Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Branko Kukurin
UTERARNO-TEORUSKI I ETNOLOŠKI ASPEKTI USMENE NARODNE DRAMATURGIJE ISTRE I HRVATSKOG PRIMORJA
I
U odnosu prema ostalim obiicima usmene narodne književnosti, naročito prema lirskim, epskim i proznim obiicima, usmena je narodna dramaturgija bila doista zapostavljena. Tomu Ima više razloga, a mnogi proistječu i iz krivih pogleda prema usmenom narodnom stvaralaštvu uopbe.
Da je prodor novih, suvremenih metoda presudan u Čitavom nizu naučnih disciplina, potvrdjuje i primjer sa usmenom narodnom dramaturgijom. Dugo je vremena bilo skoro neprihvatljivo da se na področju usmenog narodnog stvaralaštva može govoriti i o narodnoj drami. Bilo je vrlo teško u preobilnoj gradji raspoznati dramaturške aspekte usmeno složene i izražene spoznaje.
Zanimljivo je zapažati kako se na jedan skoro sramežljiv način kod brojnih autora probijaju postepeno novi dramaturški aspektl i kriteriji vrednovanja. Oni se ne ponavljaju, doduše, pravolinijskl I u med-jusobnom iniciranju, ali se literarni i etnološki kriteriji kod istih autora susreču, proturječe i nadopunjuju.
Hrvatski historičar i arhivist Ivan Kukuljevič Sakcinski tako je nešto djelomično zapažao; vidio je da se o nečem novom tu radi, ali problem nije do kraja sagledao.
"Koji su kod vas običaji pučki kod poroda, krštenja, ženidbe, kumovanja, smrti I pogreba? Koji nadalje kod koledovanja, oko Nove godlne, kod svetkovanja Uskrsa (Vuzma), kod ladovanja na Jurjevo, kod Kresa na Ivanje? Sto radi puk na Dušni dan, na Božič, na Badnjak? Koje se pjesme pjevaju tom prigodom?"(1)
II
Bilo je sasvim prirodno da se jedno modernije, literarno-teorijsko fundiranije gledište u znatnoj mjeri otvara kot Laze Kostiča. Sam dramaturg i dramatičar, nije se mogao ogiušiti o jedno novo, šire, modernije vidjenje ponudjenih dramskih tekstova.
"Stoga sam navijek slutio da u našem narodu mora biti pojava samonikle dramske umjetnosti, a znao sam da nijedan evropski narod nema u svojoj nepisanoj književnosti tako bogate gradje za dramsku obradu kolika je več u prikupljenom umnom blagu našega naroda. DomiŠljao sam se da je možda u najstarljim neznabožačkim narodnim običajima prva klica dramskog života. Cini mi se da je u koledama, kraljicama, ladalicama I dodolama isti zamet što ga ispitivači nalaze za jelinsku dramu u sveštenim obredlma misirskog Ozira, u frigijskoj službi Kibeli-Atls I Adonisu, što se u Grka razvio iz običaja Kablrske smrti i zanos oko boga Adonisa, Baha."(2)
Najzanimljivi je slučaj i prožimanja i proturječja i osječanja novih pogleda na etnološku gradju u djelima Antuna Radiča.
I to je bilo sasvim prirodno.
Nema sumnje, da danas s posebnim opravdanjem možemo kazati da je A. Radič najbolje prodro u probleme zavičajne, narodne i nacionalne kulture, iako u njegovim formulacijama ima mnogo tudjih i dogmatskih stavova, iako nije bio na nivou jedne šire I vete naučne objektivnosti, jer je više težio ka ideološkim i ideologizacijskim formulacijama.
I upravo zbog toga se kod njega najviše vide kolebanja izmedju ekstrema etnografsko-etnoioških stavova I modernih llterarno-teorijskih teatrološklh aspekata.
Sukob izmedju dvaju gornjih tendenclja kod A. Radiča najbolje se ogleda u tome što je iskazivao izvanredan senzibilitet za vrednote usmenog narodnog stvaralaštva s jedne strane, a s druge strane je ipak, u krajnjoj konzekvenci sve svodio, na svoj specifičan način, na kulturološke aspekte.
U svom "Kvestionaru" Radič je pod IX poglavljem "Zabave" u odjeljku "Dječje igre i sigre", dao upute i za razaznavanjem "Dramatskih igara": "Ovamo idu igre u kojima se jedan (ili više igrača) vlada kao da je on neko drugi. Ovakva je igra "Babe i djeda" u kojoj se jedan momak obuče i vlada kao starlca, pa ovo dvoje kao da sprovode ljubav."(3)
Na području BiH A. Bratič i S. Delič sakupili su i objavili reprezentativne primjere bogate gradje dramskih igara. Oni nisu ostali tek na bilježenju ili eventualno postavljenim pitanjima; shvatili su i razumjell dublje dramaturšku komponentu narodnih Igara.
"Pri igranju igara u kojima se igrači maskiraju, Ili kako narod veli grade, maskiraju se ili grade najvještiji igrači kojlh ima u svakom selu, a svak se rado gradi bez obzira na bogatstvo ili društveni položaj, jer narod u tome ne nalazi nikakva poniženja. Za vrlo vješte igrače narod veli da su puni takljica i diklica, a to znači da su ti igrači puni dosjetaka i šaljivih doskočica, te ih prilikom sijela svak moli da učestvuju u igrama. Haljine i stvari koje su potrebne za gradnju u igrama, u Gackom se zovu dobreta, a po drugim mjestima: dronjci, prnje, drpe, i obtčno se uzimaju u onoj kuči gdje se igra odigrava, ako ih ima, ako li nema, onda se iskupljaju po svemu selu i obično svak rado da što igrač zatraži."{4)
Iako su ostali po strani od večih etnografsko-etnoioških radova, a nisu se upuštali ni u dublje i Sire pot h vate takve prirode, uspjeto im je da s najviše teorijske jasnoče objasne fenomen usmene narodne dramaturglje.
BRANKO KUKURIN ' prof. književnosti, Kastav
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Oni su prvi izdvojili gradju u jedan specifični oblik narodnog života i kulture, a vrlo su dobro uočili presudnu, ranije nevidjenu komponentu u toj takozvanoj etnološkoj gradji.
Buduči da im je manjkalo Sire teorijsko znanje, posebno sa područja teatrologije, oni su ostali više na jednoj praktičnoj razini vidjehja tog materijala, a nisu dali jedno šire teorijsko obrazloženje.
Trebalo je*u nauči prevladati mnoštvo krivih teorijskih koncepcija, stavova i razmišljanja, da bi usmena narodna drama doista postala jednakovrijednim oblikom narodne književnosti. Takve krive stavove izvrgnuo je ruglu Laza Kostič u več citiranom članku.(5)
To su bile prije svega etnologlstičke, komparativističke i kolektivističke koncepcije, kojih se djelo-mično nisu oslobodlll nI danas neki proučavaoci narodnog života i stvaralaštva.
III
Pažljivijl uvid u cjelokupnu dostupnu gradju pokazuje njenu složenost, a u isto vrljeme i slojevitost, koju raniji proučavaoci nisu zapazili. Ali modemom metodološkom analizom otkrivamo da etnografsko-etnološka gradja nije ni pravolinijska, ni jednolična, nego da odgovara samoj složenosti društvenog života čovjekova.
Potvrdit čemo to izborom odabrane literature.
Najljepši nam primjer za to pruža Valvasor.
U medjuvremenu od Valvasora do naše suvremenosti, naveli smo u prethodnom poglaviju nekoliko značajnljlh autora. Za novije razdoblje navest čemo dvojicu: A, B, Rožina i T. Cubeliča.
Djelo "Narodne drame, poslovice i zagonetke"(6) A. B. Rožina rezultat je dugogodišnjeg bavljenja autorovog folkloristikom, a posebno problemom usmene narodne drame. Uz bogatstvo primjera, Predgovorom je autor dao, po prvi put osnovne teorijske obrise narodne drame, i što je posebno 2animijivo, izveo je klasifikacijo dramskih oblika prema skupljenim primjerima.
Dramski tekstovi podijeljeni su u tri grupe:
\ Narodne glume
ii	Narodne Igre
iii	Narodni običaji i obredi(7)
Ipak, narodna drama nije tirne prikazana i osamostaljena kao punovrijedan oblik usmenog narodnog stvaralaštva, več je još uvijek snažno povezana sa obredno-običajnim tradicijama.
"Usmena narodna retorika i teatrologija"{8) T. Cubeliča prva je najpotpunija i najdetaljnija analiza usmene narodne retorike i teatrologije.
Tim djelom usmena narodne teatrologije dobila je po prvi put razradjen I cjelovit poetski sustav, ti ¡stori jat proučavanja, potpuniju klaslf ikaciju, objašnjeno je njeno mjesto u kontekstu ostalog usmenog stvaralaštva i njene prisutnosti u pisanoj književnosti.
"Tek otvaranje novih metodsklh pristupa cjelokupnosti usmene narodne književnosti uz prevladavanje tradicionalno-komparatističke i opče etnološke koncepcije omogučilo je ) ovdje ne samo nove rezultate hego i novije spoznaje."(9)
"U tim se tekstovima na radi samo o uočljivim dramskim situacijama koje smo i ranije u tekstovima Pjesama i pripovijedaka otkrivali, nego se radi i o postojanju autentične dramske fakture koja potvrdjuje izvorno narodno dramsko stvaralaštvo sa svim bitnim dramaturškim i teatrološkim obilježjima."(10)
IV
Prvi koji je spomenuo i dotaknuo područje usmene narodne dramaturgije za područje Istre I Hrvatskog Primorja, vjerovatno onda još bogatije nego danas, bio je Valvasor svojim djelom "Die Ehre des Hert-zoghtums Krain".(11)
lako stranac, sa tudjeg jezičnog područja, uočio je, fiksirao i dao osnovna tumačenja dramskih oblika vezanih za svadbene svečanosti u Istri, a koje još i danas u veoma sličnom obliku postoje.
"Ko prijahajo pred h^o, ki je v njej nevesta, vošči ženin tistemu, ki stoji na vratih, dobro jutro. Oni se zahvali in pristavi: "Kan pa kam, prijatelj moj? Ali ste zgrešili pot?" Nato odgovori starešina: "Ne, nismo ¿grešili poti. Lovili smo r, izpustili skobca za jarebico, ki nam je ušla prav v to hišo. Lepo, lepo prosimo, da bi jo izročili, saj dOL.m veste, da je divjačina tistega, ki jo Izsledi in začne loviti, čeprav jo nato kdo drug ulovi."
Oni v hiši odgovori: "To je res (je že prav), pa ml nismo nič videli. Zgrešili ste pot in zašli — tu ni
nič."
Starešina odvrne: "Vi imate našo lov tu, morate nam jo izročiti,"
Oni dč: "Pa razjahajte! Vse vam bom pokazal, kar imamo v hiši. Ce pa ničesar ne najdete, ste gotovo 29rešili pot,"(12)
Dosljednim biiježenjem dijaloga i drugih okolnosti vezanih za nj, didaskalijama u širem smislu, Pokazuje Valvasor svoje razumijevanje t za dramsko izražavanje u narodu, a svoje stajalište još je više potvrdio ocjenom, u kojoj njegovi stavovi o "kmečkim možganima" nisu ovdje ni od kakve važnosti, jer su tipičan nuzprodukt razmišljanja vremena u kome su nastali:
Tako ne potrebujejo ti veseli kmetje ne angleških, ne italijanskih komedijantov, da bi na svojih veselih poročnih dnevih prirejali veseloigre ali maškarade, temveč znajo to napraviti s tremi osebami ter so zadovoljni s tako iznajdbo, ki izvira iz starostne nerodnosti, a je vendar za kmečke možgane še dosti dobra."(13)
V
Prošlo je mnogo vremena od Valvasora do ponovnog vidjenja, bilježenja i tumačenja usmene narodne dramaturgije na prostorima Istre i Hrvatskog primorja.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Jedno od vr!o značajnih djela iz narodnog života sa tog područja je študija Ivana Jardasa "Kastavština"(14), pisana čakavskim dijalektom, govorom Kastavštine. Študija je izrazito etnografsko-etno-loškog usmjerenja, ali autor nije mogao ne vldjeti i zaobiči evidentne primjere narodne drame — maškare i zvončare, koji su tu veoma razvijeni. Uspio je naslutitf njihov dramski značaj, zabiliježio je čak i dijaloge, no izrazita sceničnost zvončara i njihova nastupa nije kod Jardasa značajnije zapažena.
Sudjenje pokladnoj lutki "Pustu" Jardas je tek spomenuo, a to je u njegovo vrijeme bila, a i danas je jedna od najsloženijih i najsačuvanijih pokladnih dramskih formi.
"Istarska škrinjica" Jakova Mikca(15), etnološko-etnografski zbornik sa šireg istarskog područja, sadrži brojne primjere narodne drame, ali osim opisa i opčenitih napomena nema nikakovih drugih elemenata koji bi ukazivali na interes i uočavanje osnovnih problema usmene narodne drame u cjelokupnosti narodnog života tih krajeva.
U več spomenutoj knjizi(16) N. B. Rožin naveo je mnoštvo primjera narodne drame sa našeg područja, a u svojim kongresnim referatima(17) nekoliko je puta ukazivao na osnovne vrijednosti dramskih oblika. Njegova je djelatnost svakako doprinijela sagledavanju novih odnosa formi unutar usmenog narodnog stvaralaštva.
Pokladna drama, točnije, Vinodolski mesopust, je tek u "Usmenoj narodnoj retorici i teatrologiji" T. Cubeliča po prvi put podvrgnut detaljnoj literarno-historljskoj analizi, čime je pokladna drama iz Novog Vinodolskog svrstana medju najbolje primjere narodnog dramskog stvaralaštva ne samo Istre i Hrvatskog primorja, več i širih relacija.
VI
Zvončari, kao specifičan vid pokladnog teatra u sjevernom primorju (okolica Rijeke i Opatije) bili su uglavnom promatrani sa etnoloških pozicija, tumačeni samo kao ostatak starih kultova, zanfmljivi samo kao relikt pradavnih kultura sačuvanih do u naše vrijeme.
"Zvončarski ophod nisu "maškare", več običaj koji u svakom svom detalju pruža dokaze o ozbiljnosti i značaju zadatka koji obavljaju zvončari. Ukratko u par riječi moglo bi se reči da običaj sadrži kao glavnu funkciju obranu i zaštitu od zlih sila. Cijeli niz pojedinosti ukazuje na to da mu je slijedeča vrlo važna značajka i prizivanje plodnosti. Svi ovi kultovi vode porijeklo iz najdavnljih kutaka prethistorije i koljevke ljudske prethistorije uopče."(18)
Nema sumnje da je potreba za običajem i obredom, kao potreba za nizanjem i povezivanjem dogadjaja l zbivanja i obredom, kao potreba za nizanjem i povezivanjem dogadjaja l zbivanja u vidu neke prezentacije, tacije, ponajviše obredno-običajni odraz stvarnosti koja se ne misli ni umanjiti nI osporitl.
Ali ovdje je naša misao i u tome da tražimo što šire i što potpunije tumačenje koje če nam pokazati sve sadržane osobine i kvalitete u ponudjenoj gradji. Dakle, i ovdje se nameče potreba što šireg spektra metoda i što raznolikijeg sagledavanja na oko jedne te iste gradje.
Opravdanost i 2a naš kritički pristup, kao i za naše svojevrsno traženje što veče raznolikosti, a to znači različitosti metoda, je u tome da što više izvučemo spoznaja iz zaključaka iz onog materijala koji se dosta nespretno naziva "gradjom". Obično kad se to kaže, onda se misli da ta gradja nema svoju oblikovnu snagu.
Zato je naša misaona i kritička oštrica upravljena ponajvlše na etnološko sužavanje gledanja, vtdjenja i pristupa, a posebno na sužavanje kriterija i mjerila vrednovanja.
Sve se to najbolje može pokazati na zvončarima, koji su u svim dosadašnjim ocjenama bili obredi, običaji, a ne potreba I scensko — dramskog očitovanja.
VII
U argumentaciji našeg osnovnog problema, što je zapravo usmeno narodno stvaralštvo, kamo spada, koje naučno dostignuče i odredjenje može imati, a posebno u diskusiji o interdisciplinarnom karakteru usmenog narodnog stvaralaštva, pitanju užeg odredjenja relevantne autonomnosti i samostalnosti usmene narodne dramaturgije možemo pružlti zanimljivu gradju i zanimljlve poglede.
Bilo je vidljivo u svim etnološkim razmatranjima o prikupljenoj gradji da uvijek nedostaje u takozvanim "dramskim igrama" (etnološka terminologija) i terminološka aparatura I metodska obrada koja bi sve to bolje i produbljenije objasnlla.
lako je uočen termin "igara" i "dramskih igara", ipak se sve to svodilo na kategorije obrednosti i običajnosti i sve se to objašnjavalo činjenicom da je to od veče ili manje davnine trajalo i postojalo uz obrede, lii kao dodatak dijelovima običaja, obreda ili samostalno.
Na taj način vidjene tkzv "dramske igre" ostale su bez svog glavnog kvaliteta: scenske udešenosti i scenske spremnosti svakog sudionlka u tim igrama. To znači da je dramaturško-teatrološka komponenta u praktičnom nastup u bila neposrednije prisutna, ali se u repertoaru zapisivača i u etnografsko-etnoloških proučavalaca nije konstatirala.
Tu najbolje vidimo potvrdu o slojevitosti i polivalentnosti etnološke gradje i da se u isto vrijeme naglašava potreba proširenja osvjetljavanja same gradje, a i podvrgavanje novije gradje naučnijim i metodskijlm postupcima.
To se uvijek dogadjalo onda kad se takva gradja sužavala isključivo na etnološku kategorijalnost i kada se nisu dozvoljavali novi metodskl postupcl. Takvo zatvaranje vidika i sužavanje osvjetljavanja Imalo je štetne rezultate u tom pravcu i na taj način što je cjelokupno narodno stvaralaštvo bilo svedeno pod pojmove tradicije, predaje, običaja, obreda, kolektivne I kolektlvističke zakočenostl.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Medjutim, sama gradja, raznolika, siojevita i polivalentna nije se mogla suziti u odredjene neprim-ierene aspekte; odupirala se uskoči takvih pogleda i tražila Je nove prlstupe I primjenu novih, Sirih sv-jetskih metoda i postupaka.
VIII
Ovdje nam več počinje bivati jasna mlsao I naša osnovna teza da cjelokupna gradja o usmenim dramskim igrama traži sudioništvo i pomoč više naučnih disciplina što dopušta nekoliko zaključaka:
I	Ono Što se naziva etnografija-etnologija danas je u tolikoj mjeri prokazano kao slojevito i poliva-ientno da se ne može nikako staviti u okvir samo etnološkog vrednovanja, a jednako tako niti bilo koje druge dodtrne znanosti.
II	Buduči da se tzv. etnografsko-etnološka gradja otima jednostranim etnološkim ocjenjlvanjima, a samo jednim dljelom to može biti, nužno se nameče zaključak o relevantnoj autonomnosti te gradje koja ima svoje sustavno i naučno dostojanstvo, a tirne i relativnu samostalnost. Nju je moguče shvatitl I uočlti suradnjom nekoliko naučnih disciplina, koje nI u kom slučaju ne mogu nametnuti svoj vrijednosni sustav, što opet potvrdjuje tezu relativne autonomnosti izbora postupaka Iz nekoliko naučnih disciplina, a za uspješnu obradu, tzv. "etnološke gradje".
1	Arkiv za povestnlcu jugoslavensku, knjiga I, tiredlo Ivan Kukuljevič Sakclnski, Zagreb, 1857. str. 242.
2	Laza Kostič: Narodno glumovanje, Narodna književnost, Nolit, Beograd 1966, str, 510.
3	A. Radit, Osnova za sabiranje I proučavanje gradje o narodnom životu, ZNŽOJS, II, Zagreb 1897, str, 56.
4	T- A- Bratič i St. Delič: Na odne igre sa sijela I 2bora u Gornjoj Hercegovini, GIZM BiH XVII 1905, Sarajevo '906. str, 64.
5	Laza Kostit, Narodno glumovanje, Narodna književnost, Nolit, Beograd, 1966,
6	Nikola Bonifačič Rožin, Narodne drame, poslovice i zagonetke. Zagreb, Matica hrvatska, 1963.
7	o. c. str. 20.
8	Tvrtko Čubetlč, Usmena narodna retorika i teatrologija, Zagreb 1970.
9	c. str. XLIV. o. c. str. XL1V.
11	M. Rupel, Valvasorjevo berilo, Mladinska knjiga, Ljubljana 1969.
12	o. c. str. 216. o, c. str. 217.
14 Ivo Jardas, Kastavština, ZNZOJS, 39, Zagreb, 1957.
'5 Jakov Mikac, Istarska Skrinjica, Zagreb, Matica hrvatska 1977.
]® N- B. Rožin, narodne drame poslovice i zagonetke, Zagreb, MH 1963.
^ Zbornik kongresa SUFJ, Bovec 1971.
18 Sarbalič 2eijko, Kastavskl zvončarl, "Jurina i Franina" Kalendar za 1975. g. str. 165.