23oDToČ3HKa)uJ ivp UwoTaìcova 6/li LJUB L J AB Broj 36. U Zagrebu, 14. septembra 1934. Pojedin? broj stoi? l.Sfl dJnara »JADRANSKI KALENDAR« izlazi koncem septembra. Cijena mu ]e 10 dinara. (Poštarina posebno) Naručite ga što prije. Džepni kalendar »SOČA« izlazi koncem septembra. Cijena 8 dinara. (Poštarina posebno). Naručite i kalendar »Soča«. GlASUO SAVEZA JUGOSIOVENSKIH EMIGRANATA M JULIJSKE KRAJINE UMRO JE MATKO BRAJŠA RAŠAN KOMPOZITOR ISTARSKE HIMNE Matko Brajša-Rašan. U Zagrebu je umro 6 septembra Malko Brajša-Rašan. Fizička svježina i duhovna vedrost, ,'lavne su značajke 75-godišnjeg našeg Matka Brajše-Rašana. Tako sam bio završio članak što sam ga napisao u lanjskom božičnom broju »Istre«. Takvog sam Brajšu vidio nekoliko dana prije Božiča i zato sam bio napisao one zaključne riječi. Takvog sam vidio i kasnije, u januaru ove godine po posljednji put, i takav će mi ostati u uspomeni. Zato mi je bilo teže shvatiti kad sam neki dan čuo da je Matko Brajša umro. Naši razgovori i susreti nisu bili brojni. Upoznao sam se s njime još dok je stanovao na Savskoj cesti. Bilo je to prije pet godina. Kasnije me je profesionalna znatiželja a i vlastiti interes da što bolje upoznam zaslužna imena naše starije generacije još u par navrata odvela u kuću Matka Brajše. Stanovao je u Novoj Vesi 10. U tim susretima i razgovorima imao sam prilike da upoznam jednu rijetku istarsku dušu, idealnu i plemenitu, vedru i optimističku — usprkos Brajšine već poodmakle dobi i usprkos toga, što je bio lišen oči-njeg vida. Razgovor se, naravski, odnosio _na naše istarske stvari, na prilike iz prošlosti i na aktuelne okolnosti u emigraciji. Aktuelne dogodjaje pratio je Brajša živim interesom, volio je da mu se o njima priča, kao što je s jednakim zadovoljstvom pratio čitanje iz novina, specijalno pak iz »Istre«. Ako je o tim stvarima mogao razgovarati s nekim izvan kruga svojih najbližih, tada nije krio svog posebnog zadovoljstva. U razgovor znao je uvijek uplesti zgodne anegdote, detalje iz svojih ličnih doživljaja ili uspomena u vezi sa nekim našim prominentima iz svoje ili nešto starije generacije. čudio sam se i s udivljenjem ću se, u vezi sa ličnosti pokojnog Brajše, uvijek sjećati njegova živog temperamenta i vedrog humora s kojim je vodio razgovor, interesantan, zabavan i — poučan. Samo katkada znao se je na čas izmijeniti: s bolom prognanika u duši sjetio bi se tada svih istarskih gorkih poslijeratnih razočaranja, muka naših ljudi i žrtava koje su pale... Bio je pun osjećaja i dubokog razumijevanja za nevolje đi-ugih i to mu možda nije dopuštalo da pomisli na svoje i da o njima povede razgovor. No časove mo-mentane klonulosti odmah je nadvladao duh optimizma i žive vjere u jednu bolju budućnost Istre. S tim uvjerenjem sigurno je plemeniti Matko Brajša ostavio ovaj život. * Zasluge Matka Brajša za Istru u narodnom i kulturnom pogledu velike su. Nama ih nije moguće iznijeti i točno ocijeniti ni u jednom niti u drugom pravcu. Zato su pozvani drugi izmeriju nas i njih čeka zadaća da pravilno prosude djelovanje i zasluge naših narodnih prvaka, med ju koje spada i Matko Brajša. Politička i kulturna historija Istre na mnogo će se mjesta morati pozabaviti njegovim imenom i radom. Njegovom ulogom kad je kao općinski tajnik djelovao u najistaknutijim istarskim općinama koje su dolazile u hrvatske ruke, a nadasve kompozitorskim djelo- vanjem, originalnim ili pak kao sakupljača i harmonizatora istarskog muzičkog blaga. U tom dijelu njegove aktivnosti, najveće su Brajšine zasluge te prelaze uski istarski okvir — po tome Brajša zaslužuje priznanje cjelokupne jugoslavenske narodne i kulturne javnosti. Kompetentni, a ima ih i međju našim istarskim muzičarima, bili bi zvani da pravilno istaknu i ocijene u detalje sav muzički rad Matka Brajše. Ono malo što nalazimo u širolinom: »Pregledu povijesti hrv. muzike« i Spin-čićevim: »Crticama iz hrv. književne kulture Istre« — premalo je prema onome, što bismo trebali znati o »pravom našem glazbeniku, svi jesnom Hrvatu« (Spinčić), o kompozitoru -naših istarskih koračnica, o prvom temeljitom poznavaču našeg bogatog muzičkog folklora. Matko Brajša rodio se 11 decembra 1859 u Pićnu kraj Pazina. Obitelji njegova oca i njegove majke šumberac bile su vrlo ugledne. Iz njih je bilo župnika, općinskih načelnika, a djed Matkov, koji ga je dao školovati, bio je i pokrajinski zastupnik. Pučku školu svršio je Matko Brajša u Pićnu, gimnaziju u Pazinu (tada je bila njemačka) a pravne nauke je polazio u Beču. Njegove sklonosti i zanimanje za glazbu porodilo se u njemu još u srednjoj dobi. Već je u šestom razredu počeo komponirati razne napjeve i voditi pjevački zbor seljačkih mladića pazin-ske okolice. Kao student još se više posvetio muzici, te je u Beču bio dirigent hrvatskog akademskog društva »Zvonimir«. Služio je u raznim odvjetničkim i bilježničkim kancelarijama u Podgradu, Voloskom, Puli i Rijeci, a u svojstvu općinskog tajnika bio je u Žminju, pa u Buzetu, a najzad u Pazinu. Godine 1923 morao je napustiti Pazin i tada se preselio u Jugoslaviju, najprije u Karlovac, a onda u Zagreb. Muziku je učip većinom kao samouk. Prve pobude su mu dali učitelji franjevci u gimnaziji o. Julije Brunner i orguljaš Fridolin Stockl. Najviše je naučio u Beču. Najveću je pažnju obratio kompozicijama za muški i mješoviti zbor. Pisao je i crkvene kompozicije, medju ovima četiri mise (jedna latinska, tri hrvatske) za muški i mješoviti zbor. Gdjegod bi došao, svagdje je organizirao pjevačke zborove, nastojao da se i u crkvi čuje naše pjevanje. Sam je bio izvrstan baritonista pa je nastupao i na mnogim koncertima. Osim toga komponirao je himne, koračnice, prigodnice i ostale pjesme, većinom na tekst istarskih pjesnika, ili pak na tekst koji je sam ispjevao. No najznačajniji je Brajšin muzički rad u sakupljanju i harmoniziranju narodnih popij evaka. Na sabiranje istarskog muzičkog blaga potakao ga je poznati hrvatski muzikolog Franjo Kuhač kad je došao u Istru da sabire pučke popijevke. Brajša je sam za kratko vrijeme sabrao oko 250 popijevaka, što svjetovnih, što crkvenih. Godine 1910 izdao je prvi svezak svojih zapisa pod naslovom: hrvatske narodne popijevke iz Istre (sabrao i harmonizirao za muški i mješoviti zbor). Svojim harmonizacijama, kaže dr. Virola, kušao je Brajša podati istarskim pučkim popijevkama pravu harmonijsku podlogu; pri tom je vjerno zapisivao obadvije dionice dvoglasnog pučkog pjevanja i nastojao iz toga dvopjeva otkriti latentne harmonije. — Osim kompozitorskog rada Brajša je djelovao kao muzički pisac, što je ta-kodjer bilo zapaženo. Medju ostalim spominjemo njegovu raspravu u rukopisu: Josip Tartini, istarski virtuoz na guslama (rodjen 1692 u Piranu u Istri, umro 1770 u Padovi) u kojoj dokazuje slavensko porijeklo ovog muzičara svjetskog glasa. Samom široli za njegov: Pregled povijesti hrvatske muzike, pružio je Brajša biografske podatke o dvojici istarskih glazbenika, o Hugi Tomičiću (sa Krka) i dr. Josipu Mandiću poznatom hrvatskom kompozitoru koji živi u Pragu. U »Vijencu« (1896) pisao je članak »Kako pjevaju Hrvati Istre svoje narodne pjesme«. Od ostalog rada, valja još istaknuti spomenicu papi zbog uporabe hrvatskog jezika u crkvi (1910), zatim opis Tinjana, Dobrilinog rodnog mjesta i još (u rukopisu) doprinose za jugoslavenski enciklopedijski rječnik. pu novu zbirku pjesama koju je namjeravala izdati Jugoslavenska Matica u Zagrebu. Pa ako je već lanjske godine bila sazrela ideja da se zbirka izda, sada u povodu Brajšine smrti treba Jugoslavenska Matica da provede svoju inicijativu u djelo, da na taj način odamo dužno poštovanje zaslugama i talentu pokojnika. Zbirku je Brajša podijelio u dva dijela; u jednom su crkvene u drugom svjetovne pjesme na umjetni ili narodni tekst. Mnoge su već poznate, druge su novijeg datuma, te bi u ovoj zbirci izašle prvi put. Neke pjesme dobro bi došle u premnogim prigodnim prilikama, druge su opet podesne za svaki širi nastup pjevačkih zborova, muških i mješovitih. Karakterističan je ovaj Brajšin Uvod u zbirku: »Ovu sam zbirku sastavio u svrhu da iznesem duševno raspoloženje Hrvata i Slovenaca u Istri te u ostalom dijelu Julijske Krajine da upozorim svu našu braću i ostali svijet na grozne muke koje trpi naš odcijepljeni narod prije i poslije rata. Nije ova zbirka samo za glazbene ljude, već je ona i za neglaz-bene. jer će ovi posljednji naći u njoj vrlo zanimljivo štivo u tekstu ovdje nanizanih pjesama, kao što i u opaskama koje stoje na dnu nekojih umjetnih, na- rodnih i crkvenih pjesama. — Zbirka će vrlo dobro doći pjevačkim društvima i drugima za koncerte, za komemoracije — za razno proučavanje«. Kao što smo o Božiću istakli, opetujemo i sada želju da se zbirka izda. Uvjereni smo da bi ovaj korisni kulturni pothvat — makar i stajao eventualno izvjesnih materijalnih žrtava — pozdravila čitava naša emigrantska javnost, a držimo da ne bi zbirci uzmanj-kao topao prijem niti u redovima izvan naše emigracije. * Još bi na jednu stvar htjeli upozoriti. čitateljima »Istre« nije prošlo sigurno nezapaženo da se u nekoliko brojeva lista javio kao suradnik i Matko Brajša. Da ga smrt nije prekinula, vjerojatno bi bio objavio više interesantnih bilježaka o poznatim licima i dogodjaji-ma iz prošlosti u kojoj je bio neobično aktivan i zaslužan. Ovako nas je smrt Brajše lišila podataka koji bi nam bolje i izbliza osvjetlili koji taj važan doga-djaj. Smrću Matka Brajše-Rašana nestalo je iz naše sredine zaslužnog narodnog i kulturnog radnika, velikog i optimističnog starca koji zaslužuje priznanje sviju nas podjednako. Ante Rojnić. Pogreft» Matka Brajš® Rašaita Ni posljednjih godina svog života Brajša nije mirovao, već je i dalje komponirao, diktirajući. Spremio je za štam- U subotu, 8 septembra, u 4 sata popodne obavljen je na zagrebačkom Mirogoju pogreb pokojnog istarskog kompozitora Brajše. Iz mrtvačnice su izneseni na posljednje počivalište njegovi ostaci, praćeni 1od mnosobrojnih ožalošćenih emigranata, ouze „ ! Za lijesom su bili njegovi sinovi dr. Sto-mj dr. Ciril, ie ostala familija. Pred mr-tvačnicom je govorio o pokojniku kao muzičaru, o njegovim velikim zaslugama za istarsku muziku, jedan naš muzičar. — Njegov govor pun lijepih misli, sadrži medju ostalim i ovo: Takvi ljudi kao što je Matko Brajša-Rašan ne umiru, ne mogu umrijeti. On je vječnost svoju i imena svoga zaslužio. Muzičko nadahnuće božanskog je porijekla. Vjerovali su to narodi od vgj-kada. Ovi zemni ostaci bili su samo forma, okvir, koji mu je služio da može ispuniti svoje poslanje. Forma i okvir ne smiju biti pravi sadržaj. Kod našeg Rašana to nije nikada bilo. Govori zatim o životu i radu pokojnika, a zatim kaže: Matko Brajša-Rašan bavio se je muzikom kao samouk od srednjoškolskih klupa sve do zadnjeg daha. Kadgod bi došao, nosio je sa sobom i božanstvenu liru. Ona mu je bila vječna pratilica. — Osnivao je u narodu zborove, komponirao tekstove domaćih pjesnika, a i sam bi stihove stvarao i skladao. Njegova muzika nije muzika salona, muzika za »šijore«, nego muzika narodna, muzika isključivo za narod. Nu zato nije ni Brajša ništa manje vrijedan nego Zajć, Novak, Vilhar, i svi ostali naši profesionalni muzičari. Godine 1919. izdavao je zbirku »Hrvatske narodne popijevke iz Istre«. To je uopće prvi pokušaj na našem slavenskom jugu da se donose pučke pjesme na koncertne daske. Bio je to put kojim su krenuli kasnije V. žganec, Ante Dobronić i drugi. Istarska pučka popijevka bila je do nedavno još zagonetka za muzikologiju. Brajšina zbirka služila je kao baza za teoretska, muzička razlaganja svim našim poslijeratnim muzičkim teoretskim piscima koji su se interesirali za istarsku pučku pjesmu, tako dru B. široli, žgancu itd. Da nije bilo Brajšine zbirke, dugo bi još našu pučku pjesmu pokrivala duboka tama. Pitanje je veliko bi li svijet uopće za nju i saznao, ili. bi u prilikama, u kojima ona danas živi za granicom posve izumrla. Iza govora otpjevao je pjevački zbor društva »Istra«, pod vodstvom dirigenta g. Zlatića Brajšinu kompoziciju »Mažurano moja...«. Bio je to dirljiv momenat. Pokojnik je otpraćen u vječni mir jednom njegovom tužnom melodijom na istarski narodni motiv. Duga povorka, u kojoj su bili pretstavnici naših organizacija, društva »Istre« i Jugoslovenske Matice, kao i pretstavnici svih slojeva naše emigracije u Zagrebu, otpratila je lijes do groba. Pjevačko društvo »Jablan« otpjevalo je nad grobom »Vigred se povrne«. — G-Ernest Radetić, istarski književnik, izrekao je nad otvorenim grobom ovaj govor: Barba Matko?! I Ti nas dakle ostavljaš? I Ti nam ideš? Svi se Vi, oci naši, jedan za drugim povlačite i odlazite da se smirite i otpočinete od naporna puta tamo, gdje vlada vječni mir, vječna ljubav. Idete da primite na drugome svijetu nagradu za sav svoj mukotrpan i težak rad. Onu nagradu, koju ovdje niti ste tražili, niti ste ikada dobili. Ali Gospodin vojska, koji je jedini pravedni sudac, dostojno će Vas u punom obilju platiti. Odlazite. Svi nas redom ostavljate, svi Vi, koji se nas nekoć u onoj našoj pustoj Istri plemenito odgajali, tako zanosno budili, tako požrtvovno vodili Sami ostajemo, daleko od doma, prognani s rodne grude, iz dragoga kraja, bez igdje ikoga svoga, sami ostajemo u času, kad nam je Vaš očinski savjet. Vaša mudra riječ, Vaša iskusna ruka voditeljica najkrvavije potrebna. »Ljubo draga, a ki će s Tobom govorit o onoj našoj pustoj Istri, kada Ti ja umrem«. Tim si se riječima, veliki sine, naše male tako nesretne zemlje, praštao zadnjih dana sa svojom družicom i sa ovim svijetom. Zadnje se riječi svih velikana duha, uvijek bilježe i raščinjaju. One poput bljeska osvjetljuju značaj svakoga čovjeka i razotkrivaju pred nama najskrovitije osjećaje njegove duše... Sva tvoja veličina, barba Matko dragi, sva ona neizmjerna ljubav do one naše rod jene zemlje, koja ti je živim žarom za čitavoga života plamtjela u grudima, sažeta je u tom pitanju... Ti, vječni idealista i čisti umjetnik, koji si cijeloga života skromno živio, ne tražeći materijalnoga blagostanja nego bogatstvo duha, plemenštinu srca, ostao si takav i na smrtnom času. Ti ne vodiš računa, kako će se živjeti, kako vezati kraj s krajem u ovim teškim vremenima, ti sanjariš o onoj našoj nesretnoj domaji o svojim mladenačkim idealima, koje su ti pod stare dane tako surovo pogazili. I dok sev svi mi borimo za opstanak, za goli život, u Tvojoj nutrini vlada neponjatni mir. Zatvorenim očima već niz godina ne ćeš da gledaš ovaj grubi svijet, za nj si slijep i ne ćeš da vidiš ovaj surovi život oko sebe. Ti još uvijek u duhu gledaš samo one dobre ljude, siromašne istarske kmete, čiste, dobre i plemenite, kao što si bio čist, dobar i plemenit Ti. U dnu Tvoje duše još su uvijek brujali topli akordi meke naše pjesme, ječili zvuci naše crvene zemlje i krasa, žamor mora, šapat Raše, Mirne i Dragonje, pjesma pastira, zvukovi svirala, roženi-ca, dvojnica i mišnic. Oni zvuci, koje si Ti Bogom nadaren savršenije nego itko od nas čuo i osjećao, slušajući u njima svaki osjećaj, svaki kucaj srca svoga naroda. Barba Matko, oče naš! Evo nas, do-djosmo, da Te posjetimo, da Te pozdravimo, i iskažemo Ti, nas tri generacije, od Tvojih vršnjaka do Tvojih unuka, koliko smo Te cijenili, koliko voljeli i poštivali. Ni jesmo došli, da se s Tobom oprostimo. Mi se ne rastajemo s Tobom. Mi smo i do sada živjeli u duhu uvijek uz Tebe i spominjali Te se, kadgod bi KOMEMORACIJA HEROJA sls?i|eEJa*»i5a kod BazovSee DRUGI SVETOKRIŽKI ŽUPNIK OBSOJEN NA KONFINACIJO ARETIRANCI IZ KRVAVEGA POTOKA IZPUŠČENI U raznim našim emigrantskim centrima komemorirana je tragična smrt Miloša Bidovca, Marušiča i Valenčiča. O vrlo uspjelim komemoracijama javljaju nam iz Ljubljane, Murske Sobote, Splita, Celja i drugih mjesta. Nekoji su od tih izvještaja vrlo opširni. Kad bismo htjeli da objavimo sve te izvještaje kako su nam dostavljeni, zauzelo bi to velik dio lista. Zbog preobilja ostalog gradiva morali smo publiciranje tih izvještaja izostaviti, uvjereni da će to naša društva shvatiti i da time nismo povrijedili svetost sjena naših Besmrtnika. nam u grlu zadrhtala žilica, da pjesmom u Tvojim melodijama damo oduška prepunom srcu, bilo u času zanosa, bilo u času sreće, bilo u času boli. Ne opraštamo se. Ti ćeš biti s nama i nadalje, ovdje u progonstvu, a poći ćeš s nama i onda, kada Ti slavni prah u velebnom oduševljenju ponesemo dolje, u onu našu dragu Istru, da ga njenoj zemlji predamo da ga djeca naša i unučad kite bosiljkom i mirisnim i mažuranom dro-bnom... Barba Matko dragi, s Bogom ! Na grob, u koji je spušten lijes sa smrtnim ostacima Matka Brajše počele su padati grude... Komemoracija blagopok. Matka Brajše Hašana u Zagrebu U petak 7 o. mj. sastali su se na zajedničku komernorativnu sjednicu društvo »Istra«, Jugoslavenska Matica, Istarski akademski klub i pročelnici svih sekcija, da komemoriraju blagopokojnog Matka Brajšu-Rašana, koji je dan ranije preminuo. Komemorativni govor je održao g. Fran B a f, umir. školski nadzornik i tajnik Ju-gosl. Matice. Gosp. Baf, koji je rodom iz Pična, iz rodnog mjesta blagopokojnog Brajše, ganuo je do suza svojim govorom prisutne. Potresnim glasom i pjesničkim zanosom prikazao je u početku viziju žalosti svih Istrana radi smrti kompozitora naše istarske himne. Prikazao je život i važnost pokojnika za našu kulturu i istakao je njegov politički rad. Svi prisutni su bili duboko ganuti toplim i srdačnim riječima g. Bafa i pri kraju su svi sa suznim očima odali počast našem pokojniku poklikom »Slava mu!« Pobratimu Matku Brajši Rašanu posljednji zbogom U dubini duše nosio si svuke Naie drevne pjesme. Drupa U se javi U svoj svojoj moéi, u svoj svojoj slavi Iz svakoga sela, svake naie luke, Kao odziv Tvojoj sakritoj u duši I slivena s Tvojom prošla je sva sela, Da nam narod bodri u boli i tmuši. Puna rodne snage, poletna i vrela. Sa Tvojih je iica zabrujila laka Kó popjevka meka, melodija naša, Nju je zapjevala djevojka i snaša, Zaljubljeni mladac, i jato junaka. Junačko je jato himnom s Tvoje lire Sveđ jačalo srca, dozivalo sunce, Pa i danas Istrom kad se tmine šire Ona jošte iari Učkine vrhunce. Split, 7 IX. 1934. RIKAIÌD KATALINIC JEIÌETOV KARABINJERI SU NADZIRALI VOJSKU KOJU JE MUSSOLINI POSLAO NA AUSTRIJSKU GRANICU Antifašistički list -Giustizia e Liberta« koji izlazi u Parizu piše o Mussoli-nijevoj avanturi s vojskom na Brenne-ru, pa kaže: »Italija je nekoliko tjedana bila bez karabinjera. U gradovima i selima gornje Italije karabinjeri su bili zamijenjeni agentima policije i »Ovre. Kud su otišli karabinjeri? Otišli su da nadziru mobilizovane čete na Brenneru. A zašto taj nadzor četa na Brenneru? Izgleda, da je ideja obrane bečkih klerikalnih habsburgovaca u talijanskom narodu, pa i u talijanskoj vojsci, manje popularna nego u upokorenoj štampi Rima«. Tako piše antifašistički list, a ovih dana donosi čitava fašistička štampa okružnicu podsekretara u ministarstvu vojske generala Baistrochia, koji ističe, da" su čete poslane na austrijsku granicu pokazale veliku moralnu kvalitetu i da su vojnici sa zanosom bili spremni na stupe u rat, ako bi to bilo potrebno za očuvanje nezavisnosti Austrije. SREČKO REJEC KONFINIRAN NA 5 LET JEČE Postojna, sep. 1934. (Agis) — Po zadnjih vesteh iz Gorice je bil od go-riške prefekturne komisije za konfina-cijo obsojen na 5 let konfinacije sveto-križki župni upravitelj Srečko Rejc, doma iz Idrije. Dne 31. avgusta so pozno ponoči prišli z avtom v Sv. Križ organi goriške kvesture in so župnika odpeljali. Župnikovo mater so organi tolažili češ, da se bo takoj vrnil itd. Vendar pa župnika niso več izpustili in po zad- Postojna, septembra 1934. (Agis) Istočasno kot cerkovnik Krtelj je bil klican pred goriško politično komisijo tudi župnik Janko Pišot s Planine pri Vipavi, kjer so mu sporočili, da je dobil tri leta policijskega nadzorstva. Splošno mnenje je, da je dobil župnik Pišot, ki je bil znan kot miren človek in se ni brigal za drugo kot za to, kar njih vesteh so ga že odpeljali v kraj, ki mu je namenjen za konfinacijo. Župnik Srečko Rejc je bil namestnik pred leti konfiniranega župnika Ivana Rejca in je bil že zaradi tega trn v peti vsem priseljencem. Zlasti mnogo zaslug za to novo žrtev pa imata sveto-križki podestat in učitelj Caliva ter po-stajenačelnik s Ceste Ciarella. Poleg teh dveh pa je imel župnik Rejc še nekaj drugih stalnih opazovalcev. spada v njegov delokrog, policijsko nadzorstvo po zaslugi duhovnega sobrata Dorbola, italijanskega župnika v Ajdovščini, Ta je stalno obiskoval Pišeta, ga vabil v svojo družbo, dokler ni dosegel, kar je želel. To dejstvo nevredno katoliškega duhovnika jasno pove, zakaj pošiljajo politične oblasti italijanske duhovnike v naše kraje. Oblasti niso mogle nedolžnim ljudem ničesar dokazati. Trst, septembra 1934. (Agis.) — Z majhno zamudo prinašamo pravočasno sprejeto vest, da so bili vsi areti-ranci_ iz Krvavega potoka in sosednjih izpuščeni že prve dni tega meseca. Kakor je že našim čitateljem znano, je bilo ob priliki, ko je v avgustu pogorela ljudska šola v Krvavem potoku aretiranih okoli štirideset naših ljudi. Vsi so bili odvedeni v tržaške zapore, kjer so jim hoteli na vsak način naprtiti odgovornost za ta zločin, že pri prvem poročilu, ki smo ga prinesli, smo jasno pokazali na nemožnost tega dejstva in tudi dokazali nedolžnost naših ljudi. Vestna preiskava tržaške policije, ki gotovo našim ljudem ni naklonjena, je sedaj to našo domnevo potrdila in s tem je bilo dano našim ljudem popolno zadoščenje, Ves strah, muke skrbi in preganjanja pa bodo ostala v vseh kot spomin na neljube gospodarje. TEŠKO SU PREMLATILI I OSUDILI NA 2 MJESECA ZATVORA ČOVJEKA, KOJI JE BOLESTAN I TRAŽI RADA I KRUHA ZA SVOJU DJECU Cerkovnik v Šturjah obsojen na dve leti policijskega nadzorstva Župnik Pišot Janko pred politično komisijo Tri leta policijskega nadzorstva Postojna, septembra 1934. (Agis). — Že avgusta meseca je dobil Krtelj Doro, po domače Dore Kajzerjev, cerkovnik v Šturjah, opozorilo od političnih oblasti, da mora v teku avgusta iz Ajdovščine sicer bo konfiniran. Kmalu nato pa je bil od goriških političnih o-blasti pozvan v Gorico, kjer so mu sporočili, da ga je komisija postavila pod policijsko nadzorstvo za dobo dveh let. Krtelj je že več let vestno opravljal službo cerkovnika in sicer brezplačno. Ker je poleg cerkovniške službe vodil tudi cerkveni pevski zbor, je bil političnim oblastem že več časa odveč. Vendar pa mu niso mogli dokazati ni-kakih prestopkov. Krtelj je oče več ne-dorastlih otrok, katere s težavo preživlja. FAŠISTIČKI DOČEK NOVOG GORIČKOG NADBISKUPA Akcija Sirottija Gorica, septembra 1934. — Ovih dana ima da dodje u Goricu monsg. Carlo Margotti, novi gorički nadbiskup. On je još u Carigradu, ali za koji će dan biti u Gorici. Osnovao se je odbor, koji priprema veliki doček Margottiju. Odbor je or-ganizovao administrator goričke nadbisku-bije i nesudjeni nadbiskup Sirotti. U odboru ima mnogo lica, svećeničkih i svjetovnih. Uglavnom su medju svjetovnicima sami pretstavnici fašističkih organizacija. Eksekutivu čine Sirotti, fašistički poslanik Caccese, fašistički federalni sekretar, pode-štat, pretsjednik pokrajine. Zaključeno je, da će se Margottiju pokloniti bogati dar, koji će se kupiti sabranim novcem, a svaki vjernik mora bar nešto da dadne. Zato će se u svakom mjestu sastaviti odbor od župnika, podeštata i fašističkog partijskog sekretara. PRIHOD NOVEGA GORIŠKEGA ŠKOFA Gorica, 10 sep. 1934. (Agis) — Italijanski listi so objavili vest, da bo bodoči goriški knezonadškof mons. Margotti prišel v Gorico 22. t. m. ob 6. zvečer. V začetku se je mislilo, da bo prišel v prvi polovici septembra, a ga ni bilo. Prišel bo direktno Iz Rima z vlakom, izstopil bo v Cervignanu, nakar se z avtomobilom podal v Oglej, odkoder se bo odpeljal proti Gorici, kamor bo prišel ob G.zvečer. Za prihod je goriška občina odredila vse potrebno, da se bo sprejem izvršil čim bolj svečano. Ljudstvo ga bo čakalo na Corsa pri zdravilišču usmiljenih bratov. Naslednjega dne bo imel novi škof prvo sv. mažo v stolnici. TOBOŽNJEM ORTAKU BISKUPA FOGARA MAKSIMILIJANU STEFANIJU APELACUA POVISILA KAZNU Lipa, septembra 1934. — Kod nas čovjek ne smije da ništa od vlasti zahtijeva, a mora da udovoljava sasvim ono što se od njega traži. Slučaj kojega vam ovdje javljamo, desio se je jednom našem čovjeku, Vlahu Jakovu, starom 35 godina, rodom iz Jušići, a nastanjenom već dugi niz godina u našemu selu. Spomenuti Vlah otac je petero male djece, a k tome i duševno bolestan. Kako je teško danas naći negdje rada zdravome čovjeku, a kamo li bolesnom, kao što je Vlah, jer ga nije mogao nitko uzeti, a niti upotrebiti za nikakav posao, uputio se je na našu općinu u Jelšane da zamoli općinske faktore za rad i da mu daju za djecu kruha. Ali dobio je ono, što nije siromah očekivao. Na općini su ga fašistički divljaci na mrtvo ime izbatinali i onako izmučenog otpremili u Bistricu u zatvor, gdje je j ovih dana bio odsu-djen na 9 mjeseci zatvora. Mjesto čovjeku bolesnom priskočiti u pomoć i izliječiti ga, otpremaju ga izmrcvarenog u zatvor. Ovakvog divlja-štva kakvo vlada u fašističkoj državi sigurno nema. Trst, septembra. — Poznato je, da je fašistička kampanja protiv tršćanskog biskupa Fogara započela povodom procesa protiv nekog Maksimilijana Štefanija, koji je pronevjerio u poduzeću kod kojega je služio preko milijun lira. U procesu protiv Štefanija bilo je navodno izišlo na javu, da je on davao izvjesne svote novaca biskupu Fogaru, koji ih je iskorištavao za antidržavnu akciju. Razumije se, to se ---1-: nije moglo dokazati, ali buka je bila velika. Dne 1 o. mj. tršćanske su novine javile, da je apelacioni sud u Trstu povisio kaznu Stefaniju i to od 12 godina na 16. Interesantno je, da tršćanska štampa tim povodom više ne citira Fogara. Uopće je kampanja protiv biskupa Fogara u štampi utihnula. ZAVJETNI HRAM U KOZALI Osvećenje hrama — Pozdrav papi i govor nadbiskupov Rijeka, 12 septembra 1934. — U nedjelju je na svečan način osvećen zavjetni hram na Kozali. Hram je podignut u vezi sa proslavom desetgodišnji-ce aneksije, a u njemu su pokopani svi oni legionari i vojnici redovite vojske koji su poginuli u bojevima oko Rijeke. Uz ostale službene ličnosti osvećen ju je prisustvovao i Duca di Spoleto. Hram je osvetio rano ujutro riječki biskup Sanin, a prvu je misu održao nadbiskup Teodozije Constantini, koji je održao plameni patriotski govor preko mise. Papa je poslao pozdravni telegram, kojega su pročitali u crkvi. Papa šalje posebni papinski blagoslov biskupu, prisutnima i dobročiniteljima crkve. Nadbiskup Constantini u svojem govoru spominje dan 2 januara 1931, kada je on blagoslovio 33 mrtvačka sanduka na Rijeci, pa veli: »Kada smo pokapali one mrtve jedna sumnja hladna kao oštrica noža parala je naša srca: hoće li tolike žrtve dati ploda, ili će biti učinjene uzalud. Ne, nisu bile zaludu, dragi naši pokojnici!« Senator Borlettl je tom zgodom otkupio u zalagaonici zaloga za 25.000 lira za račun Riječana. UŠTRA OSUDA ZA PRELAZ DJETETA PREKO GRANICE Kata Grbin iz Ližnjana osudjen a na 105 dana zatvora i 2.500 globe lira Pula, 8 septembra. Pred nekoliko dana je osudjena pred ovdašnjim sudom Kata Grbin rodjena Fedel iz Ližnjana na 3 mjeseca i 15 dana zatvora, na 2500 lira globe i na plaćanje svih troškova. Ona je osudjena radi toga što je u julu odvela svoju jedanaest godišnju kćer Mariju na Rijeku i sa Rijeke ju je prebacila na Sušak, gdje ju je dočekao rodjak Ravlid Na intervenciju medulinskog uči tei;* De Cicca karabinjeri su podnijeli prijavu protiv majke i sada je osudjena. Tom osudom žele da prestraše naš narod u okolici Pule, kako se ne bi niko više usudio da pošalje svoje dijete na nauke u Jugoslaviju. I u drugim selima puljske okolice karabinjeri i nekoji fašisti imaju na oku roditelje i djecu onih, za koje sumnjaju da bi mogli prebjeći preko TEROR NAD PUČANSTVOM U KRAJEVIMA, KOJI SE UTVRDJUJU *\Lsac’ septembra 1934. Naše selo uz. sa.1?:lu granicu, pa kako po dru-mjestima i selima uz granicu tako se i kod nas gradi i priprema sve u rat-ne svrhe. Počeli su nam raditi novu cestu l dosta široku, koja će se protezati od nas pa preko »Strmančice« i dalje prema Klani i ići će južno od Klane, tako da se neće dotaknuti Klane, nego ce ici dalje i vezat će se sa onim kavernama koje su sagradjene na Židovju. Inače sve poljske puteve i druge obične staze, oni su sve dobro utvrdili, radi se kao da je rat već započeo. Miliciju i karabinjere u našem selu su po-trostručili. Ne znamo zbog kojeg su to razloga učinili. Sumnjamo da se ipak nešto sprema. Razabiremo i po tome što su većim dijelom našim ljudima oduzeli pogranične legitimacije, tako da danas mnogi ne mogu ići na svoja imanja, koja imaju preko granice, a niti si mogu pokupiti svoje proizvode, koje su si sa teškom mukom posijali, tako da će mnogima sve što imaju propasti. Ali ovi naši krvopije ne mare zato što će nama sve propasti i što ćemo kroz zimu gladovati. U ZATVOR ZBOG ANTIFA ŠISTIČKIH VICEVA Podgrad, septembra 1934. Mnogo se u našim krajevima pripovijeda o nekoj ženi iz južne Italije i zbija se šalaj Govori se da je ta žena rodila trojke * prvomu djetetu da je dala ime Vltorio, a drugome Italija, a trećemu Benito-Kada su je pitale druge žene što joj rade djeca, ona da im je odgovorila: V1' torlo uvijek samo spava, Italija da j°j uvijek plače, jer da ju boli nešto u z®' luču i u crijevima, a Benito da je uvijek gladan i da joj više pojede nego ostala dvojica, jer da joj je uvijek n® prsima, tako da nema vremena ostam dvojicu nahraniti. n Zbog ovih šala nastradao je jedai naš čovjek, koji je inače kovač (zva*: Lale). K njemu kao k majstoru dolaz razni ljudi i netko ga je tužio ovdašnjoj tajnoj policiji i bio je uhapšen i zatvo ren 48 sati, a bio bi dobio i više, ali » drugi svjedočili da on nije tako goVOLii i kada su ga pustili iz zatvora zaprer su mu da ako se bude dogodio još J®, dan ovakav slučaj kod njega u radio« I da će se s njim drugči^ postupati. IZ NAŠEGA PRIPRAVLJAJO VOJNO PROTI NAM Našim ljudem še naprej kradejo zemljo. Kranjska gora, avgusta 1934. — Agis.) — Med italijansko mejo, ki teče 'K za vasjo Rateče — Planica in med ‘mizem imajo Ratečani poleg gozdov ® pašnikov velike komplekse* polja, Ravnikov in njiv. Sredi meseca maja «tosnjega leta pa so italijanske vojake oblasti brez vsakršnega dovoljenja asedle gotove dele tega rateškega pola, ogradile posamezne kose in prepo-Wale lastnikom dostop. Petim posestnikom, zlasti pa Josipu Tofu iz Rateč t. 88 so odvzeli in uničili vse polje. 'Maj je tu zaposlenih preko 300 itali-anskih delavcev, ki so stalno pod nad-«rstvom straž. Okrog utrdb so table z napisi — tudi v slovenščini, — ki prepoveduje dostop, ustavljanje in ogledovanje. Utrdbe gradijo na desni in le-'i strani ceste Rateče—Trbiž, ki so de-°ma ograjene z visokim lesenim plo-deloma pa zakrite z nalašč za to ^stavljenimi kozolci, napolnjenimi s ienom. Na obeh straneh imajo urejene Udi električne vzpenjače, ki odvažejo 'epotreben, oziroma izkopan material, Uvažajo pa les. apno in druge zidarske btrcbščine. S tem so našim dvolastnikom povzročili neprecenljivo škodo, pegici pa so uničili vse polje. Za ove nabave so porabili tudi ogromno lesa, ki fe Vzeli po naših gozdovih. UTRDBE! — UTRDBE! 9 NOVODOŠLIH DELAVCEV — ITALIJANOV Vipava, sept. 1934. (Agis.) — Oko-Oo št. Vida, zlasti ono nad vasjo in hlje pod Nanosom utrjujejo že več let. "ad št. Vidom so sezidali že več poslo-^ v razne vojaške namene. Tu so tudi “os delali z vso naglico. Pred nekaj fedni pa je prispelo v te utrdbe 50 de-kvcev, kar pomeni, da bodo še pred zi-Po z delom pohiteli. RATNI RADOVI OKO KLANE Klana, septembra 1934. U natrag ^koliko dana mnogi u našem selu ne kogu da kroz noč mirno prospavaju od mog automobilskog šuma kojeg se čuti'. Ve.ć ,5 n°či neprestano se vozi teškim ,°]nickim automobilima, koji prolaze ez ikakvog svijetla, kroz naše selo pa klje na Trstenik i Gumanac. Koliko 510 mogli vidjeti i doznati, sa ovim au-;0mobilima dovažaju teške topove i 'toještavaju ih po novim kavernama, joje su napravljene na Gumancu i Trtniku, a u neke stare kaverne (u ko-!«na smo vam već javili) još nadomje-Waju. U nekojim kavernama kao što .fe ona na Zidovju i na Liskovcu, uveli I11 elektriku pomoću nje dižu i okreću “ve topove. . Na novo su počeli graniti jednu ve-’ku kavernu na Gumancu, koja se na-?zi istočno od Zelenog brega na tako 'vanoj Ladri. Kako su po drugim ka-fernama smješteni topovi nisu ni ovu 'Ustili praznu, nego su i u nju dovezli feške topove, premda nije još ni gotova. Inače kod nas u Klani ima jedan 'Utaljun vojnika od 73 pješadijskog pu-'u, a oficira ima preko 50, a među nji-Pa ima mnogo inžinjera, a ima i ofi-Ira od drugih pukova, ali ni ovi vojaci neće ostati kod nas za dugo, jer ih 'vaki 15 do 20 dana mijenjaju. CESTO LOKVE — AJDOVŠČINA POPRAVLJAJO. . Ajdovščina, sept. 1934. (Agis). — lfesto, ki pelje iz Lokev (Trnovska pla-Pota) čez križišče Male Lažne, Pred Pejo skozi Lokovec v Ajdovščino, širijo P popravljajo. Dvignili in razširili so Udi cestne podvoze: Z delom hitijo ’-ridar letos popravilo ne bo še go-■ovo. Vse ceste ob meji spodkopane Idrija, avgusta 1934. (Agis). — Da J1 vse naše ceste, ki vodijo k meji ali P ob meji spodkopane, je najboljši lokaz, ki se je pripetil pred kratkem ' bližini Idrije. Neki tovorni avto, ki 6 peljal les iz obmejnih gozdov se je fu cesti, ki pelje iz Godoviča v Idrijo na lepem vdrl v tla. Avto so morali Otovoriti in ga s pomočjo drugega vleči z mesta. Pri reševanju avta so >0ttiagale tudi vojaške oblasti, katere fe neljubi dogodek zelo presenetil. JTVRDJIVANJE GRANICE Jasen, septembra 1934^ — Kako po igiro dijelovima naše tužne Istre ta-se i kod nas grade strategijski rari. u zadnje su vrijeme nase vlasti Sele graditi novu cestu iz _ Trnova !ko Šembij a i dalje do Knežaka. Ta cesta po nekim mjestima ići po sta-cesti ali većim dijelom ići po no-i, ova će cesta biti spojena sa onom tom, koja ide iz Kilovči i koja je >jena sa onim kavernama, koje su Nadjene izmedju Trnova i Kilovci. Ta je cesta bez ikakve potrebe grana, jer je stara cesta, koja je bila u 0 dobrom stanju i široka 8 metara, 'punoma odgovarala našim prilika-• i našim potrebama, ali našim Vlaha i njihovoj imperijalističkoj Jakosti nije bila dostatna. Po ovom i ikvim njihovim radovima mi raza-cmo da naši vlastodršci ne znaju od ie lakoumne zaslijepljenosti što ra- jer dok narod u cijeloj državi crka- 1 na veliko gladuje, oni u ludo bali naš krvavo stečeni novac. FAŠISTOVSKI PODESTÀ! V JULIJSKI KRAJINI I ANTi™KI duh u istarskom Občinsko gospodarstvo na Goriškem I FASIJU V obče je znano, da so vsa županstva v Julijskj Krajini v velikem neredu v ogromno škodo davkoplačevalcev, vsled imenovanja podeštatov od strani fašističnega režima. Škoda je črnila za ponavljanje neovržnih dejstev. V prvo vrsto.spada nesrečno župan-stvo Kojsko v Brdih, kjer postavljajo za podeštate nezmožne in fanatične fašiste, a!i bolje rečeno oportuniste in koritarje, ki so pognali občinsko gospodarstvo v brczdno, da ni možna več nikaka rešitev. Zadnje čase je paševal podeštat Baiar-di (nemškega pokoljenja Bayer, prišel nekje^ iz Pulja). Ta je napravil ljudstvu in občinskemu gospodarstvu — po receptu faš. režima — toliko gorja, da bi se lahko napisale cele knjige dokazov in vendar so ga oblasti pustile na tem mestu več kakor šest let. Da mu je bilo lažje se vzdrževati in izmozgavati ljudstvo, je oblastem kazal in dokazoval kako so Slovenci nevaren element za obstoj države. Kot take je naznanil oblastem''nebroj oseb, ki so prav veliko pretrpeli in utrpeli ogromno škodo, bili preganjani na najrazličnejše načine, čeprav so bili popolnoma nedolžni. Po svojih prikritih idejah je Baiardi v resnici komunist in je zato postopal skrajno krivično s slovenskim posestnikom. Občeval je le z v fašiste prelevljenimi pokvarjenimi »komunisti«, to je: s ponočnjaki, pijanci, razgrajači, lahkoživci. Kratko z ljudmi njegovega kova, po geslu »gliha ukup štriha« ali »povej s kom hodiš in ti povem kdo si«. Končno se je našla tudi med faš. voditelji bela vrana, ki je tega oportunista in skrajno nemoralno osebo, ki jemlje fašh stičnemu režimu oni pičli ugled, ki se trudi ga pokazati, odstavila od tega mesta. Zapustil je žalostne spomine v občin- ski upravi. Dolgovi so gorostastno narasfti, pravijo, da okrog 1 milijon Lir, kljub temu, da so bili davkoplačevalci obremenjeni z največjimi občinskimi davki na Goriškem in upravičeno se vprašujejo, kam je izginilo toliko denarja. Oblast je baje našla velikanski nered v vsej upravi. Seveda to se vse lepo pokrije s črno srajco, da javnost ne izve. Za prvo silo je imenovan začasni prefekturni komisar, o katerem še ne moremo izreči nikake sodbe in mnenja. Pravijo, da bo kos svoji nalogi, ter je baje že pričel s čiščenjem v občinski upravi, To je tudi nujno potrebno, da se gnjila in zanemarjena uprava spravi vsaj za silo zopet v red. Ljudstvo ugiba kdo bo Baiardi-jev naslednik, kajti sedanji je le začasfio. Menda jih pride več v poštev. Med temi ima baje prvenstvo učitelj Lenardič, ki je b i 1 Slovenec iz Kojskega. A ljudstvo se ga boji bolj kakor hudič križa, dobro vedoč, da bi bil bolj fanatičen in krut kakor odstavljeni Baiardi. Bila sta si najintimnejša prijatelja in je bil Baiardiju desna roka. Bojimo se, da pridemo z dežja pod kap. Občinski dacar Paladini, Slovenec iz Istre, ki se pa potrudi, da ne govori slovensko, je bil Baiardiju dober pomočnik. Svojo službo je opravljal v škodo ljudstva, proti obstoječim zakonom, po vednosti in zaslugi Baiardija, ki mu je bil zvest pajdaš iz oportunizma. Take pijavke nam pošilja fašistični režim upravljati občinsko gospodarstvo. Neverjetno je, da ne pride do spoznanja, da taki oportunisti in koritarji niso samo ljudstvu naredili ogromno škodo in ga izmozgali do kosti, da marveč postavljajo tudi fašistični režim v najslabšo luč. Sicer piše italijanski tisk in enoglasno trdi, da je v faš. režimu vse v redu. Mi pa pravimo ravno obratno je res, ker to čutimo na lastni koži. VIPANSKA DOBI VEC NOVIH ŠOLSKIH POSLOPIJ Vipava, sept. 1934. (Agis.) — Pred kratkim smo poročali, da gradijo v Selu (pri Črničah) novo šolsko poslopje. Letošnje leto pa so pričeli z zidanjem novih šolskih poslopij tudi v Go jačah (Črniče) in na Brjah (pri Rihemberku). V štomažu (pri Sv. Križu) pa so že sezidali novo stavbo. Večina stroškov za te nove šole gre posredno ali nepo- sredno v breme občin samih. Namen teh gradenj Je jasen. Do fašizma je bila naša dežela edina, kjer slovensko ljudstvo skoro ni poznalo nepismenosti. Sedaj pa kljub zidanju šol, tega ne moremo več trditi. Nepismenost se širi med našim ljudstvom. Doseči hočejo le to, da zastrupijo našo mladino in ji ubijejo prirojeno narodno zavest. VEČERNI TEČAJI PO GORIŠKEM Gorica, septembra 1934. (Agis.) — S septembrom se pričnejo po Goriškem in drugod zopet znani večerni tečaji za italijanski jezik, ki so namenjeni pred vsem odrastli mladini. Teh tečajev se naši ljudje udeležujejo, toda ne morda iz kakega navdušenja do italijanskega jezika kakor radi tega, da se rešijo vseh sitnosti, ki so jih deležni od strani oblasti, če se tečajev ne udeleže. Koncem vseh koncev pa so ti tečaji jako zanimivi. Tu se zlasti pozimi zberejo v gorkem prostoru vse ženice iz soseske, pa tudi možje in si, če si drugače ne morejo, povedo marsikaj. Tako je bilo lansko leto na nekem tečaju v Vrtojbi tako živahno razpoloženje, zlasti med ženicami, da jih niti odločen nastop učitelja ni mogel pomiriti. Ko je to razpoloženje le preveč stopnjevalo, jè bil učitelj prisiljen poklicati gor iško policijo, ki je prišla in avtoritativno posegla vmes. Uspehi teh tečajev so minimalni, oziroma jih sploh ni. Na njih račun pa krožijo med našim ljudstvom že marsikatere pikre. TUJSKI PROMET V JULIJSKI KRAJINI PROPADA Zanimive statistike Trst, 10. sept. 1934. (Agis). — Julijska Krajina ima možnosti, da razvije tujski promet na precejšnjo višino. Slikovita pokrajina, morje, Kras, kraške ; ame, podnebje in ugodna geografska lega, so glavni pogoji za njegov razvoj, že pod Avstrijo so se razvila znana obmorska letovišča in zdravilišča, kakor so Opatija, Lovran, Gradež, Portorose in druga. Pred nekaj leti pa jih je svetovna kriza nekatere silno pobila. Politične razmere, kakor tudi razmere gospodarskega značaja so prisilile tujce, da niso prihajali več v Italijo, temveč, da so se obračali drugam. Tako je Lovran posetilo 1.1932 51,48 odstotkov manj tujcev kot 1. 1931, v 1. 1933 je število padlo za nadaljnih 7 odstotkov. V razdobju dveh let je torej poset padel za celih 58,48 odstotka. Malo manj je prizadet Gradež. L. 1932 je padlo število posetov za 35 odstotkov z ozirom na 1. 1S31. V tej dobi so nočnine padle za 45 odstotkov. L. 1931 je posetilo Gradež 16.810 letoviščarjev, 1. 1932 pa le 11.284. Nočnine so padle od 310.755 na l'70.7o6. Iz inozemstva pa je prišlo 1. 1932 4 odstotkov manj tujcev. Trst je znan v turističnem svetu bolj s tranzitnega vidika, zaradi njegove lege. Tudi tukaj se število nočnin vedno manjša. L. 1931 je bilo 181.830, 1. 1932 157.406, a 1. 1933 145.728 nočnin. Za 1. 1934. pa kažejo mesečne statistike za to leto še slabši položaj. Ni čuda, da se fašisti jezijo na Jugoslavijo in na Dalmacijo, kjer tujski promet stalno raste. „KRŠTENJE*! LOŠINJSKOG KANALA »II canale Constanzo Ciano di Cortellazzo« Lošinj, septembra. Več smo vam pisali o bušenju kanala na Lošinju na mjestu zvanom Privlaka, koji će biti dug 56 metara, širok 4.5 metara, a dubok pri najvećoj osjeci 1 metar i pol. Kanal se gradi po nalogu Ministarstva rata, a rad nadgleda torpiljarka ratne mornarice Pigafeta«. Sada su već tom kanalu dali i ime. Krstili su ga imenom bivšeg talijanskog marinskog oficira Constanza Ciano. Taj Ciano je za vrijeme rata bio doplovio pod Bakar i u Planinski kanal pod Jablanac, te je zato dobio naslov »Conte di Cortellazzo«. (Jablanac zovu oni Cortellazzo). Sada je fašistički poslanik. Po njemu će se kanal zvati: »II canale Constanzo Ciano dì Cortellazzo«. VOJAKI USTRELILI DOMAČINKO V BAČU Žrtev fašistovskih manevrov št. Peter na Krasu, avgusta 1934. (Agis) — Na Baču so imeli 15. avgusta t. 1. na Veliki šmaren vojaki in baje tudi miličniki vojaške vaje. Po nesreči ali nalašč, kar se ni dalo ugotoviti, so ustrelili domačinko 55 let staro I. Faturjevo. Pravijo, da je, ko sta z možem slišala streljanje, stopila na hišna vrata, da bi videla, kaj se godi na vasi. Med tem pa |o je že zadela krogla in je obležala na mestu mrtva. Vojaki so se hoteli otresti vsake odgovornosti in so trdili, da jo Je ustrelil sin. Komisija pa je ugotovila, da je Faturjevo zadelo vojaško strelivo. Opomene, kazne i izbacivanja iz članstva. Pul'a, septembra. U zadnje vrijeme se u istarskom fašizmu opaža sve veća nedisciplinovanost i pojavljuje se sve to veće nezadovoljstvo. Tako je koparski fašijo izdao jedan oštar cirkular u kojemu konstatira da ima mnogo fašista koji neće da plaćaju članarinu, a čak neće da pridignu ni legitimaciju. Mnogo ih ima koji neće da nose fašistički znak, pa je koparski fašijo prisiljen da ponovno popiše sve članstvo kako bi se vidjelo ko je pravi fašista. U tom cirku-laru se oštro poziva sve članove da ispune svoju dužnost, inače će snositi kaže se tu, sami posljedice. Ko ne plat? članarinu i ne pridigne legitimaciju kroz osam dana, izbacuje se iz članstva Federalni tajnik u Puli je izbacio iz članstva Ivana šošića i Viktora Gelila iz Labiana, jer nisu htjeli da dadu nikakav prilog za fašističku pomoćnu akciju, kojom se pomaže besposlene. Osim te dvojice su izbačeni i slijedeći sveučilištarci: Mario Monai, Aldo Buffa, Domenico Bilucaglia, Enzo Micheletti, Ubaldo Edel, Giorgio Baccos, Giorgio Verbano i Bruno Robba. Oni su izbačeni radi toga što su prilikom jed-P.9®. .izleta u Zadar pokazali malo fa-siističkog duha. Bili su neozbiljni i is-mjehivali su tirade o fašizmu, kojim su ih pitali putem i u Zadru. SASTANAK FAŠISTA IZ OKOLICE PULE Pula, septembra. Prvog septembra je sazvao fašistički federalni sekretar na zajedničku sjednicu povjerenike fa-šija iz Medulina, Premanture, pomera, šišana, Valture, Galižane, štinjana i Fažane. Na tom sastanku su podnijeli povjerenici referate o uspjehu stranke u svojem mjestu, ali dva su glavna razloga radi kojih su ih pozvali: U prvom redu su ti povjerenici dali izvještaje o mišljenju stanovništva i o uspjehu kampanje protiv bježanja djece u jugoslavenske škole. Povjerenicima je preporučeno da još jače paze, kako ne bi ni jedno dijete ove godine prebjeglo preko, i stavljeno im je u dužnost da takav slučaj odmah jave karabinjerima i sekretaru u Puli. Osim toga je sekretar ispitivao kako bi narod primio naredbu u kojoj bi se naredilo da seljaci moraju davati hranu (žito, brašno, krumpir itd.) za besposlene gradske radnike. Zaključeno je, da se sazove šira sjednica na kojoj će se zaključiti na koji način i u kojoj formi će se sakupljati te živežne namirnice. NAČELNIK PULE BILUCAGLIA ODLAZI. Njegovo mjesto zauzimlje jedan »regnicolo«. Pula, septembra 1934. — Puljski načelnik Bilucaglia bio je prisiljen da dade ostavku. Bilucaglia je i fašistički zastupnik, ali u zadnje vrijeme se nastojalo da se Bilucaglia otstrani sa položaja puljskog načelnika. Po Svemu se čini, da je i on pao u nemilost i da je zahvaćen ovim zadnjim »čišćenjem« med ju fašistima. Na njegovo mjesto dolazi neki dr. Giovani D’ Alessandro iz Pielrastor-nina, koji ima tek 34 godine. U Puli su i najgorljiviji fašisti ogorčeni na tu posljednju invaziju »regni-cola«. Brzo će i zadnji pometač ulica morati da bude iz Italije. Sa Bilucagliom je predao ostavku i podnačelnik advokat Premuda. ZLOGLASNI PAZINSKI CAMUS POSTAJE KOMESAR BARBANSKE OPĆINE. Pula, septembra 1934. — Zloglasni naš renegat i progonitelj našeg naroda* u Pazinu i okolici, Bruno Camas, imenovan je općinskim komesarom u Bar-banu. DVE NOVI FAŠISTIČNI OKREPČEVALNICI Na prizadevanje pokrajinskega vodstva »Balille« bodo v Dolu in Otlici nad Ajdovščino v kratkem otvorili dve novi okrepčivalnici za brezposelno prebivalstvo. Kakor je institucija okrepčevalnic s socialnega vidika vredna vsega priznanja, tako so vsega obsojanja vredni politični razlogi, ki navajajo fašistične oblasti k ustanavljanju takih socialnih ustanov v naših krajih. Vsakdo, ki mora v tako okrepčevalnico, da si uteši glad in se v zimskih dneh ogreje, mora postati brezpogojno pristaš fašističnega režima. STRAHOVITI POREZI, DA BI SE MOGLE GRADITI FAŠISTIČKE ZGRADE I KASARNE M a t u 1 j e, septembra. Gradjevna djelatnost je kod nas velika. Sagradje-na je zgrada za općinu i škola, a sada se dovršava ogromna crkva, koja će stajati oko pola milijona lira. Osim toga sagradjene su dvije peterokatnice, koje će valjda služiti za kasarne. Nije dakle ni čudo, da su 1 porezi u zadnje vrijeme povišeni. Gotovo je nemoguće podmirivati porez, koji treba plaćati svaka dva mjeseca u ratama. Ako se ne plati rata točno, ako se makar jedan dan zakasni, treba platiti mnogo više, nego je odredjeno. (sag). KONGRES EVROPSKIH NARODNIH MANJINA U BERNU POD PREDSJEDNIŠTVOM DRA WILFANA i-"r. josìp Wman. Kao i prošlih godina tako se je i ove godine sastao godišnji kongres evropskih narodnih manjina, kojemu je na čelu naš bivši poslanik u rimskom parlamentu dr. Josip Wilfan. Kongres je zasjedao od 4. do 6. septembra u Bernu u švicarskoj. Poznato je, da se kongres sastaje svake godine nekoliko dana prije jesenjeg zasjedanja Društva naroda, da bi se rezolucije kongresa mogle dostaviti državnicima, koji su se okupili u Ženevi, prije nego vijeće i skupština Društva naroda započnu radom, da bi se oni, koji vode evropsku politiku upozorili na jedno veliko pitanje, koje se nikako ne riješava. Kad ništa drugo kongres ne bi postizavao (a ranijih je godina imao i stvarnih rezultata) već ta njegova ma-nifestaciona i propagandska strana opravdavala bi njegovo postojanje. I ove dine se je zato kongres sastao neposredno pred otvorenjem Društva naroda. Prije nego se Društvo naroda sastane rezolucije kongresa su dostavljene u ženevu, a to je važno naročito ove godine, kad je u Ženevi na dnevnom redu jedno pitanje od kapitalne važnosti za sve manjine u Evropi, poljski predlog o generalizaciji zaštite narodnih manjina. Dne 4 o. mj. bio je kongres otvoren u saveznoj palači u Bernu. Ranijih godina se je kongres održavao redovito u Beču, lanjske godine i ove godine u Bernu, što bliže Ženevi. Učestvovanje na kongresu je bilo prilično veliko i bilo je zastupanih nekih 30 narodnih manjina Evrope. Po prvi put su manjkali na kongresu Židovi. Židovi su lanjske godine došli naime u sukob s vodstvom kongresa, jer se kongres nije mogao složiti s njihovim traženjem, da kongres nastupi protiv hitlerovskog režima. (Kongres ima svojim stajalištem o lojalnosti manjine prama državi u ovakvim slučajevima vezane ruke). Gotovo polovicu delegata činili su delegati raznih njemačkih grupa iz Poljske, Madžarske, Rumunjske, Jugoslavije itd. U svom pozdravnom govoru pretsje-dnik dr. Wilfan zahvalio je najprije švicarskoj vladi i švicarskoj na gostoprimstvu, a u svom je govoru rekao, da i pored nekojih neuspjeha med ju koje ubraja i odlazak židovskih manjina iz kongresa, kongres ima i uspjeha. Manjine se bore za to, da kao lojalni državljani svojih država očuvaju ili pridobiju kulturnu autonomiju, koja se ne smije identificirati sa separatizmom ili iredentizmom. Manjine kao takve nisu sposobne, da odredjuju svoju sudbinu, ali njihova medjunarodna zajednica ipak uspješno djeluje u pravcu bistrenja pojmova i općenitog shvaćanja načela da manjine imaju pravo na održanje. I generalni tajnik kongresa dr. Ammende, letonski Nijemac, govorio je u tom smislu i podnio je referat o djelovanju raznih manjinskih grupa u toku posljednje godine te o najvažnijim đo-godjajima na polju manjinske politike. Poslije toga razvila se diskusija o raznim manjinskim 'pitanjima. Debata je bila o svim pitanjima i stvarna i inte- iantna. Najveći interes su pretstavnici mana pokazali za poljski predlog o ge-ralizaciji zaštite manjina o svim dr- Stanovište kongresa u tom pitanju poznato već iz ranijih godina, jer je Ino na dnevnom redu. Kongres je uvijek za općenitost manjinske za-;e, jer je u tome i konačni cilj nje-re borbe. Postoje mnoge rezolucije igresa u tom smislu. Ali ovaj put je igres prama poljskom predlogu mo-i ipak da pristupi kritički i da na tu ;ij a tivù gleda sa sumnjom i izvje-m strahom, jer ono što Poljska sada ži može u svojim praktičnim posije-ama da bude katastrofalno za ma- njine. Pored nekojih drugih manje važnih rezolucija prihvatio je kongres rezoluciju o poljskom predlogu, u kojoj je rečeno: Poljska vlada predlaže, da se narodne manjine zaštite na taj način, da se na čitav svijet protegnu medjunarodne pogodbe o zaštiti narodnih manjina, pa je poljska vlada postavila svoj predlog na dnevni red ovogodišnjeg zasjedanja I Društva naroda. K tome predlogu Kongres narodnih manjina pripominje ovo: Sye postojeće zaštitne pogodbe za narodne manjine temelje se na izvjesnim moralnim i pravnim načelima koji vrijede za sva vremena, za sve situacije i za sve prilike. To je ustanovilo već 21. septembra 1922. Medjunarodno udruže-( rije za Društvo naroda. Međjuparla-1 mentami savez je potaknuo to pitanje I već 1923. u Kopenhagenu, a 1928. Udru-| ženje za Društvo naroda u Haagu. U istom je smislu nastupio i kongres manjina u Beču 1933., koji je rasposlao na vlade naročitu spomenicu, kojom traži zaključak specijalnog medjunarodnog sporazuma, kojem bi pristupile sve države Evrope. Sporazum neka se ogra- niči samo na Evropu radi toga, jer su narodno-manjinski problemi u Evropi po karakteru drugačiji nego drugdje u svijetu i zato, jer je praktički moguće riješiti to pitanje po jedinstvenim smjernicama najprije u Evropi. Kongres je mnijenja, da nije. pravo, da se postojeća prava manjina šire u vrlo širok okvir i smatra, da moraju dosada-nja prava ostati bar nedirnuta i da treba naprotiv poduzeti korake da se poboljšaju. Na nikoji se pak način ne smiju pokušaji širenja zaštite dovesti do toga, da bi po njima već postojeća zaštita bila trpjela na svojoj izdašnosti. Zaštita koju uživaju narodne manjine do sada mora ostati samo ishodište za poboljšanje pravnog položaja manjina. Tako glasi rezolucija kongresa manjina. Već se iz te rezolucije jasno ra-zablre, da se kongres manjina boji neugodnih posljedica tog predloga. Postoji bojazan, da Poljska kani u slučaju da njezin predlog bude odbijen, da nastupi s drugim traženjem, to jest s traženjem, da se oslobodi onih obaveza, koje ima sada prama manjinama. S obzirom na komplikovanu medju-narodnu situaciju ova alternativa im& više izgleda u ostvarenje. To bi značilo još jedan težak udarac za narodne manjine ne samo u Poljskoj, nego i u Evropi općenito, jer bi zatim i ostale države, koje su vezane ugovorima o manjinama, počele da sa sebe skidaju te obaveze. Ovih dana će se u Ženevi diskuto-vati o tom pitanju. Kongres manjina učinio je svoje, upozorio je evropsko državnike u Ženevi na jednu opasnost, koja može da direktno pogodi manjino, a indirektno svojim posljedicama, da unese u zatrovanu evropsku atmosferu još veću napetost. Dr. Engelbert Besednjak, naš blvp poslanik u rimskom parlamentu, u diskusijama kongresa u Bernu bio je veoma aktivan, pa je naročito s obziro© na generalizaciju zaštitu manjina održao govor, koji donosimo niso u cijelosti, jer je vrlo informativan i sadrži stajalište, koje je 0 interesu svih manjina, a naročito u interesu onih manjina, koje još nisu zaštićene, kao što je naša pod Italijom. GENERALIZACIJA ZAŠTITE MANJINA ILI UKIDANJE POSTOJEĆIH ORA VEZA ! Govor dra Besednjaka, održan na Kongresu u Bernu 4. septembra 1934. Dr. E. Besednjak. Predlog kojega je na 10 aprila o. g. upravila poljska republika Društvu naroda, da bi se polučilo to da bi u svim državama vrijedila zaštita manjina, koja za sada vrijedi samo u nekim državama, izazvala je ne samo kod raznih većinskih naroda, nego takodjer i u krugovima mnogih manjina veliku uznemirenost. Postavljena je tvrdnja, da je Poljska predložila sekretarijatu Društva Naroda ovaj predlog ne zato, da bi pomogla manjinama nego da bi provela stanovite političke interese poljske države koja raste do velevlasti. Predstojećim ulaskom Sovjetske Rusije u Društvo Naroda Poljska se je osjetila ugroženom na najosjetljivijem i najspornijem području svoje politike, naime u pitanju nacionaliteta. Ona se boji da bi Rusija prije ili kasnije svoju prisutnost u Društvu naroda mogla iskoristiti da potakne pitanje ukrajinskih i bjeloruskih manjina, i tim poljskoj državi mogla prirediti velike neprilike. Da bi s uspjehom mogla izbjeći toj pogibelji, svakako bi dostajalo da se prijem Sovjetske Rusije u Društvo Naroda veže uz uslov, da takodjer i Rusija — kao izrazita država nacionaliteta — potpiše ugovor o manjinama. Ali ovakov uvjet za prijem čini se politički neizvršivim. Sovjetsku Rusiju treba kao i sve druge velevlasti privući u savjet Društva Naroda bez ikakovih pravnih obaveza u pogledu njenih manjina. Kako politika Poljske nije dovoljno jaka to se je ona odlučila — pro-slijedjujući započetu borbu — da minoritetni problem u njegovom općenitom značenju i dalekosežnosti stavi na diskusiju pred generalnu skupštinu Saveza Naroda. Ova skupština, koja se ima za nekoliko dana sastati u Ženevi, bit će pozvana da se izjasni da sadašnje stanje internacionalne zaštite manjina, koji veže »samo jedan dio članova Društva Naroda, dok su drugi članovi ostali slobodni- od svake jurističke obaveze« i koji samo stanovitim »manjinama daje internacionalnu garanciju, a druge ostavlja bez zaštite, što je u suprotnosti »s osjećajima jednakosti i pravednosti« što znači »da je u suprotnosti sa temeljnim principima internacionalnoga morala« i da je zbog toga potrebno, da se tome pomogne »zaključenjem opće konvenci- je o zaštiti manjina«. Ova konvencija morala bi svima članovima Društva Naroda namicati iste obaveze i istovremeno imala bi se protezati u davanju internacionalne zaštite za sve manjine jezika, rase i religije«. Poljska računa s time, da njena osnova rezolucije ne će doći pred skupštinu Društva Naroda, odnosno, da ne će doći do internacionalnog sporazuma o zaštiti manjina ni onda, kad bi rezolucija i bila prihvaćena sa većinom glasova. Na ovako negativnu odluku Poljska bi, kako se veli, povukla odgovarajuće konse-kvencije i izjavila, da se više ne smatra vezanom na dosadanje internacionalne obaveze u pogledu manjina. Na taj bi se način Poljska nikakovim vezanjem za manjinske ugovore via facti bila jednakopravna velevlastima. Ovakav zaključak Poljske doveo bi ne-izbježivo do sudbonosnih proširenja: države Male Antante, koje kao politička i diplomatska jedinica traže za sebe položaj velevlasti, takodjer bi se htjele osloboditi stanja manje vrijednosti zbog nametnutih obaveza prema manjinama. Po svojim riječima rezolucija je povoljna za manjine, ali tim ne znači ništa drugo u svojoj biti nego dobro promišljeni i spretno inscenirani odlučni napadaj na postojeće ženevsko pravo manjina. Ako se Francuska i ostale vele vlasti otvoreno i odlučno ne suprotstave namjeri Poljske, to će se cijeli sistem internacionalne zaštite manjina praktično srozati pred Društvom Naroda i dati mjesta bezgraničnom nasilju nad manjinama u Evropi. Dakle, kod sadanjega zasjedanja Društva Naroda borba se ne vodi o tome da li će se postići proširenje na sve zakona o manjinama ili će se odbiti, nego za nešto mnogo veće i važnije, vodit će s.e za egzistenciju internacionalne zaštite manjina uopće. Bojazni i argumenti, koje sam prikazao, čine se na prvi pogled nešto predaleki i mnogi ih označuju kao pesimi-stičko pretjerivanje manjina. Prije svega ukazivalo se na to da politički razlozi, koji su potakli Poljsku da predloži nacrt rezolucije javnosti do sada uopće nisu saopćeni i da se iz nepoznatih premisa, kako je poznato, ne mogu stvarati nikakovi zaključci. Pomisao da bi Poljska — a po njenom primjeru i države Male Antante — mogle obaveze preuzete prema manjinama mirovnim ugovorima jednostavno otkazati, čini se u današnjem položaju Evrope politički nemogućim. Pravo manjina tvori jedan od bitnih i nedjeljivih dijelova mirovnih ugovora i njihovo otkazivanje vodilo bi do otvorene i k tome još i nasilne revizionističke politike, koja je sa poznatom antirevizionističkom vanjskom politikom tih država načelno nespojiva. Mora se bez daljnjega priznati, da su te napomene formalno ispravne i da osvjedočavaju. I ja isto tako držim politički gotovo nemogućim da bi Poljska i države Male Antante u sadanjem vremenu mogle izjaviti za bilo koje dijelove mirovnih ugovora da ih pravno ne vežu. Ali u politici nisu uvijek formalne službene izjave i objave od bitne važnosti. Pravne uredbe mogu biti i pored trpljenja i sporazuma učesnika takodjer stavljene van zakona na šuteći način i čisto običnim razvitkom činje' nica. Ako li posmatramo stanje stvari sa tog stanovišta, to je onda bez svake dvojbe, da je poljskim udarom pi' tanje internacionalne zaštite manjina došlo u upravo odlučnu fazu. Ako li predlog za generaliziranje zašM' te manjina bude odbijen od ženevsku nadležnih mjesta, to će države koje ce time biti pogodjene, svoje jednostran® obveze prema manjinama u još vecoi mjeri nego li dosada smatrati kao ne' kom moralnom nepravdom, pa će Pr°' tiv njih u još opsežnijoj i oštrijoj boi' bi nastupati. Poljskom rezolucijom stvari su došle u takov razvitak, koji nioJB zauzeti za manjine sudbonosniji obra1. Da bi Se umirilo ogorčene države usu jed odbijanja generaliziranja zaš.11^ manjina, i da bi se istodobno olakša© i onako oslabljeno Društvo Naroda 0“ osjetljivih i neugodnih pitanja o manjinama, to će vlasti koje su zastupaj u vijeću Društva Naroda — kako mnogi boje — jednostavno odbijati tužbe manjina u još većoj mjeri i tako ® praktično učiniti bezvrijednim PraV manjina, koje dosada važi. To je razvitak, kojemu se odlučno moraju suprotstaviti sve manjih6 bez razlike, da li su one zaštićen6 ili nezaštićene. Mi nezaštićene manjine oduvijek srno osjećali dubok« nepravdu da se s nama postupa drugačije prema sistemu o manjinama koji dosada važi, nego li sa ostalim manjinama, ali mi smo istodobno posmatrali postojeće ženevsko pravo manjina ipak kao najvažniju i najvrijedniju tekovin« Činjenica, da je nacionalno pravo b život manjina kao stvar internacional noga interesa načelno priznato i stavljeno pod zaštitu Društva Naroda, to historijski napredak koji bezuslovno tr® ha da bude očuvan i osiguran takodl® i u interesu nezaštićenih manjina. ^ li ova tekovina bude pokolebana i zaštita manjina praktično bude stavd6 na van snage to za nezaštićene mark ne nastaje pitanje, što bi se uopće o da moglo i u njihovu korist još Se^ ralizirati. Naše nade na generalov 0 vanje prava manjina imadu očito sai tako dugo i svoj smisao, dok objekt 8 neralizovanja t. j. ženevsko pravo P* njina ostaje na snazi. To je_ realno politički temelj zast” mi već 10 godina konzekventno i.s‘_ osvjedočenjem podupiremo nastojanje zaštićenih manjina u našoj bor- benoj zajednici. „a Ali bi bilo sasma drugačije za stvar, koju se mi borimo i upravo sudbon , no, ako li bi se predali iluziji da P0^ belji, koje nas ugrožavaju mogu u otstranjene zaključkom ovogodišnje « kusije u Ženevi. Mi si ne smijemo jiti da postojeće pravo manjina stup u tešku krizu u kojoj — kako je_ to » Politis rekao prošle godine pred se ,ta-komlsijom Društva Naroda — ima P11 nje da bude riješeno iako bi sadašnji a stem internacionalne zaštite ma no-postao izuzetnim režimom i tim bio P^ svećen propasti ili će on u obratri slučaju biti klica napretka i biti gen rallziran. ,e Da bi bili osvjedočeni o tome aa izuzetni režimi, koliko u unutarnjoj P.a litici, naročito pak u odnosima država, trajno zaista ne mogu odrz« t trebamo poslzatl u daleku prosim već nam dostaje da imademo pred oči-jna iskustva iz neposredne sadašnjosti. Ta mi smo sami svjedoci i o tome, Kako se mirovnim ugovorima postavljene razlike izmedju pobjednika i pobijedje-Blh, izmedju naroda s punim i manjim pravom pomalo ali nesuzdrživo srozava-]u da bi dale mjesta stanju činjenićne i pravne jednakosti. Vrijeme reparacija danas je za nas još historijska uspomena, za kojom takodjer slijedi i jednakost na području oboružanja. Ministar Njemačke von Neurath izjavio je na 15 augusta o. g. da ponovno zadooivanje jednakopravnosti postaje upravo jezgrom problema njemačke vanjske politike i aanas za sigurno nema nijednog politični a u Evropi koji bi mogao označiti tu tražnju kao nestvarnu i praznu utopiju. Naprotiv nastalo je općenito Uvjerenje da jednakopravnost u oruža-nju ne može trajno biti zapostavljena i ča stojimo samo pred izborom, da se ta Jednakost provede ili općenitim razoružanjem ili pak da se Njemačka, slijedeći druge države, prije ili kasnije takodjer naoruža. Ako li se pak traženje za jednako-pravnošću priznaje kao moralno i političko načelo, po komu imadu da se ravnaju odnosi medju narodima, to se onda upotreba ovoga načela ne može ograničiti samo na ©nižanje. Kako vidimo ovaj je pokret takodjer obuhvatio i pitanje manjina i mi moramo s tim računati da ćemo takodjer i na tom području kao i na području oružanja s vremenom imati birati izmedju generaliziranja ili praktičnog stavljana manjina van snage. Danas se više ne može nijekati da u evropskoj politici djeluju snage koje idu za tim da bi razvitak današnjeg sistema o manjinama pošao ovim ili onim od ovih dvaju spomenutih pravaca. Da bi sadanji sistem jednostrane zaštite manjina mogao trajno postojati u svakom je slučaju isključeno kraj sadašnjeg političkog stanja stvari. _ Kriza, koja je sada nastupila dovela nas je do sasvim jasne spo-znajc, da nije samo interes nezaštićenih, nego u najmanju ruku u istoj mjeri i veliki interes zaštićenih narodnosti da bi se razvitak sada-njeg sistema zaštite manjina, što je prije moguće, razvio u pravcu generaliziranja. Ako li nezaštićene manjine žele spriječiti da ne bi i u dogledno vrijeme izgubile^ ostatak svoje internacionalne zaštite, to im preostaje samo jedan put da se odlučno stave na stranu generalizo- vanja. Evropske narodnosti su čvrstim vezovima zajedničkih interesa okovane me-djusobno više nego li su si dosada o tome bile svijesne i više nego li je o tome bilo svijesti u krugovima manjina. Kad bi se jednakopravnost na području narodnosti u evropskoj javnosti vodila samo sa jednim dijelom one odlučnosti i snage, koja se vodi za jednakopravnost na drugim područjima, to bi bez svake dvojbe naše pitanje danas bilo bliže povoljnijem riješenju, nego li ono zaista jeste. Iz ovog prikaza stanja stvari odre-djuje se odlučno i stanovište kongresa prema poljskom predlogu. S istom odlučnosti, s kojom smo se borili protiv svakog bilo to kakovog pokušaja direktnog ili Indirektnog uklo-hjenia postojećeg zakona o zaštiti manjina, s istom odlučnošću objavljujemo u zajedničkoj borbenoj falangi istodobnu tražnju da postojeće ženevsko pravo manjina bude u Evropi što_ je prije moguće generalizovano i usavršeno. Mi ograničujemo svoj zahtjev na evropski kontinenat ne zato što mi ne bi htjeli vanevropskim narodnostima ista prava koja tražimo za_ nas same, nego zato što smo osvjedočeni da bi Proširenje našega prava manjina na sjevernu i južnu Ameriku, na afričku, australske i azijatske zemlje, politički bilo neprovedivo. Predlog koji poistovjećuju jednostavan i jasan položaj evropskih narodnosti sa sasma drugo-vrsnim zamršenim odnosima prekomorskih naroda i narodnosti, čine nam se osudjenim na propast. Zato držimo^ da imademo pravo da dademo izražaja očekivanju da će Poljska kod prilike, koja joj se pruža svoj predlog u interesu svojih vlastitih manjina podvrći odgovarajućoj promjeni. __ S tim svakako vaznim ograničenjem kongres može po mom mišljenju samo pozdraviti poljsku rezoluciju i ■ da Izrazi želju da bi joj bio