ACTA HISTRIAE VII.
primljeno: 1998-01-14	UDK 711.8.:711.42(497.5 Dalmacija)"ll/13"
711.42(497.5 Dalmacija)(060.13)"15"
REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA RAZVIJENOG I KASNOG SREDNJEG VIJEKA
Irena BENYOVSKY Hrvatski institut za povijest, HR-10000 Zagreb, Opatička 10
IZVLEČEK
Dalmatinska mesta poznega srednjega veka so bile tipične komunalne družbe. V duhu prizadevanj, da se mesto kot urbanistična celota definira in kvalitetno osmisli, se pojavljajo številne odredbe in institucije, ki naj bi regulirale sam mestni prostor. Določila o ureditvi, vzdrževanju in olepševanju mestnih površin dobijo svoje mesto v prvi vrsti v knjigah mestnih statutov in reformacij, najdemo pa jih tudi v drugih dokumentih, pisarniških spisih, raznih pogodbah in podobno. Komunalizacijo prostora za izboljševanje higiene in varnosti so narekovale pogoste epidemije, požari in pomanjkanje vode v mestu. V poznem srednjem veku se vse več pozornosti namenja tudi samemu mestnemu videzu, posebno javnim mestnim stavbam in osrednjim trgom. Te spremembe bodo vodile tudi k preureditvi mestnih fasad, pa tudi celotnih objektov.
S takimi regulacijami so komunalne institucije preprečevale pretirano širjenje privatnih struktur v javnem prostoru, ki ga je povzročalo povečevanje mestnega prebivalstva. Tipične privatne strukture, ki jih srečujemo v dalmatinskih mestih tega obdobja, so nadgradnje nad ulicami, zunanja stebrišča, balkoni in podobno. S tem ko so zmanjševale prostornost mestnih arterij in ponekod celo spreminjale dele mesta v privatne aglomeracije, so te strukture rušile videz in komunikacijo mesta, zato se sprejemajo natančna pravila ali prepovedi njihove izgradnje. Komunalni prostor je ohranjal svojo integriteto glede prepovedi prodaje privatnega mestnega prostora tujcem ali cerkvenim osebam. Tu sledimo procesu laizacije in komunalizacije, ki je tipičen tudi za druga mediteranska mesta. Večina mest se zaradi že omenjenega povečevanja prebivalstva širi zunaj mestnega obzidja, pri čemer se novi deli (predmestja) urbanistično načrtujejo in obdajajo z obzidjem. Vzporedno s temi spremembami se pojavljajo nove službe, ki naj bi uresničevale te odredbe in odnose, in so predstavljale del celovite komunalne ureditve dalmatinskih mest v poznem srednjem veku.
543
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Dalmatinski su se gradovi formirali kao komune od 12. stoljeca nadalje, a gradske su vlasti postepeno regulirale novu funkciju gradskih prostora te uspo-stavljale jurisdikciju nad njima. Urbane preobrazbe gradova u razdoblju ranog sred-njeg vijeka poremetile su kod starijih naselja njihovu antičku simetriju, a tek u razvijenom srednjem vijeku uspostavljana su nova urbanistička i komunalna pravila. I naselja oblikovana tek u ranom srednjem vijeku, planirala su se i definirala u kasnijem razdoblju, kada su stare strukture nadogradivane ili rušene da bi se postigla bolja rješenja. U razdoblju najveceg urbanog uspona, izmedu 13. i 15. stoljeca, odredeni su osnovni prostorni odnosi, neki kao rezultat komunalnih odredbi, a neki koji su te odredbe i prouzročili.
Najznačajniji izvor za proučavanje odnosa izmedu gradskih vlasti i gradskog prostora su statuti dalmatinskih gradova koji se pojavljuju u 13. i 14. stoljecu, te neki manje, a drugi više sadrže regulacije koje pokazuju ovaj odnos. Ipak, ove regulacije nisu bile sistematične ni izjednačene u svim gradovima. Neke vezane uz grado-gradnju bile su zajedničke svim gradovima i nisu se odnosile se na odredene gradske situacije, vec su odražavale opce srednjovjekovne principe planiranja i gradogradnje razvijene u ovom dijelu Sredozemlja, osobito u Italiji. Druge su bile sastavljanead hoc, kada se pojavila potreba. Ove regulacije osvjetljuju odnos javnog i privatnog prostora, pokazuju funkciju glavnih javnih površina i zgrada, ekonomski važne točke u gradu i slično, a prvenstveno su trebale zaštititi gradski prostor od privatnog za-uzimanja, održavati čistocu i higijenu grada, osiguravati njegovu obranu, održavanje putova i zgrada i sl.
Odredbe o gradogradnji i reguliranju gradskih prostora najdetaljnije su u statu-tima Dubrovnika (Prelog, 1971, 81) i Sibenika. Mnoge nalazimo i u statutima Splita, Trogira i Zadra. U dubrovačkom i splitskom statutu regulacije o gradogradnji okup-ljene su u jednoj cjelovitoj knjizi (V. knj. u oba slučaja), dok su u ostalima uklop-ljene u različite knjige, one o najmu, nekretninama, javnom redu i slično. To je ovi-silo i o razini razvoja odredene gradske cjeline koje su više ili manje zahtjevale ovakve regulacije. Sto se tiče statuta objavljenih u kasnijem periodu, moguce je da odredbe koje više nisu bile potrebne nisu ponovo uvrštavane. Takoder je moguce da nisu više odgovarale gradskoj politici (Zelic, 1995, 37-51). Za ovakav pregled nisu dovoljni samo gradski statuti, koji su pisani izvor posebnog karaktera. Statutarne odredbe često pokazuju samo potrebe i namjere gradskih vlasti ili stanovnika gradana (S>, III, 39). Dokumenti gradskih notarskih kancelarija, odluke vijeca, razni ugovori, testamenti i slično, neophodan su materijal po kome se može pratiti da li se statutarna odredba primjenjivala. Razvoj pravnih i urbanih promjena rezultat je dugotrajnog procesa, antičkog nasljeda i nepisanog običajnog prava(consuitudines), što se ponekad nazire samo u notarskim dokumentima, a ne dolazi u statute.
Iako su se gradovi urbanistički definirali različitim intenzitetom, od 13. stoljeca nadalje u svima se prati povečanje stanovništva, zbog čega se širi gradsko područje
544
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
izvan zidina te povečava broj privatnih struktura unutar grada; shodno tome pojavit če se novi urbani odnosi ali i postaviti prvi komunalni zakoni u kojima se nazire početak urbanog planiranja grada; bilo je potrebno odrediti nove meduvlasničke i medususjedske odnose unutar grada. Odnos javnog i privatnog u kasnosred-njovjekovnom gradu ovisio je i o nasljedenim prilikama, njihovom svakodnevnom koristenju, te težnji komunalnih vlasti da sve prilagodi zajedničkim interesima i cjelovitom planiranom izgledu grada. Gusto izgradeno naselje primoralo je da se oko svake nadogradnje i bilo kakve gradevne intervencije upliče komunalna vlast ili bar susjedi i oni koji su se koristili tim prostorom. Stambeno graditeljstvo prilagodavalo se urbanističkom zakonu, uskladivala su se pročelja, visina kuča, krovovi i dimnjaci, smjer i red trgova i ulica.
Ulice i trgovi kao bitne komunikacijske cjeline grada morale su biti posebno održavane i korigirane. Gradnja drvenih ili kamenih struktura uz privatne kuče a na javnom prostoru, pokušala se spriječiti posebnim regulacijama. Na ulicama se po-javljuju pomične strukture koje su trgovci i zanatlije iznosili ispred svojih dučana i time ometali promet (Fiskovič, 1969, 54). Stanovnici Trogira su gradili i kamene klupe ispred svojih kuča, gdje su mogli raditi svoj posao ili se odmarati. Može se pretpostaviti da je i njihova gradnja morala biti odobrena od gradskih vlasti, barem što se tiče večih prigradnji, kao što je to bio slučaj sa vanjskim stubištima. Nekoliko takvih klupa je još sačuvano ispred trogirskih kuča, kao i one koje su sagradene na prostoru placcae. Osim u gradskim kučama, i na ulicama su do nedavno bili sačuvani tragovi "turnjeva" za tiješnjenje vina i ulja; ovakvi su se poslovi obavljali izvan kuča, osobito onih koje nisu imale unutrašnje dvorište. U Sibeniku je obrtnicima i trgovcima bilo zabranjeno iznositi robu na ulice, jer su se tako zakrčivale ulice (Kolanovič, 1995, 27). Ovakve su strukture bile samo djelomično tolerirane: tezge i klupe ispred kuča i dučana u Sibeniku nisu smjele prelaziti štirinu od dva šibenska lakta, odnosno i manje ako je bilo potrebno. I u firentinskom se zakonu iz 1325. godine zabranjuje držati stolove i klupe ispred dučana, ako su one bile šire od jednog lakta (Friedman, 1992, 73). Ove su se odredbe sigurno ticale glavnih i prometnih ulica grada koje su morale osiguravati javni protok ljudi i roba. Sličan je stav prema izgradnji balkona i terasa koje su se pružale nad ulicom. S jedne strane ove su nadogradnje oduzimale svjetlo ulici, a katkad i prekršile pravilo o odredenom razmaku izmedu dva vlasništva. Ako su balkoni bili nestabilni, poduprli bi se posebnim konstrukcijama i tako zapravo tvorile ilegalni portik. U talijanskim gradovima strehe kuča smjele su biti tolikeda s jedne i druge strane ulice ostave razmak dužine barem 1,5 lakta - cca. 80 cm (Bocchi, 1990). Nad splitskim ulicama podizati bilo kakva stršeča zdanja koja bi oduzimala prostornost arterija (SS, V, 6). U Dubrovniku je bilo odredeno na koji način se izvodi prigradnja "na svojoj polovici neba" (SD, V, 5), a odredivala se i visina izgradnji kako bi se ispod mogle "prenositi bačve i bačvice, a žene nositi na glavi kabliče" (SD, V, 2). Ovakve odredbe nisu bile rijetkost ni u
545
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Italiji, gdje je višina na kojoj se smio sagraditi balkon bila oko 10 stopa. Tako se statutima odreduje pravilan i harmoničan izgled fasada, koje su bile jedne od glavnih struktura izgleda grada, te se nisu ostavljale na volju samog vlasnika. Taj primjer je osobito izražen kod pravila o gradnji balkona i loda, ali i izgleda fasada, pa čak i zidova unutrašnjih dvorišta. Oni su, ako nisu bili ukusno uklopljeni u gradsku cje-linu, ili su bili nepraktični zbog gradskog prometa, pregradivani, pa i rušeni (Friedman, 1992).
Posebna invazija na zajednički prostor unutar bedema, koja se javila s povečanjem broja stanovništva unutar zidina, bile su nadogradnje (mostovi) iznad ulica gradene kao stambeni (privatni) katovi, pretvarajuči ulicu katkad u jedva prolazni tunel. Konstrukcije koje su kao svodovi spajale dvije kuče (u pravilu istog vlasnika), bile su često od drva, ali preživjele su samo one kamene. Zbog osiguranja javnog reda unutar grada, od 13. i 14. stolječa ovakve se konstrukcije zabranjuju, da bi se osigurala kontrola nad cijelim područjem komune, koje bi u drugom slučaju bilo podijeljeno na male dobro obranjive cjeline. U Bologni, primjerice, osim što je u 13. stolječu bila zabranjena gradnja ovih konstrukcija, bilo je naredeno da se sruše i postoječi mostovi, ali samo oni koji nisu imali stambene nadogradnje (Bochi, 1990). I u mnogim drugim talijanskim komunama odreduju se zabrane protiv zauzimanja komunalnog prostora, te se za taj zadatak odreduju i posebni službenici (balivi viarum). U Firenci su se ovakve privatne nadogradnje morale odmah razrušiti. Izgradnja ovih prolaza se ipak nastavlja, te se mijenja odnos javnog i privatnog: ono što je početkom 13. stolječa bilo javno i zaštičeno od privatne gradnje, kasnije poprima potpuno privatni karakter, te ovakvi prolazi dobivaju značenje javnog korištenja privatnog prostora.
U Splitu se spominje dosta ovih prolaza kao anditi, androni, portici (CD, VI, 2; VII, 35, 121, 330). Regulacija dubrovačkog statuta odreduje način izgradnje ovih prolaza, uskladujuči postoječe odnose sa novim gradevinskim planovima. Vlasnici kuča koji su posjedovali nešto (privatnog) zemljišta kuda su trebale voditi nove ulice podgrada, smjeli su podizati svodove nad ulicom. Oni koji su nakon novog rasporeda kupili kuču na istom mjestu, kako to kaže odredba statuta, nisu mogli "slobodno podizati te svodove" (SD, V, 41). Očito je privatno vlasništvo imalo svoju težinu unutar zidina, iako se moralo prilagoditi gradskoj cjelini i zajedničkim interesima. Gospodari ovih zemljišta morali su jedan drugome dati prolaz i nagoditi se medu-sobno, što pokazuje da su ovi prolazi mogli imati ulogu javnog prolaza na privatnom zemljištu, ili pak predstavljati nadogradnju privatnih katova nad javnom ulicom. U Rovinju se, na primjer, ovi "pothodnici" nazivaju sotoportici, a njihova funkcija nije bila samo pristup i komunikacija, več su nad njima, kao i u drugim primjerima, sagradeni i stambeni objekti (Tadič, 1982). Iako su ovi prolazi mogli biti dobro iskorišteni za ružnog vremena, kao zaštita od kiše i vjetra, oni su ipak oduzimali prostornost ulica pa tako i grada, pretvarajuči neke njegove dijelove u privatne aglo-
546
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
meracije, bez kontrole, a postepeno i pristupa. Zbog isključivo privatnog koristenja, neke ulice mijenjaju naziv u via privatorum, sto je očit dokaz promjene njihove funkcije ali i percepcije stanovnika prema ovom gradskom prostoru. U Sibenskom statutu spominju se takoder posebno via publica i via vicinale, te se i u jednima i u drugima statutom zabranjuju bilo kakve privatne nadogradnje. U gradovima se ponekad pojavljuju proširenja na kraju slijepih ulica oblikujuči neku vrstu vanjskog dvorišta koje su upotrebljavali stanovnici okolnih kuca; prostor je pripadao komuni ili djelomično vlasniku gradske parcele, ali se pretvorio u zajednički prostor odredene stambene zone. U Dubrovniku zajednicki prostori stambenih zona predstavljaju dvorišta smještena u unutrašnjim dijelovima gradskih blokova (Planič-Lončarič, 1988-89). I u talijanskim se gradovima takoder se razlikuje pojam via publica od viae vicinale. Ova je posljednja, kao mjesto proširene privatnosti medu susjedima gubila svoje javno značenje, a često se radilo o slijepoj ulici ili samo proširenom zajedničkom dvorištu. Tako statut Perugie dopušta da via vicinale bude uža od javne ulice.
Reguliranje prostora bio je postepen proces, te su zakoni morali biti fleksibilni. Ipak, komunalne vlasti pokazuju namjeru da se pojedinačno podvrgne zajedničkom (odnosno privatno javnom), te da se osigura kontrola nad cijelim područjem komune. Tek s javnim ulicama koje protječuči gradom povezuju sve njegove dijelove, sred-njovjekovni grad postaje smislen gradski organizam, a privatne nadogradnje vrijedale su komunalni integritet. Kazne za zauzimanje javnih površina u Sibeniku bile su dvostruko veče od onih koje su bile odredene za zauzimanje privatnih posjeda (SS, VI, 130, 131; ST, III, 66). Zakon zastare posjeda takoder je bio moguč jedino u slučaju privatnog vlasništva dok u slučaju javnog uopče nije dolazio u obzir. Tako je u Sibenskom statutu odredeno da neometano posjedovanje zida izgradenog na tudem zemljištu daje za godinu i pol dana sva vlasnička prava onome tko ga je izgradio (S>, III, 56). U istoj se odredbi naglašava da se to ne odnosi na javno područje: In loco autem communis nullo modo tale aedificium praeiudicet ipsi cmmuni quocumque tempore.
Pravo svakog gradanina Sibenika, bilo je prema statutu, dojaviti o trošnosti svake zgrade, ako bi kao takva bila prijetnja susjedima. Ako bi kurija i knez zaključili da je zgrada zaista u trošnom stanju, vlasnik bi je bio primoran popraviti ili srušiti u roku 8 dana (SS, VI, 81). Ponekad su ovi meduvlasnički odnosi bili kompliciraniji, na primjer ako je kuču posjedovalo više vlasnika (SS, R, 33). Ova se regulacija javlja i u Splitskom statutu (SS, III, 92) kao i u Dubrovačkom (SD, V, 17). Trošne gradevine zahtjevale su društvenu intervenciju jer su ugrožavale ne samo vlasnike i susjede, več i sve prolaznike, a takoder su narušavale izgled grada. U splitskom statutu se odred-bom o uklanjanju trošnih kuca potiče gradnja kamenih (SS, VI, 26), čime se povečava gradska sigurnost i razina kulture stanovanja. Postavljaju se i pravila izgradnje i meduvlasnički odnosi (SS, V, 19): ulice Splita sa trijemovima iz prekomunalnih vremena se sužavaju, pa iako se raster glavnih komunikacija zadržao, prostorne su
547
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
regulacije definirale novonastalu situaciju i davale joj nove smjernice. Prema statutu je bilo zabranjeno podizati nadogradnje koje bi oduzimale prostor ulicama.
Statut Trogira ipak sadrži odredbu o zaštiti komunalnog (javnog) vlasništva u gradu, u kojoj je gradskom knezu odredeno da kontrolira one prostore u gradu koji su komunalni (terreni communis), te da sprijeci neplanirano naseljavanje na njima (ST, I, 14). Odredba šibenskog statuta iz 1391. godine Quod nullus facit habi-tationem super loco Communis zabranjuje gradnju na javnim površinama, ali i dokazuje da se ove odredbe nisu uvijek poštovale. Zabranjena je bila i izgradnja kuca ili drugih nastambi super locis Communis Sibenici extimatis et solutis per Commune Sibenici. Radi se o djelovima gradskog prostora koji je komuna procijenila i otkupila od prijašnjih vlasnika. Izuzeta su procijenjena zemljišta za koje otkupnina nije isplacena. Ovakve procjene obicno su prethodile urbanistickim zahvatima. U zapisima sudskog pocesa iz 1443. godine postoji podatak o inicijativi komunalnih vlasti iz 1384, dakle u periodu nakon mletackog razaranja 1378. i požara 1381. godine (Kolanovic, 1989).
Gradovi su pokušali sprijeciti da se komunalno zemljište rasprodaje strancima. Reformacija trogirskog statuta iz 1390. godine odreduje da "nijedan gradanin, stanovnik ili pripadnik distrikta grada Trogira od sada pa unaprijed ne smije i nije ovlašten dati, darovati, otuditi, oporukom ostaviti, prodati, zamijeniti, dati u zalog, dati umjesto isplate, dati u zakup ili miraz ili na bilo koji drugi nacin stvoriti obvezu na nekom nepokretnom dobru, koje ima u gradu ili distriktu, nekom strancu koji nije podvrgnut trogirskoj svjetovnoj vlasti" (ST, R/I, 62). Nekretnine u Sibeniku takoder se nisu smjele prodavati strancima, pa ni distriktualcima (S>, IV, 45). Kasnije je slic-nim zabranama ograniceno širenje crkvenih posjeda na prostoru grada (S>, R, 161, 162, 178). Ove propise nalazimo i u ostalim dalmatinskim statutima (SZ, III, 14, 15, 23, R/I, 17, R/II, 59, 60; SD, VIII, 96).
Tipicne privatne prigradnje na ulicama bile su vanjska stubišta koja su vodila s ulice na prvi kat kuce. Njihova se izgradnja kontrolirala i ogranicavala, ponekad i zabranjivala, što je karakteristično i za druge gradove ovog dijela Sredozemlja. Ako kuca nije imala dva ulaza, na ovaj se nacin mogao razdvojiti stambeni prostor od radnog. Tako se nije moralo prolaziti kroz ducan da bi se došlo do stambenih pro-storija, osobito ako je prostor ducana u prizemlju bio iznajmljen ili cak pripadao drugom vlasniku. U Sieni su vanjske stepenice bile ne samo zabranjene, nego su se i one postojece morale rušiti. Osim što su ometale promet, ovakve su stepenice "naru-šavale status i izgled grada" (Friedman, 1992). Ipak, statutarne odredbe nisu uvijek mogle sprijeciti prigradnje, osobito one s tako prakticnom funkcijom, te one do danas postoje u mnogim gradovima.
Vanjska stubišta u Dubrovniku mogla su se graditi u širini trecine ulice koje pripadaju kucama; ovu odredbu nalazimo i u talijanskim statutima, gdje se propisuje da jedna trecina ulice uvijek mora ostati "otvorena prema nebu". Stepenice koje su
548
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
podignute prije kodificiranja statuta (1272.), a prelazile su u svojoj širini više od trečine ulice, mogle su ostati kakve jesu (SD, V, 1, 2). Ipak, u dubrovačkim ulicama koje teku u smjeru istok-zapad, bili su odredeni novi pristupi kučama koji su mogli imati samo jednu stubu izvan fasade. Ovo čiščenje ulica je dio velikih regulacionih zahvata koji su stvoriti tako pravilan urbanistički izgled grada. Vanjska su stubišta bila zabranjena u dijelu burgusa, što je ponovo zabranjeno u reformacijama iz 14. stolječa. Očito je da se rušenje nije tako lako provodilo. Promjene koje su se vršile bile su postepen proces koji se morao prilagoditi i potrebama stanovnika. Osim u praksi i u nekim se odredbama vidi fleksibilnost prostornih regulacija. Kada je 1329. godine odlučeno da se sruše sve vanjske stepenice u jednom dijelu Dubrovnika, zaključeno je takoder da če pojedini vlasnici moči naknadno obnoviti pojedina stubišta, i to po odobrenju tres bonis homines koji su za to odmah bili odredeni. Naime, veliko viječe Dubrovnika je odredilo da se na "Stražnjoj ulici" počevši od vrata iza katedrale pa sve do hridine Lave del Campo uklone i sruše sva stubišta s obiju strana ulica. Godine 1332. malo je viječe zaključilo da se i sa ostalih gradskih ulica skinu vanjska stubišta (Nodari-Krstelj, 1979). Kada se rušenjem vanjskih stubišta u Dubrovniku pokušala uspostaviti stroga linija ulice, ulazni prag bio je odreden kao konačna granica javnog i privatnog prostora. Tako se uredenje pojedine gradske kuče usmjerilo prvenstveni na njenu fasadu, koja je svojim portalom, prozorskim otvorima i različitim arhitektonsko-plastičnim elementima predstavljala vlasnika kuče. Fasada dakle dobiva svoju naglašeno reprezentativnu ulogu kada je zbog zabrana nadogradnji, individualnost objekta ograničena na plošno izražavanje.
U trogirskim notarskim spisima nailazimo na više primjera gradnje ovakvih vanjskih stepenica: facere scalas super portam canaue (MT, I/1, 39, 40), koji pokazuju da su gradnju ovih stubišta trebali odobriti komunalni službenici. U ovim se doku-mentima vidi kolika je širina ovih stubišta bila dozvoljena u Trogiru, što nije posebno naznačeno u statutu:... possit facere scalas ante suam domum, ita quod via remaneat et sit larga et ampla tribus brachiis et medio (MT, I/2, 24). Jedan primjer spominje kako ove stepenice moraju biti tantum amplas quantum sunt alie scale lapidee dicte domus (MT, I/1, 481), što pokazuje potrebu komunalnih vlasti da planirano uskladi izgled gradskih prostora. Notarski dokumenti spominju da su ovakve izgradnje bile moguče jedino ako su bile prilagodene "običajima grada Trogira" i ako nisu bile protiv interesa susjeda (TS, 142; MT, I/1, 96, 481)1
...non poterat facere contra illos aliam nouitatem . Naglašava se da troškove nadogradnji kao što su kamene vanjske stepenice, vlasnici snose sami, buduci da su bile njihovo privatno vlasništvo. ...omnibus suis expensis scalas cum placca... ponendo.. . U jednom trogirskom notarskom zapisu postoji zahtjev za izgradnjom scalas et placam, gdje placca predstavlja prostor na vrhu tih stepenica (in capite scalarum), ispred vrata na prvom katu. Ovaj je prostor morao biti posebno dozvoljen, jer je ponekad bio širi od stepenica koje su vodile do njega, te je predstavljao okupiranje "javnog prostora" nad ulicom. Trogirske placcae su cesto postajale pravi mali balkoni, te nailazimo na narudžbe za izradu voltam que stat sub placca scalarum ili unum sedium per scalas et placcam.
549
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
U Sibeniku je 1385. godine Veliko vijece zabranilo izgradnju ovih vanjskih stu-bišta, balatorija (S>, R, 43)2 ili bilo kakvih konstrukcija na glavnim ulicama, a 1459. i izgradnju drvenih stepenica na kucama pokrajnih ulica. Slične zabrane nalazimo i u splitskom statutu (SS, V, 6). U Zadru na prvi kat redovito prilazilo vanjskim stubištem iz dvorišta a prizemlje je služilo za skladišta konobe i ducane (Petricioli, 1962). Ovdje vanjske stepenice datiraju tek iz kasno gotičkog razdoblja, te se može pretpstaviti da su romaničke bile drvene. Neke od vanjskih stepenica bile su rušene i zbog proširivanja prizemnih vrata, tipičnih za gotičko razdoblje (Fiskovic, 1952). Zabrana vanjskih stepenica izazvala je i pojavu novog tipa gradske kuce, jer je njen oblik morao proizaci iz položaja u cjelini (Prelog, 1971). O svakom gradevinskom zahvatu u Sibeniku trebalo je izvijestiti kneza i kuriju. Godine 1447. zabranjuje se u Sibeniku bilo kakvo rušenje ili izgradnja bilo na glavnim bilo na sporednim gradskim ulicama bez dozvole komunlanih vlasti (S>, R, 264). Slične odredbe nalazimo i u splitskom (SS, III, 91; V, 6) i dubrovačkom statutu (SD, V, 44).
Iz sigurnosnih razloga bilo je zabranjeno graditi kuce uz zidine naselja (SS, V, 9). Bedemi su bili javni prostor koji je zbog svog karaktera bio pod posebnim nadzorom komune. U svrhu da se bedem oko grada i predgrada što prije dovrši, statuti odreduju gradskom knezu da godišnje da sagraditi odreden dio gradskih zidina. Prema statutu svaki je potestat Splita morao dati sagraditi deset koraka bedema (Novak, 1949). U svrhu da se bedem oko predgrada što prije dovrši, naredeno je u statutu da svaki potestat dade načiniti 2 vapnenice koje ce mu dati potrebno vapno. Nadalje se pro-pisuje "neka se nitko ne prisloni sa svojom kucom na bedem predgrada ili grada". Jed-na odredba proglašava čitavu kasnoantičku palaču zašticenim zajedničkim dobrom (SS, R, 80).3 Gradnja zidina potiče se od strane komune na razne načine.4 Gradsko vijece Sibenika otkupilo je posjede i kuce privatnika ispred Dominikanskog samostana da njihovim uklanjanjem dobije novi prostor za gradske bedeme. Stanovništvo tog područja preseljeno je unutar zidina (Zelic, 1995). U Trogiru je bilo odredeno i isko-pavanje jarka oko grada, na koje su bili obavezni svi stanovnici komune. Bedemi koji su ogradivali predgrada posebno su zašticivani, možda zbog svoje slabije strukture.
U dalmatinskim gradovima vec se od 13. stoljeca javlja institucija egzaminatora -curia examinatorum (Schulz, 1994) koja se brinula za medusobne odnose izmedu privatnih vlasništva s jedne strane, te vlasništva i komunalnog prostora s druge strane. Hvarski statut definira ulogu egzaminatora: ispitati i pregledati mede, biti
...quod de caetero nulla persona...audeat, nec presumat facere aut fieri facere ballatorium nec scallas nec aliquid aliud aedificium super viam Commune Sibenici.. . ...quod nullus presumat rumpere murum civitatis Spalati ...
U statutu je odredeno da potestat zajedno sa viječem sudaca i savjetnika dužan urediti "zid kurije Sabaka sve do ugla kule Petra Petrarkinog" i on je dužan prisiliti na zgodan način sve one koji imaju kuče i zidove u spomenutoj kuriji, da podignu zid spomenute kurije, koji je u moru tako visoko koliko če komuna podignuti svoj, a komuna je dužna da im dade radnike, koji če sagraditi taj zid. Ova kurija Sabaka bila je prema tome uz more vjerojatno na mjestu kuda je išao bedem predgrada.
550
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
nazočan pri prodaji nekretnina, te kontrolirati da netko nije zaposjeo komunalno zemljište (SH, I, 7). Ova se institucija spominje i u trogirskim dokumentima 13. i statutu 14. stoljeca (ST, I, 68),5 gdje su egzaminatori ispitivali isprave koje je sa-stavio notar (Margetic, 1971).6 U talijanskim su komunama postojali službenici terminatores terrarum čija je zadaca bila kontrolirati granice vlasništva i mjeriti posjede i zemljišta, a granice su bile označavane specijalnim oznakama(termini).
Kasnije se javlja i služba tzv. mensuratora (mjernika) koji su imali dužnost mjeriti nekretnine kod njihove prodaje ili otudivanja i označavali granice u prisustvu zainteresiranih (ST, II, 25), pomocu odredenih mjera za dužinu. Comes je svaki mjesec morao ispitivati da li se mjere u privatnom posjedu slažu sa mjerama za nekretnine pohranjenim u palači (ST, I, 20), čiji su standardi bili cesto uklesani na javnim mjestima tipični su za dalmatinske gradove (Dubrovnik, Split, Trogir7 Sibenik, Ston, Korčula) (Ivančevic, 1994). Od 15. stoljeca uvode se mjere koje su vrijedile u Veneciji, te su uzorci bili držani u komunalnoj kancelariji8
Odredivanje javno-privatnih odnosa u gradskim četvrtima dalmatinskih gradova bilo je često prepušteno (Mirkovic, 1951)9 odluci predstavnika komune koji se nazi-vaju tres boni homines (ST, III, 26). Oni su osim što su uredivali odnose medu susje-dima, utjerivali za komunu polovicu nekretnina pokojnika koji je umro bez testamenta i bez djece (ST, III, 16). Sibenska komuna odredila je 1404. godine tri plemica (S>, II, 115)10 na rok od tri mjeseca koji su imali procjeniti dio zemljišta, zida ili nastambe koji graniče s nekim drugim (S>, R, 158). Niti jedna se zgrada u Sibeniku nije mogla podici bez suglasnosti 5 odredenih plemica. Ovi su izmedu ostalog mogli odredivati smjerove ulica, te proširivati ulice tamo gdje je to bilo potrebno. Slična odredba nalazi se i u Dubrovačkom statutu (S>, R, 197; SD, V, 44). Godine 1438. odreduje se pravo prvokupa nekretnina u korist susjeda. Prvi je susjed koji posjeduje neko vlasništvo pod istim krovom, drugi ako ima zajednički zid, i treci onaj čiju kucu od prodavane dijeli odvodni kanal: qui habet murum a calle de grondali (S>, R, 240). Odredivanje medu-susjedskih odnosa bilo je u pravno i urbanistički razvijenijem Dubrovniku bilo izraženo ovako: "ako netko na svojoj kuci ili zemljištu izvede gradnju u kamenu i vapnu,
5	Egzaminatori su bili prisutni kod pisanja testamenta; u Trogiru se u 14. stoljecu nazivalo tim ima-nom 6 službenika.
6	I. Beuc smatra da Me egzaminator u dalmatinskum gradovima kontrolirao promet nekretnina i bio zaštitnik posjedovnih odnosa. Ipak, glavna je uloga egzaminatora bila službena ovjera notarskih i službenih dokumenata.
"Mjerni trokut" na trogirskoj krstionici sadržavao je dužine standarnih jedinica mjera u 15. stoljecu (pedalj, stopa, lakat, korak).
8	U Trogiru od 1437.
9	Samo 1272. godine, spominju se 33 slučaja kupovanja sitnih parcela u Trogiru, pa je razvoj ovih komunalnih službi očito rezultat potreba komune. Na primMer, malo mMesto u gradu imalo Me ciMenu kao i dva Mutra zemlMe (14 vretena) izvan grada. Kucica ili koliba prodavale su se u 13. stolMecu za 10-13 livara, a kuca za stanovanje 24-600 livara.
10	Ova je institucija sličnoj onoj koju su imali boni homines.
551
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
pa ta gradnja bude komu na štetu, onomu koji ima zatražiti polaganje računa zbog rečene gradnje neka je slobodno podici tužbu" (SD, V, 13). I u splitskom statutu odredene su mjere koje su uskladivale zajedničke interese susjeda i neka pravila stanovanja (SS, V, 19). Sličan primjer vidimo i u Sieni, gdje se pregradnje u susjedstvu (via vicinale) dozvoljavaju jedino uz odobrenje svih susjeda (Friedman, 1992).
U nekim se gradskim statutima pojavljuje odredba (Fiskovic, 1952), u kojoj se zabranjuje da se kuce grade tako da se naslanjaju jedna na drugu. Prostor izmedu dvije kuce je u jednom zapisu definiran kao terra que remanet pro lumine fenestra-rum domus (MT, I/1, 127, 153, 154, 155). Po načinu izgradnje romaničkih i gotičkih kuca vidi se poštivanje ovog pravila, te postoje vrlo uski prolazi izmedu kuca, a potvrduju ih i notarski dokumenti tog vremena. U drugoj polovici 13. stoljeca komunalni su službenici odredivali da se kuce moraju graditi tako da se ostavi meduprostor za slijevanje vode s krova (MT, I/1, 278, 389; II, 78) Jedan vlasnik kuce tražio je od opcine 1274. da mu dopusti gradnju unam canalem ... per quam iret aqua que caderet de domo (MT, I/2, 17).
Rimsko pravo takoder sadržava odredbu da postoji minimalni razmak izmedu kuce i granice zemljišta na kojoj stoji. Jedna od čestih odredbi i u talijanskim srednjo-vjekovnim statutima bio je prolaz koji se uspostavljao izmedu zida kuce i granice vlasništva (oko 1 stopa - 43,5 cm), da se može slijevati voda sa krova, iz prozora, ili da ovuda teku kanali (Bocchi, 1990). Ovi se prolazi nazivaju androne, chiassi ili intercaselle. U Veneciji su se uski prolazi izmedu kuca nazivali calli; oni su skoro svi bili privatan posjed te su se prodavali zajedno sa kucama. U starim se kupoprodajnim ugovorima 13. stoljeca spominje njihova sigurnost i sloboda prolaza (Molmenti, 1888). Običajno je pravo u talijanskim gradovima odredivalo "pravo na svjetlo", odnosno samo je jedna kuca mogla imati bočne prozore. Prostor izmedu gradskih kuca, uzak i mračan, nije bio upotrebljavan kao prolaz ili ulica. Buduci da je njegova uloga i bila skupljanje kišnice i prljave vode, a zajedno s time i mnogih drugih nečistoca, ovo je mjesto bilo nehigijensko i vjerojatno se često pretvaralo u pravo smetlište. U dalmatinskim izvorima susrecemo pojam androna koji se objašnjava na razne načine, a vjerojatno je i imao više značenja (Fiskovic, 1989; Marasovic, 1994; CD, II, 261, Kečkemet, 1985).11 Ponekad je istovjetan sa pojmom angiportus, koji se odnosio na tijesnu odnosno slijepu ulicu (MR, II, 243; LL, I, 39),12 kut okružen s više kuca. Ako je takav kut zatvarala kuca jednog vlasnika tu se vjerojatno bacalo smece. U trogirskim notarskim dokumentima uzak prostor inter domum etparatineam naziva se androna (MT, II, 57). Zato androna u nekim dokumentima ima značenje smetlišta, pa čak i latrine. U trogirskom statutu iz 1322. ovaj pojam je upotrebljen za mjesto gdje se
11	Ipak, najčešce je androna označavala nadsvodenu ulicu u gradu, odnosno natkriti prostor uz kucu, nešto slično atriju. Zanimljivo je da se u gotičkom razdoblju mletačke arhitekture androna naziva prolazni trijem u prizemlju palače s unutrašnjim dvorištem.
12
...Marinus de Dersa, Mathe Nicole de Menze facti fuerunt ad faciendum evacuari andronam .
552
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
drži smece ispred kuce, koje je trebalo držati zatvoreno i redovito čistiti (ST, II, 58).
U izvorima se nailazi na pojam anditus koji je označavao nužni prolaz ili prolaz izmedu kuca (MT, I/l, 66, 436).13 Značenje nužnog prolaza ovaj pojam ima i u tro-girskom dokumentu gdje vlasnica kuce treba pro sua de ipsa canaua a cantone muri caneue Martini de Casaricca usque in medietatem mutelli margini inferioris sicut trait in anditum... (MT, I/l, 292), gdje mutellus ima značenje konzole, potpornja. U Splitu je pojam anditus upotrebljavan kao uzak prostor izmedu kuca (angustum inter domos), a tu su bili izgradeni i bočni prozori - fenestram super anditum (SS, R, 3l), često upotrebljavali za izbacivanje smeca i izlijevanje vode. U odredbi dubrovačkog statuta iz 1296. godine predvida se prostor izmedu susjednih kuca širine 3 palme (76, 8 cm), koji je trebao služiti za kanale (gotales ili gatti) (SD, VIII, 57; Jeremic, I, 56).14 Vremenom su se oblikovala posebna pravila o slijevanju vode iz ili sa kuca, širina žljebova ili krova. U Sibeniku je Veliko vijece 1459. godine odredilo da uz ivicu krovnih krila na zidanicama i nezidanicama mogu stršiti pola stope preko zida samo kameni žljebovi ili konalice (cum grondalibus lapideis) (S>, R, 280). U dubrovačkom je statutu bilo odredeno da nitko ne smije svoj krov tako postaviti da voda pada na tudu kucu (SD, V, 43).
Stanovnici su bili obavezni čistiti prolaze izmedu kuca, te puštati da se prljavština slije na glavnu ulicu. Latrine koje su se gradile u ovom prostoru vremenom su morale biti zatvorene ili sakrivene pod zemljom. Dubrovački statut odreduje da septične jame u burgusu moraju biti pod zemljom. Ti su se kanali u početku slijevali u jame, koje su bile ispod kuca ili ispod ulica. Talijanski su statuti vec od 13. stoljeca odredivali da se ovi prolazi zatvaraju, te da se rade zatvoreni kanali ili smetlišta, ne samo zbog izgleda, vec i higijene grada. I u dalmatinskim se gradovima neki od ovih prolaza kasnije zatvaraju, bar do visine prvog kata ako je kanal postao podzemni, dok su drugi postajali javni putovi.
U Dubrovniku je 1376. godine donesena zakonska odredba u Velikom vijecu, da kuce koje ce se ubuduce zidati, od Ulice sv. Nikole (današnja Prijeko) do Place, pa one uz tu ulicu i kod zemljišta nadbiskupije ne smiju imati meduprostor (stricturas), vec moraju biti spojene. Tom odredbom je bilo naredeno da nitko ne smije nad tim medu-prostorom otvarati prozore, a oni koji ih imaju, da ih moraju zazidati (Beritic, 1958). Prvi dio ove odredbe važan je zbog estetskog izgleda kuca i ulica, ali je još važniji zbog higijenskih razloga, jer je time spriječeno da nečist iz otvorenih kanalizacija strmog dijela grada dolazi na ulicu, a ujedno da nitko u ravnim predjelima grada nema
13
Tako jedan dokument navodi da Demencia pro suis paratineas debebat habere anditum per curiam Sabacoli, gdje se morao osugurati prolaz preko svog vlasništva. U jednom ugovoru pri podjeli kuce izmedu dva brata, piše da debeat habere et habeat anditum per placcam de foris . Značenje nužnog prolaza ima i u dokumentu gdje vlasnica kuce treba pro sua de ipsa canaua a cantone muri caneue Martini de Casaricca usque in medietatem mutelli margini inferioris sicut trait in anditum... .
14	U Veneciji su "gatoli" bili podzemni kanali kroz koje je otjecala nečist.
553
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
izmedu kuča otvorenu kanalizaciju. Drugi dio odredbe trebao je spriječiti da gradani bacaju smeče u meduprostor, odnosno otvorenu kanalizaciju u tom prostoru.
Ovo je predstavljalo prvi korak prema spajanju fasada i izjednačavanju pročelja. Ovaj sistem javio se krajem 13. i u 14. stoljecu, ali je sistem kanala i dovoda vode postao djelotvoran uglavnom tek u 15. stoljecu. Ovakve odredbe donošene zbog higijenskih razloga, ujedno su dovele do ljepšeg izgleda grada i organiziranih rješenja, dajuci ulicama kontinuiranu liniju. Ove promjene dokaz su novog načina gradnje i pristupa vlasništvu, jer pretpostavljaju i drugačiju podijelu na plotove, koja je bila rezultat povečane potražnje za gradskim prostorom, odnosno naseljavanja.
Odredbe o javnom redu i čistoči vezane su za higijenu grada koja je bila neop-hodna za sprečavanje epidemija, ali i za izgled grada kojem se počinje od ovog razdoblja na dalje pridavati sve veče značenje. Ove su odredbe bile propisane u korist što kvalitetnijeg zajedničkog života, što je bio jedan od zadataka komunalnih institucija. Talijanske komune su statutima održavale higijenu kako javnih tako i privatnih prostora; regule su odredivale gradnju smetlišta, zabranjivale bacanje smeča kroz prozor i slično (Fumagalli, 1994). Talijanski su statuti 13. stolječa takoder odredivali da gradani čiste ulicu ispred svojih kuča, a neki su odredivali i popločavanje ulice, koje je imao nadgledati predstavnik odredene četvrti (contrata). Osim očuvanja gradske higijene, uvjek je naglašavano da se mora održavati i uljepšavati izgled grada.
U dalmatinskim se gradovima postepeno razvijaju službe koje su se brinule o održavanju gradskih prostora. Čiščenje ulica vršili su u dalmatinskim gradovima komunalni čistači. Godine 1415. uvedena je u Dubrovniku stalna služba gradskog čistača, nakon čega su zaposlena četiri službenika sa godišnjom plačom po 15 perpera. Država je svakom od njih morala dati dva vedra i dvije željezne lopate. Oni su imali dužnost paziti da nitko ne baca smeče na ulicu ili u neku srušenu kuču. Ako su uhvatili prekršitelja, on je trebao platiti kaznu od 3 dinara, od čega je pola išlo u gradsku blagajnu, a pola čistačima koji su se trebali pobrinuti da se smeče iznese iz grada (Jeremič, I, 52). I po trogirskom statutu, knez i kapetan grada trebali su imenovati četiri službena čistača, (mundatores) koji su trebali kontrolirati da ulice i putovi budu jednom mjesečno očiščeni od kamenja i nečistoče (ST, I, 15). Četiri splitska nadzornika putova, mostova i izvora bili su dužni da one koji su trebali urediti splitske putove, izvore i mostove, prisile na izvršenje njihove dužnosti (SS, V, 13). U tu svrhu oni su mogli kazniti neposlušne kaznom do 5 solda. Za izvršavanje njihovih naloga morao im je potestat uvijek, kadgod bi zatražili, staviti na raspo-laganje gradske rivarije. Splitsko viječe odredilo je 1358. godine da se nadu 4 čov-jeka, koje če plačati komuna, sa zadačom da čiste ulice pa "da grad Split bude pun lijepa mirisa a ne onečiščen smradom".
Ipak, i samim je gradanima bilo naredeno da čiste prostor ispred svojih kuča, te da održavaju kanalizaciju i smetlišta. Trogirski statut odreduje stanovnicima da drže
554
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
zatvorena smetlišta (andronae) ispred svojih kuča, a bili su ih dužni očistiti jednom godišnje (ST, II, 58). U stambenim dijelovima grada gdje su ulice bile poluprivatne, ili gdje su kuče imale zajednička dvorišta, održavanje je bilo prepušteno gradanima. U Splitu je svatko bio dužan da ispred svoje kuce mete i odstrani nečistoču (SS, R, 27). U statutu je bilo odredeno i da se zatvore otvori nužnika koji su do tada bili na javnim ulicama, te da se mogu otvarati samo u svrhu čiščenja. U dubrovačkim ulicama uz sjeverne gradske zidine gdje su kuče imale otvor samo sa jedne strane (s obzirom da na suprotnoj strani nema kuča), stanovnici su bacali smeče i nečist na ulicu, te je Vlada odredila posebne mjere. Krajem 15. stolječa nareduje se izgradnja kanale za nužnike i pila, što su imali kontrolirati posebni činovnici. U trogirskom statutu bilo je zabranjeno bacanje kroz prozor ili balkon nečistoče i prljavu vodu "tijekom dana i noči" (ST, II, 57).15 Jedan notarski zapis iz 1281. godine dokazuje da ovakve odredbe nisu bile bez povoda; običaj izbacivanja nečistoča na zabranjeni način osjetili su na vlastitoj koži prebučni gradani, našavši se jedne nočiin viam ante Sanctum Nicolaum: jedna je benediktinka jednostavno na njih izlila strecora et urinam! (MT, II, 158-160). Prema statutu Trogira, službenik poslan od kneza trebao je provjeravati da li je počiščeno blato i prljavština ispred gradskih kuča (ST, II, 54, 55, 57; R/I, 14). U reformaciji se zabranjuje mingendo et egerendo in locijs publicijs, što osim što pokazuje namjeru za održavanjem gradske higijene na reprezentativnim dijelovima grada, ali i to da su gradani zaista imali loše navike na javnim mjestima.
Proljevanje nečiste vode kroz prozor dogadalo se i u Sibeniku, te se statutarnom regulacijom pokušala zadržati higijena i javni red u gradu (S>, VI, 10). Statut zabranjuje bacanje smeča i nečistoča po ulicama, ili upotrebljavanje ulica za vršenje nužde (S>, R, 237). Jedna regulacija odreduje kaznu za one koji obave nuždu kraj crkve, ali tek ako je ovaj nezgodni akt učinjen u granicama jednog koraka od crk-venog zida! (S>, VI, 104). U splitskom se statutu odreduje da se trg pred crkvom ne smije puniti gnojem ili drugom nečistočom, kao ni ona koji se zove pistura, te da se mora redovito čistiti. Sibenske regulacije naglašavaju da su ove odredbe poduzete upravo iz razloga jer je nečistoča mogla izazvati zagadenje zraka i epidemiju (S>, R, 237). To se odnosilo i na glavne i sporedne ulice (in viis publicis, vel convicinalibus), u gradu i predgradu. Andreis opisujuči trogirske gradske zidine govori kako "ovi bedemi povečavaju vrlo lošu vrstu zraka zbog taloženja voda koje udaraju o bokove istih i stvaraju jednu blatnjavu baruštinu koja otkrita u ljetno doba prouzrokuje smrad i raspadanje" (Andreis, 1978, 298). Sirenje zaraza pokušalo se spriječiti na razne načine (ST, R/I, 42);16 tako su na primjer trogirski gubavci bili izolirani na dio otoka
15	Si quis proicerit in viam communem vel vicinalem de die aut de nocte per balcones vel (per) fenestras aut undecumque aquam vel immunditiam aut turpitudinem aliquam .
16	I statutarnom odredbom koja zabranjuje ljubljenje mrtvaca; Ordinamus et volumus, ne vivi ex aere putrido mortuorum inficiantur et laedantur , ili ...quod aliqui non audeant se proicire supra corpora mortui.
555
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Ciova, gdje osim njih i pustinjaka nitko nije smio stanovati. Sasvim je moguče da je u Trogiru i njegovoj okolici postojala opasanost od malarije, jer dokumenti ističu štetna močvarna isparavanja na ovom području (Farlati, IV, 380).17 Vezana uz higijenu bila je i odluka šibenskog Velikog vijeca iz 15. st. koja odreduje da se grobnice na odredenom dijelu grada18 moraju zatrpati, jer su "zagadivali gradski prostor", te preseliti u grobnice kod ruševina samostanske crkve Sv. Franje u predgradu (SS, R, 187).19 Radi sprečavanja širenja zaraza i opce higijene grada, statutarne regulacije zabranjuju držanje životinja infra muros, osim u slučaju ako su zatvorene u ogradenom prostoru (ST, II, 58; SS, R, 17; SS, VI, 68, R, 7; SZ, R, 38, 39). Statuti uglavnom zabranjuju prolaz stoke kroz grad; u slučaju potrebe zbog sajmišta, vlas-nici su morali plačati takse za ulaz u grad. Ovaj se gradski prihod u talijanskim gradovima upotrebljavao za čiščenje ulica.20
Nečist iz grada izbacivala se na dovoljno udaljenom mjestu u predgradu, uglavnom u more. Bedemi koji su u ovom razdoblju okružili i predgrada, ugradivali su mala vratašca za izbacivanje smeča. Statut Splita propisuje da "nitko ne smije ostav-ljati gnoj ili nečist, niti bilo kakve otpatke pred vratima Splita, nego ih svatko treba nositi izvan bedema predgrada na obalu, na žal mora". Oni koji su držali smeče ispred svojih kuča u Sibeniku trebali su ga baciti u more, na odredenom mjestu izvan grada. S obzirom na konfiguraciju terena u Sibeniku, velik dio nečistoča mogao je otjecati s oborinskim vodama u more. Sačuvani su i sporovi gradana zbog nakup-ljenih nečistoča ispred pojedinih kuča (Zelič, 1995).21 Godine 1407. otvorena su u Dubrovniku posebna mala gradska vrata na uglu iznad bivše Velike bolnice za iznošenje i bacanje smeča u more (SD, R, 33). U Trogiru je bilo zabranjeno bacanje smeča u luku ili oko gradskih zidina (ST, II, 56, 62)22 te su bile odredene rupe koje su se nalazile na komunalnom zemljištu (ST, R/I, 13.3 i mjesto in capite burgi. Nakon izgradnje bedema oko predgrada na ovom se istom mjestu otvaraju tzv tzv.
17
Godine 1429. kuga koja je prenesena ladom iz Venecije, prouzročila je nestašicu i glad, a pretpo-stavlja se da je pomrlo više od dvije petine stanovništva.
18	Oko crkve Sv. Kuzme i Damjana (extraportas magnas).
19	Godine 1416. ova je odluka ušla u statut, te se očito nije provela.
20
Statuti Trevisa i Verone iz 13. stolječa.
21
U ispravi iz 1442. godine nalaže se svima koji stanuju kraj kuče Ivana Mledniča da u vrijeme kiše ne bacaju nečist pokraj puta, kako se ne bi sakupljala ispred Ivanove kuče.
22	Si quis iuxta muros civitatis extra civitatem letamen posuerit vel coadunaverit, perdat letamen (et) solvat communi... U Trogiru je bilo zabranjeno držati gradevinske materijale (vapno) u luci. Sličnu odredbu nalazimo i u drugim dalmatinskim gradovima; u Dubrovniku su vapnari trebali tražiti dopuštenje; Ordinamus, quod nemo teneat calcinam in portu vel ripa civitatis Tragurii .
23
Dicimus, quod nullus homo ve l persona proiciat vel proici faciat scopaturas vel letamen vel inmun -diciam (vel) turpitudinem in portu vel circa muros civitatis; et quod omnes scopature et inmundicie proiciantur in capite burgi in mari usque ponentem vel super puthea in terra letaminis, que est in terra communis.
556
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Porta dell'immonditie (Lučic, 1979; Andreis, 1978, 282).24
Organiziran sistem kanala najranije se pojavljuje u Dubrovniku, te se razvijaju posebne službe za nadgledanje njihove izgradnje (SD, V, 4, 43). Godine 1399. zaključeno je da "trojica odredene vlastele" ustanove kako da se napravi kanalizacija, da nečist otječe i da se ne slijeva na Placu (Jeremic, 1939, I, 56, III, 46) .Slijedecih se desetljeca grade mnogi kanali ispod grada. Godine 1436, kada se gradio vodovod, veliko vijece donosi nove odredbe o kanalizaciji i o čistoči grada. Glavna gradska kanalizacija išla je ispod središnje ulice Place, gdje su se slijevale kanalizacije iz raznih dijelova grada (Beritic, 195 8).25 Veci dio kanala utjecao je u more na vrhu gata ribarnice, a manji dio ispod gradskih vrata, kroz gradski jarak u more. Radi reguliranja odvoda kišnice u samom gradu, a da se spriječi da voda nanosi smece na glavnu ulicu Placu, dubrovačko je Malo vijece 1407. godine donijelo opširnu od-redbu o nagibu ulica,26 a sličnu odredbu nalazimo i u Sibeniku.
Dovoljna količina pitke vode bila je izuzetno važna u srednjovjekovnom gradu -u vrijeme rata ili epidemje to je moglo biti odlučno za preživljavanje stanovnika. Cesto su bili odredivani posebni službenici za održavanje gradskih česmi. Na glav-nom trgu, kao javnom prostoru par excellence, često se nalazila glavna gradska čes-ma, koja je služila čast gradu. U statutu Dubrovnika bunari se spominju vec 1272, a sigurno ih je bilo i ranije. Početkom 14. stoljeca nailazimo na odluke o kopanju novih bunara ili cisterni. Postojali su posebni majstori magistri a cisternis koji su ih izradivali. Kotruljevic spominje da idealna kuca 15. stoljeca "mora imati gustijernu i praonice, da ne treba slati sluškinje izvan kuce po vodu...". Gustijerne i pučevi Dubrovnika nisu mogle zadovoljiti potrebe gradana, ni kada je brodovima dopre-mana voda. Zato su Dubrovčani pozvali Onofrija della Cavu iz južne Italije da im izgradi vodovod (Diversis, 197 3 , 27).27 Istovremeno je upotpunjena stara kanalizacijska mreža grada.
Gradovi na razne načine ohrabruju izgradnju bunara i cisterni. Sibenska se komuna obavezuje 1385. da ce nadoknaditi polovicu troškova svima koji grade bunare
24
Lučičev plan Trogira iz 17. stoljeca ubilježio je ova vrata koja su se nalazila na kraju burgusa (na njegovom sjevero-zapadnom uglu), koja su se koristila kao vrata za gradski otpad. Andreis spominje ista vrata, za koja piše da su sagradena kao dio novog gradskog zida oko burgusa u 15. stolječu.
25	Prema toj odredbi napravljen je kanal kroz ulicu Prijeko, u koju su se imale izlijevati sve kanalizacije kuča iznad Prijekog.
26	Sve ulice su bile zatvorene, tako da voda iz gornjih dijelova grada ne može kroz nji iči na središnju ulicu Placu.
27
Rezervoari vode smješteni u nekadašnjim skladištima soli - "slanicama" - pokraj Sv. Nikole i Sv. Stjepana. O izgradnju vodovoda opširne podatke donosi Filip de Diversis, te spominje kako je kod
samostana svete Klare, gdje je bilo najviše prostora, otmjeno, gospodski i veličanstveno podignuta i prelijepo izgradena česma, gdje se voda sakuplja i ističe . Opis ide dalje: Ona (česma) ima unaokolo 18 sežanja, visoka je pet, a široka šest sežanja. Izvana je izgradena od živog kamena, izglačanog i isklesanog, a na nekim malim stubicimapostavljeni su različiti životinjski likovi...
557
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
u gradu (S>, R, 42).28 Možda je zbog podizanja razine mora došlo do zasoljavanja, osobito kod izvora Vrulja, čija je voda bila upotrebljavana za štavljenje koža (Zelič, 1995). Ni gradnja Velike čatrnje polovicom 15. stolječa neče potpuno riješiti problem nestašice vode u gradu i predgradu zbog turske opasnosti naglo porastao broj stanovnika. U Sibeniku su se zdenci gradili najčešče u dvorištima kuča ili na ulaznim vratima. Statutarnim je odredbama šibenska komuna novčano podupirala one koji u svojoj kuči htjeli sagraditi cisternu (S>, R, 42). U Italiji se posjedništvo nad zdencom pojavljuje jačanjem vladajuče klase koja pokazuje tendenciju ka privatizaciji grad-skog prostora. U Trogiru se ne može potvrditi postojanje izvora vode na glavnom trgu, iako je česma bila redovita na trgovima dalmatinskih gradova. Andreis spo-minje da je 1435. godine, u vrijeme popločanja i proširenja glavnog trga, bilo zatra-ženo da se izgradi bunar za "ukras i korist". Isti nas izvor obavještava da je ova izgadnja bila odgodena. Ipak, Andreis spominje gradski bunar zvan Dobric, ali iz njegovog opisa izgleda da je bio smješten na obali, izvan gradskih zidina. Na drugom mjestu, Andreis spominje da je grad imao dovoljno vode: "...grad koji obilujuči izvornim vodama, osim jedne javne i dovoljne za opču potrebu, ima više česama, koje služe isto toliko korisnome kao i nasladama" (Andreis, 1978, 16, 171, 269). Javna česma unutar zidina bila je nužna i u slučaju rata, tako da je uz mnoge privatne, najvjerojatnije postojala bar jedna javna.
U Splitu je Dioklecijanov sistem vodovoda prestao funkcionirati još pri dolasku Hrvata na ove prostore; u kasnom srednjem vijeku voda se dovodila u grad dublje-njem zdenaca, privatnih i javnih. Zanimljivo je da je komuna prema svim zdencima u gradu imala odnos kao da su javni, te se za sve ona brinula. Tako je malo viječe u Splitu donjelo 1353. godine rješenje "i to za umirenje grada i njegovog dobrog stanja: "Prvo, neka se uredi zdenac kod Dujma Slovinog, isto tako neka se uredi zdenac svete Marije de Taurello, isto tako neka se uredi zdenac, koji se nalazi u kuči Jakova Cucijevog, ...u kuriji Jakova Andrijinog, ...u kuriji svete Klare, ...u kuči porodice Petrarchija, isto tako neka gospodin knez sa još trojicom dade da se izdubi i načini novi zdenac, i to na mjestu koje nadu za najzgodnije..." (Novak, 1949, 113). Uz krovove kuča u Splitu nije sačuvan kameni kanal na menzolama za skupljanje kišnice, pa nije jasno kako je izgledao. Sačuvan je medutim jedan kameni kotač (za odvod kišnice) u obliku izrazite lavlje glave na palače u jugoistočnom uglu Na-rodnog trga u Splitu (Fiskovič, 1952).
Redovite regulacije koje se javljaju u gradovima ovog razdoblja su i one vezane uz sprečavanje požara u gradu. Upotreba drva u gradnji nastojala se minimalizirati, te se odreduju strogi propisi o izgradnji novih kamenih kuča. Veliko je viječe 1446.
Na obalnom področju grada postojalo je nekoliko izvora koji s vremenom postaju neupotrebljivi. Dio grada uz crkvu Sv. Julijana naziva se Dobric. To je toponim redovito povezan uz izvore pitke vode.
558
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..
543-564
Zdenac u unutrašnjem dvorištu (benediktinski samostan sv. Petra) Trogir (Foto: I. Benyovsky).
559
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
godine odlučilo da se na gradskom trgu i glavnim ulicama ne smije graditi ništa od drveta. Ako bi to netko učinio bio bi kažnjen, a zgrada srušena. Kamene su kuce služile na čast izgledu grada (honorem civium et civitatis), osim što su bile otpornije na požar. Za podmetanje požara u Sibeniku odredivale su se najstrože kazne; za potpaljivača je bilo predvideno spaljivanje na lomači! U gradu je očito postojalo još drvenih kuca, za koje je požar mogao biti koban. Upotreba drva u gradnji nastojala se vremenom smanjiti. U dijelu grada koji je 1408. stradao od požara, regulirana je izgradnja novih kuca. Tako nove kuce ako su bile drvene nisu smjele biti više od 7 lakata (4,2 m). Oni koji su zidali prizemlje, komuna je davala tri modija vapna za svaki korak duljine zida. Tu se počinje pridavati važnost izgledu fasada (in facie respiciente super dictas stratas (principales) et supra platheam Communis). Nakon velikog požara 1458. godine donosi se niz novih odredbi koje ograničavaju drvenu gradnju na gradskom prostoru. Zabranjena je takoder i izgradnja drvenih stubišta, ovaj put radi opasnosti od požara više nego zbog zabrane privatnih struktura na javnom gradskom prostoru. Drveni krov na kucama nije smio biti širi od pola stope nad ulicom, a krovište nije smjelo biti sagradeno na drvenim gredama. Zbog vece potrebe za zidanom gradnjom dopuštala se izgradnja vapnenica u blizini grada (S>, R, 60, 168, 197, 262). Protupožarna mjera je i odredba kojom se gradske kovačnice sele u područje izvan gradskih zidina Ovaj običaj da se opasni zanati ili oni neugodni zbog mirisa ili buke smještaju izvan gradskih zidina (kovači, kožari, klaonice), bio je karakterističan i za druge europske gradove.
Andreis nas obavještava o mijenjanju drvenih kuca u trogirskom burgusu kamenima, zbog opasnosti od požara. Nakon što je 1443. godine došlo do slučajnog požara, knez je odredio mjere za naknadu štete, te sprečavanje sličnih šteta: "da se kovačnice, iz čije su vatre možda nastali požari, moraju sagraditi blizu kule Sv. Marka bez naplate zemljišta, koje im je kao javno dobro milostivo ustupljeno; da se ne grade drvene kuce od. crkve sv. Dominika do crkve sv. Marije, koja se sada zove od Karmena". Knez i suci nadalje odreduju "da se kod javnih zidina ne podigne nijedna stvar, koja ne bi bila daleka barem 40 lakata, da mjesto u Varošu nazvano Oprah mora postati prazno; da se naprave u istom Varošu četiri bunara, te da se nitko ne bi usudio ondje graditi, ako ne bi prije knez vidio mjesto". Za popravljanje štete nakon požara bila su potrebna sredstva, koja je omogucila komunalna vlast, prodavši neka javna zemljišta koja su pokraj solana služila za pašu, kako nas izvještava Andreis (Andreis, 1978, 175-176).
Vecina ulica i trgova u dalmatinskim gradovima bila popločana tijekom 13. i 14. stoljeca (ST, II, 54; MT, I/1, 114, 116, 117; Lučic, 1979, 475)29 Godine 1328. odre-deno je popločavanje ulica u Dubrovniku i to jedna trecina na trošak vlasnika sa jedne strane, druga na trošak onih sa druge strane ulice, a treca na trošak opcine.
29
U dokumentima se spominju viae sallizatae i platheae placantae.
560
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Godine 1360., popločava se Placa, te je za taj posao odreden poseban službenik (MR, II, 356, III, 48). Godine 1407. Veliko viječe donijelo je odredbu da se popločaju sve gradske ulice. Popločavanje se imalo izvršiti ovim redom: popisat če se sve ulice, te če se svake godine izvlačiti onoliko njih koliko ih se može popločati30 Sve ulice prema sjeveru popločat če se kamenom, ali ako večina stanovnika te ulice želi, popločat če se ciglom. Pola troška za popločavanje snosi opčina a pola kučevlasnici dotične ulice. Ako je u nekoj ulici večina vlasnika za to da se dotična ulica poploča prije nego bi ždrijebanjem došla na red, Vlada če to izvršiti uz gornje uvjete. Nakon toga se počelo sistematskim popločavanjem svih ulica grada, što je trajalo oko 30 godina ili više. 1426 odredilo je Veliko viječe da se svakih 5 godina biraju potrojica vlastele, koji če se brinuti za popločavanje Place i gradskih ulica i za njihovo uzdržavanje. Svaki ciglar morao je u tu svrhu davati odredenu količinu opeka po svakoj peči, koja je radila. Godine 1468. zaključeno je u Viječu umoljenih da se Placa poploča četvrtastim kamenom. U veljači 1532. godine naredila je Vlada dvojici vlastele trgovaca u Mlecima da kupe 150.000 opeka za popločavanje grada (Jeremič, 1939, I, 50-51).
U težnji za sredivanjem javnih površina u Splitu statut odreduje popločavanje glavnih ulica te održavanje ili popravjanje pločnika pred svim kučama. U samome gradu Splitu, sve ulice su morale biti popločane; potestat i nadzornici bili su dužni, u slučaju da koji vlasnike neke kuče, koja je bila na ulici, ne bi sam o svom trošku dao popločati dio ulice pred kučom, da sami dadu da se to poploča na trošak kuče-vlasnika (SS, V, 3). Do sastavljanja splitskog statuta, 1312. godine, nije još bila po-pločana ulica koja je vodila do novih vratiju (porta nova), pa je u statut ušla odredba da se ima popločati od več popločanog sve do novih vratiju, na trošak kučevlasnika uz tu ulicu, a spojnu je masu davala opčina.
Sve ove odredbe dokaz su meduzavisnosti gradskih institucija i razvoja gradskog organizma. Prostorne regulacije koje su u kasnom srednjem vijeku utjecale na nova urbanistička rješenja i komunalizaciju gradskog prostora, dio su kompleksnog komunalnog sustava, a njihova je primjena uvelike doprinjela oblikovanju fizičke strukture dalmatinskih gradova za duži period.
30
Od ovoga popisa bila je isključena ulica cipelarska, koja se imala odmah popločati.
561
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
LA REGOLAZIONE DELLO SPAZIO CITTADINO NEI COMUNI DALMATI NEL PIENO E TARDO MEDIOEVO
Irena BENYOVSKY Istituto croato di storia, HR-10000 Zagreb, Opaticka 10
RIASSUNTO
Le cittä dalmate del tardo medioevo erano tipiche societä comunali. Nel tentativo di definire la cittä come un insieme urbanistico e di darle un senso qualitativo, si nota la presenza di numerosi decreti e istituzioni che avrebbero dovuto regolare lo spazio urbano. Le norme sulla regolamentazione, il mantenimento e l'abbellimento delle aree cittadine trovano posto innanzi tutto negli statuti e nei libri delle aggiunte, ma anche in altri documenti, atti d'ufficio, contratti e simili. La comunalizzazione dello spazio per il miglioramento dell'igiene e della sicurezza era dettata dalle frequenti epidemie, dagli incendi e dalla mancanza d'acqua potabile. Nel tardo medioevo si dedica sempre maggior attenzione all'aspetto della cittä, soprattutto degli edifici pubblici e della piazza principale. Questi cambiamenti porteranno anche al rifacimento delle facciate e d'interi stabili.
Con queste regolazioni le istituzioni del comune impedivano l'ampliamento esagerato delle strutture private nelle aree pubbliche in seguito all'aumento della popolazione. Le strutture private tipiche che si riscontrano nelle cittä dalmate di quel periodo sono cavalcavia, colonnati esterni, balconi e simili. Queste diminuivano l'ampiezza delle arterie cittadine e, in certi punti, conferivano alla cittä l'aspetto di un agglomerato provato. Sconvolgevano inoltre l'aspetto urbano e le comunicazioni in cittä. Per tali motivi si adottavano severe misure o se ne proibiva la costruzione. Si assicurava inoltre l'integritä degli spazi comunali vietando la vendita di aree pubbliche a stranieri o ad ecclesiastici. Un processo di laicizzazione e di comunalizzazione, tipico anche per altre cittä mediterranee. La maggior parte delle cittä, a causa del giä menzionato aumento della popolazione, si allargava oltre le mura cittadine, con nuovi quartieri pianificati urbanicamente e cinti a loro volta da mura. Parallelamente a questi mutamenti fanno la loro comparsa nuovi servizi, con il compito di realizzare questi decreti e che rappresentano parte della regolamentazione comunale complessiva delle cittä dalmate nel tardo medioevo.
562
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
IZVORI I BIBLIOGRAFIJA
Andreis, P. (1978): Povijest grada Trogira. Ured. V. Rismondo. Split, Splitski književni krug.
Beritic, L. (1958): Urbanisticki razvoj Dubrovnika. Zagreb, JAZU.
Bocchi, F. (1990): Regulation of the Urban Environment by the Italian Communes from the Twelfth to the Fourteenth Century. Bulletin of the John Rylands Library of Manchester, 72/1, 63-78.
CD (1904-1981): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae, 1-17. Ured. T. Smiciklas - M. Kostrencic - E. Laszowski. Zagreb, JAZU.
Diversis (1973): Filip de Diversis de Quartigianis: Opis položaja zgrada, državnog uredenja i pohvalnih obicaja slavnog grada Dubrovnika, Dubrovnik, 3.
Farlati (1769): Illyricum sacrum, 4. Ured. D. Farlati. Venecija.
Fiskovic, C. (1947): Naši graditelji i kipari 15. i 16. stoljeca u Dubrovniku. Zagreb, Matica Hrvatska.
Fiskovic, C. (1952): Romanicke kuce u Splitu i Trogiru. Starohrvatska prosvjeta, 3/2.
Fiskovic, C. (1969): Luciceva rodna kuca. Zbornik historijskog instituta JAZU, 6, 45-60.
Fiskovic, I. (1989): Srednjovjekovna izgradnja i identitet grada Splita. Kulturna baština, 19, 28-49.
Friedman, D. (1992): Palaces and the Street in the Late-Medieval and Renaissance Italy. Urban Landscapes: International Perspectives. London, Routledge.
Fumagalli, V. (1994): Landscapes of Fear; Perceptions of Nature and City in the Middle Ages. Cambridge, Polity Press.
HS (1991): Hvarski statut. Ured. V. Rismondo. Split, Književni krug.
Ivancevic, R. (1994): Mjerni trokut na trogirskoj krstionici. Prilozi povijesti umjet-nosti u Dalmaciji, 34, 111-120.
Jermic, R. et. al. (1939): Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, I-III, Beograd, SANU.
LL (1987): Lexicon Latinitatis Medii Aevi Iugoslaviae. Ured. M. Kostrencic. Zagreb, JAZU.
Lucic, I. (1979): Povijesna svjedocanstva o Trogiru. Ured. C. Fiskovic. Split, Splitski književni krug.
Keckemet, D. (1985): Juraj Dalmatinac i goticka kamena arhitektura u Splitu. Split, Splitski književni krug.
Marasovic, T. (1994): Stambena kuca u Trogiru Radovanova doba. Per Radouanum 1240.-1990. Trogir, Muzej grada Trogira, 193-199.
Margetic, L. (1971): Funkcija i porijeklo službe egzaminatora u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog Primorja i Dalmacija. Starine, 55, 191-210.
563
ACTA HISTRIAE VII.
Irena BENYOVSKY: REGULIRANJE GRADSKOG PROSTORA U DALMATINSKIM KOMUNAMA ..., 543-564
Mirkovic, M. (1951): O ekonomskim odnosima u Trogiru u 13. stoljecu. Historijski Zbornik, 4, 21-52.
Molmenti, P. (1888): Poviest Venecije u životu privatnom od njezina osnutka do danas. Senj.
MR, II (1984): Monumenta Ragusina, 2. Ured. J. Lucic. Zagreb, JAZU.
MT, I/1 (1948): Monumenta Traguriensia; Notae seu abbreviaturae cancellariae co-
munis Tragurii, I/1. Ured. M. Barada. Zagreb, JAZU. MT, I/2 (1950): Monumenta Traguriensia; Notae seu abbreviaturae cancellariae
comunis Tragurii, I/2. Ured. M. Barada. Zagreb, JAZU. MT, II (1950): Monumenta Traguriensia; Acta curiae comunis Tragurii, 2. Ured. M.
Barada. Zagreb, JAZU. Nodari-Krstelj, M. (1979): Dubrovacka stambena arhitektura 15. i 16. stoljeca. Dubrovnik.
Novak, G. (1949): Gradski bedemi, javne zgrade i ulice u srednjovjekovnom Splitu.
Starohrvatska prosvjeta, III/1, 103-114. Petricioli, I. (1962): Ostaci stambene arhitekture romanickog stila u Zadru. Radovi
instituta JAZU u Zadru, 9, 117-161. Planic-Loncaric, M. (1988-89): Zajednicki prostori stambenih zona srednjo-
vjekovnog Dubrovnika. Radovi instituta za povijest umjetnosti, 12-13, 65-77. Prelog, M. (1971-72): Dubrovacki statut i izgradnja grada (1272-1972). Peristil, 1415, 81-94.
Schulz, J. (1994): Urbanism in Medieval Venice. City States in Classical Antiquity
and Medieval Italy. Michigan, The Univerity of Michigan Press, 403-418. SD (1990): Statut grada Dubrovnika 1272. Ured. M. Kapovic. Dubrovnik, Historijski
Arhiv Dubrovnik. SZ (1997): Zadarski statut. Ured. Š. Batovic. Zadar, Matica Hrvatska. SS (1878): Statuta et leges civitatis Spalati. Ured. J. Hanel. Zagreb, JAZU. S> (1982): Statut Šibenika. Ured. S. Grubišic. Šibenik, Muzej grada Šibenika. ST (1988): Statut grada Trogira. Ured. V. Rismondo. Split, Splitski književni krug. Tadic, B. (1982): Rovinj, razvoj naselja. Zagreb, Studije i monografije instituta za povijest umjetnosti.
TS (1988): Trogirski spomenici; Zapisci kurije grada Trogira 1313.-1331. Ured. M.
Barada. Split, Splitski književni krug. Zelic, D. (1995): Gradski statut kao izvor za povijest urbanog razvoja Šibenika. Radovi instituta za povijest umjetnosti, 19, 37-51.
564