AC TA H1S1RIAE • Kl • 2002 • J pnmljcno: 2002-04-05 UDK 355.422(497.5)*04/i4":34<093) statutom protiv nasilja - pragmatičnost ILI savjest: p rim j er srednjovjekovne hrvatske opčine poljica Ante NAZOR Katedra za vojnu povijest, Hrvatsko vojno uCiIiSte-UCiEi5tc hrvatske kopnene vojske, HR iOOOO Zagreb, !!ic.a 256/b e-trail: nina@nelko.hr IZVLEČEK Glede na dejstvo, da je bila govorica nasilja del srednjeveškega vsakdanjika, še posebno izrazita pa je bila med vojnimi dogajanji, bomo v pričujočem delu na primeru hrvaške občine Poljica poskušali opozoriti nas odnos srednjeveške družbe do nasilja. Čeprav statuti mest in opčin kažejo na prizadevanja, da se nasilje prepreči, pa so določila statuta v glavnem omejena na ožji ("lastni") teritorij in na nasilje, zagrešeno nad "lastnimi"pripadniki. Tako so se kljub določilom proti nasilju iz poljiškega statuta, ki govorijo o določeni civilizacijski ravni poljičke družbe, dogajali primeri nasilja. ki so ga Poljičani zagrešili v vojnih okoliščinah oziroma po bitkah. V pričujočem delu bodo predstavljeni tudi motivi, ki so bili vzrok za nasilje, zaradi primerjave pa bo govor tudi o določilih proti nasilju iz statuta sosednjega mesta (komune) Splita. Ključne besede: Poljica, Poljičani, poljiški statut, Split, splitski statut, nasilje, kraja, maščevanje CON GLI STATUTI CONTRO LA VIOLENZ A - PRAGM ATISMO O COSCIENZA: IL. CASO DEL COMUNE MEDIEVALE CROATO DI POGLIZZA (POLJICA) SINTESi Im violenza era, ttel medioevo, una prassi quoridiana, specie durante gli eventi bellici. L'articolo vuole presentare percio il rapporto della societa medievale ne: confronti della violenza, prendendo ad esempio il comune croato di Poglizza. Nonostantc gli statuti delle cittä e dei comuni indicassero la volontä di impedire la violenza, le norme erano circoscritte, in getiere. al "proprio" territorio ed alla violenza compiuta contro la "proprio" gente. Cosi, ad esempio. alle norme contro la 49 ACTA HISTKIAK • 10 ♦ 2002 • I A«te NAZOR. STATUTOM PROTIV NASlUA ■• PRAGMATIČNOST «JSAVJEST:.... 49-«2 viotenza contenute negli startni di Pogliz&i, <-' che confenaano ii/i ceno grado di civiltd del conutne, vanno conirapposti gli esempi di vlolenza contpiitti dagli stessi abitanti diiraute o subito dopo azioni. belliche. Oltre agli esempi citati, nelCarticolo si mettono in rilievo i motivi chefumno alVorigine di (fuesta viotenza mentre, a titolo di paragone con altre zone, sono presentMe le norme contro la violenza prcsenti negli .statuti della vidna citrct (cotnunc) di Spalato. Parole chiave: Poghzza. statuti di Poglizzo, Spalato, statuti di Spalato, violenza, fitrto, vendetta UVOD Srednji vijek smatra se izrazito nesigumim razdobljem života ljudi. Srednjo-vjekovna svakodnevnica ispunjena je nasiljem kojem su se» osobito u ranom srednjem vijeku, "obični" ljudi mogli oduprijeti uglavnom samoorganiziranjem i samo-obranom, jer državne institucije nisu bile dovoljno snažne ni organizirane da bi mogle zaštititi svakoga pojedinca. Takoder. ni pokušaj! Crkve da utječe na svijest ljudi kako bi se nasilje spriječilo ili barem ograničilo nisu pridonijeli večoj sigurnosti stanovništva, niti su značajnije smanjiji nasilje u srednjovjekovnom društvu. Tako ni ustanova Božjeg mira ili Božje g primirja (zabrana provatjivanja u crkve, otimanja stoke, zarobljavanja tudih seljaka i pljačke putnika, uništavanja usjeva, paljenja i rušenja gospodarskih zgrada i stično), koja se na policaj Crkve od kraja X. st. pokušala nametnuti u dijelu zapadne Europe (na teritoriju Francuske i Njemačke), nije uspjela sprijeciti nasilje, nili ga ograničiti - bilo teritorijalno (na odredenom prostoru, regiji), bilo vremenski (barem na odredeni rok, primjerice nedjeljom ili prilikom blagdana) (Bloch. 1958, 486-495; Brandt, 1980. 510-511). Na primjeru postupaka Crkve, koja je pokušavala spriječiti nasilje, a nasuprot tome bila spremna oprostiti ga ako je počinjeno za "svetu stvar" u borbi protiv "nevjertiika", možda se najbolje može ocnati mentalitet srednjovjekovnoga društva i njegov odnos prema nasilju, koje se na neki način smatralo legitimnim sredstvom za postizanje zadanih ciljeva.1 t Govor Pape Urbana H iia crkvenom koncilu u Ciermont-Fenrandu (ftancuska) 1005.-1096.: Oil Siona se razlila nječ Gospodnja. Potecite sada, vi, potoci, šlo odatle istječete, vrelu svojemu! Obrnile svoje mtičeve, koje jednako ojtrite jecSan protiv dnigoga, na zlorvore imena krSčtinskoga! Vi, ugnjetači udo-vica i siročadi, vi gladni vuci i ga vrani sto se kupate u krvi brače svoje, poletite u Pniestmu te okaljano oružje iskupite tamo krvfju saraccnskom i seldžuifcom! Vojnici daviti, budite vojnici Boga živoga t nižeg se ne bojte pod sjajnom ¡tasttvom njegovom. tsi čete '.udobni pobjedničke lovorike ili vijence muieničk«, jer u ovoj svetoj vojni pratit če vas poipuni oproštaj svih grijeha i bogata nagrada nebeških radosti. Stoga neka vas nikakva vc2a ne zadrti doma, več imajte nvijek na umu rijeii Spasiteljeve: 'Tko mene radi ostavt svoju kuču i imeiak, oca, majku, ženil i djecu, raj če sto puta više dobiti i vječni život nasiijediti!' Na noge, «takle vode i vojnici, bogati i ubogi! Pustite slobodna maha svelome gnjevu koji vas oduševjjava i osvetriičkoj žedi koja vas raspaljuje (Glasoviti govori, 1999, 48)! 50 ACTA HISTR1AE • JO • 2002 • I Anic NAZOR STATUTOM PROTIV NASILI* PRAGMATIČNOST [I I SaVJEST: . .49-62 Nasilje u srednjem vijeku objašnjava se ratnini potrebama, zatim srrahopošto-vanjem prema primorcrvanju. pa čok i prema nasilju, što se lada smatralo zakonski neodvojivim od vršenja zapovjedničkih ovlasli te postojanjem pravnih ili moralnih tradicija kojih su se svi držali (primjerice, pravo na "krvnu osvetu") (Bloch, 1958, 488). Uz to, brojni primjeri nasilja u srednjem vijeku najčešče se opravdavaju so-cijalnom klimom toga razdoblja i psihologijom ritlje ili ne postojanjem čvr.Šče src-dišnje vlasti. O motivima koji su dovodili do nasilja (pljačka, zastrašivanje protiv-nika) može se posebno raspravljati. Jednako tako i o samom govoru nasilja, kao jas-noj i nemilosrdnoj poruci. fpak, srednjovjekovno društvo pokazuje težnju da se suprotstavi nasilju, o čemu svjedoče brojni statuti (gradova, opčina ili drugih društvenih zajednicaj, nastali u ra-zvijenom srednjem vijeku (od XII. stolječa). Buduči da su ograničene uglavnom na tiži ("vlastiti") teritorij i na nasilje počinjeno nad "vlaslitim" pripadnicirna, čini se da su odredbe iz statuta protiv nasilja bile uglavnom pragmatične naravi (sprečavanje nasilja na nekom području, kao preduvjet za uspe stav u mira i institucionalno« djelovanja), a ne i produkt sazreie svijesti društva o potrebi sprečavanja i kažttjavanja svakoga nasi I ja, bez obzira na to gdjeje i nad kim je ono počinjeno. Zbog toga se prema nasilju društvo različito odnosilo; za nasilje počinjeno na "vlastilom" teritoriju i nad "vlastitim" pripadnicirna biie su predvidene rigorozne kazne, a neka od nasilja koja su počrnjena izvangranica odredene zajednice, statuti su blaže kažnjavali, pa čak i legalizirali. S namjerom da se upozori na odnos društva prema nasilju, na primjeru hrvatske opčine Poljica istaknut če se razlika u sadržaju odredbi protiv nasilja u Poljičkom statutu i ponašanju samih Poljičaua u vojnim pohodima i sukobima izvan Poljica/- Poljica su brdovito područje (oko 250 km!) u srednjo] Dalmaciji (jugoistočno od Splita) izmedu Jadranskoga mora i rijeka Žniovnice i Cetine te planinskega masiva Mosora. Zahvaijujuči upravo svom brdskom položaju i odredenoj prometnoj izoliranosti Poljica su se u srednjem vijeku izdvojila kao zasebno autonomno područje (opčina, župa, kneževina, provmcija) s vlastitim upravnim tijelrma-1 i vlastitim statutom. 2 Naravno, spomemite razlike u odnosu prema nasilju t dvoličnost u tolmačenju nasilja počinjettoga nad pripadnikom vlastite zajednice i onog počinjenoga nad nekim strancem ili protivnikoert, nisu značaj ka samo srednjovjekovnoga razdoblja povijesti 3 U izvanrednim prilikama sazivala se "narodna skupščina" - "čitava opčiita poljička", "svi zajedno". "Poljica kupno" - kao najviši zajedmčki naredbodavni organ vlasti u Poljicima. Vrltovni poljički organ vlasti bio je "občeni kupni zbor Poljica", koji ie zapravo bio /bor poljiCkih plemiča, i sastajao se iešce - redov i to na dan poljičkogazaStitnikasv, Jurja(23. travnja) (Laušič, 1991, 164). "Poljički stol" ili "banka" bilo je najviše izvršno i sudsko upravno tijelo u Poljicima (poljička vlada i vrhovni sud), u koje jc moglo biti birano samo polj i ¿ko plemstvo. "Veliki knez" bio je najviši središnji individualni organ sudbenc i upravne vlasti u Poljicima, a hirali su ga mali knezovi (knezovi 12 poljičkih sc)a tli "katuna" - zasebnih, ali istodobno i medusobno povezanih administrativno-ter i toniaMi jedinica) svake godinc na Jurjevo (23. travnja) Dužnost Ve I i koga kneza, kao i dužnosti ostalih djelatnika "Poljičkog stola" - vojvode (red, mir. obrana), kančelira, proknrafora (ili sudaca), pristava i pisara -bile su vremenski ograničene na godinu dana) (Pera, 1988. 188-195; Laušič, 1991, 162-173). 51 ACTA H ISTRI AK • 1« • 2002 ■ 1 Anic NAZOR STATUTOM PROT IV NASILJA - PRAOMATIČN0S r IL I SAVJEST . I1»-« Poljički statut je zbornik pravnih propisa koje je za svoje članove i za svoje područje donijela poljička opčina. Nije poznato kad se to točno dogodilo, no prema počelku njegove najstarije poznate redakcije, Poljički statut sigurno je nastao prije 1440. godi ne. U ime Gospodi na Boga Amen. Statu! Poljički i suči Statut iz starog novi činimo tía lila Gospodina kuknta 1440. (Pera, 1988, 414). Može se tek pret-postaviti da je Poljički statut postojao u drugoj polovici XIV. stolječa, jer kraljica Elizabeta (udovica kralja Ludovika) u pismu od 3. studenoga 1383. odgovara Spli-čanima na njihove pritužbe da Poljičani sude po svojim zakon ima.4 Zbog toga neki smatraju da je Statut nastao sredinotn XIV. stolječa (Bogišič, 1872, 116), a neki najstariju redakciji! datiraju več na prije laz iz XI. u XII, stolječe, odnosno na početak XII. stolječa, sto treba prihvatiti s rezcrvom (MoSin, 1971, 17). Sadržaj Poljičkoga statuta raznovrsten je. Njegove norme odnose se na ustrojsivo poljičke opcine, njezino sudstvo i uprav« te na krivično, civilno i procesttalno pravo. Tekst Statuta pisan je hrvatskom čirilicom, koju neki zovu i bosančicom ili polji-čicom, odnosno posebnim splitsko-poljičkim tipom bosančice (Zelič-Bučan, 1968, 145). U samom Statutu pismo se naziva 'ar\>ackim'(Pera, 198S, 524). Poljički statut je, uz Vinodolski zakon (1288.), najvrjedmji nonnativni pravnopo-vijesni spomenik napisan na teritoriju srednjovjekovne hrvatske države. Prva izdanja Poljičkoga statuta priredili su M Mesič - Poljički statut (Ar ki v za povjestnicu jugoslavensku, knj. V. Zagreb, 1859.) i V. Jagid - Statut poljički (Monumenta histo-rico-iuridica Slavorum meridionalium, vol. IV, JAZU, Zagreb, 1890.). Prema Jagi-cevom, izdanje Poljičkoga statuta priredioje M. Tentor (Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, XX, Sarajevo, 1908.). Mesicevo i Jagičevo izdanje tiskano je čirilicom, a Tentorovo iatinicom. Prijepis Tcntorova izdanja donosi S. Kaštelan na kraju svoje knjige Povjesni vloma iz bivše slobodne opčine-republike Poljica (Split, 1940.). Statut je preveo i kritički obradio Z. Junkovič pod naslovima izvorni tekst Poljičkoga statuta - Prijevod (Poljički zbornik 1, Zagreb, 1968.) i Poljički statut (Poljica /časopis/, god. XX., br, 20, Gata, 1995.), a njegov prijevod i tekst preuzeo je M. Pera i objavio u knjiži Poljički statut (Split. 1988.). Takoder, Statut je preveden na njemački (A. Pavich, T. Matic, M. Rešetar - Statut der Poljica, Wien, 1912.), ruski (D. D. Grekov - Polica, Moskva, 1951.) i engleski jezik (The Statute of Poljica. BC Review, Bristol 11-12/1977.). Poljički statut potvrduje odredenu civilizacijski! razinu poljičkoga društva i nastojanje Poljicana da na svom području spriječe i kazne nasilje. Medutim, same odredbe Poljičkoga statuta pokazuju da se različito kažnjavalo nasilje koje je počrnjeno u Poljicima i nad nekim Poljičaninom od nasilja koje je neki Poljičanin počinio izvan Poijica te da su nasilje u kojem nisu izravno sudjelovali stanovnici 4 Vidi Lucius, OstavStšn», Arhiv HA2U. sv. 15., str. AS: (in margine: Polieenses) - 1383. - 3. nouembris (ex Cindriano): Elisabeth Regina Stefano Pridem Voyuode nunc Bano quod Pogliccnses iudicet iuxta antiques cosuetudiiiesCroatorum. 52 ACTA IftSTRIAE ♦ Ift • 2002 • ¡ Ame NAZOR STATUTOM PftOTIV NASILJA - PRAGMATIČNOST !U SAVJEST: .. . 49-63 Poljica Poljičani nastojaii zanemariti čak i ako je ono počinjeno u Poijicima. Primjeriee, u Poljičkom statutu izričito je navedeno da ubojstvo koje na području Poljica medusobom počine ljudi koji nisu iz. Poljica nije problem Poljičana (Čl. 36h): Ako ubije ili rani tudinac Utdinca u Poijicima, u (o se Poljica ne miješaju (Pera, 1988. 437). Uz. to, primjeri iz izvora svjedoče da su usprkos odredbama protiv nasilja iz svoga statuta Poljičani pri!ikoni vojnih pohoda i sukoba bili spremni primijeniti najteže oblike nasilja. U radu če se spomenutt dva primjera koji mogu objasniri motive počrnjenih nasilja. S obzirom na to da su Poljica brdovito područje, a da se sklonost nasilju najčešče pripisuje stanovništvu zajednica koje nastaju na takvim siromašnim područjima, uz odredbe protiv nasilja iz Poljičkoga statuta radi usporedbe navest če se odredbe i/, statuta Poijicima susjednoga Splita, jedne od srednjovjekovnih komuna na istočnoj obali Jadrana. ODREDBE PROTIV NASILJA o POLJ1ČKOM (I SPLITSKOM) STATUTU Niz odredaba Poljičkoga statuta svjedoči da je nasilje i na području srednjovjekovnih Poljica prepoznate kao pojava koju treba spriječiti. O odlučnosti Poljičana da riješe problem nasilja na vlastitom teritoriju svjedoče odredbe (članci) Poljičkoga statuta koje nalažu da nasilje spomenuto u parnicama više ne može ostati neka-žnjeno,5 jednako kao što nekažnjeno nije smjela proči čak ni obična menjava koja je završila bez ozljcda; višina kazne bila je odredena vrstom nasilja ("lakša" krada, "teška" krada, provala u kučti, dramsko razbojnišlvo, verbalno nasilje, prijetnja, udarac, ranjavanje, sakačenje, ubojstvo), ozljedama i posljedicama nasilja, te statusom (je li bio plemenit ili ne), spolom i pripadnosču (Poljičatun ili stranac) osobe nad kojom je nasilje počinjeno (Čl. 35-46) (Pera, 1988, 435-443). No, bez obzira na različitost, sve odredbe imale su za cilj spriječiti nasilje i osigurati red i mir na području Poljica. Za "verbalno" nasilje plačala se najmanja kazna-5 od nosno 10 libara (ako jeopso-van "plemenit" čovjek), a za najblaži oblik nasilja (primjeriee tučnjava bez ozljeda) trebaSo je platiti 25 libara; ako bi nasilje preraslo u razbojstvo ili ptovalu, kazna je iznosila 100 libara, a za ubojstvo (mm>u krv) plačalo se 240 libara.6 Ukoliko bi 5 Članak 10. Ako Ifco, paraičeči se pred knezom i pred sucima, Spomene nasilje, onda nasilje viSe ne nioie ostati nekažnjeno. Kažrtjen mora biti ili onaj za koga kažti da ga je poCinio, iii onaj koji ga spomene (Pera, 199), 419); Čl. 45: Kad tko » parrtiei spomene nasilje, iii podnese tužbu zbog nasilja, tada m pamiilare kazna za nasilje, koja iznosi 25 libara, više ne može izostati (Pera, 1988.443). 6 Čl. 37a: K.ad padne mrtva krv, stari zakon traži da za lo bude cijens 240 libara. Pod tim se podra-zumijeva to da se dvojica posvari«, te jedan od njih »bije druzoga; Čl. 44; Kazna za nasilje iznosi 25 libara. Kazna za trvrcdc tO libara Kazna za razbojstvo 100 libara. Kazna M zalog - toliko za koliko se tko pred kini obvezao po zakonu kako je pravedno. Ka2na za psovanje. Tko opsnjc bilo gdje svoga druga bez prava razloga, plača 5 libara. Ako kmetic üpsuje plemenita čovjeka, to je dvostniko. Kad 53 ACTA HISTRIAE • lfl • 2002 « 1 Amc NAZOR STATUTOM PROTtV KAS1LJ A - PRAGMATIČNO?? Mil S A v tj-ST . «-<52 razbojstvo (u Pofjicima) dovelo do uboj s t va putnika ili nekog drugog nedužnog čovjeka, za počinitelja, bez obzira na to je )i on bio iz Poljica ili je stranac, bila je predvidena smrtna kazna,' Smrtna kazna bila je prepisana i za silovanje žena (premda ne bczuvjetna)^ te u slučaju krade u kojoj je vrijednost ukradenoga pi eiazila 100 libara, sto pokazuje da su Poljičani ubojstvo i silovanje te "tešku" kradu smatrali najtežim zločinima (i najtežim oblicima nasilja).5 Meilutim, ubojstvo iz osveie koje bi Polji-čanin počimo nad strancem smatrano je legitimnim i u lom slučaju odgovornost je preuzimala cijela zajednica.10 .Tednako tako zajed niča je imala obvezu osvete Poljiča-nina kojega bi ubio neki stranac (ako isto ubojstvo nije bilo motivirano osvetom).1! Da bi se povečala sigurnost (a vjerojatno i zbog zaštite digniteta pojedinih mjesta, ustanova ili osobe kneza) posebno se kažnjavalo (večom kaznom) nasilje počrnjeno na nekim važnijim mjestima ili prilikom nekih važnijih dogadaja na kojima se oknpljao veči broj ljudi (na sajmu, na zboru, prilikom kneževa obilaska ili sudenja). Na takvim mjestima ili u takvim prilikama kažnjavao se i sam pokušaj nasilja, pa čak i u vred a; primjerice za izvršeno nasilje bila je prepisana vrlo visoka kazna od 100 libara, a za potezanje oružja jedna od najtežih kazni — odstjecanje ruke.i2 Čak se i o naj koji bi se založio za oprost od kaznjavanja takvih izgrednika kažnjavao kaznom za koju je molio oprost, što govori o odlučnosti da se na spomenutim mjestima i u spomenutim situacijama spriječi nasilje.13 kmetic opsnjc svoga gospodara. treba mu odrezali jezik, tli da se iskupi za 100 libara; Čl. 46: U staro doba bila je vrlo velika t teSka kazna zakon za provalu, tako daje nitjco ne bi mogao Jako plašili. Sada Poljica donijeSe i ozakomše blaži zakon, to jest 100 libara. Btrz obzira na sve drugo što se pritom dogodi, ta se kazna plača samo za provalu (Pera, I9SS, 437, 443). 7 Čl. 37b: Rad tko koga ubije na zlcčmački način, ili na prijevaru, ili iz zasjede, ili ga ubije zaradi kakve imovine ili zaradi kakve koristi, ili ga opljačka, poito gaje ubio - za to zakon odreduje da je u fakvu slučaju dvostntka vražda. Ako se litkav zločinac ili razbojnik može uhvatiti, mora se objesiti ili raščetveriti, hio on Poljičanm iii tudinac (Pera, 1988,437). 8 Čl 110: Ako iko zlostavi i siluje žensku osobu, zakon prije svega zahtijeva ds taj na svaki način plati glavom. Ali se ipak mora razmotriti kako i na koji način i zbog kojega razloga i tko jc taj fiovjek i knkva položaja; i ženska osoba kakv» je položaja, kakav glas uživa t ftme se bnvi. To sve treba razmolrili i procijeniti, Stoje i kako je, jer se ne mogu svš slučajevi nabrojitt... (Pera. 1988, 511), 9 Čl 7Sa: Kad se za nekog Poljičanina utvrdi da jc I »pel i da krade u Poljicima: Ako tikrade kokoš, plača kozom; tko ukrade kozu ili drugog brava, plača volom, odnosno. jednakom vrijednošču. A onaj, tko ukrade štogod Sto prelazi vrijednost od 100 libara, mora biti objek-r. {Pera, 1988,483). 10 Čl 36e: Ako Poljičanin ubije Uidinca iz osvete, moraju Poljica stajati iza toga; Čl. 36f: Ako se ne radi o csveti, lada je to stvar onoga koji prolije krv (Pera, 1988, 437). 11 Čl. 36g: Ako tudinac ubije Poljičanina, toga moraju Poljica goniti, ako nije iz osvete. Ako je zbog prijašnjega neprijateljstva, Poljica ga ne moraju goniti (Pera, 1988, 437). 12 Kazne: Osim toga Poljica prilivatiše i tizakoniše i ovo: Kad tko koga opstije na zboru ili na sajmu, tli na sudenju pred knezom, kažnjava se s 10 libara (čt. 75»); Kad tko koga napadoe - rukont, ili palicom, ili batom - bilo na sajmu. bilo na zboru, bilo za kneževa obilasfca, kažnjava se s 50 libara (čl. 75b); Kad tko udati, kažnjava se sa 100 libara (čl. 75c); Tko se lati oružja za boj na zboru, ili na sajmu. ili za kneževa obilaska, plača nikom {čl ?5d) (Pera, 1988, 581). 13 ČL 75«: Svakoga onoga tko moli oproštenje od tih kazni ¿liže ista kazna (Pera, 1988, 581). ACTA HISTRIAE • iO • 2002 ♦ 1 A rut f.AZOR STATUTOM PROTI V NASliJA -PRAGMATIČNOST IU S AVJIiST: .. . 49-e prije spomemrte kazne ti cjeitm primjcnjtiju (Statut grada Splita, 176-177). 20 Kni, IV, gl. 51: O zločinima učinjenim izvan splitskog podtučja: Isto tako odredeno jc i naredeno, ako koji splitski gradanin počini neki zločin piotiv kojega pojedmea izvan područja i distrikta grada Splita, da načelnik odnosno gradski upravitelj ne smije u povodu toga zločina po službenoj dužnosli po-krenuti istragu protiv njega. Ali ako ortaj kojega se to tiče hoče taj zločin prijaviti ili podignuti lužbu na K.uriju, odnosno sud grada SpSita, načelnik odnosno gradski upravitelj grada moraju postupiti po pravu u povodu te prijave ili tužbe (Statut grada Splita, 204). 21 Knj. IV, gl. 10:0 zločinima Slo ih učine žene jedna drugoj: Esto tako odredeno je i naredeno, ako neka žena počini neki zločin protiv druge žene, treba je kazniti na polovieu kaz.ne i globe na koju bi bio kažnjen mirškarac daje taj zločin počimo (Statut grada Splita. 177); Knj IV, gl. 73: O zločinima supruge:... (Statut grada Splita, 216) 22 Knj Sv, gl. H: O zločinima sto ih učine svečenici i svjetovnjaci jedni drugima: Isto tako odredeno je i natedeno, ako se koji svjetovujak svada s nekim svečenikom ili crkvenom osobom pa u toj svadi dode do povreda, bilo tiječima bilo djelima ... prvo rješava sud gospodina nadbiskupa, pa tek onda svjetovni sud grada Splita može kazniti svoga člana ... (Statut grada Splita, 178) 23 Knj IV, gl. 57: O zločinima dječaka i djevojeica: ... ako koji mulkarae mladi od 14 godina i ženska mlada od 12 godina počim nekt zločin, da ih načelnik odnosno upravitelj ovoga grada može i mora fcazniti blažom ili manjom kaznom več prema tome kako mu se učini pogodnim s obzirom na društveni položaj osobe i težinu djcla (Stalin grada Splita. 207); Knj IV, gl. 72: O djeei koja tuku oca ili majku: ... ako koji sin bude šibao ili tukao oca, ili majku, ili djeda, ili baku, neka se protjera iz grada Splita za dvije godme tako da se ne može vratiti u taj grad bez izričitog dopuštenja oca. majke ili djeda ili bake koje je povri jedio (Statut grada Splita, 216). 56 M:T/V HISTUJAE - IO • 2002 • 1 Anic NAZOR: STATUTOM PRDTIV NAŠIMA- PRAGMATIČNOST 11,1 SAVJKS1. 4M2 vjerojatno ne samo zbog povrede dostojanstva uvrijedenoga, nego i da bi se u začetku spriječilo nasilje, jer su uvrede najčešče i uvod u nasilje. Tako se kažnjavaio i za samu prijetnju ili dizanje ruke na nekoga te naguravanje ili hvatanje za odječu, a kazna se povečavala ako se prijetnja izvršila i zadao udarac (Statut grada Splita, 182183, 185, knj. IV, gl. 16,19). Za ubojstvo se prema odredbama Splitskoga statuta uglavnoin kažnjavalo snvrču, preinda se, u skladu sa stalegkom podjelom društva, plemič za ubojstvo pučanina mogao iskupiti vrlo visokom novčanom kaznom (100 libara) koju je u roku od 10 dana morao uplatiti najbližim srodnicima ubijenoga; ne izvršavanje te obveze značiio je primjenu smrtne kazne i za plemiča (Statut grada Splita, 184, knj. IV, gl. 18). Smrtna kazna bila je predvidena i za pljačkaše (drurnske razbojnike i gusare). a ostale krade sankcionirane su novčanom kaznom. Takoder, novčanom kaznom, i to iznimno visokom (300 libara), kažnjavao se i unajmljeni ubojica, no ubojstvom se nije smatrala osveta, odnosno ako je ubojica ubio nekoga tko je prije toga ubio njegova najbližega srodnika: oca, majku, sina, brata, sestni ili bratiča.24 Slične su odredbe i u statutima ostalih komuna na istočnoj obali Jadrana.25 IJsporedba izmedu odredbi protiv nasilja u Splitskom i Poljičkom statutu zani-mljiva je i zato što se radi o različitim oblicima društvenih zajednica; gradskoj s dugom urbanističkom i kulturnem tradicijom (Split), te seoskoj u kojoj je način života ljudi (njihova medusobna povezanost, kao i veza s ostalim područjima) uvje-tovan brdskim položajem (Poljica). Medutim, usprkos tomu usporedba Splitskoga i Poljičkoga statuta ne pokazuje znatne razlike u odnosu prema nasilju. Kod stattovništva na oba područja jednako prevladava svijest da nasilje počinjeno iz osvete ne treba kažnjavati - što zriači da se nasilje prihvača kao legitiman i jasan govor/odgovor. Jednako tako, premda oba statuta predvidaju sankcije i za svoje Ijude ukoliko počine nasilje izvan granica vlastite opčine (komune), u kažnjavanju takvih izgrednika primjetan je različit pristup od onoga prema počiniteljima nasilja na vlastitom teritoriju (ti statutom odredenim granicama operne/komune): Spličani su za "manja" nedjela koja s« učinili na stranem području bili kažnjavani blaže nego za ista 24 Knj. IV, gl. 4Ji' O najmljenim ubojicama: Isto tako odredeno je i naredeno, ako iko dade nekoga usmrtiti preko nekog tiajmljeuoa ubojice, tada i taj ubojica i onaj koji ga je uttajmio neka bude kažnjen sa 300 libara uz (ostale) kazne sadržane u ovotn zborniki! statutarnih odredaba i to za samo to ubojstvo A taka v ubojica ne može se nikada više vratni u grad Split, na njegovo područje i u njegov distrikt. Ne sinije se smatrali ubojicom onaj iko je usmetio nekoga ako je taj umoreni prije usmrtio njegova oca, majku, sina, brata rodenu sestrti, ili hraliča. Jer kad se radi o nmoistvu takvih srodnika. nema mjesta uporabi riječi ubojica (za onoga koji se osveduje). (Samo) onaj se smatra najmijenim ubojicom iko je stranac i tko je potplačcn novcem da počinc zločin (Statut grada Splila. 202 ). 25 Vidi livarski statut: kaJnjavanje radi uvreda (knj. HI., gl 18 -20.), radi udarca (knj. tU., gl. 21., 22., 24., 25.) ili pfijetnje orožjem (knj 111., gl, 23., 26 ), radi ranjavanja (knj 111, gl. 27,, 28.) j drugih primjera gd)t je došlo do nasilja (knj. III., 2*).), a osobito gdje je posljedica nasilja ubojstvo, za koje se, naravno, poiinitelj kažnj3va smrcu (knj. III, gl. 31.). Usporedi Slžtut grada Rijeke (Knjiga treča kaznenih paniica-gl 7-9,1!, p. ]4>. ACTA HJSTRIAE • ift ■ 2002 • t Ane N AZOR. STATUTOM PROIIV NASILJA - PRAGMATIČNOST III SAVJtST .... učinjena unutar granica splitske komune (za "veča" nedjela izvan granica splitske komune odgovarali su jedino ako bi ih oštečeni tužio), a Poljičanima se krada na stranom području toleriraia ukoliko se rodila o neprijateljstvu. Ta je odredba u skladu sa tadašnjim pravilima ratovanja u kojima je pobjednik imao pravo na plijen. Zbog toga je odlazak u borbu cesto bio motiviran upravo egzistencijalnim potrebama siromašnog stanovništva. kakvoje pretežito bilo ono koje je živjelo u brdskim pod-ručjima. Upravo takva bila su Poljica. NliKl PRIMJBRI NASILNOGA PONAŠANJA POLJIČANA U VOJNIM SUKOBIMA Usprkos nastajanju da na viastitom području za ved u red i suzbiju svaki oblik nasilja, Poljičani su u nekim sukobima izvan Poljica ponekad bili vrlo nasilni, pa i okrutni. Tako su prilikom mletacke vojne akcije protiv ustanika na otoku Hvaru 1512., Poljičani i mornari s mletačkih brodova nemilosrdno opljačkali mjesto Vrbosku (iz koje se stanovništvo prije toga povuklo), pa i mjesnu crkvu: Kod njih je bila jača želja za pij očkom negoli strah od kazne, pa ni sv prestali dok nisit opljačkali sva imovinu stanovništva. /nakar se radilo o dobrima vrlo neznatnim i male vrijed-nosti. Sve su opljačkali i nisti se skanjivali da opljačkaju čak i crkvu, iz koje je odnesena skrinja u kolojje bilo spremi/eno crkvenoposnele i ruho (izvjeStaj mletačkoga providura, Gabelič, 1988, 242). U drugom izvoru navodi se da je tom prilikom opljačkano 4000 do 5000 borila s rdela i isto toliko barila skuša, zalim s lan o ga mesa, sira, vina. platna i dosta smokava, toliko svega toga da bi se moglo opskrbiti do deset galtja (Gabelič, 1988,242). Takoder, Poljičani su, uz Vlahe, Kastelane i mletačke vojnike, sudjelovali u zločinu nad poraženim Osmanlijama, koji je počrnjen nakon zauzeča Kljsa (ožujak 1648.) tijekom Kandijskoea rata (1645.-1669-). Okrutno nasilje započelo je kad su ljudi iz Poljica i Primorja zbog prijetnji i iz osvete sasjekli na komade Ahmet-agu Barakoviča skupa s obilelji, iščupavši mu srce. Na taj su način, kako primjecuje kroničar Kandijskoga rata Franjo Difnik prekršili javno obečanje da bi iskalili svoj zvjerski gnjev, a nakon toga nastavili su s nečuvenom okrutnošču i pobiti više od 300 nesretnika koji su ga.prati.li. To je bio povod opčem nasilju i pljačkj nad pobijedenim Osmanlijama, a osobilo grozni prizori nastali su kad su iz utrobe jednog Turčina koji je bio presječen popola ispali dukati. jer su pljačkaši počeli parati i utrobe ostalih leševa pretraživajuči ima li itn u erijevima novca ili dragulja. Neki su čak uživali derati kožu smaknutim Osmanlijama, upotrijebivši njihovu kožu kao poveže, vrpce i remene, a nisu izostala ni silovanja - bez ikakva obzira na dob, spol i stanje, te sve u svemu, nije izostavljeno nijedno bezutnlje (Difnik, ¡986, 189-190). Spomenuti primjeri nasilja navedeni su jer upučuju na motive kojima su Poljičani bili vodeni. U prvom primjeru to je pljačka. Dogadaji u Vrboskoj čak su u skladu s 58 ACTA HTSTRFAF, • 10 • 2002 ♦ 1 Aiitc NAZOR S1ATUTOM PROIIV MA5IUA PRAGMATIČNOST ILI SAVJ6ST: - ., 49-62 Poljičkim statutom, koji pljačku nije smatrao zločinom itkoiiko se radilo o ue-prijateljstvu. IJostalom, ratni plijen kao pravo pobjednika sastavni je dio rafovanja u srednjem vijeku, pa su siromašna područja, u kakva se mogu ubrojiti i Poljica, bila relativno siguran izvor vojnika. Stoga ne čudi što je mletačkom zapovjedniku uspjelo be: ikakvih troškova Sinjorije sakupiti više od 400 izabranih Polj/dana te 200 Bra-čana, nešto preko 100 Zadrana i Šibenčana i 65 Trogirana (Novak, 1918, 87; Ga-belič, 1988, 24i). Dakle, bez posade brodova koja je prevozila spomenuto ljudstvo, više od polovice od ukupnog broja skupljenih vojnika šinili su Poljičani. Nakon pljačke uslijedio je drugi čin nasilja, u kojem su pobunjenim pučanima iz Vrboske zapaljene kuče. I premda se mlctački providur u pismu pravda kako to tiije bila njegova zapovijed i kako je on nastojao spriječiti paljenje (koje su čini se započeli hvarski plemiči), njegov komentar da je od velike koristi, to što je sakupio Poljičane, to više što taj pothvat nije nista stajao, a ovi su ipak onom puku ¡t!i!i strah (Gabelič, 1988, 244), odaje pravi smisao pljačke i paljenja. Ako se pijačkaško djeiovanje Poljičana može tumačiti ponajviše egzistencijalnim motivom, pa se temeljita pljačka može činiti nekom vrstom privrectivanja,26 za mletačkoga providura pljačka i paljenje dijela Vrboske bila je poruka upucena po-bunjenicima iz drugih hvarskih sela što itn se može dogoditi ako se ne pokore njegovim zabtjevima. Dakle, govor nasilja kao jasna i nemilosrdna poruka te kao sredstvo pomoču kojeg se želio ostvariti cilj - Poijičanima to je bio plijen, a mletačkom providuru zastrašivanje protivnika kako bi se slomio njegov otpor. Prhnjer ubojstava i okrutnih postupaka nad poraženim Osmanlijama nakon osvajanja Klisa u ožujku 1643., pokazuje da je i osveta bila važan motiv koji je poticao na nasilje. Uostalom, osveta je u srednjovjekovnom društvu uglavnom sma-trana iegitimnom, pa čak i obveznom; odredbe iz Poijičkoga i Splitskoga statuta glede osvete gotovo se i ne razlikuju, premda se radi o dva različita tipa zajednice - o seoskom društvu koje se razvija na prilično zatvorenom (brdskom) području i grad-skom društvu.2" Kao motiv u masakru nad Osmanlijma kod Klisa 1648. netko če možda pret-postaviti vjersku razliku izmedu muslimana i krščana, no ona u ovom slučaju čini se nije bila primarna. Ipak, vjerske razlike ne smiju se zanemarili, barem kao podloga u sukobima koji su se na hrvatskim prostorima, pa tako i na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaledu, odvijali osobito tijekom XVI. i XVTI. stoljeea. 26 Možda je neprimjcteno pljačku naavati privredivanjera, ali činjenica je da su tijekom XV(. i XVH. si. upravo pljačkaiki vojni pohodi - tzv. čeiovarvja - bili jedan od glavnih izvora prihoda stanovniStva koje je živjelo u zaledu istoine obale Jadrana. 27 O tonie da je prisutnost spomenutih motiva (pljaika i osveta) u vojnim akcijama cesto reziiitiraia strašnim nasiijirna i zloCinima svjedote t brojm drugi zapisi iz srednjega i novoga vrjeka, ali nažaiost i suvrernena dogadanja. 59 ACTA HISTRIAE • 10 • 20(12 • 1 Anic NAZOR: STATUTOM PR0T1V NASILJA - PRACMA I K" NOSI IU SAVji-ST Osvrt na odredbe Poljičkoga i drugih statuta pokazuje da je nasilje dio sred-njovjekovne sva kod ne v niče, ali i da je društvo prepoznalo nasilje kao ekstremni oblik ponašanja ljudi koji treba spriječiti i sankcionirati, prije svega na svom področju. Premda pojedine odredbe upučuju na postojanje svijesti o nasilju i zločinu kao neprihvatljivom načinu ponašanja opčenito. nasilje poč i njeno izvan granica odre-denih statutima kažnjavalo se blaže, a nasilje počrnjeno u vojnim pohodima. pa čak i ono nakon bitaka, na neki se način smatralo legitimnim {život pripadnika poražene vojske ovisio je o volji i interesu pobjednika, koji je često krši o i zadano obečanje protivniku o poštedivanju života u slučaju njegove dragovoljne predaje). Raziičitost u odnosu prema kažnjavanju nasilja upučuje na razmišljanje da odredbe statuta protiv nasilja nisu posljedica svijesti tadašnjega društva o potrebi sprečavanja svakoga nasilja (bez obzira na mjesto gdje je i osobe nad kojom je nasilje počinjeno te okolnosti u kojima je počinjeno), nego izraz pragmatičnosti, nužne da bi se na nekom podračju uspostavio red i omogučilo odredeno hijerarliijsko i institucionalno dje-lovanje, Tomu u prilog govori i usporedba odredbi Poljičkoga statuta kojima su Poljičani nastojali spriječiti nasilje (prvenstveno na svom području) s postupcima Poljičana u sukobima u XVI. i XVII. stolječu. Nasilje je bilo uzrokovano raznim motivima (najčešče egzistencijalnim) jer se nasiljem najbrže mogao ostvariti zadani cilj ~ stjecanje imovine i dobara (pljačka) ili podredivanje nekoga (bilo osobe ili večeg broja osoba, bilo teritorija) svojim interesima i svom probitku. Prema tome, može se primijetiti da je nasilje, čiji je "govor" jasan i razumljiv, služilo kao sredstvo za postizanje cilja. S obzirom na suvremene dogadaje (u kojima je nasilje ostalo važno sredstvo za postizanje cilja) i različit (licemjeran) odnos u društvu prema počinjenom nasilju, te usprkos pokušaj i! uspostave odredenih medunarodnih pravila i tijela (zakoni, sudovi) koje bi jednako kažnjavale zločine bez obzira na mjesto i osobu koja gaje počinila, nameče se pitanje koliko se svijest ljudi promijenila od srednjega vijeka do danas. 60 ACTA HISTRIAE • 10 • 2002 • Î anrcnazqr. statutom prqtiv nasi li a - praomatk wm III savjes1 , 49-62 WITH STATUTES AGAiNST VIOLENCE - PRAGMATISM OR CONSCIENCE: A CASE OF MEDIAEVAL CROATIAN COUNCIL OF POLJICA Ante NAZOR Department of History, Croatian Military Academy, MR-10000 Zagreb, lliea 256/1) e-mail: ninaOnetko.hr SUMMARY By presenting the case of the mediaeval Croatian council of Poljica, the author calls attention to the attitude of the mediaeval society towards violence. By emphasising that violence is part of the mediaeval everyday life, he refers to statutes of towns and councils as of cm attempt to prevent violence, although primarily against their "own" territories and against members of their "own" communities. This is why he also states, apart from decrees passed against violence from the Poljica statute, cases of violence committed against Poljica people in wartime circumstances, as well as cases of violence committed after battles. Motifs that actually caused this violence (robbery, vengeance) are also dealt with. Considering that the Poljica council is situated in a hilly region and that tendency towards violence is most often ascribed to the inhabitants of such regions, the author further compares the Poljica decrees with those front the statute of Split, Poljica's neighbouring mediaeval town on the eastern coast of the Adriatic Sea. Although Poljica and Split were, very different communities (village versus town society), there are no major differences in the attitude towards violence in the statutes of Poljica and Split. The author concludes that the decrees against violence are not a result of the society's conscience about the need to prevent violence in general (disregarding the place and individual against which a violent act was committed, and disregarding the circumstances in which such act u/cm committed) but a manifestation of pragmatism or the need to restore order in a certain area, which would consequently enable certain hierarchic and institutional functioning. Key words: Poljica, Poljica people, Poljica statute. Split, Split statute, violence, robbery, vengeance 61 ACTA lfISI KiAE • 10 • 2002 • 1 An« nazor. statutom PROTI V NASILJA - pragmatičnost ;U SaVJEST: - . -i"-« IZVORI 1 LITERATURA Blodi, M. (3958): Feudalno društvo. Zagreb. Bogišič, B. (1872): Pisani zakoni na sfovenskorn Jugu. Zagreb. Brandt. M. (1980): Sredttjovjekovno doba povjjesnoga razvitka. Zagreb Dilnik, F. (1986): Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji. Split. Cabelič, A. (1988): Ustanak livarskih pučana (1510-1514). Split. Glasoviti govori (1999): Zadro, I. (ed.): Glasoviti govori. Zagreb. Hvarski statut (1991): Risinondo, V. (ed.): Hvar.ski statut. Splir. Laušič, A. (1991): Postanak i razvitak poljičke kneževine. Split. Lucius (ivan Lucič) - Ostavština. Arhiv HAZU. Mošin, V. (1971): Najstariji rukopis Poljičkoga statuta i problem redakcije statuta. Poljički zbornik, II. Zagreb. Novak, G. (1918): Pucki prevratna Hvaru god. 1510-1514. Split. Pera, M. (1988): Poljički statut. Split. Statut grada Rijeke iz 1530. (1948): Herkov, Z. (ed.): Statut grada Rijeke iz 1530. Zagreb. Statut grada Splita (1987): Rismondo, V. (ed.): Statut grada Splita. Split. Zelic-Bučan. B. (1968): Bosančica - poljičko narodno pismo. Poljički zbornik, I. Zagreb-Split. 62