Broj 3 /шшж Ljubljana, mart 1932 God. XIV Tomo F. Kraljić, Ljubljana: Tyrševa godina Rod bo samo, koj’ si mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje ... P. Preradović. Petar Preradović, veliki naš jugoslovenski pesnik, nije mogao da izreče lepših i uzvišenijih reči od ovih. Proročanske te reči, i tako divne i tako jednostavne i tako duboke, jasno govore da opstanak i budućnost naroda ovisi o narodnoj istoriji, ma kolikogod ta bila crna i svetla, tužna i radosna; da treba uvek imati za osnov slavne čine i velika dela narodnih velikana, koji ponaj češće utiču na pravilan razvoj država i naroda. Iste te reči i upute treba da imamo na pameti i pred očima i mi pripad* nici sokolske ideje, koja ima za sobom tako lepu, veliku, bogatu i slavnu prošlost; treba da ih prihvatimo bez sustezanja, bez pridržaka. Mi od toga ne otstupamo, mi se tih reči i držimo. Grobovi naših sokolskih velikana svetao su primer naše velike i slavne sokolske prošlosti u kojoj se je jačala i čeličila sokolska ideja, osnovana na bratskoj ljubavi i slozi. U jubilarnoj smo sokolskoj godini, u godini 100-godišnjice rođenja dra Miroslava Tyrša, osnivača sokolstva i prvog našeg vođe. Ogromna vojska slovenskih sokolova ove je godine osobito živa, radina, neumorna u izvađanju i oživotvorivanju ideja velikog sina bratskog naroda. Sve radi, živo radi, upravo se takmiči, u najlepšem smislu te reči, kako bi ovu veliku i retku godinu čim dostojnije i svečanije proslavilo. Tyrševe škole, tečajevi, priredbe, akademije, javni nastupi, razni župski sletovi i veličanstveni idući ovo* godišnji svesokolski slet u Pragu jasno govore, Ikako treba da se radi za veličinu sokolske misli i za besmrtno ime Tyrševo. Naše jugoslovensko sokolstvo u tome radu ne zaostaje. Sva naša so'kolska srca savršenim ritmom kucaju za veličinu i sjaj sokolske misli, za snagu i jakost uzvišenog sokolskog imena, za oživotvorenje svih životnih ideala velikog tvorca velike ideje. Dan 5 marta to je i dokazao. Dokazao je to na svim poljima životnog stremljenja dra M. Tyrša: telovežbačkom, narodnom, etičkom, sveslovenskom, pa i čove-čanskom. Sve su naše sokolske jedinice, od Triglava do Balkana, od Podu* navija do Jadranskog Mora, tog dana, jednakim poletom, jednakim oduševljenjem i ljubavlju slavile pomen na tu veliku i retku godinu, stogodišnjicu rođenja dra Miroslava Tyrša. Ime dra Miroslava Tyrša slušalo se je svuda jednakim poštovanjem, jednakim divljenjem, uvek praćeno unutarnjom našom zahvalnošću i neopisivim zanosom. Sva su naša srca kucala za njega, sve su naše duše bile okupljene oko svetlog lika našeg velikog vođe, sve su naše misli bile obuzete stvaralačkom njegovom veličinom. Svi su se naši govornici i pisci trsili da protumače i objasne veliki duh, želje i težnje Tyrševe. Osvetljavah su ga sa sviju strana, ali sumnjam da je ikome uspelo, pored svega svog znanja i prikazivalačke veštine, da potpuno otkrije veliku dušu i silno i plemenito srce velikog muža, srce, koje je podjednakom ljubavlju kucalo za sve Slovenc, za čitavo čovečanstvo. Običnim smrtnicima i nemoguće je da bi prodrli u dubinu tog nepresušnog vrela sveg dobra i plemenita. On nam je otkrio svoju dušu i svoje srce, ali ono je još uvek za nas neki božanski misterij. Njegova nas ideja sokoli, njegov rad hrabri, njegovo ime uznosi, njegove reči uzdižu nad prolaznu svakidašnjicu. U našim srcima uzdigao se je on do stepena proroka, nadčoveka i božanstva. Klanjamo se seni i pepelu velikog našeg genija, a duh njegov neka padne na plodno tlo u dušama i srcima našim: т>. „ . , ■ « • »lslagor grobu, ki ozarja ga sijaj, ko kadilo mu prižiga naraščaj...« kaže drugi jedan pesnik. I mi dubokim poštovanjem i pijetetom prižigamo kandilo na svetom grobu našeg vođe, i iz dubine naše duše kličemo: Slava dru Miroslavu Tyršu! Smučarska takmičenja na Štrbskom Plesu Ovogodišnji IX svesokolski slet, koji je posvećen uspomeni stogodišnjice rođenja osnivača sokolstva dra Miroslava Tyrša, bio je nedavno otvoren sa smučarskim takmičenjima za prvenstvo Saveza slovenskog sokolstva, koja su trajala od 3 do 6 marta. Takmičenja su se vršila na Štrbskom Plesu, koji leži kraj slikovita jezera, 1365 m visoko, sredi Visokih Tatra. Takmičenjima je prisustvovalo za sve vreme, pored pretstavnika češkoslovačkog, poljskog i jugoslovenskog sokolstva, pretstavnika vlade, vojske i vlasti, također i mnogo druge publike, najviše zadnjeg dana, kad je gledalo skokove više nego 3000 gledalaca. Na tim takmičenjima, pored Čehoslo* vaka i Poljaka, učestvovali smo i mi, sada prviput. Načelništvo SKJ poslalo je u če* škoslovačku 3 člana i 1 članicu, koji su bili izabrani na osnovi uspeha na I savez* nom smučarskom takmičenju na Bohinju. Uza sve to, da je u svim takmičarskim pas nogama nastupio neobično velik broj tak« mičara, među njima također i više među* narodnih prvaka, naša se je takmičarska vrsta, koja je prviput nastupila u teškoj međunarodnoj borbi, dobro držala i pridos bila upravo časna mesta. Takmičenja bila su raspisana za članos ve na 50 km, na 18 km, u smuku na 4 km, u skokovima i u sastavljenom takmičenju, za članice na 8 km i u smuku na 2 km. Naši su se takmičili u svim panogama, osim u smuku na 2 km. Prvo takmičenje bilo je na 50 km, u kojem je nastupilo 30 takmičara, među nji« ma također i Jugosloven brat Ješko Janša. Prvo mesto je osvojio Čehoslovak brat Fi» šera s vremenom 3.11.21, naš Janša bio je u prvom razredu četvrti, u celini pak osmi s vremenom 3.28.15. Poljak brat Stopka je bio četrnaesti s vremenom 3.49.05. Drugog dana po podne takmičile su se članice u smuku na 2 km, članovi pak u smuku na 4 km. Naši su nastupili samo u takmičenju u smuku članova, i to s trojicom takmičara. Svega je nastupilo 75 takmičara. Najbolje vreme postigao je brat Fajstaner, Čehoslovak, sa 5.45. Od Jugoslovena bio je brat Lakota dvanaesti s vremenom 6.47, brat Smolej četrnaesti s vremenom 7.10 i brat Ravhckar petnaesti s vremenom 7.14. Poljaci osvojili su 11, 22 i 35 mesto. Br. Jošlco lanša na pruzi 50 km na Štrbskom Plesu Trećeg dana pre podne bilo je takmis čenje članica na 8 km i ujedno također i takmičenje članova na 18 km. Članica je nastupilo 32, a članova 131. Sestra Les barjeva osvojila je četrnaesto mesto s vremenom 33.19 dok je bila prva Poljakinja StrasrelsPolank6\vna s 25.27. U takmičenju na 18 km bio je prvi Čehoslovak brat Musil s vremenom 1.18.15. Od naših bio je brat Janša u I razredu sedmi s vremenom 1.24.15, u celini pak dvanaesti, brat Smolej sa 1.24.59 osmi, odnosno šesnaesti i brat Lakota s vremenom 1.37.28 deseti, odnosno 68. Poljski takmičari osvojili su u skupnoj razdeobi 8, 14, 21 i 27 mesto. Zadnji dan bilo je takmičenje u skoko« vima na Jerolimkovoj skakaonici, i to u prostim skokovima u sastavljenom takmis čenju (18 km i skokovi). U sastavljenom takmičenju nastupilo je 30, a u samim ske* kovima 25 takmičara. Od naših je skakao u obim panogama samo br. Smolej, jer su se braća Lakota i Ravhekar nešto ozledila u takmičenju u smuku. U sastavljenom taks mičenju bio je prvi Čehoslovak brat Lukeš, koji je osvojio to mesto s 425.5 tačaka. Brat Smolej bio je u I razredu drugi s 325.474 tačaka, u celini pak sedmi. U samim skokovima uvrstio se je brat Smolej na 14 mesto (skočio je 27.5 m i 28 m). Najveći skok bio je 41 m, s padom pače 50 m. Na završetku treba još da napomenem, da su braća Ćehoslovaci primili jugo* slovenske takmičare pravom slovenskom gostoljubivošću i iskrenom bratskom ljus bavlju, tako da smo se, ma da smo bili samo nekoliko dana zajedno, teško odelili, a na rastanku uskliknuli: do viđenja u zlatnom Pragu! (P. D.) Jugoslovenska sokolska smučarska vrsta na Štrbskom Plesu (Od leve na desno: Smolej, Janša, Lakota, Ravhekar T., s. Lebarjeva, Ravhekar A., Tesar teh. vodja tekem, Podgornik) Čehoslovak br. J. Fišera, pobednik u smučanju na 50 km 82 rođendan brata T. G. Masaryka Dne 7 marta slavio se 82 rođendan pretsednika bratske češkoslovačke republike, brata T. G. Masaryka. Jugosloveni dolično su proslavili taj veliki dan najvećeg češkoslovačkog, a i slovenskog mislioca i državnika. Naše sokolstvo pridružilo se, kao i svake godine, toj slavi velikog svog brata, sa željom, da ga još dugi niz godina vidi na čelu bratske države i u Ikolu sokolskog bratstva. I mi naraštajci kličemo mu: Na zdar! Zdravo! Vežbačko članstvo Praškog Sokola iz god. 1892; među vežbačima vidi se prof. T. G. Masaryk (X) sadanji pretsednik ČSR Mićun Pavićević, Zagreb: Vulevo viteštvo Među podgoričkim Turcima bilo je velikih junaka i čestitih ljudi, ali i velikih zulumćara i zlikovaca. Najopasniji je bio Miralaj. Pljačkao je i davio sirotinju u Zeti. To je naročito tištilo Kuče i Pipere. Vule Ivanov Popović sa svojim rođakom Milunom odluči da ubije Miralaja. Noć je. Dođu u Kiš Mahali pod Miralajev šaraj. Pošao je bio u Spuž. Vrate se. Idući preko groblja ispred kuće Dečevića sretu dvije bule koje su se vraćale kući. Jedna, videći ih, podiže feredžu, da bi je jače k sebi pritisla i tako otkrije vrat. Bila je mjesečina. Milun ugleda 11a buli Đeđevića trostruki đerdan na grlu —- sve od samih zlatih dukata. Pritrči uhvati bulu i đerdan skinu joj sa vrata. Vule zgrabi iz Milutinovih njedara đerdan, potrča za preplašenom bulom i reče: — Evo ti đerdan, mi čuvamo čast i obraz Turkinja, kao i Srpkinja. Nećemo bule, nego zulumćare Turke, koji dave zetsku sirotinju. Bula primi đerdan iz ruku Vulevih. pokloni se i reče: — Turske mi vere, kad se vlah rodi čovjek, nema ga ravna u cio svijet. Prof. S. Raič, Ljubljana: Goethe 22 marta 1832 godine, dakle рге sto godina, umro je najveći nemački pesnik Johann Wolfgang Goethe (Gote). Nemački narod proslaviće ovu značajnu stogodišs njicu što svečanije. No ne samo nemački narod; toj proslavi pridružiće se svi evropski narodi. Goethe je bio prevelik, granice nemačkog jezika, ma da prilično velike, ipak su preuske, a da bi on ostao samo svojina nemačkog naroda. Njegova su dela prevedena na sve evropske jezike, pa je on svojim velikim umom zadahnuo pesnike i mislioce čitave Evrope. Johann Wolfgang Goethe »Držim, da treba uspostaviti naša telovež* bačka društva, jer naša nemačka mladež to po* trebuje, naročito škol* ska, kojoj pri mnogom duševnom i naučnom ra< du nedostaje sva teles* na ravnoteža a time ujedno svaka potrebna sila stvaranja ...« (Goethe — prigo* dom raspusta nemačkih telovežbačkih društava.) Razumljivo je dakle, ako se danas francuski Pariš sprema, kako bi se što dostoj* nije odužio tom velikom nemačkom, odnosno evropskom geniju, sprema se ozbiljno, ma da mu je do nedavno bio nemački Berlin dindušmanin, pa gleda još i sada prekim okom preko reke Rheina. Poželjno bi bilo, da bi pesnikov veliki duh, koji nije imao nikakva smisla za političke razmirice i raspore među narodima, i sto godina posle telesne smrti delovao u smislu izmirenja između ova dva velika naroda, što bi čitavoj Evropi donelo nedoglcdne koristi. — Manje razumljiva je, kod danih prilika, vest, što dolazi iz Sovjetske Rusije: i Moskva će da proslavi stogodišnjicu Goetheove smrti. I mi Jugosloveni imamo razloga da stupimo u kolo Goetheovih štovalaca. Ne samo što je uplivisao na mnoge naše pesnike, bio je i velik štovalac našeg narodnog pesništva. O ženskim narodnim pesmama što ih je sakupio Vuk kazao je, da su neobično lepe i da se divi tolikom bogatstvu njihove sadržine. Samo mu je bilo žao, što nije naučio jezika da bi ih mogao da čita u originalu; čitao ih je dakle samo u prevodima. On sam je doduše preveo jednu narodnu pesmu, Hasanaginicu, na nemački jezik, ali prema talijanskom i francuskom prevodu, a dao joj je ime »Klaggesang von der edlen Frau des Asan Aga«. S velikim poštovanjem govorio je Goethe o »vrednom« Vuku Stefanoviču Karadžiću, kad je ovaj počeo izdavati svoje sakupljene narodne pesme, te napisao gramatiku i sastavio rečnik, pa je tako učinio Nemcima srpskohrvatsku narodnu pesmu, pristupačnijom. Velikcg se Goethea naša narodna pesma neobično dojmila te se on, zajedno^ s mnogim drugim Nemcima, starao da pronese njezinu slavu u svet. Goethe se rodio 1749 godine u Frankfurtu n. M. Njegoyo ogromno delo označuje višak nemačkcg pesničkog stvaranja. Do sada ga nije niko nadmašio: jedini je pravi epski pesnik novijeg vremena, najveći liričar sviju vremena. Stvorio je i dramatska dela neobične lepote. Njegova je proza jcš danas uzorna. No on nije velik samo kao pesnik, nije manji ni kao naučenjak (u botanici, optici, anatomiji, geologiji), kao vest poznavalac umetnosti i kritičar, kao savestan činovnik. Sve ove vrline udružene su u njemu u neobičnoj skladnosti, pokazuju nam čoveka najvećeg duha, što ga je ikad rodila Nemačka. Majcan Ivo, Senj: Veran san Često gledam na zapad i u duhu vidim one stotine tisuća mučenika, svesnih i iskrenih Jugoslovena, koji znaju da su otsečeni ogranak silnog i ogromnog slovenskog stabla. Znaju da ih zagrejava ona ista misao i nepokolebiva vera, га koju je bilo proliveno toliko dragocene, mladenačke i junačke krvi, iz koje niče i procvate sloboda i život braći u slobodnoj domovini. Svesni toga, cni znaju kako se teško stvara bolji život i stiče sloboda, pa su spremni i na najgore, da i poslednju kap svoje krvi polože na sveti žrtvenik oslo* bodenja i ujedinjenja sa svojom odvažnom i nepobedivcm braćom. Svi osećaju da bi ponosom i hrabro odgovorili svojim mučiteljima, koji ih prikazuju kao da nisu pripadnici slavnih pokosovskih pokoljenja i junaka, koji su i nedavno pokazali celcme svetu, kako se za domovinu gine. »Nije istina da ičim pripadam vašoj rasi, ja sam Jugosloven, moja majka je Jugcslovenka, a u mojim žilama teče čista jugoslovenska krv. Zato i stojim, kao optuženik, danas pred vama samo radi toga, što sam Jugosloven i jer ljubim svoj narod!«, rekao je nedavno jedan naš brat. Mnogi bi se, u slobodnoj domovini, u okrilju i pod zaštitom zakonitosti; istine i ljubavi, mcrali ugledati u njih. Svi oni, a napose oni mučenici, koji već žrtvovaše svoj život za materinju reč, za slobodu i ujedinjenje morali bi da budu mnogima svetli uzori i primeri, kako se mora za domovinu živeti. Dok oni tamo trpe, čeznu za slobodom i krepe svoje moralne i duševne sile, kako najbolje mogu i znaju, dotle je kod nas raznih dvoličnih ljudi, koji se posmehuju i preziru našu slobodu. Oni zaboraviše sve one žrtvs, koje su stolećima doprinašane u temelje našeg oslobođenja i ujedinjenja. Pred par nedelja snivao sam: da sam se u društvu dvojice braće sokola, najednom našao tamo preko. Imali smo prikopčane sokolske značke. Hodajući pokrajnjim uli* čama poznatoga grada, sretoh ljude na čijim licima mogoh pročitati izražaj boli i patnja; ali u isto vreme i nešto što edaje čvrstoću i stalnost volje, koja može da izdrži još gore patnje, a ipak veruje u konačnu pobedu pravde. — Jedan od njih, primetivši da imamo sokolske značke, radosno klikne: »Braćo, eno sokola!«, tada istom smo se prenuli i uvideli, da se nalazimo u zemlji nezakonitosti, mraka i unis štavanja svega što odiše slovenskim duhem i što ima naše obeležje. U isto se vreme u pokrajnjoj ulici pokažu crne prikaze, koje vičući potrčaše k nama. — Htedosmo se sakriti i izbeći krutoj sudbini, ali to uspe samo mojoj braći, dočim mene ščepaše sa svih strana. — — — Imao sam samo toliko vremena, da strgnem sa sebe sokolsku značku i da je dobacim u sigurne ruke, onim ljudima u čijim je srcima i dušama izazvala ushićenje i ponos. Udarajući me sa svih strana, odvedoše me u nekakvu usku i polumračnu ulicu... Osećah boli od udaraca, ali me ublaži osećaj vere, kad videh da je jedan podignuo dobačenu sokolsku značku, poljubio je i spremio kao najveću svetinju... Čuo sam i šapat, gde jedan govoraše: »Gledajte braćo, to što taj znak nemo govori: Mi ćemo biti oslobođeni i ujedinjeni s ponosnom majkom^ Jugoslavijom ... Mene odvedoše u neku podzemnu tamnicu gde vlada smrad, beda, plač i škrgut zubi... Video sam ispaćene svoje ljude, izmorene, izubijane, same žive leševe. Ja medu njima nemo ćutim, divim se njihovoj nadčovečjoj izdržljivosti. Krv u meni uzavre i htedoh da probijena debeli betonski zid, da zubima svojim osvetim njihovu bol i nesreću. Zatim sam čuo zapoved: »Junaci napred!« Iza toga sledila je pucnjava, lomljava, zveket sabalja, zapomaganje na tuđem jeziku, — -— jauk, — — hropac, — — i napokon sve se stiša. — Zaskrinuše vrata; svetio jutarnje zore prodre u podzemni zatvor, a navratima se pckaže soko»vojnik, zdrav, jak, lep i ponosan nad izvršenim zavetom svojih dedova.« Tada se probudih i pogledam na prozor koji beše rasvetljen prvim jutarnjim sunčanim zrakama. San mi je verno kazao ono, što sva naša braća — tamo preko proživljaju. Kazao mi je i ono, što će se neminovno, možda vrlo brzo i dogcditi. ■— Spremajmo se za taj dan, odgajajmo u tom duhu, u tom verovanju našu mladež da postane nacio* nalno svesna i uvek spremna da nastavi delo oslobođenja i ujedinjenja svih Jugoslo* vena. —• Nadahnimo je duhom očvršćivanja i podizanja naše nacionalne i državne bezbednosti i jedinstva! C. Novo: Ciril Crha — načelnik (Odlomek sokolskega romana. Prevel iz češčine br. dr. B. Mihalič.) I. Ko se je vrnil Ciril Crha z občnega zbora, kjer je bil izvoljen za načelnika, je bil tako zamišljen, da je obstal sredi svoje sobe, kakor je bil, s klobukom na glavi in z rokami v žepih dolgega površnika — in bil za trenotek kakor brez zavesti. Ko se je vzdramil, se je kar v temi slekel in legel v posteljo. Toda zaspal ni. Skraja ga je obhajala še vedno ona zamišljenost, skoroda otrplost od skrbi, ki so se nanj gromadile, skrbi, ali bo kos svoji nalogi, a nazadnje se je vendar razvnel. Saj je vendar sam »župni« rekel lani, da bi on moral prevzeti vodstvo, da bi morda prej nekaj napravil iz društva. Česa naj se tedaj boji? V tem vznesenem razpoloženju se je predal Ciril Crha spominom na svoje življenje, da bi prijetno primerjal, kaj je bil prej in kaj je sedaj. Šel je nazaj do deških let in se nemirno obrnil, ko se je spomnil, kako je začel svoja študentovska leta. A kako se je nanje veselil! Kakor bi bilo danes, tako vidi vse. Blahov Pepik, tedaj drugošolec, mu je posodil v počitnicah pred vstopom v prvo Kocelovega »Hlatipisca«. Na Crho je zavel iz te knjižice poseben vzduh. To življenje v samoti, izven sveta, ne meneče se za hrup in slavo, iščoče srečo edino v priljubljenem študiju, ga je vsega prevzelo. Takoj se je videl enako v znanost zatopljenega kakor jc bil oni študent Bedrich, a profesorji sc bili kakor mojster Matija. Crha ni mogel tega dočakati. Pa dočakal je! O tudi doživel razočaranje. Med njegovimi součenci je bil fant iz zelo ■— zelo »nobcl« družine. Čeprav dvakrat večji kakor Crha je vendar nosil še kratke hlače in talco čudno suknjo —■ iz samih gub. Najbolj pa se je čudil kratkim hlačam, ki mu za nobeno ceno niso šle iz glave. Zato si ni mogel kaj, da ne bi tega povedal svojemu sosedu. Ta pa pove to v odmoru imetniku kratkih hlač, ki ozmerja Crho z neumnim tepcem. Da bi vrnil žaljivko, poklekne Crha na klop, da bi ga vsi bolje slišali. Eden ga sune, a Crha pade na spredaj stoječe, da nastane mahoma cel klopčič, h kateremu skoči tudi kratkohlačnik in neusmiljeno vleče Crho za lase. Ko pa se Crha ves omotičen izmota, sc požene za kratkohlačnikom, ki na begu pade. Crhi to zadošča, gospodiču pa ne. Joče, da bi se kamen usmilil, in se prit6ži razredniku. Razrednik ozmerja Crho s sirovino in pouličnjakom, a ko hoče Crha nekaj reči, ga zapiše v razrednico kot malopridneža, ki laže in drzno odgovarja. Toda mami »kratkih hlač« to še ni dovolj. Gre k ravnatelju z grožnjo, da da Bubi ja v varnejši zavod. Ravnatelj jo le s težavo pomiri, zato pa je Crha sedaj izgubljen. Naj zna, kakor zna, nihče ga več lepo ne pogleda, a čim se v razredu kaj skuha, nihče drugi ni kriv kakor Crha. Nikdo mu ne veruje in vsakdo vidi v njem le lažnivca in falota. »Vragi!« zakolne Crha in sune z nogo v pernico, še sedaj ves ogorčen, ko se spomni, kako je takrat trpel, koliko je prejokal, prosil in molil, upajoč, da vsaj katehet —• saj ima vendar zvezo z Bogom, ki bi mu lahko resnico razodel — spozna njegovo nekrivdo, ali vse zastonj. Crha je ostal lažnik in falot. Nad pol leta se je tako mučil čisto sam, ker od boljših dijakov nihče ni smel z njim govoriti, slabih pa se je sam izogibal, dokler ni nekoč spomladi enega teh slabih, rekli so jim »petkarji«, slučajno srečal na sprehodu. Spočetka sta se le prisiljeno menila, a nazadnje sta se vendar našla. Srd na profesorje ju je združil. Hitro se je Crha sprijateljil z ostalimi in tako je bil v kratkem času on, ki je sanjal o tem, kako se bo v samoti trudil in študiral, skupaj s fanti, ki se niso učili, a če so dobili dvojko, zabavljali na profesorje, ki so marljive dijake imeli za podleže, a učenje za sramoto. S to spremembo je pridobil Crha mnogo časa, ki pa ga je s tovariši na vse mogoče načine izrabljal. Kadili so po polju, kvartali, pohajkovali po ulicah, in te zabave, ko so doraščali, bolj in bolj stopnjevali na radost mestnih krokarjev in pohajačev. Šola se jim je vedno bolj studila, tako da je drug za drugim iz nje izginil. Ciril Crha se je držal vsaj toliko, da se je pretolkel skozi nižjo gimnazijo. Da bi hitro končal, je prestopil na učiteljišče. Česar pa se je navadil v prvih letih, tega tudi sedaj ni pustil. Nekaj se je sicer bavil z godbo, ali koncem koncev je nadaljeval prejšnje življenje. Ko je doštudiral, je prišel kot dober godbenik in tenorist v mesto. Njegovi sošolci, ki so se marljivo učili, sedijo po vaseh, on pa, ki je študijsko dobo zabil večina le po ulicah in v gostilnah, poučuje. In kako lepo vsi z njim ravnajo, gospod nadzornik, dekan in ravnatelj. Ni čuda, da se je v Crhi usidralo prepričanje, da je globlje pojmovanje življenja neumnost in da mera biti veseljak, kdor hoče kaj pomeniti. Tako je živel dalje na stari način. Ni bil sam; takoj je imel okoli sebe več takih veseljakov. Nedoštudirani pravnik, urednik pokra« jinskega lista, mladi uradniki, premožni mestni sinčki in slični so si ustanovili klub »Kikiriki«, da bi že naziv pravil, kako obsežno je njihovo delovanje, ki je končavalo po tem, ko je upravnik kurnika odpel to svojo himno, in so po svojih teorijah živeli tudi svoje mlado življene. Pivo, črna kava, silna žeja, imeniten špas — okrog teh točk so se sukali njihovi pogovori. Praga je bilo mesto, o katerem se je govorilo le z značilnim pomežikom vanjem, gledališče le tedaj nekaj vredno, če ima dame, ki razumejo njihov »kikiri* kovski« okus, o koncertih sodijo baš tako kakor o gledališču, a predavanja jim ne morejo prinesti nič novega, ker so sama puščoba, druga društva razen njihovega »Kikiriki«ja pa so gola neumnost. Tako je preživel Crha tri leta, dokler ni prišel boljši tenor, kakor je bil on, on sam pa je bil premeščen v Trhov. Klel je in zabavljal, pa ni nič pomagalo, moral je v Trhov. Kaj je bil Trhov? Nič in zopet nič. Kaj je njemu do tega, da je imel historično preteklost in da si prizadeva, da bi imel tudi čim boljšo sedanjost, ko nima niti trohice svetskega. Crha bi mogel tu umreti od dolgega časa. Da bi vsaj malo vedel, da je »živ«, je pogledal od časa do časa v »Prago«. Drugo leto že je tako bedno »životaril«, ko je nekoč na poti iz Prage doživel potres, ki je spremenil vse njegovo življenje. Izmučen, zaspan — saj se je vendar vračal iz »Prage« — z ovratnikom, potegnjenim čez ušesa, je sedel v kot kupeja, hoteč malo zadremati. Poleg njega je bil še en potnik, ves zavit v plašč, ki pa je pazno gledal skozi okno. Bilo je v zgodnji jeseni, v mraku. Sonce, nagibajoče se k zatonu, je z rumeno lučjo zalivalo široke ravni zapuščenih polj, na katerih so le tu in tam raztresena drevesa s svojim orumenelim listjem tesnobno klicala: »Jesen je — jesen je!« Vse naokrog tišina, v katero je sopel hiteči vlak. A tudi ta sc je nalezel ubranosti svoje okolice in brnel: »Jesen je — jesen je!« Vsaj Crha je to jasno slišal in ga je to močno jezilo. Hotel je spati, a ta nesrečni stroj je gonil venomer svojo »Jesen je — jesen je!« V tem pa zmoti Crho tudi njegov sopotnik, ki se je nagnil čimbolj k oknu, da bi bolje videl, ves iz sebe: »Ah, te srčkane jerebičke! Oh ve male, ve —! in v glasu mu zveni toliko otroške radosti in materinske nežnosti, da se Crha začuden ozre nazaj. Bil je mož 28—30 let, mrtvaškobledega obraza z brčicami nad modrikastimi ustnicami, zlepljenih las na sencih, vročično bleščečih oči. Crha se nejevoljno drugam okrene. A nekaj ga sili, da se še enkrat obrne k njemu. (Dalje prih.) Samoodbrana VII Nekoliko puta video sam gde napadač hvata jednom rukom napadnutoga za odelo na prsima da mu ne može pobeći, dok ga je drugom rukom napadao. Takvog se napadaja u opšte ne treba bojati. Napadač ima obično ruku, kojom nas drži, skučenu. Stoga ga vrlo lako možemo dosegnuti udarcima ili odbijanjem (guranjem) koje usmerimo, u glavnom, prema licu i nosu. Učinkoviti su također i udarci u trbuh i u nogu pod kolenom. Protivniku takvo hvatanje može vrlo lako da donese i poraz. Šta če drugem rukom da uradi o tome u opšte ne trebamo da vodimo računa. Dignemo obe svoje ruke otvorene otprilike do visine glave i snažno udarimo rubom malog prsta o zapešće. Ruku protivnikovu pritisnemo k sebi (k telu) i sklonimo se napred. Želimo li pak da postignemo još jači učinak, udaljimo se kod prigiba od protivnika i vučemo ga za sobom. Možemo također i da pokušamo da privinemo protivnikovu ruku u podlaktici, kao što smo to radili i kod davljenja (gušenja). Možemo također da ga zgrabimo kao i kod prvotnog hvatanja. Stupimo pred protivnikovu nogu. Naglo se trgnemo i bacimo protivnika o tle. On padne potrbuške pri čemu ne ispuštamo ruku. Hitro se uspravimo i kleknemo mu na lopaticu. Vu* čenjem prema gore iščašimo mu ruku na ramenom zglobu. Naši telovadni prvaki v karikaturi (Narisal br. Fr. Kunaver) Br. Leon Štukelj Br. Peter Šumi Br. Josip Primožič R. Prohazka: Ratna sudbina jednog dobrovoljca Čehoslovaka (Nastavak) Razvezaše mu ruke, a time mu razvezaše i jezik. Joško je počeo da uzluđeno priča i dokazuje kako mu se čini nepravda, da on nije nikakav zlikovac, da će se več izkazati kako je on nedužan, a za svoje delo da će čak primiti i pohvalu. Izgledalo mu je kao da mu veruju, pošto su se počeli ponašati onako kako se čovek ponaša samo s pravim prijateljem. Krali su sve do čega bi se dočepali, i porazbijali sve što nisu mogli upotrebiti. Zalazili bi u kuće i zahtevali razne stvari, a ako im ne bi odmah dali, jer ih ne bi razumeli, batinali bi ih i mučili sve u prečac, ne bi opraštali ni starcima ni ženama. Jednom hromom seljaku, koji nije dosta brzo poskočio po so, Švaba je razbio solnjak o glavu, so pokupio, a što nije mogao da upotrebi prosuo je po dvorištu. Ali jedina im je dobra osobina bila, što blizu svoga zarobljenika nisu nikoga puštali, pa ni austriske ni nemačke vojnike, koji su se, kao reka u beskrajnim redovima, sa severa prema jugu spuštali k reci Moravi. Sam Bog zna koliko ih je bilo! Gde će da stanu, gde će da prodru, kako će im se Srbi da suprotstave! Kada su došli u Aleksinac susreo ih je neki nemački oficir, koji im je kod neke gospođe potražio udobniji stan čim je doznao koga vode. Toj je gospođi Ješko namignuo da ništa ne pita, a u zahodu da ostavi hartiju s olovkom. Kaplar se izdere na Joška, da ne govori srpski, jer da i on razume srpski govor. Joško mu je odgovorio da je samo zamolio malo vina. Kaplar se je s tim odgovorom zadovoljio, naročito kada je na stolu video vrč vina. Po večeri je Joška ispratio u zahod. Olovka i hartija bili su na svom mestu. Joško je u naglici napisao što mu se je desilo, da ga vede na suđenje, pa zamoli otrov: da će se rađe otrovati nego li da se pusti vešati, napisao je adresu svoje majke, da bi joj gospođa po ratu pisala što joj bilo poznato. Sutradan je domaćicu s cčima pitao gde mu je spremila otrov, a nju su suze oblile. Jedva je mukom progovorila: »Idite, gospodine, Bog će sam da uredi kako je pravo.« Pre njihovog odlaska sakupile su se oko kuće mnoge žene, kojima je domaćica ispričala o nesreći dobroga čoveka; kada su videle gde odlazi ispratile su ga suzama i plačem. Treći dan zatim stigoše u Jagodinu. Kaplar je Joška odveo komandi vojnoga suda i otišao, želeći mu »sve najbolje«. Otuda su ga odveli na kraj varoši u varoški zapt, gde ga je preuzeo kaplar Lesko. Taj mu je pregledao sve džepove i uzeo mu što je kod njega našao: zatvorio ga je u uzani prostor, gde je bilo mnogo cigana, lopova i drugih zlikovaca, a i među ovima bilo je ljudi koji su sažaljevali Joška u njegovoj bedi i nesreći. Tu se nije dugo zadržavao. Turili su ga u ćeliju samicu. Konačno je bio sam. Joško je razmišljao što se s njim dešava. Hvatao ga je užas na samu pomisao dg se neće moći izvući. Ali, ipak, nada ga nije napuštala. Mogućno da će ipak uspeti da pobegne? Ali kuda i kako? Zatim je sastavljao ođgos vore, koji bi ga megli izvući na suđenju. Neka bude kako mu drago, glavno je da još uvek živi. A dokle mu srce bije uvek ima nade u slobodu. Ali što pomaže nada kada se stvar ne može drugače i drugde da svrši već — na vešalima. U mislima ih je već gledao, strašna vešala od neotesanih kolaca, a pored njih krvnika. Užas jedan! On će da mu u cbraz pljune, njemu krvniku, i prokleće sve zlikovce koji su zamesili ovaj strašan rat! Da bi samo došao do reči, da ga puste govoriti! U duhu je iskitio govor s kojim bi u malo reči izrazio svu njegovu mržnju naprama krvnicima svojim ličnim i svojega naroda. Sa bolom u duši Joško se je sećao svojega doma. Sto će da radi njegova sirotna majka sa šestero nedorasle dece, ta otac nije kod kuće, on je u Americi; kako će joj biti pri srcu kada budu doznali dal su joj najstarijega sina smaknuli kao zlikovca. Dani prolaze, jedan za drugim, a za njega se niko ne stara, niko ne dolazi da bi mu patnje ublažio. Ne zna što će s njim da bude. Da bi barem znao što ga čeka. Ta je neizvesnost gora od smrti. Tek u četvrti dan izveli su ga pred sudiju islednika. U početku mu u opšte nisu mogli da poveruju, da je već prekoračio dvadesetu godinu, tako je mladolik izgledao. Zatim su mu pročitali akt koji je stigao iz Niša, pa su ga počeli preslušavati. Joško se je bio odlično pripravio, igrao je uvređenoga, tvrdio je da se radi o grdnoj zabludi, da se stvar mora objasniti i da če pravda sigurno pobediti. Potužio se je kako' žali što mu ne dozvoljavaju da radi. Molio je da mu dadu koji rad, da ne bi u zaptu toliko trpeo od osamljenosti. Sudija mu je zaista izišao naruku, dva puta ga je pozvao u svoju kancelariju i dao mu neko nepotrebno prepisivanje, ali to više zbog toga da bi ga mogli pri slučajnim razgo* vorima preslušavati, negoli radi stvarne potrebe. Dozvolili su mu, da šeta po dvorištu kada tamo ne bi nikega bilo; razume se da su ga strogo čuvali. Hapsandžija ga je k sebi pozivao na razgovor i razgovarao se s njime da bi ga naterao u stupicu. Ali Joško je stalno razmišljao kako da odatle pobegne. Jednog dana u zahodu je doživeo nešto neočekivano. Nije ni unišao kada je neko šanuo u susednom odeljenju. Nepoznati glas ga je pitao ko je i zašto je tu. Govorio je slabim srpskim jezikom. Joško je oprezno odgovorio: »Ta vidite. Čemu pitate? Vi niste ni Srbin«. »Ne, ja nisam Srbin, Čeh sam, Josip Stodulka. Služio sam u srpskoj vojsci kao komita. Čuo sam o vama neke čudne stvari pa moguče da bi vam mogao biti od koristi. Ja sam u Jagodini kao kod kuće. Radio sam u ovdašnjoj fabrici šećera. Pre tri godine pobegao sam iz 102 austriskoga puka. Bili smo u Bosni. Služio sam zatim u srpskoj vojsci za vreme rata i izgubio ruku. Kao invalid ostao sam tu, nisam pošao u srpsku, vojsku. A i šta bi sa mnom radili? Pre nekog vremena neko me je izdao da sam Čeh, pa su me turili tu. Vešala mi neće izostati. A ko mari za lanjski sneg! Sakat sam i društvu za smetnju. Ali vas je šteta. Još ste mladi. Moguće da će vam uspeti da se izvučete.« Joško je bio oprezan. Pustio je da mu sve ispriča, i na kraju pomislio: »I onako je sve jedno. Zaista te ne poznajem, ali nije isključeno da bi ti učinio krivicu kada bi te smatrao za lopova. Moguće da bi mi ipak pomogao pobeći odatle.« Pa mu je kazao ko je i šta je, i kako je došao tu. Stodulka mu je savetovao, da pobegne krcz glavna vrata, pobije stražu i pobegne. Ali Joško nije poverovao u uspeh tog plana pa je to kazao i Stodulki; taj mu je obećao da će nastojati naći najzgodniji izlaz. Kada su se rastajali Joško se je setio, da bi se mogao dočepati slobode prekoračivši avliski zid. Kroz zahod bi se popeo na krov i skočio na zid. Taj je zid kakova tri metra udaljen — a zatim bi skočio i pobegao preko polja. Na zahodu nije bilo tavana, bio je samo krov i tre-balo je samo izbiti par dašćica. Od tog trenutka dalje nije imao više mira. Kada god bi samo mogao zalazio bi u zahod, pipao dašćice, tresao i pokušavao da li je koja sagnjila, ali sve su se dobro držale, nikoja se nije mogla ni maći. Kada bi imao pilu, prerezao bi samo jednu, i bio bi slobodan. U dvorištu, gde bi išao u šetnju, našao je komad staroga obruča. Odmah je s njime krenuo kući da ga nabrusi na pilu. Odmah je počeo radom, ali tvrdo se drvo nije dalo tako lako rezati. A u zahodu se nikada nije mogao dugo zadržavati, pošto bi ga to moglo izdati. Jednoga dana Stodulka mu je pritisnuo u ruku parče pile. Bajagi, našao ga je u dvorištu. »To je odlično! Koliko sam ju tražio, pa ju nisam spazio, a on ju je odmah našao! Da me samo na taj način ne hvataju u stupicu!?« Posle dva dana dašćica je bila prerezana, i tako položena da na njoj ni Stodulka nije opazio nikakovu promenu. Stodulka je Jošku opisao kako je vani, kuda treba da krene da bi izbegao stražama. Kazao mu je da će doći do željezničke pruge, koju treba da preskoči kao munja da ga ne bi primetili; zatim će stići do reke. Pre toga doći će u selo Ribari. Tamo se mora sporazumeti sa starostom Milislavom Stanićem; njemu se slobodno može da poveri i Stanić će pravilno uputiti. Ne treba da se boji ničega, i mnogo da ga pozdravi. (Nastaviće se.) Brat Jan Čapek Br. Jan Čapek je bil ustanovitelj češkoslovaških legij v Italiji. Bratsko čsl. Sokolstvo visoko spoštuje njegov spomin. Spoznaj ga tudi ti nekoliko natanč« neje, sokolski naraščaj jugoslovenski! Prevajalec. Dne 8. maja 1918. je dobil 1. bataljon 33. čsl. peš. polka povelje za odhod v vojno območje 3. italijanske armade. V bataljonu so bile 3 čete strelcev in 1 mitraljeska četa, skupno 868 mož; med njimi sta bila uvrščena v 1. četi brata J. Čapek in J. Havlena. Pohod se je izvršil 16. maja s postaje Ca Tron. Dispozicije, dane čsl. peS. bataljonu, se niso vzdržale. Po vsej priliki naj bi bil napravil kratek oster izpad ter pripravil tla za napad brigade Bisagno. 17. maja je bil proveden napad ob 17. uri 30 min. Položaj se je razvil tako, da čsl. ba-. taljon ni bil neposredno predhodnica pred brigado Bisagno, ampak brigada je bila da« leč nazaj potisnjena rezerva čsl. bataljona, ki je razen tega napredoval začasno z ods delkom arditov ob kanalu Fossetta; medtem se je praznil prostor ob kanalu Gorgazzo in nastala je vrzel, kjer so mogli Avstrijci ogražati desni bok. Končno se je približal tudi tu željno pričakovani trenotek, ko je češkoslovaški vojak mogel svobodno izraziti svojo voljo maščevati stoletja krivic, prizadetih nje« govemu narodu. Trenotek zgodovinski in svet, ko se je gotovo vsakdo zdrznil in po* zabil vse ostalo. Pomirljivo je vplivalo to, da naj bi se pri Croce bataljon srečal z brigado Sassari in da je bil desni bok krit z močvirji; fantje so si bili gotovi; naprej se niso bali, zadaj je brigada — pride li ali ne, o tem misliti ni bilo časa. Po razdelitvi navodil je krenil čsl. ba* taljon takoj ob pol 18. uri na pohod na* prej. Sicer pada dež, a moštvo je prav dobre volje. Pri Palazzo Prina je bil po mostu prekoračen prvi kanal in v gosjem redu je bil dosežen kanal pri C. Fassan, ki so ga prekoračili podobno, nakar se je bas taljon razvil po navodilih; 2. četa v 2 valih, drugi 30 do 50 korakov za prvim, 1. četa za levim krilom itd. Avstrijci so nekaj opazili, tako da niti približevanje ni bilo brez živahnega mitraljeskega in topovskega ognja. Napredovalo se je po prosti pla* noti, porasli s koruzo in redko razsejanimi drevesi. Številne zapreke v okolišu (jarki) zadržujejo napredovanje, treba je včasi bresti, a kljub temu se napreduje hitro in potrebna 2 km sta prehojena v določenem času ter brez izgub; ob 18. uri je 2. četa že v jarkih izhodiščne črte, kjer se v prijetno iznenađenje sreča s 50 arditii (I. riparto d’ assalto), ki naj napadejo skupno. Arditi so o Čehih vedeli ter so že čakali. Drug drugega so prijateljski pozdravili, kolikor je dovoljeval čas. 1. četa je že tudi v predpisani razdalji, 3. in 4. četa, pod vodstvom italijanskih častnikov, manjkata. Medtem zatrobi trobentač arditov v liniji k napadu. Druga četa, ki ima prvotne dispozicije neizpremenjene, skoči v napad skupno z arditi s prvima dvema vodoma. Arditi napredujejo tesno ob cesti, 2. četa se mora zato pomakniti nekoliko na desno ter se opira v izhodiščni situaciji z levim krilom ob C. Turchetto. Arditi imajo pripravljene deske, da jih mečejo čez ovire, češki vojaki pa nimajo ničesar, niti žičnih Škarij, ter si delajo pot, kakor pač gre, ali pa plezajo čez žice. Napredovanje spremljajo navdušene ovacije italijanskih vojakov, ki so držali izhos diščno linijo. Avstrijska naprej potisnjena črta je zelo blizu, okoli 80 m. Njena posadka začne silno streljati, toda naši so že na drugi strani, mečejo bombe ter so že v črti. Nato izskoči drugi val ter se žene naprej. Vse gre naglo, ujetniki so poslani nazaj, v črti že ni več živih. Tam leži tudi poveljnik arditov, medtem ko se njegov preostali del podi naprej, tako da ga naši niti ne morejo dohajati. Za čiščenje jarkov ni časa, a avstrijski vojaki, zaostali še posamez v črti, se predajajo daljnjemu valu. Arditi si prisvajajo dobljene mitraljeze, kajti za nje menda dobijo odškodnino, dočim se naši ne menijo niti za dobljeni material niti za ujetnike, katerim enostavno pokažejo pot nazaj. Nikdo bi se v tem trenotku ne odločil iti z ujetniki nazaj razen ranjencev. Po iznenađenju naprej potisnjene črte pa je kmalu čutiti strelno silo glavne avstrijske postojanke, oddaljene nekako 2 km od izhodiščne linije. V tej črti so vse hiše, odkoder se more poraslo ozemlje nekoliko pregledati, obsajene z mitra* ljeskimi gnezdi; enaka gnezda so urejena v hišah ob cesti Fosseta takoj od izhodiščne linije, tako da pride bataljon v živo navzkrižno streljanje mitraljez in čez kake pol ure se napad ustavi. Italijanski artiljerijski ogenj prizanaša hišam in zato proti glavnemu sovražniku ne pomaga; ostri početni napad ga je dovedel tako iz mere, da se strelja polagoma za Piavo, ker so rakete za sporazumevanje z baterijami pošle. Prva nadaljnja dolžnost jč bila: očistiti najbližjo okolico ceste, razdreti mitra* ljeska gnezda. To je pripadlo v prvi vrsti arditom, toda Čehi pri tem pomagajo, tem bolj, ker pri potrebnem zadrževanju na posameznih mestih priteka drugi val 2. čete. Tudi 1. četa, videča, da je njena naloga, kriti bok, čuvan dobro po kanalu samem, brez pomena, in ne imajoča nadaljnjih povelj, dohiti, da bi ojačila napad 2. čete in napredovala z njo skupno. Kot posledica tega so se sicer pomešali obe četi in arditi, a častniki si razdelijo nato odseke na osnovi tega, kakor se morejo dogovoriti. Napad gre zopet naprej. Sedaj ga pozorno zasledujejo italijanski aeroplani, ki letajo tako rekoč pri tleh, pa tudi Avstrijci, kajti pri vsakem napredovanju je topništvo umolknilo, dečim je pri umiku zopet oživelo. Major na desnem krilu je obvladal samo desno krilo 2. čete, ostali del bataljona je manevriral po situaciji po skupinah. Novi napad je prenesel frento celo nekoliko bolj na sever, nego je bila določena prva linija Scuole = C. Venturato, kjer je tudi v žicah padel strelec Jan Čapek od 1. čete; dasi je bila ta linija dosežena okrog tri četrt na 19. uro, napad dalje vendar ni napredoval, kajti sile za to niso zadostovale. Arditi so svojo nalogo menda že opravili ter so se umaknili, 3. in 4. četa sta bili dokončno izgubljeni, a poedine skupine 2. čete, bojujoče se spredaj, so že imele znatne izgube. Niti po 2 urah od začetka napada že ni bilo o brigadi Bisagno' niti sluha. V celoti je tisti dan vzel bataljon sovražniku 8 mitraljez in čez 200 ujetnikov, prispel najdalje čez linijo Scuole * C. Venturato ter obdržal zvečer linijo približno pri C. Gradenigo. Izgube bataljona so bili 3 ranjeni častniki (izmed njih je Koliha umrl v bolnišnici), od moštva 8 mrtvih (med njimi br. Čapek), ranjenih in pogrešanih pa krog 60. Šele pozno v noči je bilo dano povelje: »Čehoslovaki nazaj!« (Iz »Vestn. tgšinske sok. župy J. Čapka« — letn. VI., štev. 7,/8. — prevedel dr. M. K—č). Fr. Rojec, Ljubljana: Kralj Matjaž Mladinska pravljična igra v treh dejanjih (Dalje.) Tretji prizor. Borkovič, Ciril, Čuvaj. Oba (prideta vštric od desne spredaj in se ustavita na levi strani grmovja. Ciril vodi na vrvici psa Čuvaja, Borkovič pa nese z eno roko napolnjen in pokrit cekar, ki ga postavi na tla, a z drugo roko drži popotniško palico). Ciril: Glej, prijatelj, tukaj za temle grmovjem se dogovoriva in pripraviva za pot h kralju Matjažu. Tukaj v grmu imam že skrito svetilko, ki jo zdaj prižgem. (Poseže v grm po visečo ročno svetilko, jo prižge in postavi na tla pod grm, pasje vrvice pa tudi med tem delom ne izpusti iz roke.) Borkovič: Kako si vendar prišel na tako nenavadno misel in odločitev? Ciril: Bral sem v knjižici svoj čas, ko sem še hodil v šolo v domačem kraju na oni strani naše sedanje krivične meje, da se na kresni večer in kresno noč gode v prirodi čudovita dejanja in da se živali pogovarjajo med seboj, da jih tudi človek lahko sliši, če ima pri sebi praprotno seme. Borkovič: Tudi v tukajšnjih krajih je že nekdaj znan ta pravljični pouk, a se še nihče ni potrudil, da bi ga preizkusil in izrabil v kako korist. Ciril: Danes sem proti večeru pasel živino svojega gospodarja pod gozdom, kjer raste med redkimi debli gosta in visoka, zdaj že nekoliko orumenela praprot. Zgoraj po holmu pa so vaški šolarji vlačili in nosili iz gozda suhe veje za kres tjakajle na rob holma. Veselo so peli in žvižgali, a jaz sem z žalostjo v srcu mislil na svoj nesrečni rojstni kraj. Spomnil sem se na čarodejno praprotno seme in skle* nil sem, da si ga nalovim v svojo obleko, obuvalo in klobuke ter da v mraku in ponoči preizkusim njegovo čudežno moč. Borkovič: In potem si ga nalovil in preizkusil, a kako si to storil? Ciril: Začel sem hoditi semtertja med največjo in najgostejšo praprotjo in obenem sem s klobukom mahal po nji okrog sebe. Tako sem ga lovil do mraka. Praprotno seme je drobno kakor sončni prah in moralo se ga je otresti name in ga vsaj nekaj skritega ostati v mojih odvihanih žepih, v pokrivalu in obuvalu, če tudi so bile oblagodarjene z njim samo nekatere praprotne rastline. Borkovič: Res je tako. Dobro znaš misliti. In potem? Ciril: Zvečer sem potihem stopil h kravi in njenemu junčku, ki sta stala skupaj in se gledala. Zaslišal sem, da sta se šepetaje pogovarjala, kako sta že sita in da bi rada odšla domov, kjer bi se pri vodnjaku napila še hladne vodice. Segnal sem čredo skupaj in jo pognal proti domu. Pred hišo mi je naproti pritekel pes Čuvaj in se mi začel dobrikati. Vprašal sem ga, če bi šel pcnoči z menoj v gozd na lov. Pomigal mi je z repom, pokimal z glavo in odgovoril: »Hav>hav, seveda bom sov. če boš tudi meni kaj dav!« Borkovič: Hahaha! To je pa res zanimivo! Oh, kaj vse bi rad storil in dal, ko bi tudi jaz mogel poslušati živalske pogovore! Ciril: To se kaj lahko takoj zgodi. Zamenjajva si klobuke, pa jih boš slišal tudi ti. Oba (se nato odkrijeta in si zamenjata klobuke). Ciril: Ko sem napojil živino in jo zaprl v hlev, sem začel premišljevati, kako bi najkoristneje izrabil svojo čarodejno pridobitev. Takrat pa priplava do mojih ušes govorica, da se nocojšnji kresni večer proslavi tu gori nad vasjo s posebno sve* čanostjo pod vodstvom učitelja Brambiča, ki je k tej svečanosti povabil tudi ne* kega silno močnega slovenskega korenjaka. Borkovič: In to sem bil jaz, ki pa me takrat najbrž še nisi poznal niti po imenu. Ciril: Res, da ne. Toda spomnil sem se takoj našega bajnega junaka in bodočega odrešenika kralja Matjaža, ki spi že dolgo, dolgo pod neko našo goro s svojo vojska. Sedi na svojem prestolu v skalnati podzemeljski dvorani za kamenito mizo z eno nogo. Na mizi mu leži velika knjiga, v katero piše gozdna vila zgodovino Slovencev. Kralj se tedaj pa tedaj samo toliko predrami in odpre oči, da prebere novo napisane strani v knjigi. Brada mu raste pod mizo in se mu ovija okrog njene noge. Z eno roko si podpira glavo, a druga roka mu počiva na držaju orjaškega meča, ki tesno tiči v nožnici. Kadar Matjaža obišče kak tako nenavadno močan slovenski korenjak, da izdere njegov meč iz nožnice, takrat se popolnoma prebudi in se z našimi ljudmi pogovori, kdaj pride njegov dan, ko plane s svojo vojsko na plan ter naše sovražnike premaga in zapodi z naše zemlje za vse bodoče dneve in noči! Borkovič: Da, tako se glasi pravljica o Matjažu in ti misliš, da sem jaz tako močan,'da bi mogel izdreti njegov meč? Ciril: Videl sem tvojo moč, ko si nesel svojega konjiča ponjiča na hrbtu z nje« govima prednjima nogama čez rami okrog kresnega ognja, in če se tebi ne posreči prebuditi Matjaža, bomo najbrž zaman čakali kakega drugega svojega močnejšega korenjaka. Borkovič: Dobro! Poskusiva torej svojo srečo! Toda kako najdeva bivališče kralja Matjaža? Ali je tebi morda že znana pot do njega ali jo nama pokaže pes Čuvaj, ki si ga menda v ta namen privedel s seboj? Ciril: Ne. Za tisto pet ne veva ne jaz ne moj zvesti Čuvaj. Pot do Matjaža bo najbrž peznal kak bradat pritlikavček ali škrat, ki ga naj zdaj pes poišče in prižene k nama. Kajne, Čuvaj, da to lahko storiš? Poskoči v gozd, izvohaj pritlikavčka in ga priženi k nama! (Potegne z vrvico psa k sebi.) Čuvaj: Havshav! To pa že storim, da ti bo prav! Vem, kje je najbolj domač vražji bradač in ti ga bom prav kmav semkaj prignav! Ciril: Tako, tako, moj dobri čuvaj! Kar tjale na levo stopiva v goščavo, tam pa sam najdeš sled za vražjim možičkom! (Potegne psa z vrvico na levo za kulise in se takoj vrne brez njega k Borkoviču.) Čuvaj (za kulisami na levi): Hav^hav^hav! Ga že vidim. Tamle na panju sedi kosmati debeloglav! (Dalje prihodnjič.) Oranje IX svesokolski slet u Pragu Raspored nastupa i takmičenja sokolskog naraštaja A. Raspored naraštajskih dana Za sokolski naraštaj određeni su na IX svesokolskom sletu u Pragu 26, 27, 28 i 29 juna. 26 juna pre podne biće pokusi, po podne biće javni nastup naraštaja i sletska scena »Tyršev san«. 27 i 28 juna: takmičenja naraštajaca i naraštajki u igrama, šesteroboju, plivanju, veslanju i t. d. 29 juna pre podne povorka naraštaja praškim ulicama; po podne javna vežba naraštaja i sletska scena. B. Takmičenje muškoga naraštaja I Takmičenje pojedinih vrsta i pojedinaca u vrstama: 1) U šesteroboju, koji obuhvata: a) sletske vežbc s palicama I, II i III sastav; b) obavezna vežba na krugovima u miru te u njihanju; c) obavezna vežba na konju u šir s hvataljkama; d) skok u visinu zaletom; e) bacanje kugle od 5 kg, desnom i levom rukom; f) trčanje na 60 metara. 2) U bojnom takmičenju (po naraštajskom redu takmičenja). II Takmičenje vrsta i pojedinaca u peteroboju: a) trčanje na 60 m; b) skok u visinu zaletom; c) skok u daljinu zaletom; d) bacanje kugle od 5 kg; e) sletske vežbe s palicama I, I'I, III sastav. III Takmičenje u igrama 1) Više odeljenje (naraštajci od 16—18 godine): a) hazena; b) ubacivanjc u koševe; c) odbojka. 2) Niže odeljenje (naraštajci od 14—16 godine): a) odbojka; b) gorodka. IV Takmičenje pojedinaca u zimskim panogama 1) naraštajci do 16 godine: smučanje na 4ikm; 2) naraštajci do 18 godine: smučanje na 6 km; 3) takmičenja u skokovima s mostića. (Ova su se takmičenja već vršila od 31 januara do 1 februara.) V Takmičenje pojedinaca i vrsta u panogama na vodi: A. Plivanje 1) Takmičenja pojedinaca: I stepen, naraštajci do 16 godine: a) 25 m prsno; b) 25 m na leđa; c) 25 m slobodno; d) dva obavezna skoka: 1) skok strmoglavce napred sa zaletom i otskokom sunožno; 2) preokret napred sa zaletom i otskokom; e) dva slobodna skoka. II stepen, naraštajci od 16—18 godine: a) 50 m prsno; b) 50 m na leda; c) 50 m slobodno; d) dva obavezna skoka: 1) skok strmoglavce prema napred sa zaletom; 2) preokret natrag; e) dva slobodna skoka 2) Takmičenje vrsta: a) u štafetnom plivanju 3X50 m. • B. Veslanje Takmičenja vrsta na daljinu od 1000 m, u smeru struje, u pravilnosti i lepoti, i to: a) četvorkom s krmarem. C. Kanuistika 1) Takmičenje pojedinaca: a) u okretnosti na lakim, otvorenim i poluotvorenim čamcima na daljini od 500 m. 2) Takmičenje dvojice: a) u okretnosti na lakim, otvorenim ili poluotvorenim čamcima na daljini od 500 m. Primedba: čamac ne sme biti uži od 78 cm. VI Takmičenje društava i župa u sudelovanju na sletu i u uspesima u svim takmičarskim panogama za naraštaj. Zbirka tekmovalnih vaj za moški naraštaj ŠESTEROBOJ I. Krogi v gugu. (Gug da tovariš.) 1. V zagugu vesa vznosno — v pred= gugu podmet v veso — v zagugu na-opor trzoma — v predgugu zmik v veso vznosno — v zagugu vesa — pri predgugu predkoleb, zakoleb — v predgugu s predkolebom seskok. 2. V predgugu vesa vznosno — v zagugu vesa — v predgugu naopor trzoma — v zagugu spad v veso vznosno — v predgugu podmet v veso — pri zagugu zakoleb — v za« gugu s predkolebom seskok. Doskočni krogi v miru. 3. Iz vese z zgibo vesa vznosno — zakoleb — s predkolebom naopor trzoma —