UDK 830.09 loan Pederin Zgodovinski arhiv Zadar
DJELO FRIEDRICHA VON GAGERN KAO IDEOLOŠKI PREDLOŽAK
NACIZMA
Baron Friedrich von Gagern, dober prijatelj Rudolfa Hansa Bartscha, se je rodil v Sloveniji, na gradu Mokrice; tam in nato v Celju je živel do preselitve v Avstrijo. V njegovih romanih o Sloveniji, navdahnjenih s teorijami avstrijskega sociologa Ludwiga Gumplowicza, v romanu o Severni Ameriki in v nekaterih drugih njegovih romanih sta izraženi teologija nasilja in zla ter ideologija rasizma in antisemitizma, ki ju je pozneje porabil Adolf Hitler. Von Gagernova ugodna mnenja o Severni Ameriki morda do neke mere pojasnjujejo Hitlerjevo popustljivo politiko do Združenih držav Amerike in Velike Britanije.
Baron Friedrich von Gagern, a close friend of Rudolf Hans Bartsch, was born in Slovenia, in the castle of Mokrice. He lived at Mokrice and in Celje before moving to Austria, where he died in 1947. His novels about Slovenia, inspired by the theories of the Austrian sociologist Ludwig Gumplowicz, his novel about North America and - some of his other novels express a theology of violence and evil, and an ideology of racism and antisemitism, later exploited by Adolf Hitler. Gagern's favorable opinions about North America may to a certain degree explain Hitler's lenient policy towards the U.S. and Great Britain.
Barun Friedrich von Gagern (1882—1947) rodjen u dvorcu Mokrice spada u red onih pisaca čije književno djelo ne čini stilske ili ideološke cjeline i ne predstavlja razvoj jer je on u tolikoj mjeri mijenjao svoje nazore na svijet da u njegovom djelu možemo izdvojiti nekoliko cjelina što se razlikuju toliko koliko opusi različitih pisaca. Te cjeline počivaju na stanovitim filozofskim shvacanjima i nazorima. Shvacanje jednog razdoblja njegova stvaranja takvo je da u njemu možemo vidjeti elemente pripreme nacističke ideologije i na-cističkog odnosa prema slovenskom narodu, pa je vjerovatno, a u slučajevima nekih djela i dosta jasno vidljivo, da se njima poslužio Adolf Hitler kod pisanja svoje knjige Mein Kampf. To nikako ne znači da bi Gagern bio neki službeni ideolog nacionalsoeijalizma jer on u tom pokretu nije aktivno sudjelo-vao, a bio je medju prvima koji su iza rata digli svoj glas protiv nacional-socijalizma. No proučavanje njegova djela ipak može nešto reći o Hitlerovoj lektiri. Hitler nije bio neuk, vjerovatnije je da je on bio načitan, ali jedno-strano načitan, a k tome i vješt plagijator.
Ne želeci pisati njegovu biografiju, jer za to nemarno ni prostora, istaknut ćemo da je u recepciji njegova djela igrao ulogu mit njegova života u Sloveniji. Gagern je bio (1906—14) urednik lovačkog časopisa Hugo'sche Jagdzeit ung (prema njegovu osnivaču Albertu Hugou, koji je časopis osnovao 1858). Kod čitanja njegovih djela, što su izlazila dvadesetih godina u vrlo velikim nakladama, igralo je neku ulogu da pisac lovi negdje daleko u djevičanskim šumama Hrvatske i Slovenije, da je svjetski čovjek u lovačkom smislu, da je lovio u inozemstvu i da je velikaš.1
1 To se npr. vidi iz napisa Egona von Kapherr i Rudolf Hans Bartsch, Friedrich von Gagern zum 50 sten Geburtstag, Wild und Hund, St Hubertus, 38 (1932), pa iz Gagernova životopisa u poglavju knjige Karla Kislingera, Gagern and Bartsch, Beč,
Lov je kao gospodarska djelatnost ili športska disciplina igrao znatnu ulogu u ljudskoj kulturi i vjeri još od kamenog doba utoliko što se lovac upuštao u lov odričuči se dobroga dijela svoje nadmoči u oružju, a ponekad se pritom i oblačio u životinjske kože da bi čekao divljač u zasjedi. Lov je dakle partnerstvo čovjeka i životinje, pa i s prirodom shvačenom najšire.2 Lov i lovačke zgode su još od doba pećinskog slikarstva davale siže umjetnosti i književnosti. Od kraja XIX st. pojavljuje se u njemačkoj književnosti plemič-ki lovački roman u okvirima zavičajnog romana (Heimatroman). Od dvadesetih godina ovog stoljeća te su romane izdavali izdavači što su štitili i pobudjivali zavičajni roman kao Paul Parey u Berlinu, Staaekmann u Leipzigu i dr. To su djela grofa Ernsta Silva-Sarouca, pa Leopolda Nositz-Reinecka, Ferdinanda von Hildepranta in dr. Sam časopis Hu$ósche Jagdzeitung koji je Gagern uredjivao, bio je časopis koji je pored ostaloga objavljivao takve novele. Ova književnost može se shvatiti kao podvrsta Heimatromana, koja dosad nije sustavno istraživana.
Gagern je stupio u književnost kao pisać takve lovačke proze. Svoje novele objavljivao je najprije u svom časopisu, a kasnije kao samostalne zbirke. God. 1907 izdao je zbirku novela Im Büchsenlicht (U svjetlu lovačke puške). Novele su lovačke zgode ispričale u prvom licu s pejsažnim uvodom kao kod Ivana S. Turgenjeva. Medjutim epsku zbilju ne predstavlja društvo shvačeno sociološki i gospodarski sa značenjem nacije. Pejsažni uvod je u pravilu šuma. Epski prostor reduciran je zemljopisno na Zumberaçko gorje, regionali-ziran s tipičnim drvečem i značajkaina krajolika, a onda provincijaliziran i folklorno egzotiziran s opisima seljaka i krivolovaca u tom nekoč uskočkom kraju u kojem je do jučer bilo hajduka. Pojmovi kao grad, tehnika, trgovina isključeni su iz epske zbilje, ali je zato kao književna vrijednost istaknut vrlo primitiven čovjek, Hrvat ili Slovenac, čiji je karakter poseban jer je usko vezan s prirodom kraja. Glavno pitanje epske zbilje nije sagledavanje društva kao nacionalne cjeline sa svrhom napretka i rješavanja problema, več posve obratno, isključivanje iz društva kao narodnogospodarske cjeline sa svrhom vidjenja biologiziranog čovjeka u prirodi, dakle rase. U tom smislu kontra-pozicija folkloriziranih i biologiziranih seljaka s blaziranim engleskim lovci-ma što piju whisky u noveli te zbirke pod naslovom »Genussfahrten und Automobiljagden« (Vožnje za zabavu i lovovi automobilom), pa »Fehlbirsch-Grenzhirsch« (Zabuna u zasjedi i granični jelen) znači eksponiranje gradjan-ske dekadencije. U noveli »Eine Soirée mit Hindernissen« (Večer sa zaprekama) Gagern opisuje lovove u Rusiji i život na feudalnim imanjima pun ljubavi prema jednostavnosti ruske patrijarhalnosti, a posebno običaj pozdrava po-ljupcem. Žene su lijepe, ali u njihovu opisu nema ničeg frivolnog što bi imalo modno-društvenu vrijednost. Rusija je za nj uzor »zdrave seljačko-šljivarske zemlje« gdje je socijalizam bio utoliko strašniji.
U ovoj noveli više nego li u drugima Gagern se iskazuje kao lovac, ali po nazoru na svijet i kao plemič i predstavnik svoje klase. Pritom lik plemiča kao identifikacijskog lika za čitatelja nije onakav kao npr. kot Gustava
1965, pod naslovom Die Jägerpersönlichkeit Friedrich von Gagerns (Eine Charakterstudie), str. 53—68; pa iz disertacije Felicitas Mayrhofer, Friedrich von Gagern, Beč, 1939, str. 5—37.
1 Upnćujem na zanimljiv esej José y Gasseta, La caza (1943).
Freytaga u Soll und Haben, dakle plemić kao vlast koja se ne može srušiti ni zaobići ili kao vojnik. To nije lik vrlo oholog i razuzdanog čovjeka i žene kao plemiči kod Antuna Kovačiča. ni osobito profinjen čovjek s estetiziranom državničkom mudrošcu, ali bez vitalnosti kao kod Ive Vojnovica. Sve su to gradjanska vidjenja plemiča. Ali Gagern nije gradjanin, več velikaš i za nj je plemić čovjek Slobodan od gradske uljudbe i zbog toga usko saživljen sa svojim krajem shvačenim feudalno, a ne nacionalno, koji nije ni seljak, a seljak mu iskazuje štovanje jer u toj podložnosti vidi prirodno stanje svijeta odredjenog kozmički i biološki. Sve ovo, njegovo patrijarhalno držanje, protuli-beralnost, protusocijalizam, biologizacija čovjeka i uska veza sa regionalizi-ranim zavičajem približava Gagerna zavičajnom romanu.3
U noveli iste zbirke pod naslovom »Opfer« (Žrtva) on opisuje svoju staru lovačku pušku koju je odbacio kad je dobio jednu novu i moderniju. No onda mu je stara puška pokazala blisku saživljenost njegove snage i krvi sa zavičajnom zemljom, što s jedne strane ulazi u okvir zavičajnog romana, a s druge ističe novu funkciju plemstva i poseban tim aristokratizma što može podsjetiti na Hitlerov pojam nove aristokracije koja potječe sa sela. No o tome niže.
S druge strane kod Gagerna nema onog malogradjanski politiziranog pučko-pedagoškog držanja zavičajnog romana, te literature pučkih učitelja i sinova kułaka i malih obrtnika, uopće onih koji se iz seljaštva uspinju u ma-logradjanstvo.4 Gagern je bio velikaš, barun, sve ako prihvača zavičajni roman, osjeća se predstavnikom svoje klase i to mu vezuje ruke i uvjetuje njegovo grandseigneursko držanje, a modificira i njegov ideološki nazor na svijet. U noveli »Intermezzo« iste zbirke opisuje ljubav srndaća i srne. Srndać joj udvara, a kad mu se ona ne da, goni je dok je ne dobije. Ljubav provaljuje kao iskonski nagon, a u času orgazma počinje ljetna oluja. Na kraju srndać od-bacuje ženku. Da li su ljudi ovdje prikazani kao životinje ili obratno, nije pitanje. Važna je otajstvena povezanost spolnog orgazma para srndaća s pri-rodom (oluja), da se spozna Gagernova biologizacija čovjeka koja nije natura-listička i izvanjski socijalizirana, već odbacuje gradjanski i krščanski moral u postupku panteiziranja. Pri tome se Gagern oslanja na Goethea, što se vidi iz njegova kasnijeg inottoa zbirci Geister Gänger Gesichte Geroalten (1932) koji je uzet iz Fausta (»Und wenn Natur dich unterweist / Dann geht die Seelenkraft dir auf, ,/Wie spricht ein Geist zum andern Geist«, citiram prema Ga-gernovom citatu).
lako je blizak zavičajnom romanu, Gagern nije poprimio malogradjansko socijalno-pripovjedačko držanje tog romana, a kao krajnji cilj svog stvaranja on nije uzeo sagledavanje čovjeka prema društvu, gradu, pokrajini ili naciji uz odobravanje politici vlasti, što je činio zavičajni roman, vec je želio sagle-dati čovjeka po injeri panteistički shvačene prirode čime je on ideološki prekoračio okvir zavičajnog romana, odnosno stvorio je zavičajni roman velikaškog tipa preuzevši u književnost sav smisao za prirodno, patrijarhalno
11 O ovim značajkama zavičajnog romana vidi kod Karlheinza Rossbachera, Heimatbewegung und Heimatroman, Zu einer Literatursoziologie der Jahrhundertwende, Stuttgart, 1975, str. 25, 39, 48. Gagernu je kasnije napisao recenziju o romanu Die Strasse glavni ideolog zavičajnog romana Adolf Bartels, Die Strasse, li: Hammer, Leipzig, 1930, br. 662, str. 43. Gagern je bio blizak prijatelj s Rudolfom Hansom Bart-schom. piscem austrijskog zavičajnog romana bliskog nacionalsocijalizmu.
4 K.-H. Rossbacher, Op. cit., str. 69—98.
i veličastveno, svojstveno njegovu staležu. Zavičajni roman okupljao je unezvjereno čitateljstvo u velikom obratu ukusa i promjenama obzora čitatelj-skog očekivanja na prijelomu stoljeća, pa je Gagern u tom smislu okupljao i integrirao polemičko čitateljstvo. Odatle njegovo ukrepljivanje konvencio-nalno-patrijarhalnih vrijednosti u postupku čudorednog koincidiranja s čitate-ljem. No tu je on stvorio i predložak Hitlerovog shvačanja suvremene umjet-nosti kao moralno problematične i dekadentne.
U zbirci pod naslovom Wundfahrten. Geschichten von Jägern und Wäldern, Neue Novellen (Leipzig, 1910) (Krvavi tragovi. Priče o lovcima i šumama, Nove novele) on je u noveli »Waffenfrühe« (Uranak s oružjem) opisao šumu kao organizam sa svojim metabolizmom u kojem jači jedu slabije, a najjači je čovjek s puškoin koji postaje »knezom velikog carstva«. Covjekova okolina preina tome nije društvo, nacija, država, kao u realizmu, več priroda shvačena darvinistički kao evolutivni stroj koji pokreče nagon za samoodržanjem. Vrije-me u ovoj noveli nije kalendarsko ni biografsko, več evoluciOno, a čovjek sužen na pitanje borbe za opstanak u kojoj je nasilje zamijenilo moral i osječaj zajedništva.
U noveli »Der Gast« (Gost) junak je mladi lovae-poganin koji živi duboko u šumi. Uljudba mu se približava u osobi bludnice s kojom ljudi potajno uživaju da bi je javno pribili na stup sramote i svečenika koji ga udara pro-kletstvom jer živi u grijehu. Lovac-poganin neče izdržati dodir s uljudbom. Uljudba ovdje znači pogubnu spolnost, vjersko licemjerje,'priroda je konoti-rana s poganstvom, lovac-poganin (Heidjäger) liječi bludnicu tako da ubije zeca, ispeče mu srce, smrvi ga u prašinu i pravi napitak za bolesnicu. Vrst teksta ide od teksta bajke, kad bludnica pripovijeda kako je bila gošča kralja u palači sa sto prijestola, do biblijskog teksta sličnog tekstu Nietzscheova Also Sprach Zarathustra. S Nietzscheom je Gagernu zajedničko odbacivanje krščanstva, no Gagern dodaje još i niagiju poganstva.
Lik čovjeka, koji živi u šumi i toliko je daleko od uljudbe da ne zna ni za vjeru, pojavljuje se u noveli »Fragaria, die Bucklige« (Grbavica Fragaria). Tu se pojavljuje lik stare Slovenke koju inještani i pop optužuju da je vještica. To ujedno kaže i o referencijalnosti Slavenâ u Gagernovoj prozi. Slaveni, toč-nije Hrvati i Slovenci su po uljudbi niži od Nijemaca, ali su bliži prirodi i time zapravo iznad njh. Politički je Gagern inače bio protivnik Slavena, pa je u uvodu (»Zum Geleit«) izdanju zbirke Im Büchsenlicht (Leipzig, 1924) pisao o caru koji počiva u Kapuzinergruft u Beču, gdje ima napokon mira od slavenske bagre (»von Tschechen und Slowaken und Polacken und Morlacken«). Pitanje poganstva i čaranja nisu za nj kao za nadrealistę pitanje nadilaženja estetskog plana i spekulativne filozofije,5 a ni pitanje dodira s vrhunaravnim kao u romantizmu več upravo put do grada i svili oblika uljudbe preina prirodi. Prava suprotnost civilizaciji nije čovjek-poganin, več upravo životinja koju je čovjek pobijedio, ali je nije pokorio, a bitku je napokon izgubio jer ga je civilizacija iskvarila. Taka v nazor Gagern izriče u noveli »Jägerbriefe« (Lo-vačka pisma) iste zbirke. Medjutim ovi likovi Slovenaca, koji su još uvijek pogani, temelje se vjerovatno na teoriji Ludwiga Gumplowicza, koji je smatrao da nove vjere sporo prodiru i ne mogu nikad potpuno nadvladati stare. Nova
5 Yves Duplessis, Le Surréalisme, Paris, 1955, str. 90.
vjera obično se zadovoljava tirne da se proglasi vladajučom i državnom vjerom.®
U svojoj oporbi racionalističkoj gradjanskoj civilizaciji Gagern je išao i dalje pa je stvorio novelu koju bismo mogli nazvati antikriminalnom. To su novele »Der Fall Walworth« (Slučaj W.) in »Spürschnee« (Njuh na snijegu). U oba ova slučaja radi se o čovjeku koji je na zagoneten način poginuo u lovu. Prva novela je okvirna. Vrlo bogati Lord Leny Walworth, prijatelj američkog financijera in političara Horatio Sandersa, pogiba na zagoneten način u lovu i ostavlja mladu i lijepu udovicu s kojom se nije slagao. Malo iza toga njegov brat počini samoubojstvo, sada jedina baštinica prelazi na katolicizem, postaje redovnicom i pretvara dvorac u samostan kojem postaje nadstojnicom. Poslije uvodnog prikaza senzacionalističkih napisa u novinama i uzaludne istrage Scottland Yarda pisanog sakrivenom polemikom, koja pokazuje prezir prema tom civilizacijskom aparatu, Walworthov odvjetnik priča, au toru slučaj. No kad je odvjetnik završio, pisac, zapravo predstavnik čitatelja kao privilegira-nog gledaoca, još uvijek ne zna kako je Walworth stradao pa to kaže odvjetni-ku koj če na to suhoparno da mu je žao i odlazi. Odvjetnik s naočalima, koji govori s formulama uljudnog obijanja, konotira gradjanstvo, a Gagern se u ovoj noveli zapravo narugao gradjanskom čitatelju time što je parodirao oblik kriminalističke pripovjetke kao zagonetke što se rješava intelektualnim sred-stvima.7 Razbor i razum su mnoštvo povijesnih predrasuda. ubojstvo nije uloga u igri, nego sudbina čovjeka koji ne živi skučen u sustavu moralnih vrijednosti stvorenih od čovjeka,8 več kao dio panteistički shvačene prirode u kojoj postoji samo organska materija, samo jači i slabiji što se bez prestanka bore za opstanak. Čovjek nije najjači u ovoj borbi, on je samo dio tog vječno pokretljivog organizma u tajanstvenom dodiru s materijom. Lovac na primjer mora postati medijem svoje puške. S ovim likom Gagern se približio tipu novele E. T. A. Hoffmanna kao Das Fräulein Don Scudery (Gospodjica Scudery) u kojoj se pojavljuje čovjek obuzet tajanstvenom strašču pa se zločin 11e može objasniti, ako se ne objaśni neobjašnjiva psihološka strast. Razlika je 11 tome što je strast Hoffmannovih junaka vezana uz vrhunaravno, a to je satanično, dok je Walworthova strast lov, a to če reči veza s panteistički shva-čenom prirodom. Kad se iznevjerio toj strasti, oženivši se i odavši se mondenom životu sa ženom i Horatio Sandersom, postao je rastrojen i poginuo je. Njegovu bolest ne može objasniti lječnik. a smrt Scotland Yard, jer je Walworth žrtva velikog organizma prirode koji ga je osudio na smrt jer mu se iznevjerio.
U »Spürschnee«, takodjer okvirnoj pripovjetci, pripovjedač priča kako je progonio krivolovca jer je ubio njegova lovca. Racionalnim umovanjem utvr-dio je da je ubojica pucao s ledja, iz puške, ne iz pištolja, da je obuo čizme 11 namjeri da potjeru navede na krivi trag. Sve je to riješio, ali ubojicu nije uhvatio jer mu je ovaj izmakao u zadnji čas narugavši mu se. Onda je nagonom otkrio ubojico, ali redarstvo i sud s tak vini otkričem nisu mogli ništa
0 L. Gumplowicz, Der Rassenkampf, Soziologische Untersuchungen, Innsbruck, 21909, str. 227; slično i Henri Bergson, Les deux sources de la morale et la religion, Paris, 1967, str. 198.
7	Stanko Łasić, Poetika kriminalističkog romana, Zagreb, 1973.
8	Ivan Pederin, Na izvorištima trivijalne književnosti, Izraz, 22 (1978), br. 11—12, str. 1517—40.
početi jer su slijepi i oslijepili, zato je pripovjedač na kraju dao razumjeti da je sam u šumi obračunao s ubojicom i ubio ga. Čovjek dakle nije racionalno biče, nego životinja, uljudba je apsurd. Ova uvjerenja Gagern je izrekao književnim znakovima, u slučaju posljednje dvije novele tako što je parodirao oblik kriminalističkog romana da bi pokazao nemoč uma, kulture i morala. Na taj način, uz ovakav nazor na svijet on se pridružio nazorima ekspresionizma.
Ova djela pokazala su i neke slabosti Gagernove proze. Te su se sastojale poglavito u njegovoj želji da dokaže neke znanstvene nazore na svijet. To mu je bilo i moguče jer se on složio izvanjskim stilskim sredstviina realističkog pripovijedanja, a to če reči da je kao pripovjedač bio nazočan u tekstu kao komentator, pa je u tim komentarima izricao, ponekad i nametljivo svoje znanstvene nazore nekad i u aforističkom obliku.
U slijedečoj zbirci — Kolk der Rabe (Gavran Kolk) (1911) koju je izdao skupa s jednim drugim lovačkim piiscem Egonom von Kapherrom, kritika kulture i razuma manje je uspjela. U tim se novelama pojavljuju antro-pomorfizirane životinje koje kritički gledaju ljudsko društvo, odnosno žive onako kako bi trebali živjeti ljudi.
U zbirci novela Von der Strecke, Drei Geschichten von Jägern und Gejagten (Odstreli, Tri pripovjetke o lovciina i lovljenima, Leipzig, 1924) ističe se novela »Resa«. To je novela linearne fabule kako kod I. S. Turgenjeva. Autor lovi i sreče se u šumi, ne s čudnim čovjekom kao{ kod I. Turgenjeva, več s čudnom ženom — uskočkom djevojkom Resom. Ona je drugačija od ostalih seoskih djevojaka, živi kod ujaka pošto joj je majka umrla, oca ne poznaje, jer je vanbračna. Majka je živjela s kćerkom sama u šumi i nikąd nije išla u crkvu. To je daljnja razrada lika žene-poganiine čija intimna veza s prirodom djeluje na prvi mah groteskno u smislu da se gube kategorije orijentacije u životu." Gubitak tih kategorija očituje se kod Rese u njezinu agresivnom spoinom držanju prema autoru — pripovjedaču. To nije samo zato da bi izbjegla težak život kod ujaka, jer ujak je se želi riješiti i dati autoru da bude služavka na njegovu imanju, a njegovi sinovi žele s njom leči. Resa nije socijalno-bioIogiz,irana junakinja naturaliističke proze koja propada u društvu, dobija vanbračno dijete, odaje se prostituciji, propada kao Gervaise iz Zolinog L'Assomoire, več seljačka Ijepotica kojoj lovci pokušavaju staviti ruku pod suknju. Ona se sve više mitologizira i onako mišičava, samostalna, spolno agresivna prema autoru pop rima črte Diane ili vile zbog svog zagonetnog podrijetla koje se odaje ncodredjenim i ne-običnim izgledom. Do ljubavnog sjediinjenja s njom dolazi u solsticijskoj noči sv. Ivana tako da orgazam koincidira s večini ritmom prirode. Poslije obljube naglo nestaje da ne bi dobila dijete od autora koji je plemič in prema tome čovjek driigog kova, ali istodobno postaje »ovozemaljska« žena, udaje se, dobija djecu, brine se o niužu, stoki, stajama, o povrču u vrtu.
Gagernov biologizirani čovjek je prema tome rasa, a rasa izraz njegova postojanja. Kao takav on se bori za opstanak u okviru životinjskog carstva, ne kulture koja nije priroda, več čovjekov grob. Ovo držanje odgovara potrebi tog zavičajnog romana da se .selo vidi kao svijet in nuce. Ono je
" W. Kayser, Das Groteske, Seine Gestaltung in Malerei und Dichtung, Oldenburg und Hainburg, 1957.
obično okruženo planinama što djeluje kao zaštita idiliziranom ognjištu koje sugerira topliinu i hranu. Svi ovi mehanizmi sugeriraju autarhičnost sitnog proizvodjača koji se boji industrijske konkurencije.10 Gagern shvačen kao grandseigneurski pisac zavičajnog romana i predstavnik feudalizma ovdje funkcionira u smislu feudalne autarhičnostii plemičke ekonomije koja se boji konkurencije prekomorskog žita. Medjutim, Gagern je svojim pante-ističkim nazorom mnogo korjenitiji od zavičajnog romana, njegova šuma zatvorena je prema gradu i kulturi, ali je otvorena prema kozmosu. Čovjek je biologiziran i shvačen kao rasa, životinja, ali ne ideologùziiran nacionalno i socijalno kao u zavičajnom romanu. Tako je Gagern, koji se dvadesetih godina držao kao velikonjemački šoviinist. pa je iz tih razloga otišao iz Slovenije, gdje je živio, u Njemačku, a Slavene nije volio kao političke narode, stvorio svojstven lik — »uskokinje« u Resii kao književnom znaku. Dao joj je rasne, nikako nacionalne konotaoije, jer naciju Gagern odbacuje kao stečevinu kulture.
No Gagern smatra ovdje da su plemiči jedna rasa, a seljaci druga, ni bolja ni gora, ali različita u evolucionom stroju prirode. Resa neče iz svoje rase jer samo ostanak u oznakama rase jamči rascvat postojanja i ulogu u evolucionom stroju. U Sloveniji su plemiči zaista bili Nijemci, a seljaci Slovenci, ali to jamačno nije jedino na čemu je Gagern temeljio svoj nazor o različitostii i klasnoj ulozi rasâ. Prema austrijskom sociologu i darvinisti, Poljaku Ludwigu Gumplowiczu," po'vijest je počela onda kad je jedan čopor praljudi pokorio drugi i prisilio ga da za nj radi. Klase su prema njemu nekadašnje rase, država koja je tako nastala zapravo je sankcionirala nejednakosti i izrabljivanje slabijeg od strane jačeg. Gagernova nevjera u postojanje duhovne individualnosti ii priznavanje rase kao jedinog nosi-telja ljudske raznolikosti takodjer se temelji na Guniplowiczevim nazorima. A Guniplowicz nije vjerovao u postojanje individualnosti i slobodne volje smatrajuči čovjeka proizvodom njegove sredine. Kao L. Gumplowicz i Gagern smatra da je čudoredje samo običajem sankcionirano pravo jačeg i taj nazor nači če se gotovo u sviim njegovim djelima. Ovdje je put prema Hitlerovom pojmu rase gospodara ((Herrenvolk) jasniji nego kod Nietzsche-ova jedinstva ljepote i snage.
Gumplowiiczeva socijalna misao pruža temelj Gagernovu nazoru na svijet. Guniplowicz naime smatra da napredak uopče ne postoji, razvoj je samo kružni tijek (Kreislauf), pa su npr. suvremene narodne mase samo pri-vidno bolje od barbarskih naroda, pranagoni u njima žive i nisu izmijenjeni u povijeisti koja je prirodni proces.13 Gagernov nazor na svijet, u kojem se on držao kao predstavnik svoje klase i smairao tu klasu društveno najbitni-jom, proistekao je iz krize liberalizma i individualizma što je počela sredi-iioiii prošloga stolječa s Comteovim pozitivizmom, raznim oblicima društve-nog i biološkog deterininizma, Darwinovini evolucionizmiom i drugim pokre-tima.14 Njegova konzervativnost, iako defenzivna u svojoj biti, nije medjutim
10 K.-H. Rossbacher, Op. cit., str. 112, 140 f.
» Grundriss der Soziologie, Beč, 21905, str. 187—95.
12	Ibid., str. 269—70, 291, 315.
13	Ibid., str. 351—61.
14	William Aylott Orton, The Liberal Tradition, A Study of the Social and Spiritual Conditions of Freedom, New Haven, 1946, str. 201 f.
pokazivala oprez hladnog i ravnodušnog kalkulatora kakav je bio Metternich,15 nego radikalizam, kakov se u konzervativizmu pojavio poslije afere Dreyfuss. To je značilno da se on u zbirci Birschen und Böcke (Šuljanja i srn-dači, 1925) osjećao kao nasljednik Franaka i Langobarda koji su preplavili zapadni Balkan »Zadnji njemački lovac i stožer na najistaknutijein mjestu« (str. 46. izd. iz 1931) shvačajuči povijest kao Gumplowicz, dakle kao evoluciju i odbacujuói »slavensku poluinteligenoiju« (str. 72). Gagern se, to je ne-prijeporno, u to doba držao negativno prema nama. On nije pokušavao poli-tički djelovati medju južnim Slavenima prema Felicitas Mayerhofen16
U romanu Das Geheimnis (Tajna, 1915) on je opisao Sloveniju kao mjesto gdje plemstvo i puk još živi u initskom poganskom dobu. Poslije senzibili-ziranog opisa krajolika opisao je Slovence u najbližem eusjedstvu mita i prirode, a njihov jezik kao nešto slično glasanju sokolova. Slika Slavena ovdje je povoljnija. Slaveni su plemenita rasa jer su još uvijek pogani i štuju Peruna i Swantewita, a tu žive iz pradavnih doba. Ljuba v grofa i slovenske djevojke Marije izmjenjuje se s mitskom ljubavlju vile Rojenitze i lovca. Oba naroda pomažu očuvanju mitskog doba. Slovenci svojim teškim trudom, marljivošču i privrženošču poganstvu, Nijemci mudrošču i stro-gošču. Grad i škole u koj'ima nastaju loši običaji podlokavaju taj idilizirani svijet. Seljački narod-klasa dakle Slovenci, nisu gori od gospodskog naroda-klase — Nijemaca, oni su samo drugačiji, a to znači da su u drugačiijem odnosu prema prirodi. Tu se Gagernov nazor na svijet qpet vezuje uz L. Gumplowicza koji je smatrao da svojstva rase nastaju iz odnosa prema prirodi, da zavise o tome da li se neka rasa u pradomovini bavila ril>olovoni, lovom i stočarslvom, a odraz rase da su vjera i jezik.17 Gagern ovdje ne prizna-je neku hijerarhiju klasno-nacionalnih vrijednost, hijerarhiju zasnovami na eklezijastiikalno-feudalmni aristoteličnim pojmovima, a ni hijerarhiju zasno-vanu na gradjanskom postherderovskoni pojmu slobodoljubivog naroda, vladajučeg naroda, kakvo je vrednovanje Guniplowiczevo. U toni pogledu Gagern je kao plemič rezerviran prema pojmu gradjanske slobode. Misli Johanna Gottfrieda Herdera o odnosu naroda i prirode i karakteru toga naroda, koji je u uskoj vezi s podnebljem, relijefom, florom i faunom stano-vite zemlje igruju ipak znatnu ulogu kod Gagerna utoliko što on uspostavlja posve svoju hijerarhiju vrijednosti — narod vrijedi onoliko koliko je jaka i iskonska njegova veza s prirodom koja se očituje radom i čuvanjem poganske mitologije što znači otpril-ike ono isto što i kod J. G. Herdera folklor. Pojani rada u ovoin Gagernovom djelu odgovara otprilike toni pojmu u za-vičajnom romanu, ali je kod plemiča modificiran lovom. U toni smislu Slaveni, od kojih je poganstvo još živo ispod krščanske pozlate, čak su iznad Nijemaca. kasnije je Gagern Slavene prikazivao kao neku varijantu Germana koji su zajedno s njima potekli s otoka Rujami (Rügen), oni su kao i Kelti »ariopejska brača« Gernianiina, narodi koji su izmijenili svijet
15	Henry A. Kissinger, Obnovljeni svijet, Metternich, Castlereagh i problemi mira 1812—1822, Zagreb, 1976, str. 20. 32.
16	O Gagernu se pojavila vrlo kratka bilješka u Leksikonu Minerva, pruktični pri-ručnik za modernog čovjeka, Zagreb, 1936, str. 431.
17	Der Rassenkampf, Innsbruck, «1909, str. 255, 380. 1. Albert Soergel je kao kriti-čar istakao da je prirodu u ovom romanu nešto poput osobę koja sudjeluje u /.bivanju, usp. izvadak na poledjini Gagernova djela der Jäger und sein Schatten, Berlin, 1940.
ponosom i mačem, borili se za svoje bogove. Germani slavenskoj krvi moraju biti zahvalni za mnoge pobude.18
Ova plemićka slika seljaka suprostavlja se realističkom romanu kojii vidi seljaka kao nositelja nacionalnog identiteta, a onda kao nositelja rada i mogučeg useljenika u klasu naobraženog gradjanstva. On je do potrebe pedagoški zabrinut za zdravlje seljačkih masa, za njihovu političku slobodu, želi znati da li je osnovno školstvo na inaterinjskom jeziku ili ne, no gra-djanski pisac uvijek se osjeća članom intelektualne elite i kaio takav iznad seljaka.
Gagern u seljaku vidi otprilike prijelazni stadij izmedju čovjeka i živo-tinje i cjeni ga baš zbog toga. On u njemu vidi stvora koji funkcionira u polivalentnom odnosu prema prirodi, šumi, bilju i životinjama i koji uopče ne misli socijalno, dok ga naobrazba ne otrgne od prirode. On seljaka gleda u okviru anorganski koncipirane države kao socijalno nepromjenjivo biče u smislu straha od raspada društva u gradjanskoj revoluciji18 koja če početi kad gradjanska naobrazba zahvati selo.
Jedna analiza njegovih, nazovimo ih tako. ideoloških djelâ sada se sama naineče. To su djela Der böse Geist (Zloduh, 1913). Das nackte Leben (Goli život, 1923) i Das Grenzerbuch (Knjiga o graničarima. 1927). Ova djela na-zivamo ideološkim, jer ona nisu jezične umjetnine 11 punom smislu riječi, a služe dokazivanju znanstvenih i socioloških nazora. Prva dva su otprilike romantizirani i dijalogizirani eseji, a treče je neka romantiziirana povijest sjeverne Amerike.
Der böse Geist je društveno-politička analiza Carevine 11 krizi koju ona neče nadživjeti. Glavnog junaka ovaj dijalogizirani i romantizirani esej nema,20 epski je prostor Austro-Ugarska, a autor u taj prostor uvodi niz junaka sukiadno tradiciji naturalističkog romana od kojih nijedan junak nije glavni, a svaki zastupa neku klasu. Mjerodavan je nazor junaka-plemiča i taj se dokazuje. Ostali junaci su odvjetnik-klerikalac lisičjeg lica Ignaz Loyola Schlacker, politikant koji potječe iz niskih klasa, prelat Hirtzer koji se zaredio da bi dobro živio, a bavi se politikom, seljaci koji se spore s plemičima zbog lova i slavenski industrijski proletarijat, ta nezdrava krv društva. Jer dok se Slaveniima pristupalo s bičem oni su bili uporabivi, njihovo rodoljubi je bilo je prihvatljivo, a bili sil odlični vojnici. Onda su ih buržuji doveli 11 predgradja, tu su postali ološ koji sluša socialiste da postane .grobar njemačke Austrije. Tu se kod Gagerna opaža u to doba u nje-mačkom dijelu Austrije prošireni strah za njcmačku hegemoni ju koji če se izraziti u Svenjemačkoj stranci (Alldeutsche) Georga von Schönerera, a naći če se i kod Adolfa Hitlera koji je čak smatrao da je Fran jo Ferdinand bio nositelj čehizacije Austrije.21 Plemiči, od kojih se zbog odgoja i krvi očekuje
18	Schwerter und Spindeln, Ahnen des Abendlandes, Berlin, 1939, str. 7—11.
19	F. J. C. Hearnshaw, Conservatism in England, London, 1933, str. 27.
20	Gagern je u pismu R. H. Bartschu več 28. prosinca 1913. pisao da se stidi tog romana koji je pun grešaka jer se držao povijesti. Smatrao je da to i nije roman u punom smislu riječi, več opis nedavne povijesti, seljaštva i ustava, Kislinger, Op. cit., str. 51.
21	Mein Kampf, München, 1937, str. 82—101. U doba kad je Gagern pisao ovaj roman, 1911. bio je mjesni okružni poglavar Janez Tekavčič. Taj mu je oduzeo oružni list. Gagerna je to toliko razjarilo da je 14. siječnja pisao svom prijatelju R. H.
samo najbolje, zapostavljeni su, u vojsci je svaki hrvatski graničar važniji, u uredima svaki Čeh, u književnosti svaki Zidov, na izborima svaki klerika-lac. Hiperprodukcija u industriji i kancelariji baca iskru razdora izmedju Nijemaca i Slavenâ, Gagern je njihov politički i socijalni protivrak u po-stupku industrializacije, ne rasni, Plemstvo valja obnoviti i očeličiti. Tu se Gagern pokazao blizak francuskim sociolozima, Ernestu Renanu i Hippolyte Taineu, pa Fustel de Coulagne (u La Cité antique) koji su isticali pozitivnu ulogu francuskog plemstva što je po njihovu mišljenju germanskog podrijet-la. Oni su smatrali da je Pruska pobijedila 1871. jer je održala vlast plemstva koje je dragocjena esencija nacije tražeči savez gradjanstva i plemstva u obrani od novovjekog barbarstva. Svim ovim francuskim sociolozima za-jednička je vjera u nadmoć germanskih protestantskih naroda i uvjerenje da če postati sudionikom te nadmoči putem obnove plemstva koje je germanskog podrijetla i krvi. Slično i Gagern koji je k tome 1910. prešao na protestantizam. No koti Gagerna opaža se i osječaj ugroženosti i strah za kulturu i čast vojske, strah od proletarijata, gradskog ološa i socijalizma tipičan za početke fašizma.22 Za razliku od preteča francuskih fašista Maurice Barrèsa i Edouarda Drumonta, pa vodje tih fašista Charlesa Maurrasa, koji su isticali svoj katolicizem, Gagern se ističe svojim protuklerikalnim drža-njem, k tome on ne zagovara savez plemstva i gradjanstva, več okrece oštricu svoje kritike protiv gradjanstva i novcarâ koji su uništili patrijarhalno selo napravivši od seljaka zvijer. Austrija je time prestala biti domovinom i postala državom ljudi bez prava i zavičaja carstvom prognanika. Izlaz se nalazi u dolasku u Njeinačku »jednom živom narodu« (str. 321).
U djelu Das nackte Leben (Goli život, 1923) Gagern je opisao razgovor Bečanina Renéa, rodjena u nekoj prekrasnoj vili u Carigradskom predgradju Pera, sa Zidovom Efremom Efrusom trgovcem u Tetuanu, a.potom sa plavo-okim narodom Ruafa u planinama Maroka.
René je Austrijanac duboko prožet raznolikošču kultura. Zidov što Ruafi-ma prodaje puške i posudjuje novae da plate krvarinu uz lihvarske kamate, generalni je konzul kulture i kozmopolitizma na svijetu. Berlin mu je grad gdje gradjanska životinja živi po redarstveno odredjenom planu. Amerika je zemlja neukusa i karikatura germanstva, a kultura, koji je najbolji izraz Zidov je grad, grad trulih crijeva, paukâ, smetišta, zadaha amonijaka i mi-jazma. Slično kao i Arthur Gobineau Gagern smatra da suvremena uljudba predstavlja iniiješanje rasâ u postupku stvaranja banalne i efemerne jedna-kosti: u postupku novčane uljudbe nastaje Zidov, Zidov čini novae, a novac Zidova. Tim je Gagern Zidova napravio pojmom i simbolom buržuja. Sociologija zna za tri tipa osudjivanja židovstva. Liberali smatraju da su Zidovi nesnošljivi i zatvoreni, socijalisti u Zidovu vide nositelja kapitalizma i ban-karstva, konzervativci u Zidovima vide prevratnike i internacionalce.2* Ga-gernovio vidjenje Zidova kao buržuja bilo bi dakle aristokratsko. Ono nije
Bartschu da se njemački plemič-koljenovič osječa u Sloveniji kao sokol kojeg napada deset tisuča vranâ. 19. siječnja pisao je da Slavene nije trebalo primiti u austrijski državni aparat jer su niža rasa, da Austria nema budučnost u trijalizmu kao ni u dualizmu jer je Balkan najgori neprijatelj Austrije, Kislinger, Op. cit., str. 32, 34.
n Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche, München, 1963, str. 93—96, 511.
13 Ibid., str. 408.
kao Hitlerov antisemitizem. Adolf Hitler je u Židovima vidio kozmopolite i burżuje, a njihovu kulturu smatrao je iskvarenom kulturom drugih naroda, smatrao je da Zidovi nemaju kulture ni idealizma, da su nesposobni za po-žrtvovnost, njihov je cilj pobjeda parlamentarizma i demokracije, gradjan-stvo se služilo Židovima protiv plemstva, sad se proletariat njima služi protiv gradjanstva. Prema tome, Gagernovo vidjenje Zidova kao nositelja gradjanske uljudbe i novčarstva naliči Hitlerovom i pretstavlja otprilike polezište za Hitlerove nazore koji je pak najboljim izrazom židovskog duha smatrao upravo marksizem.24 No Gagernovo vidjenje povezano je s druge strane nazorom L. Gumplowicze koji je smatrao da su klase nekedešnje rese. Gredjenstvo je tekodjer resa, ali ne rase što se potvrdila osvajačkim ratom kao plemstvo, več miroljubivim useljevenjem obrtnike i trgovece.25 Gegern se nedelje heineovskom ironijom rugeo »teutonskoj« učenosti, ženama čija je ljubev keo lijepo uvezeno znenstveno djelo u 24 sveske se 179 strenice uvode, dve sveske predgovore, koji rezgovereju o ljepoti, umjetno-sti i duši.
Toni svijetu dekedentne i benelne uljudbe Gegern suprostevlje svijet Ruefa, plavokosog gorštačkog nerode, potomeke Vendele koji ne govore arapski, ali su muslimani. To su stasiti gorštaci junačkog izglede. Oni ne trebeju krščanstva jer ne poznaju ropstva i nevolje, rodjeni su plemiči, plemiči zeto što njihove mišica ve noge nisu stupile na esfelt, što ne poznaju pošte, novine i srednjoevropskog vremena, što nikad niisu rasprevljeli o književnosti. Krvne osvete evocire prestare junečka djela predeka, doba Oresta, Medeje, Edipa i čast.
Oružje, koje Ruafi iznad svega ljube čini rasu, temelji novu vrstu, osvaje carstva, oslobadje od ropstve. Oveko suprostavljanje efemerne srednjoevrop-ske uljudbe i tradicionelne kulture uz durviniističke shvečenje odgovere ne-zorime Friedricha Nietzschea, takodjer i odbacivenje krščanstva kao vjere bijedniko. Dekeko, opozicije selo — gred ovdje približeve Gegerne zevičej-nom romanu, no taj roman prihvače stečevine F. Nietzschee iz treče ruke, Gugern umije potvrditi svoje velikeško držanje. I odnos prema ženi odgovere ovdje kod Gegerne Nietzscheu, žene je de pomaže ratnicime u retu, de redje snežne,i zdreve sinove Ruefljenke ih i radjaju i ponosne su na sinove, a ne na nakit kao Evropljenke. Slično je i Hitler smetreo de je žene u prvom redu zeto de redja.26 Kod ove ocjene Gagernovog djele velje isteknuti de je ono izašlo u preko 20 velikih nuklede.
Das Grenzerbuch. Von Pfadfindern, Häuptlingen und Lederstrümpfen (Knjige o greničarima. O izvidjačinie, poglevicema i kožnim čarepeme, 1927) je povijest kolonizacije sjeverne Amerike napisene poput Tacitove Ger-manije. Ta povijest je romantizirana tako da pisac izvodi ne epsku scenu
« Mein Kampf, München, 1937, str. 327, 330—36, 347, 350—58. I Hitler je bio pro-tivnik gradjanstva i smatrao je da je partijska hijerarhija mora dati novo plemstvo, namjeravao je u bliskoj budućnosti slomiti krupni kapital i prusko činovništvo. Cornelius Schnauber, Der Kreis um Hitler berichtet. NS-Ideologie und Hitlerdiktatur in Aufzeichmungen und Erinnerungen, u: Gegenwartsliteratur Drittes Reich, Deutsche Autoren in der Auseinandersetzung mit der Vergangenheit, hrsg. von Hans Wagener, Stuttgart, 1977, str. 287, 291.
M L. Guinplowicz, Der Rassenkampf, Innsbruck, 4909, str. 366.
îe Mein Kampf, München, 1937, str. 447, 460.
niz junaka te kolonizacije. Amerika je keltogermanski Rim, a Irokezi, Dela-wari, Huroni i si. nisu manje važni od Samničana ili Etruščana. Pišuci povi-jesno djelo Gagern nije priznao i povijesno vrijeme, vrijeme njegova pripovijedanja osvajačko je, poklapa se sa slijedom osvajanja. A ta osvajanja nisu djela velikih junaka poput onih iz Plutarhovih životopisa, nego djela polupoviijesnih junaka kakav su Jean Martin, Daniel Boone i Simon Kenton koje nije pokretala rimski-imperijalistička želja da stvore carevinu, več isključivo želja za plijenom pri čemu se čovjek nije razlikovao od životi-nje kao meta njiihove tanadi. Amerika je dakle veliko bojište borbe za opstanak u kojoj jači nadvladjuju slabije. Jedino priznato čudoredje je pravo jačeg. No njegove simpatije ipak nisu na strani jačih, pisac opaža, ne angažira čitatelja na nečijoj strani, ideološki pozitivni su svi koji se bore, ubijaju i ginu. Pozitivan je i indijanski vodja Tecumseh, jer se bori protiv pogube uljudbe bijelaca, pozitivni su i Irokezi u kojiima pisac vidi Normane što su u XIV. st. stigli u Ameriku. Indijanski matrijarhat podsječa ga na epizodu o Brünhildi iz Nibelunške pjesme. Lik Indijanca uopče odgo-vara pozitivnom liku Hurona iz pjesme Johanna Gottfrieda da Seuine »Der Wilde« (1800) Strukturiran prema rusoovskom mitu divljaka kao boljeg čovjeka i Lahontaineovim putopisinia (Voyages, Mémoires, Dialogues, 1703).27
Gagern mitologizira lik Daniela Boone, koji je zapravo Nijeinac i zvao se Buhn. Ovaj junak kolonizacije stalno se bori, ali ne ostaje na mjestiina koja je osvojio, več ide dalje na granicu, u pustoš jer ne može izdržatii život u civilizaciji.
Ovo vidjenje čovjeka kao životinje, koja poznaje samo pravo jačeg, odgovara nazorima preteča francuskog fašizma Georgesa Vachera de Lapou-ges iz djela L'Aryen, son rôle social (Arijac i njegova društvena uloga, 1899). No ono nas više od njegovih ideoloških djela učvrščuje u ijazoru da je ovu knjigu čitao A. Hitler, te da je njegove nazore preuzeo. A. Hitler je pozitivno gledao na sjevernu Ameriku jer su Germani tamo iskorijenili urodjenike, mjesto da se s njima izmiješaju kao Španjolei u južnoj Americi. No on je, a to je važniije, preuzeo Gagernov pojam stalnog rata koji čeliči kao stanje koje če Nijemci održavati na istočnim granicama, gdje če istrijebit.i Slavene. On je, slijedeči L. Gumplowicza smatrao da je kultura počela tako da je jedna rasa podjarmila drugu, dekadencija je počela kad se viša rasa počela miiješati s nižom. Zbog toga Nijemci neče pokoriti i germanizi-rati Slavene, oni če ih istrijebiti da se s njima ne bi miješali; na taj način, plugom, a ne novčanom privredom i industrijalizacijom nastat če novo plemstvo koje če se dokazati u bobi za samoodržanje.28
Mada pojam više i niže ra.se nije isti kod Gagerna i kod Hitlera, a ni mišljenje o Slavenima, bar ne njihovo videnje kao rase, jasno je da je Hitler prihvatio i na Slavenstvo primijenio stečevine ovog Gagernovog djela, koje
ł7 Paul Hazard, La crise de la conscience européene 1680—1715, Paris, 1961, str. 12.
18 A. Hitler, Mein Kampf, München, 1937, str. 165. 169. 292, 312, 316, 323, 324, 743, 428. Iz naprijed navedene knjige E. Noltea, moglo bi se zaključiti da je A. Hitler najviše ideoloških pobuda primio od francuskog fašizma, pobliže od Charlesa Maur-rasa. Ova razmatranja kažu da je i austrijska sociološka misao potrkaj stolječa i političke prilike pred L Svj. rat pružala polazište za nacionalsocijalizam u večoj mjeri nego li stanje u Njemačkoj. Novo plemstvo stvorit če se izborom u parenju uglavnom iz seljaštva i zaslužnih vodja kroz borbu, C. Schnauber, Op. cit., 287.
je 1928, dakle samo godinu dana poslije prve naklade izišlo u osmoj nakladi. Na taj način stvorio se i pojam germanske kolonizacije, ideološki pojam na temelju sjeveroameričke povijesti. Za razliku od Romana, koji koloniziraj u tako da stvaraju i organiziraju državu u kojoj se miješaju sa staro-sjedioaima, Germani koloniziraju puškom i plugom tako da istrebljuju starosjedioce. A to je bitno drugačije i od slavenske kolonizacije s idealima apsolutne pravde. I dok su u sjevernoj Americi Indijanci takorekuč iskorije-njeni, Rusi, koji su kolonizirali Sibir, zemlju sličnog podneblja i pod vrlo sličnim uvjetima, nisu istrijebili ni jedan od starosjedilačkih naroda, zaobišli su njihova područja, krčili tajgu i napučivali.
Gagern je dakle odigrao neku ulogu u razvoju nacionalsocijalističkog nauka. On je 1938. pozdravio Anschluss i divio se Hitleru.28 Nacionalsociali-stička književna znanost i kitički aparat smatrali su ga svojim.30 Novi režim mu se i odužio pa je Josef Nadler, akademski ideolog zavičajnog romana, bio mentorom Felicitas Mayrhofer koja je u Gagernu napisala naprijed spome-iiutii doktorsku disertaciju. Nema medjutim znaka da bi Gagern podupirao režim dok je bio na vlasti. Ovaj vrlo plodni pisac ušutio je poslije 1940, a ono što je pisao izmedju 1938. i 1940. nije odgovaralo nacionalsocijalističkom nauku. Čak je i F. Mayrhofer (to sama na više mjesta piše) neljubazno pri-mao i nije joj olakšao pisanje disertacije.
God. 1938. izdao je Schwerter und Spindeln, Ahnen des Abdendlandes (Mačevi i vretena, Preci Zapada). Bila je to neka romantizirana i esejizirana povijest zapadnę Evrope shvačena feudalno kao niz velikaških, kneževskih i kraljevskih rodoslovlja, povijest u kojoj postoji neki bliski odnos izmedju mača i kulture. Ovako napisano djelo temelji se na nazoru L. Gumplowicza koji je smatrao da povijest i ne treba biti znanost, nego umjetnost.31 Glavnog junaka nema, junak je zapravo povijest, no glavni element, koji je donio mač i time posijao sjeme kulture u svijet su Germani za Zapad, te njihova brača blizanci — Slaveni za Istok. Oni su jedni i drugi potekli sa maglovitog otoka Rujan. Dapače, »mi Nijemci, koji smo dosta ratničkog sjemena ostavili u svim zemljama i nacijama imamo razloga da Slavenima, što su oplodili našu krv, budemo zahvalni.«32 (str. 11)
Gagern, protuklerikalac, koji je 1910. bio prešao na protestantizam, sada u protestantima vidi kramare koji su više volili Švedjane od Habsburgovaca što su jedini umjeli stvoriiti Evropu djehi juči u suglasnosti s Rimom i papin-stvom. Gagern je u ovom djelu modificirao svoj pojam rase i poistovjetio ga s pojmom mača i kulture u trokutu Rima, Beča i Pariza. Bio je to vrlo korjenit zaokret prema Grenzerbuch z 1927. i nazori koji nisu imali ničeg za-
29	F. v. Gagern, Einkehr und Heimkehr, u: Deutsches Weidwerk, 1938, br. 1.
30	O. Floeck, Friedrich von Gagern, u: Deutsches Volkstum, Halbmonatschrift für das deutsche Geistesleben, Hamburg, 1 (1933), str. 244—50. — W. Deubel, Das neue Deutschland und Friedrich von Gagern, Die Literatur, 37 (1934), br. 2, str. 73—78. Л. Salzer, Illustrierte Geschichte der deutschen Literatur, sv. 5, str. 214.
31	Der Rassenkampf, Innsbruck. 21909, str. 161—62. Kritika je ovo djelo primila kao poseban književni rod, Werner Deubel, izvadak na poledjini knjige F. v. Gagern, Der Jäger und sein Schatten, Berlin, 1940.
32	Taj stav prema Slavenima pisci o Gagernu rado ističu, usp. Uwe Baur, Der Mythos vom deutschen und slavischen Menschen im Werk Friedrich van Gagerns, Osterreich in Geschichte und literatur. 17 (1973), str. 94 f. i Drago Grah, Das Menschenbild im Werk Friedrich von Gagern, Acta Neophilologica, Ljubljana, 14 (1981).
jedničkog s naukom novog hitlerovskog režima, a u nekim pitanjima, kao u pitanju pozitivnog odnosa prema Slavenima, ti su nazori mogli novi režim i razdražiti. Gagern je poslije toga objavio samo djelo Der Jäger und sein Schatten (Lovac i njegova sjena, 1940), a onda zamuknuo sve do kraja nacistič-kog režima u Austriji, točnije do 1948. I njegova djela, što su ranije izlazila u vrlo čestiin i brojnim nakladama slabo izlaze u doba nacizma. Gagern je tu prošao kao neki drugi pisci zavičajnog romana koji su imali udjela u razvit-ku nacionalsocialističkog nauka. Kritičar i povjesničar književnosti Adolf Bartels nikad nije postao članom NSDAP (Nationalsocialistische Deutsche Arbeiterpartei), iako ga je Hitler toliko cijenio da ga je jednoin čak i posjetio u Weimaru.33 Hans Grimm, od kojeg je A. Hitler preuzeo termin Lebensraum, (životni prostor naroda) prema njegovu romanu Volk ohne Raum (Narod bez životnog prostora, 1926) šutio je od 1934. do 1948.34
Der Jäger und sein Schatten je niz crtica strukturiranih kao niz uspomena što slijede tijek piščeve svijesti bez fabule. Prostor svijesti su Hrvatska i Slovenija kao seosko-lovački krajolik. Tu pisac niije išao za jednoin likovnoin predodžbom krajolika, več radije za evociranjem koje inu daje jezik sa regionalnim riječima, oznakama za botaničke i zoološke pojmove. Tu je Gagern našao neslučene mogučnosti u njemačkom jeziku napravivši ga orudjem dočaravanja krajolika koji nije njemački i života seljaka koji su Hrvati ili Slovenci. Knjiga je ilustrirana mizom piščevih crteža. On je uvijek crtao samo srndačevo rogovlje, pod crteže bi npr. napisao пекм karakternu oso-binu kao skromnost koje oblik rogovlja izražava. No Gagernovo autorsko držanje u ovom djelu je odbacivanje uljudbe uz naglašenu ljubav i čežnju prema Sloveniji i Hrvatskoj, koje jé smatrao zavičajem. Kao pisac on se nesumjivo nije držao kao predstavnik onog društva koje je vodio nacional-socializem. U posmrtno izašlom publicističkom djelu Der Retter von Mauthausen (Spasitelj iz Mautliausena, Beč 1948) on je objasiiio svoj u šutnju za doba nacionalsocijalizma. Tu je on opisao zadnje dane u logom Mauthausen u Austriji, pu misiju predstavnika Crvenog Križa, Svicarca Louisa Haeflin-gera kojeg je opisao u kontrapoziciji sa SS Standartenfiihrerom Franzoin Ziereisom, zapovjednikom logora. Ovoga je prikazao kao sadistu, čovjeku-zvijer i proizvod režima, opisao je kako se F. Ziereis svakog jutra vježbao u gudjanju iz pištolja tako što je gadjao žive logoraše, a potom sve strahote umiranja u »velikonjemačkoj Hitlerovskoj državnoj industriji smrti« (str. 38). Tu je s posebnim simpatijama pisao baš o Rusima i Zidovima, o dosto-janstvenoj smrti nekog ruskog generala i poljskog pukovnika zadnjih dana rata, o SS-ovcima koji su od ljudske kože pravili torbice i si. Bio je medju prvima koji su na njemačkom jeziku podigli glas protiv Hitlerove vlasti predočivši sve strahote logora smrti. Za razliku od mnogih drugih, pa i samog zapovjednika logora u Mauthausenu — F. Ziereisa, koji su svu krivnju pre-bacivali na Hitlera, Gagern je priznao da je Hitler bio »sunce tog sustava planeta i satelita«, ali je dodao da se on kao »kancelar Reicha i diktator oslanjao na opake nagone naslednje slabosti Nijemstva« (str. 49) što znači da krivnja nije bila samo njegova.
ss K.-H. Rossbacher, Op. cit., str. 82.
'4 O odnosu zavičajnog romana i fašizma vidi Giinter Härtung, Über die deutsche faschistische Literatur, Weimarer Beiträge, 14 (1968), str. 474—542, 677—707. Sonderheft, 2 (1968), str. 121—59.
I napokon, Gagern je vec najesen 1945. postao potpredsjednikom Zemeljske lige za ljudska prava. Tada se nalazio u Geigenbergu koji su okupirale jedinice Crvene Armije, ali nema podataka da bi bio kažnjavan zbog surad-nje s Hitlerovim režimom.
Pisma, koja je on za rata pisao svom prijatelju Rudolfu Hansu Bartschu dokumentiraju da on nije ni miši ju bio uz nacionalsocijalizam. 1. travnja 1943. pisao je o Angloamerikancima koji huškaju dvije antikristovske nemani jednu na drugu tako da jednu podstrekavaju masnim kobasicama, a drugoj lijepe sumpor i katran na rep. U »Iliriji« je vidio vergilijevski raj što pada kao žrtva ideologija, ludosti i raspaljene sjevernjačke gluposti34 Alegorijski stil ovih pisarna može se objasniti strahom od nacionalsocijalističke cenzure i Gesta-poa.
Ako izuzmemo lovačke novele, u kojima je pokazao talenat, i ideološka djela esejističkog karaktera, njegov je prvi reprezentativni roman Die Wundmale (Stigme, 1919). To je roman o austrijskom katolicizmu koji može zaokru-žiti njegovu ideološku sliku svijeta. Mladi kapelan, dr Benedikt Siebenschein, stiže u malo pokrajinsko mjesto Untzing u kojem se pojavljuje djevojka s pet rana poput Krista. Liječnik filantrop Werner Wendt, koji mnoge liječi besplatno, i ide bolesniku usred noći i po najgorem vremenu, prvi prozre varku i izlaže se time napadima praznovjernih seljaka. Jedne noći, kad je kroz mečavu pješačio bolesniku, skinuo je raspelo da bi se s njim poslužio kao bakljom. Praznovjernom seljaku, koji ga je pratio, objasnio je da se valja klanjati živoin Kristu, ne mrtvome, ali je mjesno svecenstvo, pa i biskup, ogorčeno ustało protiv njega. Svecenstvo ustaje protiv njega jer želi iskoristiti stigmatički krvavi znoj seljačke djevojke Regule Schwandt-ner, da bi na proštenju u obližnjem mjestu zaradilo više novaca, slično i nje-zina majka. Neki svečenici licemjerno ostaju pri tome i onda kad se doznało da je sve varka, izmišljotina histerične Reguline majkę koja je kćer tukla i morila gladju dok se nije počela znojiti krvavim znojem. Benedikt Siebenschein sukobljava se sa svojim pretpostavljenima i napokon odlazi u Rim. Gagern gleda krščanstvo kao stečevinu uljudbe, ne kao pitanje metafizičke orijentacije čovjeka i prema toine kao izvor mistifikacija.
Siebenschein je prema tome glavni junak, ali ne junak koji traži mjesto pod suncem djelujući u kontekstu društvene zbilje, nego junak koji se s lom društvenom zbiljom sukobljava i zbog toga bježi od svoje sredine. Glavni junak, a i sporedni, biskup, župnik Permoser, protonotar, natpop Hetz i drugi, nisu individualizirani i psihologizirani junaci realističkog i naituralističkog romana koji u krajnjoj liniji počiva na baštini senti-mentalističke autobiografije, a osobito Rousseauovih Confessions, pa fiziogno-mike Jolianna Casj>ara Lavatera, več junaci s karakterom općost.i koji karakteriziraju svoju funkciju, jer roman je zapravo roman o Crkvi koju pisac vidi kao klerikaliziranu, ne više kao pitanje konzervativnosti što se suprostavlja napretku kao liberalizem. Zato je Benedikt tipični mladi svečenik, učen, blijed, slabokrven i svet, koji će naići na stroge pretpostavljene što apeliraju ne njegovu sovjest kod žele da ga slome, da ga naprave poslušnim poput lešu, de opravdaju vjersku sljepariju ako vodi do sredstva učvrščenja pučke pobožnosti koja je zapravo praznovjerje i time učvršče-nje državnog položaja Crkve kao korporacije. Sve skupu nije samo jedna
konvencionalna slika Crkve kakvu poznajemo još iz poleiničkih spisa skep-ticizma i areligioznosti prosvjetiteljskog protuklerikalizma, dakle rezultat kritičkih stavova filozofije i bogoslovlja koji idu od René Descartesa i Ma-lebranchea što je potčinio Boga njegovu razumu, a vjeru filozofiji, do Spi-nozinih i Voltaireov.ih nazora, koji su u Bibliji vidjeli samo praznovjerje i dogme.35 Crkva je ovdje još k tome orudje političkih sljeparija gradjan-skih politikanata.
Gagern je u ovom romanu bolje nego u ranijim djelima uočio moč jezika pa nije opisivao i komentirao zbivanja kao autor fabularnog realističkog romana koji pomaže čitatelju da bolje uoči pojedinosti i značaj zbivanja, nego je karakterizirao junake tako da je ušao u njihove misli i maštanja prenoseči ih sugestivno čitatelju u nizu Benediktovih unutrašnjih monologa. Piščev opis junakove mašte neopazice prelazi u sugestivni tijek njegovih misli, u njegov unutrašnji monolog, pri čemu odstupa od tradicionalne sintakse. Postupajući na taj način, Gagern se vezuje za značajke čiste jezičine poruke, lišavajuči roman zapleta, slikanja društva i psihologiziranja, otpri-like onako kako je to učinio André Gide u Les Faux-Monnaijeurs (Kovači lažnoga novca).36 Fabula ovog romana jedva da postoji, mi smo ono što se zbioa na oko 800 stranica ovog romana ispričali na oko pola stranice. No Gagern je osjetio i križu jezika, ono što su u to doba osjetili i uočavali nadrea-listički i ekspresionistički pisci. Fritz Mautner pisao je u djelu Die Sprache (Jezik, 1906) da jezik odredjuje stalež i zanimanje pa če sudac, odvjetnik ili časnik postati najlakše, ne onaj koji marljivo uči, nego onaj koji najprije ovlada njihovim profesionalnim govorom, pa je jezik zapruvo najgori tiranin, tiranin o kojeg se oslanjaju država, Crkva, zakonodavci, izraz razbora i logike.37 Obični jezik doživljava se u to doba kao »najgora konvencija«.38 Gagern je to osjetio pa je služeči se tim staleškim govorom karikirao hijerarhiju, tako što je stvorio tip govora koj im se opisuje biskup, svečenik. Unutarnji monolog mladog svečenika u napasti Gagern opisuje biblijskom vrsti teksta uz mnogo riječi iz Salamunove Pjesme nad pjesmama. Boje, kao npr. crvena boja, znače u tekstu požudu i vrsti napasti. K tome, i tradicionalna biblijska metaforika požude i grijeha koji se izriču znakom lava, leoparda ili zmije. Tu je i govor licemjernog pretpostavljenog koji poziva Benedikta na posluh uz latinske izreke s referencijalnošču stroge školske discipline. Protonotar zabranjuje Benediktu da se druži s liječnikom Wendtom, jer posluh mora biti takav da b.i se on, Benedikt, morao uduljiti i od samog Krista, ako bi ovaj opet sišao na zemlju, a pretpostavljeni bi mu zabranili da se s njim druži. Lik protonotara i svečenstva uopée sad se mitologi-zira analogno farizejima. S druge strane liječnik, koji skida raspelo hoda-jući u mečavi i mrkloj noči teškom lx>lesniku i služi se njime kao s bakljom, kaže unezvjerenom i zaplašenom seljaku koji ga prati da se mora klanjati živome Kristu, ne mrtvome i pritom se udari u prsa (str. 451).
Lik lječnika sad se mitologizira analogno prema Kristu. Seljaci se ljute na ii j što je raskrinkao Reguline stigme kao sljepariju, pokušavaju ga na-
" P. Hazard, Op. cit., str. 121—29.
" R. M. Albérès, Métamorphoses du roman, Paris, M972, str. 35.
a' Usp. treče izdanjc ovog djela iz 1974, str. 86 i 105.
38 Marcel Raymond. De Baudelaire au Surréalisme, Paris, 1966, str. 270.
pasti i raspeti. Uoči proštenja pojavio se u mjestu jedan slučaj črnih boginja. Natpop bi to zatajio da ne prpadne svečanost izgovarajuči se višim ciljevima vjere, ali Wendt prijavi slučaj i proglašava se karantena. Sad su svi protiv njega, gradonačelnik, žandari, svečenici, puk, pokušavaju ga linčovati. Tako se Wendtu nezahvalnošču plača njegova velika i praktična ljubav prema bližnjemu, njegova spremnost da svakoga besplatno liječi, slično Kristu koji je iscjeljivao kljaste i bolesne da bi na kraju bio raspet. Za nj je narod star i dubok, te ima mnogo izvora i on je iz naroda, sin seljaka. On govori pučkim jezikom i služi se dijalektalnim riječima govoreči s pacijen-tima identificirajuči se na taj način s njima.
Iduči putem drugačijim od ekspresionista i dadaista Gagern je roman Die Wundmale lišio fabule i stvorio roman čistog jezika u postupku karikiranja i mitologiziranja liječnika-Krista i svečenika farizeja. Shvatio je da jezik nije kao boja ili glazbeni akord čvrst i siguran materijal umjetničkog izraza, več da je nesiguran i nepouzdan,39 jer istodobno služi kao saopčenje u svakidaš-njem životu, a u postupku unutrašnje kontemplacije postaje estetsko saopčenje. Gagern je ipak stvorio tip romana u kojem pisac svjesno u iluziji traži umjetničku istinu, poigrava se i podruguje sa stvarnošču, sudjeluje sam u životu svojih likova kao čimbenik, a ne kao sakupljač činjenica karakterističnih za društvenu stvarnost. To je roman, kako reče Alfred Döblin, u kojem pisac izgleda kao plivač što skače u more, a da ne zna koliko je more široko.40 Crkva je u ovom romanu licemjerna perverzija Biblije koja sudjeluje politič-kim sljeparijama, ona djeluje protiv naroda koji se kao stvarna supstancija i opravdanje države uzdiže do božanstva. Odnos prema Crkvi bio je dakle kao u suvremenoj diktaturi, vrlo sličan Hitlerovu odnosu prema Crkvi. Opis katoličke Crkve kao hijerarhizirane i udaljene od narodnih tradicija odgovara slici Crkve koju je širio Kulturkampf u doba Bismarcka, koji je katoličke Nijemce proglasio manje vrijednim Nijemcima, koji su odaniji Rimu nego svom narodu.
U pripovjetki »Diana, Die Erzählung eines Arztes« (Diana, Pripovjetka liječnika) u zbirci Am Kamin (Pri kaminu, Berlin, 1922) Gagern je prikazao lik markizice Aurore Corberon u okvirnoj pripovjetki. To je tajanstveni pro-totipski lik žene u koji nas je pisac uveo preko uvoda tajanstvenog starog dvorca s ozračjem bliskim novelama E. A. Poa, da bi njezin lik mitologizirao služeči se književnim odnosima Penthesileje Heinricha von Kleista, pa boginje Diane. Aurora je feudalna, stari portret je prikazuje s lovačkom puškom, po-sve feudalno s povlasticama i tajnama koje vulgarno gradjanstvo ne može dovesti u pitanje. Ona je lijepa i okrutna kao velika grabljiva mačka, nepo-griješiva u izboru roba — izabranika za muža kojeg ova djevica virago mrzi i prezire jer je neprijatelj materinjstva i ropstva što 0110 donosi. Ova novela
" Carlo Bousono, Teoria de la expression poética, 2, Madrid, 1970, str. 271. Die Wundmale je bio prvi roman o kojem su napisane ugledne kritike, K. Strecker, Die Wundmale, u: Velhagen und Klasings Monatshefte, 39 (1924—25), str. 590. F. v. Zobe-litz. Die Wundmale, u: Literarisches Echo, 1919—20, str. 183, H. Knudsen, Die Wundmale, u: Die schöne Literatur, 20 (1919) i dr.
10 Alfred Döblin, Der Bau des epischen Werkes, u: Deutsche Literaturkritik, hrsg. von Ilans Mayer, Bd. 3. Vom Kaiserreich bis zum Ende der Weimarer Republik, Frankfurt am Main, 1978, str. 560, 561, 569, 571.
sa markizicom je daljnja razrada lika Rese s tim što je ovaj lik strukturiran uz referencijalnost feudalne kulture, lova, konjâ, oholih i goropadnih gospodja.
Druga pripovjedka iz ove zbirke je pripovjetka »Orion«, Die Erzählung eines Millionärs« (Orion, Pripovjetka jednog milijunara). Orion je brod na kojem poduzetnik P. J. Mayor, nekada dok je živio u Njemačkoj Peter Scholz, i kapetan James Robinson prevoze u Ameriku tovar pušaka što če se prodati Indijancima, potom divlje zvijeri za zoološke vrtove Amerike i četu posrnulih djevojaka iz gradjanskih kuča što če u Ainerici biti prodane u javne kuče. P. J. Mayora Gagern karakterizira klasnim govorom kao američkog milijunara i skorojeviča kad mu stavlja u usta opis njegova bogastva, njegove vrijednosti, žureva njegove žene i slika koje krase njegovu neokusnu rezidenciju.
Na brodu se nalazi još i jedan očajni mladič Nijemac kojeg su za porugu stavili za čuvara posrnulih djevojaka. Medju djevojkama je i njegova zaruč-nica Kathe, što mu se iznevjerila. Onda je da bi se spasila strogih roditelja dospjela u naručaj starog Zidova i mormona P. J. Mayora koji je sada šalje u javne kuče Amerike. Odnos P. J. Mayora i kapetana je medjusobno ucenji-vanje zbog novca. Kapetan pije i razbije Mayoru nos, on se zatvara u svoju kabinu. Posada nalazi oružje, pobuna, zvjeri bježe, napadaju mornare, dje-vojke, magla, oluja, sudar s ledenjakom, vatra u strojarnici, mornari pljačkaju brodsku blagajnu, pijance. Ovakav opis Amerike kao pokvarene, polužidov-ske i anarhične u svojoj demokraciji odgovara slici zapadrie demokracije u nacionalsocijalizmu. U samoj pripovjetki nema ni jednog opisa prirode i mora, brod je stroj stvoren ljudskoin rukom, suvremena uljudba, američka vulgar-nokapitalistička gradska uljudba vidjena očima velikaša koljenoviča, uljudba uz strukturne elemente tehnike, alkohola, prostitucije, novca, kriminala i napokon rata. Gagern gleda suvremenu ljudbu kao pervertiranù, punu suprot-nosti koje neumitno vode u rat. Zvijeri funkcionira ju slično kao neman rata Georga Heyma ili kolera u Der Tod in Venedig (Smrt u Veneciji) Thomasa Manna.41 Sve norme gradjanskog društva raspadaju se, jer u svojoj srži sa-drže suprotnosti. Usporedjivanja i paraleliziranja nema. Slično kao što sc Gregor Samsa u noveli Franza Kafke Die Verwandlung (Preobrazba) sam pretvara u žolmra, ovdje zaručnica Käthe, simbol ličnosti glavnog junaka ostaje obeščaščena i prodaje se u javnu kuču. Pripovjetka se doimlje kao neka mitologija apokalipsę u budučnosti i spada u okvir ekspresionističkih postupaka. Ona u krajnjoj liniji počiva na Nietzscheovom odliac.ivanju su-vremene uljudbe i traženju novog čudoredja. To je osobito lijepo vidljivo u liku mladog čovjka što ga mornari stavljaju za čuvara i tješitelja njegove obeščaščene zaručnice koju vode u javnu kuču.
Slično važi i za dramu Ozean (1921). Drama se zbiva 1849,'50. na nekom brodu što prevozi u Ameriku njemačke iseljenike. Medju putnicima nalaze se intelektualci, svečenici, obrtnici, novinari, radnici i napokon prostitutke i svodnici. Ovi posljednji govore u slangu. No značajna je uvodna napomena piščeva da če se upotrijebiti različiti slang več prema mjestu izvodjenja. Djelo dakle nije vezano uz stanovitu zemlju ili pokrajinu što je karakteristično za realizain. Brod po sastavu svojih putnika znači zapravo naciju kao proizvod
41 Kurt Mautz, Mythologie und Gesellschaft im Expressionismus, Die Dichtung Georg Hayms, Frankfurt am Main — Bonn, 1961, str. 38, 51, 60, 63, 64.
civilizacije, ne prirode i to ne samo njemačku, več bilo koju suvremenu na-ciju u bilo koje revolucionarno doba. Gagern dakle izbjegava konkretne ko-notacije kao izvanjske, idući za bitnim i općim i tražeci u smislu ekspresionizma osječaj za svijet (W eltgefühl).42 Na brodu izbija sukob izmed ju kapetana i intelektualaca što traže ljudska prava i slobodu. Kapetan im se suprostavlja tražeci dužnosti i tvrdeči da nitko još nije proveo brod oko Ognjene zemlje sa ljudskim pravima. Država dakle nije pravda, več nasilje. No izbija pobuna u kojoj mornari otimlju kapetanu pištolj, a potom ga otimlju jedan drugome.
Otimlju se o prostitutke, slijedi anarhija, eksplozija baruta. U trećem činu putnici se svi nalaze na splavi, mornari siluju pristojnu djevojku Theklu, sukobljavaju se s intelektualcima i udaraju ih, intelektualci su sa svojom tjeles-nom slabošču smiješni u tom sukobu, gube ideale. Likovi intelektualaca što se sele u Ameriku, zemlju budučnosti i slobode, odgovaraju pojavnosti Amerike u političkoj lirici predožujskog doba.43 No revolucija, koju iniciraju intelektualci, znači vlast gomile, propast kulture i čudoredja. Alternativa revoluciji i demokraciji je nasilje koje postaje čuvarem morala, a i samo dobija moralno opravdanje.
U noveli Der Marterpfahl (Kolač za mučenje, 1925) Gagern polazi od nazora izrečenih kasnije u Das Grenzerbuch. Najprije uvodi čitatelja u neki kraj u Zapadnoj Virginiji u USA. Kraj je pun priča o pionirima iz davnine, medju njima je priča o »divljem Nijemcu« što obilazi divljinom sa skalpovima o po-jasu. Onda se autor vrača unatrag u doba kad se rodio Johann Ludwig Wetzel. Njegovi roditelji nisu 11 novu postojbinu donijeli ništa osim »svog njemačkog straha od Boga, svoje njemačke marljivosti i svog njemačkog strpljenja oče-ličenog pritiscima.« (str. 11.) Bio je dakle pojam njemačkog, germanskog pio-nira koji kolonizira Ameriku puškom i plugom. On se oženio po staroengles-koin običaju tako da je nevjesta s njime uzjahala istog konja. Englesku tra-diciju u Americi Gagern priznaje za književnu vrijednost kao germansku. No onda su ga zarobili Irokezi i mučili na kolcu. Uspio im je pobječi i vratiti se kuči, ali kad se vratio našao je ženil trudnu i udatu za drugog. Po običajima pionira pita se žena kome če od ove dvojice. Žena šuti. Odluči li se za prvog, on če joj vječno prigovarati, to više što je trudna s drugim, odluči li se za drugog, taj če je tuči. Momenti osobne sklonosti i individualne spolnosti ne igraju uloge u ovom vidjenju čovjeka kao životinje. Po zakonu divljine dvoboj če odlučiti čija če biti žena i ognjište. Drugi muž je gorostasan i jak, ali prvi je iskusniji. On če mu palcima iskopati oči i ubiti ga udarcima šaka. Etike dvoboja nema, nagon za samoodržanjeni jedina je etika. Wetzel ostaje sa že-nom, ali ne za dugo, uskoro postaje mrzovoljast. Gagern je imao živ odnos prema ženama, ženio se čak tri puta, ali u književnosti je bio mizogin, odba-civao je literariziranu ljubav u okviru odbacivanja kulture i gradjanskog in-dividualizma.
Wetzel se napokon odmetne 11 šumu gdje ga pisac postupno mitoligizira što je njegov ustaljeni stilski postupak. Poslije nekog doba nitko ga više ne poznaje, nitko više ne zna njegovo ime, spominju se samo njegova djela, nje-
42	Kasimir Edschmied, Expressionismus in der Dichtung, u djelu iz liii j. 40, str. 265—67.
43	Norbert Mühlen, Anierikabilder der deutschen Literatur und Deutschlandbilder der amerikanischen Literatur, Fraternitas, Düsseldorf, s.a. str. 3—7.
gova tanad koja nikad neče promašiti, njegova nadnaravna snaga. Priroda i nasilje postaju nešto poput biologiziranog raja, oni se teologiziraju i stječu moralno opravdanje.
U djelu Der tote Mann, Roman der Roten Rasse (Mrtvac, Roman o crvenoj rasi. 1927) opisao je čudorednu degradaciju crvenokožaea kao biološku u procesu prodiranja evropske uljudbe u sjevernu Ameriku. Glavni junak je mladi Indijanec Ne-i-ki-mi, junak, zastupnik rase s karakterom općosti, koji počinje kao veliki lovac i hrabar ratnik u borbama s drugim plemeniina, a završava kao pijanac u nekom naselju bijelaca, gdje krade da bi namaknuo novac za »vatrenu vodu« (Feuerwasser). Manji dio romana zauzimlju zbivanja, a veči viječanja plemena i razgovori pojedinih likova (kojih je velik broj), pri čemu pisac strukturira karakter Indijanaca s karakterističnim vrijednostima hrabrosti, kretanja i djelovanja u šumi ili jezerima u posebnim mentalitetom zasnovanim na njihovoj vjeri koja uvjetuje njihovo vidjenje svijeta i bijelaca. Mentalitet Indijanaca je animističan. Gagernu je bilo moguče izvesti njihovo videnje svijeta i bjelaca iz predodžbi animizma jer je religija Indijanaca u to doba bila več poznata s djelom Jamesa Georgea Frasera.44 Opis Indijanca kao hrabrog i okrutnog, pa i sam »réseau« riječi s riječima kao »vatrena voda« ili »blijedo lice« za bijelca upučuje prema trivijalnoj tradiciji američke captivity narrative omiljen XVIII/XIX. st. i prema dime novel.*5 Gagern je polazio od obzora čitftteljskog očekivanja njemačkog čitatelja i njegovog prethodnog književnog iskustva, a taj je, što se Indijanaca tiče, bio trivjjalan, Karl May je bio njegov posljednji izdanak. No Gagern je kritizirao bijelce i njihov apstraktni odnos prema životu što se izražava u novcu kao pojmu apstrakcije rada i gospodarske vrijednosti. Skrivena polemika ovog izričaja, u kojem je monološki skrivena piščeva misao, krije se u filozofskom nazoru, da novac, a s njim i uljudba, točnije zapadna, kapitalistička uljudba, zapravo nemaju vrijednosti. Bio je to postupak poznat od prosvjetiteljstva, pobliže od Vol-taireovih, Diderotovih i Montesquieuovih dijaloga, ali i s izdancima u nacio-nalsocijalističkoj kritici parlamentarne demokracije kao polužidovske i degenerirane.
Hitler je morao citati Gagerna pa je od njega preuzeo teologizaciju nasilja koje jača i daje opravdanje svim pozitivnim postupcima, pojam kolonizacije puškom i plugom, dakle ne germanizacije, več istrebljenja Slavena46 čija je uloga bliska ulozi Indijanaca i njegov povoljni odnos prema Sjevernoj Americi.
44	The Golden Bough, A Study in Comparative Religion, 1890—1936.
45	O tim rodovinia od kojih je prvi nastao iz duha sentimentalizma, a odgovara engleskoj Gothic novel vidi Kari Heinz Göller, Amerikanische Unterhaltungsliteratur im 19. Jh. von der Captivity Narrative zur Dime Novel, Deutsche Vierteljahrschrift, 52 (1978), Heft 1, str. 1—25.'
4e Nasilja prema Slaveniina i Zidovima za nacionalsocijalizam nisu kukavičluk, več vrlo časno djelo, usp. Reinh. Kiihnl, Formen bürgerlicher Herrschaft, Liberalismus — Faschismus, Reinbeck bei Hamburg, 1971, str. 94. 1 Gagernova utopična slika pred-kapitalističke feudalne privrede, ibid. str. 93. igrala je ulogu u nacionalsocijalizmu.
ZUSAMMENFASSUNG
Friedrich Freiherr von Gagern, ein Freund von Rudolf Hans Bartsch, wurde in Slovenien, auf Schloß Mokrice, geboren, lebte in Celje und hernach in Österreich. Er schrieb Romane, die in den zwanziger Jahren einen unerhörten Erfolg hatten. In seinen Romanen mit slovenischer Problematik wendete er die Ansichten des Soziologen Ludwig Gumplowicz an, in den Romanen über Nordamerika und Nordafrika verwendete er das modifizierte Gedankengut von Charles Darwin. In diesen Romanen schuf er eine richtige Theologie der Gewalt und des Bösen, er schuf ferner den Begriff der Rasse und des Judentums. In einem weiteren Werk befaßte er sich auch mit dem Begriff des Klerikalismus'.
Diese Werke, so wie die Werke von R. H. Bartsch, Gustav Frenssen, Hans Grimm, Friedrich Josef Perkonig u. a. scheinen Adolf Hitlers bevorzugte Lektüre gewesen zu sein und ein Hilfsmittel zum Kompilieren und Piagieren der Ideologie des Nationalsozialismus. Diese Werke können auch Hitlers nachsichtige Behandlung der Vereinigten Staaten und Großbritaniens erklären, sowie auch sein Verhalten zum slovenischen Volke.