ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 original scientific article DOI 10.19233/ASHS.2016.25 received: 2015-07-08 PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951) Nenad PEROŠEVIC Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic e-mail: nenadp-nk@t-com.me Miloš KRIVOKAPIC Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic e-mail: krivokapicmilos@yahoo.com IZVLEČEK Proces poučevanja in opismenjevanja ljudi v Črni Gori in Jugoslaviji je bila ena izmed prioritetnih nalog ljudske oblasti v socialistični Jugoslaviji in Črni Gori v času prve petletke 1947-1951. Delo temelji prvenstveno na relevantnih arhivskih virih in literaturi. V delu se analizira proces poučevanja in opismenjevanja ljudstva, s posebnim poudarkom na Črni Gori, ki je bila v družbeno-ekonomskem pogledu, kot tudi v deležu pismenega prebivalstva, ena izmed najbolj nerazvitih republik socialistične Jugoslavije. Kljub nekaterim pomanjkljivim podatkom, je iz primerjave rezultatov poučevanja in opismenjevanja Črnogorcev z rezultati drugih federativnih republik razviden velik napredek. To je bil tudi eden izmed pogojev za temeljno družbeno-ekonomsko preobrazbo družbe v Črni Gori, kakor tudi v ostalih republikah bivše Jugoslavije, do katerega bo prišlo po prvi petletki. Ključne besede: Črna Gora, Jugoslavija, poučevanje, opismenjevanje, Petletni razvojni načrt 1947-1951 L'ERUDIZIONE DEL POPOLO E IL PROBLEMA DELL'ANALFABETISMO IN MONTENEGRO ED IN JUGOSLAVIA (1947-1951) SINTESI Il processo di erudizione e di alfabetizzazione del popolo in Montenegro ed in Jugoslavia era uno dei compiti primari che, nell'attuazione del Piano di sviluppo quinquennale 1947-1951, si erano prefisse le autorita nazionali nella Jugoslavia socialista e in Montenegro. Il presente lavoro si basa principalmente su rilevanti fonti archivistiche e letterarie e intende analizzare il processo di erudizione e di alfabetizzazione del popolo, ponendo un particolare accento sulla situazione in Montenegro, una delle piu sviluppate tra le repubbliche della Jugoslavia socialista per quanto riguarda !'aspetto socio-econimico e l'alfabetizzazione del popolo. Confrontando i risultati ottenuti relativamente al processo di erudizione e di alfabetizzazione del popolo in Montenegro con quelli delle altre repubbliche federali, emerge che, nonostante alcune manifeste carenze, sono stati compiuti grandi passi in questo processo, il che rappresentava una delle condizioni per quella radicale trasformazione socio-economica in Montenegro come anche nelle altre repubbliche dell' ex Jugoslavia, a cui si sarebbe poi giunti in seguito al Piano di sviluppo quinquennale. Parole chiave: Montenegro, Jugoslavia, erudizione, alfabetizzazione, Piano di sviluppo quinquennale 1947-1951 317 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 UVOD Obrazovna politika bitan je pokazatelj i obilježje modernosti, stoga je bitno ukazati na statističke podatke. Tako je prema broju nepismenog stanovništva 1921. go-dine Crna Gora bila na trecem mjestu sa 67,02% nepismenog stanovništva u Kraljevini SHS. Ispred nje su bile Makedonija (83,86%) i Bosna i Hercegovina (80,55%), a iza nje Srbija (65,43%), Dalmacija (49,48%), Hrvatska, Slavonija i Medumurje (32,15%), Banat, Bačka i Baranja (23,31%) i Slovenija sa 8,85% nepismenog sta-novništa. Od ukupnog broja stanovnika Zetske banovine starijeg od 10 godina bilo je pismeno 51,2% muške i 17,1% ženske populacije, što je u prosjeku činilo 34% (Dimic, 1997, III, 418-419). Mali broj analfabetskih te-čajeva u banovini (svega od 15 do 20 godišnje, sa 1.000 do 1.500 polaznika) nije mogao značajnije da utiče na prosvjecenost stanovništva (Dimic, 1997, II, 92). U Zet-skoj banovini je naročito bila izražena još jedna negativna tendencija koja je imala velikog uticaja na sve-ukupan kulturno-prosvjetni razvoj - odliv inteligencije iz kontinentalnog dijela (naročito iz Crne Gore i Hercegovine). U najvecoj mjeri on je bio usmjeren prema Srbiji (oko 72,7%), zatim prema Hrvatskoj (11,4%), dok je procenat odliva u druge dijelove države bio znatno manji (Babovic-Raspopovic, 2002, 123). Svakako, sve ove pokazatelje treba imati u vidu kada se razmatra proces prosvjecivanja i opismenjavanja stanovništva u Crnoj Gori i Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata jer su ratna razaranja i stradanja u kombinaciji sa naslije-denim predratnim siromaštvom i oskudicom dodatno otežali taj proces. Poslije oslobodenja u Crnoj Gori bilo 79.741 nepismenih, a 1947. godine 50.377 (DACG, 86, 1947/1). U periodu 1947-1951. učinilo se dosta u pogledu opismenjavanja stanovništva i Crne Gore i ostalih bivših jugoslovenskih republika. Medutim, ovaj problem nije u potpunosti riješen jer je i u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, preciznije 1991. godini, u Jugoslaviji registrovano 17,3% nepismenog stanovništva, a u Crnoj Gori 11,2% (Lakic, 2001, 25). PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI U DOBA KRALJEVINE SHS (JUGOSLAVIJE) 1918-1941. Crnu Goru za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918-1941) karakterizovao je nizak nivo kulturno--prosvjetnih aktivnosti. Uzrok tome, prvenstveno, treba tražiti u veoma skromnim materijalnim potencijalima i u nedostatku stručnog kadra. Svega 200 fakultetski obra-zovanih ljudi, tri štamparije i tri velike gimnazije (koliko ih je bilo 1923), nije predstavljalo adektvatnu podlogu, niti je imalo potrebnu snagu da pokrene kulturne aktivnost na širim osnovama. To je, uglavnom, bila posljedi-ca lošeg ekonomskog nasljeda1. Broj škola u Crnoj Gori u periodu od 1918. do 1941. sporo je rastao. Školske 1923/24. u Zetskoj oblasti (kojoj je pripadala i Pec) ra-dile su 342 škole sa 23.472 učenika. Zetska oblast je tada obuhvatala 322.130 stanovnika. Dakle, jedna ško-la na 942 stanovnika, jedan učitelj na 444 stanovnika i jedan učenik na 13 stanovnika. Posljednje školske godine (1939/40) prije izbijanja rata 1941. u Crnoj Gori je registrovano 440 osnovnih i osnovnih viših škola, sa 37.620 učenika, čime je obuhvaceno 49,8% ukupnog broja djece dorasle za školu. Bilo je 12 gimnazija 1940. godine a broj učiteljskih škola je u 1941. spao sa četiri na dvije (Pejovic, 1986, 17-19, 29-30). Posebno treba imati u vidu da je nakon stvaranja banovina 1929. godine današnja teritorija Crne Gore (13.812 km2) ušla u sastav Zetske banovine (30.741 km2, sa 875.315 stanovnika po popisu iz 1931) koja je obuhvatala južnu Dalmaciju sa Dubrovnikom, Herce-govinu sa Trebinjem, Gackom, Bilecom, Nevesinjem, Čapljinom, zatim Foču, Kalinovik, Pljevlja, Priboj, Novu Varoš, Sjenicu, Rašku, Novi Pazar i Mitrovicu (Dimic, 1997, II, 86). Tako veliko teritorijalno proširenje i po-vecan broj stanovnika zahtijevao je duži vremenski period povezivanja tih, u kulturno-ekonomskom pogledu, različitih regiona. PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI ZA VRIJEME OBNOVE I IZGRADNJE 1945-1946. Obnova školstva u Crnoj Gori u toku dvije godine obnove i izgradnje (1945-1946) ratom razrušene zemlje, podrazumijevala je ne samo popravku školskih objekata, vec i otvaranje novih škola i uvodenje novih oblika obrazovanja. Osobito velika pažnja bila je usmjerena na opismenjavanje stanovništva. Arhivski podaci govore da je poslije oslobodenja u Crnoj Gori bilo 79.741 nepismenih, a da se u 1947. godinu ušlo sa 50.377 nepismenih. Od toga broja bilo je 23.000 oso-ba starijih od 69 godina koja nijesu dolazila u obzir za opismenjavanje, tako da je ostalo 27.377 nepismenih (DACG, 86, 1947/1). I pored dobrih rezultata ostvarenih u borbi protiv nepismenosti, u Crnoj Gori taj problem, ipak, nije bio riješen u dvogodišnjem periodu obnove 1945-1946. Treba istaci da je do 1. II 1947. godine kampanja protiv nepismenosti u Crnoj Gori dala bolje rezultate u planinskim krajevima, i pored težih uslova za rad, nego u primorskim srezovima. „Pobjeda" prenosi podatke o broju nepismenih stanovnika u Crnoj Gori koji se unekoliko razlikuju od podataka dobijenih iz arhivske grade (Pobjeda, 5/1947), što samo ukazuje da statistika u Crnoj Gori u tom periodu nije bila u potpunosti precizna i da su statistički podaci dopunjavani i mijenjani shodno situaciji na terenu, a na to ukazuju podaci u Tabeli 1. 1 Tako, na primjer, tadašnja crnogorska inteligencija nije učestvovala ni u manifestaciji organizovanoj povodom prenosa Njegoševih ko-stiju na Lovcen 1 925. godine (Pejovic, 1982, 13-14). 318 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Tabela 1 Srez Broj nepismenih Obuhvaceno do 1. II 1947. Procenat obuhvacenih Primljena obaveza Andrijevica 6.156 1.600 25,98 30% Bijelo Polje 7.038 2.089 29,65 25% Bar 4.421 500 11,30 20% Berane 7.152 1.247 17,43 25% Danilovgrad 2.136 380 17,78 30% Kolašin 2.025 435 21,48 20% Kotor 2.023 215 10,62 25% Nikšic 4.277 905 21,13 20% Pljevlja 8.236 1.722 20,90 25% Titograd 8.398 1.323 17,35 25% Ulcinj 5.672 811 13,81 20% Herceg Novi 1.798 132 7,34 25% Cetinje 2.949 609 20,61 20% Šavnik 3.496 650 18,07 20% Grad Nikšic 127 43 34 70% Pljevlja 313 132 42 40% Titograd 579 96 16,57 80% Cetinje 392 270 68,8 70% Ukupno 67.488 13.159 19,5 AGITPROPOVSKA FAZA KULTURNE POLITIKE U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI Za razliku od večine država istočno od „gvozdene zavjese" u Jugoslaviji su komunisti več u Ijeto 1945. preuzeli apsolutnu vlast i počeli radikalno da mijenjaju društveni sistem. Pri tome su se ugledali na iskustvo „ve-likog komunističkog brata" - Sovjetskog Saveza (Gabrič, 2008, 64). Prilikom formulisanja svoje kulturne politike u vrijeme obnove i izgradnje zemlje KPJ se koristila is-kustvom stečenim u meduratnom periodu, ali i formama i metodama medunarodnog radničkog pokreta, prije svega iz Sovjetskog Saveza, kao i izvučenim poukama iz sopstvenog iskustva u NOR-u. U prvi plan Partija je isticala prosvjetnu politiku kao realnu potrebu za pre-vazilaženje opšte kulturne zaostalosti. Nakon reorganizacije agitprop aparata po Direktivi CK KPJ od marta 1945. godine u agitprop aparatu ustanovljene su agita-ciono-propagnadne komisije koje su imale svoje sektore rada: za štampu i agitaciju, teorijsko-predavački, kulturni, organizaciono-tehnički i pedagoški. Svaki sektor je imao svog rukovodioca dok je dok je radom cijele komisije rukovodio jedan član partijskog rukovodstva (biroa). Tako je, na primjer, rukovodilac pedagoškog sektora brinuo o udžbenicima, pravcima u nastavi, iz-davanju pedagoških časopisa, o pravilnom provodenju direktiva koje su dolazile „iz centra" itd. (Dimič, 1988, 31, 37-38). Od samog početka oslobodilačkog rata Partija je proklamovala da su sva kulturna dobra i institucije op-šte dobro naroda, a takav stav je zastupala i u periodu obnove zemlje. Partija je nakon oslobodenja preko Komisije za agitaciju i propagandu (AGITPROP) suzbijala staru ideologiju, a istovremeno je nastojala da pojača unutarpartijski teorijski rad i borbu za opšte uzdizanje i vaspitanje partijskog kadra. U prvoj poslijeratnoj godini ideološko-politički rad se obavljao u osnovnoj partijskoj organizaciji na redovnim teorijskim sastancima da bi od 1947. do 1951. poprimio nove forme ideološko-politič-kog rada (Kovačevič, 1986, 250-251). Sa obnovom zemlje i Petogodišnjim planom ra-dnička klasa počela je da se brojčano uvečava, a tu je pojavu neminovno pratio prelazak seoskog stanovništa u gradove i njegovo zapošljavanje u industriji. To je u znatnoj mjeri mijenjalo socijalnu i obrazovnu strukturu industrijskog radnika. Potrebe u industrijalizaciji zemlje zahtijevale su da radnici dobiju viši obrazovni i kulturni nivo (Dimič, 1988, 77). 319 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Partija je i u periodu Petogodišnjeg plana najvažnije strateške odluke razmatrala na sjednicama Politbiroa, a pitanjima kulturne politike bavio se Agitprop na čijem čelu je bio Milovan Dilas. Djelatnost Agitpropa odlikovala je direktnost, obaveznost, autoritarnost, dirigova-nje, nametanje i bespogovornost, a upravo to je bilo u suprotnosti sa samom suštinom nauke, kulture i umje-tnosti. Cjelokupni društveni život došao je pod nadzor Agitpropa, dok su članci i govori partijskih funkcionera bili obavezujuce štivo za intelektualnu elitu. Sve je tu-mačeno sa pozicija „opšte partijske linije" i „vaspitanja masa". Sfera kulture bila je do kraja ideologizovana i podredena izvršenju ključnih partijskih i državnih zada-taka u privredi, ustavno-pravnoj izgradnji i unutrašnjoj i spoljnoj politici. Koliko je polje kulture bilo značajno za državu i Partiju odslikava i sljedeci podatak - prema procjenama iz zvaničnih izvještaja više od 50% poli-tičke agitacije KPJ je provodila kroz kulturno-prosvjetni rad (Dimic, 1999, 106). Osnovni zadaci propagande, koje je saopštio Dilas, ozvaničeni su na V kongresu KPJ-u (21-28. VII 1948), gdje je, izmedu ostalog, istaknuto da treba omoguciti, pod rukovodstvom i kontrolom partijskih foruma „raz-mah kulturnog života" i „osnivanje kulturnih i naučnih ustanova" (V kongres, 1949, 215-216). U kulturnim ustanovama osnivane su partijske celije. Aleš Gabrič tvrdi kako Agitprop nije sam uspio ostvariti planove, a partijske celije u kulturnim institucijama bile su preslabe, jer su ih često činili pojedinci koji su imali slabije kvalifikacije ili bili manje sposobni i nijesu uživali ugled (Gabrič, 1991, 544). Ipak, sukob sa Sovjetskim Savezom i zemljama Informbiroa name-tao je drugačiji put izgradnje socijalizma, pa samim tim i nešto demokratičniji pristup ovim pitanjima što je vec ozvaničeno na Trecem plenumu CK KPJ (29-30. XII 1949). Kritika dotadašnjeg stava koja se čula na Trecem plenumu značila je odbacivanje stava, koji je proiza-šao iz centralističkog uredenja vlasti, da administrativni aparat treba da ima monopol u ideološkim pitanjima. Smatralo se da je razvoj na planu kulture jedino moguc ako ga prati razvoj socijalističke demokratije u društvu (Dimic, 1999, 118). Dakle, očito je da je, nakon sukoba iz 1948. godine, Jugoslavija u ranim pedesetim godina-ma prošlog stoljeca bila prva socijalistička zemlja koja je napustila političke obrasce uplitanja u umjetničku kreativnost (Gabrič, 2008, 68). Nakon Treceg plenuma, postepeno se prešlo na uki-danje komisija za agitaciju i propagandu. U tom smislu naročito je značajno junsko Pismo CK KPJ iz 1950, koje je predstavljalo uvod u demokratizaciju i reorganizaciju političkog rada. Slijedeci taj kurs vec 1951. godine prestale su da rade komisije za agitaciju i propagandu pri sreskim i gradskim komitetima Partije, a 1952. i Uprava za propagandu i agitaciju CK KP Crne Gore. Ideološko- -politički rad se od tada prenosi na komitete kao rukovod-stva i na organizacije Narodnog fronta i druge masovne i društvene organizacije (Kovačevic, 1986, 254-255). PETOGODIŠNJI PLAN RAZVITKA NARODNE PRIVREDE CRNE GORE I PROBLEM NEPISMENOSTI 1947-1951. Ubrzo nakon donošenja prvog jugoslovenskog petogodišnjeg plana Narodna skupština Crne Gore donijela je 12. VI 1947. godine Zakon o Petogodišnjem planu raz-vitka narodne privrede Narodne Republike Crne Gore u godinama 1947-1951. Ovim planom je bilo predvideno da se u Crnoj Gori uradi mnogo toga, a u oblasti prosv-jete i kulture trebalo je riješiti osnovna pitanja podižuci opšti kulturni nivo naroda, što je podrazumijevalo pro-širenje mreže ustanova za opšte obrazovanje i kulturnih ustanova, potpuno ukinuti nepismenost, obezbjediti obuku omladine koja u uslovima rata nije mogla dobiti redovno obrazovanje u školi i posvetiti brigu predškol-skom vaspitanju i školama za defektnu djecu. Za kulturu i prosvjetu bilo je predvideno 420.000.000 dinara2. Prema kriterijumima Komiteta za školu i nauku pri Vladi FNRJ od 14. V 1947. godine pismenim licem tada se smatralo (AJ, 315-28-66, 1947/28-44): 1. lice koje je završilo osnovnu školu; 2. lice koje je završilo s uspjehom neki analfabetski tečaj i dobilo zvaničnu potvrdu o svršenom tečaju; 3. lice koje nije svršilo ni osnovnu školu ni analfabetski tečaj, a kome ce prosvjetni organi (mje-snih, sreskih ili okružnih NO-a) odrediti prosv-jetnu ustanovu ili lice (uprava osnovne škole, prosvjetni referent) koje ce provjeriti njegovu pismenost i izdati mu potvrdu o tome. U svrhu likvidacije nepismenosti kod odraslih doni-jet je i Petogodišnji plan nižih i viših opšteobrazovnih tečajeva od 1946/47. do 1950/51 (DACG, 86, 1947/22), čiji je pregled dat u Tabeli 2. U Ministarstvu prosvjete NR Crne Gore održano je 15. IX 1947. godine savjetovanje sa predstavnicima centralnih odbora narodnih organizacija povodom ko-načne likvidacije nepismenosti u Republici i organizacije prosvjetnih tečajeva. Kod nekih sreskih i gradskih narodnih odbora nije se u potpunosti mogao ostvariti plan o konačnoj likvidaciji nepismenosti. Ostalo je nepismeno još 1.397 osoba starosti do 50 godina (DACG, 86, 1947/24), što potvrduju podaci u Tabeli 3. Prema poslatim statističkim podacima, plan konač-nog opismenjavanja bio je ostvaren u Ivangradskom, Bjelopoljskom, Danilovgradskom, Kolašinskom, Ni-kšickom, Hercegnovskom i Cetinjskom srezu, kao i u gradu Nikšicu (DACG, 86, 1947/24). Sljedecih godina u Crnoj Gori i Jugoslaviji održan je veliki broj analfabetskih tečajeva na kojima je angažo- 2 Vidi opširnije: Petogodišnji plan, 1947, 39-50, 102-103, 109-113. 320 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Tabela 2 Niži opšteobrazovni tečajevi Srez/grad 1946/47. 1947/48. 1948/49. 1949/50. 1950/51. Andrijevica - - 300 500 500 Bar - - 1.000 2.000 2.000 Berane - - 200 600 800 Bijelo Polje - - 1.150 1.430 1.625 Danilovgrad - - 500 1.000 1.000 Kolašin - - 500 650 700 Kotor - - 360 250 150 Nikšic - 17 600 1.000 1.300 Pljevlja - - 1.000 1.600 2.000 Titograd - - 1.000 1.200 1.400 Herceg Novi - - 100 130 150 Cetinje - - 200 300 470 Šavnik - - 200 420 726 Nikšic-grad - - 20 - - Pljevlja-grad - - 50 80 100 Titograd-grad - - 80 60 40 Cetinje-grad - 20 50 100 150 Ukupno - 37 7.310 11.220 13.111 Viši opšteobrazovni tečajevi Andrijevica - - 200 200 200 Bar 38 30 50 100 200 Berane - 20 80 100 150 Bijelo Polje 44 60 150 320 420 Danilovgrad 15 20 80 100 140 Kolašin 34 40 80 100 120 Kotor - 11 50 120 230 Nikšic - 40 80 150 200 Pljevlja - - 30 100 150 Titograd - - 88 125 150 Herceg Novi - 34 60 100 150 Cetinje - - 20 30 50 Šavnik - 30 60 100 150 Nikšic-grad 33 30 20 20 20 Pljevlja-grad - 30 50 70 100 Titograd-grad - 50 80 100 120 Cetinje-grad 63 65 70 75 80 Ukupno 227 460 1.148 1.910 2.630 321 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Tabela 3 Srez/grad Broj nepismenog stanovništva Andrijevica 46 Bar 95 Durmitorski 99 Kotor 278 Pljevlja 128 Titograd 714 Pljevlja-grad 9 Titograd-grad 15 Cetinje-grad 13 Tabela 4 Narodna republika Tečajevi i predavači Brojno stanje po godinama 1945/46. 1947. 1948. 1949. 1950. Ukupno u FNRJ tečajeva 17.584 31.470 38.932 35.329 34.652 predavača 19.548 34.323 34.378 36.980 31.116 Srbija tečajeva 9.235 12.318 14.762 17.385 13.848 predavača 10.987 12.655 13.870 19.059 10.389 Hrvatska tečajeva 1.750 7.632 6.764 2.347 2.585 predavača 6.123 10.052 5.198 2.360 2.612 Slovenija tečajeva - 6 29 - 130 predavača - 10 29 - 101 Bosna i Hercegovina tečajeva 5.091 8.319 11.852 11.735 12.873 predavača 900 7.981 10.985 11.735 12.873 Makedonija tečajeva 1.000 2.188 3.560 2.922 5.057 predavača 1.030 2.315 2.578 2.922 5.037 Crna Gora tečajeva 508 1.007 1.969 940 200 predavača 508 1.310 1.718 904 164 van veliki broj predavača (AJ, 317-50-73, 1951). Rečeno potvrduju podaci u Tabeli 4. Kroz ove tečajeve prošao je sljedeci broj polaznika koji su opismenjeni (AJ, 317-50-73, 1951), a to je pre-zentovano u Tabeli 5. U Crnoj Gori je najveci broj polaznika ovih tečajeva bio 1947. godine (24.481) i 1948. (26.281) kada je pro-centualno zabilježen i najveci broj opismenjenih (78% i 80,7%). Tokom ovih godina u Jugoslaviji i u Crnoj Gori otvarane su i škole za opšte obrazovanje radnika i na-mještenika. Njihov broj bio je sljedeci (AJ, 317-50-73, 1951), što se vidi po podacima prezentovanim u Tabelama 6 i 7. Postignuti rezultati u borbi protiv nepismenosti u Crnoj Gori, prema ocjeni rukovodstva Narodne omladine, „bili su zadivljujuci". Prema jednom izvještaju iz 1950. godine, u Makedoniji je bilo 24.000 nepismenih, u Srbiji 19.000, u Bosni i Hercegovini više od 17.000, za Hrvatsku nije bilo preciznih podataka, a za Crnu Goru i Sloveniju je konstatovano da više nemaju nepismenog stanovništva (AJ, VIII, 1950, II/2-d-40). Medutim, jedna detaljna analiza iz 1951. godine pokazala je manjkavosti u dotadašnjim prikupljenim statističkim podacima, koji se odnose na broj nepismenog stanovništva i njegovog opismenjavanja u Jugoslaviji (AJ, 317-22-42, 1951). Savezni zavod za statistiku i evidenciju obradio je statistički materijal o suzbijanju nepismenosti u FNRJ od 1946. do 1950. godine, koji je dobio 1951. od Saveta za nauku i kulturu FNRJ i koji je dopunio podacima iz arhive bivšeg Državnog stati-stičkog ureda. Tom prilikom utvrdeno je da postoji razlika u brojnom stanju nepismenih izmedu statističke 322 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Tabela 5 Narodna Polaznici i Brojno stanje po godinama republika opismenjeni 1945/46. 1947. 1948. 1949. 1950. polaznika 464.341 678.962 682.724 539.015 521.603 Ukupno u FNRJ opismenjenih 319.203 455.077 535.321 343.707 275.659 o/ /o 68,7 67,0 78,4 63,8 52,8 polaznika 231.584 284.058 263.143 195.125 162.622 Srbija opismenjenih 171.213 211.751 196.993 109.753 92.027 o/ /o 73,9 74,5 74,9 56,2 56,6 polaznika 52.000 102.049 95.069 31.686 32.672 Hrvatska opismenjenih 35.350 59.861 80.240 20.362 22.281 o/ /o 68,0 58,7 84,4 64,3 68,0 polaznika - 244 124 - 838 Slovenija opismenjenih - 226 124 - 397 o/ /o - 92,6 100 - 47,4 Bosna i Hercegovina polaznika 131.450 207.157 235.709 234.999 215.511 opismenjenih 87.024 126.742 191.055 166.246 117.736 o/ /o 66,2 61,2 81,1 70,7 54,6 polaznika 32.307 60.973 62.398 67.694 107.334 Makedonija opismenjenih 13.323 37.411 45.710 43.017 41.825 o/ /o 41,2 61,4 73,4 63,5 39,0 polaznika 17.000 24.481 26.281 9.511 2.626 Crna Gora opismenjenih 12.293 19.086 21.199 4.329 1.393 o/ /o 72,3 78,0 80,7 45,5 53,1 Tabela 6 Narodna republika Škole za opšte obrazovanje radnika Broj škola po školskim godinama 1940/41. 1945/46. 1946/47. 1947/48. 1948/49. 1949/50. 1950/51. FNRJ - - 13 76 83 101 78 Uža Srbija - - - 20 20 25 19 AP Vojvodina - - - 9 10 15 9 AP Kosovo i Metohija - - - - - 2 2 Srbija (ukupno) - - - 29 30 42 30 Hrvatska - - - 7 7 11 8 Slovenija - - 13 37 26 18 16 B i H - - - - 17 27 19 Makedonija - - - 1 1 1 1 Crna Gora - - - 2 2 2 4 323 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 Tabela 7 Narodna republika Škole za opšte obrazovanje namještenika Broj škola po školskim godinama 1940/41. 1945/46. 1946/47. 1947/48. 1948/49. 1949/50. 1950/51. FNRJ - - - - 2 14 28 Uža Srbija - - - - 2 2 1 AP Vojvodina - - - - - - - AP Kosovo i Metohija - - - - - - - Srbija (ukupno) - - - - 2 2 1 Hrvatska - - - - - - - Slovenija - - - - - - - B i H - - - - - - - Makedonija - - - - - 12 27 Crna Gora - - - - - - - evidencije, koju su vodila bivša ministarstva prosvjete, nauke i kulture narodnih republika i izmedu podataka popisa stanovništva od 15. III 1948. godine u iznosu od 2.038.261 nepismenih; da se brojno stanje tečajeva za opismenjavanje u 1950. u odnosu na 1948. smanjilo za 14.758 tečajeva; da je broj opismenjenih u 1950. u odnosu na 1947. opao za 225.683; da je ostalo 208.708 djece od 7 do 10 godina starosti nepismeno pošto nijesu pohadala školu, a bilo je nepismeno i 278.509 djece od 11 do 13 godina starosti iz istog razloga, što je uku-pno iznosilo 487.217 nepismene djece u dobu školske obaveze; da zbog stalnog priliva nepismene djece ovih godišta nece biti akcije za opismenjavanje i problem nepismenosti nece biti riješen. Pored toga, primjeceni su nedostaci u metodologiji statističkog posmatranja akcija za opismenjavanje i utvrdivanje nepismenosti. Savezni zavod za statistiku je, stoga, odmah predložio sljedece mjere: da se evidencija o nepismenosti odmah proširi i na školoobaveznu djecu od 7 do 14 godina starosti i rješava zajedno sa problemom potpunog ostvarenja školske obaveze; da se veca pažnja posveti produžnim i prosvjetnim domacičkim tečajevima, koji su sastavni dio problematike suzbijanja nepismenosti, a o kojima se do tada slabo vodilo računa; i da se sazove konferen-cija, odnosno formira komisija, koja bi utvrdila metodološke osnove statističke službe za posmatranje i utvrdivanje stanja povodom školske obaveze, nepismenosti i opismenjavanja. U vremenu kada je UNESCO postavio dvanaesto-godišnji plan za borbu protiv nepismenosti u svijetu i dotirao 20 miliona dolara za osnivanje centara za suz-bijanje nepismenosti na Srednjem Istoku, u Centralnij Africi, Južnoj Americi i dva centra na Dalekom Istoku, da se pomogne u opismenjavanju milijardu i dvjesta miliona ljudi, Savezni zavod za statistiku napravio je kri-tički osvrt na nepismenost i rezultate opismenjavanja u Jugoslaviji (AJ, 317-22-42, 1951). Prema medunarodnom indeksu, izmedu država koje su registrovane, Jugoslavija je po nepismenosti stanov-ništva, prema indeksu iz 1931. godine, bila na drugom mjestu u Evropi, a prema indeksu iz 1948. Jugoslavija je (prema tadašnjim raspoloživim podacima) bila na če-tvrtom mjestu iza Bugarske, Grčke i Portugalije. Savezni zavod za statistiku je vec prilikom odobravanja obraza-ca za pracenje akcije opismenjavanja skrenuo pažnju na probleme koji se pojavljuju u vezi sa suzbijanjem nepismenosti u FNRJ i ukazao na potrebne mjere koje bi trebalo preduzeti da se stanje akcija za opismenjavanje i evidencija o nepismenosti u FNRJ poprave. Tokom analize podataka utvrdena su prilično velika odstupanja u pogledu broja nepismenog stanovništva. Početkom Peto-godišnjeg plana, odnosno 1. I 1947. godine, procjenom dobijenom sa terena od ministarstava prosvjete narodnih republika utvrden je broj nepismenih u FNRJ - 2.072.098, a naknadnom procjenom u 1948/49. broj nepismenih je utvrden na 1.124.158 lica. Medutim, ovi podaci su de-mantovani popisom stanovništva od 15. III 1948. godine kada je zvanično utvrdeno i objavljeno da je 15. III 1948. u FNRJ bilo 3.162.836 nepismenih stanovnika iznad 10 godina starosti. Razlika izmedu podataka koje su državni organi zvanično objavili i rezultata provedenog popisa stanovništva iznosi 2.038.261, odnosno za toliko je bilo više nepismenog stanovništva. Razlozi ovako velike razlike u podacima o nepismenom stanovništvu, koji su dobijeni procjenama i popisom stanovništva, rezultat su nepouzdanih podataka dobijenih putem procjene sa 324 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 terena. Zbog toga je i obustavljeno dalje izvještavanje putem procjene sa terena (AJ, 317-22-42, 1951). Podaci popisa stanovništva o broju nepismenih bazirani su na starosti stanovništva od 10 do 60 godina i naviše, dok se u akcijama za opismenjavanje baziraju na starosti stanovništva od 15 do 45 godina i naviše. Pracenje nepismenosti ni u medunarodnim mjerilima nije bilo uskladeno i nepismenost se različito registruje: sa 6, 7 i 10 godina. Prema „Godišnjaku OUN-a", Jugoslavija je registrovana sa 11 godina. Najveci broj država prati nepismenost stanovništva od 10 godina pa naviše. Starosne grupacije nepismenih krecu se od: 7-12, 13-19, 20-29, 30-39, 50-64 i od 65 godina naviše, ili 10-14, 15-19, 20-29, 30-39, 40-49, 50-64, i od 65 godina naviše, a Jugoslavija je registrovana u ,,Godišnjaku OUN-a" sa 11-14, 15-19, 20-29, 30-39, 40-49, 50-64 i od 60 godina naviše. Najviše država prihvatilo je srednju gru-paciju. Za FNRJ publikovani su podaci o nepismenosti u Biltenu SSU-a prema starosnim grupacijama 10-14, 1524, 25-44, i od 45 godina naviše, dok se opismenjavanje i procjena nepismenih na terenu u akcijama za opismenjavanje pratila prema grupaciji 15-25, 26-45, i od 46 godina naviše. Zbog toga je izražena velika razlika izmedu broja nepismenih prema popisu stanovništva od 15. III 1948. godine i terenske procjene njihovog broja u akcijama za opismenjavanje u 1948/49. godini, što potvrduju i podaci dati u Tabeli 8. Takode, uočena je veoma tijesna povezanost izmedu ostvarivanja obaveznog školovanja i nepismenosti naroda. Broj djece od 7 do 10 godina starosti koja su bila obavezna da pohadaju školu u toku 1948/49. iznosio je 1.365.813, a od toga broja učenika u školama bilo je 1.157.105, odnosno 84,7%, dok 208.708 ili 15,3% djece, koja su bila obavezna da pohadaju nastavu nije bilo obuhvaceno školom zbog čega su ostala nepismena. Broj djece od 11 do 13 godina starosti, obavezne da pohadaju školu, 1948/49. iznosio je 1.080.073, ali je sve-ga 677.399 djece pohadalo nastavu, odnosno, 402.674 djece obavezne da pohadaju školu nijesu bila uključe-na u taj proces. Pošto je broj nepismenih od 10 do 14 godina starosti u 1948. godini (prema popisu stanovništva) iznosio 278.509, to znači da je 124.165 djece od 10 do 14 godina starosti završilo osnovnu školu i prije navršene školske obaveze napustilo školu. Medutim, ni ovaj broj nije u potpunosti tačan zbog toga što se broj djece, koja su obavezna da pohadaju nastavu, odnosi na starosnu dob od 11 do 13 godina, a za nepismenost se uzima starosna dob od 10 do 14 godina. Nepismenih od 7 do 10 godina starosti bilo je oko 208.000, a od 10 do 14 godina starosti oko 280.000, to znači da oko 500.000 djece, obavezne da pohadaju školu, ne pohadaju nastavu i samim tim predstavljaju stalan priliv u broju nepismenog stanovništva. Zbog toga je bilo ne-moguce iskorijeniti u potpunosti nepismenost sve dok se nije postigla potpuna obaveznost pohadanja škole (AJ, 317-22-42,1951). Akciju opismenjavanja trebalo je proširiti i na školoobaveznu djecu od 7 do 14 godina starosti putem forsiranja ostvarenja školske obaveze, a u slučaju da to ne da željene razultate, onda putem otvaranja tečajeva za opismenjavanje i individualnog opismenjavanja djece koja iz objektivnih razloga ne mogu pohadati školu. Naravno, pored samih akcija trebalo je voditi evidenciju o samim akcijama, jer se do tada nije vodilo računa u akcijama za opismenjavanje o djeci od 7 do 10 i od 10 do 14 godina starosti, jer se evidentira i opismenjava omladina tek od 15 (i više) godina starosti. Smatralo se da su ova djeca obavezna da pohadaju školu, pa treba o njima škola da vodi računa, a školska evidencija je bila veoma slaba. U metodologiji za utvrdivanje nepismenosti takode su predložene mjere koje bi je poboljšale, odnosno što više se pridr-žavale internacionalne forme, kako bi i dobijeni podaci bili što bliži medunarodnoj statistici. Ovo se, naročito, odnosilo na polaznu bazu, odnosno na godine od kojih se prati nepismenost, na dobne grupe starosti, na definicije ko se smatra pismenim, nepismenim ili opisme-njenim itd. Akcije za opismenjavanje uglavnom su se provodile na sljedeci način: • Do kraja 1946. godine kroz ove akcije opisme-njeno je 319.250 stanovnika, 1947- 501.022, 1948-535.322, 1949-343.707 i 1950. godine 275.339 stanovnika. To znači da je akcija u prve dvije godine Petogodišnjeg plana znatno pojača-na, a da je od 1949. godine u stalnom opadanju tako da je broj opismenjenih u 1949. spao na 157.315, a u 1950. godini za 225.683 u odnosu na 1947. godinu; Tabela 8 Starost stanovništva Podaci prema popisu stanovništva od 15. III 1948. Podaci prema procjenama u akcijama za opismenjavanje 1948/49. Razlika u podacima 10-14 godina 278.559 nije se pratilo 278.559 15-45 godina 1.357.744 648.749 678.995 Više od 45 godina 1.526.116 445.409 1.080.077 Ukupno 3.162.415 1.124.158 2.038.261 325 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 • Broj tečajeva u 1947. godini bio je 22.235, 194833.845, 1949-25.127 i 1950. godine 19.087, što znači da je broj tečajeva 1950. godine u odnosu na 1949. opao za 14.758. Razlozi za opadanje broja tečajeva bili su u slaboj evidenciji o zavr-šenim i novootvorenim tečajevima i u slabljenju efikasnosti samih akcija na terenu; • U 1951. godini ove akcije su još više oslabile, a isto tako oslabila je i evidencija i izvještajna služba o suzbijanju nepismenosti, tako da se kod saveznih organa uopšte ne raspolaže sa podanima rezultata akcija za 1951. godinu. Do ovakvog stanja došlo je djelimično i zbog reorganizacije državne uprave (spajanje Savjeta za nauku i kulturu NR i Ministarstava prosvjete NR i Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NR, promjenama u referatu kulturno masovne djelatnosti, ukidanjem resorne statističke službe i Biroa za statistiku i evidenciju u resoru prosvjete i prenosom ove službe na Zavod za statistiku i evidenciju (ZSE)). Dok je kod saveznih i republičkih organa izvršen prenos statističke službe na organe ZSE, kod terenskih organa, Sreskog narodnog odbora (SNO) i Gradskog narodnog odbora (GNO), to nije bilo realizovano. Zbog toga su izvještaje primali organi prosvjete SNO-a i GNO-a koji nijesu imali kome dalje da ih proslijede za statističko posma-tranje jer je resorna statistička služba bila ukinuta (AJ, 317-22-42,1951). Pored opšte akcije za opismenjavanje, veoma važne su bile i paralelno provedene akcije u pojedinim granama društvene djelatnosti. Provodene su akcije za opismenjavanje regruta tokom služenja vojnog roka, opismenjavanja radnika u okviru sindikalnih radničkih oragnizacija i opismenjavanje u radnim akcijama na gradilištima, koje je organizovala Narodna omladina. U 1948. godini u Jugoslovenskoj armiji (JA) opismenjeno je 42.796 regruta na odsluženju vojnog roka, a u kasni-jem, detaljnijem izvještaju JA, za period od 1. X 1948. do 1. X 1949. godine opismenjena su 33.550 vojnika. Jedinstveni radnički sindikati pokrenuli su krajem 1949. godine akciju opismenjavanja nepismenih radnika u preduzecima. Prilikom popisa prevedenih radnika u zvanja konstatovano je da je od 836.956 (prevedenih) radnika u preduzecima 61.689 nepismenih. Ni ovaj broj nije precizan jer u njemu nijesu obuhvaceni radni-ci koji rade zanatske poslove, kao što nije obuhvacen ni priličan broj radnika koji je znao samo da čita, kao i broj nepoznatih. I na radnim akcijama provodene su akcije opismenjavanja. Medutim, dok se vodila eviden-cija i statistička služba u akcijama na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo i prilikom izgradnji fabrike alatljika u Železniku, dobijali su se podaci, dok se kasnije nijesu mogli dobiti podaci o opismenjavanju na radnim akcijama NOJ-a. Pokazalo se da samo opismenjavanje putem 3 Ukupan broj stanovništva Crne Gore 1953. godine. kurseva za suzbijanje nepismenosti ne bi imalo trajne rezultate ukoliko se ne bi produžilo putem prosvjetnih i domacičkih tečajeva. Da bi se popravilo stanje u sakupljanju statističkih podataka Savezni zavod za statistiku je predložio više mjera na poboljšanju evidentiranja i provodenja akcija za opismenjavanje stanovništva koje su obuhvatale prosvjetne organe, društvene masovne organizacije, radničke sindikalne organizacije, organe zadužene za suzbijanje nepismenosti u vojsci i Narodnu omladinu Jugoslavije (AJ, 317-22-42,1951). Predložene mjere dale su pozitivne rezultate vec prilikom popisa škola, nastavnog osoblja i evidencije nepismenosti školske 1951/52. godine. Na konferenciji o prosvjetnoj statistici, održanoj 10-12. III 1952. u Saveznom zavodu za statistiku (kao nastavak konferencije održane u junu 1951), predstavnici svih republika su istakli da je popis dobro organizovan i da je dao dobre rezultate. Istina, jedino predstavnik Zavoda za statistiku i evidenciju NR Crne Gore Branko Uskokovic nije dao mišljenje jer do konferencije nije bio upoznat sa rezultatima obavljenog popisa u Crnoj Gori (AJ, 317-22-42,1952). U svenarodnom pokretu za opismenjavanje odrede-na stagnacija bila je i u 1949. godini iako je kroz opšte-obrazovne tečajeve samo u toku 1949. prošlo više od 6.000 osoba, to je, ipak, bio prilično mali broj prema onome koliko se stanovništva trebalo i planiralo obu-hvatiti. Pored toga, još nedovoljno razvijena školska mreža nije bila u stanju da potpuno obuhvati nove generacije djece i omladine koje su prispjevale za školu. Bilo je više razloga za to, a kao glavne Vlada NR Crne Gore navela je ,,slabo zalaganje učenika u učenju, ne-dovoljno zalaganje omladinskih rukovodstava u škola-ma na razvijanju shvatanja kod učenika da je u periodu socijalističke izgradnje u našoj zemlji njihov osnovni zadatak da uče, nedovoljan, a vrlo često i slab rad izvje-snog dijela nastavnika i učitelja na svome stručnom i ideološko-političkom uzdizanju, na unošenju idejnosti u nastavu kroz predavanja i druge oblike rada." Pored toga, takode je istaknuta i nedovoljna briga partijskih i masovnih organizacija, kao i organa narodne vlasti (SNO-a i GNO-a) za pitanja školstva i prosvjete, što je uslovilo prilično slabo stanje u školama u pogledu na-stave i materijalne opremljenosti. U školskoj 1948/49. godini oko 2.000 djece u školoobaveznom uzrastu nije pohadalo nastavu (Perovic, Ilic, 1986, 523-524). Povečanju broja nepismenih doprinio je i otpor koji su ne-prosvjeceni roditelji pružali školovanju svoje, pogoto-vu ženske djece iz muslimanskih i albanskih porodica. (Starovlah, 1996, 161). U 1953. godini u Jugoslaviji je od ukupnog broja stanovništva (16.936.573) bilo nepismeno 6.959.896 ili 41%, a u Crnoj Gori od 419.8733 bilo je nepismeno 197.306 ili 47% stanovništva (Popis, 1960, 2-3). U 1953. godini u Jugoslaviji je od ukupnog broja stanovni- 326 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 štva (16.936.573) bilo nepismeno 6.959.896 ili 41%, a u Crnoj Gori od 419.873 bilo je nepismeno 197.306 ili 47% stanovništva (Popis, 1960, 2-3). Ovaj problem nije u potpunosti riješen ni početkom devedesetih godina prošlog stoljeca - u Jugoslaviji je 1991. godine nepisme-nog stanovništva bilo 17,3%, a u Crnoj Gori 11,2% (La-kic, 2001, 25). Prema popisu stanovništva iz 2003. godine, ukupan broj stanovnika u Crnoj Gori bio je 620.154 (Prosvjetni rad, 11-12/2007; Lakic, 2008, 130). U Crnoj Gori je u 2007. godini medu stanovništvom starijim od 10 godina (537.898) bilo 12.617 nepismenih stanovnika ili 2,35%. Prilikom istraživanja iz 2007. godine pismenima su smatrane osobe koje su završile više od tri razreda osnovne škole, ali i oni koji su završili jedan do tri razreda osnovne škole, kao i oni bez škole koji su bili u stanju da napišu i pročitaju kratak tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Ovim istraživanjem nijesu bila obuhvacena djeca predškolskog uzrasta. Popis iz 2011. godine pokazuje da je u Crnoj Gori od ukupnog broja stanovnika starih 10 i više godina (542.649) nepismenih bilo 8.149 ili 1,5% (Statistički, 2014, 39). Stanovništvo se nije opismenjavalo samo kroz opšte-obrazovne tečajeve, kurseve i razna predavanja održa-vana u mjestima stanovanja, vec se taj proces odvijao i na brojnim radnim akcijama i velikim radilištima koja su okupljala veliki broj radne snage. Najvece gradilište u Crnoj Gori u toku Petogodišnjeg plana bila je želje-znička pruga Nikšic-Titograd (53 km i 300 m), koja se gradila od 20. IV 1947. do 13. VII 1948. godine, kada je i svečano puštena u rad (Marovic, 1987, 230; Pobje-da, 4/1946). Na pruzi, koja se gradila kroz „ljuti kamen", podvodno i močvarno zemljište, sa veoma malo stručnog osoblja i još manje prijeko potrebnih mašina i tehničkih sredstava, u radovima su učestvovala 25.352 člana omladinske organizacije iz Crne Gore, svrstanih u 115 omladinskih brigada. Iz Srbije je na izgradnji pruge učestvovalo 1.709 omladinaca, iz Bosne i Hecegovine 1.267, iz Hrvatske 989, iz Makedonije 224 i Slovenije 159. Na pruzi je ukupno radilo 18.729 pripadnika NF, svrstanih u 101 brigadu. Na izgradnji pruge ukupno je bilo angažovano 46.429 graditelja, od toga 42.091 iz Crne Gore - gotovo svaki za rad sposoban Crnogorac i Crnogorka (Omladinska, 1949, 14, 17-18). U skladu sa parolom „Mi gradimo prugu - pruga izgraduje nas", graditelji su, poslije završetka posla, pohadali razna predavanja i kurseve, gledali filmove, opismenjavali se na analfabetskim tečajevima i učestvovali u raznim sportskim i drugim takmičenjima (Omladinska, 1949, 19). U novembru i decembru 1947. godine održana su, izmedu ostalih, predavanja: „Politika američkih im-perijalista i stvaranje Informbiroa devet komunističkih partija", ,,Osnovni zadaci i značaj Petogodišnjeg plana za razvoj narodne privrede FNRJ", ,,O seljačkim radnim zadrugama" (DACG, IV, 1947/1045). Komitet gradilišta Omladinske pruge Nikšic-Titograd provodio je kultur-no-prosvjetni rad preko kulturno-prosvjetnog odjeljenja Štaba brigada i Komisije za kulturno-prosvjetni rad pri upravi podružnice. Kružoci su bili dovoljno snabdjeveni sa partijskim materijalom u vezi sa datim temama koje su se obradivale desetodnevno u omladinskim brigadama i petnaestodnevno u frontovskim brigadama i radnim kolektivima. Sve omladinske i frontovske brigade dobijale su potrebnu štampu u dovoljnoj količini i čitali je grupno i pojedinačno. Analfabetski tečajevi radili su svakog dana u svim brigadama. Čitalačke grupe radi-le su u brigadama i radnim kolektivima na kojima je, pored štampe, čitana i marksističko-lenjinistička literatura. U svim brigadama i radnim kolektivima postojale su i manje biblioteke sa manjim brojem knjiga koje su pravilno korišcene. Predavanja koja su održavana često su podsticala živu diskusiju (DACG, 5, 1947/4854). Od 4.421 graditelja, koji su bili nepismeni, opismenjeno je 3.467, od toga 2.541 omladinac i omladinka. Takode, 79 graditelja završilo je kurseve za predsjednike aktiva, za srednjoškolske fiskulturne i pionirske rukovodioce i rukovodioce analfabetskih tečajeva. Četvoromjesečni minerski kurs završilo je 360 omladinaca, dvomjesečni 150, 110 su osposobljeni za čuvanje pruge i skretničare, 112 je završilo baštovanski kurs, a oko 300 omladinaca pošlo je na gradevinske kurseve. Na pruzi je održano 1.281 predavanje (150 stručnih, 731 političko-vaspitno i 400 popularno-naučnih). Biblioteke su raspolagale sa 13.353 knjige. Na pruzi je gostovalo nekoliko pozori-šnih grupa koje su izvele 278 pozorišnih predstava, a prugu su posjecivale pokretne kino-aparature, prikaza-vši 30 filmova. Medu omladinom i nešto manje medu frontovcima bila je razvijena kulturno-umjetnička sa-modjelatnost. Održano je 260 priredbi, a u likovnim kružocima izradeno je 107 radova. Značku fiskulturni-ka osvojilo je 684 graditelja, održano je 6.578 časova jutarnje gimnastike, 3.015 dnevnih fiskulturnih časova, 116 predavanja iz oblasti fiskulture, 809 odbojkaških utakmica, 612 lakoatletskih takmičenja i 17 masovnih priredbi, dok je ekipa graditelja osvojila pet prvih mjesta na lakoatletskom prvenstvu NR Crne Gore (Omladinska, 1949, 19-20, 150-151, 154-155). Što se tiče ostalih načina opštenarodnog prosvjeci-vanja u prvim poratnim godinama, čitalačke grupe bile su jedan od najmasovnijih oblika narodnog prosvjeci-vanja. Takode, masovne narodne organizacije održava-le su stalno u selima i gradovima razna predavanja, u kojima se, uglavnom, govorilo popularno o pojedinim naučnim i kulturnim pitanjima, održavana su i politič-ka predavanja. U sela su često dolazili putujuci biosko-pi, koji su takode doprinosili prosvjecivanju naroda, a u gradovima i u varošima održavana su predavanja na narodnim univerzitetima. Tokom 1948. godine u Crnoj Gori je radila Centralna biblioteka sa 35.000 knjiga, nabavljenih poslije rata, Muzejska biblioteka sa 20.000 knjiga, koje su korišcene u naučne svrhe, gradske biblioteke sa 144.991 knjigom, a postojale su i seoske biblioteke. Istina, seoske biblioteke nijesu bile uredene kako treba, a ni korišcenje knjiga nije bilo na zadovolja-vajucem nivou (Perovic, Ilic, 1986, 704-705). 327 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 ZAKLJUČAK Prema broju nepismenog stanovništva 1921. godine Crna Gora je bila na trecem mjestu sa 67,02% nepismenog stanovništva u Kraljevini SHS. U Zetskoj banovini je naročito bio izražen odliv inteligencije iz kontinen-talnog dijela (naročito iz Crne Gore i Hercegovine). U najvecoj mjeri on je bio usmjeren prema Srbiji, donekle prema Hrvatskoj (11,4%), dok je procenat odliva u druge dijelove države bio znatno manji. Poslije oslobode-nja u Crnoj Gori bilo 79.741 nepismenih, a 1947. godine 50.377. U periodu Petogodišnjeg plana pitanjima kulturne politike bavio se Agitprop. Sfera kulture bila je ideo-logizovana i podredena izvršenju ključnih partijskih i državnih zadataka. Sukob sa Sovjetskim Savezom i zemljama Informbiroa uslovio je da Jugoslavija u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeca postane prva so-cijalistička zemlja koja je napustila političke obrasce uplitanja u umjetničku kreativnost. Pored toga, vrijeme Prvog petogodišnjeg plana karakterisalo je, sa jedne strane, ulaganje napora da se stvori materijalna, prije svega industrijska baza za društveno-ekonomski razvoj države, a sa druge strane, da se prevazide kulturna ne-razvijenost veceg dijela jugoslovenskog društva (prije svih Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije, Makedonije, Crne Gore). Oba procesa se odlikuju preduzetim dinamičnim aktivnostima kojima je rukovodila država, odnosno Partija kao transmisija svih društvenih i poli-tičkih aktivnosti. Ipak, i pored nesumnjivo postignutog velikog uspjeha u opismenjavanju stanovništva u Crnoj Gori i Jugoslaviji u razmatranom periodu, taj problem se iznova pojavljivao i narednih godina i decenija. Dio stanovništva nije ni bio evidentiran kao nepismen zbog problema u vodenju statistike, gdje je, očigledno, bilo propusta u sakupljanju i obradi statističkog materijala. Treba istaci da je tokom procesa opismenjavanja stalno bio prisutan problem nepohadjanja nastave školooba-vezne djece. Očito je da se od 1947. do 1951. učinilo dosta u pogledu opismenjavanja stanovništva i Crne Gore i ostalih bivših jugoslovenskih republika, ali ovaj problem nije u potpunosti riješen ni mnogo godina kasnije, jer je i u posljednjoj deceniji minulog stoljeca (1991) u Crnoj Gori registrovano 11,2% nepismenog stanovništva, a u Jugoslaviji 17,3%. 328 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 ENLIGHTENMENT AND THE ILLITERACY PROBLEM IN MONTENEGRO AND YUGOSLAVIA FROM 1947 TO 1951 Nenad PEROŠEVIC University of Montenegro, Faculty of Philosophy, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic e-mail: nenadp-nk@t-com.me Miloš KRIVOKAPIC University of Montenegro, Faculty of Philosophy, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic e-mail: krivokapicmilos@yahoo.com SUMMARY The people's government faced the issue of literacy and education in Montenegro and Yugoslavia immediately after the end of World War II and this problem started to be addressed in the course of the two years of state's reconstruction, from 1945 to 1946. The problem could not be successfully resolved for such a short time, although positive results were visible in reducing the number of the illiterate, establishment of new schools, organization of a number of literacy and professional courses etc. This problem was particularly pronounced in Montenegro, having in mind that Montenegro was one of the least developed republics of the socialist Yugoslavia. Following the adoption of the Five-Year Development Plan for the period from 1947 to 1951 the systematic enlightenment of the population and the general cultural ascent started. The Five-Year Development Plan envisioned a 400-million-dinar investment into the culture and education in Montenegro. In this period, the mass literacy campaigns were conducted, a network of primary and secondary schools was expanded and new libraries were opened as well as numerous cultural canters, especially in the rural areas. However, despite the efforts and the positive results achieved, the illiteracy problem could not be fully resolved and this problem persisted over the later years: according to 1953-statistics, out of the total Yugoslav population (16,936,573) 6,959,896 people were illiterate or 41% population, while out of the total Montenegrin population (419,873) 197,306 or 47% was illiterate. Keywords: Montenegro, Yugoslavia, literacy, Five Year Development Plan, population, literacy course 329 ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 26 ■ 2016 ■ 2 Nenad PEROŠEVIC & Miloš KRIVOKAPIC: PROSVJECIVANJE NARODA I PROBLEM NEPISMENOSTI U CRNOJ GORI I JUGOSLAVIJI (1947-1951), 317-330 IZVORI I LITERATURA AJ, 315-28-66 - Arhiv Jugoslavije Beograd (AJ), fond Komitet za škole i nauku pri Vladi FNRJ. AJ, 317-50-79 - Arhiv Jugoslavije Beograd (AJ), fond Savet za nauku i kulturu Vlade FNRJ. AJ, 317-22-42 - Arhiv Jugoslavije Beograd (AJ), fond Savet za nauku i kulturu Vlade FNRJ. AJ, VIII - Arhiv Jugoslavije Beograd (AJ), fond Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, fasc. VIII. DACG, 86 - Državni arhiv Crne Gore Cetinje (DACG), fond Ministarstvo prosvjete i nauke Narodne Republike Crne Gore, fasc. 86. DACG, IV - Državni arhiv Crne Gore (DACG), Od-jeljenje za sredivanje i obradu arhivske grade Podgorica, fond Sreski komitet Komunističke partije Jugoslavije Nikšic, fasc. IV. DACG, 5 - Državni arhiv Crne Gore (DACG), Odje-ljenje za sredivanje i obradu arhivske grade Podgorica, fond Pokrajinski komitet (Centralni komitet) Komunističke partije Jugoslavije, fasc. 5. Popis, 1960 - Popis stanovništva 1953. Starost, pismenost i narodnost. Podaci za opštine prema upravnoj podeli u 1953. godini, (1960), knj. XI. Beograd, Savezni zavod za statistiku. Petogodišnji plan, 1947 - Petogodišnji razvitak narodne privrede Narodne republike Crne Gore u godinama 1947-1951 (1947), Cetinje, Skupština NR Crne Gore. V kongres, 1949 - V Kongres Komunističke partije Jugoslavije 21. - 28. jula 1948, stenografske beleške (1949), Beograd, Kultura. Statistički, 2014 - Statistički godišnjak 2014 (2014), Podgorica, Zavod za statistiku Crne Gore - Monstat. Pobjeda 4/1946: Pobjeda, br. 4, 26. I 1946. Pobjeda 5/1947: Pobjeda, br. 5, 2. II 1947. Prosvjetni rad 11-12/2007: Prosvjetni rad, list pro-svjetnih, naučnih i kulturnik radnika Crne Gore br. 1112/2007. Babovic-Raspopovic, S. (2002): Kulturna politika u Zetskoj banovini 1929-1941. Podgorica, Istorijski institut Crne Gore - SANUS. Dimic, Lj. (1997): Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, II-III. Beograd, Stubovi kulture. Dimic, Lj. (1988): Agitprop kultura. Agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji 1945-1952. Beograd, IRO ,,Rad". Dimic, Lj. (1999): Ideologija i kultura u Jugoslaviji 1945-1955. Istorijski zapisi, 3-4. Podgorica, Istorijski institut Crne Gore. Gabrič, A. (2008): Cenzura v Sloveniji po drugi svetovni vojni: od komunističnega Index librorum prohi-bitorum do ukinitve „verbalnega delikta". Primerjalna književnost, 31. Posebna številka. Ljubljana. Gabrič, A. (1991): Slovenska agitpropovska kulturna politika 1945-1952. Ljubljana, Mladika [=Borec 7-8-9, (1991), 470-655]. Kovačevic, B. (1986): Komunistička partija Crne Gore 1945-1952. godine. Titograd, NIO „Univerzitet-ska riječ". Lakic, Z. (2001): Crnogorske istorijske teme. Podgorica, Stručna knjiga Beograd-Obod Cetinje. Lakic, Z. (2008): Dijalog u istoriografiji. Podgorica, Unireks. Marovic, B. (1987): Društveno-ekonomski razvoj Crne Gore 1945-1953. Titograd, Istorijski institut Crne Gore - NIO Univerzitetska riječ. Omladinska pruga Nikšic-Titograd (1949). Cetinje, Narodna knjiga. Pejovic, D. O. (1982): Prosvjetni i kulturni rad u Cr-noj Gori 1918-1941. Cetinje, Obod. Perovic, Č., Ilic, N. (1986): Rad Skupštine Crne Gore 1945-1950. Titograd, Skupština SR Crne Gore. Starovlah, M. (1996): Osnovna škola u Crnoj Gori 1944-1996. Podgorica, ITP Unireks. 330