jV_ilič R. Majstorovič, urcdnik »Narodne prosvctc«: Naie shvatanje Pitanje o prirodi, o ideji nacije interesuje svakog nacionalistu, naročito učitelja nacionalistu. Jer nacija postoji kao naročita, originalna istorijska snaga. Ona nije nešto apstraktno. Nacija je stvarni, konkretni, duhovni organizam, živo stvaralačko načelo. Nacionalna svest je sastavni deo našega duhovnog života: kroz nju mi osečamo duh nacije. Mi se osečamo kao članovi nacijc samo zato, što stvarno pripadamo naciji kao živom duhovnom or_|anizmu. Nije nacija za nas pojava. fenomcn, a nije ni epifenomen, transcedentna realnost; nacija je za nas jedan prius, koji postoji pre naše svesti i nezavisno od naše svesti. Nacija nije plod našc svesti i volje, več nacija uslovljava našu svest i volju. Nacionalni duh se niti iscrpljuje, niti osiromašava nikakvim pojavama. Nacionalni duh jc živo stvaralačko načelo. On se upoznaje prcko izučavanja nacionalnog stvaralaštva, koje je objektivirano u produktima: umetnosti, eposa, lirike, običaja i jezika. Na tom materijalu se i vaspitava nacionalna svest, razvija ljubav prema otadžbini. Instinkt ljubavi prema otadžbini vaspitanjem prelazi u svest, a svcst u samosvest. To je baza nacionalnog stvaralačkog razviča. Nacija je i natsvesni instinkt koji se rodenjem na svet donosi. Od instinkta postaje svest, zatim prelazi postupno u dubinu, postaje neka vrsta erosa, koji duši daje krila da ova postaje svesna svoga jedinstva sa drugima. Na taj način svaka ličnost realno izlazi iz sebe. '*+ No iako se nacionalni duh stihiski rcflektuje u raznim oblicima stvaralaštva, ipak on nije ni jcdan od tih oblika stvaralaštva. On je subjekat svih vrsta stvaralaštva. Nacionalni duh sc ispoljava i u postojanju raznih vrsta heroja, heroja duha, morala, religijc. Eto zašto svaka nacija ima svoje heroje i zašto ih obožava. U njima je otelovljcn sirov etnografski materijal, misija narodna. Postoji vera u poziv nacije u svetu. Svaka nacija hoče da ostvari neku misiju u svctu. Ali ta misija ne smc da prelazi u nacinnalnu isključivost. Država je naročita manifestacija nacije, ma da je i država naročito organsko načelo. Nacionalni duh teži da se izrazi u nacionalnoj državi. /-ato se uržave ne stvaraju dogovorima, ni klasmm niteresima, več narodnost hoče svoju državu kao samostalno istorisko bičc, originalno i neponovljivo. Po svome jcziku i porcklu sve su države nacionalne. Država je organizovana nacija. Država je vclika kulturna vrcdnost, jcr oi_a održava stvarnu vezu vremena i života nacije. Uržava je duhovna svojina nacije. Zato svaki nacionalni čovek oseča državu u sebi. Zato jc i Jugoslavija nama draga kao jugoslovenska država u kojoj naša narodnost ima svoj dom. Kroz državu i naciju mi ispunjavamo vclike zadatke vremena. Kroz njih snosimo odgovornost i pred pretcima i pred potomcima, jer njihov duh kroz nas govori. Marksistički internacionalizam istakao je najgrublju neistinu: »Proletcri ncma.ju otadžbine«. Ali i pored svih neistina i grubosti nemoguče je ubiti nacionalno osečanje u proleteru, jer ono je jače od svih njegovih klasnih interesa, sve njegove stvorcne klasne psihologijc. Najbolji su dokaz medunarodni konflikti u kojirfft. nema sioge izmedu proletanjata raznih država. Nacionalni duh stvara i svoju kulturu. Nema klasnih kultura samo postoje nacionalne kulture. Izmedu čoveka i čovečanstva stoji nacija. Mi u opštem kulturnom radu učestvujemo kao članovi nacije, a ne kao članovi porodice ili klase. Ponavljamo, nacionalno kulturno stvaralaštvo najbolje je ispoljeno u jeziku; jezik jc odblcsak stvaranja narodne duše. Tako isto i u religiji. Pojave religijoznog sinkrctizma samo potvrduju pravilo. Sve čovečanske religije po sadržaju ostale su nacionalne po usvajanju. I samo istorisko hriščanstvo se ostvarilo nacionaino; pomesne cerkve to utvrduju. U nauci, filozofiji i tehnici ispoljavaju se osobine duha nacije Dakle, sve kuiturno stvaralaštvo, koje daje kulturne vrednosti, i konkretno jc i nackmalno. Zato se mi i borimo za jugoslovensko nadonalno stvaralaštvo, jer stvaralaštvo je samo nacionalno i u nacionalnom duhu; produkcijc suprotne njemu ne idu u stvaralaštvo, mogu u najbolju ruku doči samo u »kritiku«. Zato se mi borimo i protiv kosmopolitizma i internacionalizma, jer oni stvarno negiraju nacije na račun mehaničkog čovcčanstva, jer odbacuju nacionalno stvaralaštvo na račun jednc apstraktne, zamišljene, klasne kulture kojoj se klanjaju kao fetišu. Mi se moramo boriti protiv sviju onih kojih večito hoče da podražavaju tudem, ko.ji hode tude recepte da usvajaju za svoje misii; mi se moramo boriti protiv večito2 tutorstva tude kulture, protiv večitog učeništva, koje koči naše nacionalno stvaralaštvo. koje ne dopušta da se razvijaju naše originalne kulturne vrednosti. Mi moramo da radimo u jugoslovenskom nacionalnom duhu, ier tek u tom duhu može biti plodonosnih rezultata. Mi se, napcsletku, moramo boriti protiv mnogih tudih »istina«, tudih predrasuda, jer samo na tlu naše nacije — koja je i naš največi kulturni cilj — kroz njen pravi a ne nametnuti duh, mi možemo nešto originalno i novo stvarati, ncšto što nas uzdiže iznad svakidašnjice i uznosi u večnost. Najzad, i pedagoško stvaralaštvo ako ne bude u jugoslovenskom nacionalnom duhu, ono če uvck biti tuda bleda kopija, sckcija neke nama tude kulture. Put nacionalnog stvaralaštva je najteži ali i najbolji put. Zato mi njime i idemo. Milič R. Majstorovic, urednik »Narodne prosvete«.