prejeto: 2008-03-07	UDK 94:929.737(497.5Zadar)"13"
izvirni znanstveni članek
ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA
Branka GRBAVAC
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti, HR-10000 Zagreb, Strossmayerov trg 2 e-mail: bgrbavac@hazu.hr
IZVLEČEK
Ludvik I. Anžuvinec se je ob prihodu na ogrsko-hrvaški prestol sredi 14. stoletja odločil, da bo svojo oblast na prostoru vzhodnojadranskih komun najprej gradil v sodelovanju s patriciatom. Tako se je v dalmatinskih mestih rodila nova družba kraljevskih vitezov, ki so prevzeli oblast na teh prostorih. V prispevku so predstavljene kratke biografije zadrskih plemičev (sestavljene na podlagi objavljenega in neobjavljenega arhivskega gradiva, hranjenega v Državnem arhivu v Zadru), ki so za časa kralja Ludvika I. Anžuvinca postali kraljevi vitezi. To so bili Franjo Jurjevic in njegov sin Pavao, Jakov Varikaša, Jakov de Cessamis, Ivan Grisogono, Franjo Nozdronja, Pavao Grubonja in Mafej Matafar, člani najvidnejših zadrskih plemiških družin, ki so postali glavna Ludvikova opora pri izvajanju njegove politike v dalmatinskih mestih.
Ključne besede: Zadar, Dalmacija, srednji vek, politična zgodovina, kraljevski vitezi, Ludvik I. Anžuvinec
I NOBILI ZARATINI COME CAVALIERI REALI AL TEMPO DI LUIGI I D'ANGIO
SINTESI
Dopo la sua ascesa al trono ungaro-croato verso la meta del Trecento, re Luigi I d'Angio decise di consolidare il suo potere nelle zone dei comuni ubicati sull'Adri-atico orientale in collaborazione con il patriziato locale. Nacque cosi nelle citta dalmate una nuova societa di cavalieri reali, che assunsero il potere su queste zone.
Il contributo presenta brevi biografie, ricostruite in base al materiale archivistico (in)edito conservato presso l'Archivio di Stato di Zara, dei nobili zaratini che durante il regno di Luigi I d'Angio vennero nominati cavalieri reali, ossia: Franjo
89
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Jurjevic e suo figlio Pavao, Jakov Varikaša, Jakov de Cessamis, Ivan Grisogono, Franjo Nozdronja, Pavao Grubonja, e Mafej Matafar - tutti membri delle piu no-tabili famiglie nobili di Zara, che costituirono il fulcro principale dellazione politica di re Luigi nelle citta della Dalmazia.
Parole chiave: Zara, Dalmazia, medioevo, storia politica, cavalieri reali, Luigi I d'Angio
Zadar je zbog svog geostrateškog položaja u periodu od 11. do 14. st. bio u središtu političkih interesa Mletačke Republike, ugarsko-hrvatskih kraljeva i hrvatskih velikaških obitelji iz zaleda. Za vrijeme vladanja hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira bio je krače vrijeme i inkorporiran u hrvatsko kraljevstvo. Dolazak ugarske dinastije Arpadoviča na hrvatski prijesto i premještanje državnog središta u Panoniju omogučili su Veneciji da tijekom 12. st. započne ostvarivati svoja presizanja za Jadranom te Zadar prvi put dolazi pod mletačku vlast več 1115. Temeljno obilježje mletačke vladavine je bilo ograničavanje komunalne autonomije što je uzrokovalo i nekoliko zadarskih pobuna. Zadarsko nezadovoljstvo mletačkom vlašču dovelo je i do privremene uspostave kraljevske vlasti tijekom osamdesetih godina 12. stolječa koje je, za razliku od mletačke represije, bilo obilježeno jačim povezivanjem Zadra s njegovim zaledem i usponom komunalnih ustanova. Iako je Mletačka Republika uz pomoč križara ponovno 1205. uspostavila vlast nad Zadrom rezultati perioda kraljevske vladavine nisu se mogli poništiti. Naime, komunalna su društva tijekom 13. stolječa učvrstila, da bi tijekom 14. st. dosegla vrhunac svog razvoja. Zadrani su tijekom 13. st. ponovno dizali pobune protiv mletačke vlasti, ali one nisu bile uspješne nego su dovele do još večeg sužavanja komunalne autonomije.
Početkom 14. st. javlja se novi politički i vojni čimbenik vrlo zainteresiran za uspostavu vlasti nad Zadrom. Bio je to hrvatski ban Pavao, član velikaške obitelji Šubiča koji je zajedno sa svojim sinom Mladenom II. kratkotrajno uspio uspostaviti vlast nad Zadrom. Ipak, 1313. Mlečani su diplomatskim putem vratili grad pod svoju upravu, ali novim mirovnim ugovorom bile su znatno osnažene komunale administrativne funkcije Zadrana. Zakonodavstvo komune sada je bilo uredeno po zadar-skom statutu i običajnom pravu, a ne više po mletačkim zakonima. Iako pod Mletačkom Republikom, Zadar je i dalje održavao dobre odnose sa Šubičima, pa čak 1324. sklapa s njima ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoči.
Dolazak francuske dinastije Anjou na ugarsko-hrvatski prijesto znatno je promije-nio kraljevu politiku i odnos prema jadranskom prostoru. Za razliku od Arpadoviča koji nisu pokazivali veči interes za Dalmacijom Anžuvinci su zbog svojih srednjo-europskih i mediteranskih veza u primarni fokus svoje politike smjestili prostor istočnojadranske obale. Naime, primarni cilj njihove politike je bio povezivanje dviju
90
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
strana obala tj. povezivanje Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva s Napuljskim Kraljev-stvom. U provodenju takve politike značajnu ulogu prvenstveno je igrao Zadar kao metropola Dalmacije. Anžuvincima je on trebao poslužiti kao kontrolno središte iz kojeg bi vršili nadzor nad obje jadranske obale, a i sama zadarska komuna je imala interesa u provodenju takve politike. Zadrani su u kralju tražili širu potporu u bori protiv Mletačke Republike buduci da sami nisu bili dovoljno jaki da se odupru nje-zinoj hegemoniji.
Napetost izazvane gore spomenutom politikom Anžuvinaca posebice dolazi do izražaja početkom vladavine Ludovika I. i obnove njegove vlasti u Hrvatskoj. Odgovor Mlečana je bio provociranje nove pobune u Zadru do koje dolazi 1345./1346. Iako je pobuna završila nepovoljno po Zadrane ukidanjem njihove autonomije ona je potaknula kralja Ludovika da nade način kako bi medu zadarskom političkom elitom
Sl. 1: Dolazak kralja Ludovika I. Anžuvinca u Zadar (prizor na škrinji Sv. Šimuna, zlatar Franjo iz Milana, 1377.-1380. god.).
Fig. 1: Arrival of King Louis I of Anjou to Zadar (scene on the shrine of Simeon the Righteous by goldsmith Francesco da Milano, 1377-1380).
91
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
stvorio krug svojih pristaša. Obrazac za rješenje tog problema več je ležao u samoj anžuvinskoj praksi još dok su jačali svoju vlast u Ugarskoj i medu hrvatskim velikašima. Naime, Ludovikov otac, Karlo Robert, nadahnut idejama francuskog vi-teštva, preuzimanjem ugarsko-hrvatske krune počeo je stvarati novo viteško društvo koje postaje oslonac njegove vladavine. Za razliku od Arpadoviča koji su bili prisiljeni svoju vlast dijeliti s velikaškim obiteljima Karlo Robert je u Ugarskoj nastojao slomiti moč oligarha birajuči iz njihovih redova osobe koje je imenovao svojim vitezovima te je pomoču njih nesmetano provodio svoju politiku. Kako bi preuzeo vlast u Zadru, a i čitavoj Dalmaciji očevim modelom odlučio se poslužiti i sam Ludovik. On je svoju vlast u Zadru ponajprije odlučio graditi u suradnji sa zadarskim patricijatom čije članove imenuje svojim vitezovima. Oni če pred kraljem zastupati interese grada dok ce kralj putem njih u gradu ostvarivati svoje ciljeve što čemo vidjeti kroz konkretne priče o njima.1
Usprkos postojanju velikog broja izvora za zadarsku povijest četrnaestog stolječa biografije zadarskih plemiča, koji su u doba vladavine Ludovika I. stekli naslove kraljevskih vitezova, več su obradivane u hrvatskoj historiografiji, no samo u najkračim crtama. Prvi povjesničar koji je skrenuo pažnju na tu problematiku je bio Vjekoslav Klaič. On je davne 1900. godine u Vjestniku Kr. hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog zemaljskog arkiva objavio rad pod naslovom Admirali ratne mornarice hrvatske godine 1358.-1413. u kojem donosi podatke o istaknutim zadarskim grada-nima koji su tijekom anžuvinske vladavine postali kraljevski admirali (Klaič, 1900). Tek nakon sedamdesetak godina slična problematika ponovno je aktualizirana u knjigama povjesničarke Nade Klaič Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Klaič, 1976) i Prošlost Zadra II. Zadar u srednjem vijeku do 1409. (Klaič, Petricioli, 1976). Ona je upozorila na važnost viteškog društva u anžuvinskom razdoblju te donijela nekoliko značajnih podataka o zadarskim plemičima koji su u Ludovikovo doba stekli naslov kraljevskih vitezova. Jedini rad koji se bavi životom i djelovanjem zadarskog plemiča koji je postao kraljevski vitez je onaj Branke Grbavac o Franji Jurjeviču objavljen 2004. (Grbavac, 2004).
Podaci o zadarskim plemičima koje kralj imenuje svojim vitezovima nalaze se u gotovo svim postoječim izvorima za zadarsku povijest 14. stolječa. Tako uz dvije glavne zbirke izvora za hrvatsku povijest Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) Tadije Smičiklasa i njegovih suradnika (CD, 1904 - CD, 1981) te Listine o odnošajih izmedju južnog Slovenstva i Mletačke Republike Šime Ljubiča (Ljubič, 1870; Ljubič, 1874) konkretni podaci o tim plemičima sadrže razni objavljeni (SZB, 1959; SZB, 1969; SZB, 1977; SZB 2001; SZB, 2003) i neobjavljeni notarski spisi pohranjeni u Državnom arhivu u Zadru.
1 O tome vidi više u: Klaič, 1976, 504-512; Klaič, Petricioli, 1976, 218, 230-231, 334-335, 373, 417, 435, 440; Obsidio, 2007, 3-12 i tamo navedenu literatura.
92
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Stoga je cilj ovoga rada kroz kratke prozopografske priče skrenuti pažnju na one zadarske plemiče koji su u doba anžuvinske vladavine, postavši kraljevski vitezovi, predstavljali glavne kraljeve političke pristaše i ujedno glavnu poveznicu izmedu samog kralja i zadarske komune. Bili su to Franjo Jurjevič i njegov sin Pavao, Jakov Varikaša, Jakov de Cessamis, Ivan Grisogono, Franjo Nozdronja, Pavao Grubonja i
Mafej Matafar, ugledni članovi zadarskog društva toga doba.
***
Obitelj Jurjevič (de Georgiis)2 javlja se u povijesnim izvorima sredinom 13. stolječa, a najstariji poznati član obitelji bio je Matej, čiji se sin Juraj (I.) spominje u dokumentu od svibnja 1249. godine. Sinovi Jurjevog sina Mateja, Andrija i Juraj (II.), bili su osnivači dvaju grana obitelji (Grbavac, 2004, 36).
Najistaknutije političke uloge u upravljanju gradom u vrijeme kralja Ludovika vršili su potomci Jurja (II.). Sam Juraj se 1287. godine u izvorima spominje kao sudrug (socius) i vikar splitskog potestata Domalda Zadulina. Poznato je da je imao četiri sina (Andriju, Mateja, Tomu i Pavla) te kčer Jakobicu. Jurjev unuk Franjo, sin njegova sina Pavla prvi je član te obitelji koji je tijekom Ludovikove vladavine stekao naslov kraljevog viteza (Grbavac, 2004, 36).
Prvi podatak u izvorima koji se neposredno odnosi na Franju je podatak iz dokumenta iz lipnja 1338. koji govori o baštinicima pokojnog Pavla Jurjeviča. Franjo se rodio negdje izmedu 1313. i 1318. na što upučuje činjenica da se 1338. godine u izvorima spominje kao gradski sudac, kada zajedno s ostalim gradskim sucima, Leo-nardom Forminom i Bartom pok. Petra Zlorada, te knezom Donatom Contarenom, dosuduje pravo na posjed sela Tršci (Tercici) Petru Matafaru, Pribi, udovici Žuve Civalelija, Krševanu de Cotopagna i Danijelu pok. Mihovila Varikaše, a nalažu šutnju Mateju, sinu Vučete iz Bribira. Nažalost, podaci o tome koliko je godina neka osoba morala imati za obavljanje sudačke službe u Zadarskom statutu nisu zabilje-ženi, ali je pretpostavka da je morala imati izmedu 20 i 25 godina. Na taj zaključak navodi podatak iz Šibenskog statuta, kojemu je zadarski bio predložak, a koji odreduje da je sudac morao imati barem 25 godina (Grbavac, 2004, 37).
Več iduče godine zajedno s Vučinom pok. Gvida Matafara postaje opčinski poslanik na ročištu izmedu zadarske komune i Pažana održanom krajem siječnja i početkom veljače 1339. godine u Ninu pred poslanicima mletačkog dužda - Mari-nom Capellom, Micheletom Falierom i ninskim knezom Marinom Venierom (Grbavac, 2004, 37).
Proboj u političkoj karijeri Franjo započinje 1345. god. kada izbija pobuna Za-drana protiv mletačke vlasti. U kolovozu 1345. biva odreden za poslanika zadarske
2 U ovom radu dajem samo osnovne genealoške podatke o obitelji Jurjevič. Za više detalja o obitelji Jurjevič vidi u: Grbavac, 2005, 634-637.
93
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
komune kralju Ludoviku I. Anžuvincu kojemu nosi bogate darove i dobiva obečanje pomoči gradu. U blizinu Zadra se vrača u jesen iste godine kad je bio u sastavu banske vojske poslane u pomoč gradu te je prosvjedovao protiv njezine neučinkovitosti. Nakon njezinog povlačenja, u prosincu 1345., nalazio se zajedno s Črnom Fanfonjom i Pavlom Grubonjom na kraljevu dvoru u Višegradu. Tom prilikom kralj obečaje pomoč i o tome pismom obavještava Zadrane. U lipnju 1346. vrača se u Zadar s kraljevom vojskom te zajedno sa zadarskim nadbiskupom Nikolom Mata-farom, Pavlom Varikašom, Andrijom Zloradom i Črnom Fanfonjom sudjeluje u svečanom dočeku kralja u Zemuniku (Grbavac, 2004, 38).
U to doba dogodila se velika prekretnica u Franjinoj daljnjoj političkoj karijeri. Najvjerojatnije ga je tom prigodom kralj Ludovik, proglasio kraljevskim vitezom. Iako, nažalost, podaci o samom činu nisu sačuvani, pretpostavljam da se to zbilo ta-da, jer se več prilikom prvog sljedečeg spomena u svibnju 1348. godine u doku-mentima spominje kao miles. Podjeljivanje viteške časti od kraljeve strane za Franju nije značilo samo odraz zahvalnosti ili nagrada za odanost nego je on predstavljao kraljevog pouzdanika na kojeg se kralj mogao osloniti u bilo kojem trenutku (Grbavac, 2004, 36).
Nakon gušenja pobune i ponovnog uspostavljanja mletačke vlasti potpisivanjem isprave od strane zadarskih punomočenika, kojom su priznali kako je njihov grad od davnine mletački, Franjo, zajedno s mnogim drugim plemičima, biva konfiniran u Mletke zbog protumletačkog stava. U svibnju 1348. uspjeva pobječi iz zatočeništva i za njim biva izdana tjeralica (u svibnju i rujnu 1348.). Podaci o tome što je Franjo tada radio i gdje se nalazio nisu poznati. Moguče je da se nalazio na kraljevom dvoru, na što bi mogla upučivati njegova kasnija karijera (Grbavac, 2004, 38).
Kraljevim preuzmanjem vlasti u Zadru 1358. Franjo se našao u prvom sastavu gradske vlasti obnašajuči dužnost rektora zajedno s još dvojicom zadarskih plemiča, Danijelom Varikašom i Franjom Zadulinom.
Franjina odanost dvoru omogučila mu je da obnaša istaknute političke položaje i izvan grada Zadra. Tako je od prosinca 1358. preuzeo dužnost trogirskoga kneza na kojoj če ostati, uz manje prekide 1373., sve do svoje smrti. Kao takav u kolovozu
1359.	prima pismo od kraljevih poslanika u Dalmaciji, Stjepana, biskupa Njitre i Ivana Bredenscheida, u kojem mu javljaju da su podijelili gradu kraljevske povlastice za prethodne zasluge (Grbavac, 2004, 39).
Da je Franjo uistinu bio kraljev čovjek od povjerenja potvrduju i dogadaji iz
1360.	povezani s boravkom kraljice Elizabete u Zadru. Naime, početkom studenog 1360. godine pročulo se po dalmatinskim gradovima da če kralj sa svojom majkom doči u Dalmaciju. Stoga je trogirsko viječe odlučilo u Zadar poslati kneza Franju Jur-jeviča i tri plemiča (Andriju Grgurova, Donata Kažotiča i Petra Josipovog) da pozdrave kraljicu i velikaše iz njezine pratnje. Naime, kralj Ludovik u Dalmaciju je poslao svoju majku sa svrhom preuredenja državnih odnosa u Hrvatskoj i Dalmaciji
94
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
te utvrdivanja kraljevskih prava. Kraljičin boravak u Zadru bio je iznenada prekinut smrču Ludovikova nečaka, hercega Ivana. Stoga je trogirsko viječe u prosincu 1360. odlučilo da se Franjo osobno uputi kralju u Ugarsku kako bi ishodio bolju odluku od one koju je izreklo kraljevsko povjerenstvo o trogirskim poslovima. Po svemu sudeči, Franjo je pratio kraljicu na njezinu povratku u Ugarsku, gdje je usput trebao pokušati utjecati na spomenutu odluku (Grbavac, 2004, 39).
Dužnost trogirskog kneza Franjo je obavljao u dva mandata. Prvi mandat trajao je dvanaest godina (1358.-1370.). Trogirani su bili vrlo zadovoljni njegovim djelova-njem što je razvidno iz podatka iz veljače 1370., kada šalju na kraljevski dvor u Budim poslanika s molbom da im potvrdi njegov ponovni izbor za kneza u idučih deset godina. Kralj ga je očito potvrdio, jer se na istom položaju spominje do ožujka 1373. godine (Grbavac, 2004, 40).
Jedini prekid na mjestu trogirskog kneza nastupa u ožujku 1373. kada ga kralj zbog rata s Mlečanima povlači u Zadar i postavlja na mjesto zapovjednika svoje vojske. Franjo tu dužnost smjesta preuzima o čemu svjedoči podatak da samo pet dana kasnije, 31. ožujka 1373., zajedno s hercegom Karlom Dračkim, piše prizivnom sucu u Dalmaciji Galeazzu de Surdis iz Piacenze da se iz komunalnih dobara pobrine za godišnju plaču zadarskog kneza i generalnog vikara Dalmacije i Hrvatske Rafaela de Surdis iz Piacenze (Grbavac, 2004, 40).
No, odlazak iz Trogira nije značio prekid s gradom. Naime, za njegove odsutnosti na mjesto trogirskog kneza kralj postavlja njegovog sina Pavla koji je takoder bio kraljev familiaris. Franjina odsutnost na mjestu trogirskog kneza bila je samo pri-vremena jer on več u studenom 1374. ponovo vrši tu dužnost koju obnaša sve do svoje smrti.
Da je sve do svoje smrti bio vjeran kraljevu dvoru svjedoči i dokument iz srpnja 1377. god. u kojem kraljica Elizabeta Kotromanič piše svojim "najvjernijim Zadra-nima" Franji Jurjeviču, Mateju Matafaru, Pavlu Jurjeviču, Grguru Civaleliju i Franji Zadulinu da se pobrinu kako bi se što prije napravila srebrena škrinja za čuvanje tijela sv. Šimuna te oni angažiraju zlatara Franju iz Milana da je načini. (Grbavac, 2004, 41).
Iz Franjinog privatnog života poznato je da je imao tri supruge - Florellu, Peruču i Jelenu, te troje djece - kčeri Kolicu i Tomasinu te sina Pavla. Pavao je, kao i njegov otac, iskazivao vjernost kraljevskoj kuči te obnašao mnoge važne političke službe u zadarskoj gradskoj upravi ali i izvan nje (Grbavac, 2004, 41).
Pavao se prvi put u izvorima spominje kao zamjenik (locumtenens) trogirskog kneza, svog oca Franje, a na toj dužnosti ga i mijenja 1373.-1374. kada Franjo zbog rata biva povučen s kneštva. Nakon smrti oca Franje Pavao je dužnost trogirskog kneza obnašao nekoliko puta 1384.-1386., 1401.-1402. (Grbavac, 2004, 42).
Pavao je kao kraljev vitez prvi put u izvorima zabilježen u srpnju 1377. godine. Buduči da je bio kraljev čovjek od povjerenja iste godine obnašao je i dužnost rapskog
95
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
kneza na kojoj ostaje sve do srpnja 1378. Zadarsko viječe ga je 1380. izabralo kao zadarskog izaslanika pri sklapanju Turinskog mira (8. 8. 1381.) izmedu kralja Ludo-vika i Mlečana. U kolovozu 1381. Mlečani su se Pavlu, kao kraljevu izaslaniku, obvezali predati grad Kotor, što se i dogodilo u rujnu iste godine (Grbavac, 2004, 42).
Nakon smrti kralja Ludovika Pavao je i dalje ostao vjeran anžuvinskoj kuči. Tako je u veljači 1383. preuzimanjem šibenskog kneštva izjavio vjernost kraljicama Elizabeti i Mariji. Godine 1393. Pavao je kao zastupnik krčke kneginje Ane, supruge Ivana Frankapana pregovarao s mletačkim duždom u svezi s gradom Rašporom, a tri godine kasnije kao zastupnik zadarske komune zajedno s Jakovom de Raduchis i Pavlom Pavlovicem u Ninu zastupa interese zadarske komune u zadarsko-paškim sukobima i sporovima (Grbavac, 2004, 42).
Situacija za Pavla se znatno pogoršava uspostavljanjem vlasti kralja Ladislava Napuljskog. U prosincu 1402. bio je po naredbi Ladislavova namjesnika i kapetana Alojzija Aldemariska poslan u Napulj. Dvije godine kasnije u dokumentima je zabilježen kao paški knez, kada daje objesiti uhičenog Belotu iz Paga, jednog od voda paške pobune (Šišič, 1904, 39). Posljedni put u dokumentima se spominje u vrijeme kada je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlečanima. Naime, političke prilike utjecale su na to da je u rujnu 1409. godine, zajedno s jedanaestoricom za-darskih plemiča, prisegnuo Mletačkoj Republici u ime zadarske komune, a u rujnu 1411. je unatoč tome zajedno sa sinom zatočen u Ninu i potom interniran u Mletke (Grbavac, 2004, 42).
Iz Pavlova privatnog života poznato je da je bio u braku sa zadarskom plemkinjom Žuvicom, kčeri Damjana Zadulina s kojom je imao kčer Nikolotu. Žuvica je bila njegova druga supruga jer je osim Nikolote imao i dva sina, Jurja i Franju koji su naj-vjerojatnije bili iz prvog braka (Grbavac, 2004, 42). Posjedovao je luksuznu kuču u blizini mesničkih vrata u Zadru u kojoj je stanovao kraljev vikar Rigascolus (Šišič, 1904, 4).
Privrženost kralju Ludoviku iskazivali su i članovi obitelji de Cessamis. U hrvat-skoj historiografiji postoji tumačenje da članovi ove obitelji potječu od roda Šubiča (de genere Subich), do kojeg je došlo jer je najpoznatiji član obitelji Jakov imao kao svoj osobni nadimak ime Šubič, ali je ono po svemu sudeči netočno.3 Obitelj de Cessamis možemo pratiti od druge polovine 13. st., a prvi poznati članovi bili su Matej i njegova supruga Čudna. Oni su imali sina Sergija koji je 1323. naveden kao svjedok u dokumentu u kojem Martin, župnik sv. Stjepana u Zadru i sabirač papinske desetine očituje da je istu primio od samostana sv. Krševana (CD, 1911, 129). Poznato je da je Sergije imao četiri sina: Mateja, Ivana, Jakova i Zoila (zvanog i Žuve).
3 Razlog zašto je Jakov imao nadimak Šubič ne može se sa sigurnošču utvrditi, ali je sigurno da se taj nadimak povezuje isključivo s njime, a ne sa čitavom obitelji kako tumači Nada Klaič. Postoji i mišljenje da se nadimak Šubič može povezati s pripadnošču obitelji rodu Kukara u kojem je postojala "hiža" Šubič (O tome vidi: Karbič, 2004, 7).
96
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Sl. 2: Obitelj de Georgiis (izvod). Fig. 2: Family de Georgiis (excerpt).
Najznačajniji član obitelji bio je Sergijev sin Jakov koji je u vrijeme Ludovika I. postigao zavidnu političku karijeru, postavši kraljev vitez. Uzevši u obzir podatak iz dokumenta datiranog 12. 6. 1327. u kojem se navodi da je Jakov bio u dobi izmedu 15 i 20 godina možemo konstatirati kako se rodio oko 1311. godine (CD, 1911, 344345). Svoje političko djelovanje započeo je četrdesetih godina 14. stolječa. Najvje-rojatnije je bio zapovijednik gusarskih brodova u vrijeme ustanka protiv Venecije 1345./1347. buduči da se kasnije u dokumentima navodi kao pirata (Ljubič, 1874, 46). Zbog svojih protumletačkih stavova i akcija bio je, poput Franje Jurjeviča, 1347. konfiniran u Mletke (Ljubič, 1870, 438) iz kojih je uspio pobječi sudeči prema dokumentu iz 1352. u kojem ga Mlečani zajedno s ostalim prebjeglim plemičima po-zivaju da se vrati (Ljubič, 1872, 227). Najvjerojatnije je u to doba otišao u Višegrad na dvor kralja Ludovika koji ga je i imenovao svojim vitezom. U povelji kralja
97
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Ludovika iz veljače 1358. u kojoj Jakov de Cessamis zajedno s Danijelom Varikašom i Jurjem Juijevičem moli kralja da gradu Zadru potvrdi stare privilegije, Jakov je prvi put naveden kao vitez (miles) kraljevog dvora. U istoj ispravi spominje se i kao kraljev admiral te kao hvarski i brački knez Jacobus de Cessano, aulae nostrae miles, ami-ratus noster maritimus ac comes insularum nostrarum Farae et Bratiae (CD, 1914, 451-452). Prema tome, možemo konstatirati kako je Jakov postao vitez i prije nego je sklopljen Zadarski mir (18. 2. 1358), a kralj ga je najvjerojatnije zbog iskazane vjernosti postavio za kneza dvaju otoka, Brača i Hvara, dok je Korčula tada još uvijek bila u vlasti Mlečana i njihovog kneza Ivana Zorzija. Jakov je ujedno i prvi poznati admiral što je vrlo vjerojatno postao zbog svojih akcija tijekom 40-ih godina 14. st.
Dobar odnos s kraljem Ludovikom Jakovu je zasigurno osim političkog ugleda omogučio i stjecanje zemljišnih posjeda. Tako mu je u šezdesetim godinama 14. st. kralj podijelio kraljevske posjede Banjavas i Kašič. Ipak, to darovanje nije prošlo glatko buduči da su mu se usprotivili Vladiha i njegova brača Banjavas (de Banyo-wacz) te je Jakov morao s njima voditi sudski spor pred banom Nikolom Sečom. Ban je privremeno riješio spor u korist Jakova te osudio Vladihu i njegovu braču radi nasilja kojim su sporne posjede zaposjeli te na gubitak sve imovine koju su imali u Hrvatskoj i Dalmaciji, ali je glavni spor ipak proslijedio na kraljevski sud. Nažalost, ne zna se kako je cijeli slučaj završio (CD, 1915, 185-190).
Jakov umire prije kolovoza 1366. godine buduči da se tada spominje kao pokojni (DAZ, 17). Iz Jakovljeva privatnog života poznato je da je bio u braku s izvjesnom Uršom. Urša je bila njegova druga supruga, dok se prva zvala Marija (BM, 1). Nažalost, obitelji kojima su navedene Jakovljeve supruge pripadale nisu poznate. U kolovozu 1366. izvršioci Jakovljeve oporuke sklopili su dogovor s predstavnicima vlasti otoka Hvara o isplati njegove kneževske plače za tri godine i šest mjeseci u iznosu od 2.933 libara, 18 solida i 6 denara (DAZ, 17). Godinu dana kasnije Jakovljeva supruga Urša, kao izvršiteljica oporuke, riješava njegove dugove. Tako Grguru pokojnog Damjana de Nassis isplačuje osamdeset libara kao nadopunu miraza Katarine, kčeri Jakovljeva brata Žuve, a supruge rečenog Grgura (DAZ, 18). Takoder i Franji pok. Kole, zadarskom stanovniku isplačuje dug od 72 libre i 10 solida te još 50 solida za troškove parnice (DAZ, 19). Poznato je da je Jakov imao troje djece, sinove Mateja i Nikolu te kči Uršu. Matej je za vrijeme vladavine kraljice Marije, poput oca, postao kraljev admiral. Takoder je 1389.-1390. zamijenio Mateja pok Nikole de Petrachis iz Splita na kneštvu otoka Hvara i Brača (CD, 1981, 244, 259). Matej je bio u braku s Maricom, kčerkom pok. Dominika de Nassis što je razvidno iz dokumenta datiranog 4. 8. 1381. u kojem se navedena Marica odriče čitavog nasljedstva po ocu i majci u korist svog strica Petra jer je potonji isplatio na ime miraza njenom suprugu 375 dukata (CD, 1976, 203-205). Jakovljev sin Nikola je bio nijem i slijep od ro-denja te je bio u braku s Dobricom pokojnog Marka de Bisantis iz Kotora (BM, 1), dok je njegova kči Urša bila u braku s Franjom Črnola de Botono (DAZ, 10).
98
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Ostali članovi obitelji de Cessamis tijekom anžuvinske vladavine u Zadru nisu ostvarili zapaženije političke karijere. Čini se kako je Sergijev sin Matej bio dosta stanji od svoje brače. Poznato je da je bio u braku s Prodanom kčerkom pok. Grgura de Botono te 1333. god. prima od Prodane, udovice Krševana de Laurencio 1.000 libara kao miraz svoje supruge (CD, 1912, 125-126). Testament sastavlja u prosincu 1336. kada se i posljednji put spominje (MGT, 1). Matej je za izvršitelje svoje opo-ruke postavio suprugu Prodanu, Mihovila de Soppe i svoju braču Jakova i Zoila. Iz oporuke doznajemo kako je večinu pobožnih legata ostavio raznim muškim i ženskim samostanima smještenim u gradu, a glavnim nasljednicima svojih pokretnih i nepokretnih dobara imenovao je braču Jakova i Zoila. O Matejevom bratu Ivanu ne znamo gotovo ništa, pa je pretpostavka da je on najvjerojatnije umro u mladosti. Sergijev treči sin Zoilo (Žuve) prvi put se u izvorima spominje u navedenoj oporuci svoga brata. Čini se da je Zoilo bio ugledan gradanin zadarskog društva tog doba buduči da se često u dokumentima spominje kao svjedok i prokurator raznih za-darskih gradana i stanovnika. Tako je primjerice, 1350. bio prokurator Nikole po-kojnog Mavra de Calcina (SZB, 1977, 164-165). Tri godine kasnije Jakov pok. Damjana Magereviča i Jakov pok. Damjana Viduliča, obojica iz Iža imenuju ga svojim zastupnikom i daju mu punomoč da od Mletačke opčine potražuje novčanu naknadu za službu na galiji Nikole Albertija (SZB, 2001, 142-143). Zoilo je bio i zastupnik Zanina Rize, sina pok. Deše iz Zadra, stanovnika Mletaka i kao takav zatražio je od Pavla iz Vrane grimizni ogrtač koji mu je Zanin bio posudio kao zalog Augustu Molliju, stanovniku Mletaka (SZB, 2001, 539-540).
Zoilo nije bio politički aktivan u zadarskoj komuni tijekom pobune 1345./46., što se očituje i kroz činjenicu da, za razliku od brata, nije bio konfiniran u Mletke. Takoder nije obnašao niti važnije gradske funkcije kako za vrijeme mletačke vladavine tako i za uspostave Ludovikove vlasti. Godine 1354. i 1355. u izvorima se spominje samo kao advokat Velike kurije (SZB, 2001, 479; SZB, 2003, 169-170), a u se-damdesetim godinama 14. stolječa vršio je nekoliko puta službu suca egzaminatora (CD, 1916, 285).
Zoilo je poput ostalih zadarskih plemiča bio aktivan u gospodarskom životu grada Zadra, stoga se u dokumentima često spominje kao kupac i zakupodavac zemljišnih posjeda smještenih na raznim lokalitetima. Tako primjerce, 1349. daje u zakup zem-lju smještenu u dolini sv. Eufemije na otoku sv. Mihovila (SZB, 1977, 16). Nekoliko godina kasnije kupuje od postolara Jurja pok. Crnekoviča vinograd od 6,5 gonjaja koji je podignut na Zoilovoj zemlji i zemlji Nikole, župnika sv. Petra Starog za 60 libara i jedan zlatni dukat (SZB, 2001, 167-168). Navedenu zemlju Zoilo daje u zakup brači Jurju, Marinu i Stjepanu, sinovima Nikole iz Rogova uz obvezu godišnjeg podavanja četvrtine vina i drugih plodova (SZB, 2001, 219-220). Poznato je da je bio u braku s Ivanom, kčerkom Mateja, članicom spomenute obitelji Jurjevič buduči da je 1350. od iste primio miraz u vrijednosti od 200 libara (SZB, 1977, 125-126). Imao je
99
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
troje djece, dva sina, Andriju i Pavla, i kci Katarinu. Kao pokojni spominje se 1381. godine. Zoilova kci Katarina bila je u braku s Grgurom pok. Damjana de Nassis koji 1361. godine potvduje da je od Zoila primio na ime dijela miraza svoje žene Katarine stvari u vrijednosti od 60 dukata (CD, 1915, 534-535). Zoilov sin Andrija u osam-desetim i devedesetim godinama 14. st. vršio je dužnost suca egzaminatora (CD, 1981, 55, 58, 121, 385, 432, 518). Poznato je da je bio u braku s Paskvom, udovicom Mateja de Bisantis iz Kotora s kojom je imao četiri kcerke, Ivanu, Katarinu, Jelenu i Guereriju (CD, 1976, 180-182) dok je Andrijin brat Pavao bio u braku s Katarinom pokojnog Marka de Bisantis iz Kotora (BM, 1). Godine 1381. navedena brača vrše diobu ne-kretnina (posjede na otoku sv. Mihovila i posjede u Tukljači) i dijele kuču koju posjeduju u župi sv. Četrdesetorice u Zadru (CD, 1976, 214-215).
Jedni od prvih kraljevih pristaša bili su i članovi obitelji Nozdronja (de Nosdrogna), porijeklom hrvatski plemiči od roda Draginica iz istoimenog sela smještenog u lučkoj županiji. Još u prvoj polovini 12. st. jedan član tog roda koji je imao nadimak Nozdronja naselio se u Zadar. Prisutnost obitelj Nozdronja u zadarskoj komuni sustavnije se može pratiti od druge polovine 13. st. kada se u pisanim izvorima javljaju Ivan, Dragoslav (Drago), Žuve i Stjepan za koje nažalost nisam uspjela utvrditi u kojoj su genealoškoj vezi. Čini se kako je najstariji od navedenih članova Ivan, koji 1278. godine prima u najam zemlju u Draginičima od Križana, sina Mihovila Draginica na rok od 8 godina (CD, 1906, 237-238). Dragoslav za kojeg se
Sergije
Matej = Prodana Marija pok- Grgura de Botono
Jakov
kraljevski vitez = Urša i admiral
Zoilo (Žuve) = Ivana Mateja de Georgiis
Nikola	Urša	Matej
- Dohrica - Franjo admiral pok. Marka Črnula = Marica
Katarina Andrija	Pavao
de Bisantis de Botono pok. Dominika
- Grgur - Paskva = Katarina Damjana udovica Mateja pok. Marka de Nassis de Bisantis de Bisantis
iz Kotora
de Nassis
iz Kotora iz Kotora
Jakov Jelena Guererija Ivana Katarina
(predak ugarsko pkmičke obitelji Zubor)
SI. 3: Obitelj de Cessamis. Fig. 3: Family de Cessamis.
100
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
izričito navodi da je Nozdronjin sin prvi put se u izvorima spominje 1289. godine kada od trgovca Marka Delcantone prima 30 libara da s njima trguje na zajedničku dobit (SZB, 1959, 141). Poznato je da je imao dvojicu sinova Stjepana i Tomaša. Treči poznati član obitelji Nozdronja, Žuve je 1293. u izvorima zabilježen kao prokurator franjevačkog samostana u Senju (CD, 1909, 157). Od nekoliko grana porodice uzdižu se do največeg ugleda potomci Stjepana koji se prvi put u izvorima spominje 1287. kao svjedok u dokumentu u kojem Krševan Mengaga i njegova supruga Buna zamjenjuju tri komada svoje zemlje smještene na Dugom otoku s jednom zemljom samostana svetog Nikole koja se nalazila u Rači (CD, 1906, 591). Stjepan je bio u braku s Tomazinom, kčerkom Henrika Malog i njegove supruge Dobrice (SZB, 1959, 93). Kao pokojni navodi se 1318. godine kada se spominje njegov sin Franjo kojem ban Mladen II. dosuduje vinograd i zemlju u Draginičima (CD, 1910, 497-498). Tri godine kasnije Franji je dosudena zemlja u Draginičima u parnicama protiv brače Miroslava i Borislava, sinova pokojnog Vukmira od roda Draginiča (CD, 1911, 21-23). Godine 1337. Franjo se navodi kao posjednik zemlje u Drenovcu (CD, 1912, 321). Znano je da je imao trojicu sinova Stjepana, Filipa i Bartolomeja.
Stjepan Nozdronja je bio jedan od prvih pristaša kralja Ludovika koji je i stekao titulu kraljevskog viteza o čemu svjedoči dokument iz srpnja 1358. kada ga dalmatinski i hrvatski ban Ivan zajedno s bratom Filipom uvodi u posjed imanja Biljane, koje mu je bio oteo knez Grgur, sin Kurjaka (CD, 1914, 497). U dokumentu je Stjepan naveden kao miJes auJe domini nostri regis. Naklonost kralju omogučili su mu i stjecanje istaknutih komunalnih službi kako u samom gradu Zadru tako i izvan njega. Uspo-stavom kraljevske vlasti u Zadru u studenom 1358. Stjepan je vršio dužnost omiškog kneza (CD, 1914, 520-521), a četiri godine kasnije od mjeseca travnja do kolovoza obnašao je dužnost vikara šibenskog kneza, bana Nikole Seča (CD, 1915, 225; KAS, 2; AHAZU, 3). Od značajnijih političkih funkcija u samoj zadarskoj komuni poznato je da je 1367. bio na dužnosti gradskog rektora (DAZ, 20). Ipak, o činjenici da je hrvatsko plemičko porijeklo u Stjepanovu slučaju i dalje igralo važnu ulogu svjedoči i dogadaj iz 1359., kada kralj Ludovik daje povlastice Stjepanu i njegovoj brači Filipu i Bartolomeju te njihovim najbližim rodacima da se na svojim posjedima služe starim pravom dvanaest hrvatskih plemena (Miscellanea, 1953, 15-16).
Uz politički angažman Stjepan je s bratom Filipom aktivan i na gospodarskom planu. Tako u listopadu 1367. godine Krševan de Stumulo u Stjepanovo i Filipovo ime daje Mirošu, seljaku u Komoranu, kao kolonu, zemlju u Dračini uz uobičajene uvjete (CD, 1916, 100-101). Dvije godine kasnije Stjepan zajedno s bratom Filipom daje Milošu iz sela sv. Marije, kao kolonu, zemlju u Draščini uz uobičajene uvjete (CD, 1916, 112-114).
Iz Stjepanovog privatnog života poznato je da bio u braku s Agnezom, kčerkom viteza Ivana Filipa de Santa Croce de Barbeta iz Apulije s kojom je imao dvojicu sinova Franju i Filipa (Karbič, Katušič, Pisačič, 2007, 74-76).
101
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Sl. 4: Obitelj de Nosdrogna. Fig. 4: Family de Nosdrogna.
Stjepanov brat Filip nije postao kraljevski vitez, ali je vršio istaknute političke funkcije u gradu, a i izvan njega. Tako se od svibnja 1361. do svibnja 1366. godine spominje kao omiški kaštelan (CD, 1915, 140), a ujedno mu je kao pouzdanom čovjeku povjerena zadača da na neretljanskom tržištu štiti interese bana. Takoder je imao kontrolu nad trgom u Neretvi pa se služio ovlašču bana i 1366. izdao dubro-vačkim trgovcima ispravu o slobodi trgovanja i stanovanja u Drijevima (CD, 1915, 526). O Filipovom privatnom životu znamo da je imao trojicu sinova Stjepana, Jordana i Gabrijela koji su zajedno sa svojim bratičem Franjom, sinom viteza Stjepana gospodarski aktivni u zaledu tijekom osamdesetih i devedesetih godina 14. st. Tako, primjerice, 1383. traže reambulaciju posjeda Cernul u lučkoj županiji zbog spora koji su imali sa susjedima oko granica. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da kraljica Marija osobno piše pismo Zadarskom kaptolu u kojem mu nalaže da pošalje svog čovjeka koji če u prisutnosti kraljičina izaslanika izvršiti ophodnju spomenutog sela (Karbič, Katušič, Pisačič, 2007, 37-40). Iz navedenog primjera vidimo da su, i nakon Ludovikove smrti, najuži članovi obitelji kraljevskih vitezova održavali dobre veze s anžuvinskim dvorom.
Povrh navedenih osoba, u Ludovikovo doba kraljevskim vitezovima postala su još četvorica članova istaknutih i močnih zadarskih obitelji Grisogono (de Griso-gonis), Varikaša (de Varicassis), Matafar (de Matafaris) i Grubonja (de Grubogna).
Obitelj Grisogono (de Grisogonis) je jedna od stanjih zadarskih plemičkih obitelji koja se javlja u 12. st. Prvi poznati član najvjerojatnije je bio Koša koji se 1190. godine našao medu zadarskim plemičima koji vračaju benediktinskom samostanu sv.
102
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Krševana u Zadru otok Maun (CD, 1904, 244). Tijekom 13. i 14. st. stoljeca obitelj se podijelila u nekoliko grana.4 Jedan član ove obitelji postao je vitez u Ludovikovo doba. Bio je to Ivan Grisogono za kojeg, nažalost, nije moguce utvrditi kojoj je grani pripadao, buduci da se u dokumentima nikada ne navodi ime njegova oca. Ivan Grisogono se prvi put u izvorima spominje u siječnju 1357. kao jedan od zadarskih izaslanika kralju Ludoviku s molbom da primi grad pod svoju zaštitu (Klaic, Petri-cioli, 1976, 334). Vjerojatno je te godine stekao i naslov kraljevskog viteza buduci da je u listopadu 1358. godine, kada je u zadarskoj komuni vršio dužnost gradskog rektora, naveden kao miles (DAZ, 3). Nakon uspostave vlasti kralja Ludovika 1359. nalazimo ga u ulozi ninskog kneza (CD, 1914, 629).5 Godinu dana kasnije zajedno s Jakovom de Cessamis, banom Nikolom Sečeom i zadarskim knezom pregova s mle-tačkim poslanikom te riješava tekuca poslijeratna pitanja u vezi odnosa Zadra i Venecije (Ljubic, 1874, 17-20). Zanimljivo je da je Ivan osim ninskog istodobno držao i splitsko kneštvo. Kao splitski knez prvi se put spominje u travnju 1363. godine kada je na toj dužnosti zamijenio bana Nikolu Seča (A., 1887, 199). Nakon što mu je u lipnju 1367. istekao kneževski mandat Splicani su za kneza izabrali Tomu, bana Hrvatske i Dalmacije, no kralj Ludovik je odmah poništio taj izbor i naredio da na sljedece dvije godine ponovno izaberu Ivana Grisogona (CD, 1916, 52). Dužnost splitskog kneza Ivan je obnašao sve do kraja 1368. god., kada ga je u veljači 1369. zamijenio zadarski plemic Rafael de Sorba, sin kraljevskog viteza i admirala Baldasara de Sorbe, porijeklom iz Genove.6 U svibnju 1370. Ivan sudjeluje u sudenju u sporu izmedu Trogirana i Hvarana. Potonji su bili zaplijenili trogirsku ladu natovarenu sa žitom stoga su osudeni da se u kraljevskom izaslanstvu ispričaju Trogiranima i nadoknade štetu (CD, 1916, 261-262).
Iz Ivanovog privatnog života poznato je da je bio u braku s izvjesnom Katarinom, najvjerojatnije pripadnicom splitskog plemstva. U izvorima se spominje i Ivanovo troje djece: dva sina, Andrija i Dujam, te kci Palmuča.
U notarskoj knjizi splitskog bilježnika Albertola Bassanege zabilježeno je nekoliko privatno-pravnih dokumenata o Ivanovim gospodarskim aktivnostima i aktivno-stima članova njegove obitelji. Tako u veljači 1369. god. Stanka, kcerka pok. Priboja i nekoc dadilja Ivana Grisogona priznaje da duguje njegovoj supruzi Katarini 50 libara koje je od nje uzela u zajam te ih obecaje vratiti Andriji Grisogonu, necaku viteza Ivana (DAZ, 7). U istom mjesecu Ivanova supruga Katarina priznaje da duguje gospodi Buni, udovici Radoslava Dubravčica iz Splita 89 dukata, 6 groša i 11 denara (DAZ, 8).
4	O obitelji Grisogono vidi opširnije u: Dokoza Nikpalj, Radauš, 2002, 205-210.
5	Na ninskom kneštvu ostaje sve do 1370. kad ga zamijenjuje knez Novak Mogorovič, takoder kraljevski vitez (KAS, 1; AHAZU, 2).
6	Posljedni spomen kao splitskog kneza od 28. 12. 1368. (DAZ, 6).
103
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Sl. 5: Grb zadarske plemicke obitelji Grisogono. Fig. 5: Coat of arms of the Zadar noble family of Grisogono.
Sl. 6: Obitelj de Grisogonis (izvod). Fig. 6: Family de Grisogonis (excerpt).
104
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Vitez Ivan bavio se i trgovinom što je razvidno iz dokumenta u kojem spomenuti nečak Andrija priznaje da duguje ser Petru Krestola Kutejeva iz Splita 23 i pol du-kata za robu koju je njegov stric, kraljevski vitez Ivan, kupio u dučanu rečenog Petra (DAZ, 9). Takoder Andrija priznaje i dugovanje novca u iznosu od 97 dukata i 6 groša Pavlu Berinovu iz Splita za sukno, koje je od njega kupio Ivan kao i za neke njegove dugove (DAZ, 9).
Posljednji se put u izvorima spominje u navedenom dokumentu iz 1370., a umire prije 3. siječnja 1377. kada se navodi kao pokojni (DAZ, 26).
Poznato je kako je Ivanov sin Andrija bio u braku s Marijom Varikaša koja 1390. sastavlja oporuku (DAZ, 4). Andrija, pak, sastavlja svoju oporuku dvije godine kasnije (DAZ, 24), a kao pokojni oboje se spominju 1394. u dokumentu u kojem Katarina, redovnica samostana sv. Marije u Zadru prima od izvršitelja oporuke Marije Grisogono 100 libara (CD, 1981, 605-607). Ivanov drugi sin Dujam bio je u braku s Margaritom, kčerkom pok. ser Novaka de Petrachis iz Splita (DAZ, 28). Oporuku sastavlja u srpnju 1400. godine (DAZ, 11). Iz oporuke doznajemo kako je imao šestero djece: četvoricu sinova, Franju, Ivana, Andriju i Nikolu i dvije kčerke Dobricu i Nikolotu.
Obitelj Grubonja (de Grubogna) u zadarskoj se komuni javlja tijekom 12. stolječa. Prvi poznati član i utemeljitelj obitelji bio je Grube Lomprin koji u travnju 1190. svjedoči pri utvrdivanju granica posjeda benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru (CD, 1904, 243). Grubin sin Marin 1247. bio je prisutan kao pregovarač pri sklapanju mira izmedu Zadrana i Mletačke Republike. Poznato je kako je Marin imao sina Andriju, koji je pak imao troje djece, dva sina, Krševana i Krstu, te kči Lipu.7 Ovdje je najzanimljiviji član svakako Krševan, koji je imao trojicu sinova: Pavla, Matiju i Krstu. Pavao je zbog svojih zasluga i iskazane vjernosti kralju stekao naslov kraljevskog viteza.
O Pavlovom političkom životu i aktivnostima u zadarskoj komuni ne znamo baš mnogo. U povijesnim izvorima prvi put se spominje 1326. kao svjedok prilikom prodaje zemlje nekog Martinusija u Petrčanima na javnoj dražbi (CD, 1911, 315). Za mletačke opsade Zadra 1345. Pavao se zajedno s Franjom Jurjevičem našao u izaslanstvu koje je u studenom 1345. zatražilo pomoč od Nikole Banfiyja, bana "čitave Slavonije", i bosanskog bana Stjepana II. Kotromaniča, koji su tada s voj-skom boravili u okolici Vrane (Obsidio, 2007, 166-167). U prosincu iste godine zajedno s več spomenutim Franjom i Črnom Fanfonjom traži pomoč od kralja Ludovika i u Višegradu (CD, 1913, 260-261). Tom prilikom kralj obečaje pomoč i o tome pismom obavještava Zadrane (Obsidio, 2007, 206-207). Naslov kraljevskog viteza dobio je najvjerojatnije kada i Franjo Jurjevič kao zadarski poslanik za vrijeme boravka na dvoru u Višegradu. Kao zadarski rektor prvi put je zabilježen u veljači
7 O članovima obitelji de Grubonja vidi više u: Dokoza Nikpalj, 2002, 259-260.
105
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA,
(imix; Lomprin Maiiji Aiidjiin
KrScvan	Krsto	Lipa
P*vao Maiija Krsto KrSevan Nikola = Nikolnla Je Pilosti
Kifevan ' Ti iju
Sl. 7: Obitelj Grubogna (izvod).
Fig. 7: Family Grubogna (excerpt).
1369. godine (DAZ, 21). Rektorsku čast obnašao je i u veljači 1372. godine zajedno s Jakovom Varikašom, takoder kraljevskim vitezom, i Mihovilom pokojnog Barte Zlo-rada (CD, 1916, 407). Iz dostupnih izvora čini se kako Pavao nije obnašao značajnije političke funkcije izvan zadarske komune, a i njegov privatni život ostaje potpuna nepoznanica.
Obitelj Matafar (de Matafaris) je poput obitelji Grisogono pripadala najstarijim zadarskim plemickim obiteljima. Rodonačelnik obitelji vjerojatno je bio Matafar, u poznijoj dobi redovnik samostana sv. Krševana koji je živio u drugoj polovini 11. st. Rodoslovlje obitelji pouzdano se može pratiti od 1201. kada se spominje Vučina Prestancijev, od kojeg potječe nekoliko obiteljskih grana. Medu njegovim potomcima krajem 13. stoljeca isticala su se braca Gvido i Petar.8 Gvidovi potomci istaknuli su se posebice u crkvenim službama u zadarskoj komuni, dok je Petrov unuk Mafej, sin njegova sina Ivana, postigao zavidnu političku karijeru u Ludovikovo doba, postavši kraljevskim vitezom.
Mafej Matafar je u vrijeme dolaska dinastije Anjou na ugarsko-hrvatski prijesto još bio mlad za veci politički angažman u zadarskoj komuni. Stoga su njegovi prvi spomeni u dokumentima vezani za gospodarske aktivnosti. Tako se u dokumentima najprije spominje 1365. kao posjednik zemlje smještene ad Canali (CD, 1915, 416).
8 O obitelji Matafar vidi više u tekstu Z. Nikolic u: Hrvatska enciklopedija, 2005, 128.
106
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Godine 1366. prodaje Honesti, udovici Vučine Matafar svoj posjed u Gladuši (CD, 1915, 574-575). U travnju 1370. vodio je spor s Mihovilom de Pechiaro oko posjeda u Rači (CD, 1916, 255-257), a tri godine kasnije Mafej zajedno s bračom Filipom i Marinom, sinovima njegova strica Vučine prodaje samostanu sv. Kuzme i Damjana zemljište u gradu Zadru u župi sv. Vida za gradnju crkve u čast Blažene Djevice Marije (CD, 1916, 523-527).
Mafejev politički angažman je započeo krajem šezdesetih godina 14. st. u gradu Zadru kada se u dokumentima iz veljače 1368. navodi kao rektor (CD, 1905, 65). Rektorsku čast u komuni obnašao je takoder u listopadu 1370. (Leljak, 2006; DAZ, 4) te u rujnu 1376. godine (DAZ, 25), kada se po prvi puta spominje s naslovom kraljevskog viteza. U rujnu 1374. svoje političko djelovanje proširio je i na druge istočnojadranske komune (KAS, 3; AHAZU, 1). Tako je navedene godine zamijenio Giberta Cornutova na splitskom kneštvu gdje ostaje sve do siječnja 1379. godine (Rački, 1881, 243). Mafej je čitavo vrijeme održavao dobre veze s dvorom što i vidimo iz več spomenute priče vezane uz dogadaj iz 1377. kada se kraljica Elizabeta obrača svojim najvjernijim ljudima, medu kojima je i Mafej, u svezi s izradbom škrinje sv. Šimuna za koju je, kad je boravila u gradu, ostavila 1.000 srebrenih ma-raka (CD, 1934, 296).
Iz Mafejeva privatnog života poznato je da je bio u braku s Palmučom, kčerkom Franje Varikaše. U lipnju 1380. godine sastavlja oporuku kod zadarskog bilježnika Petra iz Sarzane (DAZ, 23). Na početku oporuke Mafej je izdvojio nekoliko pobožnih legata za spas svoje duše koji su se trebali ispuniti prodajom njegovih ne-kretnina na Pagu (solana, zemljišta, skladišta). Tako samostanu sv. Franje u Zadru ostavlja ad causas pias 500 libara za popravak i djelovanje kapele sv. Franje. Istu količinu novca ostavlja i franjevcima iz Bosne, dok redovnicama samostana sv. Nikole u Zadru oporučuje 11 libara. Svakoj redovnici samostana sv. Marije i sv. Dimitrija oporučuje po 12 groša, a Franciski, predstojnici samostana sv. Nikole, Gra-ciji i Klari, redovnicama istog samostana ostavlja po tri libre. Svojim rodakinjama Elizabeti Matafar, redovnici samostana sv. Marije i Mandici Matafar, redovnici samostana sv. Nikole oporučuje po 100 libara. Ipak, največi dio svoje imovine opo-ručio je najužim članovima svoje obitelji. Tako brači Franji i Kolanu, sinovima Jakova Matafara oporučuje 1.000 libara, svakom po 500. Dvjesto zlatnih dukata ostavlja izvršiteljima oporuke pokojne supruge Palmuče. Več spomenutim bratičima Filipu i Marinu, sinovima njegova strica Vučine ostavlja sela (posjede) Mahurci, Grusi, Tršci i Paprat pod uvjetom da rečene posjede ne mogu prodati, darovati, zlorabiti i da nakon njihove smrti isti dodu u ruke njihovih muških nasljednika.
Iz oporuke je očito kako je Mafej vrlo detaljno razradio oporučnu strategiju. Tako za slučaj da njegovi bratiči nemaju muških nasljednika posjede oporučuje brači Gvidu i Ludoviku te njihovim muškim nasljednicima. U slučaju da i oni nemaju muških nasljednika navedene nekretnine trebali su nasljediti brača Franjo i Kolan te
107
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Krševan Matafar. Ako se dogodi da i oni nemaju muških nasljednika oporučno traži da imovina pripadne bilo kojem muškom potomku iz obitelji Matafar. Iz oporuke doznajemo kako je njegova majka Beta još živa te oporučno zahtjeva da joj se osigura smještaj i da do kraja života uživa plodove posjeda Cerodol, samo u slučaju da ostane živjeti u zadarskoj komuni. Čini se kako je njegova majka bila Vene-cijanka, sudeči i prema imenu koje je dala svome sinu. Značajne novčane legate ostavlja i svojoj kučnoj služničadi. Tako primjerice, dojilji Cviti ostavlja 500 libara, dok slugi Stjepanu oporučuje15 zlatnih florena.
Iz oporuke saznajemo i da je zaista održavao bliske veze s kraljem Ludovikom, buduči da se navodi kako mu je Ludovik donirao 1.000 zlatnih florena koje je Matej dao poznatom zadarskom trgovcu i bankaru Petru de Moneta za neki njihov zajed-nički posao vezan uz trgovinu tkaninama. Posao se očito nije realizirao pa Mafej oporučno traži od Petra povratak novca.
Matej vjerojatno nije imao zakonite djece (muške zasigurno) buduči da se ona ne spominju u njegovoj oporuci kao niti u oporuci njegove supruge Palmuče. Čini se da je Palmuča umrla puno prije Mateja jer ona več 1361. godine sastavlja oporuku zbog bolesti (DAZ, 13). Iz oporuke doznajemo kako je Palmuča bila vrlo pobožna sudeči prema legatima koje ostavlja raznim vjerskim institucijama u Zadru i njegovu dis-triktu. Tako primjerice, ostavlja novčane legate raznim muškim i ženskim zadarskim samostanima i crkvama kako u gradu tako i izvan njega. Takoder iz oporuke se očituje i njezina briga i suosječanje za bolesne i siromašne, ljude na margini komu nalne
Vuiiiiii Prcstsncijcv (prLuJuk')
i
GviJo

Otimolrii« Vu£iii;i	Niktilu
iiiiisLi biiktip	fiktaf /adardii iiadbrirnp
Ivan = Beta
VjCiiu Ni kolu
= Honesta ^aJadiiii*
G vido Ludovik	Peter
kr.i|j-ivjii lim rektor /.id-jrOii nsdhiskiip
i rsKor
M Jlij
kr.ilji^ki vitsi
= Pa I mučit de Vuricansis
l"i] i p Marin = IXfbritj isla«
= Marcittn
Sl. 8: Obitelj de Matafaris (izvod). Fig. 8: Family de Matafaris (excerpt).
108
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
zajednice kojima ostavlja vrijedne legate. Ipak, najznačajnije pokretnine i nekretnine oporučuje članovima svoje obitelji, medu kojima se ističu legati oporučeni njezinom suprugu Mateju kojem za života ostavlja posjede u Petrčanima te 20 solana smješte-nih na otoku Pagu. Vrijedne novčane legate u iznosu od 400 libara oporučuje svojoj teti Honesti, ženi pok. Vučine Matafar te navedenom izvršitelju Mavri Grisogonu.
Obitelj Varikaša (de Varicassis) u povijesnim se izvorima javlja u 13. st. Prvi poznati član obitelji bio je neki Varikaša, vjerojatno doseljeni Hrvat koji je imao dva sina: Damjana i Paška. Damjanova se loza brzo povečala buduči da je njegov sin Rajnerije imao tri sina, a jedan od Rajnerijevih sinova četvero djece (Klaič, Petricioli, 1976, 231-233). Za ovo istraživanje značajnija je Paškova loza buduči da je jedan pripadnik te loze u anžuvinsko doba stekao titulu miles regius. Naime, krajem 13. st. u izvorima se javlja Mihovil, sin Paška Varikaše koji se 1293. navodi kao gradski egzaminator (CD, 1909, 149). Mihovil je bio posjednik pašnjaka na lokalitetu ad Cerodolum (CD, 1909, 359), a kao pokojni navodi se 1340. godine (CD, 1912, 518). Poznato je da je Mihovil imao petoricu sinova: Danijela, Jakova, Franju, Andriju, Mateja i kči Nikolotu.
Od petorice Mihovilovih sinova posebno mjesto u političkom životu Zadra zauzi-mao je Jakov, koji se po dolasku kralja Ludovika priključio njegovim pristašama pa stoga ga je kralj nagradio viteštvom. Jakov se u izvorima prvi put spominje u poslanstvu kralju Ludoviku u Višegrad 1357. gdje zajedno s još dvojicom plemiča moli kralja da primi grad pod svoju zaštitu (Klaič, Petricioli, 1976, 334). Jakov je tada najvjerojatnije stekao i naslov kraljevskog viteza, a kao takav prvi put je u izvorima zabilježen u siječnju 1363. godine (DAZ, 2). U dokumentu sastavljenom 1366. od gradskog notara Petra Perencana saznajemo da je Jakov, zajedno s vitezovima Stjepanom Nozdronjom i Mafejem Matafarom bio član Tajnog viječa petna-estorice mudrih, tijela koje je vršilo ulogu privremene gradske vlade. Ono je zajedno s gradskim rektorima odlučilo zatražiti od Francesca Carrare, gospodara Padove posudbu 2.000 zlatnih dukata za kupnju žita te su mu kao svog predstavnika uputili Mafeja Matafara (DAZ, 15). Iz imbrevijatura istog notara saznajemo kako je Jakov održavao veze s Kotorom. Tako u srpnju 1366. nastoji riješiti nesuglasice izmedu Kotorana i Zadrana koji su potonjima napravili neku štetu u iznosu od 1.100 zlatnih florena pa istu žele nadoknaditi. Zanimljivo je da se Jakov zajedno s bratom Danijelom pojavljuje u ulozi jamca dvojice kotorskih gradana Dive de Buchia i Drage Sergija Bazilijevog kod bana Nikole Seča (DAZ, 16).
Jakov nije poput nekih kraljevskih vitezova obnašao istaknute političke položaje i izvan Zadra. Kao gradski rektor u dokumentima se spominje nekoliko puta. Prvi put je rektorsku čast vršio 1363. (DAZ, 2), zatim 1367. (DAZ, 1), 1372. (DAZ, 22), 1375. (Leljak, 2006, 274) i 1376. (DAZ, 27). Kao zadarski rektor zabilježen je i u ožuj-ku 1377. (DAZ, 14), kad se i posljednji put u izvorima spominje. Svoju oporuku Jakov je sastavio vlastoručno još u svibnju 1346., u vrijeme opsade Zadra (DAZ, 5). Za
109
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
izvršitelje je postavio svoga brata Danijela, sestru Nikolotu, bratiča Nikolu Varikašu i Krševana Jurjevica. Na početku oporuke Jakov ostavlja nekoliko pobožnih legata raznim crkvenim institucijama. Tako zadarskim dominikancima ostavlja 10 libara, dok franjevcima oporučuje 5 libara. Samostanu sv. Krševana donira 10 libara za ukraša-vanje crkve, dok samostanima sv. Nikole, sv. Dimitrija, sv. Marije ostavlja svakom po 40 libara da redovnice tih samostana čitaju psaltire za njegovu dušu. Nekoliko pobožnih legata oporučio je i marginalnim skupinama društva. Tako, primjerice, ostavlja novac za odječu 50 siromaha, dok četirima siromašnim djevojkama oporučuje 20 libara za pripomoč pri udaji. Iz oporuke doznajemo da je Jakov imao vanbračnu kči kojoj ostavlja legat u iznosu od 25 libara za udaju pritom ne navodeči njezino ime.
Svu ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja najužim članovima svoje obitelji. Primjerice, Nikoloti, kčerki svoga brata Danijela i nečakinjama Katarini i Urši, oporučuje srebrne pojaseve, dok sva ostala pokretna i nepokretna dobra ostavlja svojoj brači, Danijelu, Franji i Mateju.
Iz dokumenta sastavljenog 1387. doznajemo kako je Jakov bio prilično imučan bu-duči da je u njemu naveden popis Jakovljevih nekretnina koje su se nalazile na otoku Pagu, u mjestu Vlašič. Jakov je imao, kako saznajemo iz dokumenta 30 solana i oko 42 gonjaja različite zemlje (vinograde, obradenu i neobradenu zemlju) čija je vrijednost iznosila oko 1.350 libara (DAZ, 12; Klaič, Petricioli, 1976, 233). Iz istog dokumenta doznajemo kako je Jakov imao i dvije zakonite kčeri: Margaritu, redovnicu samostana sv. Marije i Fumiju koja je bila u braku s Antonijem Barte Grisogono.
Vjirika&L
n.iirtj.in	i';Lški>
RitiiLL'i'iic	Milim:!
MiLkjj I >;iiuj cl JnkHrt l-ninjo Andrijs Nikqlota
krjlji Mfik i vhtt
Nikolota N. Margarita Fumija (vinbraäu redovnici = Antun kil) Sv. MuU« I Saite
Je Grisogoois
Sl. 9: Obitelj de Varicassis (izvod). Sl. 9: Family de Varicassis (excerpt).
110
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Sl. 10: Zadarski zaštitnik Sv. Krševan, prikazan kao vitez s kraja XIV. st.
(korska sjedala u crkvi Sv. Frane). Fig. 10: Zadars patron Saint Chrysogonus, depicted as a knight, towards the end of the 14th century(misericords in the Church of St. Francis).
111
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
***
Ludovik je preuzimanjem ugarsko-hrvatske krune svoju vlast na prostoru istočnojadranskih komuna odlučio učvrstiti stvarajuči krug svojih pristaša. Stoga je one osobe koje su se po njegovu dolasku u zadarsku komunu priključili krugu njegovih pristaša nagradivao viteštvom. Ludovik je nastojao da medu krugom tih pristaša budu članovi poznatih plemičkih obitelji, kako u Zadru tako i u ostalim dijelovima Dalmacije. Ipak, medu dalmatinskim gradovima u Ludovikovo doba največi broj vitezova je imao Zadar.
Iz navedenih kratkih prozopografskih priča o onim plemičima koji su u Ludovikovo doba postavi kraljevski vitezovi možemo donijeti nekoliko zaključaka. Ono što je očito je sama činjenica da su i sam kralj Ludovik i njegovi vitezovi imali medusobne interese. Naime, kralj se u svom vladanju oslanjao prvenstveno na njih, dok su oni pred kraljem zastupali svoje osobne, ali istovremeno i interese zadarske komune. Taj slučaj je posebno očit kod viteza Jakova de Cessamis kada on moli kralja da potvrdi zadarskoj komuni stare privilegije, što kralj i čini. Za razliku od ostalih zadarskih plemiča kraljevski vitezovi su dostizali vrhunske političke i upravne položaje kako u gradu Zadru, tako i izvan njega, upravo iz razloga što su bili kraljevi ljudi od povjerenja. Osim što su bili politički vrlo angažirani njihov ugled omogučio im je da budu i gospodarski vrlo imučni. U zadarskom su društvu predstavljali po-seban krug ljudi. Prema navedenim dokumentima može se zaključiti kako su se medusobno često družili što je rezultiralo i njihovim medusobnim orodivanjem. Oni su uistinu bili ljudi na kojima je počivala anžuvinska vladavina na prostorima istočnojadranskih komuna.
ZARATIN NOBLEMEN AS ROYAL KNIGHTS IN THE PERIOD OF LOUIS I OF ANJOU
Branka GRBAVAC
Croatian Academy of Sciences and Arts, Institute of Historical Sciences, HR-10000 Zagreb,
Strossmayerov trg 2 e-mail: bgrbavac@hazu.hr
SUMMARY
Due to its geostrategic position Zadar represented an area where the interests of the Byzantine Empire, the Republic of Venice, and Hungarian-Croatian kings collided. When Louis I took the crown from Hungarian-Croatian kings in 1342, Zadar became a control centre between the two coasts of the Adriatic Sea. The most renowned Zaratin patrician families became the king's most loyal adherents and as a result the king, in an attempt to strengthen his authority first in the Zadar commune
112
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
and then throughout the whole of Dalmatia, would confer upon them the title of knights. These were Franjo Jurjevic and his son Pavao, Jakov Varikaša, Jakov de Cessamis, Ivan Grisogono, Franjo Nozdronja, Pavao Grubonja, and Mafej Matafar, all among the most renowned members of the Zaratin society of that time. Their political role under the rule of King Louis primarily was to protect personal interests that matched the interests of the commune, and to implement the king's policy. Hence, the king would entrust them with the most important positions, such as those of town rectors, judges, etc., while most of them were appointed as counts of various Dalmatian communes. The royal knights represented a specific political elite that played the most important role in the establishment and maintenance of Angevin authority in particular in Zadar but also other Dalmatian towns.
Key words: Zadar, Dalmatia, Middle Ages, political history, royal knights, Louis I of Anjou
IZVORI I LITERATURA
AHAZU, 1 - Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (AHAZU), Ostavština
Ivana Lučica Luciusa (Ostavština), sv. 20, str. 65. AHAZU, 2 - AHAZU, Ostavština, sv. 28, str. 97. AHAZU, 3 - AHAZU, Ostavština, sv. 28, str. 111.
BM, 1 - Biblioteca Marciana (BM), Zbirka rukopisa, Ostavština Giuseppea Prage,
Alberi genealogici Zaratini, sign.: Ms. It. Cl. VI Cod. 530 (12324). DAZ, 1 - Državni arhiv u Zadru (DAZ), Curia maior civilium (CMC), kut. 3, fasc. 1, fol. 2.
DAZ, 2 - DAZ, CMC, kut. 4, fasc. 11, fol. 1'. DAZ, 3 - DAZ, CMC, kut. 4, fasc. 15, fol. 25.
DAZ, 4 - DAZ, Magnifica communita di Zara (MaCom), b. 1, fasc. 1, nr. 76. DAZ, 5 - DAZ, MaCom, b. 2, fasc. 5, nr. 1.
DAZ, 6 - DAZ, Spisi stare splitske opcine (SSO), kut. 2, sv. 7: Albertolus Bassanega
(AB), fasc. 1, fol. 1. DAZ, 7 - DAZ, SSO, kut. 2, sv. 7: AB, fasc. 1, fol. 30-30'. DAZ, 8 - DAZ, SSO, kut. 2, sv. 7: AB, fasc. 1, fol. 30'. DAZ, 9 - DAZ, SSO, kut. 2, sv. 7: AB, fasc. 1, fol. 31'.
DAZ, 10 - DAZ, Spisi zadarskih bilježnika (SZB), Articutius de Rivignano (AR), b.
5, fasc. 3, fol. 18'-19. DAZ, 11 - DAZ, SZB, AR, b. 5, fasc. 3, fol. 121-122'. DAZ, 12 - DAZ, SZB, Iohannes de Casulis, b. 1, fasc. 1/2, fol. 58-59'. DAZ, 13 - DAZ, SZB, Pergamene zadarskih bilježnika (Perg.), b. 1, nr. 35. DAZ, 14 - DAZ, SZB, Perg., b. 1, nr. 44.
113
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
DAZ, 15 - DAZ, SZB, Petrus Perenganus (PP), b. 1, fasc. 2, fol. 6-7'.
DAZ, 16 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 3, fol. 8'-9.
DAZ, 17 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 3, fol. 31-32.
DAZ, 18 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 4, fol. 15-16.
DAZ, 19 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 4, fol. 16-16'.
DAZ, 20 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 5, fol. 23.
DAZ, 21 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 10, fol. 27'.
DAZ, 22 - DAZ, SZB, PP, b. 1, fasc. 17, fol. 13'-14'.
DAZ, 23 - DAZ, SZB, Petrus de Sargana (PS), b. 1, fasc. 1/4, fol. 111'-112'.
DAZ, 24 - DAZ, SZB, PS, b. 1, fasc. 1/8, fol. 266-267.
DAZ, 25 - DAZ, SZB, PS, b. 2, fasc. 6, fol. 1.
DAZ, 26 - DAZ, SZB, PS, b. 2, fasc. 7, fol. 9'.
DAZ, 27 - DAZ, SZB, Vannes Bernardi de Firmo (VBF), b. 1, fasc. 1/1, fol. 12.
DAZ, 28 - DAZ, SZB, VBF, b. 2, fasc. 2, nr. 5.
KAS, 1 - Kaptolski arhiv u Splitu (KAS), Ostavština Ivana Lučica Luciusa (Ostav-ština), fasc. 528, fol. 52;
KAS, 2 - KAS, Ostavština, fasc. 528, fol. 57;
KAS, 3 - KAS, Ostavština, fasc. 536, fol. 118';
MGT, 1 - Muzej grada Trogira, Fanfogna Garagnin, Pergamene, br. 38.
A. (1887): Serie dei Reggitori di Spalato. Bulettino di archeologia e storia dalmata, 10. Split.
CD (1904): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU).
CD (1905): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 3. Zagreb, JAZU.
CD (1906): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 6. Zagreb, JAZU.
CD (1909): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 7. Zagreb, JAZU.
CD (1910): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 8. Zagreb, JAZU.
CD (1911): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 9. Zagreb, JAZU.
114
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
CD (1912): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 10. Zagreb, JAZU.
CD (1913): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 11. Zagreb, JAZU.
CD (1914): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 12. Zagreb, JAZU.
CD (1915): Smičiklas, T., Kostrenčic, M., Laszowski, E. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 13. Zagreb, JAZU.
CD (1916): Smičiklas, T., Kostrenčic, M. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 14. Zagreb, JAZU.
CD (1934): Smičiklas, T., Kostrenčic, M. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 15. Zagreb, JAZU.
CD (1976): Smičiklas, T., Kostrenčic, M., Stipišic, J., Šamšalovic, M. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 16. Zagreb, JAZU.
CD (1981): Smičiklas, T., Gunjača, S., Stipišic, J. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 17. Zagreb, JAZU.
Dokoza Nikpalj, S. (2002): Grubonja, obitelj. U: Macan, T. (ur.): Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 259-260.
Dokoza Nikpalj, S., Radauš, T. (2002): Grisogono, obitelj. U: Macan, T. (ur.): Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 205-210.
Grbavac, B. (2004): Prilog proučavanju životopisa zadarskog plemica Franje Jur-jevica, kraljevskog viteza. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za po-vijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 22. Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), 35-54.
Grbavac, B. (2005): Jurjevic, obitelj. U: Macan, T. (ur.): Hrvatski biografski leksikon, 6. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 634-637.
Hrvatska enciklopedija (2005): Kovačec, A. (ur.): Hrvatska enciklopedija, 7. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Karbic, D. (2004): Šubici Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 22. Zagreb, HAZU, 1-26.
115
Branka GRBAVAC: ZADARSKI PLEMIČI KAO KRALJEVSKI VITEZOVI U DOBA LUDOVIKA I. ANŽUVINCA, 89-116
Karbič, D., Katušič, M., Pisačič, A. (2007): Velika bilježnica Zadarskoga kaptola (Quaternus magnus Capituli Iadrensis). Srednjovjekovni registri Zadarskoga i Splitskoga kaptola, 2. Fontes - Izvori za hrvatsku povijest, 13. Zagreb, Hrvatski državni arhiv.
Klaič, N. (1976): Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb, Školska knjiga.
Klaič, N., Petricioli, I. (1976): Prošlost Zadra II, Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar, Filozofski fakultet u Zadru.
Klaič, V. (1900): Admirali ratne mornarice hrvatske godine 1358.-1413. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2. Zagreb, Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, 32-40.
Leljak, R. (2006): Inventari fonda Veličajne opcine zadarske Državnog arhiva u Zadru godine 1325.-1385. Vol. I. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Ljubic, Š. (1870): Listine o odnošajih izmedju južnog Slavenstva i Mletačke Republike. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium (MSHSM), 2. Zagreb, JAZU.
Ljubic, Š. (1872): Listine o odnošajih izmedju južnog Slavenstva i Mletačke Republike. MSHSM, 3. Zagreb, JAZU.
Ljubič, Š. (1874): Listine o odnošajih izmedju južnog Slavenstva i Mletačke Republike. MSHSM, 4. Zagreb, JAZU.
Miscellanea (1953): Antoljak, S. (ur.): Miscellanea 2-4. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Obsidio (2007): Glavičic, B., Vratovic, V., Karbic, D., Kurelac, M., Ladic, Z. (ur.): Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra. MSHSM, 54. Scriptores, VI. Zagreb, HAZU.
Rački, F. (1881): Notae Joannis Lucii. Starine, 13. Zagreb, JAZU, 211-268.
SZB (1959): Zjačic, M. (ur.): Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279.-1308. Spisi zadarskih bilježnika, 1. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
SZB (1969): Zjačic, M., Stipišic, J. (ur.): Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis, Ni-kole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296 ... 1337. Spisi zadarskih bilježnika, 2. Zadar, Historijski arhiv u Zadru.
SZB (1977): Stipišic, J. (ur.): Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349-1350. Spisi zadarskih bilježnika, 3. Zadar, Historijski arhiv u Zadru.
SZB (2001): Leljak, R., Kolanovic, J. (ur.): Andrija pok. Petra iz Cantua. Bilježnički zapisi 1353.-1355. Spisi zadarskih bilježnika, 4. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
SZB (2003): Leljak, R., Kolanovic, J. (ur.): Andrija pok. Petra iz Cantua. Bilježnički zapisi 1353.-1355. Spisi zadarskih bilježnika, 5. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Šišič, F. (1904): Ljetopis Pavla Pavlovica patricija zadarskog, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonskog-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6. Zagreb, Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, 1-59.
116