ga je Pavica odbila: "o hrek glavom triš udari, triš zahuka, triš zaječa..."
("Suze Marunkove")
Da je bilo drukčije, mnoge pisce i njihova djela ne bi spasio nI petrarkizam, nI barok, ni marinizam, ni rokoko ni moderna lirika: nestali bi zajedno s poetskom modom, ill bi ostali samo kao povijesnoknjiževna činjenica. U tom strujanju, dodirima, interakciji i prožimanju dva relativno autonomna književna toka treba, dakle, tražitl I poetske vrijednosti I poetsko trajanje, otkrlvati davno izgradjeni sustav usmenog stva-ralaštva, jer je ono moglo opstati I zračiti samo kao sustav.
LITERATURA
1.	Prof. dr Tvrtko čubelič: "Epske narodne pjesme", 6. izd., Zagreb 1970.
2.	Prof. dr Tvrtko Čubelič: "Brlge čovjekove i sudbine ljudske u llrskim narodnim pjesmama", Zagreb
1978,
3.	Prof. dr Tvrtko Čubelič: "Usmene narodne poslovice, pitalice i zagonetke", Zagreb 1975.
4.	Maja Boškovič-Stuili: "Usmena književnost — izbor študija i ogleda", "Školska knjiga" Zagreb 1971
5.	Josip Kekez: "Bugarščice", "Čakavski sabor Split", Split 1978.
6.	Josip Hamm: "Staroslavenska gramatika", "Skolska knjiga", Zagreb 1958.
7.	"Korablja začlnjavca — antologija Čakavske poezije", Rijeka 1969.
"Leut 1 trublja — antologija starlje hrvatske poezije", sastavlo dr Rafo Bogišič, "školska knjiga" Zagreb 1971.
in ^etraai6"Milerova "Hrvatska čitanka — za više razrede srednjih škola", 7. izd. 2. knjige, Zagreb 1939.
10.	Olmko Delorko: "Narodne pjesme otoka Hvara", "čakavski sabor Split", Split 1976.
11.	D. VuČenov i R, Dimitrijevlč: "čitanka — za V razred gimnazije", "Znanje", Beograd 1951.
"Hanibal Luclč — Petar Hektorovič", "Pet stolječa hrvatske književnosti", knj. 7 "Matica hrvatska" — Zora", Zagreb 1968. 13- "Šibenski list", Šibenik, godište 1965.
Stjepan Antoljak: "Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj", "Matica hrvatska", Zagreb 1956. ik n Kasandrič: "Hvarski pučki ustanak", "čakavski sabor Split" Split 1978. ib. Djela spominjanih pisaca, enciklopedije, leksikoni I rječnici.
BlUESKE
t-i ¡I U NeCnicama, lekslkonima, enciklopedijama i sličnim knjigama, u periodičnim Časoplaima. u napisima krltičara HZevnlh djela u dnevnim llstovima I tjednim revijama još se Izraze "puk", "pučkl" tumačl (shvača) kao nešto prosto, 9rubo, fukaraSkl, jednostavno, iako se takva shvačanja ne potvrdjuju ni jednom ozblljnijom činjenlcom, niti za to Postoje dokazi, jer se ti izrazi odavno povezuju uz kulturu, školstvo I Intelektualni rad.
2 Prof. dr T. Cubelič: "Epske narodne pjesme", 6. izdanje, Zagreb 1970, str. 14, napis: "Cjelovltost I autonomnost l97B0ne naroclne književnosti"; Isti autor: "Brlge čovjekove l sudbine ljudske u llrskim narodnim pjesmama", Zagreb
8. str. 7/8, napis: "O dva toka usmenog književnog stvaralaStva". ( 3 Ber;edetto Croce: "Poesta Popolare e Poesia d'Arte", Bari 1933, gdje kaže da bi "pučka poezija bila ona koja ^ava jednostavne osječaje u adekvatnim lednostavnim obllelma', bez obzira na to tko Je stvara I na koji način; ona St°ir ^,riPadatl i pisanoj literaturi" (vldjeti: "Usmena književnost — izbor študija 1 ogleda", priredila dr Maja Boškovlč-"Skolska knjiga", Zagreb 1971, napis "Usmena književnost u sklopu povljestl hrvatske književnosti", str. 41/42).
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
4	Sergio Baldi: "Studio sulla Poesla Popolare d'lnghiiterra e di Scozia", Roma 1949, napis: "Sul Concetto di Poesla Popolare", str. 41—65 (vidjetl: M. B. Stulll, o. c. str. 42): predlaže ra tu poezlju naziv "mlnorna poezija" u usporedbl s vlsokom poezijom, iako misli da medju njima ne postojl "neka objektivna stvarna razlika, koja bi razdvajala ta dva oblika pjesnlčkog stvaranja",
5	Najpoznatljl starljl hrvatski pisci, romantlčarl, Krleža, Andrlč, A. B. šfmlč I drugI, pa Homer, Boccacclo, Goethe, Puškin, Tolstoj, F. G. Lorca I ostali.
6	Josip Kekez: "Bugarščice — starinske narodne pjesme", "Cakavskl sabor Split", Split 1978, napis: "Tragovi bugarščice u pisanoj književnosti", gdje kaže da "prljedlog udvaja i jedan od najstarljlh hrvatskih spomenika "Baščanska pioča' (oko 1100), koja se u novije vrijeme znanstveno tretira ne samo kao značajan historijsko-kulturni spomenik, nego i kao tekst zasnovan na ritmičkom pulslranju" (str. 44/45).
7	Prof. dr T. Cubelič: "Epske narodne pjesme", 6. Izdanje, Zagreb 1970, str. 66/69, napis: "Suvremene koncepcije I zaključak".
8	Josip Hamm: "Staroslavenska gramatika", "Skolska knjiga", Zagreb 1958, str. 196, govoreči o zlatnom dobu hrvatske glagoljske književnosti — u sjevernom dijelu čakavskog jezlčnog područja.
9	Domagoj Livič: "Zaboravljene vrijednosti", "Sibenski list", Sibenlk 1965, br. 644, str. 4. Naveo je da u samostanu Sv. Frane u Slbeniku ima 140 prvottsaka (Inkunabula), a "nitko se temeljitije nije pozabavio tim blagom", iako su arhiv posjetili Kukuljevlč, Tkalčlč, Rački, Smičlklas. Slšlč, Bullč, Jellč l K, Stošlč.
10	"Mlsal kneza Novaka", str. 269b, Nacionalna bibiloteka u Beču, cod. slav. S; Izdao ga i zagrebački "Liber"; vldjetl I "Korablja začlnjavca ~ antologija čakavske poezije", Rijeka 1969, str, 16.
11	"Leut 1 trublja — antologija starije hrvatske poezije — za učenike i študente", sastavio dr Rafo Bogišič, "Skolska knjiga", Zagreb 1971, napis: "Bilješka o začlnjavclma": "Prve vijesti o postojanju pjesama na narodnom jeziku potječu iz 12. stolječa, aH je puk več i prije Imao pjesama... Najstarlji sačuvani tekstov! hrvatskih začinjavaca potječu Iz 14. stolječa" (str. 22/23).
12	Prof. dr T. Cubelič: "Usmene narodne poslovlce, pitalice, zagonetke", "Llber", Zagreb 1975, napis: "Zanimanje za poslovice i prve vijesti o njima", str. 37.
13	Rafo Bogišič, o. c., u bilješel o Menčetičevoj pjesml "Koji čtlš sej pjesni": "Može se osim toga pretpostavitl 1 mogučnost da se več u Menčetlčevo vrijeme, usporedo s javljanjem poezije na narodnom jeziku, javila u Dubrovniku I kritika, dakako, ona usmena, javna, 'salonska'. U tu kritiku ne treba ubrojlti nezadovoljstvo humanista koji su bili ucpče protlv upotrebe narodnog jezika" (str. 55).
14	Iz "Leuta i trubije", "Korabtje začinjavca" I večine knjiga u kojlma je Izbor narodnih pjesama.
15	Petračič-Milerova "Hrvatska čitanka — za više razrede srednjih škola", 7. Izdanje 2. knjige, str. 25: "Taj je prijevod najprije štampao A. B, Krčellč u svom djelu TDe regnls Dalmatiae, Croatiae, Sciavoniae notitiae prealiminares (Zagreb 1770). Na hrvatski je preveo ovaj latinski prijevod Hugo Badalič, a Štampao ga je Smičlklas u svojoj "Povijesti hrvatskoj" (I, Zagreb 1882, str. 265)".
16	Josip Kekez: "Bugarštce", str. 49: "Na početku je didaskallja koja upučuje na to da se tekst ima pjevati umiljeno, tugaljivo, kao što to čine žene narlkače:
'Potom vazmeta z žakna križ pokrven I stavSa pred
oltarem i vspojeta umiljeno kako žen plačivice..."
17	U "Korablji začlnjavca", str, 23, piše: "Pisan pastirlce Mare". "Sibensko prikazanje 2lvota svete Margarite" (16. st.); navodl se da je objavio dr Franjo Fancev u "Nstavnom vjesniku" 33 (1924), str. 115—124.
18	Ollnko Delorko: "Narodne pjesme otoka Hvara", "Cakavskl sabor Split", Split 1976, str, 8. I 29, te pjesma br. 151 (str. 275).
19	dr Franjo Fancev: "Gradja za povijest hrvatske crkvene drame", 1, "Muka sveta Margarite, zadarsko prikazanje od g. 1500"; vidjeti: str. 11—38. "Gradje", knj. XI, Zagreb 1932; R, Bogišič: "Leut I trublja", str, 21: "Pisan pastlrice Margarite".
20	R. BogISIč: "Leut I trublja", str. 9.
21	R. Bogišič: "Leut I trublja", str. 16; "Pohvale I blagoslovi (laude, molitve, aklamacije) bili su uobičajeni srednjovjekovni pjesnlčki oblici, posvečeni redovlto uglednim osobama. Ovaj naš osmerački zadarskl blagoslov zanlmljiv je i instruktlvan jer nas lijepo uvodi u vizije I domete našeg srednjovjekovnog gradjanina Čije se misli kreču, to je I razumljivo, u smjeru njegovih religioznih, klasnih I komunalnih preokupacija". Pjesma je objavljena I u "Gradji za povijest hrvatske književnosti", 23, 1952.
22	Josip Kekez, o. c. str. 50.
23	Petračlč-Milerova "Hrvatska čitanka...", str. 5.
24	Dimitrije Vučenov I Radmilo Dimltrijevič: "Čitanka za V razred gimnazije", "Znanje", Beograd 1951, str. 80.
25	R. Bogišič, o. c. str. 83, u "Bilješel o Zborniku Nikše Ranjlne"; T, Cubelič u citiranim djellma.
26	R. Bogišič, o. c. str. 53, u "Bilješel o DŽorl Držiču".
27	R. Bogišič, o. c. str, 83, u "Bilješel o Zborniku Nlkše Ranjine".
28	"Hanibal Lucič-Petar Hektorovlč — Pet stolječa hrvatske književnosti", knj. 7, "Matica hrvatska"—"Zora", Zagreb 1968, str. 14, priredlo Marin Franlčevič.
29	"Hanibal Lucič-Petar Hektorovlč...", str. 21.
30	Prof. dr T. Cubelič; "Epske narodne pjesme", str, 85.
31	J. Kekez, o. c. str, 57,
32	O. Delorko, o. c. str. 51.
33	R, Bogišič, o. C. str. 180, u "Bilješel o Marlnu Držiču".
34	R. Bogišič, O. C. str. 196/197, o Kamarutlčevu spjevu "Smrt Pirama I Tižbe" (Mleci 1586).