ASIM PECO: IKAVSKOŠTOKAVSKI GOVORI ZAPADNĘ HERCEGOVINE*
U suvremenoj dijalektologiji hrvatskoga ili srpskoga jezika ime Asima Pece, profesora Filološkega fakulteta u Beogradu, veoma je znano, stoji na samom vrhu. Posvje-dočio je to nekolikim študijama. Zadnja je upravo naslovljeno delo. Područje je njegovih istraživanja istočna i zapadna Hercegovina te Bosanska krajina. Nakon ovoga je očekivati kako će se možda uskoro latiti obradbe govora sjeverne Hercegovine i južne Bosne (oko Duvna i Livna). To kao da je nagovijestio u ovoj knjiži gdje usporedno prinosi stanovite podatke iz tih govora. Pored toga predmetne govore usporeduje s proučenim govorima srednje, istočne i sjeverozapadne Hercegovine, Imotske krajine i Bekije, dijela duvanjskoga kraja i makarskoga primorja. A nerijetko se osvrče i na ostale štokavske i čakavske govore. Takoder se koristi pisanim spomenicima nastalim u zapadnoj Hercegovini od najranijih vremena do XVII. st. To su: Humačka ploča (oko XI. st.), Vignjeva nadgrobnica iz Kočerina (izmedu 1404. i 1411.) te spjev »Pisna od pakla« fra Lovre Sitoviča Ljubušaka (XVII. st.). Njima je pridodan Natpis iz Drežnice (1335—1366.). Zahvaljujuči ovomu. Pečina je študija poprimila i stanovitu povijesno-jezičnu protegu. U večoj je mjeri iskorišten Sitovičev jezik, koji, dakako, sadrži mnoštvo osobitosti ljubuškoga govora njegova vremena.
»Ikavskoštokavski govori zapadnę Hercegovine' složeni su od slijedečih poglavlja: Uvodni dio, Dio fonetika, Dio morfologija. Nedostaje tvorba riječi i sintaksa. Poglavlja su opširna, obiluju podacima, stoga se ne bi moglo kazati da ni je zastupljeno sve što je karakteristično za taj govor, odnosno govore, da se opaža veča praznina i si. Pri je suprotno!
Poznato je kako je teško pisati o uspjelim djelima. A zaista je takvo »Ikavskoštokavski govori zapadnę Hercegovine.« Prikazivatelju stvarno ostaje zadrževanje na sitnicama koje trebaju kakvu dopunu ili ne stoje, sve drugo, tj. velika glavnina zaslužuje jedino pohvalu. Zbog toga ocjena naoko dobiva negativen prizvuk. Buduči da i o takvim djelima valja pisati, to ču izvršiti tu zahvalnu dužnost.
Uvodni dio obuhvača prvih četrdesetak stranica. Tu je i pet zemljopisnih karata prenijetih is »Istorije naroda Jugoslavije« na kojima su označene granice bosanske, dukljanske i srpske države u Srednjemu vijeku. Na njima je vidno kamo je tada spadala zapadna Hercegovina..
Na 8. str. je karta ikavskoštokavskoga govora zapadnę Hercegovine. Njegova istočna granica ide uglavnom rijekom Neretvom, južna republičkom granicom, sje-verna crtom koja ga dijeli od ščakavskoga govora, zapadna pak medi s Bekijom. I tu opstoji manje neslaganje. U mojemu djelu »Govor Imotske krajine i Bekije« granično selo Grude nalazi se unutar ščakavskoga govora, Peco ih je uključio medu svoje, dakle štakavske. O tome veli: »Naravno, i ova granica, kao i sve druge u granicama jednoga jezika, ne teži ka apsolutnoj preciznosti. Uvijek su u ovakvim slučajevima moguči govorni prelazi, moguče je da izmedu tipičnih zh. govora i govora njihovih susjeda ima zona u kojima se ukrštaju osobine različitih govornih tipova. To je i shvatljivo i očekivano« (7.). Potom niže: »Ja sam ovdje uključio Grude, iako je to upravo graničnik prema ščakavcima, ali tu, danas ima podosta štakavizama, što nam dozvoljava da Grude svrstamo u naš zh. govorni tip.' Kada ispitivah govor sela Gruda od 1957. do 1960. (i povremeno kasnije), nadoh toliko ščakavizama da ga uvrstih medu ščakavačke govore. Sigurno je A. Peco našao sada u Grudama toliko štakavizama da
* Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga LXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 35., str. 230, Sarajevo 1986.
je mogao drugačije postupiti. Mora se imati na umu kako je u zadnjih četvrt stolječa književni jezik jače djelovao na tamošnje govore negoli za sve vrijeme do tada. K tomu, Grude izrastoše u razvijenije mjesto, u varoš. Gimnazija je u njima valjda dje-lovala nekoliko desetljeća, osnovna škola ima dugu prošlost, niknuli su industrijski pogoni, živahna je trgovina. A ne može se zanemariti utjecaj radija i televizije.
Pisac je ispravno ustvrdio razlike što dijele dati hercegovački govor od imotsko-bekijskoga. Na čelu su odrazi skupova *stj, *zdj, *skj, *zgj. Tu na njihovo mjestu bivaju št, id. Po tome se i imenuju štakavski govori. U imotsko-bekijskome su šč, žd. Dalje su -al > -a i -al > -o, što nije slučaj u susjednome govoru, več je samo -al > -a {kopa, sipa. veza). Tu je takoder -il > -ia > -ija. na drugoj strani nije. Na jugoistoč-nome prostoru Imotske krajine izjednačene su afrikate č — ć, di — <f u korist c —d, zapadna Hercegovina uglavnom ne zna za to ako se izuzmu Muslimani kojih tamo nije upadljiv broj. U Muslimana je i Ij > j, kao što je sporadično u Imotskoj krajini, gdje je opčenit i morfemski m > n. Isto je u Hrvata u zapadnoj Hercegovini. Foneme h, f čuvaju jedino Muslimani.
Niti jedan govor nije jedinstven pa ni štakavski zapadnę Hercegovine. Peco to primjerno pokazuje u usporednome popisu pojedinih riječi i oblika. Evo kako izlaže medusobne razlike. U lijevome nizu su riječi jednake u selima Vitini i Čitluku, u desnome su iste u Grudama:
mögu : m* ren/možen	nosovi : nôsevi	bfkovi : brci
mftže : mSre/mbže	vîdîm : vîdïn	plècka : pièce
leda : lédijû
Potom dalje na isti način. Primijetiti je kako je ovakav postupak veoma zoran i lako se prati; uz to je i rjedi u dijalektologijskim študijama. Dakle, jasno se ogleda ju glasovne, naglasne i oblične razlike unutar jednoga govora.
Pri koncu poglavlja priložena su tri pisma Dubrovčanima emina Mamutage, rodom Ljubušaka, te spomenuta tri nastjena spomenika. Mamutagina su pisma nastala na koncu XVII. st., odnosno jedno s početka XVIII. Ispod preslikanih nastjenih sa-držaja slijede dosadašnja njihova čitanja. Pisac potanje raščlanjuje njihov jezik. Sto se tiče najstarijega, — Humačke ploče — treba reči kako se čitači Š. Bešlagič i M. Vego ne slažu u nekim pojedinostima. Njihova čitanja nisu bez nedostataka. Navodim da ju je najprihvatljivije pročitao Milan Nosič. Objavio je to u članku »Hu-mačka ploča* u Zborniku Pedagoškog fakulteta u Rijeci br. 6/1984. Isti prenosi zbornik »100 godina Muzeja na Humcuc, Ljubuški, 1985. Dakako, njime se A. Peco nije mogao poslužiti jer tada njegova knjiga bi u tisku.
Uz ostalo prvo se poglavlje okvirno bavi fonetičkim pitanjima, no stvarno je uvodom u iduče, tj. Fonetiku. I njoj je dato najviše prostora (47—166.). Tu je najbolje izražena Pečina potankost, opširnost i analitičnost.
Samoglasnički sustav širega prostora odlikuje se standardnim izgovorom (srednjim) svih samoglasnika. Takav je i zapadnohercegovački. I u tome ne postoji od-stupanje. Dalje je pisac redom iznio zamjene samoglasnika kako ih je našao u poje-dinim selima. Brojem ne iskaču iz prosjeka okolnih govora. Najviše se datih promjena susreče i u imotsko-bekijskome govoru. Ni promjene samoglasničkih skupina ne pred-stavljaju ništa osobita.
U naslovu stoji jasno kako su predmetni govori ikavskoštakavski, tj. da ë > i. Za svako je selo Peco donio više prim jera ikavskih riječi (58—66.). Držim kako je to do-nekle suvišno. Bilo bi tek dosta navesti odstupanja, dakle primjere gdje ë > e, je, ije. Iznenaduje broj (i)jekavizama i ekavizama, posebno prvih. Bojim se kako je to dijelom najnovija pojava, utjecaj dakle književnog jezika u tijeku zadnjih desetlječa. Kao izrazite izdvajam (i)jekavizme Nedjeljko, Njemačka, Rjeka, svjeski (= svjetski). Nije sumnje da su odnedavna ušli iz književnoga jezika; naprosto su se nametnuli. Prid. svjeski zavreduje k tomu dodatno objašnjenje. Naime u dotičnome govoru ne opstoji •skonski prid. SDjeskiJsoiski. Silom prilika unio ga je Prvi svjetski rat. Svatko ga je teško osjetio. I tada su domači ljudi prvi put čuli taj prid. u čestoj uporabi i prihvatili № jedino u toj sintagmi. Kako skup tsk > sk, to je sojeski. U Imotskoj i Sinjskoj krajini je svečki, i samo u nazivu Svečki rat. Namjesto prid. sviiski svagdje se upo-trebljuje imenički gen. s prijedl. od, npr. čovik od svita, ljudi od svita.
Pisac tvrdi da »u svim mjestima češče imamo Njemačka nego Nimačka. Iz ovih krajeva ima mnogo radnika u Njemačkoj. Standardni lik te imenice potisnuo je ovaj izvorni, ako je ikada tu i bio frekventan« (69.). Do oslobodenja jedino su bili Nimac, Nimkinja, Nimačka. nimački, a poslije su potisnuti književnim oblicima Njemac (umjesto Nijemac), Njemica, Njemačka, njemački. U šezdesetim godinaina mnogo se svijeta odatle otisnulo na rad u Njemačku, što je moglo samo učvrstiti novoprihvačeno stanje. I jedino to.
Bud uči da je u psi. *klen ћ (bez samogl. <?), stoga nije ovdje mjesto im. kljen.
0	njoj je zabilježeno: »Za oblik kljen (riba i drvo) moglo bi se reči da je kao takav preuzet iz jeknvskih govora, a moglo bi se tu pomišljati, kao u gnjizdo, na pojavu kij < ki (v. Skok, s. v.)« (69.). Otpada bilo kakav (i)jekavski utjecaj; točno je da se skup gl pretvorio u glj (jednako kao u gljista. gljistina). Govori se kljen (bez uspo-rednice klen) daleko na zapad, jug i sjever pa se od te cjeline ne može izdvajati za-padnohercegovački prostor. Uz ovo dodajem kako je v Imotskoj krajini ekoh. Klje-nooac i prež. Kljenak, blizu Vrgorca ekon. Kljenak. Takoder se na čitavu području čuje izraz kljenooa nedilja, metafora za gladno razdoblje.
A. Peco se pita je li u obliku gnjizdo »proces gn = gnj ili nekakav uticaj jekav-skih govora u kojima sekv. gnč = gnje' (67.). U d a I jem u izlaganju staje uz drugo rješenje. No kako je gnjizdo u Bekiji i Imotskoj krajini te dalje u Sinjskoj gdje nije blizu (i)jekavaca. ni ovaj se hercegovački slučaj ne može tumačiti nikakvim utjefcajem. To je ikavski oblik u kojemu je početni gn > gnj. Tako su u Imotskoj krajini još gnjizdit se, gnjoj, gnjojar, gnjojit, gnjida.
Vrijedno je prenijeti iduči stavak: »U posebnu skupinu ekavizama treba ubrajati one tipa: starešina, sečam se, najpre, primer koji su zabilježeni u našem govoru, a i u drugim ikavskim govorima (v. kod Šimundiča, op. cit. za Imotsku krajinu i Beki ju, kao i kod mene u BHDZb. 1 za zapadnu Bosnu). To su novi ji nanosi koje u ove govore unose ili radnici koji su, za duže vrijeme, zaposleni van rodnog kraja ili mladiči koji služe vojsku u ekavskim krajevima« (72.). Ne ide s ostalima im. starešina (naravski ni izvedenice starešinski, starešinov, starešinooati, starešinstvo) zbog toga što nije nikakvim nanosom, več je stalni, opči ekavizam na večemu prostranstvu negoli kljen. (Dobro mi je poznato da je u mojemu rodnome Lovreču, u Imotskoj krajini, u prošlome stolječu jedan mještanin nosio nadimak Starešina). Sigurno nije donijet iz vojske, niti tada domači ljudi hodiše van po radovima kao u XX. st. Takoder ovdješnji mladiči nisu služili vojsku u ekavskim krajevima.
O sonantu l na koncu sloga raspravlja se šire (75—94.). Glas l zumjenjuje se samo-glasnicima -a, -o ili ostaje (doša, nazva : došo, lego). Tu je dakle akanje i okanje. Medutim pisac se prilično zadržao nu promjenama: -il > -ia > -ija i -ul > -ua > -uja (bija, ija, načini ja, čuja, prošnja). Drugih je jed va devet primjera i skoro su zanemarljivi u odnosu na one što svršuju na -ija. Oblici na -ija rasprostranjeni su na jugozapadnomc dijelu datoga govora, tj. uz bekijsku i dalmatinski! medu. Na nekoliko zadnjih stranica pisac na šire rasvjetljuje ovu pojavu. Najprije izlaže historijat problema kako je dosada razmatran i tumačen, potom prelazi na njegovo objašnjcnje. U zaključku je jasan: »Izvorište ovoj pojavi treba tražiti u zapadnijim govorima Dalmacije (razmak moj, M. S.). Ona se u našem govoru uopštila u ono vrijeme kada je Zapadna Hercegovina došla u bliže političko-ekonomske veze sa tim dijelom naše zemlje i kada su oslabile njene veze s istočnijim dijelom Hercegovine. Naime, cjelokupna struktura ovih govora pokazuje da je njihov razvojni put do XV vijeka bio u duhu istočnohercegovačkih govora, od toga vijeka uopštavaju se osobine svojstvene zapadnijim govorima. To pokazuje i ova osobina, akanje; to pokazuje
1	cjclokupnu morfologija ovih govora. Istina, evolutivni impulsi i dalje su bili pro-žeti novoštokavskim duhom, ali je tempo njihove realizacije znatno zaostajao za govorima sa druge strane Neretve. Istorijske okolnosti bile su uzročnici ovakvom stanju« (90.).
Gornja tvrdnja ište opširniji odgovor, ali ču se zadržati na slijedečemu. A. Peco ništa ne kaže o pripadnosti zapadnijih govora Dalmacije. Jesu li ti govori čakavski ili štokavski? Buduči da je akanje najopčenitije u čakavskim govorima, k tomu oni su zapadniji, nameče se zaključek kako misli na čukavski utjecaj. Spomenuti je du susjedni vrgorski govor pozna ovukvo akanje, u imotsko-bekijskome i sinjskoine nema ga. Dakako, ne znaju za akanje -il > -ia > -ija i -ul > -ua > -uja. Prema tome ne-dostaje posrednik, prijenosnik dotične pojave sa zupuda na istok, u Hercegovinu.
Istina, u Imotskoj krajini bijahu osjetna kretanja stanovništva prema jugozapadu i možda je navedeno akanje tu iščeznulo, ako ga je bilo. Medutim potpuno je akanje -al > -aa > -ä, u ostalim je primjerima razbijen samoglasnički skup: -il > -io > -ijo, -el > -eo > -ejo, -ul > -uo > u jo. Ipak u zapadnoj Hercegovini kretanja stanovništva bijahu manja, prema tome je tu starinaca više nego u Imotskoj krajini. Iz svega se logično zaključuje: u govorima zapadnę Hercegovine akanje je ostatkom čakavskoga narječja. A. Peco, naravski, to odlučno odbija. Premda više pojava tumači utjecajem drugih govora, ovdje je nepopustljiv. Usprkos tomu ovdje takva tvrdoča gubi moč uvjerljivosti. Trezveno gledajuči, ne može se inimoiči čakavsko narječje u objasnid-bama do i najzadnje osobine govora zapadnę Hercegovine. Pisac nakon rečenice »Izvo-rište ovoj pojavi treba tražiti u zapadnijim govorime Dalmacije«, nahodi potrebnim otkloniti moju tvrdnju več u idučemu stavku da je taj prostor nekada pripadao ča-kavskomu narječju. Iako se glavna kretanja stanovništva odvijala prema čakavskome području, Peco dosta pojava tumači utjecajem iz suprotna smjera, toga kamo kretanja bijahu usmjerena, iz Dalmacije. Smiono, nema što!
Je li taj kraj u dotursko doba bio čakavskim ili nije, na to če više svjetla baciti proučevanje toponimije. Spominjem da na jugozapadnome kraju Imotske krajine opstoji nekoliko čakavskih toponima. Time je razbijeno ukorijenjeno mišljenje kako je rijeka Cetina povijesna granica čakavskoga narječja u svojemu donjemu toku.
Foneme h i f, rečeno je, zadržaše samo Muslimani. Uzrokom je vjerski činitelj, točnije: molitve na arapskome. U drugih su nestali, odnosno zamijenjeni. U Hrvata bivaju stanoviti primjeri riječi s fonemom h, f. ali je to naplavina, kako kaže i pisac. Dalje se zadržao na slučaju sela Drežnice gdje Muslimani ne izgovaraju h. Iako je Drežnica izvan dotičnoga govora (leži sjevernije, prema Konjiču), ipak je korisno što je ukazao na tu rjedu pojavu i uspješno je objasnio.
Dakako, Hrvati razlikuju foneme č — ć, dž — d, Muslimani izgovaraju uglavnom č i d. I za to pisac nalazi izvorište na zapadu, točnije na jugoistočnome dijelu Imotske krajine i makarskoga primorja gdje je čakavizam skoro opčim.
Medu riječima gdje je fonem d namjesto dž stoji i dendar (114.). Smatram kako je ta riječ primljena iz talijanskoga, od gendarme 'oružnik, žandar'. Žandare je Austri-ja uvela u Dalmaciju, ujedno i talijanski jezik u upravu. Otada je u narodu izgovor dendar. I takva riječ kasnije prijede u Hercegovinu.
U Muslimana ostaje morf emski -m, u Hrvata u najviše prim jera m > n. Slijedeći sebe, pisac prinosi oblike na -m i -n kako ih je čuo u svakome selu. Bilo bi dosta predočiti samo one na -n. Poznato je da je morfemski m > n osobina čakavskoga narječja. Tumači se dvojako: romanskim utjecajem i izvornom pojavom. A. Peco — sklon tumačenju mnogih pojava tudim utjecajima — priklonio se onima koji u tome vide romanizam. Romanski utjecaj svodi se u osnovi na vcnecijsko narječje; Venccija se od našega doseljenja izrazito čutjela na istočnoj jadranskoj obali. A vene-cijsko narječje nema promjenu m > n. Bilo bi zanimljivo utvrditi taj snažni romanski utjecaj koji je ostvaren mimo venecijskoga narječja. Da kojim slučajem u talijan-skome jeziku nije fonema Ij, vjerujem kako bi čakavsko jakanje neki obrazlagali takoder talijanskim odnosno romanskim utjecajem.
Nisu rijetki ni ščakavizmi u zapadnoliercegovačkim govorima, na zapadnome po-jasu (iščem, naviščenje, puščat, ščap, zoiidat i dr.). Oni se nastavljaju na imotsko--bekijski govor. U tome nije ništa sporna.
Osobito ističen poglavlje Distribucija suglasnika (154—163.), koje kao takvo predstavlja poinak u domačoj dijalektologiji, pravu novinu. Na kraju se čita: »Na osnovi date grade lako se zaključuje da su i u ovoin govoru najrjede skupine sestavljene °d ploziva i afrikata, dvaju sonanata, naročito ako je prvi iz skupine lateralno
a nisu obične ni skupine: -mi-, -ni-, -Ijz-, Iji-, -njš-, -Ijp-, -Ijg-, njb-, -njp-, -mg-, -ob-, -Dp-, Iz ove grupe afrikata + sonant nije se našla nijedna potvrda, a odsustvuju ' skupine sestavljene iz jednog zvučnog afrikata i sonanata /, Ij, n, m, nj, v. Sve je ovo razumljivo. Takve skupine su, u večini slučajeva, strane i našem književnom jeziku. Narodni govori ih, pogotovo, ne podnose« (163.).
U odnosu na Fonetiku dato je manje prostora Morfologiji, ali je ona prijegledna j cjelovita. Sklonidbcne su riječi obradene po padežima. Upozorio bih na vok. osobnih imena na -u: Enesu, Demalu, Esudu, Abdulahu te etnike jednake nominativu: Mosia-rac, Trebinjac, Ljubušak, Prozorak. U zadnje se vrijeme češče čuju vokativi 0 mor-lema i u književnome jeziku. Uzrok je jača intonacija jer je oblik krači za jedan
slog. Kada tko, primjerice, na željezničkoj postaji zove nosača, redovito uzvikuje: »Nosč! Nosač!« Uvriježeno je dozivanje: Bosanac! Dalmatinac! Crnogoracl Zagrepča-nin! Oblici na -u bivaju analogijom prema Antiču, Mihalju, Dobriču i si.
Takoder je i ovdje, kao i u Imotskoj krajini i Bekiji, rijedak morfem -em, pre-vladao je -om/-on: čekičon, mladičon, spužom, prijateljem, žuljom, žrvnjom. Dodati je kako je isto i u sred. rodu: grebljon, groždon, plecom, ulištom.
Pohvalno je što se pisac osvrnuo na stanje osobnih imena. Izdvaja se selo Crveni Grm gdje imena na -ko idu po žensko j sklonidbi, npr.: Marko — Marke — Marki — Marku, Stanko — Stanke — Stanki — Stanku. Uzgred kazano, u Imotskoj krajini pretežiti su ovakvi primjeri.
O nominativu množine A. Peco piše na početku: »Osnovni problem oblika množine u ovim govorima jeste u kom odnosu stoje krači i duži oblici, tj. kakav je odnos množinskih oblika koji proširuju svoju osnovu morfemama -ov/-eD i oblika koji ne znaju za takvo proširenje« (171.).	'
Kako je i očekivati, donijeti su svi ili skoro svi oblici krače i dulje množine. Više ih je proširene osnove. Pisac smatra kako je to vlastita osebina zapadnohercegovačkoga govora. I to se mišljenje može uvažiti uz manji oprez prema neproširenim osnovama u susjednoj Bekiji i Imotskoj krajini s kojima se uglavnom podudaraju; na obje strane stanje je približno isto.
U dat., lok. i instr. opči je morfem -im/-in: cvitooin, golubovin, mijovin, sinovin te Dalmatincim, bajamim, prstim, rodijacim. Dijelom i u sred. rodu: autin, kolin, ledin, kamenjim, imenim, poljim. U manjini su genitivi bojevima, brojevima, crvima, konjma. Naprotiv, u sred. rodu je više onih na -ma: celima, ledima, poljima, timenima.
U imenicama žen. roda je takoder podvojeno stanje: avlijama, gredama, načvama i ovcam, planinam te makazon, knjigan.
Sve u svemu gledavši, sklonidba je dobrano izjednačena sa sklonidbom u imotsko--bekijskome govoru, ali sadrži i vlastite osobitosti.
Ovdje su i pokaz, zamjenice toji — loja — tojo, otaj — ota — oto i stegnuti oblici za vö, za nö, nà пп. Njihovo je rasprostiranje šire, opčenite su u Bekiji, Imotskoj krajini, u Sinjskoj, u nekim hercegovačkim govorima. Slično je i s pridjevima kao govediji, magaretiji, prasetiji, teletiji.
Peco nalazi pos. pridjeve što se sklanjaju po odredenoj sklonidbi kao što su Mi-ličinog, Milooanooog, Marinog, Titinog. Bez dvojbe je da je ovo prihvačeno iz jezika javnoga priopčivanja, dakle svjež nanos.
Infinitiv je supiniziran u cjelini. Pored onih na -nut stoje i na -nit (maknut, taknut : maknit, taknit), susreču se prez. morfemi kao peču, strižu, tuču, aoristni -smo, -šte (odošmo, odošte), usporedni imperativi: daj — aaji, poj — poji. Takoder krnj je pril. sadašnji: bit — buduč, ič — iduč, ležat — ležeč. Sve to dotični govor povezuje s imotsko-bekijskim.
Osim tekstova zapadnohercegovačkih govora na koncu knjige priloženi su i po-daci iz mikrotoponimije. Požaliti je što ih nije više. Medu njima su dva što se zovu Paprikuša (Rasno, Zviriči). Iza prvoga dode u zagradi dodatak: »ali : paprika«, što če reči kako ga pisac povezuje s biljkom paprikom (capsicum anuum). Nije tako davno kako je paprika stigla u te krajeve, niti je prenijeta u toponimiju. Stvarno je Paprikuša njiva ili šuma što se proteže papriko, ti. poprijeko. Tu se naimc pril. popriko izgovara papriko. Od njega potječe naziv Paprikuša.
»Ikavskoštakavski govori zapadnę Hercegovine« plodom su odlična jezikoslovca, zaslužuju najvišu ocjenu. U svome sam prikazu želio upozoriti na stanovite njihove podatke i piščeve zaključke.
Mate Šimundič
Pedagoška fakulteta, Maribor