Kako treba da se vrši nastava srpskoga ili hrvatskog jezika u slovenskim osnovnim školama. Bez ikakva se oklevanja može reči, da nastava srpskoga ili hrvatskog jezika u slovenskim osnovnim školama ne treba da započinje kao nastata tudih jezika, Srbohrvaštinu mogu Slovenci smatrati jedino drugim narečjem vlastitog jezika, čime srbohrvaštinu nikako ne če poniziti niti če time sebi štetiti. Prema tome če se srbohrvatski jezik poučavati u Ill.em, za taj jezik početnom razredu onako isto, ko što se poučava slovenski jezik u I.om razredu, naime razgovorom o poznatim stvarima, pričanjem pričica, deklamovanjem pesmica, čitanjem iz knjiga i pisanaka onoga, što se govorilo ili pisalo, pazeči osobito u početku na to, da daci dobro izgovaraju glasove, kojih nema slovenski jezik. Pri tome če se usput tumačiti nepoznate reči i oblici. Kako se vidi, nastava če se vršiti kao na njihovu materinskom jeziku, ako i jest književna srbohrvaština deci nekoliko udaljenija od književne slovenštine. Zato su opet učenici III. godišta, s kojima nastava počinje, duševno mnogo razvijeniji od učenika I. godišta i prilično glatko čitaju (naravno samo latinicu), tako da se mogu vrlo uspešno služiti čitankom, tim glavnim sredstvom u jezi- kovnoj nastavi. Jasno če biti stoga svakome, da čemo se i u ovom našem predmetu držati načela »od poznata nepoznatu« i čitati članke iz Prve srpske ili hrvatske čitanke najpre latinicom bar teko dugo, dok nam se daci ne uvere, da srpskohrvatski jezik nije tudi ili dok se u njemu malo ne udomače. Kao što se u I. i II. slovenskom razredu slovniča nikako ne uči odvojeno, tako ne treba ni u I. i II. srpskohrvatski tečaj uvoditi nikakvih više manje dosadnih i preuranjenih slovničkih zajedanja, več treba dacima tih godišta dati u ruke što više zgodna i za njihovu dob odmerena štiva da čitaju, da uz pomoč učitelja pripovedaju sadržaj, a pesmice da deklamuju. Slovnička pravila razvijače se tako reči sama od sebe, nepreuranjeno; neprisiljeno. A s obzirom na malen broj sati ne če se ni u višim razredima postu~ pati drukče. Inače mislim, da za taj predmet nije dobro stvarati opsežna nacrta, jer bi nas on mogao zavesti u žurbu i prouzročiti u školi izvesnu prenapetost. Bolje če možda biti. da smo u tom pogledu skromni. ne bi li tako pre osvojili dačka srca za taj jezik i stvorili u njih raspoloženje, da se kasnije služe srpskohrvatskom knjigom. Osobitog uspeha i onako ne možemo postiči u tom predmetu. Ta pomislimo, da je za slovenski jezik, koji je ujedno i nastavni, odredeno nedeljno toliko sati, pa ipak možemo reči, da se večina daka koncem osnovne škole ne služi najlakše književnom slovenštinom. Tako pa još i gore je tamo, gde je školstvo nerazvijenije ili gde su dijalektarne razlike veče. Koliko znanja možemo stoga očekivati od naših učenika srpskohrvatskog jezika u ovdasnjim osnovnim školama? Ni književna srbohrvaština njima istina, nije tudi jezik, no svakako im je znatno teža od književne slovenštine. Ali teškoča učenja sh. jezika nije toliko u toj nešto večoj udaljenosti književne srbohrvaštine od književne slovenštine, več u nečem sasvim vanjskom, nebitnom. Nastava sh. jezika počinje naime istom u III. godištu i to s jednim satom na nedelju, što iznosi okruglo trideset sati u čitavom tom godištu. U ostalim godištirna odredena su za taj predmet dva sata. To ne bi bilo možda malo, da se pri nastavi isključivo upotrebljava samo latinica. No za vreme toga jednoga ili dvaju sedmičnih sati daci nam se moraju vežbati i u upotrebi čirilice. Nastava u jeziku mora se vršiti i na temelju čirilicom štampanih članaka čitanke. I to je baš ono, na-čem najviše trpi nastava sh. jezika. Daci kao i ostali več pismeni ljudi doduše lako nauče čirilska pisemna. no da se bolje uvežbaju, kako bi mogli bez poteškoča za razumevanje sadržaja nešto okretnije i lakše čitati, za to nema vreniena, jer onaj sat, dva nastave u sedmici ne možemo utrošiti na mehaničko čitanje. JVli moramo naime kao učitelji jezika poučavati jezik. I sad smo na onoj tački naše nastavne osnove za sh. jezik u osn. školama Slovenije, preko koje ne bismo smeli nikako preči bez neke reforme, ako ne čemo da učitelji srbohrvaštine budu tako reči učitelji čirilice. Pa i u tom nezavidnom slučaju sumnjam, da bi im uspelo uz dosadašnji broj sati naučiti dake, da s lakočom čitaju i pišu čirilicu. A da se poveča broj sati srbohrvaštine,bilo bi to na štetu ostalih predmeta. Hoču zbog toga da napomenem, kako bi se ta stvar dala uz dobru volju na drugi način veoma lako urediti. Nije potrebno isticati, da su u nas latinica i čirilica ravnopravne i da bismo odgovarali potpuno realnim i idealnim interesima, kad bismo se trudili, da naučimo valjano jedno i drugo pismo, dok se konačno ne prihvati samo jedno. Jedno pismo mora da bude naš ideal, sa čijm čemo ostvarenjem poči kao narod bržim koracima ususret jednom književnom jeziku i jednoj kulturi. Istaknuvši tako naše narodne potrebe mislim, da ne če biti nezgodno, ako upozorim sastavljače slovenskih čitanaka na način, kojim bi nam oni bez ikakve štete za slovenski jezik mogli pomoči, da slovenska deca bez povečanja broja sati i bez ikakve i ičije štete čirilicu dobro nauče i s njom sklope mir. To oni mogu učiniti tako, da joj kao našem starom slavenskom pismu dadu gostoprimstvo u slovenskim čitankama i da jedan deo slo- venskih članaka štampaju čirilicom. Time bi se čirilica na neki način nostrificirala. a deca bi se sigurno toj novosti radovala videči, kako se slovenština može čitati i pisati čirilicom. A ni od odraslih sigurno nitko pametan ne misli, da slovenski jezik ne sme doči s čirilicom u takav odnošaj i da je to za taj jezik možda nečasno. Držim, da ne ču pogrešiti, ako reknem, da bi se tome mogli protiviti jedino oni. koji ne shvačaju ni slovenstva ni jugoslovenstva. Time ne bi sastavljači slovenskih čitanka učinili samo kompliment čirilici, več bi time zaista potpomogli učenje toga pisma. što bi onda povoljno delovalo i na učenje sh. jezika. Za neupučene napominjem, da je to načelo o ravnopravnosti obaju pisama istaknuto u srpskim i lirvatskim čitankama time. što ima u jednima i u drugima čirilicom i latinicom štampanih članaka kao i članaka u slovenštini. Da ne bi tko pomislio, da to predlažem u svrhu kakvog prikrivenog podjarmljivanja i napadanja na latinicu lli na slovenski jezik. izjavljujem sada i svakom prigodom, da ču glasati za latinicu, kad bude možda u nedalekoj budučnosti trebalo birati izmedu nje i čirilice i to samo zato, što se gotovo i sav ostali svet njome služi. Jedan ideal naše prošlosti. nahne da kao jedan narod budemo i jedna država, ostvaren je. Drugi ideal. koji možda nije manji od prvoga, čeka svoje ostvarenje. Taj je idea.1: jedno pismo i jedan književni jezik. Njegovo ožiyotvorenje nije cvisno od vanjskog sveta več od nas samih. A od toga, hoče li se to dogoditi ili ne. može več u nedalekoj budučnosti da zavisi i sam naš državni opstanak! Kolo sreče okreče se i mi ne znamo. šta nas čeka. Vojme vlasti su dalekovidne i na oprezu. Budimo na oprezu i mi, jer opet može da provali strašna lomljava i da nam dode novi sudnji dan, kad sigurno ne če biti milosti s nesvesnim narodima bez zajedničkog pisma i književnog jezika. Do zajedničkog našeg knjževnog jezika dalek je put. O tome, hočeli Slovenci, kao brojem manji, uneti što im je najmilije na ovoin svetu u skupno jugoslovensko dobro, svakako če imati da odluče slobodnom voljom buduče slovenske generacije. Mi moramo učiniti, što možemo. Težiti nam je k jedinstvenosti pisma i književnog jezika. U toj težnji dužni smo svi u Jugoslaviji znati u ovo prelazno doba i latinicu i čirilicu, jer ako znamo samo jedno pismo, onda smo kao Jugosloveni tek na pola pismeni. Naučimo stoga dobro jedno i drugo pismo, pa čemo videti da izmed nas Srba, Slovenaca i Hrvata postoje samo razlike u narečju i da nam ne treba nikakvih Tusena nj Langenšajta, da naučimo jedno bratsko ili zapravo drugo svoje narečje, več da je dosta uzeti u ruke knjigu j čitati! P. S.