Received: 2013-06-18 UDC 930.25:003.074(497.571) Original scientific article EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS: VLADARSKE LISTINE I PAPINSKA POVLASTICA IZ KODEKSA MONUMENTA CAPITULI ECCLESIAE COLLEGIATAE S. SOPHIAE DUORUM CASTRORUM AB ANNO 983.-1815. Ante MATAN Sveučilište J. Dobrile u Puli, Odjel za humanističke znanosti, 52100 Pula, Ulica I. Matetiča Ronjgova 1, Hrvatska e-mail: amatan@unipu.hr IZVLEČEK Članek prinaša transkripcijo listin Otona II. iz leta 983, HenrikaIV iz leta 1077, akvi-lejskega patriarha in istrskega markgrofa Volfkera iz leta 1211 ter koncesije papeža Aleksandra III. iz leta 1177. Dokumenti se nahajajo v doslej neobjavljenem kodeksu z imenom Monumenta Capituli Ecclesiae Collegiatae Sanctae Sophiae Duorum Castrorum ab anni 938-1815 v arhivu kanfanarske župnije. Pristop je filološki, vendar, ker gre za objavo izvirnega dokumenta, so dodani krajši komentarji z opisom problematičnih mest. Vzpostavljen je kritični aparat na podlagi dostopnih virov in izdaj. Razložene so razlike v lekcijah, postavlja pa se tudi vprašanje pristnosti listin. Rezultati raziskave kažejo, da so listine iz kanfa-narskega rokopisa najbrž prepisane iz poreškega vira, kakor tudi na soodvisnost Kandler-jevega Istrskega diplomatičnega kodeksa, kar ponuja možnost rešitve vprašanja izvirnosti. Ključne besede: Dvigrad, cerkev sv. Sofije, kanfanarski kodeks EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS DIPLOMI DI SOVRANI E UN PRIVILEGIO PAPALE DAL MANOSCRITTO MONUMENTA CAPITULI ECCLESIAE COLLEGIATAE S. SOPHIAE DUORUM CASTRORUM AB ANNO 983.-1815. SINTESI Questo lavoro riporta la trascrizione dei diplomi di Ottone II del 983, di Enrico IV del 1077, di Volfchero, patriarca d'Aquileia e margravio istriano del 1211, e la trascrizione delprivilegio di papa Alessandro III del 1177, custoditi nell'archivio parrocchiale di Canfanaro dentro il codice fino adesso non pubblicato che porta il nome Monumenta Capituli Ecclesiae Collegiatae Sanctae Sophiae Duorum Castrorum ab anno 983-1815. Viene usato l'approccio filologico, ma dato che si tratta della pubblicazione delle fonti, vengono aggiunti brevi commenti e descritti i punti problematici. Viene stabilito l'ap- Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 parato critico in base alle fonti e alle pubblicazioni disponibili. Vengono spiegate le differenze tra le lezioni e viene affrontata la domanda dell' autenticita degli atti. I risul-tati dimostrano che gli atti del manoscritto di Canfanaro sono stati fedelmente trascritti dal modello parentino, richiamano alla correlazione del Codice diplomatico Istriano di Kandler e offrono la possibile soluzione alla domanda di autenticita. Parole chiave: Duecastelli, chiesa collegiata di S. Sofia, manoscritto di Canfanaro UVOD U arhivu se župe sv. Silvestra u Kanfanaru, medu ostalom tiskanom i rukopisnom ostavštinom nalazi i kodeks naziva Monumenta Capituli Ecclesiae Collegiatae Sanctae Sophiae Duorum Castrorum ab anno 983. - 1815. Prijepis je to starih darovnica, doku-menata i crkvenih odredaba sastavljen 1774. god. a naknadno dopunjen 1815. O povi-jesnim nam okolnostima, u kojima je svjetlo dana ugledao kanfanarski kodeks, govori gotovo apologetski sažetak na početku. Crkva se naime svete Sofije u Dvigradu isticala medu drugim zbornim crkava Porečke biskupije po svojoj starosti, a u vrijeme nastanka kanfanarskog kodeksa nije zapravo bilo poznato1 koliko je stara. Danas se ta crkva pra-vokutnog tlocrta s jednom upisanom apsidom datira u drugu polovinu 5. st. (Marušic, 1964, 128; 1976, 49; Brogiolo et al, 2003, 133-134).2 Levak k tomu navodi (2007, 308) da smještaj crkve na trgu ukazuje da je njezina gradnja istovremena s početcima Dvigrada kao urbanog središta, a zbog strateški važnog položaja samog Dvigrada i crkva je morala zauzimati istaknuto mjesto unutar biskupije od davnina. U konačnici, o njezinoj važnosti govori i sama činjenica da je bila zborna, to jest imala svoj kanonički kaptol. Dvigrad se sastojao od dviju utvrda po kojima je i dobio ime: lat. Duo Castra/Castella, tal. Due Cas-telli, Docastelli, hrv. Dvigrad.3 Potonji je naziv relativno novog postanka i uporabe. Naime, hrvatski je naziv Dva Grada potvrden u Istarskom razvodu (1992, 20b, 23, 26b, 29, 33, 33b), zabilježio ga je tako i Franjo Glavinic (1585.-1652.). Poslije drugog svjetskog rata javlja se ime Dvograd (rabi ga Marušic), a potom i Dvigrad. "Nakon drugog svjetskog rata spominje se Dvograd, kasnije se ustalilo i ime Dvigrad kako ga zove i mjesno stanovništvo. Za Kanfanar je to Stari grad," (Ritoša, 1998, 125). Bertoša ukazuje na to da ime Stari Grad potječe od stanovništva koje se doselilo u novom vijeku u sela oko Drage i tako zvalo ruševine Dvigrada-Monkaštela (1995, 648), što je vjerojatnije, jer nisu samo Kanfanarci koristili ime Stari grad, a čini se da je do drugog svjetskog rata i u poratnom 1 MC fol. 1: "...di cui non si ha memoria alcuna del preciso tempo di sua Fondazione, e stabilimento." 2 Više o crkvi sv. Sofije, uz vec citirano, v. još i Marušic, 1978a; 1978b; Schiavuzzi, 1919, 105-108; ; Baldini, 1998, 39-41. Detaljnije o nastankum razvoju i propasti Dvigrada v. Schiavuzzi, 1919, 81-118; De Franceschi 1953-1954, 321-335; Juričič, 1991, 103-110; Ritoša 1998, 125-133; Juroš-Monfardin, 2001, 155-165; Levak, 2007, 305-314; Bertoša, 2007, 19-31. 3 Usp. Levak 2007, 310. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 vremenu, bar negdje do 1962., to ime bilo opceprihvacen mjesni naziv.4 Današnji je naziv Dvigrad, Levak komentirao ovako: "Noviji hrvatski naziv Dvigrad odraz je zaborava po-stojanja Kaštela Parentina (kao kaštela parnjaka) kod stanovništva okolice, zbog čega je naziv prešao u jedninu" (2007, 311).5 Uzimajuci u obzir naziv Stari Grad, kao i činjenicu da parnjaka više nije bilo, a time ni potrebe za imenom u množini, s jezičnog je, a time i toponomastičkog stajališta, taj naziv zagonetan zbog svoje, usudio bih se reci, fonet-ske stilogenosti. Naime, Dvograd je pravilno tvorena složenica, s brojevnom osnovom u prvom dijelu, u skladu s hrvatskim jezičnim zakonitostima,6 koja je, čini se, uvedena iz nepoznatih, možda i političkih, razloga pripajanjem Istre matici zemlji. Nije jasno zašto je i kako Dvograd zamijenjen Dvigradom na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeca.7 U razgovoru s Antonom Medenom doznao sam da je tek dva-tri puta čuo da je Marija Franinovic iz Kanfanara to mjesto nazvala Dvi Grade - dakle, u ženskom rodu. Shodno se tomu može pretpostaviti da je Dvigrad tvoren po takvoj 'fe-miniziranoj' verziji. S obzirom na potvrde, ili bolje reci njihov nedostatak, s lingvističke je strane uvodenje naziva Dvigrad neutemeljeno pa i neopravdano, tako da rješenje tog problema treba potražiti drugdje. No, iako je uvodenje imena sporno, ono je danas ipak neosporno. Kao što je u jednom trenutku nešto stilogeno, tj. odskače od norme, čestom uporabom ulazi u normu i biva opceprihvaceno, kao i ime tog drevnog grada danas, a to je Dvigrad. Dvije utvrde po kojima je i dobio ime, jesu Monkaštel i Kaštel Parentin. I dok je Monkaštel (Mons Castellum, Monte Castel, Moncastel), sazdan na pretpovijesnim i antičkim temeljima bio kontinuirano nastanjen sve do početka 17. st., potonji je nastao na susjednom brežuljku najkasnije u 5. st. i još je u srednjem vijeku bio napušten i o njemu se malo zna (Levak, 2007, 310). Jedna je dakle utvrda ostala utvrdom i propala, a druga je na kraju podijelila njezinu tužnu sudbinu, no u meduvremenu je to bila značajna opcina sa svojim statutom, koji je na inicijativu Udruge Dvegrajci u nakladi Državnog arhiva u Pazinu izdan 2007. kao Statuta Communis Duorum Castrorum - Statut Dvigradske opci-ne. Početkom je dakle 17. st. stanovništvo zbog blizine svojih dobara i blagotvornije klime odlučilo nastaniti se, a bogoslužje obavljati u crkvi svetog Silvestra, u Kanfanaru. O osmini blagdana Tijelova, 7. lipnja 1714. godine8, biskup je porečki Vaira prenio Presveti Sakrament iz euharistije crkve sv. Sofije u crkvu sv. Silvestra, kamo je poslije donijeta i krstionica. Misa se u Sv. Sofiji imala služiti samo za blagdane, zbog žitelja na sjevernoj strani Drage i pokojnih ondje zakopanih. Kaptol se dvigradski sastojao od četvorice kanonika, uključujuci i župnika, a od starine je, kao i svi drugi biskupijski kaptoli imao pravo na vlastiti izbor kanonika u nedostatku prebende. Jedino je župnikovanje dodjeljivao sam 4 Prema kazivanju Ane Sošic (1947.-2009.) iz sela Brajkovici, koja je osnovnu školu pohadala u Kanfanaru. Moguce je takoder da je rasprostranjenost imena Stari Grad išla i u suprotnom smjeru: učenici kanfanarske škole iz okolnih mjesta lako su mogli od Kanfanaraca čuti to ime, što bi opravdalo gore citiranu Ritošinu tvrdnju. 5 Oslanjajuci se na Bertošu, 1995, 648. Usp. i Bertoša, 2007, 29. 6 Usp. Babic, 1986, 326. 7 "Dvigrad": David-Kolar, 1983, 37; : "Dvograd (Dvigrad)": isti, 90; "Dvigrad": Margetic, 1983, 81. 8 Vjerojatno je posrijedi slučajnost, no tog je dana bila 731. obljetnica izdavanja Otonove darovnice, u kojoj se po prvi put spominje Dvigrad. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 i neovisno biskup. Smrcu dvigradskog kanonika don Jurja Mihovica, 14. veljače 1774., Kaptol je uvidio mogucnost da pokuša povratiti staro pravo vlastitog izbora kanonika, koje je uživao sve do investiture oca Bernarda Pavana 1551., kad mu se to više nije do-puštalo. Schiavuzzi (1919, 115-16) donosi popis svečenika crkve sv. Silvestra u Kanfa-naru o kojima je mogao skupiti podatke, do 1774. ukupno dvanaest imena. Jedan je Jure Mihovič naveden kao kanonik 1731., a drugi 1767. kao kanonik i vikar, uz napomenu o godini smrti 1774. Ni kod jednog drugog navedenog kanonika nije zabilježena godina smrti. Nije jasno radi li se o dvojici kanonika, ili je pak riječ o jednoj te istoj osobi, što je lako moguče.9 Iz rečenog je popisa vidljivo da je 1767. došlo do večih promjena, buduči da su navedena četvorica kanonika: don Andrija Meden kao kanonik i župnik, don Zvane Maružin bez navedene službe, don Antonio Maria Basilisco kao kanonik i Juraj Mihovič kao kanonik i vikar. Potonji je jedini od kanonika navedenih prije 1767. koji se našao u novom sastavu Kaptola. Za 1774. nalazimo don Jurja Medena pa je moguče da je on zamijenio Mihoviča. Buduči da su svjetovni i kaptolski dvigradski arhivi bili izgubljeni, Kaptol je sreču da nade dokaze za svoju tezu potražio i našao u biskupijskim arhivima. Pronadeni su dokumenti kao svojevrstan nacrt uobličeni u kanfanarski kodeks i predani putem kaptolskog nuncija biskupu Negriju na daljnji postupak, uz molbu da se suspendira svaka odluka o upražnjenoj dvigradskoj prebendi do konačnog rješenja. O KODEKSU Kanfanarski se kodeks nalazi u župnom arhivu. Dimenzije su mu korica 33 x 24 cm. Ima ukupno 31 list, 62 stranice, od čega su prve dvije (fol. nn.1, fol. nn.2) i zadnja (fol. ult.) prazni. Listovi su nešto manji, dimenzija 32 x 23,5 cm. Pisan je na papiru, izvrsno je očuvan, a tekst je čitak, pisan kurzivnom humanistikom. Na koricama, na naslovnoj stranici u gornjem lijevom uglu napisan je rimski broj četiri. Niže je na sredini stranice natpis: Monumenta Capituli Ecclesiae Collegiatae Sanctae Sophiae Duorum Castrorum ab anno 983. - 1815. Ispod natpisa stoji zaokružen arapski broj dva: nekadašnji inven-tarni broj kodeksa u župnom arhivu. Treča je stranica (fol. ill.) ilustrirana (Sl. 1). Slijedi potom sadržaj na dvjema neobrojčanim stranicama (fol. ind.1, fol. ind.2): Compendia de'Documenti contenuti nel presente libro, pag. 1. Diploma di Ottone U. Imperatore, che conferma le Donazioni fatte di Due Castelli alla Chiesa di Parenzo, pag. 13. Diploma di Enrico III. Imperatore che conferma le donazioni fatte alla Chiesa di Parenzo, pag. 15. Breve di Aless. Pp. III., quale riceve sotto la sua Protezione la Chiesa di Parenzo, e conferma le Donazioni fatte alla medesima, pag. 16. 9 Schiavuzzi (cit. mj.) kao i MC (fol. 10) bilježe ga kao: don Giorgio Micovich. Za hrvatsku inačicu potvrdu nalazimo kod Ritoše: "Uz navedene kanonike na oltaru kapelanske crkve u Baratu zapisano je ime kanonika Jurja Mihoviča (Georgius Micovich). Predio u Kanfanaru gdje se nalazila njegova kuča zove se Mihoviči" (1998, 135-136). Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 Privilegio di Volker Patriarca d'Aquileja, che conferma le Donazioni antedette, pag. 19. Breve d' Innocenzio Pp. IV., che assogetta alla Chiesa di Parenzo molte chiese, e Monasterii, pag. 21. Diploma di Rodolfo Imperatore, che conferma le donazioni fatte alla Chiesa di Parenzo dai suoi Precessori, pag. 24. Costituzioni Sinodali di Mons.' Fra' Graziadio per la Chiesa e diocesi di Parenzo, pag 28. Assegnamento fatto al Vescovo di Parenzo dal Capitolo di Due Castelli d' una Pre-benda in quella Collegiata, pag 32. Rinunzio della Pieve di Due Castelli fatta nelle mani del Vescovo, pag. 33. Permuta d' un Canonicato di Rovigno con un Canonicato, e Pieve di Due Castelli. pag 33. Collazione della Pieve di due Castelli fatta dal Vescovo per Rassegna nelle sue mani. pag. 35. Conferma del Vescovo d'una Elezione fatta dal Capitolo della Dignita' di Scolastico. pag. 35. Elezione di P. Bernardo Pavan in Canonico Sopranumerario di Due Castelli fatta dal capitolo. pag. 35. Atti della Visita di M.r Vaira in Due Castelli. pag. 38. Altri atti della Visita di M.r Vaira in Due Castelli pag 40. Parte presa dal Capitolo di Due Castelli di ricorrere al Serenissimo Principe per l' Elezione de' proprj Canonici. pag. 41. Lettera del Capitolo a M.r Vescovo Negri per l'effetto suddito. pag. 43. Lettera responsiva di M.r Negri al Capitolo stesso. pag. 44. Attestato della Curia Secolare di Due Castelli. pag. 46. Slijede zatim pedeset i dvije obrojčane stranice (foll. 1-52). Na desetak se stranica (foll. 1-11) nalazi kompendij - sažetak. Dvanaesta je stranica prazna (fol. 12), a od trina-este se stranice nadalje nalaze prijepisi dokumenata koji se tiču raznih prava i povlastica koje je dvigradski kaptol od davnina imao.10 Tu su prijepisi vladarskih listina Otona 11., Henrika III. (IV.) Rudolfa II., istarskog markgrofa i akvilejskog patrijarha Volfkera, pa-pinske povlastice Aleksandra III. i Inocenta IV., a zatim razni drugi dokumenti vezani za dvigradski kaptol i dodjelu prebendi, sinodske odluke, izvješca s vizitacija i korespon-dencija kaptola s biskupijom. Kodeks nije dosad objavljivan. Isprave koje se donose u ovom radu, prepisao je 1774. godine kanonik Porečke biskupije Paolo Chiurco. Bolje reci ovjerio, buduci da su u rukopisu vidljive različite ruke, a kratka je potvrda o prijepisu 10 Unutarnji se opis kodeksa može činiti nedovoljno jasnim, jer nije posve u skladu s pravilima struke, no krivicu snosim djelomično. Kodeks je naime obrojčan prilikom sastavljanja, a na način da se vodilo računa o stranicama, a ne listovima, što i ne čudi s obzirom na vrijeme nastanka. Imajuci u vidu mogucu zbrku, ako bi tko istraživao kodeks, u ovom je radu ostavljen takav način numeracije, koji je dao neuobičajene nazive nekim stranicama: folium non numeratum 1 i 2, folium ultimum, folium illustratum, folium indicativum 1 i 2. Buduci da se radi o stranicama, uzeta je u obzir i mogucnost navodenja kao pag. mjesto fol., no s obzirom na to da je ipak riječ o kodeksu, učinilo se to nekako rogobatnim. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 pisana drugom rukom i tintom: '"Extract. per manum mihi fidam ex Lib. I lurium Epis-copalium Parentii sub hac die prima Aprilis 1774. D.r Paulus Canonicus Chiurco Curi^ Episcopalis Cancellarius. Publica auctoritate recognitus et approbatus'", tako da se taj dio nije posebno navodio za svaku ispravu. Sadržaj i kompendij pisani su na talijanskom, kao i dokumenti od akata biskupa Vaire do kraja (foll. 38-51), dok su drugi na latinskom. Na fol. 52 piše tek: "De instauratione Ecclesiae parochialis S. Silvestri anno Domini MCMXXIII facta, vide Volumen XVI. Archivi S. Sophiae, quod in armario asservatur et custoditur." Ovaj rad donosi listine Otona II., Henrika III. (IV.) i akvilejskog patrijarha Volfkera, te breve pape Aleksandra III. Takav je izbor jednim dijelom uvjetovan opsegom rada, dok su s druge strane navedeni dokumenti vec objavljivani i može se uspostaviti relativno dobar kritički aparat — kojemu i kanfanarski kodeks ovim radom pridonosi. Bu-duci da su spomenuti dokumenti u njemu prepisani iz prve knjige prava Porečke biskupije s kraja 15. st., u obzir ce se uzeti i njihova medusobna koherencija. Radi lakšeg snalaženja u tekstu dodane su brojčane oznake redaka, jasno medusobno odvojenih. Tekst je isprava prireden shodno Pravilima o izdavanju grade (Stipišic, 1991, 175-180), uz neka manja odstupanja. Poštivano je pisanje repatog e (f) i svih velikih početnih slova, bez obzira radi li se o imenima, službama ili drugom, a neke su kratice (npr. S.) ostavljene. Oko pisanja konsonantskog u nije bilo dvojbi, buduci da ga kanfanarski kodeks bilježi kao spirant v. Konsonantsko se i, odnosno dugo i bilježi kao j u kodeksu, a transkribirano je kao i. U interpunkcije se nije zadiralo. LISTINA OTONA II Oton II. (973.-983.) obnavlja darovnice i potvrduje posjede porečkom biskupu Adamu (961.-990.), a koje su darovali njegovi prethodnici, carevi i kraljevi, kao i pojedini vjernici te mu daje imunitet. Spominju se poimence ovi posjedi: Motovun, Ružar, Nigri-njan, Tar, Červar, pazinski kaštel, Medelan, Rovinj, Dvigrad, Bale, sa svim nekretninama i pokretninama koje su tim mjestima pripadale. Kandler navodi (CDI, p. 180) da je listina bila pod sumnjom zbog nekih interpolacija iz 13. st., kao i nekih mjesta koja se u njoj spominju, a darovali su ih Otonovi prethodnici od kojih pak spominje poimence samo Hugo-na. Što se Poreča tiče, dosad nije pronadena darovnica starija od Otonove, dok Trst ima Berengarovu iz 911., Hugonovu iz 929., Lotarovu iz 948. Izola pak ima od istog Otona iz 973., tako da je vjerojatno da su ti vladari obdarivali i Porečku biskupiju. Kandlera čudi i što se Motovun, Ružar, Nigrinjan i Tar (dva su mjesta poznata pod tim imenom: jedno na mjestu današnjeg Tara, a drugo na ušcu Mirne, danas ruševine imena Sv. Martin, no ne zna se za neki u Červaru, koji je bio na municipalnom području) navode kao praedia, dok s druge strane stoji Castrum Pisinum, a Motovun su i Pazin bili u jednakom položaju. No, treba uzeti u obzir da se u problematičnoj lekciji (novf), a slijedom čega Kandler vjerojatno zaključuje da su postojala dva Tara, slažu porečki i kanfanarski kodeks, dok su drugi kodeksi i izdanja suglasni s lekcijom none (usp. niže krit. ap.).11 Castrum Pisinum Probleme istarske topografije i toponimije u porečkim knjigama biskupskih prava trenutno u svojoj disertaciji istražuje Branka Poropat iz Biskupijskog arhiva u Poreču. Za Medelan, v. Kirac 1946, 119-20; Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 se može jednako tako shvatiti kao pazinska utvrda-kaštel, a iz konteksta ove i drugih listina ne vidim razloga da praedia znače jednostavno posjed, bez pravne semantike.12 Danas je to pitanje ipak malo bolje riješeno.13 Upozorio me k tomu M. Levak na mogucnost da se radi o tornju, utvrdici, pa bi značenje bilo: toranj iznadpiscationem novf i onaj červar-ski. Jednostavno je posjed u Červaru imao neku utvrdicu kao zaštitu i središte posjeda. Za Motovun nema ozbiljnih potvrda da je ikada bio u vlasti porečkog biskupa, nego samostalna opcina još u bizantsko doba, dok je Pazin manje i vjerojatno mlade mjesto, a biskup je vjerojatno dobio samo neke posjede na Motovunštini.14 U listini se još spominju kao posrednici-medijatori svečenik Dudon i kapelan Andrija Dakon, dok su pri ovjeri navedeni kancelar Adalbert u ime arhikancelara Petra, a auscultator je ravenski notar Julije Brusamolin. U porečkom je kodeksu njegova služba ravenskog notara zabilježena kraticom, koja je očito bila teža za tumačenje prepisivaču kanfanarskog kodeksa, koji ga bilježi kao notara svete rimske kurije, a vjerojatno je poteškoče zadala i Kandleru koji ga takoder bilježi kao i kanfanarski prijepis. Što se datacije tiče, konzultirani su kodeksi i iz-danja relativno suglasni, bar oko latinske inačice.15 To nas dovodi do pitanja autentičnosti isprave, kojeg smo se več dotakli, navodeči Kandlerove sumnje. Ispravu je temeljito pre-ispitao Margetič (1983, 80-83). Evo o čemu je riječ. Kandler (1875, 236) i Kirac (1946, 90) isticali su da nije vjerojatno da se Oton II. poslije teškog poraza od Arapa u srpnju 982. u vrijeme konsolidacije snaga imao vremena baviti tako sporednim stvarima. Margetič osporava taj njihov prigovor tvrdnjom da Oton II. jest boravio u Veroni, ali u srpnju 983., kada je utvrdio ugovorne odnose s Mlečanima.16 Benussi je vjerovao u ispravu, ali mu je dispozicija isprave bila vrlo nezadovoljavajuča, dok drugi uglavnom ne dovode u sumnju njezinu autentičnost (Margetič, 1983, 81, n. 9, 10). Za dataciju kaže: "Nadalje, isprava je neispravno datirana, što se inače u znanosti smatra jednim od uvjerljivih dokaza za neautentičnost. Ipak, upravo za našu ispravu smatra se da se greška u datiranju može zadovoljavajuči objasniti običnom zabunom pisara," (1983, 81), pozivajuči se na MGH (1980, p. 356): "am füglichsten als verschrieben (_) erklärt werden kann" (1983, 81, n. 7), primječujuči još nešto: "VII non iunii (!) umjesto možda VII idus iudii; nadalje imperii vero eius XIII, umjesto ispravno XVI" (1983, 81, n. 6). Situacija s datacijom nije nimalo bezazlena, unatoč jednostavnom rješenju pravdanom prepisivačevom pogreškom. Moguča je dakle zabuna prepisivača, koji umjesto Ida piše None. Moguča je i zabuna po pitanju mjeseca (što ne rješava prethodni problem) lipnja i srpnja: svijest je o Otonovu boravku u srpnju u Veroni (mogao je, doduše, tamo boraviti i od lipnja) mogla zbuniti prepisivača. No, ono što zbunjuje, jest spomenuta godina vladavine Otona kao cara, gdje nam se nude dvije mogučnosti. Prva uzima u obzir Otonovu krunidbu za cara 967., po čemu bi trebalo pisati XVI, kako i navodi Margetič. Druga bi verzija pak bila X, ako bi Nežič, 2000, 238. 12 Termin se praedium ne koristi jedino u povlastici Aleksandra III., gdje se zamjenjuje s: possessio (lin.. 8, 32), bona (lin. 9), pa čak i omnia (lin. 33). 13 V. o tome Benčič, 2006, 323-335; Benčič, et al., 2005, 51-82; Cuscito, Riavez, 2008, 727-737. 14 Mišljenje je M. Levaka da je na temelju dobivenih posjeda biskup poslije pretendirao i na grad. 15 Usp. MGH 1980, p. 356; CDI 1, 82; LŽ 34, n. 59. 16 MGH, Dipl. II, 352-356, br. 300. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 se uzelo da je carem uistinu postao smrcu Otona I. 973. Kako god, imperii vero eiusXIII padalo bi ili u 980., ili za Otona II. nemogucu 986. godinu. I ne manje važno, datacija je identična u svim trima prijepisima Otonove darovnice u porečkom kodeksu. Margetic je uočio dvije glavne odredbe u dispozitivu isprave: potvrdu darovanja prethodnih careva i davanje neke vrste imuniteta porečkomu biskupu. Obje pobuduju sumnje koje je pokušao objasniti, no naišao je na poteškoce: "Ipak, da bismo dobili kako-tako jasan tekst, bili smo prinudeni u njemu vršiti razne ispravke, a unatoč tome tekst je ostao prilično maglovit, a pogotovu nije jasno da li se državna vlast time odrekla svih prihoda s darovanih zemalja u korist porečke biskupije, kao što je to jasno izrečeno u raznim privilegijama, ..." (1983, 82), te zaključuje: "Po našem mišljenju porečka je biskupija bila u posjedu originalne Otonove ispravke koju je tijekom borbe s porečkom gradskom opcinom i drugim suparni-cima (Gorički grofovi itd.) nadopunila podacima o spornim posjedima i tako djelomično prenapravljenu ispravu prepisala u svoju knjigu privilegija," (1983, 82). Pozornost mu je još k tomu privukla i činjenica da je Oton II. 972. u ime miraza dao svojoj supruzi, bizantskoj princezi Teofani, uz ostalo i cijelu Istru: "Kao da se Oton II nije previše obazi-rao na svoju suprugu, kad je 983. god. podijelio porečkom biskupu nova značajna prava imuniteta. Ali to nije sve. Kao da se ni njihov sin, car Oton III nije ni najmanje obazirao na prava svoje majke u Istri i na očevo darovanje Pazina porečkom biskupu. On je sa svoje strane darovao akvilejskom patrijarhu Pazin sa svim pravima ..." (1983, 83). No, još je nešto znakovito, što svakako valja uzeti u obzir. Darovnica je Otona II. u porečkom kodeksu zapisana triput: kao prijepis izvornika, prijepis s kraja 13. st. i prijepis-citat u ispravi kralja Rudolfa koja je u biti nova potvrdnica diplome Otona II. Eufrazijev privilegij u istom kodeksu nalazimo dvaput: kao prijepis izvornika (MP, foll. 11r, v), odnosno kao dio povlastice akvilejskog patrijarha Bertolda iz 1222. (MP, foll.41v, 42r). Očito je Porečkoj biskupiji ta isprava bila iznimno bitna, možda i više od Eufrazijeva privilegija i drugih isprava zapisanih u porečkoj prvoj knjizi biskupskih prava. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 MC foll. 13-14. — Iurium Episcopalium Liber I.: prijepis izvornika foll. 13v-14r (MP); Beltramov prijepis iz 1295. god. foll 44r,v-45r; listina kralja Rudolfa (Böhmer Reg. Rud. 1087) s umetnutom Ot. II. foll. 167r,v-168r. Ughelli, Italia sacra, ed. 1, 5, 367 = ed. 2, 5, 400. — Tommasini, Archeografo Triesti-no, Trst 1837, 388. — CDI1, 82. — Vergottin, Archeografo Triestino, Nuova serie 1, Trst 1869, 243. — Diplomata regum et imperatorum Germaniae, Tomus II., Pars I., München 1980, 301 (MGH). — Križman, Libri žminjski, libar drugi, Žminj 2008, 33-4 (LŽ). Diploma Othonis II. Imperatoris, quo confirmat, et renovat Donationes factas Ecclesif, et Episcopo Parentino a regibus et Imperatoribus eius Antecessoribus, et nominative Locum Duorum Castrorum. In nomine Sanctf, et individuf Trinitatis. Otho1 Divina favente dementia Romanorum Imperator augustus. Si Ecclesiarum Dei curam geri-mus, easque2 dilatare studuerimus, nostri Imperii fastigium augmentari minime ambigimus. Quocirca3 omnium Sanctf Dei Ecclesif Fidelium, nostrorum-que prfsentium scilicet et4 futurorum, noverit Universitas, qualiter interven-tu, ac petitione5 nostri dilecti presbyteri6 Dudonis, ac Andref Diaconi7 nostri benevoli8 Capellani, Adam S.9 Parentinf Ecclesif Antistas10 nostram adiisset11 clementiam, postulans nos, quatenus Dei12 amore, nostrfque animf remedio, nostra prfceptali auctoritate omnia Prfdia suf Ecclesif, quf antea a nostris Antecessoribus Imperatoribus Regibus pro suarum animarum remedio prffatf Ecclesif donaverunt, qua in Basilica San-cti beatum corpus Mauri requiescit, sive quf ab aliquibus Deo divotis Fidelibus data sunt, vel quf13 danda erunt, confirmare14, et corrobo-rare dignaremur. Cuius dignis postulationibus aures nostrf pietatis inclinantes15, prftaxatf Ecclesif Prfdia, nominative16 Montonam17, Rosarium, Nigrignanum, Turrim18, quf est super piscationem novf19, et illam de Cervaria20, et Castrum Pisinum, Medelanum, quod a Regibus, seu ab 1 Otto MP, MGH, CDI; Ottho LŽ 11 adiisse MP, MGH, LŽ 2 eisque MP, LŽ 12 postulans quatenus nos pro dei MGH 3 Quo circa LŽ; ex circha corr. MP 13 que MP; om. CDI 4 atque LŽ 14 confirmavit LŽ 5 peticione MP, MGH 15 inclinati CDI 6 presbiteri MGH 16 nominatim CDI; nominative: LŽ 7 dyaconi MP " Montona MP, MGH 8 benivoli MP, MGH 1» turrim MGH 9 sancte MGH; sanctf LŽ 19 none MP; None MGH; novae CDI; nonf LŽ 10 antistitis MP; antistes CDI, MGH, LŽ; potius Antistes, ult. syll. atramento corr. in MC 20 Cervara LŽ 10 15 Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 Ugone largitum est, ut21 Ruvignum22 quantum ad Episcopatum Parenting23 Ecclesif donatum est a nostris Antecessoribus, ut24 in loco, qui dicitur duo Castella, et Valles cum omnibus pertinentiis suis iuste, et legaliter ad prfdictum Episcopatum pertinentibus, nec non25 Villis, Terris, Campis, Vineis, Pratis, Aquis, aquarumque Decursibus, Piscationibus, Mo-lendinis, Venationibus, Montibus, Planitiebus26, Vallibuscum27 omnibus rebus mobilibus, et immobilibus, quf dici et28 nominari possunt, seu in quocumque29 loco prf-nominatus Episcopatus terram habet, per hoc nostrum prfceptum confir-mamus eidem Episcopo Adam, suisque successoribus, et corroboramus. Prfcipimus30 denique, et31 iubemus, ut nullus Dux, Patriarcha32, Archiepiscopus, Episcopus, Marchio, Comes, Vicecomes33 nullaque Regni nostri magna, vel parva Persona prftaxatum Prfsulem, suosque successores de omnibus prf dictis rebus molestare tentet34, nec ad ulla35 placita hominibus supra terram eiusdem36 Ecclesif Parenting37 residentibus, qui ab Episcopo reclamationem habent, sine advocato Episcopi nullam contrarietatem facient38, nec invite ducantur nisi ante prfsentiam Prfsulis, sive39 legali iudicio40, sed41 liceat eidem Prfsuli, suisque successoribus quiete,42 pacifice cuncta sua prfdia tenere, et firmiter possidere, omnium hominum contradictione peni- 21 videlicet MP, MGH, LŽ; et GDI 32 Patriarca LŽ 22 Rubinum GDI 33 Vice-Comes GDI 23 ad episcopatum sancte Parentine MGH; ad episcopatum sive Parentinf MP, GDI, LŽ 34 temptet MP, MGH, LŽ 24 videlicet MP, GDI, MGH, LŽ 35 nulla MP, LŽ 25 necnon LŽ 36 eidem MP 26 planiciebus MP, MGH; Planiciebus LŽ 37 Parentine ecclesie MP, MGH, LŽ 27 vallis MP; vallibus MGH; vallis, cum omnibus LŽ; Villis cum omnibus GDI 38 faciant MGH 28 aut GDI 39 sine MP, MGH, LŽ 29 quocunque LŽ 40 iuditio MP, MGH, LŽ 30 Prpcipientes MP, GDI, MGH, LŽ 4l ed LŽ (lapsus?) 51 ut MGH; --// LŽ; om. MP, GDI 42 quiete et pacifice MGH 30 Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 tus remota. Si quis43 igitur huius nostrf paging violator44 fuerit, quod minime credimus, sciat se compositurum auri boni libras mille, me-dietatem Camerf nostrf, et medietatem prffato Pr^suli, suisque suc-cessoribus. Quod45 ut verius credatur, diligentiusque ab hominibus46 ob-servetur, hanc paginam propria manu corroborantes, sigilli impressio-ne47 inferius eamdem48 iussimus insigniri. Signum D. Othonis49 Serenissimi Imperatoris, et invictissimi augusti50. (M) Adalbertus51 Cancellarius ad vicem52 Petri Episcopi, 45 et Archicancellarii recognovi, et subscripsi.53 Dat. VII. nonas Iunii anno Dominicf Incarnationis DCCCCLXXXIII. Regni vero Domini secundi Othonis54 XXVI. Imperii vero eius XIII. Actum Veronf feliciter. Amen. 50 Auscultatum per me Iulium Brusamolinum Rom. Curif Notarium55.56 Indictione XI. 43 qui MP, LŽ 44 violatum MP 45 quo MP 46 omnibus MP, CDI, MGH, LŽ 51 Adelbertus MGH 52 advicem MGH 53 Petri Episcopi Archicancellarii. LŽ 54 Otthonis MP; Ottonis MGH; Secundi D. Ottonis CDI 47 nostri impressione MGH, LŽ; sigillum MP 48 eandem MP, MGH, LŽ 49 Otthonis MP; Ottonis secundi MGH; Othonis LŽ 50 om. LŽ 55 notarium Ravennf MP, LŽ 56 om. MGH 40 Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 LISTINA HENRIKA III. (IV) Henrik III. (IV) potvrduje porečkom biskupu vlasništvo nad posjedima koje su mu darovali njegovi prethodnici i daje mu imunitet. Navode se svi oni posjedi navedeni i u listini Otona II. Posebno je zanimljiva zbog datacije, a Kandler ju je objavio dvaput: opsežniju inačicu pod godinom 1040. (vjerojatno zabuna zbog MLX=1060.), a kracu verziju pod godinom 1060. MGH pak datira listinu u godinu 1077. Isprava se sama datira ovako. Po CDI: anno Dominice Incarnationis / Domini Nativitatis MLX, regni vero Domini Heinrici III regis anno XXI; po MGH: anno Dominice Incarnationis millesimo, indictione XIII, regni vero domni Heinrici tertii regis anno XXI; po MP: anno dominice Incarnationis millesimo sexagesimo. Regni vero domini henrici tertii regis [vicesimo] primo; MC slijedi ispravljenu, a LŽ prvotnu verziju po MP (usp. krit. ap.). Svi spomi-nju Henrika III., koji se lako poistovjecuje s Henrikom IV, koji se u listinama često navodi kao Henrik III. Datacije navode 21. godinu Henrikove vladavine (uz spomenute korekcije u MP i MC), no Henrik III. (1039.-1056.) nije toliko vladao, dok je 21. godina vladavine Henrika IV (1056.-1105., car od 1084.) 1077., kamo listinu i datira MGH. Nadalje, veronski je notar iz 1060. god. bio druga osoba za razliku od onog koji je zapisao darovnice iz 1077. Indikciju je stoga, koju navodi jedino MGH i koja odgovara 1060., no ne i 1077. (kao ni 1040.), najbolje zanemariti, listinu pripisati Henriku IV. i datirati u 1077.'7 Ostaje ipak zanimljiva korekcija u MP, koju je slijedio MC, no ne i LŽ. Ako je netko uvidio problem koji se javlja oko datacije, mogao je lako prekrižiti vicesimo, i tako pokušati "ublažiti datacijski nesklad" (prva godina vladavine Henrika III. obuhvaca i ožujak 1040.). Ostaje problematična jedino osoba porečkog biskupa, jer je po trenutno dostupnim podatcima (Bartolic, Grah, 1991, 21) 1077. to bio Cadolo (1075.-1082.), a prije njega Adelman (1060.-1075.). Margetic je gotovo bez zadrške18 smatra krivotvori-nom: "Navodna potvrda Otonova privilegija od kralja Henrika III datirana s 4. ožujkom 1060. god. je krivotvorina. Naime, Henrik III umro je 5. listopada 1056. Henrik III uz to nije 1060. god. bio u Italiji. Da bi "spasio" autentičnost isprave Stumpf je datira s 4. III 1077. kada je doista u Veroni bio - Henrih IV! Ali u Iura episcopalia porečke biskupije u dataciji stoji pisano slovima: millesimo sexagesimo, regni uero domini Henrici tertij regis anno prima, a u ispravi objavljenoj u Kandlerovom CDI ad a. 1040 (!): MXL. Regni vero Domini Henrici Tertii regis anno XXI. Kako Henrik III nije ni 1040. god. bio u Italiji, da-tacija je sigurno posve pogrešna, pa to jasno odaje ruku nemarnog krivotvoritelja." (1983, 89, n. 11). Za kritički su aparat uzete obje varijante u CDI: opsežnija inačica je preuzeta ondje iz kucnog arhiva markiza Polesinija, a kraca po Ughelliju.19 17 Posebno se ovdje zahvaljujem meni nepoznatom ocjenjivaču ovog rada, koji mi je puno pomogao dobronamjernim i vrlo konstruktivnim sugestijama opcenito oko problematike kojoj sam manje vičan kao filolog po struci, a napose oko datacije ove isprave Henrika IV 18 Jedina zadrška koja bi se mogla vidjeti jest činjenica da to navodi u bilješci, komentirajuci tezu o ispravi, djelomično prepravljenoj, a potom prepisanoj u knjigu povlastica porečkog biskupa. 19 Usp. CDI, p. 205 i 217. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 MC foll. 15-16. — Iurium Episcopalium Liber I. foll. 20v-21r (MP). Ughelli, Italia sacra, ed. II, 5, 403. — Tommasini, Archeografo Triestino 4, 390. — CDI1, 97 (CDI1). — CDI1, 102 (CDI2). — Diplomata regum et imperatorum Germa-niae, Tomus VI., Pars II., Hannover 1988, 290 (MGH). — Križman, Libri žminjski, libar drugi, Žminj 2008, 34-5 (LŽ) Diploma Henrici III. Imperatoris, quo confirmat Donationes, et Dotationes factas Ecclesif Parenting a suis Predeces-soribus, et exgresse Locum Duorum Castrorum.1 In nomine sanctf, et individuf Trinitatis. Henricus2 Divina favente dementia Francorum, et Longobardorum3 Rex. Si Ecclesiarum Dei curam gerimus, ipsasque4 diligere5 studuerimus, nostri Imperii fastigium augment-ari minime ambigimus. Quocirca6 omnium Sanctf Dei Ecclesif Fidelium nostrorumque prfsentium scilicet7 et8 futurorum noverit Universitas, quali-ter Alemarus9 S. Parentinf Ecclesif Episcopus nostram10 postulavit clementiam, quatenus11 Nos pro Dei amore, nostrfque animf remedio nostra prfcepta-li auctoritate omnia Prfdia suf Ecclesif, quf antea a nostris Antecesso-ribus Imperatoribus, Regibus pro suarum12 animarum remedio prffatf13 Ecclesif donaverunt, qua in Basilica S. Beatum Corpus Mauri requiescit, sive quf ab aliquibus Deo devotis Fidelibus data sunt, vel quf danda erunt, confirmare, et corroborare dignaremur. Cuius dignis postulatoribus14 aures nostrf pietatis inclinantes prftaxatf Ecclesif Prfdia15 nominative16 Montonam17, Rosarium, Nigrignanum18, Turrim, quf est supra piscationem19 novf20, et Cervariam21, et Medelanum22, et Castrum Pisinum, 1 Henricus rex Francorum et Lombardorum Episcopo Parentino Alemano bonorum ecclesiasticorum possessionem confirmat LŽ 12 suorum CDI1 13 praefactae CDI1 2 Heinricus MGH 14 postulationibus MP, CDI1, CDI2, MGH, LŽ 3 Longabardorum MP, MGH 15 om. CDI1 4 easque MGH 16 nominative nominative MP; nominata CDI2 5 dilatare CDI1 17 Montona MP, CDI2, MGH, LŽ 6 Quo circa MP 18 nigrianum MP 7 silicet MP 19 piscionem MP; piscatione CDI2, LŽ; super piscationem CDI1 8 atque MP, LŽ; ac MGH 20 None MGH; nonf MP, LŽ; Nonae CDI1, CDI2 9 Alimarus episcopus in marg. MP; Alemanus CDI2 21 Cervare MGH 10 nostrum LŽ 22 Medilanum CDI2 11 quatinus MP, MGH 10 Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 30 et illud, quod a nostris antecessoribus largitum est, videlicet Ruvinum quantum23 ad Episcopatum S. Parentine Ecclesif donatum est, scilicet24 in loco, qui dicitur duo Castella, et Valles25 cum omnibus pertinentiis iuste26, et legaliter ad prfdictum Episcopatum pertinentibus, nec27 non Villis, Terris, Campis28, Vineis, Pratis, Aquis29, Aquarum decursibus, Molendinis, Piscationibus, Venationibus, Montibus, Planitiebus30, Villis31 cum omnibus rebus mobilibus, et immobilibus, quf dici vel nominari possunt, seu32 in quocumque33 loco prfnominatus Episcopatus terram habet, per hoc nostrum prfceptum confirmamus34 eidem Episcopo Alemaro, suisque Successoribus et corroboramus. Prfcipientes denique iubemus, ut nullus Dux, Patriarcha35, Archiepiscopus, Episcopus, Marchio, Comes, Vicecomes36, nullaque Regni nostri magna, vel parva Persona prftaxatum Episcopatum37, suosque Successores de omnibus prfdictis rebus molestare tentet38, nec ad ulla39 placita hominibus supra Terram S. Parenting Ecclesif residentibus, qui ab Episcopo reclamationem habent, sine40 advocato41 Episcopi nullam contrarietatem facient, nec invite42 ducantur, nisi43 ante prfsentiam Episcopi, sine legali iudicio44, sed liceat eidem Prfsuli, eiusque45 Successoribus quiete, et46 pacifice cuncta sua prfdia tenere, et firmiter possidere, omnium hominum contradictione penitus remota. Si quid47 igitur nostrf huius paginf violatum48 fuerit, quod minime credimus, sciat se compositurum auri boni libras mille, medietatem Camerf49 nostrf, et medietatem prffato50 Prfsuli, suisque 23 et quantum MGH 36 om. CDI1 24 silicet MP 37 episcopum MP, CDI1, MGH, LŽ 25 valles MP, MGH 38 temptet MP, MGH, LŽ 26 suis CDh 39 nulla MGH 27 nee CDI2, videt^r nec 40 sive CDI1 28 casis CDI2 41 [placita _ advocato] om. LŽ 29 et aquis CDI2 42 injuste CDh 30 planiciebus MP 43 sini CDI1, videtur nisi 51 vallis MP, CDh, MGH, LŽ; vallibus CVI2 44 juditio CDh 32 om. CDI2 45 suisque MP, CDh, LŽ 33 quocunque MP, CDI1, MGH, LŽ 46 om. MP, LŽ; * MGH 34 hic finitur dipl. in CDI2 47 quis MGH, CDh; qui LŽ 35 Patriarca LŽ 48 violator MGH, CDh, LŽ Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 successoribus. Quod ut verius credatur, diligentius51 ab omnibus observetur, manu propria52 roborantes sigillo nostro insigniri iussimus. signum domini53 Henrici54 (M) invictissimi regis 40 Gregorius55 Cancellarius vice Hitolphi Archiepiscopi56 recognovi.57 Dat. IV. Nonas Martii Anno Dominic^ Incarnationis58 MLX59. Regni vero Domini Henrici III. Regis anno I60. Actum Veronf.6! 49 Kamere MP 55 Georgius CDh 50 praefacto CDh 56 Cancellarius Archiepiscopi CDI2 51 diligentiusque MGH, CDI1 57 add.: feliciter amen MP; fideliter Amen CDI2; fideliter LŽ 52 + ante haec verba banc paginam om. suspicat MGH 58 Domini Nativitatis CDI2; Incarantionis LŽ (lapses?) 53 domni MGH 59 millesimo sexagesimo MP 60 ex vicesimo primo corr. MP; vigesimo primo LŽ; XXI 54 Heinrici MGH, IlZ CDIi, CDI2. MGH 61 add. feliciter LŽ; add. feliciter amen MGH Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 POVLASTICA PAPE ALEKSANDRA III. Papa Aleksandar III. (1159.-1181.) stavlja pod svoju zaštitu porečkog biskupa Petra (1174.-1194.) i njegove nasljednike, potvrdujuci mu sve posjede koje su darovali njegovi prethodnici, kao i one koje su darovali kraljevi i vjernici odličnici. Poimence se navode samostani: svetog Mihaela pod Zemljom, svete Barbare, svetog Mihaela u Pazinu, svete Petronile u Dvigradu, svetog Mihaela u Balama; te crkve: svete Marije u Taru, u Nigri-njanu, svete Marije od Polja, u Ružaru, Motovunu, Zamasku, Neboru, Vualti, Veruku, Malom i Velikom Pazinu, Zarečju, Vižinadi, Tinjanu, Kringi, Svetom Lovreču, Dvigradu, Svetvinčentu, Žminju, Balama, kanoničku kucu u Rovinju s pripadajucim crkvicama, crkve u Medelanu, Vrsaru, Kloštru i ona svetog Justa. Car Fridrik I. Barbarossa potpisao je u Mletcima primirje s Aleksandrom III. (1177.), a buduci da se Papa još neko vrijeme ondje zadržao, iskoristio je to porečki biskup Petar i ishodio potvrdu prethodno darovanih dobara od strane papa, no i careva i kraljeva, samo što se broj posjeda u Aleksan-drovoj povlastici porečkoj Crkvi gotovo utrostručio.20 Povlastica se sama datira ovako: Nonis Aprilis Indictione X. Incarnationis Dominic^ anno MCLXXVIII. Pontificatus vero D. Alexandri Pp. III. anno XVIII (po MP i MC i LŽ koji godinu navodi slovima, ne broj-kom); Non. Aprilis, Indict. X, Incarnat. Dom. 1177, pontificatus D. Alexandri PP. III an. XVIII (po PC); dok Zjačic (1973, 35, n. 11) datira povlasticu po indikciji u 1177. godinu. Sve su verzije pak suglasne oko godine pontifikata, Aleksandar III. izabran je i posvecen u rujnu 1059., a u 18. godinu njegove papinske službe pada i travanj 1177. godine. Buduci da se ova i druge papinske isprave u literaturi često nazivaju bulama, a u vrijeme Aleksandrove kancelarije taj je naziv još uvijek označavao samo viseci pečat, Križman predlaže naziv "privilegij" (LŽ, 28), dok u regestu u MC stoji naziv breve. 20 Usp. LŽ, 27 i 36. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 MC foil. 16-19. — lurium Episcopalium Liber I. foil 26r,v-27r (MP). Patrologiae cursus completus, Tomus 200, Alex. III pp., 1855., p. 1101, po: Ughelli, Italia sacra, ed. II, 5, 404 (PC). — Križman, Libri zminjski, libar drugi, Žminj 2008, 31-2 (LŽ). Breve Alexandri Pp. III., quo accipit sub eius protectione Eccle-siam Parentinam, et confirmat omnes donationes eidem factas, et omnia sua iura, inter quf Ecclesiam Duorum Castrorum.1 Alexander Episcopus Servus Servorum Dei. Venerabili fratri Petro Pa-rentino Episcopo, eiusque successoribus canonice substituendis in perpetuum. Quoties2 illud a Nobis petitur,3 quod Religioni, et honestati convenire digno-scitur4, animo nos decet libenti concedere, et petentium desideriis congru-5 um impertiri favorem. Ea propter5 Venerabilis in Christo Frater Episcope tuis iu-stis postulationibus benigne6 annuentes Ecclesiam, cui auctore Deo prf-esse7 dinosceris8, sub B.9 Petri, et Nostri protectione suscipimus, et pr^sentis scripti privilegio communimus: Statuentes, ut quascumque Possessiones,10 qufcumque bona eadem Ecclesia in pr^sentiarum iuste, et canonice 10 possidet, aut in futurum concessione Pontificum, largitione Regum, vel Principum oblatione Fidelium, seu aliis iustis modis, procurante11 Domino, poterit adipisci, firma tibi, tuisque Successoribus, et illibata permaneant, in quibus hfc propriis duximus exprimenda12 vocabulis: Monasterium S. Michaelis de sub terra13, Monasterium S. Barbar^, Mo-15 nasterium S. Michaelis de Pisino, Monasterium S. Petronilla in duobus Castellis, Monasterium S. Michaelis de Valle, Ecclesiam S. Marif de Turre cum Capellis suis, Ecclesiam de Nigrignano cum Capellis suis, Ecclesiam S. Marif de Campo cum Ecclesiis suis, Ecclesiam de Rosario cum Capellis14 suis, Ecclesiam de Montona cum Capellis suis, Ecclesiam 20 de Zumesco15 cum Capellis suis, Ecclesiam de Nebor16 cum capellis suis, 1 Alexander Papa III Ecclesiam Parentinam sub suam protectionem suscipit eiusque bona confirmat LŽ; Privilegium pro Ecclesia Parentina PC 9 beati MP, LŽ, PC 10 possessiones^; [qufcumque ^permaneant] om. PC 2 Quociens MP, LŽ 11 prfstante LŽ 3 petitur^; [quod ^ favorem.] om. PC 12 exprimendum LŽ 4 dinoscitur MP, LŽ 13 Subterra PC 5 Eapropter PC 14 cappellis MP, LŽ 6 benignius MP, LŽ\ benigniter PC 15 Zumisco MP, LŽ 7 pra esse PC I6 Hebor PC; Nebor iterum in marg. MP 8 dignosceris PC Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 Ecclesiam de Vualta17 cum Capellis suis, Ecclesiam de Verux18 cum Ca-pellis suis, Ecclesiam de Pisino majore, et minore cum Capellis suis, Ecclesiam de Aretio19, Ecclesiam de Visinal20, Ecclesiam de Antoniana21, Ecclesiam de Curitico22 cum Ecclesiis suis, Ecclesiam S. Laurentii cum Ec-25 clesiis suis, Ecclesiam de Duobus Castellis23, Ecclesiam Sancti Vincentii24 cum Capellis suis, Ecclesiam de Zimino cum Capellis suis, Ecclesiam de Valle cum Capellis suis, Canonicam de Rubino25 cum Capellis suis, Ecclesiam de Medeliano26,27 Ecclesiam de Ursario cum Capellis suis, Castrum Ursarif cum28 Appendiciis suis, Castrum Castellionis29 cum 30 Appendiciis suis omnibus, Ecclesiam S. Iusti30 cum omni terra sua. Decer-nimus ergo,31 ut nulli omnino hominum32 liceat supradictam Ecclesiam te-mere perturbare, aut eius33 possessiones auferre, vel ablatas retinere, minuere, seu quibuslibet vexationibus fatigare, sed illibata omnia et integra conserventur eorum, pro quorum gubernatione et substentatio-35 ne34 concessa sunt, usibus omnimodis profutura, salva Sedis Apostolicf aucto-ritate. Si qua35 igitur in futurum Ecclesiastica, sfcularisve36 Persona hanc nostrf Constitutionis Paginam sciens contra eam temere venire tentaverit37, secundo, tertiove38 commonita, nisi prfsumptionem suam con-grua satisfactione39 correxerit, potestatis, honorisque sui Dignitate careat, 40 reamque40 se Divino iudicio existere de perpetrata nequitate41 cogno- 17 VValta MP, LŽ; Valta PC; Vualta in marg. MP 18 Vermo PC, LZ] ex Verux corr. in Vermo dein iterum corr. in Verux MP 19 Arecio MP, PC, LŽ; Aretiu in rmarg. MP 20 Visinat PC, LŽ 21 Antiniana PC; Antonia** in marg. MP 22 Curicitico PC 23 Duobus Castellis cum ecclesiis MP; add. suis PC 24 ex Laurentii corr. MP 25 Rubinio MP, LŽ 26 Medilliano MP, LŽ\ Medilano PC 27 Rubinum et Medelianum inverso ordine in PC 28 cum omnibus MP, PC, LŽ 29 Castellio in marg. MP 30 S. lustus in marg. MP 31 ergo, etc. om. usque ad subscriptiones PC 32 homini MP 33 eidem LŽ 34 substentacione MP 35 Siqua MP 36 secolarisve LŽ; sdarisve MP 37 temptaverit LŽ 38 terciove MP 39 satisfacione[m] MP 40 reaque MP, LŽ 41 iniquitate MP, LŽ Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 scat, et a Sacratissimo Corpore, ac Sanguine Dei, et Domini Redemptoris nos-ti42 lesu Christi aliena fiat, atque in extremo examine district^ ultioni subjaceat: Cunctis autem eidem loco sua iura servantibus, sit pax Domini nostri Iesu Christi, quatenus43 et hic fructum bonf actionis percipi-ant, et apud districtum Iudicem pr^mia fternf pacis inveniant. Amen.44 (R) (M)45 Ego Alexander Catholic^ Ecclesif Episcopus ss46. Ego Ioannes Presb. Card. tit. S. Anastasif47 ss. Ego Manfredus Prfnestinus Episcopus ss.48 Ego Bello49 Presb. Card. S. Pudentianf50 tit. Pastoris ss.51 Ego Cinthius52 Diaconus S. Adriani53 ss. Ego Ugo54 Diaconus Card. S. Eustachii iuxta Templum Agrippf ss. Ego Ugo55 S. Angeli Diaconus Cardinalis ss. Ego Raynerius56 Diaconus Card. S. Georgii ad velum57 aureum ss. Datum Venetiis in Rivoalto58 per manus59 Bernardi60 S. Ro. Ecclesif Sudd.61 et Notarii Nonis Aprilis Indictione X. Incarnationis62 Dominicf anno MCLXXVIII63. Pontificatus vero D. Alexandri Pp. III. anno XVIII. Auscultatum per me Iulium Brusamolinum Notarium Ro. Curif64. 42 nostri MP, LŽ; verisimile MC lapsus calami 43 Quatinus MP 44 Amen. Amen MP, LŽ 45 (M.) Bene valete LŽ 46 manu propria sic et in aliis ss. LŽ 47 Pudentianae tit. Pastoris PC 48postponiitur subscriptioni Bellonis in LŽ 49 belo MP; Belo LŽ 50 Pudenciane MP; Pudicianf LŽ 51 ss. om. PC 52 Cynthius PC 53 Andriani MP, LŽ 54 hugo MP; Hugo ^ 55 hugo MP; Hugo PC, LŽ 56 Raynarus LŽ 57 adnelum MP 58 Rivo Alto MP, PC, LŽ 59 manum MP, PC, LŽ 60 Bardi PC, LŽ 61 subdiaconi LŽ; jud. PC 62 Incarnacionis MP 63 1177 PC; millesimo centesimo septuagesimo octavo LŽ 64 Ravennf MP, LŽ; om. PC Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 LISTINA PATRIJARHA VOLFKERA Akvilejski patrijarh Volfker (1204.-1218.) potvrduje porečkom biskupu Fulceriju (1200.-p.1216.) posjede darovane od njegovih prethodnika: Kaštel Parentin i Monkaštel u dvigradskoj 'kontradi' te crkvu sv. Martina i sve posjede "teritorija sv. Maura"21 na puljskom području. Ova je isprava prvi poznati izvor u kojem se spominju Monkaštel i Kaštel Parentin (Levak 2007, 312). Kandler se u svom komentaru vrlo oštro obrušio na vjerodostojnost isprave pa ga citiram u potpunosti: "Le note croniche di questo diploma sono esatte, correva in quell'anno I'Indizione XIV, vivevano il Patriarca Volchero di Aqu-ileja ed il Vescovo Fulcherio di Parenzo, ma I'esordio e misera copia, disordinatissima, di diplomi piu antichi di Re, e scorrettissima e bugiarda. Manca la persona dell'intercessore che deve essere sempre diversa dal donato che non chiede mai per se; il Patriarca direbbe di confermare le donazioni dei suoi antecessori ai Vescovi di Parenzo; ma Volchero fu appunto il primo dei Patriarchi che ebbe il Marchesato d'Istria, ne puo parlare di Patriar-chi-Marchesi suoi antecessori22. Fra i possessi privati dei Patriarchi enumerati in diploma del 1102, accolto in questo Codice, non figurano ne il Castel Parentino, ne Moncastello, ne la chiesa di S. Martino di Midian, ne il territorio di S. Mauro nel distretto di Pola. Ne certamente questi due Castelli, il Parentino ed il Moncastello sono li due notissimi Due-Castelli, come da altri fu detto e noi in buona fede, non avendo sott'occhio il pre-sente diploma, abbiamo ripetuto. I due Castelli furono sempre in dominio e proprieta dei Patriarchi, formavano Comune da se, cosi che ebbero propri Statuti. Il Moncastello (nome assai frequente) sul Canale del Leme ad ostro di questo, sovrastante a questo, dovrebbe essere quello che si dice S. Martino, ed era semplice possedimento. L'altro, il Castello Parentino, deve essere stato al confine del territorio di due Castelli, nel lato estremo verso Parenzo, prendendo nome dalla citta che vi sta di contro, e potrebbe essere stato verso il territorio di S. Lorenzo del Pasinadigo, in Gradina. Il Medilanum e Midian contrada esterna di Dignano, ove esisteva od esiste ancora la cappella di S. Martino. Ignoriamo un territorio di S. Mauro in Medolino" (CDI, p. 390). Zjačič se o navedenom nije izjasnio (1973, 35), kao ni Levak, koji je referirajuči se na spomenutu listinu primijetio da je: znakovito da se [Parentin] navodi prije Monkaštela iako nije vjerojatno da je ikada bio veči od njega, što bi trebalo značiti da je bio od posebne važnosti za porečkog biskupa" (2007, 312).23 21 Usp. Zjačič 1973, 34. 22 Na početku su isprave dane Volfkerove službe: akvilejski patrijarh i istarski markgrof. Iz daljnjeg je teksta jasno da on potvrduje darovnice svojih prethodnika patrijarha (ab antecessoribus nostrisPatriarchis), tako da ne stoji 'optužba' o prethodnicima koji bi bili akvilejski patrijarsi i istarski markgrofovi. 23 S obzirom na tu posebnu važnost, ne bih isključio mogučnost da su porečki biskupi u vidu parnjaka zna-kovita imena Parentin, nastojali imati veči utjecaj na to područje, koji možda nisu mogli ostvariti preko Monkaštela (usp. n. IV gore u listini Otona II.). No, sud o tome u svakom slučaju prepuštam onima koji su bolje upučeni u tu temu. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 MC foil. 19-20. — lurium Episcopalium Liber I. foil 43r,v-44r (MP). CDI 2, 212. Diploma Volfkerii Patriarchy Aquileiensis, quo donat Ecclesif Parenting Duo Castella cum aliis Terris, et Lo-cis ibidem descriptis. In nomine Domini Amen. Anno Domini MCCXI. V Idus Decembris Indictione XIIII. Nos quidem Volfkerus^ S. Aquileien.2 Sedis Patriarcha, et Marchio Histrif3 notum fieri volumus omnibus. Quocirca4 omnium Sanctf Dei Ecclesif fidelium, nostrorumque prfsentium et futurorum 5 noverit Universitas, qualiter intuitu5, ac petitione dilecti6 Fratris nostri Fulcerii7 Parentini Episcopi nostram adiisset8 Clementiam postulans quatenus9 Nos pro Dei amore, et Beatorum Martyrum Hermacorf et Fortunati, nostrfque animf remedio nostra auctoritate omnia Prfdia suf Ecclesif, quf antea ab antecessoribus nostris Patriarchis pro suarum Animarum remedio prffatf 10 Ecclesif donaverunt, qua in Basilica Sancti beatum corpus Mauri martyris requiescit, confirmare, et corroborare dignaremur. Cuius dignis postulationibus aures nostrf pietatis inclinantes prftaxatf Ecclesif prfdia, nominative10 Castrum Parentinum situm in contrata quf dicitur Duo Castella, et Montem Castellum situm in eadem contrata super Ripam11 Lemi ex parte australi, 15 et Ecclesiam S.12 Martini iuxta Medilanum, totum Territorium S. Mauri in contrata Curif Polf13 iuxta Medelinum14 cum omnibus pertinentiis suis iuste et legaliter ad prfdictum Episcopatum Parentinum pertinentibus, nec non Terris, Campis, Vineis, Pratis, Aquis, Piscationibus, Venationibus, Nemoribus, Montibus, Planitiebus15, et cum omnibus aliis rebus, quf dici, vel nominari 20 possunt confirmamus eidem Episcopo, suisque Successoribus in perpetuum. 1 Volcherus CDI 8 adiisse CDI 2 Aquilejensis CDI 9 quatinus MP 3 Istriae CDI 10 nominatim CDI 4 omnibus, quo circa MP, CDI 11 Ripa CDI 5 interventu MP, CDI 12 Sancti MP, CDI 6 dileti MP 13 Civitatis Polae MP, CDI 7 Fulkerii CDI 14 Medilinum CDI 15 planiciebus MP Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 Prf cipientes ut nullus Patriarchatus nostri, magna parvaque Persona prf taxatum Episcopum suosque successores de omnibus supradictis rebus molestare temptet. Sed liceat eidem Episcopo suisque Successoribus quiete pacifice prfdicta prfdia tenere, et firmiter possidere, omnium hominum contradictione penitus 25 remota. Si quis igitur huius nostrf paging violator fuerit, quod minime credimus, sciat se compositurum auri boni libras viginti, medietatem Ecclesif Aquileiensi, et aliam medietatem prffato Episcopo, et suis successoribus. Quod ut verius credatur, diligentiusque ab omnibus observetur, hanc paginam propria manu corroborantes et sigilli nostri impressione 30 inferius eamdem iussimus assignari16. Actum apud Austriam Civitatem in Ecclesia S. Paulini sub17 Palatium Patriarchy. Interfuerunt ad hoc testes rogati Henricus Archidiaconus Aquileiensis, Stephanus18 eiusdem Ecclesif Diaconus19, Otto20 Civitatensis Decanus uti Sancti Eldorigi21 Propositus, Gernotus Capellanus Patriarchy, Pirus, et Martinus Civitatenses 35 Canonici, Polontus22, et Bonaventura,23 et alii quamplures Clerici, et Laici. Ego quidem Leonardus Serenissimi Romanorum Imperatoris24 Ottonis25 Notarius interfui, et ut superius continetur rogatus a prfdictis Dominis Patriarcha Volf.26, et F. Episcopo bona fide ss.27 Nos quidem Volfkerus Sanctf Sedis Aquileiensis Patriarcha, et Marchio Histrif scripsi. 40 Auscultatum per me Iulium Brusamolinum Notarium Ravennf .28 16 asignari MP; insigniri GDI 17 super GDI 18 Stefanus MP 19 Decanus MP, GDI 20 Otho GDI 21 oldorigi MP; Oldorici GDI 22 Palottus GDI 23 Bona Ventura MP; Bonavenetia GDI 24 inperatoris MP 25 Othonis GDI 26 Volkerio GDI 27 scripsi GDI 28 [Nos quidem ^ Notarium Ravennf] om. GDI Auscultatum per me Iulium Brusamolinum notarium Ravennf MP, altera ma^u script. differt se atram. pallidiore, litteris minoris in MP Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANPANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 REZULTATI I ZAKLJUCAK Kritički aparat daje broj od ukupno dvije stotine i devet različitih lekcija, prosječno dakle pedesetak po ispravi (Ot. II. 56, Hen. IV. 61, Aleks. III. 64, dok kod Volfk. samo 28, što ne čudi s obzirom na bazu za krit. ap. u usporedbi s drugim ispravama), no nema drastičnih razlika ili interpolacija koje bi mijenjale smisao ili značenje isprave ili nekog njezina dijela. U usporedbi s porečkim kodeksom, iz kojeg su prepisani dokumenti, nalazim 87 različitih lekcija, koje mogu biti ortografskog karaktera (npr. Otho-Otto, pe-titione-peticione, diaconi-dyaconi, tentet-temptet, quatenus-quatinus, assignari-asig-nari, Camer^-Kamere, dignoscitur-dinoscitur, Stephanus-Stefanus i sl.), morfosintak-tičke naravi (npr. easque-eisque, adiisset-adiisse, Montonam-Montona, vallibus-vallis, pr^cipimus-pr^cipientes, violator-violatum, postulatoribus-postulationibus, homi-num-homini, intuitu-interventu i sl.), ili inverzije (npr. Ecclesi^ Parentin^-Parentine ecclesie,), no sve su one, kao i drugi primjeri, lako objašnjive, a prepisivaču treba odati dužno priznanje i poštovanje. U porečkom su rukopisu slova e i i vrlo slično pisana, kao i v (u) i n pa ne čude primjeri kao nov^-none, sive-sine, Zumesco-Zumisco, nequita-te-iniquitate, dok je sitnih poteškoča imao s abrevijacijama i siglama, kao npr. ut-vide-licet, ili kod spomenute službe Julija Brusamolina, kod kojeg nije primiječeno da je u Volfkerovoj darovnici naveden kao ravenski notar. S druge je pak strane, imajuči u vidu stanje porečkog kodeksa krajem 18. st. (s obzirom na čitljivost), ispravljao pogrešne lekcije: scilicet-silicet, Nigrignanum-nigrianum, piscationem-piscionem, dilecti-dileti i sl. Imao je očito i teže čitljivih mjesta: npr. benignius-benigne, nequitate-iniquitate, eiusque-suisque, et-atque, eiusdem-eidem, kao i gore spomenuti primjeri morfosintak-tičke naravi, gdje se držao vlastitog poznavanja problematike i latinskog jezika.24 S druge nas pak strane kritički aparat upozorava na odredeni oprez kada se poziva na CDI - valjalo bi provjeriti izvore na koje se Kandler poziva i temeljito preispitati diplo-matički korpus. To nije novost, ali bi mogao biti poziv da se problemu pristupi iznova.25 Odskaču naime lekcije iz CDI: tako u listini Ot. II. od sedamnaest lekcija koje su u CDI različite, 10 ih se podudara, tj. ima potvrdu i u drugim izvorima i izdanjima, a onih bi-smo sedam mogli nazvati lectiones Kandlerianae; kod Volfk. imamo tek pet podudarnih i osamnaest lect. Kandl., a listina Hen. IV. u dvjema inačicama govori sama za sebe. K tomu, par očitih omaški u tisku može buditi sumnje i na mjestima gdje to inače ne bi. Sve nas to dovodi do onog od presudne važnosti za povijest u najširem smislu - rada na 24 Moj prvi susret s porečkim kodeksom nije bio nimalo ugodan, buduči da je lakoča čitljivosti kanf. kodeksa, uz tada još nedovoljno iskustvo, kumovala nekim krivim predodžbama, koje su u trenu pokazale svoje pravo lice, meni teško čitljivo. Napokon spreman suočiti se s izazovom, bio sam primoran odgoditi drugi susret, jer je kodeks poslan na restauraciju u Državni arhiv u Pazinu, kojemu treba posebno zahvaliti na dobro odradenom poslu, čemu svjedoči i zamjetan broj istraživača i znanstvenika koji danas konzultiraju taj kodeks i iz njega, kao kakve prave male diplomatičke riznice, vade dragocjenosti iz istarske povijesti nudeči ih javnosti i na opče dobro. 25 Sažeto o tome v. natuknicu M. Mogorovič-Crljenko na mrežnoj istarskoj enciklopediji (www.istrapedia. hr/hrv/512/codice-diplomatico-istriano/istra-a-z). Iscrpnije o tome v. De Franceschi, 1912, 85-95; ili na mrežnim stranicama: http://www.treccani.it/enciclopedia/pietro-paolo-kandler_(Dizionario_Biografico)/, s iscrpnim popisom literature. Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 izvorima, što i jest bila ovdje osnovna zamisao. Nemoguce je, medutim, izbjeci bar kratak osvrt na pitanje koje se javlja u svim ispra-vama u ovom radu, osim u povlastici Aleksandra III., a to je njihova autentičnost. Činje-nica da originali nisu očuvani nimalo ne pomaže. Gledajuci sa stajališta koje je zauzeo Margetic oko datacije isprave Henrika III./IV., dvostruka (!) pogreška u dataciji Otonove listine, vjerno ponovljena i u drugim dvama prijepisima, ni u kojem se slučaju ne može olako shvatiti.26 Vidjelo se da su porečkom kodeksu ispravljane neke lekcije (circha-cir-ca, Laurentii-Vincentii, Verux-Vermo-Verux) iako nije jasno tko ih je i kada ispravljao. Ne čini se uvjerljivim objašnjenje, koje iz tog proizlazi, da je znanje prepisivača bilo na razini da nije primijetio nemoguc sedmi dan prije lipanjskih Nona. Ako tomu i jest tako, čudi onda kako nije tu grešku primijetio onaj koji je ispravljao lekciju u dataciji isprave Henrika IV. (iz vicesimo primo u primo). I po MGH i po Margeticu, porečka je isprava Otona II. prijepis, odnosno prepravljeni prijepis, izvorne darovnice. No, po prirodi se stvari postavlja pitanje kakav je to bio original, kakvog sadržaja, pa i oblika. Iz tog su kuta gledišta te darovnice, kao i ona Volfkerova, kad se uzmu u obzir ozbiljni Kandlero-vi prigovori, falsifikati. Ne treba zaboraviti napomenuti da je tekst tih triju isprava vrlo sličan. S druge pak strane imamo posve jasno činjenično stanje: s obzirom na izgubljene navodne originale, jedini izvorni dokumenti jesu oni u porečkom kodeksu i u njihovu autentičnost i vjerodostojnost ne treba sumnjati, iako su sumnje u vjerodostojnost nekih podataka sasvim opravdane. Pronaci pravu istinu je gotovo nemoguce, a pitanje je treba-mo li uopce tražiti samo jednu. Pazinsko je i motovunsko poimanje istine moglo biti da porečki biskup nije imao utjecaja, no za porečkog je biskupa istina bila da ta mjesta jesu bila pod njegovom jurisdikcijom, bez obzira na eventualne poteškoce prilikom stvarne provedbe iste, shodno čemu te isprave odaju jasnu i istinitu sliku iz perspektive porečkog biskupa. ZAHVALA Ovim se putem zahvaljujem Udruzi za očuvanje i promociju kulturnog naslijeda Kan-fanara i Kanfanarštine "Dvegrajci", posebice njezinu predsjedniku Antonu Medenu koji me s kodeksom i upoznao, Porečko-puljskoj biskupiji i Župi sv. Silvestra u Kanfanaru na izvrsnoj suradnji te Branki Poropat, Ivanu Jurkovicu. Mariji Mogorovic-Crljenko i osobito Mauriziju Levaku na vrlo učenim i korisnim savjetima. Parce mihi historice, quia philologus sum. 26 Kao usputna napomena, na taj sam čudni datum naišao, pretražujuci po mrežnim izvorima, ipak jednom:"Otto iunior de Ilburg et dominus in Vbegowinsulam Horst monasterio Dobrilug. vendit. Datum a. 1300. VII. Nonas lunii. - LVDEW T. I. Reliqu. p. 232." (Petrus Georgisch (1714): Regesta Chronologico Diplomatica in quibus recensetur omnis generis monumenta et documenta publica. Tomus II. Francofurti et Lipsiae, p. 190; dostupno na: http://books.google.hr/). Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 Sl. 1: Ilustrirana stranica kanfanarskog kodeksa s naslovom i datumom (MC fol. ill.). Fig. 1: The illustrated page of the manuscript of Kanfanar with the title and date (MC fol. ill.). Ante MATAN: EXCERPTA MANVSCRIPTI CANFANARIENSIS:VLADARSKE I PAPINSKA POVLASTICA ..., 513-542 J% ' \ .flifž Č^Jfunm UilMi^ (dm JfntQt^fj^mJ ffj^n^i' Gj/tff'fuj lUfi Jm'j ^'^i.ifJiMti yki^ ."ifu frrni).'u.i-'■ (Oaf^ mei-CV/^-i^t^fint' /ftif/litif AiCt^ijft^ (Ui^fW \rtfn^ls.f t^fints^-»ntuitrt'^ jt« i^nj'fiti^ftf vc^iifi'fiu.^^ fttmrc'^ jti if^ifafr^et f^l^v.' (tiufrifm^Mv effYuiii^t ^ucrutti ^uJi-yHji^ t"f'efyitfjfcn /iji'^ himLG^'J 4>irfiAt,M /CJfP/^^ fLwt Hfjfrf iA^fiUu» ött'ei^ (jHfKlt inM /tn^fffj K^iLmpnt/Jtr ((kL\tw Jahii' t^ijfttt' A> rptA^' ttet^if Me- t t^filt : jKjau y.k iJsthff.'gi-iU-^ ^AiiCf/« tj^frfnio exAKuucQaififft. ufn/ti J^K^ei-': G'U&J iUtftii, if^tiit . m' Ju