Vokalni koncerat »Zbora slovenskih učitelja UJU". Dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda, dne 14. I. 1928. U Zagrebu, 16. januara. Slaveni imadu samo jcdan put. po ko* jcmu treba da idu; ako že!e da mamfestU raju u muzici svoj rasni tip. To je »zbor«. Srečko Kutnar, zboruvodja pcvskega zbora UJU učiteljstva v Ljubljani. Zivot Slavena, onaj patrijarhalni i prU rodeni pTolazi gotovo uvijek u uskom do= diru druga sa drugom, čovjeka sa čovjekom ili plemena sa plemenom. Imademo dokaz za to u našim pučkim obredima, koji se u sva= ko do'ba godine, pod svim duševnim raspos loženjima gotovo neizmijenjeni javijaju kod sjevernih kao i kod južnih ili istočnih Sla= vena. Svadba, koleda, žetva, božie ili pogreb, odigrava se gotovo po istoj, da kažem tako, psihičkoj »režiji« u sviju Slovena. Ustavimo li se kod ovoigi fakta, pa po* mislimo li na muzikiu. sa kojom su ti obredi u savezu, nači čemo i opet jednu zajedničku osobinu: Sloven osječa kolektivno u ovim zgodama, te svoje duševne pokrete prclijeva u skladnu zajedničku Pjesmu, izvodeči mw ziku u »zboru«. Tako smo evo i kod toga anatemisano* ga »zbora«, kojega nastoje mnogi slavenski (a i naši) kompozitori da potcijene pred or* kestrom ili komornim ansamiblom. A t>o nije pravo! Zapadnjak, salonski Evropljanin, hoče sam da uživa u muzici, pa zatvara vrata svo* jega salona, plača komorni ansambl. da mu izvodi muziku. Sloven naprotiv izlazi pred kučii traži druga i pobratima, sabere šaku svojih i sam izvodi: za sebe i za sve, koji hoče da ga čuju i poznaju. Tu je kardinalna razlika rasnoga teras peramenta Slovena i Neslovena. Sa željom, da još jednom podvučem po« stavljenu konstataciju, da je nama Sloveni« ma muziciranje u »zboru« prirodeno, da je čisto naše, da je ono naša kulturna »prčija«, hoču da nadodam i to, da mi treba da zborni ansambl što više upotrebljavamo, da našu zbornu muziku evolucijonkamo do toga ste* pcna, da naš »zbor« postane za Evropu jed* nako važan muzički izražaj, kao što im je i orkestar, i komorna muzika (ili ako želite, i »evropski« jazz!). Sa zadovoljstvom mogu da ustvrdim, da smo na dobrom putu, jer imademo dosta dobrih zbornih družina, a imademo i neko* liko zaista dobrih zibornih djela. Prelazeči na svoju temu, bilježim s osos bitim zadovoljstvom odličnu muzičku afir«, maciju »Zbora Slovenskih Učitelja UJU«, u kojemu zboru sudjeluju naši narodni inte= lektualci, koji s pravim slovenskim uživa= njem pjevaju, drug do druga, svoju dragu slovenačku pjesmu! Neopisiv trud i napor, jedini je honorar ovim idealnim ljudima, koji pješače po više sati, da uhvate voz za Ljufoljanu, gdje vrše pokuse. To im je najljepše ptriznanje, jer sam ovaj fakat bjelodano dokazuje, da postoje samo za to, što vole svoju pjesmu, i što žele da vrše lijepu nacijonalnu kulturnu misijiu. Glasovno doibar zbor (oko 70 članica i članova), sa prvoklasnim ^žeBskim ansam* blom, prikazao nam je novu i najnoviju slo^ venačku zbornu pjesmu. Ovaj njihov koncert naučio je i nas i njih nečemu: nas, kojima siu; došli. tomu, kako treba da se jnteligentno predaje tekst kompozicije, a da se kod toga sačuva mu= zička arhitektura djela, da se istakne važno, a ukusno premosti ono »manje važno« u kompoziciji, što (možda izuzevši Bacha), go» tovo svaki kompozitor sagriješi za volju »forme« ili licnoga temperamenta. Slovenski učitelji mogli su kod nas da opaze to, da ih je naša koncertna publika raznimjela i toplo i bratski bonorirala pri» znanjem za njihov duševni dar. Istodobno da je naša publika primila neka djela sa spontanim i opčim oduševljenjem, a da je kod nekih ostala hladnija. U čemu je stvar? Današnji kompozitori na kulturnom Zapadu i Sjeveru. toliko su daleki u civilizaciji i u spoljašnjoj kulturi, da se kod njih več sasvim izbrisao trag nekadanje čiste rasne primitive. Seljak postao je tamo gradanin, gospodin, čovjek sa odredenim zanimanjem. Pučki se pjevač izgubio, obukao je odijelo velegrada, obolečio je i tjelesno i duševno, te je postao profesijcmalni literata. To je neizbježna evolucija koja i nas jednom čeka. Muzičar Evropljanim uzima tekst svojih savremenih drugova pjesnika, pa ga tumači u svojoj muzici. Naš narod opet, ostao jc u velikoj ve« čini još seljak. U njemu je živjelo i umiralo mnogo primitivnih, bezimenih pjevača, koji su nam ostavili našu pučku pjesmu. U njoj su sabrani i gusto kondenzovani naši osje* čaji, naše vcselje i naša tuga. Naši (jiugoslovenski) pjesnici, kao u prkos, stali su da hvataju duh Evrope, pa su zapjevali onako, kako i njihovi umjetnički sličnici u »velikom svijetu«. Doibili smo našu umjetnu liriku, koja (u večini slučajeva) nema biljega slavenskoga. Navodim primjer. Krasna lirika F. Zbašnika, koju je upo* trijebio L. M. Škerjanc za svoju zbornu kom« poziciju »Kmetiške pesmi«, ljepša je (po mo* jem dubokom uvjerenju) onda, kad je čov* jek čita. Ona je intimna i subjektivna. Kad je pjeva zboT od 70 ljudi, postaje ta delikatna lirika kolektivan osječaj, a tu je i krivnja njc= zina promašena djelovanja na slušatelja: pjesma ostaje neiživljena. jer svaki član ma> se ne može na isti način da tiu liriku osjeti i istodabno muzički protumači. Tu je kolU zija teksta, muzike i reprodukcije tolika, da nije moguče uspostaviti ravnotežu. Sasvim je druga stvar Zupančičev »Ci« ciban«. U njemu je priprosti pučki duh pot> puno sačuvan, a kompozitor može da ga lako spremi za zborno izvadanje, jer masa može laki, naivan ili groteskni duh teksta da ovlada i vjerno da predade slušateljima. Prv,i dk> programa (Adamič »Vragova nevesta« i »Vijola«, ter Škerjanc »Kmetiške pesmi«) za mješoviti zbor postavlja najteže tehničke zahtjeve za zlbor. U ovom su sluča« ju izvadači virtuozno izvršili svoju dužnost. Muzički su djela u ovomu dijelu programa više interesantna sa stanovišta reproduktiv^ noga. Ne umanjujuoi serijoznost kompoziciji skog rada gg. Adamiča i Škerjanca, moram da priznam, da mi je opreka izmedu lirskoga i koralnoga ansambla (dodavši k tomu i pot« puno instrumentalno pisane dionice zbora) mnogo oduzela od onoga primarnoga uživa* nja ove muzike, koje s pravom moramo da tražimo i da dobijemo od zborne kompozi^ cije, koja nosi karakter kolektivnosti. Drugi dio (ženski zborovi) gg. Lajovica (»Koled-niki« i »Zabe«), te Ravnika »Zimska pesem« i »Kmetiška«) uspostavio je opet onaj sklad izmedu teksta i ansambla, u toli* koj mjeri, da su neke kompozicije i opeto« vane. Osobito ističem djela g. Ravnika (kod nas skoro nepoznata!), koja jsu ostavila (osobita prva) dubok dojam. Izvrstan ženski zbor lijepih i punih glasova, virtuozno gibak i izraden, ostat če nam u najljepšoj uspome* ni. Oba mlada pijanista diskretno su izvela dosta težak klavirski part. Treči dio programa, ,sa kompozicijama gg. Lajovica (»Zlato v Blatni vasi«) i Adas miča (»Svatovske«), našemu je shvačanju zborne miuzike najbliži, te je zaista tako naj* bolje završen ovaj interesantan program. G. Adamič pošao je u svojim »Svatov* skim pjesmama« onim putem, kuda treba da mi svi podemo: pučkom obredu. jer je tu duh zborni nužno uvjetovan, a izražajna su sredstva .najbrojnija i, što je glavno, sve je to samo naše: slavensko! Tu se javio i g. Križaj, koji je lijepim glasom ukusno izveo svoj solo. Požrtvovnomu zboru dokazala je naša muzikalna publika u dvorani, da ga je ra* zumjela i zavoljela. O muzičaru, svojemu drugu g. Sredku Kiumaru, moram ja da kažem. Što? Za onaj ogromni duševni nrad, koji je on proživio sa svojim idealnim pjevačima. našao je konačno rješenje: pokazao je na» ma, zagrebačkiim slušateljima koncerta to, da je Slovenac kao .interpret isto tako seri« zojan, kao što i mi nastojimo da budemo. Predstavio nam je braču Slov&nce u punoj njihovoj duševnoj moci, a onda je njegov pogled pao i na one, koji danas pate pod jarmom tudinaca, u oistoj našoj slavenskoj Istri i Gor.ici. pa je osjetio sama sebe, sve svoje najljepše luspomene. Taj je osječaj prenio, u njih, i to je bolno, teško i močno zazvučilo. Ja sam 'razumio! A vd?? — Iza svega. Slovenački su učitelji posjetili Zagreb, svoje drugove učitelje i svoje dru* gove zagrebačke pjevače. Svi su ih spremno' dočekali, još ljepše susretali i najljepše se Tadovali njihovu punonmu uspjehu. Jedini su izostali oni, koji svakidan 'bacaju parole »Sve za našu pjesmu!« i t. d. Izostali su Ve» liki Hrvati (još »vedi« od kralja Tomislava?) iz uglednoga »Saveza Hrv. Pjevačkih Dru= štava«. Cilindri gg. starješine predsjednika, artističkoga dirigenta, tajnika (i t. d.) ostali su u kutiji da ibudu izvadeni opet za kakovu »paradu«. Dolazak najidealnijih pjevača, koji pod najtežim prilikama pjevaju našu pjesmu, bit če, da je za ovu gospodu premalena »pa« rada«. To je samo dokaz, da su svi oni, koji su izostali, (a nisu smjeli toga da uoine!), možda veoma »Velikd Hrvati«, ali veoma, veoma mali Ljudi! To im kažem, kao roden Hrvat, zagrep* čanin. Zlatko Grgoševič.