Uredništvo i oprava ZAGREB, MASARK KOVA 28a Teleton 67-80 Uredništvo in uprava za Slovenilo in slovenski del Julijske Krajine LJUBLJANA Erjavčeva 4a V____________ -_____________________- ... a mi smo na ceste ... Drago Gervais GlASHO SAVEZA lUGOSlOVFNSKIH EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE BOŽIĆ POSM1JES1 BADNJE NOĆI S radosnom du$am i cvijetom u srcu, a pjesmom na usni i harfom u ruci za zvijezdama hrlimo krupnim koje sad sjaju i trepte nad vijencem i lancem planina u peplosu snijega. Mi hrlimo puni radosnih misli kros mrak ove noći, jer znamo da ćemo poći preko onog nad selom naSim brijega i mjesto zublji, plama pune oči nam svijetle, dok korake plahe prati nam nada i s ljubavlju punog srca slušamo prve pijetle. I odi nas posmjeh blagog Krista, vuče nas umorne i gladne ljubav i darovi mira zaista novorodjenog na slamici Djeteta. Za zvijezdom idemo tvojom, Djetešce, tvojom, za posmijehom hrlimo, Jagnješce, tvojim. Oh! kruha nam daj, mira nam daj, mira nebeskih visina i čara u srcu »niječnih zemaljskih nizina! TON SMERDEL. Ima nas svuda. Ovdje najviše. U svi-ina gradovima, u manjim selima i u svima krajevima. Većina ima svoje domove, iako ne svoje kuće. I djecu su izra-djali, i prilagodili su se okolini, ali ovako o Božiću, kada se u ljudima intenzivno bude uspomene iz djetinjstva, osjeća svako u sebi težinu ovih Božića daleko od rodnog kraja. I ti Božić! su pomiješani nekom gorčinom. * A i oni koji lutaju po svim cestama i putovima. Oni koji gaze panonsko blato pješačeći od Beograda do Zagreba 1 Ljubljane. Bez krova, bez cipela I bez kaputa. Pješačeći tako od skloništa do skloništa socijalnih otsjeka, ti naši bosjaci i beskućnici u doslovnom smislu riječi, putuju otrcani kao savjest — nama i drugima. I sastaju se s raznih strana u tim skloništima, i drhću, i pričaju. Istresaju tako jedan pred drugoga svoje doživljaje, lutanja. Sastaju se tu oni koji šu propješačili Spaniju od Barcelone do Bilbaoa, od Bilbaoa preko Madrida do Valencije j Alicante — ne sada već prije Frankove pobune — sastaju sc s onima iz francuskih i belgijskih rudnika 1 s onima koji su došli iz bosanskih šuma. I svi oni zajedno tvore jadnu i bijednu zajednicu, zajednicu beskućnika ftosja-^ ka i lutalica. Njihovi Božići su sama g< A A oni treći — oni koji s «im stranama svijeta. Or' be, Tobruka, Mcgadiša. •ne, Teruela, Guadalaj; druge strane fronta. Dj vedesct I sedme« koji v fci Auslrousarskc i M*i kao štapove, on * žutima. Posljedica deve! Oni nemaju Bo 'jr'rr;!- ”v. '■■-'T . ■ V :■ Si.-.-. j • * -.»v; #$*t*** i * ' _:-V '• - ■■ 'Up* ■ y 1 " ■ ■ ■■ V. ,v- . W j • . ■ ; ■ - .i1 ............ . • ■' • ■ ■■:.' W<'- 'C'-'v:-; ^• V: Fran Tratnik (Narodna galerija v Ljubljani) Vojne, kuge, lakote, reši nas o...... ---------------------- DRAGO GEJRVAJS: STARI ZAKON A ča nan koristi plakat, tr znamo stari zakon, da je nad kmeton parem. To su nas vadili ćaća, to nas je vadila mat, a va nedejni dan i gospodin plovan: Trpi, muči i breme nosi, ''jNj \ 'ij, svoje prosi. lagar nin je teško, /o nebesko.« Avtarkistom duha Kako naj človek v svet pogleda s pridom, ko ste obdali ga s kitajskim zidom? Samo politik zdaj mu v zvočnik trobi in skozi robo krmi ga z otrobi. Igo Gruden A oni razasuti po pampama južno-američkim, prašumama kanadskim, prerijama američkog sjevera. Radnici po plantažama, goniči patagonskih krda stoke i kopači u rudnicima američkim, belgijskim, francuskim. I svi oni broje Božiče i svi čekaju. * A o Božiću, svi su oni u duhu skupa, jer uspomene iz djetinjstva, pucnjava s drevnih ponoćki i naše staro »U sej vri-me godiša« sjedinjuje nas u dubu. Barem o Božiću! * I tako, eto, dočekali smo i dvadeseti Božić. I svakog Božića ponavljamo te uspomene, lamentacije. Kao ono o Velikom Petku. Do kada ćemo tako tužiti i evocirat? uspomene? Hoćemo li ikada prestati s tužaljkama... I hoćemo Ii nekog dana zagledati stvarnost — crnu i grubu stvarnost našu i opću — i uhvatiti se u koštac s tom stvarnošću. I početi da se borimo. Zajednički, rame uz rame. Da svi ini jednom budemo skupa. Oni sa svojim domovima, on? s cesta f oni iz raznih streljačkih jaraka; oni iz kazamata i oni ostali razasuti na sve četiri strane svijeta. Da osjetimo da nas nešto veže, da smo jedan te isti ogranak. I da sc tako zajedno borimo — zapravo: započnemo istinski boriti. Mi smo se i do sada borili, ali nekako rasparčano, svak za sebe i nekako kao da smo na raznim, odijeljenim frontama. Onako nekako kao prvih dana gra-djanskih ratova kada svaki pojedinac, ili svaka mala grupica, misle da su oni centar ironfa i da oni sami mogu da odluče o ishodu bori«;. Borili smo se bez obzira na dogadjaje oko nas, bez obzira na oružje neprijateljeve i uc osvrćući se za prijateljima. 1 tako smo ostajali na frontu s drvenim topovima, dok je neprijatelj ratovao s tankovima i bombarderima. I tako smo sc podijeljeni i rasparčani, izolirali. A velik broj boraca zahvatila je panika i dezertirali su. Mnogo je tih dezertera. I mladih i starih. Ali sada — o Božiću — vraćaju se i i dezerteri u duhu na stare, napušteno položaje, pa je sada, u tom božićnjem raspoloženju, najlakše privući te stare borce u zajedničke redove. Afi ne sami — jer nas Sc malo i slabi smo, pa makar bili udruženi. Da potražimo prijatelje i nove drugove koji će svoju stvar da prilože našoj stvari 3 da tako u masovnom pokretu krenemo k boljoj budućnosti. Prema ljepšim i svijctlijim Božićima. STRANA 2. >1S T R A« BROJ SO, ST. JOŠKO ŽIBERNA, Ljubljana VSAKDANJE MISLI ir > ,:7 ' ^ ] Zgodovino pišejo navadno za sto in več iet nazaj. Ima to tudi svoj pomen in namen. Zlasti pade tako z ljudi breme očitkov še živečih povročiteljev in tvorcev zgodovinskih dejanj in pot do objektivnosti je tudi lažja. Tudi je tako lažje izluščiti iz vsega balasta dnevnih dogodkov, osnovno črto razvoja, ki se vleče skozi vsa tisočletja. Le navidez jo preklinjajo razne reakcijonarne, nazadnjaške sile in le za kratek čas, dokler končno tudi teh sila razvoja ne podere in se ne prevali preko ovir, da se po zopetnem razvoju kmalu zaiajde spet pred novimi še težjimi in višjimi nasipi. gleži, Francozi in drugi. Ta država, ki so ji dali ime Egipt, je mejila na več drugih držav in kolonij, kjer so pobirali banane in drugo ljudje, ki niso pripadali morda Angležom in Francozom a nekatere so sile tudi puste in neredovitne. Te so, zlasti ena, divje gledale na državo Egipt. Bile so si torej med seboj sovražne. Ko so pa dali tudi tej, eni od teh sosed, nekaj banan in drugega, pa je med njima nastalo prijateljsko razpoloženje. V tej, preje sovražni gospodarici puste kolonije, je vladal — Capek bi mu rekel — maršal. On je sklenil z Egiptom zvezo prijateljstva na veke, ker je dobil nekaj banan in drugega. Na orumenelem papirju bo mogoče še čitati tale zgodovinski vir, kot mu danes pravimo: Državi ki sta si sosedi, sta lahko med seboj v prijateljskem ali sovražnem razpoloženju, ali pa sta indiferentno razpoloženi ena proti drugi. Z vami smo bili mi do sedaj sovražni. Toda zakaj bi si bili sovražni? Vi imate banane in drugo, mi pa smo bolj prosvitljeni. In vi Človeštvo je podiralo ovire in si skušalo pot k boljšemu življenju. Skušalo.. Od najnižjega položaja človeka — sužnja, ki se ni ločil od navadne stvari in vprežne živine in s katerim se je ravnalo kod s drugo navadno stvarjo, se ga lahko ubilo kot psa, prodalo kot žival — in takih je štel samo Rim pred dvatisočleti okoli 900.000, — se je člo-vek-suženj dvignil in postal »svoboden«. Dvignil se je, dobil vsaj pravico, da se ga ni smelo kar tako ubiti, a le kratko in že je prišel v novo suženjstvo. Postal je hlapec grofa, opata, barona... Kar je pridelal je moral odrajtati »gospodu« in le najslabši rdel je ostal njemu. In se je rešil tudi tega. Padel je v drugo, tretje in dalje. Se dvigal. Za hip. Prepričan, da ima, ko je strl eno oviro, vse, da bo sedaj lahko miren. še bo bral. (Zakaj bi tudi mi ne bili bolj jasni?) Bral bo sledeči razgovor, oziroma samo odgovore na stavljena vprašanja: »Naš cilj vojne proti Kitajski je v tem — da sodelujemo s Kitajsko, dao rganiziramo njeno zemljo. Ne, ne, mi nimamo nobenih teritorijalnih ambicij. Mi Kitajski samo pomagamo. Vsi naši cilji in vse naše nade so čisto in izključno gospodarskega značaja. Mi nismo napadalci. Mi se vojujemo na Kitajskem samo za to, da Kitajski pomagamo. Takega slučaja v zgodovini ni. To je čisto orientalska zamisel: Kitajska mora najprej prenehati s svojo pro-tijaponsko propagando, a nato postati naš prijatelj. Vidite, pri nas razumemo stvari vse drugače. Jaz bi hotel slišati, kje je bila pri vas vojna, brez teritorijalnih teženj. Pri nas, glejte, je tudi to. To ni imperialistična vojna, to je vojna po zamisli, ki je svojstvena našemu ja-ponskomu duhu. Okoli Šanghaja je bilo mrtvih ali ranjenih okoli 250.000 Kitaj-ceve. Toda če je te številke vzbujajo gu, mi pa miiv v*** t* ^ ~-wv^ ~~~~ '7 . - rabite, kar imamo mi, mi pa vaše bana- zgražanje v našem javnem mnenju, . - r-s i - v * _ ji '■£1 .l u ! o v r» V1 Vi 1 'JI Vi l-T O 17 *».«*.* »vr - —» **** " ne in drugo. Zato je naš maršal odredil, da bomo od danes naprej z vami prijatelji. Torej mi smo prijatelji in vi ste naši prijatelji. Saj je prav tako. Živijo! Heil! Vive! — To bo čital. Mi tudi to čitamo, oz. smo čitali, pa se nismo čudili. čemu? Saj je vse tako lepo speljano, samo ob sebi razumljivo, da se niti čuditi ne treba. Človek se čudi ob bolj čudnih stvareh. Zgodovinar čez toliko let, ko nobenega od nas ne bo več, pa se bo gotovo čudil... Toda, kakor tista kača, ki ji odsečeš eno glavo in ji zraste sedem novih, ki še bolj sikajo, je s človeštvom. Prišli so stroji, uklenili spet ljudi in žulji so se delali spet na rokam istih, ki so se rešili hlapčevstva, za iste, ki so bili vrženi z gradov. Ti so si zgradili vile, palače in srkali življenski sok iz tisočev, ki so trpeli po barakah in kanalih. — To je danes. In še več. A dovolj govori o tem življenje samo okrog nas. Kaj bi to še opisovali! Pa bo kdo čez toliko in toliko let, ko nobenega od nas ne bo več,, pisal zgodovino o teh časih. Gotovo je to, da bo pisal. O vojni, ki je požrla deset miljo-nov ljudi, o revolucijah ki so se vrstile brez daha ena za drugo, o ljudeh, ki so, tudi brez grozot, trpeli lakoto in o onih posameznikih, ki so sedeli na miljardah bogastva, da niso vedeli kam z njim in je zmanjkovalo za njih dobrot na tem svetu. Bili so to novi kralji, kralji železa, kralji petroleja, kralji premoga, ne več kralji Nemčije, Avstrije, Španije ... O vsem tem bodo pisali. Pa se bodo tudi vprašali za vzroke vsega tega. Zakaj deset miljonov grobov radi granat? Zakaj revolucija za revolucijo? Zakaj miljeni in miljoni brez strehe nad glavo, brez kruha? Zato, ker... Vzrok vsega tega, kar nas teži in ki morda še miljonom danes ni jasen, bo ležal njim na dlani in brez skrbi zase ga bodo lahko povedali ljudem. Gotovo bodo uživali plodove današnje grozovite borbe človeka s človekom, naroda z narodom in starega sveta z novim. Vse to, kar se dogaja danes, ' bo njim namreč le zgodovina in o tem bodo le pisali. Našel se bo med njimi eden, ki bo šel globlje in se ne bo zadovoljil le s to grobo ugotovitvijo, le s temi običajnimi zgodovinskimi dejstvi. Hotel bo spoznati življenje tako kot je bilo tedaj, to je danes, ko mi živimo. Brskal bo po virih in odprtih strani o dnevnih poročilih, ki smo jih čitali pred letom, meseci in jih čitamo danes. Ali se bo čudil ali tudi strmel, ne vemo. Gotovo pa je, da ne bo šel čez vse s tako vsakdanjostjo in zavestjo, da ni, kar je čital, nič posebnega, kot delamo to danes mi. Tam bo čital mogoče tudi tole: Nekje je obstojala neka država, ki so ji rekli kolonija in se je imenovala — recimo Egipt, ali Palestina, ali... Ljudje so imeti svojo vlado, volili so svobodno in tajno svoje zastopnike in imeli so sploh vse, kar pritiče besedi svoboda in država. Tudi demonstrirati so smeli. A barrine in drugo so jedli in pobirali le An- in ta zgodovinar bo brskal dalje. Zasledil bo, da so imeli v tistih časih, to je danes, ko mi živimo, tudi film. Našel se bo še kje kak zarjavel aparat In košček starega filma. Dal si ga bo previdno, da ga ne bi pokvaril, zavrteti: Halo, halo! Novice v premikajočih se slikah! Oči in ušesa sveta... Halo! Iskal bo drugega dne razlago dogodkov, ki jih je le medlo pokazal trak. Odprl bo listine iz leta toliko in toliko. Jo že ima: — Mi smo pomirili barbarsko ljudstvo, mu prinašamo novo kulturo. Razgnali smo še zadnje banditske tolpe in sedaj je mir. Tisoč in več letal je metalo skozi več tednov le nedolžne bombe in tudi Iperit Je bil le za tistem ki nočejo spoznati svojega divjaštva. Sedaj se gradi in ljudje nas veselo pozdravljajo. Prinesli smo jim novo kulturo! Odpre drugi vir in bere neznanih planin leži 30.000 Ženih s puščicami in njih privablja gavrane... delujejo preveč strašno, jih lahko izpustimo. Vi morate dobro razumeti mojo razlago o zakoniti obrambi. Vojna je vojna. Mi se borimo, mi se moramo boriti do skrajne meje. Gotovo je, da bo ob tem prejel in zagnal vire naših dni in morda šel študirati logiko, kulturo, civilizacijo tega časa. ♦ Ob koncu vsakega leta praznujemo praznik velikega pričakovanja nečesa novega, lepšega, svetlejšega. Vsaj tako smo včasih praznovali. Uspavani, ali pa smo se sami uspavali, smo hoteli vsaj te dni preživeti v nekem lepšem upanju. Vsaj en dan, dva dni, v letu. Tudi lučke so si nekateri prižgali na drevescu. : V gozdovih mož, oboro-trohnjenje Letos? Pričakovanje je gotovo ostalo v človeku in tudi upanje v nekaj lepšega ne bi nikoli zamrlo. Toda? Zakaj moram danes jaz s svojo družino stradati? Zakaj otroci hirajo in umirajo od lakote? Zakaj sem zgubila sina nek J v kra ju, ki mu nevem imena? Zakaj, zakaj..? Ali, hočemo danes preklinjati? Včasih se nam je že ta misel v teh dneh zdela smrtni greh. Danes prihaja kletvica sama iz ust. V novo leto stopamo. Ljudje si bodo tudi v teh dneh želeli vse dobro kod navadno. A te želje bodo pomešane * nailaženja veza stvorit će se naš put prirodniji i ugladjeniji, a načela naše emigracije će se preformirati. Onda će naš pokret biti na mnogo solidnijoj bazi, a iznašati će naše težnje skupnost, koja ima pravo da traži da izvršioci interesa skupnosti uzmu u obzir zahtjeve skupnosti. Pogrešno je mišljenje da se Jedne veze imadu prekinuti da se uhvate druge, momentano povoljnije. Prirodne veze sa skupinama koje vode računa i imadu razumijevanja za naš problem imaju se sačuvati, ali moramo doći u kontakt i sa onim skupinama, koje su bile po strani radi svojih gorućih briga i možda baš radi naše ekskluzivnosti podržavanja veza sa drugim skupinama, njima oprečnim. Veze i kontakti dosadašnji, veze sa skupinama čiji će se glas uvažavati, kontakti sa onima, sa kojima su dugo bili prekinuti, a svoju su ljubav za nas i naše krajeve realno dokazali već pred decenijama. Prodrjeti u sve te grupe da u smislu svojih programa krvne pripadnosti tradicije, nacionalne dužnosti i kulturnog zajedničkog života ne smatraju naš problem tu-djim i nevažnim, dužnost je i naših organizacija i sviju nas. Svi kontakti u smislu krajnjog cilja, razvedeni po obliku, moraju po vremenu da budu zajedno, da budu dakle aktivni u isto vrijeme. Niko nema pravo i nesmije da te kontakte i veze prekida, da ih omalovažuje ako nisu usmjereni njegovim putem, samo ako su uspostavljeni dobronamjerno za naš krajnji cilj. Tada će i naša emigracija i naša pitanja biti postavljena na liniju općeg razvoja i tada će naš pokret imati živu snagu i postati produktivan, a mi sami faktor po svijesti, po volji i po slobodi skupnosti. Skupnost će tada osjetiti da nema višeg i vedrijeg vrha do oživotvorenja nastojanja prigušenih želja naših ljudi, koji nisu u skupnoj zajednici, kojoj etnografski i kulturno pripaiaju. Nedavne političke dogadjaje naša je emigracija osjetila kao prvi inpuls potrebe i nevolje traženja općih kontaka-ta i veza. Ali stalna upotreba ovdje ukazanih puteva, naše nužde i naš narod u kontaktu sa cijelim ovdašnjim pučanstvom dovesti će do izgradjenog savršenstva našeg djelovanja u cilju velike instiktivne i nesavladive naše težnje, koja je i za nas najsvetija dužnost, jer je ona nosilac samozataje naše braće u ime nacionalnog samoodržanja. Tada će biti lakše i onima koji ne smiju pjevati »U sej vrime godišta«, jer će misli onih koji božićuju sa pjesmom »Narodi nam se Kralj nebeski« biti 1 ti svečanim zgodama uz njih a tako i u svakoj potrebi i nevolji:. ANTE IVESA — ZAGREB nečem grenkim, z neko skrito, obrazu jasno začrtano skrbjo. a Želimo Vam veselo novo leto. KONTAKTI I VEZE Tretiranje pitanja naše emigracije kao organizirane i neorganizirane skupine te problema kojima se aktivna emigracija posvećuje kao objekat mirovnih utanačen ja, a subjekat nacionalnih težnja rodnih krajeva, ograničeno je skoro isključivo na samu emigraciju, njezine organizacije i štampu. I sam rad direktan ili prenesen izoliran je na nas same. Radi toga i nema onakovog uspjeha kakav bi po svojoj važnosti morao imati. To se najbolje pokazalo baš prigodom razvoja političkih odnošaja, unutrašnjih i vanjskih, ovih zadnjih dana, a gdje smo mi, naš živalj uopće, i te kako tangirani. U odsudnim momentima, kad se dira u našu živu ranu, kad nastupa prilika da se na tu ranu može metnuti lijek, emigracija znade da upre prstom na liječnika. A kako i ne bi, kad i ona boluje od te rane. Neki njezini članovi više, drugi manje. Jer činjenice govore da našom mišlju dominiraju sitne, ali vitalne brige, a mi često, stalno, govorimo o emigraciji, našim krajevima, tješnjim vezama, dok nas uistinu zanimaju i zagrijavaju druge stvari. Mi nemamo ni kulturne, a još manje materijalne moći da budemo sami, da budemo izdvojeni od cjeline. Sama naša oznaka emigranata je posljedica općeg u vezi sa cjelokupnošću. Ali i kao takovi moramo biti na svome mjestu. Naš pro- blem uporedjen sa velikim problemima unutrašnjim i vanjskim je sporedan, ali mora biti realan. Moramo u cjelini da zauzmemo svoj prirodan i normalan po ložaj, stati na svoje mjesto da ispunimo dužnosti koje nam pripadaju. Kao fenomen medjunarodnog sporazumijeva nja kao učesnici života okoline ne smijemo biti izolirani, jer inače dolazimo u opasnost da budemo otstranjeni, eliminirani od stvarnog života i razvoja, da usahnemo. Slabi sami po sebi postajemo inače količinom dvojako neznatnom i bespomoćnom, a naš se glas u kriku drugih ne čuje. Radi toga moramo tražiti kontakte i veze. Nije rečeno da nismo imali dosada nikakve veze sa okolinom u kojoj živimo. Ali te naše veze bile su ograničene samo na jedan dio okoline, mjesto na cjelokupnost. Radi toga su na kraju krajeva samo djelomične veze postale s vremenom beskorisne, apsurdne, skoro opasne i nelijepe, obratno od primamljive perspektive idealističkih planova. Opetovano se naglašavalo da je naš problem nacionalni problem svih Slovenaca, Hrvata i Srba, svih Jugoslovena. Kontakt i veze emigracije moraju bi'; sa svima bez ikakvog graduiranja g' pa po njihovom političkom, kultuv i socijalnom programu rada. P" jednake, iste vrijednost’ ' ■ žnosti. Kod traž»”-^ ESEJ 0 NAMA MISU OMLADINCA EMIGRANTA. Šio smo mi? Omladinci, emigranti. Polako se lo već moie razabrati iz našega rada. Omladinski pokret emigranata se reaktivira. Nacionalni momenat u problemu J. Krajine dobio je na rješenje goruće socijalno i političko pitanje. Prije je nacionalno pitanje dominiralo. Do danas se je ono stopilo sa socijalnim i političkim i tvori jedinstveni problem J. Krajine. Pitanje demokracije: ekonomske, političke i kulturne. Nosioci rješavanja našega problema u prvotnoj formi doživjeli su osudnu promjenu u razvoju prilika. Postavljeni pred nove zadatke i nove činjenice, jedni su zašutjeli, povukli se; drugi shvatili nove prilike i stupili u suradnju na nov posao, novom snagom i novim metodama Fašizmi sklapaju paktove, okupljaju se i stvaraju jedinstvene frontone. Na drugoj strani: protufašistl reagiraju jedinstveno, organizuju se u obrani čovječanstva i civilizacije. U somom radu primjećuju se etape Izmed ju ovih su kratke stanke.. Za njih se naši omladinci naročito brojno sastaju i diskutiraju. Čuje se bojazan: ne pretstavlja li stanka u radu klonulost.i početak ponovnom padu na talku sa koje se je pošlo Volju ruiših omladinaca za životom i borbom moramo pozdraviti i pomoći. Što oštrije budu medjusobne, dobronamjerne kritike, to ćemo biti sigurniji u svoju snagu i uspjeh. Ne ćemo da se nedostaci pokrivaju pohvalama pa da u odlučnoj borbi podleg-nemo. •tslva i slogu — s Io- d. f. \

boUo- ‘■i POMLAD \jo velie zarje eka ko psalm: ilečina je v na® : ulna! obupni a? kses Tisti* ?ro£. JAKOV MIKAC, Zagreb BOŽIČNI OBIČAJI U BRESTU U ĆIĆARIJI Opažamo da se u Istri poslije rata sve više gube narodni običaji. Mi svi zna-No koji je tome glavni uzrok. Opaža se i to da se od naših Istrana malo tko bavi sakupljanjem istarskih narodnih običaja, a narodni običaji su od velike važnosti za Pojedini narod i kraj. Kod svih naroda se u posljednje vrijeme posvećuje velika paž-»ia narodnim običajima, a na nekim sveučilištima osnovane su posebne katedre za Proučavanje narodnih običaja. Nestankom narodnih običaja, nestaje jednog važnog narodnog obilježja, nestaje posebnog karaktera i traga odakle su pojedine narodne skupine i cijeli narodi došli, Mi Istrani ne moramo tek dokazivati da smo Hrvati, jer * sami narodni običaji pokazuju hrvatski karakter Istre, a ti običaji pokazuju nam trag u Hrvatsku. Slavoniju, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Crnu Goru, pa i u Srbiju i Južnu Srbiju. Nije mi namjera da sada o tome potanje govorim, već bi htio da se Istrani bave više našim narodnim običajima, da ih, po mogućnosti njeguju, a ujedno da ih Prikupljaju, bilježe i objavljuju poput ostalih naroda. Kako gore spomenuh, to je narodno blago, kome moramo posvetiti mnogo pažnje. O tome bi se moglo mnogo toga roči, ali u naslovu, sam označio da ću opisati božične običaje u Brestu u Ćićariji, {to evo i činim. VILIJA BOŽJA , U selu Brestu Badnjak se držao dva J|ia prije Božića, a »Vilija Božja«, kako I,rod naziva, drži se dan prije Božića. Na ’®dnji dan seljaci nijesu postili, tek bi fvečer spremali takvo jelo, koje se jelo puškama (pirunima). Po seoskom shva-»niu riječ Badnji dan dolazi od glagola 'Obadati«, jer su navečer Badnjeg dana Jadali viljuškama. Taj običaj postojao je pred neko 50 go-'a. Danas se naziv Badnji dan vrlo malo Paiuinje; mjesto njega služi »Vilija Božja«. • Na Viliju Božju ne pali se vatra do po-l!e podne Narod se posti. Oko devet sati utro jedu kruha i popiju po čašicu rakije, netko dodje u goste, počaste ga raki-Toga dana seljaci ne rade teški po-Domaćica sprema kuću, da joj na Bo-,hude čista. Domaćin cijepa drva, čisti J14 i hrani stoku. Djevojke spremaju "!ela i jedna drugu pita, što će na pol-1 !C|hcu obući Muški se briju i šišaju. Po-i'e Podne domaćica zapali vatru i pristavi 10 za večeru Kada se smrkne, svatko do-jsvojoj kući večerati. Prije nego počnu ''i domaćin izidje iz kuće te opali neko-] 0 hitaca iz puške ili pištolje za znak, da u njegovoj kući pristupilo k večeri. Stoka je dobro nahranjena, a staje, ka-’ ‘zdravamarija« zazvoni, ključem se do- 11 zatvore. Zatvaraju se staje zato, da bj tko od susjeda ukrao sijenaJspred '"C i odnio svojoj stoci da jede. Govore: |mjoi je staji ili dvoru (kako kažu se-ukradeno sijena navečer Vilije Božje, .Se stoka suši ili mršavi, a ona stoka, la jede ukradeno sijeno, da deblja. Prije so će domaćin zatvoriti staju, načini za “hu glavu, što je u staji ima, mali svež-'C od sijena i slame i te svežnjiće dose u kuću i metne ih pod stol, prije nego Početi večerati. Kućna se čeljad prije večere pomoli Boza žive i mrtve, i da ih Bog očuva od 1 vremena i svake nesreće. Poslije more metnu u jedan hljeb dvije svijeće; Dale ih te jedna gori za žive, a druga mrtve. Čeljad stane jesti. Vatra bukti, va trom. gori veliki panj, koji domaćin hne na ognjište, čim se vatra zapalila. li Panj zovu »čok«. Vatra na Viliju Božju 1 čoka nema vrijednosti. Domaćin od Jkoga jela. koje je na stolu, metne po ■ JPu žlicu na čok govoreći: »Da Bog da bru litinu u žitu. krumpiru i svakom iRom plodu.« Za vrijeme jela ukućani da se rukama stola ne dotiču, jer da "teko ljeta po tijelu imali čirove. „ frvo jelo, koje okuse, jest maneštra 'ka vrsta jela od kukuruza i pasulja); . “So jelo je bakalar sa »poseticama«, koje , .brave od tijesta, a imaju oblik malenih ; S'orina; treće je jelo kelj. Ta se jela na-•ko jedu na Viliju Božju. Pije se vino, M^rlo malo. Poslije večere mladja čeljad if^be oko svijeća, koje gore u hljebu, a I?!! oko vatre. Mladji paze na svijeće, ; će izgorjeti i kamo će dim krenuti. Prije izgori svijeća od mrtvih, kažu, ’reba više moliti za mrtve nego za žive, i obratno. Kada se svijeća ugasi i na koju stranu krene dim. na onoj strani ili u" onome kraju, govore, bit će bolja ljetina. Iza toga nastane igra lješnjacima ili orasima. Ta se igra zove »po koliko«. Netko od ukućana stisne u šaku, da nitko ne vidi. dva tri lješnjaka (»liškanja«) i kaže drugome: »Po koliko?« pokazujući mu zatvorenu pest. Taj pogadja i kaže, da su u ruci pari. Ako su doista u ruci bili pari, pogadjač dobije lješnjake, koji su bili u ruci. Desi se, da su ruci lihi, pogadjač, koji je rekao, da su u ruci pari, izgubi onoliko lješnjaka, koliko ih je bilo u,ruci. Tako se ova igra nastavlja čitavu večer. Osim toga igraju i igru »potkinkin«. Igrač, stisne lješnjak u šaci pod koji prst i kaže svome drugu, s kojim igra: »potkinkin«. a ovaj mu odgovori: »pod ovim«, pokazujući mu prst, pod kojim misli, da je lješnjak, igrač dobije lješnjak, ako pogodi, pod kojim je prstom. Ne pogodi li. mora svome drugu dati svoj lješnjak. Ovako se ukućani igraju do 11 sati, a zatim se igra prekine i ukućani se • stanu spremati k polnočnici. Poslije polnočnice seljaci se razidju svojim kućama. Domaćin, prije nego će leći. ide u staju, da pogleda, što mu stoka radi. BOŽIĆ Na Božić nema ništa naročito, jedino djevojke darivaju mladiće lješnjacima: Toga dana seljaci ne idu u goste jedan dru gome. nego Božić svaki provede kod svoje kuće. Na Sv. Stjepana (Stjepanje) običaj je od starine, da idu k misi u susjedno selo Trsterlik jašući na konjima i mulama. Putem se natječu u jahanju, pa se često i ne- Ćićka sreća desi, da netko od jahača padne i slomi nogu ili ruku. Pripovijedaju, da je u Tr-stenik znalo doći iz obližnjih sela toliko konja i mula. da se narod nije mogao u selu kretati. Taj su običaj seljaci napustili, i danas u Trstenik ne dodje niti četiri, pet konja, a uzrok je taj, što su. seljaci prestali gajiti konje i mule. Za Novu godinu zdrave se seljaci i gledaju, da taj praznik što ljepše provedu. Jer drže, da će čitavu godinu dobro živjeti. SV. TRI KRALJA Na taj se praznik blagosliva u crkvi voda. koju seljaci u staklenicama donesu kući. Jedan dio te vode spreme za ljeto te je upotrebljavaju protiv zla vremena i za druge svrhe, a drugi dio nose u polja i njome škrope svoje njive. Osim toga sačuvaju komad čoka od Vilije Božje, koji ponovo stave na ognjište na Sv. tri kralja. To čine zato. da ie tobože bila neprekidna vatra od Vilije Božje pa do Sv. tri kralja, i da su Sv. tri kraljima svijetlili kao zvijezda repatica. ŽENIDBENI OBIČAJI U BERSEČU Kad se mladić i djevojka zavole, te misle stupiti u ženidbeni stališ, podju u pod-večerje subote mjesnom župniku, kakono kažu »Boga molit«. Nevjestica, koja stanuje izvan mjesta naprti si bremć drva za ogrijev, te ga donese u župnikov stan, a putem idući plete čarape, dočim mladoženja stupa uz nju. Ulazeći u župnikov stan pozdrave prisutne sa lijepim uobičajenim pozdravom »hvaljen Isus« i kažu da su došli »Boga molit« i mole da se ih sutra (u nedjelju) stavi na napovijedi. Župnik ih primi u svoj ured, te ih ispita znamenitije molitve iz vjeronauka. Nakon trokratne napovijedi u crkvi, spremaju se za svadbeni dan, a taj dan bi va ponajvećma u srijedu, a manje u subotu, a rijetko kada u ponedjeljak. Cim mine druga napovijed, mladoženje podju u kuće svoje rodbine i prijatelja da ih pozovu na pir, da se pozvanici znadu na vrijeme pripraviti za taj svečani dan. Dva, tri dana prije vjenčanja, doveze se roba zvana »dota« nevjestice u kuću mladoženje, gdje im je već odredjena soba. i»,; , i.niiT| „Die Ehrc des Herzogstums Krain« Putem bi se ispalilo po koji hitac iz pištolje. što je bio znak da dolazi nevjestičina dota. Kasnije je bilo to pucanje zabranjeno. Jedan dan prije vjenčanja, mladoženja ide u crkvu k sv. ispovjedi i sv. pričesti, a uaveče istoga dana donese domaćin župniku vrč vina (dvolitar) i skaru mesa skop-čevine (to ie stražnji dio skopča težine 2 do 3 kg). Kasnije je to bivši župnik pretvorio u novac, naime: za drva, vino i meso platilo se 1 forint ili dvije krune. Dakako da se taj dan čim bolje proslavi nisu uzmanjkale takozvane »sopile«, a u kasnije doba zamijeni ih »harmonika«. U predvečerje svadbenog dana sopci sa svojim sopilama idu od kuće do kuće po-zvanika i zasviraju mu takozvanu »man-tinjadu«. Tada iza ‘sviranja dodje sopac u kuću i reče: »Ovo (sviranje) je na vašu čast«. Ako ih je više u kući to svakome zasviraju po jedan komad (veras), a počašćeni pruže sopcima malen darak u novcu. Na vjenčani dan narese nevjesticu čim ljepše, te joj oko glave oviju krunčicu od umjetnog cvijeća, a svaki pozvanik ima na prsima kiticu cvijeća, koje mu nevjestica prikopča. 1 u kući mladoženje svatovi se okite cvijećem. Tada blaguju u jednoj i drugoj kući, te iz kuće mladoženje podju svatovi poredani u kuću gdjfe stanuje nevjestica. Na čelu povorke su sopci sa svojim so-peiama ili sada sa harmonikom. Kod nevjestice se pozdrave, poredaju i upute se u mjesto (grad) k vjenčanju. U povorci za sopcima prva je nevjestica, koja ima na glavi obično vel s krunči-com, a u ruci kitu svježeg cvijeća, što ga ostavi u crkvi kada se svrši crkveni obred. S jedne i s druge strane su joj kumovi, a mladoženju prate dvije svatnice. Drugi svatovi su poredani mješovito muški i žensko. Medju svatovima je i starješina. Putem u znak dolaska svatova ispalio bi se i po koji hitac iz pištolje, nu ovo bijaše kasnije zabranjeno da se ne dogodi kakva nesreća. Svatovi idu ravno u glavnu crkvu da se vjenčaiti. To biva obično oko 10 ili 11 sati. U glavnoj crkvi pred oltarom posvećenim na čast Majke Božje postavljeno je dugo klecalo pokriveno krasnim sagom. U sredini pokleknu mlada i mladoženje, a s jedne i s druge strane su kumovi. Kada «vrši sv. misa izadju iz crkve; prvi su mladia i mladoženja, te kumovi sa svatnicama i ostali. Pred crkvenim pragom stoji starješina, koji izvadi iz torbe tri kolača i pruži kumovima, te jedan izbaci kolač kad izadju iz crkve u vis, drugi kolač izbaci malo dalje, a treći još dalje. Tu je natjecanje mladeži tko će kolač uhvatiti, jer je tada njegov. Nevjestica baca kruh i slatkiše, a isto tak« bacaju slatkiše i ostali svatovi. Tada dodju do općinskog trga gdje počinju plesati, pjevati i zabavljati se. U mjestu (gradu) zabavljaju se do 4 sata po podne, te se upute u stan nevjestice gdje biva objed do kasno u noć. Na glavi dugačkog stola posjeli mladu i mladoženju, a s jedne i s druge strane posjeli kumovi, a za ovima ostali svatovi. Mladu i mladoženju dvore kumovi. Od jednog do drugog obroka biva dugačka stanka, te se mladež zabavlja pjevanjem narodnih pjesama i bacanjem slatkiša. Već pri koncu objeda ustanu sopci i sviraju u svoje sopele ili harmoniku ponajprije mladom paru, te kada svrše dodju pred nju i kažu: »To je vama na čast«. Tada zasviraju mantinjadu kumovima i ostalim svatovima dapače i kuharima u kuhinji. Svi počašćeni ovim sviranjem podijele sopcima kakav darak u novcu savijen u komadiću papira. Mladež željno očekuje da svrši objed, koji traje po tri i četiri sata, da mogu nastaviti ples. Pleše se hrvatski ples, zatim i druge poznate plesove. Tu na plesu sakupi se mnoštvo ljudi iz okolišnih mjesta, te se i ovi zavrte kad im dozvole kumovi. Starješina počasti dobrom kapljicom i sta-’ije gledaoce plesa. Oko 11 sati u noći spremaju se svatovi da doprate nevjesticu do mladoženjine ku-i će gdje će ona sa svojim mužem stalno boraviti. Prije odlaska iz roditeljske kuće drži koji već bolje znade, oproštajni govor* gdje biva mnogo plača. Plaču roditelji, braća, sestre i drugi. Roditelji blagoslivlju svoju odlazeću kćerku, a mladići i djevojke pjevaju: »Ala braćo došla doba, da podjemo ća.« I tako se upute svi svatovi i ostali prisutni prema kući mladoženje. Svirači sviraju, a mladež pjeva. Kada dodju svatovi pred kuću nadju vrata zatvorena i zaključana, a unutra u kući čuje se kako u žrvnju (mali ručni mlinovi) melju žito. Svatovi kucaju na vrata, a oni iznutra ne daju nikakva glasa. Udaraju jače, te nakon duge šutnje otvori se prozorčić na vratima ili kakav drugi otvor, te iznutra pitaju: »Što tražite u ovako kasno doba noći?« Oni izvana odgovore: »Našli smo jednu jarušicu (ovca od jedne godine) pa mislimo da je ovo vaša«. Iznutra ili pitaju: »A kakav ima na sebi znak?«, Jer po znaku se najbolje pozna čija ie ovca. Oni izvana kažu kakav ima znak, te nakon du-Ijeg razgovora oni iznutra kažu: »Da to je naša jarušica« i na to se otvore vrata. Kod vratiju stoji svekrva (majka mladoženje), koja ima u rukama veo ili kod imućnijih zlatnu verižicu, pa to baci preko vrata nevjestice i pritegne je u kuću. Tu se poljubi s roditeljima i ostalom rodbinom. Zatim svi svatovi ulaze u kuću čestitajući ukućanima i podju u sobu da se pogoste, da večeraju. I ova večera traje duže vremena. Poslije večere mladež se uhvati u kolo i pleše se sve do ujutro dok se na istoku ne pomoli sunce. Svatovi se s ukućanima pozdrave i razidju svojim kućama. Nevjestica donese ujutro bližnjim susjedima po jedan kolač bijeloga hljeba. U prvu nedjelju po svadbi svekrva sa svojom snahom podje u crkvu na sv. misu, te joj dade svoje mjesto gdje je ona do sada klečala i poklekne uz nju. Te nedjelje obdržavala se u starije doba tako zvana paprenica za ukućane i kumove. Bio je dobar objed, a osim običnog kruha bilo je i žutog u kome je bilo raznih mirodija koje su davale papren ukus i tako zvali valjda paprenica. Pri svršetku objeda darovala bi kuma kumovima kakav male darak, kao čarape što bi ih sama oplela, ili rupce ild. * Time ukratko opisah ženidbene običaje iz mjesta gdje sam službovao pune 44 godine i 1 mjesec kod onog dobrog i nezaboravnog naroda. NIKOLA PAJAUĆ umir. uč. CRJENI LUMINI Crjeni lumini danas se pale i lica su žalosna i škura. Pomalo, pomalo na ziđe tuče stara ura. šapću usne i boga prose, za drage va grobe, za sine, a srca tiho va mrake plaču: za dragima va grobe, za dragima va tujine. Pa sene rastu va miče sobe polevaju staro, bledo lice i lumini se sami gase pred slikun Marije Device. Tako reju trudne, kasne ure krcate tuge i daleki spomini. Za drage va grobe, za sine sami se gase crjeni lumini... IVAN BOŠTJANČIČ BOGOMIR MAGAJNA Legenda o Marti, kapitanu in bar banski Mariji BOGOMIR MAGAJNA V Barkovljah so sedeli ribiči v krčmi, kadili iz pip, pili zlatorumeno proseško vino in strmeli skozi okno na razdivjano morje, ki je metalo svoje besne grive po škarpi navzgor do same ceste. Vsi so kleli in pljuvali z jezo po tleh. že tretji dan je morje divjalo in jim požiralo zaslužek. Vsi so kleli na glas Madono in klicali hudiča na pomoč, le stric Marko je molčal. Nepremično je strmel skozi okno. V njegov osemdesetletni obraz je bilo zarezanih tisoč brazd, kakor bi viharno morje okamenelo, da bi nihče ne vedel, kaj se godi v njegovih globinah. Nikoli ni dosti govoril, sedaj pa, ko je izpil že deseti kozarec, je na mah udaril s pestjo po mizi in zaklical: »Nikar ne preklinjajte, da ne boste prekleti! Kako naj Marija z Barbane pomiri valove, ko hoče vendar z njihovim bučanjem pre-vpiti vašo kletev!« Ribiči so se zasmejali: »Kdaj je pač mogla ona pomiriti morje, stari! Pred smrtjo trepečeš, pa se bojiš preklinjati«. Stric Marko pa se je grenko nasmehnil ter odvrnil: »Jaz naj bi se bal smrti, ko sem jo že tolikokrat srečal med hujšimi valovi kakor so danes«. Zopet je udaril s pestjo po mizi, izpraznil kozarec in nadaljeval: »Ko sem jo tolikokrat prosil, naj me vzame v svoje naročje in ponese na dno, kjer počivata žena ir sin. Ali vam to morda ni znano, kaj?« Ribiči so umolknili, saj so vsi vedeli, da mu je pred tridesetimi leti požrlo morje ženo in sina. Od takrat ni bil stari več zdrave pameti. Vedno je molčal in marsikdaj, ko se je delal vihar, pozabil zajadrati nazaj proti bregovom in tedaj so ga zagledali daleč na obzorju šele, ko se je polegel vihar. »Norec je«, so rekli, »in norcu se nikoli nič ne pripeti. Se hudič bi se zbal v takem viharju, on pa ti sedi sredi morja v barki, kakor bi bilo morje navadna sladka limonada v kozarcu«. Stric Marko si je s pestjo pomel okrvavljene oči, buljil nekaj trenutkov v ribiče, izpil še en kozarec vina in začel: — Da ne boste več preklinjali, vam povem zgodbo, stara mati mi jo je pravila, in ko poginem, naj zgodba z mano ne umre. Zato nastavite ušesa, da boste bolje slišali! Ko je Atila divjal po naših krajih in klal krščanske ljudi, jih je bilo sto in sto, kj so zbežali na morske plitvine, kakor zbežijo galebi pred divjim viharjem. In kakor galebi so se stiskali na vlažnih travah, dokler ni vodja Hunov oddivjal mimo. Toda vse peklenske sile so se tedaj zarotile proti brezmočnim, ćrni oblaki so se pripodili od morja in se igrali s strelami nad njihovimi glavami, pobesnela je Soča in pobesnel je Pad in 'vse reke in vsi potoki, ki drve proti plitvinam. Morje se je dvigalo, je raslo, raslo, že je zalilo zelene ruše na plitvinah ter segalo trumi bednikov do kolen; in še je rasle in raslo, da je segalo do pasu. Očetje so stali nemi in podpi rali matere, ki so stiskale dojence v na ročju: dekleta so jokala, fantje molče strmeli po divjih vodah, ne da bi mogli pomagati. Ko pa je bila stiska najhujša, je nenadoma priplaval po vodi kip Marije. Nihče ni vedel, od kod je prišel — ali preko širnega morja ali izpod visokih gora. Fantje so kip ujeli in vsa truma se jo zamaknila v čudoviti Marijin obraz. Vsi so prosili: »Marija, pomagaj nam, pomagaj nam!« Tedaj se Je Marija nasmehnila, dvignila svojo desnico nad morje in valovi so se polegli, kakor bi bili plašni golobje nato je dvignila roko proti nebu. ugasnile so strele in sonce je razkropilo oblake kakor bi bili nežne jutrnie meglice nad cvetjem, dvignila še desnico proti goram in divje reke so se izpremenile v pohlevne studenčke. Ljudje so od veselja jokali. Poklekli so okoli Marije in govorili: »Zgradimo ji svetišče na tej zeleni plitvini!« In zgradili so svetišče njej, ki je potem tolikokrat s svojo desnico pomirila najsilnej-še viharje. Ko je končal, je starec ošvrknil s svetlimi očmi ribiče, ki so si podpirali brade in strmeli vanj, izpil še kozarec in zopet pričel: — Toda to ni, kar sem vam hotel povedati. Pred tisoč leti je živela tam ob Devinu ob izlivu Timave Marta, hči ribiča, najlepša deklica med Sočo in Trstom. Bila je kakor sonce, ki se v jutru dvigne iznad teh bregov in se pogleda v morje, da tedaj zalesketa vsa pokrajina v zlatem siju. Bila je lepa tako, da so galebi v trumah posedali okrog njenega čolna in se zamaknili vanjo. Pa ni bila lepa samo po telesu, tudi v njeni duši ni bilo niti sence zla. Ko je nekoč vrglo morje njenega očeta na breg in mu ohromilo ude, da je bil za vedno za delo nesposoben in na posteljo priklenjen, je Marta prevzela njegovo barko, jadrala vsak dan na morje in metala mreže v njegove globine. S težko prisluženim denarjem je podpirala očeta in sirote ter vsako leto poslala cekin v dar barbanski Mariji, ki je bivala tedaj v dragocenem svetišču. Marsikdaj je s svojo barko tudi sama poromala k njej in se ji poklonila. Ko pa je nekoč tako sama jadrala po visokem morju, ji je priplula nasproti črna ladja z morskimi roparji iz Kvarnera. Ko so roparji zagledali Marto sredi morja, so planili s čolni k njej, ji zvezali roke in jo dvignili na svojo ladjo. Poglavar roparjev pa je nad njeno lepoto ostrmel tako, da ni maral več čakati beneške ladje, ki jo je nameraval opleniti, ampak je velel pluti s polnim Vetrom nazaj v daljni samotni Kvarner. Imel pa je poglavar doma ženo, ki je zaplakala od 'jeze in gorja, ko je zagledala lepo Marto v svoji hiši, in sklenila je, da jo sredi noči umori. Sredi noči se je priplazila v njeno sobo. Ko pa je videla Marto stati poleg okna in strmeti proti morju v črno noč in glasno jokati, je spoznala da Marta ni zapeljala njenega moža, črnega poglavarja morskih roparjev. Tedaj se je zbudilo v njenem srcu usmiljenje, prijela je Marto za roko, jo peljala na bregove divjega Velebita in ji stisnila o roko košaro s kruhom in mesom. Ko sta minila jutro in dan in spet jutro in dan, je bila Marta že blizu dežele Dalmacije. Sedla je na visolco skalo ob morju in bridko jokala, saj ni vedela, kako se godi sedaj njenemu očetu in sirotam, za katere je toliko skrbela. Vroče je prosila barbansko Marijo, naj ji pomaga, saj nazaj se ni upala, ker so razbojniki stražili breg, naprej pa je bilo morje širše in niti enega čolna ni bilo nikjer. Medtem ko je tako molila, je priplula iz dolgega zaliva pod skalo ladja z belimi jadri. Na krovu je stal mlad kapitan in veter se je igral z njegovimi kodri. Ko je zagledal Marto na visoki skali, je od začudenja onemel, saj je mislil, da se mu je prikazala čudovita morska deklica. Ukazal je mornarjem, naj vržejo sidro v morje, planil na breg in splezal k Marti na visoko skalo: »Ali si sen, ali si res morska vila, o kateri prepevajo naši pevci«, je zaklical in razprostrl roke. da bi .jo ujel v naročje. Ko pa je videl solze v njenih očeh, je vzkliknil: »Kaj tl je ranilo srce, prelepa, da jokaš v tej samoti? Povej, kdo si in kako naj ti pomagam. Jaz sem kapitan bele ladje in vozim v Benetke kože rjavih medvedov in sivih volkov, ki smo jih ujeli v gozdovih Velebita. Poglavar sem vsega Velebita«. Marta mu je po vedala svojo žalostno zgodbo, kapitan pa se je razveselil in rekel: »In ravno moja bela jadra bodo oripeljala najlepše dekle sveta nazaj k njenemu očetu in ravno moje oči bodo vso pot srečne strmele v njeno lepoto«. Ujel je Marto v naročje in jo odnesel s skale na ladjo, medtem ko mu je duša prekipevala od sreče. Marto in si mislil: »že do jutra bomo v Benetkah. Nato okrenem ladjo k Timavi. Obdaril bom njenega očeta in sirote z zlatom, pokleknil potem k njenim nogam in jo prosil, naj mi bo žena do smrti in vekomaj, če me ne usliši, bom stopil na visoko devinsko skalo in se vrgel v morje; kajti brez njene lepote mi ne bo mogoče več živeti!« Tako zamaknjen je strmel v njene oči, toda kar pri priči je postalo temno kakor ponoči. Tedaj so mu zaklicali mornarji: »Ali ne vidiš, kapitan, da so črni oblaki zagrnili zvezde, ali ne ču- I sreči sebi in sirotam na bregovih n» | šega morja še dolgo let. Toda to še ni vse, kar sem hotel po' vedati, — j e . rekel stric Marko in zastr-| mel, od zlatorumenega proseškega vin? opojen, v ribiče, ki so ga molče slušali V njegovih očeh se je arcalilo hudo gon je. »Takrat, ko sem šel z ženo in sino® na visoko morje«, je nadaljeval, »in J1 nastal silen vihar, nisem verjel v bar bansko Marijo. Hudo sem preklinjal, K mi je vihar odlomil jambor, namesto d bi njo poklical na pomoč, in se s trma stim uporom lovil z morjem sam. Zat< sta takrat poginila žena in sin, ki sen ju tako ljubil. Stric Marko je izpraznil še en koz» ree zlatorumenega proseškega vina, n3 to počasi vstal in se opotekel skozi v ra ta v noč in vihar. SADRŽAJ KALENDARA »SOČA« 193« Iako naš džepni kalendar »Soča« * godinu 1938 nema kao dosada poučt1 jèC kako “frfotajo^Tadra 7 Viharju! V se I Propagandnog karaktera, on je od vri» tl ni ^ SVOiega‘to ^ SI In že je zatulila burja in zaškripali ne rr^ročito radnicima, obrtnicima, Zj so jambori s cvilečim jokom. Morje je natlijama, djacima i mladićima. U mr besno planilo na krov. Vihar je zagra- slučajevima naši emigranti ne m bil ladjo in jo gnal s silno hitrostjo v du pravne propise po kojima treba « neznano črno noč. Moi-narji so zavijali postupe, ne znadu koja prava imad« ’ jadra in trepetali v grozi, nato pa se za- odnosu njihovog rada i uposlen j a. ^ tekli h kapitanu in mu rekli: »še ni- im sve iznaša »Soča« 1938, jer su u tr koli ni vihar tako nenadoma vstal, še džepnom kalendaru mimo detaljnih r nikoli se ni tako igral z ladjo, čarov- dataka o blagdanima, poštanskoj tar«1 nico vetrov si sprejel na krov. Pogubiti biljegovanju i taksama još i ovi član® nas hoče in potegniti s seboj na dno | o praktičnim uputama: morja v svoj peklenski grad. Vrzi jo s krova, če hočeš rešiti sebe in nas!« »Ona ne laže in brez nje mi ni mogoče živeti«, je vzkliknil kapitan in hotel potegniti meč, da bi branil Marto pred mornarji. Tisti trenutek pa je uda rila iz črnega oblaka v jambor strela in ga razklala na kose. Kapitanu je za stala desnica. Mornarji so tedaj planili k Marti in jo vrgli s krova v divje, razburkano morje in čudo — kmalu potem se je morje pomirilo in utihnilo je tu- li Uputstva za sticanje dl' žavljanstva (oprosti od taK*| satav molbe; prilozi molbi; tko P’1' oslobodjen od taksa; druge napom®11 glede državljanstva). 2) Kaj mor; vedeti vsak inozemec ki se njjt m er ava stalno naseliti v g osi a vi ji (dozvola boravka i za? slenja). 3) Radničko osiguran! (obaveza osiguranja; prijava osigli** nja; osnova za odmjerivanje prinosa osigli** oživeli smo nalstrašneišo noč si1 rer!t'c u nesrecnom slučaju, piodu*®*| i vece potpore u bolesti; žalbe člam' po pitanju potpora). 4) što neuP; naš! Doživeli smo najstrašnejšo noč s čarovnico na našem krovu. Omamila tl je srce, toda zjutraj poromamo k barbanski Mariji, da se ji zahvalimo, ker nas je rešila smrti in večne pogube, in ona bo ozdravila tudi tvoje srce«. O, mornarji niso vedeli, kako je Marta med viharjem na krovu sama vdano slenima daju burze rada. Pravo besplatnog liječeni3 javnim bolnicama. 6) Ob a v e1, služenja u stalnom kadru lazak u inozemstvo; regulisanje klicala k Mariji barbanski, naj pomaga I obaveze u inozemstvu; djaci; voj» 'jj njim, kapitanu in njej. Komaj sončni vježbe i manevri; za obveznike kol*, dan le in objela jo je velika ljubezen pozivaju na vježbu; kad se naši dn* do mladega kapitana, ki se je pojavil ljani vraćaju u domovinu; kako kakor iz gozdov. Sedaj pa naj smrt uni- hšu vojnu obavezu novi državljani) či vse. Z grozo je poslušala klice mor- O nostrifikaciji diplom . narjev, da je ona čarovnica vetrov, in dopolnilnih ispitov (nostri^ njena tožba in prošnja ji je nemo za- cija diplom z univerz in drugih vis a iti ’se mo^e / u sv'3* f tSm glasom fm ie emigrantskom društvu. •elite se kaiti sre^m^nfnl Uvjereni smo, da če si svi em$/ j noč umorili nedolžnega ?Va^ c£5ilsta korl!f1 ejg38. epšo deklico sveta. Ne bom Iskl kalendar »Soča« za godinu 1 jdati Mariji v obraz, ker nl-Marte pred vami«. Toda ko svetišče in videli čudež, ki il, ko so videli klečati Marto jo, so popadli na kolena in se s čeli tal. Bridko kesanje je radi r njeno voril: vi, d člove si uj sem so »NAŠ SMER« O ANU DU*,W' >fJj se pr-dc P’ v i Vjesnik slovačkih JKI^ nastavnik3 sj It h; hi hi ra ks na £«: in: isi St; se se no sn ve no še: sel «ij Sili da ve «ii ret nji in oni Sje ‘ih spe ne; »ta Smer«, koji Izlazi već dvije SodW.^A^, donosi u decembarskom svesku životu i radu Ante Dukića. Od njegovih djela ističe naročito f tt ^ Vybor z prac A Dukića«. koju ie.[0 V torovu 70-godišnjicu preveo i u - mornarje za njihovo pravno-greh. Marija pa se je nasmeh- •ovila oba, ki sta živela potem vidne 5 o. mi. Dukićevu oiesinu »PrUS ol°L i? 1) bei brc tel bol biv ie da su ski| *an bos vač bo.s sat> idin !daj «iVc BROJ SO, 5!. »ISTRA STRANA 5, B= MIJO MIRKOVIČ, Subotica 'v' SELJAČKO PITANJE U ITALIJI Odlomak iz knjige „Održanje seljačkog posjeda u Istarski seljak Donosimo odlomak iz knjige dr. Mije Mirkoviča. »Održanje seljačkog posjeda«. Knjiga je «zašla ove godine n Zagrebu u izdanjima Hrvatske naklade. Donosimo i predgovor toj knjizi, kojega mnogi listovi citiraju kao vrlo karakterističan, a ujedno spominju i činjenice koje su tu iznesene o prilikama na selu u Južnoj Istri. Posebne probleme pretstavlja seljački posieđ u Italiji. Talijanski ekonomisti i htjeli bi i nc bi htjeli da kažu koliko se talijanske zemlje stvarno nalazi u seljačkim rukama. Po talijanskoj statisticj znamo samo to, da od rada na zemlji živi 6,2 milijuna muških lica iznad deset godina. Od onih 6,2 živi tek nešto više od jedne trećine, t. j. 2,2 milijuna na svojoj zemlji. Po istoj statistici zemlja ima 26 milijuna hektara gospodarskog zemljišta, ali od toga otpada na kategorije gospodarstva ispod 20 ha svega 12 milijuna hektara, t. j. manje od polovine. Od onih 12 milijuna hektara malog i srednjeg gospodarstva ob-radjuju sami posjednici jedva oko 6,3 milijuna. Prema tome izgleda da sé od čitave poljoprivredne površine Italije nalazi n seljačkim rukama jedva oko 25 posto do 30 posto gospodarskog zemljišta. Poslije svjetskog rata mali seljački posjed u Italiji je nešto ojačao. U sjevernoj Italiji prešlo je u seljačke ruke oko 430.000 ha, u srednjoj 72.000, u južnoj Italiji 300 hiljada, na Siciliji 160.000, na Sardiniji 10 hiljada, ukupno dakle oko 1 milijun hektara. Ovo osvajanje zemlje od strane seljaka izgledalo je neobično. Fašistički nacionalni agrarni institut u Rimu (ne treba ga zamjenjivati sa medjunarodnini agrarnim institutom u Rimu) poduhvatio se posla da ispita kako je taj novi posjed seljački nastao i kako on danas stoji. Rezultat je bio serija monografija koje se odnose na desetinu raznih pokrajina Italije. U ovim monografijama pisci nisu kazali sve ono što su istražili. Poznato je da Mussolini ima velike simpatije za seljake (amerikanskt novinar Gunther tvrdi da Mussolini voli šest stvari: svoju kćerku Eddu, grad Rim, seljake, knjige, zrakoplove i brzinu), ali Pije poznato kakav je sadržaj tili njegovih simpatija, što hoće za seljake konkretno da učini. Nekad je obećavao da će im dati Velikoposjedničku zemlju, ali to do sada Pile učinio. I kako on nema još uvijek od-redjeno mišljenje prema konkretnim pita-Piima seljačkog posjeda, nemaju i ne smiju da imaju takvo mišljenje ni ostali, svi °ni koji istražuju probleme seljačkog posjeda, tako se i najbolji stručnjaci vrte oko tih pitanja neodlučno. Ipak i ono što je u spomenutim monografijama izneseno, daje Pepovoljnu sliku stanja seljačkog posjeda, starog i novog. Zemlja je poslije rata kupovana u Itali* za nova‘c koji je u ratu stečen uslijed °voljne konjunkture za poljoprivredne r°izvode Kupovana je ođ strane bivšin šljaka, koji su već imali zemlje, od nautičara j zakupnika, i nešto vrlo malo od ivših poljoprivrednih radnika. Kupovana : djelimice za gotovo, u znatnoj mjeri i a dug, kao i drugdje. Osim toga, seljaci l4. dolazili do novaca i pošiljkama taluau-1(,h radnika emigranata u Americi ili su i 1,Pi ovi radnici vraćajući se Iz Anier'^p ^tajali mali seljaci, posjednici i obradji-aci zemlje. U raznim krajevima ovaj novi °sjed nalazi se u raznom stanju. > Prvi pisac koji je obradio Toscanu na-ria° ie u tom novom posjedu dva tipa. je-;an aktivistički tip seljačkog posjeda (po-,'P potiče od Serpieri-a) specijaliziram i ati posicd. sa intenzivnim radom, sa pro-ji.v°dn]om za tržište, povrćarski, voćarski vinogradarski mali posjed. To je već Pri pisanju ovoga radu cesio mi se javljao lik moje majke. Kad bi ona umjela da čita, napisao bih joj lijepu posvetu. Ovako mogu da se sjećam samo, da smo ona i ja zadnji bili, ko ji smo kopali zemlju, na kojoj je naš rod živio tri stotine godina. Ničija motika nije poslije naše prevrtala tu zemlju. Vinograd, što smo ona i ja njegovali, nije nikad poslije rodio. Nas dvoje smo bili zadnji i u mome i u njezinom rodu, koji smo vjerovali u zemlju i mislili da je zemlja jača od novca. Danas je naša zemlja opet ledina, jer je kamenita i neradna, i njezino obradjivanje se ne isplaćuje, kad se izračuna u novcu, koliko se može dobiti za nadnicu na drugome mjestu. Nas dvoje smo bili medju zadnjima u našem selu, koji smo napustili staru domaću pradjedovsku nošnju. Danas tu nošnju nitko više tamo ne nosi. Razvoj sela je išao ispred nas. On se vršio po pravilima ekonomske zakonitosti, izvan naše volje, gazeći naša tradicionalna i konservativna shvaćanja o selu. Putujući po selima srednje i zapadne Evrope, živeći godinu dana na češkom seljačkom posjedu, promatraj ući kako izgleda iznutra život u njemačkom, talijanskom, austrijskom, švicarskom, francuskom i belgijskom selu, svuda sam doživljavao ista iskustvo: kako novac mijenja, deformira i moralno degradira seljaka i kako novac postaje jači od zemlje i seljak potpuno nemoćan prema onome, koji raspolaže novcem. pozitivan tip. Drugi tip je vraćanje starom mješovitom seljačkom gospodarstvu, za potrebe seljačke obitelji. »Nazadak je tu očigledan. Ne upotrebljava se više vještačko gnojivo, nema racijonalnog plodoreda, sprječavaju se industrijske biljke, nema se prave predstave o hranjenju i selekciji stoke«. I jer »nema velikih zona, koje predstavljaju neophodne uvjete da bi mali posjed seljački mogao da se razvija sa uspjehom« u onaj »aktivistički tip«, dolazi onaj »nazadnjački tip« seljačkog posjeda do izražaja. Za Pijemont je utvrdjeno da je kopo-vana zemlja prije pripadala javnim tijelima. malim gradjanskim posjednicima, velikim posjednicima, ali najviše srednjim posjednicima. Prema tome izgleda da su seljački posjednici koji su proširili svoj posjed 38 posto, novi posjednici seljaci (bivši zakupnici i napol ičari) 40 posto i novi parcelni posjednici 22 posto. Uticaj na intenzifikaciju je bio povoljan i ako je novim posjednicima nedostajao obrtni kapital. Ali kriza poljoprivrede zahvatila je i nove vlasnike. Veliki dio novih malih posjednika dočekao je krizu u pasivnom stanju i bio je prisiljen da vrati cijelu nabavljenu zemlju ili dobar njen dio. »Velika većina, odupirući se stalnim i enormnim žrtvama nalazi se danas u nedvojbeno nepovoljnom položaju. I u istom nepovoljnom položaju, i ako u cjelini manje teškom, nalazi se ta-kodjer sav ili skoro sav seljački posjed stare formacije na brežuljcima i u ravnici; u brdima je njegov položaj bijedan beskrajno žalostan i jako zabrinjujući za budućnost«. Nije zabrinjujuće samo- gospodarsko stanje pijemonteškog seljaka. I socijalno kulturno i moralno stanje je na sličnoj nizbrdici. Potrebe su povećane. Ali to su potrebe mateTijalue kulture. »Seljaci u cjelini odijevaju se dobro, ponegdje i pažljivo, žene često upotrebljavaju svilene haljine«. Ali troškovi za duhovnu kulturu nisu porasli. »Religiozan osjećaj je dubok i rasprostranjen, ali za crkvu se troši malo. Isto tako se malo troši i za naobrazbu, jer j^e seljak navikao da u djetinjstvu svrši školu i ništa drugo, i kad odraste ne voli da čita knjige nego više voli da čita političke novine i športske listove, i poneki put gospodarske novine«. Obiteljski moral je takodjer opao. »Obiteljski krug seljačkih posjednika još je uvijek čvrst, ali ne onako kao prije rata. Poštuje se očev autoritet, ali fali smisao duboke sinovske odanosti, koji je nekad bio jako raširen... Slučajevi konkubinata nisu više rijetki . . . Plodnost brakova nije se digla. Izbjegavanje radjanja je osjetljivo, i danas i seljak hoće da ima samo malo djece«. Ako je težak položaj seljačkog posjeda na sjeveru Italije, na jugu postaje sasvim bezutješan. U pokrajini Puglie napoličari su dolazili do posjeda na taj način, što bi posjednik zemlje svoju zemlju podijelio u nekoliko komada i pojedine komade zemljišta dao bi napoličarima u obradu, ali sa pogodbom da napoličar zasadi na tome zemljištu vinograd. Kad bi na prvom tom komadu bili završeni radovi, vinograd podignut i njegovan do prvoga ploda, svaki bi komad opet bio podijeljen na dva dijela. Jedan dio (polovinu ili manje, prema pogodbi) dobio bi u vlasništvo seljak koji je vinograd podigao, drugi dio ostao bi dotadašnjem vlasniku zemljišta da ga is-korišćuje u svojoj režiji. Ono što jako pritišće maloga posjednika na jugu to su porezi/nada sve općinski prirez (negdje i pokrajinski prirez). U staroj pokrajini Barri, gdje ima 233.550 porezovnika povećan je općinski prirez u 10 godina sa 4 milijuna na 18 milijuna lira, on je dakle učetvoro-stručen. Takse na pse, na klanje svinja, na držanje koza bile su tako teške, da se je seljak odrekao držanja pasa, koza i svinja. Taksa na držanje seljačkih kolica, koje vuče magarac, konj ili mazga, je tolika, da iznosi više nego vrijednost kola. Pri svemu tomu seljak ti ovome kraju ne može da dodje do kredita. »Može se kazati, da su mali seljaci savim odrezani od koristi kredita«. I u drugim krajevima izgledi za novi seljački posjed u Italiji su nepovoljni. U Basilicati »izgleda jako teško da se pod takvim uvjetima može jedan dio novostvorenog seljačkog posjeda održati sa sigurnim ekonomskim uspjehom«. Može da uspije tamo gdje je stvoren na prvoklasnoj zemlji. U Umbriji traže se za nj specijalne povlastice da bi mogao da se održi i to jednome dijelu treba oprostiti jedan dio poreza, a drugome dijelu treba oprostiti sav porez i sve takse. , Iz ovoga se vidi kako talijanski fašizam ni poslije petnaest godina vlasti i uza sve simpatije koje pokazuju prema seljaku nije mogao ništa da popravi stanje seljaka i posebno maloga seljaka. IVAN BOŠTJANČIČ, Zagreb BALADA O MALOJ PRUGASTOJ KRAVI Sutra će se u grad posljednje žito voziti. S tim mislima se grozničavo prevrće i spava. Ne bude II dosta i ako se prilika nadje ostat će u gradskoj klaonici i mala, prugasta krava. Sve misli miluju malu, prugastu kravu i ona ie maza i blagoslov siromašne kuće. Sada ie u stali. Žvače silnom raskvašenu travu i kod jasala dugo, tužno muče. Dal’ sluti: smrt pliva praznom stajom i livade zelene i brazde na oranicama izoranim izmiču? Čudni se liudi dlakavih ruku primiču i zamasima teškim sliu krvave rane. Žalosno muče mala, prugasta krava. Pametne oči su velike i pune čudne tuge. Legla ie. U zadahu lisnate steiie spava i grije toplim bokom tiielo malog sluge. Šušti lišće breza pod grubom plahtom. Gazda se nemirno prevrće i ne spava: sutra će se u grad posljednje žito voziti, a možda će ostati I mala. prugasta krava. France Gorše: Kmetica Težaci se vraćaj« iz grada U mutno je more potonulo sunce. Noć je tmurna pala. Kosovi u lugu tužnopolno poju; razli ježe se pjesma niz proplanke puste u širokom krugu. Vijugavom cestom, po strmome kršu koze divlje vreće; za njima ratari klonulo i muklo pod bremenom stenju. Na starome groblju pjevaju grobari. Mjesec svoju glavu ispružio stidno iza golog brda. Motike se blješte, a pijuci teški ramena pritisli. Gladna djeca negdje kao sojke krešte. Ispijene oči u daljine zure, u obrise crne, visoke planine; Suhe, gole ruke za počinkom žude, za utjehom blage, svečane tišine. Vijugavom cestom klecaju ratari, a za njima bučno, mrko pseto laje. Na raskršću Hrist razapet bolno gleda, i sluša molitve, psovke, uzdisaje. IVO ŽIC-KLACIC BOUH MA KRIZE Na križijere je jeuo propijelo, s njega Buoh od drijeva — ljudi gleda. A po ceste Uudi pasiievajo... Pred Buogon neki od njih zvade šiljar (ali bareto ku nose bareto), pred Niln se neki anka prekriže; a kakova stara nuonica s Niln pride i govorit. I tako cijel dan pred golen Buogon od drileva prošišliuon blijedch ljudi posije va; to so naši ljudi karapaniuoli ki svoie življijenjc i svojo srećo, va zelen cimitar, gredo zakopat. I ljudi puni truda, jetiki i glada va pašaje Buoga gledajo i ku bi in pomoga plačeć Ga pitajo. Ma guol Buoh od drijeva, kako da nič ni ue čuie — muči i samo ljudi ki pasi)eva]o gleda. IVAN CRNJA, (Žmlnjštlna) DRAGO GERVAIS, Bjelovar PROFESOR PLESA (HUMORESKA) Ts/t Drago Gcrvais na Triglavu Imao sam prijatelja, kolegu. Eli, što jc to bio glup čovjek. Upravo, klasa jedna od gluposti. Zajedno smo maturirali. Neka bogovi znadu kako je prošao na maturi. Znate, ovaj i ja baš nisam bio najbolji, i za mene je ostala vječita tajna kako su mogli da me propuste, ali on, eh, on je još bio hiljadu horizonata ispod mene. Bogami, taj baš ništa nije znao. A učio je, sirota, bubao, dan i noć, ali eto, znanje je prolazilo pokraj njega, nije ga, nekako marilo, nije mu se valjda svidjao. čita on dakle i čita, buba i buba, a ovo znanje, nauka, samo projuri dalje, kao neki ekspres, i ne zaustavi se. A putnik? Što će, gleda, maše rukom, i apatično bulji pred sebe. A eto, ipak ga propustili. Bit će, da su profesori na onoj svojoj sjednici rekli: »Eh, gospodo kolege, što ćemo s ovim? Istina, glup je, ali ako ga ne propustimo opet će nam čitavu godinu sjedit na vratu, a i onako nam je već dosada upropastio nerve. Ako još ostane, gotovi smo, u ludnici ćemo završit. Nego, hajde, da ga propustimo, neka ga djavo nosi, i onako će ga život pregazit.* Jest, sigurno je bilo tako, jer inače, stvar potpuno nerazumljiva. I izrugivali se toj njegovoj gluposti i mi, i profesori, a njemu ništa. Prosto, nije ga diralo. Kao da se i ne radi o njemu, kao da baš i nije tako glup kako si mi to utvaramo. A, djavo ga znao, možda je onako glup kako je bio, smatrao još i profesore nekim nepopravljivim glupanima. Stoji on tako, na primjer, pred kartom, rekao mu profesor, više od šale, da nadje ekvator, a on, glupan, preturio već cijeli Japan, Kinu, Sibir, Ameriku, Malajski arhipelag, muči se jadnik, čuči, na prste se diže, akrobaciju čitavu tjera tražeći ekvator, a mi, možete misliti, crkavamo od smijeha, grčevi nas uhvatili, pa tek što se zajedno sa profesorom ne valjamo na podu. A poslije se još i srdi: »Čuj, bogati, gdje je taj ekvator i koji mu je to djavo? Cijelu sam kartu pregledao, a nigdje da ga nadješ. Mora da jc neki gradić pišljivi, a ova budala od profesora traži da mu ga nadjem. Neka si ga sam traži. I. u ostalom, što će mi to trebati u životu? Ne živi se od nekakvog glupog ekvatora, moj dragi.« Eto, takav jc to silan glupan bio. A kad smo maturirali, pijaču neku udesismo, zreli smo tobože, pa ga pita nr »Kud ćeš ti. druže?« »Medicinu ću študirat«, odgovara, »u doktore ide«. »A ne bi li bilo bolje da ukebaš mjesto u kakvoj banci?«, savjetujem ja. »Ne«, veli on, »hoću da imam akademsku naobrazbu, i uopće, akademski gradjanin da budem. A študirat ću u Beču. jer ovi naši nemaju pojma o ničemu. Još bi me mogli krivo naučit.« I ode. Dugo ga nisam vidio. Što ćete, gospodin je bio u Beču, a jam se morao zadovoljit s malim, pa ostao ovdje. Prosto, riskirao čovjek, da ga krivo nauče. A i kući, u Opatiju, nisam dolazio. Znate, granica, i ovo, i ono, na slaboj sam nozi bio s Talijanima, nismo se nekako volili, barbarska je u mene narav, i uopće, kulturna zaostalost, pa sam slabo i putnice dobivao. Ali eto, uhvatila me jednom nostalgija, pa ja prezreo smrt i sve propise o prelaženju granica, pa se provukao nekako kući. Da onjušiin stare tragove, što kažu. Posjetio ja dakle sve strine i razgovarao s njima o nemoralu sadašnjice, posjetio stričeve i razgovarao s njima o sve većim porezima, obnovio na čas stare ljubavi, s drugovima, naravna stvar, tjerao kera i gubio noći. A jednoga se dana osamio čovjek. Moću da prošećem, da udišem mirise izgubljene domovine, da se divim njenim ljepotama, da ih u sebe usišem, ukratko, da stvorim rezervoar za emigrantsku budućnost. Šećem ja dakle obalnim putem (»Štrandveg«, ter znate), liriku neku tjeram i raznježujem se, kad najednom, koga vide moje oči? Glupana, razumije se. Sjedi on na klupi, poza mu elegantna, prebacio nogu preko noge, do njega, na klupi, knjiga, a po parfemu zaudara na dvadeset koraka daljine. Smrad užasan. Uništava svu floru i faumu u krugu. Kosa mu nalizana, pola kile briljantina ima na njoj, lice našminkano, jest, bogami, našminkano, a usta. eh, karmin, gospodo moja. Crvene se kao njuška u psa. Zinuo ja kao tele. pa buljim u njega, riječi mi ponestalo. A on me tobože ne prepoznaje. U daljinu gleda, filozofira valjda. »Hej, stari druže«, viknuh, »je si li ti, bogati?« »A vi ste«, odgovara, »nisam vas ni prepoznao.« I gle, rska. A, duše mi, nikad nije rskao. Ukiselih se nekako, pa pitam: »Kako ste? Kako medicina,« »Ne studiram medicinu. Glumačku školu sam svršio Ja sam kinoglumac«, veli, a gleda me s visoka. Misli valjda: »Na koljena, smrtniče.« Eh, glupane. Raspalio bih ga, odrapio ga najradje po zubalu, ali eto. škandal bih izazvao, a i putnica mi je sumnjive kvalitete. I pita me: »A vaše zanimanje?« »Hohštapler«, odgovarani slavodobitno i odlazim. A onda vidim, ide neka plavuša. Eh, kakva plavuša, majko moja. I onog Jakova iz Egipta bi zavela, a kamo ne mene. Uostalom, dobrovoljno bih se predao. A ona? Ravno prema ovome mome kinoglumcu, vrag ga odnio. I kako se samo zuletila. Tek što mu nije odmah na koljena sjela. Skače ona oko njega, a on, eh. kao toreador se drži. Tek što ju je pozdravio. Pijevac prokleti. Jedva se i dignuo. A onda otišli u šetnju. A mrak je već padao, ljudi moji. Uh ... [zgrizla me zavist. Jer kažite i sami, ja intelektualac nekakav, i, recimo, pametna glava, pa tek što nekoj šiparici imponiram, a ovaj glupan našminkani, maškara neka l karneval jedan, pa ovako. Da se raspukneš od bijesa. Pokvario mi čovjek veselje, gadne je sentimente u meni izazvao, životnu mi filozofiju skoro upropastio, pa onako ljut ostavili domovinu i otputovah. I zaboravih na njega. Medjutim sam dovršio studije, gospodin sam postao sa akademskom naobrazbom, i mjesto sam dobio, a piata mi lijepa. Ta znate. Hiljađudvijestotine dinara. Kad se na pare računa lijepa svotica izađje. Živim ja dakle dobro. Pralja me tjera, da joj platim pranje rublja, najmodavac me prignjavio zbog stana, birtaš zbog hrane, a cigarete uzajmljuju kolege. Kaputaš, što kažu. Kući, u Opatiju, ne idem. Sasvim sam upropastio šanse. Fizionomiju bih morao da mijenjam, bradu bih morao da pustim i uopće, slabo bih se proveo. Ali je zato domovinska ljubav još uvijek jednako jaka, pa čim sretnem nekoga iz domovine zapitkujem. Pa kjio ovaj, pa kako onaj, je li ovaj konačno oženio onu ili je ostavio na cjedilu, da li se u toj i toj birtiji još uvijek toči takvo i takvo vino, no, znate već. Velika je to stvar, ta ljubav za rodjenu grudu. I sretnem jednoga dana druga iz Opatije. I opet zapitkujem i ovo i ono, i eto, sjetim se na moga kinoglumca. »E«, velim ja njemu, »kako onaj moj glupan, kinoglumac?« »0«, odgovara drug, »sjajno mu ide. Postao je profesor plesa, u lokalima pleše, zabave aranžira, grofice i barunice zabavlja, na najboljoj je nozi sa gornjih deset hiljada. More oidjela ima, ukratko, grof i grofovski sin. Nekad se neka bahetina toliko zatreska u njega, da ga povede sobom, pa onda zimuje čovjek u Budimpešti, ljetuje u Napulju, jesenuje na Javi, djavo ga znao gdje. Sjajno živi tipina jedna, bogovski.« 0, prokleti glupan. A ja, gospodo moja, derao klupe točno sedamnaest godina, pa eto, gledajte me. I tur mi pokrpan, i piata mi mala, a živim, eh nikako. To, što se nekad ponapijem na tudii račun i s kakvom tamburašicom prosjedim, s koljenima je diram, i to ti je sve. A on, glupan, što ni ekvator nije mogao da pronadje? Čuli ste, molim lijepo. Propast zapada, što rekla ona mudra-čina od Špenglera. R. V., Zagreb PRVI PUT U ISTRI Autor ovos članka je supruga jednog našeg Istranina. Rodom je Iz Srijema. pa smo ]e zamolili da nam ona. kao Srijemica rodom i Istranka udajom, opiše svole utiske o Istri, jer će naše čitatelie sigurno zanimati što misle o Istri i kako Istru osjećaju domaći ljudi Kada bi nam i ostale gospodje rodom odavle, a udate za Istrane, opisale kolom zgodom svoje poglede na Istru, mi bi I to vrlo rado objavili. Vlak juri po sjevernoin dijelu Istre. Gledam sve sam krš, tu i tamo dolce okružene zidićima u obliku kruga ili elipse. Površina nekojih dolaca nije veća od prostrane sobe. Na stanici Podgorje unišli su Čić i Ćićka. Gledam njiliovu narodnu nošnju, koja je sva iz vune. Započinjem razgovor s njima. Iskreni su i dobroćudni, pričaju da su im sinovi na radu u Americi, pa ih podpomažu šaljući im koji dolar. Čić i Ćićka putuju do Lupogiava, pa će onda pješice do Lanišća. Zovu me ti dobri ljudi da ih posjetim u Lanišću i da će mi dati dobroga sira ... Od stanice Rakitovac prema Buzetu desno i lijevo same pećine i kamen. Pomislih. Bože od česa taj narod živi, a zadovoljan je. Raz- mišljajući tako, najednom otvori mi se s desne strane divan izgled na Buzetsku kotlinu okruženu bregovima- u sredini koje se uzdiže brežuljak na kojemu se stisnuo gradić Buzet. Gledani očarana tu lijepu panorafnu. Kažu mi u vagonu da takovog izgleda nema više ua pruzi do Pule. Opraštam se sa Ćićima, koji nemaju pojma o švapskom nazivu »milostiva« te me pozdravljaju sa »Bog gospa«, srečno bilo! Izlazim na stanici Buzet. Nad stanicom visoko stjenje (Krog). Koliko li ovdje kamenja, a ja da »zmognem u mom Srijemu razbiti orah, moram silaziti do potoka tražeći kamen. Kažu mi da je taj lanac stijena media Ćićarije t. j, bijele Istre i srednje Istre. Sa stanice se vozim u dolinu bijelom kamenitom cestom koja prolazi kroz t. zv. »Grizu« Na vrlo oskudnim pašnjacima tu i (amo vida se po koja kravica ili ovca praćena pastirom. Nakon dobrog sata vožnje kolima, eto me po prvi put na pragu istarskog doma. Moji novi rodaci dočekali me najsrdačnije. Za nekoliko časaka moga 7. BOŠTJANČIČ: Opatijsku modo na broćudan narod i premda većinom siromašan. Bila sam tu »doma«, kako oni to vele. Kuće su im većinom jednokatnice zidane sve od čvrsta kamena. Koje li razlike od srijemskih prizemnica! Dolje konoba i štala, a gore kuhinja i sobe. Jako su mi se dopali oni lijepi »balidori« ili »balidor* čići« ukrašeni cvijećem, po kojima se ulazi u kuhinje. Kuhinje su im velike, a ognjišta niska ali prostrana. Oko ognjišta klupe ( t. zv. banke), nad ognjištem visi kotao na željeznom lancu. Plafona nema, već crne grede na kojima vise komadi slanine, pršuti i kite kukuruza. Oni za začin ne rabe mast, već slaninu. Pred mnogim kućama vidim t. zv. »pergole«, kojih u Srijemu nema, a koje su mi se neobično dopale. Pogostili su me izvrsnim domaćim pršutom, kukuruznim kruhom i vinom, a običaj je, da se gostu nude vino i orasi. U Istri sam opazila mnogo starih ljudi od 80—90 godina, što ine je upravo za* čudilo, čuvši kake oni oskudno žive. Meso je vrlo rijetka živežna namirnica na njihovim stolovima. Kod nas u Srijemu su ljudi od 50—60 godina već starci, a ja tni slim baš zato, jer uživaju previše mesa. Istranin se hrani najviše »manestrama*. palentom, breskvama, te radićem i Salatom-’ Kokoš se kod njih kolje prigodom velikih blagdana ili kad u kući leži teški bolesnik-Još i danas dvojim o istinitosti pripovijedanja, da seljak nosi u Buzet na proda!11 kokoš, da si za utrženi novac kupi baka-lar . , . Nezaboravni utisak ostavila je na mene barba-Zvanetova konoba. Sjedili smo 03 malim bačvicama oko veće bačve improvizirane kao stol. Na bačvi orasi, kruh, pf' šut i »bukaleta« dobrog istarskog re foška ■ Orahe tukli smo čekićima (batićima). Ka® smo pojeli nekoliko oraha digne se barbi1 Frane sa bukaletom prema meni i reče1 »Zdravi bili gospa«. Obriše usta kao i W, kaletu i ispije par gutljaja, a onda ponili1 tek meni. Malo mi je čudno bilo, čaša u«' ma, no ja se snadjoh, obrisali bukatetu pokušah vino, a onda se bukaleta redah redom. U konobi se nalazi orudje, bačvc itd. Pomanjkanje prostora ispoljuje se ! ovdje. Na gredama konobe vise grozdov' groždja. Za djecu? Ne, za bolesnike. To ^ groždje drži sve do Vazma (Uskrsa). Hodajući po cestama i poljskim putev!" ma srela sam više seljaka, te me već daleka pozdravljaju, upuštajući se odm3*! u razgovor. Ne Iz nekakve znatiželje, ve® iz dobroćudnosti i iskrenosti. Velika je razlika izrnedju Srijema i j*' tre. ali zajednička im je gostoljubivost F' tarsko vino, voće i povrće slično je ?f!' jemskom po tečnosti i slatkoći. Samo jem nema onih slatkih smokava. miomir|l5.| nih smrckava ni vazda zelenog lovora. 3 niti — bure. Posjetila sam i gradić Buzet (PldU*^ tum lat. pkiuens jest plodan), to je gradić jako siromašan prostorno. U ni®£ se ulazi kroz dvoja vrata, i to kroz . lika vrata« i »mala vrata*. On je okruf pravim gradskim bedemom. Ulice su u** kao u tvrdjavi, ali vrlo čiste. Povijest n zeta je oskudna jer ie u srednjem vii®1; velik požar uništio sav gradski arhiv, a OL'fl (ttlrinuLra z’rL-v-^ •ks/ Mori**» li«!* se lijep trg (plac), a mi u Srijemu »pijaca«. Upozorena sam bila da je P. J ’v-*» • v-/Ouiii uliti ui-i jv IzjJ* trik jednog dijela trga uklesan u živom menu. Zvonik je sagradjen izvan crkv®-.|. Sa bedema grada lijep je pogled u3 j jela sela, kao da gledaš jata galebov3' ispod samog građa podižu se nova na'l’ $o strožje vladne mere čimdalje bolj ovirale vsakršno delovanje. Franc Jožef jfc pripravljal svoj Bachov absolutizem, ki je kmalu vse zatrl. Nam pa preostaja vpogled v zanimive članke obeh prvih naših časopisov, v katerih se je največ razpravljalo o šolskem kot najvažnejšem in najbolj perečem vprašanju vsakega zavednega naroda. V tem oziru je posebno poučen članek nekega L. P. v 5. številki »Jadranskega Slavjana« pod naslovom »Dokaz stanu ljudskih šol v goriški škofii«. Pisec nam je ostal na žalost neznan, morda za vedno, obravnava pa tako pregledno prilike na Goriškem one dobe, da hočemo ta članek mestoma kar doslovno ponatisniti in ga opremiti še s primernimi ugotovitvami. Ker so bile šole takrat v rokah duhovščine, ki je imela obilo dobre volje za vzgojo mladine in smisla za njihov pouk v materinem jeziku, je razumljivo, da je član-kar L. P. zajemal iz cerkvenih virov in se zato nanje naslanjal kakor sledi: »DOKAZ STANU LJUDSKIH ŠOL V GORIŠKI ŠKOFII. Goriška škofija je razdeljena v 15 dc-antij, ki so tudi šolski kantoni. Prebivalci so po narodu: zgol Italijani Monfalkonskim kantonu Furlano-Italijani Gradiškim kantonu Karminskim kantonu Viškim (Visco) kantonu Fiumičelskim kantonu Slavjani Šempeterski pri G. kantonu Kanalskim kantonu Tolminskim kantonu Cerklenskim kantonu Bolčiškim kantonu Cerniškim kantonu Komenskim kantonu Duinskim kantonu V Goriški dehantii je le v Gorici neko-ko tisuč takih, ki le po furlansko ali ita-iansko govore: vsi drugi — do ' uš, kterih okoli 10.000 zyunaj mesta a i o deželi prebiva - so Slavjani. V luli iškim kantonu so le tri srenje ,78(- 1495), Sv. Lovrenc (662) in ‘ uš) v kterih se po furlansko govori, Si prebivavci, ki jih ic 9677, govore lovensko. - Tudi v Duinskun kantonu tanujejo zgol Slavjani, m le v Dumu je ckoliko, toda prav malo Italijanov.« Tu sinemo članek goriskega Pisca mal c pretrgati, da si postavimo vprašanje, ii so njegovi podatki za esljivi Ce njegove vsote, zaokroz 20,000 Slovencev in 57.000 Itahian urlanov v goriški škofiji, primjeramoz naminii uradnimi podatki iste done -« 3 grofijo goriško-gradiščansko, katere . 10.974 duš 8.786 duš 11.303 duš 7.461 duš 13.747 duš 9.231 duš 13.356 duš 19.871 duš 8.014 duš 14.684 duš 2.217 duš 15.506 duš 7.929 duš Czocniig popravil na 128.000 Slovencev in 62.000 Furlanov ter Italijanov, vidimo, da se narodnostne številke nekam približujejo Pri tem treba namreč od goriške grofije odšteti celo tomajsko dekanijo in nekaj župnij dolinske dekanije, kolikor pač spada pod tržaško škofijo, t. j. preko 10.000 duš, zgolj Slovencev. Tako ostane po cerkveni statisFki goriškega pisca še razlika skoraj 5.000 duš Slovencem v prilog in ni dvoma, da so številke njegovega razmerja narodnosti pravilnejše, ker so v mešanih krajih domači župniki znali gotovo bolje razlikovati glede narodnostne pripadnosti župljanov nego vsi avstrijski uradni in večinoma tuji komisarji. V tem pogledu dobivajo gornji podatki o narodnosti po cerkveni statistiki za 1.848. večjo važnost za nas in vredno jili je primerjati s sedanjim stanjem. Na razpolago imamo cerkveno statistiko za 1. 1929 za slovenski del Goriške z mestom Gorico vred v Barbaličevi knjižici »Vjerska sloboda« (Sv. Jeronim, Zagreb 1931.) Po Barbaličevi statistiki izkazujejo dekanije I. 1929: Št. Peter 17.779 Slovencev Kanal 13.653 » Tolmin 19.595 » Cerkno 7.850 » Bovec 6.269 T> Kobarid 6.720 » Črniče 13.883 » Komen 15.134 » Devin 9.412 » Ločnik 7.806 » Biljana 8.312 » Gorica 14.445 > Solkan 14.451 » Skupaj 155.309 Slovencev V obsegu goriške škofije, od katere je bila odcepljena le škotieloška župnija Davče (po Rapallu) znaša torej število Slovencev 155.309. Iz tega sledi, da je ostalo slovensko prebivalstvo v Gorah in na goriškem Krasu v teku 80 let po številu nespremenjeno v kolikor ni celo nazadovalo v tolminskem, cerkljanskem, komenskem in tudi bovškem cerkvenem okržju, ki je sedaj razdeljen na bovški in kobaridski, a je le neznatno napredovalo v kanalskem in devinskem, torej je ves svoj prirastek oddalo drugam, dočim so ostali deli Goriške v boljšem zemljepisnem položaju svoje slovensko prebivalstvo podvojili. Podrobno razpravlja o tem zanimivem demografskem pojavu dr. L. Čermelj v reviji »Misel in delo« 1937. št. 8—10 in dalje. Vrnimo se k članku »Jadranskega Slavjana«, ki prehaja na šolsko vprašanje: »Konec šolskiga leta 1848—49 je bilo v celi škofiji 112 .šol — dve več ko v po-prejšnim letu. Razdeljene so bile takole: V čisto italijanskim Monfalkonskim kantonu je bilo 8 matih šol in 1 za dekleta; v furlansko-italijanskih kantonih, v gradiškim, karminskim, viškim in fiumičelskim je bilo zraven 1 poglavne šole 27 malih in 13 za dekleta; v čisto slavjanskih kantonih, v šempe-terskim, kanalskim, tolminskim, bolčiškim, černiškim, komenskim in duinskim 41 malih šol; v lučiniškim kantonu je bilo v Slavjan-skimu delu 7 šol, v furlansko-italijanskim delu so bile pa 4, med temi 1 za dekleta. Goriški kanton je imel, in sicer v Gorici 2 poglavni šoli, 4 male šole,^ med kte-rimi 1 za judovske otroke, in 2 šoli za dekleta; na kmetih pa le 3, rečem tri, male šole. Ko soštejemo, najdemo, de imajo Italijani 9, Furlani 45, Slavjani 51 šol. V Gorici se pa brez posebniga ozira na narodnost po nemško uči. Ako število šol številu prebivavcov primerimo, najdemo dalje, da Italijani in Furlani — vkup 55.214 duš — imajo skoraj na vsak tisuč prebivavcov 1 šolo. Le primero poravnati, je treba Slavjanam saj še 70 šol. Kar pa mora vsakiga Slavjana v serce boleti, je to, de obstoječe šole — 51 jih je kakor smo rekli — niso tako razdeljene, de bi iz vsake res 2.353 Slavjanov korist imeti zamoglo. Gorica ima 9, Šempeter 4, Kanal 7, Tolmin 10, Cerkle 7, Bole 9. Černiča 6, Komen 5, Duhi 7 fara brez šol. V drugih farah obstoječe šole so le vasem v prid, ki jih imajo, pa število njih prebi-vavocv je manjši. Od 26.398 otrok jih je le 6.128 v šolo hodilo, 17.266 pa jih je bilo brez vsiga poduka. Med poslednjimi je bilo 4.100 otrok italijanskiga in furlanskiga rodu; vsi drugi otroci brez poduka — 13.166 jih je! — so slavjanske rodovine«. Clankar razpravlja nato zelo obširno o raznih vzrokih, ki so ovirali med slovenskim prebivalstvom one dobe primeren razvoj šolstva na deželi in prihaja slednjič do zanimivih in značilnih zaključkov, ki jih prinašamo v celoti: »V srenjah, kjer šol še ni, bo zanaprej poduk in opominovanje duhovšine in kantonskih poglavarstev več izdal ko doslej. Ne sme se pozabiti, da dosedanje zatiranje srenj je dvojni nasledek imelo, per-vič de ljudje niso skoraj nikjer nič svobodno skleniti mogli, in drugič de se je kmet radovoljno vsake priložnosti poprijel, prizadevanje vlade že v pervim začetku overati, ali ko je vender kaj vpeljala, dobro seme že v kali zatreti. Odslej pa bodo prosti srenjčani, ki si bodo poglavarje svobodno sami volili, kmalo spoznali, de srenjske reči in njih oskerbništvo niso več pod oblastjo gospodovanih uradnikov, de sklepi odbornikov so res volja srenje, de tedaj, ako šolo napraviti sklenejo, res srenja hoče, de naj se napravi. Nekoliko časa bo res še preteklo, prej ko si bo ljudstvo te samostojnosti prav svestno; kmalo pa se bo vendar spoznalo, de je srenjskim odbornikom koristni oskerbit- vi srenjskih zadev nekolikiga izobraženja treba, de jih saj vsak pisarček za nos vodi. To bo ljudi pa tudi kmalo prepričalo, de je šole treba. Nar težavniši reč je kar jezik vtiče. Ne le nar važniši materialni koristi se okrog njega verte, temuč jezik se tudi kakor zastava (bandero) za zedinjenje k vse drugim namenam rabi. Spisi, ki jih vsak dan v časnikih nar napetiših strank beremo, kažejo, koliko nespametniga se blodi, dokazati: de v tej ali unej srenji v tem ali unem kantonu, kjer narodi različnih jezikov prebivajo se mora — le s jednim kakor s gospodarjem, s unim pa kakor s pohlevnim beračem ravnati! V goriški in gradiškanski knežiji sta laški in nemški jezik uzrok prepira. Kar laškega zadene, hočemo le to opomniti, de v Gorici, desiravno je med 11—12.000 prebivavci komaj 2.000 takih, ki le laško ali furlanski znajo, se.terden namen kaže, laš-kimu jeziku prednost pridobiti in zagotoviti. Boj je le z nemškim jezikam kakor podučnim; slovei.skiga se nadjajo v podložnosti deržati, ko nemškiga zatarejo. V južnim delu knežije se uči Slavjan rad in lahko po furlansko marnjati, ker mu je tega v zajemnim pajdaženju treba. Zatorej zanemari svoj lastni jezik, in slovenska šola se mu v njegovi srenji ne potrebna zdi. Slovenskiga, si misli, se otrok od matere nauči, in kolikanj koristno je, brati in pisati znati, tega ne spozna in ne vidi. V severnim delu knežije — nekoliko v goriškim, sicer pa v tolminskim kantonu — se skoraj sploli želi, de naj se v šolah na kmetih tudi nemški jezik uči; in saj v ve-čih krajih se poleg razlaganja šolskih reči ali predmetov v domačim jeziku res tudi nemško uči. Kjer je to vpeljano, se mora ohraniti, in tudi drugod ne overati, kjer soseska šola s tem pogojem napraviti hoče. V kra-jih, kjer zadeve z bližnjo deželo znanost nemškiga jezika terjajo, bi bilo nespametno ga iz šole zapreti, zakaj to bi še terdo-vratniši protivnost zoper napravo šol obudilo. Večidel nimajo srenje zastran objoka-nja vredniga pomanjkanja podučenih oseb še takili možov, ki bi bili za oskerbitev srenjskih zadev dovolj godni. To bo toliko časa terpelo, dokler šol ne bo. Morali se bodo komisarji razpostaviti, de srenjsko premoženje in nar važniši koristi srenj precej od konca škode terpeli ne bodo. Ti komisarji bodo morali tudi na vso moč skerbeti, da se ljudske šole sploh vpeljejo, de srenje berž ko bo mogoče na stopnjo pridejo ki jim jo vstava določi. Ko na to pridejo, se ne bo več bati, de bi učil-stvo nazaj šlo. Marveč bo čversto svetelo in veliko mogočno drevo postalo, ki bo narodu zlato sadje rodilo«. France Gorše: Mati z otrokom IGO GRUDEN DELAVKA TEREZA Delavka Tereza, sredi tranzmisij v beg vreten in statev mre tl mladi sij, svet sc tvoj pogreza, ko da gre v prepad. Daleč v polju breza ve za tvoj nemir: veje v mrak izteza k tebi vsak večer, delavka Tereza, v žalostno pomlad. Videl sem te zunaj, šla si kot vojak: zrak je bil omamen kakor tvoj korak, duh ic moj težak bil, ves potisnjen k tlom. Stopil za teboj sem, prišel k tebi v klet: gašperček in postelj, križ nad nlo razpet, delavka Tereza, to je bil tvoj dom. Tik pod stropom okno v bežnih sencah nog: ko si ga zastrla, bil sem tako ubog,_ pred teboj na svetu vsega zlega kriv. Z ulice sva čula krike žensk, otrok — in potem si usnula mi v objetju rok z dnevom, ki je ugasnil kraj predmestnih niiv. Delavka Tereza, skozi težke dni misel nate nosim zdaj med vse Hudi. ž njo na pot mu svetim, kdor je v srcu slep. Vsem bi rad zaklical k soncu razprostrt: če je greh živeti, je življenje — smrt ! Delavka Tereza, svet je tako lep... DRAGO GERVAIS: NA SKODIĆE Polne j’ pasalo... Na skodiče noiiić spi, Kvarner pred nji n. Niš sc ne čuje, i sve miruje, i nigder nikega ni. Va kuhinje nona pijati pere, posai joj ne gre. Priša su već leta, sedandeseta, ne znaš ni kako ni kad. A nikega ni da maio pomore... Sina je zelo more, hči se je oženila, a vnuki se negder tepu. Su sami ustali doma ov nonić i nona. A kad uin budu zvoni zazvonili, pa ih fakini va kasele nosili, če njihu muku rastepst, če njihu starinu raznest... Ter zna se, kumpare Žvanc, da najzad pope! ustane... Na skodiče nonić spi, Kvarner pred njin. Niš se ne čuje, i sve miruje, i nigder nikega ni... RU., Zagreb Statistički prikaz stanovništva u Puljskoj i Riječkoj pokrajini Istarski »baladurt Ovaj je članak izradjen prema studiji dra Lava Čermelja, koja će izaći za ISožić u reviji »Misel in de lo«. Članak je izradjen prema rukopisu. Naš neumorni javni kulturni radnik, profesor dr. Lavo Čermelj, objavljuje u nekoliko brojeva revije »Misel in delo« statistiku stanovništva onih zemalja, koje su pripale godine 1920 i 1924 Italiji. Svoje podatke crpi iz najnovije službene statistike za 1936 god. sa svojini kritičkim osvrtom posebice za svaku pokrajinu. Julijska Krajina je od aneksije do danas više puta mijenjala svoje političko upravne granice prema potrebama različi tih režima. U prvim godinama poslije rata sačinjavale, su Julijska Krajinu tri autonomne pokrajine: Tršćanska, Gorička Puljska.- Malo- prije dolaska fašizma na vlast udružile, su še. ..sve tri u jednu političko upravnu jedinicu: Julijsku Krajinu. S obzirom nato, da su u takvoj jedinici sačinjavali Hrvati i Slovenci većinu, pa bi prema tome mogli voditi glavnu riječ i pokrajinskom zastupstvu, bila je već u ja nuaru 1923 god. podijeljena od fašističke vlade u tri dijela. Nastala je Tršćanska i Puljska pokrajina, a ostali dio bio je priključen Vidmu sa talijanskom većinom. Riječka pokrajina nastala je tek 1924 godine, kada je definitivno potpala pod Italiju. Sadanja podjela Julijske Krajine na pet pokrajina datira oj 1927 godine. Odmjereni prostor ne dopušta da iznesemo statistiku stanovništva svili pet po krajina, već ćemo se ograničiti samo na one pokrajine, u kojima pretežno žive Hrvati. to jest na Pitijsku i Riječku pokraji-nu. služeći se podacima iz članaka g. dra Čermelja. Puljska pokrajina ne obuhvaća administrativne granice prediatne pokrajine Istre. Kastav t otok Krk pripadaju Jugoslaviji, volosko-opatijski kotar ustupljen je Riječkoj pokrajini god. 1924. a god 1928 priključene su još općine Podgrad i Materija Rijeci. Još prije bio je jedan dio Koparskog kotara (Dolina) priključen Trstu. Prema službenim podacima od 1936 g., mjeri današnja Puljska pokrajina 3717,34 km', sa 296.460 stanovnika u 41 opčini, a Riječka 1118,81 km’ sa 115.065 stanovnika u 13 općina. Relativna gustoća stanovništva iznosi u Puljskoj pokr. 80 na km3, u Riječkoj 103. Razumije se, da je u gradovima veća gustoća od navedene, a u selima mnogo manja. Od ukupnog stanovništva bilo je 193b god. u Puljskoj pokrajini 149.932 muškog i 146.528 ženskog, a Riječkoj 57.860 muškog i 57.206 ženskog stanovništva; dakle na 1000 žena dolazi u puljskoi pokr. 1024 muškaraca, a u Riječkoj 1011. Ako pribrojimo k tpine još mladiće koji su se nalazili u Abesiniji, omjer je za muške još povoljniji, naime u prvoj 1046 : 1000, u drugoj 1028 :1000. Ovakav omjer ide svakako na račun velikog broja prisutnih vojnika, kojih je bilo u 1936 god. u obadvije pokrajine zajedno 20.702. Ako naprotiv odbijemo vojsku, dobijemo obrnuti omjer: na 1000 žena dolazi u Puljskoj pokrajini 911 muškaraca, u Riječkoj samo 835. To' je razvidno i iz diagrama, gdje se opaža jaki uzrast na muškoj strani za godišnjake 20 do 22; a ti godišnjaci se nataze na otsluženju svog vojnog roka u pograničnim krajevima. Od domaćih mladića bilo ili je 1936 god. pod oružjem u Abesiniji 4240. Velika je razlika u prirodnom porastu stanovništva izme.dju Riječke i Puljske pokrajine. Relativni broj poroda u Riječkoj pokrajini bio je uvijek manji nego u Puljskoj ali je i smrtnost u ovoj posljednjoj bila veća. Plodnost je bila u Puljskoj pokrajini velika ali u zadnjih nekoliko godina pokazuje osjetljivo opadanje, tako da se prirodni porast u 1936 godini od 7,5'Voo približuje porastu u Riječkoj pokrajini od 7,2®/oo. Godine 1927 iznosio je godišnji porast u Puljskoj pokr. još uvijek 14.40/oo, do-čim Riječka pokr. pokazuje u tom pogledu stacioniranje. Prirodni porast ne pomaže mnogo k stvarnom povećanju broja stanovništva. U petgodišnjem razdoblju 1931-36 iznosio je prirodan porast u Puljskoj pokrajini svega 13.965 duša, a stvarno je bilo prisutnog stanovništva manje jer se očito u tom razdoblju više ljudi iselilo nego doselilo. Još značajnija je ta pojava, ako uzmemo u obzir legalan broj stanovnika. Taj broj se je u razdoblju 1931-36 po prirodnom porastu povećao za 14.148. po odbitku doseljenika od iseljenika stvarno umanjio za 22.696 osoba, tako da se je stanovništvo umanjilo od ,302.980 u 1931 god. na 294.492 u 1936 god. Većina iseljenika su muškarci. Slično nam pokazuje Riječka pokrajina, samo što se je tu usprkos jakom iseljavanju povećao legalan broj stanovnika na račun većeg doseljavanja. Opadanje broja stanovništva u Puljsko* pokrajini treba pripisati činjenici što su se garnizoni u Puljskoj pokr. znatno smanjili, dok su se naprotiv u Riječkoj povećali. Razlika u legalnom broju stanovništva karakterizira nam kretanje autohtonog hrvatskoj i slovenskog stanovništva obili pokrajina. Za Riječku pokrajinu je značajan i velik broj prisutnih stranih državljana, kojih broj je iznosio u 1936 god. 7309, od toga 4140 Jugoslavena, koji stalno borave u zemlji. Godine 1931 bilo je u Riječkoj pokrajini 6136 jugoslavenskih državljana, pa ide prema tome dobar dio iseljenika na njihov račun. Ako pogledamo strukturu prisutnog stanovništva u 1931 god., dolazimo do zaključka, da ne datira iseljavanje odnosno doseljavanje tek u zadnjem petgodišnjem razdoblju, već od prvih godina okupacije. U Puli je bila te godine skoro jedna trećina stanovnika iz starih talijanskih provincija, a na Rijeci skoro jodna petina. Slično je i u drugim gradovima. Sela su ostala poštedjena od doseljavanja. Od doseljenika iz starih provincija bilo je u Puljskoj pokrajini 1931 god. 19.308 muških i 4330 ženskih, u Riječkoj 10.826 muških i 2759 ženskih. Najviše prisutnog stanovništva iz starih provincija otpada na južno-talijanske krajeve, gdje je prirodni porast velik, mogućnosti zaposlenja male, osim toga sam režim favorizira njihovo doseljavanje u Julijsku Krajinu. Ako uzmemo u obzir plodnost stanovništva po pojedinim općinama, nije za nas statistika tako porazna jer općine sa pre- težnom većinom Hrvata i Slovenaca pokazuju veći prirodni porast nego one sa talijanskim stanovništvom. Osobito je velika razlika u prirodnom porastu izinedju sela i gradova. Gospodarske i političke prilike prisiljavaju ljude da traže zaradu u gradu, i još više u inozemstvu, jer po prirodi siromašna zemlja ne može prehraniti prekobrojno stanovništvo. Iz tog razldga su seoske općine već u predratno doba polako napro dovale, a poslije rata uslijed opće i lokalne krize čak nazadovale zajedno sa gradovima'. Na taj način pokazuje u Puljskoj pokrajini g. 1936 šest općina manje stanovništva nego 1869 god., a dvadeset općina manje nego kod popisa 1910 god. Samo jedna općina u Puljskoj pokr. pokazuje velik porast stanovništva, naime Labin. Svoj napredak ima zahvaliti obližnjim rudnicima ugljena. < Italija je siromašna ugljenom, pa zato u svojoj borbi za autarkijom obilato isko-rišćuje labinski ugljenokop, čija je produkcija od 80.000 tona u 1921 god. poskočila na 900.000 tona u 1937 god. Srazmjerno tome povećao se i broj stanovništva, koje je većim dijelom zaposleno u toj industriji. Godine 1937 sagradjeno je novo naselje u rudokopnim revirima. imenom Arsia i postala samostalna općina. U Puljskoj pokrajini je većina općina zemljoradničkog karaktera. Od ukupno 41 općine, u 34 je stanovništvo za više od 50% zaposleno u poljoprivredi. Riječka pokrajina se ne razlikuje mnogo od Puljske. Dvije opčine imaju danas manje stanovnika nego 1869 god. a 8 općina manje nego 1910 godine. Stanovništvo je zaposleno u poljoprivredi u 9 općina za više nego 50%. K općem porastu stanovništva ne pomažu mnogo ni opsežni melioracioni radovi, gradjenje cesta i podupirani turizam. U Puljskoj pokrajini bilo je 1936 god. štaviše za čitavih 26.000 manje stanovnika nego 1910 god. a ni u Riječkoj nije mnogo bolje. Zemlja je oskudna pa se ljudi u masama iseljavaju, ukoliko im je moguće naći u svijetu zarade, a mnogi od onih koji su ostali kod kuće, nisu više gospodari na svojoj zemlji već je obradjuju kao koloni. Na meliorirana zemljišta dolaze isključivo doseljenici iz unutrašnjosti države te tako uvećavaju postotak tudjerodnog stanovništva. Sela sa čisto poljoprivrednom strukturom, koja su još od prije rata nastanjena Hrvatima i Slovencima očuvala su i do danas svoj narodni karakter. Zbog jakog iseljavanja, osobito omladine osjeća se paralelno tome i jako opadanje poroda a prema tome i opadanje prirodnog porasta naraštaja. 1. BOŠTJANČIČ: Motiu iz Vcprinca NASELJA U ISTRI Donosimo odlomak iz posljednje knjige prof. Nikole žica »Istra« koja je izašla pred par mjeseci u Zagrebu u izdanjima biblioteke HRID. O toj knjizi smo već opširno pisali u našem listu, a i ostala štampa je vrlo pozitivno ocijenila to najnovije djelo neumornog istraživača i popularizatora Istre g. N. žica. Knjiga prikazuje stanje Is tre do 1918 godine, pa tako i ovaj prvi odlomak iz poglavlja »Naselja« prikazuje stanje prije rata, ali to stanje je i sada skoro u cjelo sti isto. ka je mnogo. Uzroke tome, što su općine tako velike i površinom i pučanstvom, treba tražiti u upravnoj politici Rimljana, Mlečana i Talijana kroz sve vijekove. U Istri oduvijek robuje prostrana okolica maloj jezgri posebnih interesa. Prema tome je broj stanovnika u općini redovno daleko veći od broja stanovnika u njezinu središtu,') a u nekim su općinama, naročito u istočnom dijelu pokrajine, i pojedina sela veća od njega.5) U svemu imade 558 »naselja«. Prema ukupnome broju istarskoga stanovništva stanuju u njima prosječno po 644 čovjeka. No ovaj broj ne pokazuje pravu središnju mjeru, jer se većina naselja (»mjesta«, località, Ortschaft u publikacijama službenoga popisa) još dalje raspada na manje skupove i osamljene kuće. Kao što je naime često veoma različit broj stanovnika u poreznoj općini i u njezinu glavnom naselju (Plomin 1663:362, Oprtalj 3371; 498), tako se ni statistički pojam mjesta ne krije uvijek s geografskim (Pi-ćan 2496:286, žminj 5169:763). Ako se i ovo uzme u račun, onda ima nešto preko 3000 naselja različite veličine, tako da je prosječno u svakome nastanjeno jedva 129 ljudi. Ipak stanuje samo četvrtina Istrana u malim naseljima (koja imaju manje od 500 duša), u Gorici-Gradiški više, u Kranjskoj i Koruškoj mnogo više. Dobra trećina živi u većim skupinama (500—2000 duša), a ovakova su naselja običnija i u Istri i u južnim zemljama. U Italiji se više zbilo u gradove: u njima su tri četvrtine svega stanovništva. U Istri se opaža ista težnja: 15 posto stanovnika se smjestilo u gradićima (2000—5000 duša), 11 posto u desetak gradova (5000—20.000) i konačno 10 posto u najvećem gradu, u Puli. Istra je dakle i po svojim naseljima prelazna zemlja od mediteranskih prilika na srednjeevropske, kakova je i po svojoj prirodi. Zbijeni način gradnje ljudskih naselja pa rijetko i ..slabo obradjenc plohe dosta plodnoga tla &jc- , ćaju nas prilika u južnoj Evropi. Jpak.. su karakteristična svojstva modifici-j , rana prema fizičkoj prirodi zemlje, fluì prema sjevernom smještaju pokrajine u smislu srednje Evrope, tako da ima i raspršenij ih malih naselja, ali ne po cijeloj pokrajini i u jednakoj mjeri. U pojedinim kotarima je ovaj razmjer %: stanuje u naseljima koja imaju stanovnika u kotaru manje od 500 500—2000 koparskom 43.8 20.9 porečkom 13.6 55.7 pulskom 12.4 25.0 pazinskom 17.2 58.8 voloskom 39.9 55.2 lošinjskom 31.3 37.6 Istra je podijeljena u 54 upravne općine. Osim volosko-opatijske (2 km-) mnoge su površinom velike, neke prevelike (buzetska 316 km2, pazinska 287, kastavska 214, labinska 207 km5), a dvije (pulska 224 km2 i cerska 336) zapremaju čitave sudske kotare. Brojem ;e stanovnika prva po redu pulska općina; za njom slijedi desetak općina sa preko 10.000 stanovnika, a posljednja je od svih krčka, kojoj se približuje drugih desetak s malo više od 2000 stanovnika; srednjih općina sa 6000 stanovni- mm mm miži 2000—5000 5000—20.000 preko 20.000 9.3 26.0 — 30.7 — _ — 20.1 42.5 24.0 — _ 4.9 _ — 12.8 18.3 — Na kvarnerskim otocima je dakle najbolji razmjer, jer se broj stanovnika u malim, srednjim i većim naseljima gotovo izjednačuje. Na Cresu idu sva naselja osim grada istoga imena u prvu skupinu, a na Krku prevladjuje druga skupina, dok na Lošinju imade samo Sv. Jakov manje od 500 stanovnika, a sva su ostala naselja jača. U voloskom kotaru prilike su srednjeevropske, a takove bi skoro bile i u pulskome — premda su Rovinj i Vodnjan u njemu talijanskoga tipa —, ali je sama Pula u posljednje vrijeme uzrokovala velike opreke, tako da naselja sa 2000—5000 duša naprosto nema. Ovakovih imade malo i koparski kotar, koji inače na cijeloj svojoj površini svima prednjači malim naseljima, a samo se uz more poredjalo nekoliko većih gradova. Srednja naselja u porečkom kotaru daju stan više nego polovini njegovih stanovnika, a manji dio živi raštrkano na polju u malim skupinama ili par primorskih gradića staroga stila, dok u pazinskom broji samo grad Pazin preko 2000 duša, a ostala su naselja ogromnim dijelom manja, gotovo onako malena kao s ove strane Učke. NIKOLA ŽIC — ZAGREB Ježenj, rodna kuća biskupa Dobrite ') Dosta je spomenuti Osor (287: 2245), Kastav (646:20.503) ili Buzet (516; 16.957). 5) Tako su Nerezine (1318) veće od Osora, Klana (1024) od Kastva, Lanino (650) od Buzeta. IPrvi slikar iz selj ačke Južne Istre Josip Crnobori je priredio prvu izložbu slika J. Crnobori: Autoportret Kada je ono Motika pred četiri godine badano iskočio medju prve svojom prvom “Ožbom u salonu Urlich, napisao je bio ^ Ante Bonifačić : Istra ima opet jedno ime u kojem se ^mirala pred cijelim našim narodom svo- stvaraiaškom snagom i osebujnošću. er!a, Ravnih Kotara i Bukovice — taj rai uspjeva da se u stoljetnom razvitku Minira kao dio narodnog centra i u kul-lf|,om pogledu. Mučan put za pojedinca i za generacije, 'obori se probija kroz istarske internate rlovac, Zagreb) do Umjetničke akade-c zahvaljujući svojoj ustrajnosti i žila-ti prve generacije. Jer roditelji su mu aci _ djedovi stopostotni, a otac polu-alv poluradnik — onako kao što su bili Paši očevi posljednjih pedesetak godi-u okolici Pule. A ti očevi naši, oni nisu Sli svoje nadnice nekvalificiranih arse-skih radnika da daju za školovanje sina I nisu znali kolika je to muka i kolik je lrud sinu takvog siromaha s krajnje tač-tlarodne periferije dovršiti školu daleko Ituće i svojih. A ako je taj sin, sam usp.o da u svojoj tridesetoj godini Zagrebu svoje znanje, svoju ustraj-'l ' svoj talenat, tada je taj sin dao vi-JJe8o što se može očekivati. rS 'e tačke gledišta promatramo Crno-^ uspjeh. A i još nešto treba naglasiti 1,1 Prilikom. A to je ovo: l'"" Kraj iz kojeg je Crnobori (Banjole, ^lak Premanture) to je najkrajnjija ju-..4l)adna tačka hrvatskog narodnog teri-Sam rub naše narodne granice. A ^ Crnoborovoj familiji je još svježa i o buntovnom glagoljaškom fra-S) r,,oboru koji da je imao »čarobne lili! ’ koji je sotonu iz nevere stjerao u t)r"J dražicu. 0 tim starim glagoljaškim ‘Uta« smo kao djeca debatirali s osta- J lim mnogobrojnim Crnoborima, i kao djeca ! smo slušali narodni deseterac o Fatimi di-: vojki j o Marku Kraljeviću. A sjećamo se 1 još i ponekog starca u crvenoj dalmatinskoj kapici, a ti starci su nam pričali o onim starijima koji su nosili perčine i je-Ičerme, ukrašene tokama. I koji su živjeli stoljećima na vratima grada Pule, a nisu znali ni riječi talijanski. Eto — to je za nas, kao cjelinu, važno. To, da taj naš stari hrvatski i seljački kraj daje poslije stoljeća seljačkog života na krajnjoj tački narodne periferije jednog slikara, umjetnika, i da tog slikara prima narodni i kulturni centar kao svoga (jer drukčije ni ne može biti). To je već politika. A Crnobori, kaže on, ne prati i ne voli politiku. I neće da na račun politike stiče neka priznanja. Ima pravo! Ali i mi, ostali, imamo pravo da naglasimo i naglašujemo uvijek ponovno kako narodna zajednica ne može i ne smije da odbaci ni jedan svoj narodni dio, pa bio on i na krajnjoj narodnoj periferiji, jer ta narodna periferija ne zaboravlja i neće da| * Ovaj prikaz Crnoborove izložbe napisao je jedan naš akademičar, drug Crnoborov iz Istarskog akademskog kluba. Htjeli smo da naši mladi pišu o našim mladima kako bi i na taj način manifestirali naše drugar-stvo i solidarnost u borbi — ne samo političkoj, već i životnoj borbi. Pri koncu treba naglasiti da je mnogo tih naših mladih posjetilo izložbu, ali — ali onih starijih paših koji bi i sliku mogli da kupe — njih nije bilo ni blizu. Toliko da se zna. * Crnobori Josip, »Arabo«, jedan od onih koji takodjer miješa boju, izmiješao je i povješao svoje prve slike. Bez galame, trideseta* godina i tridesetak slika. U glavnom izložba! Je li važno da se zna kako je živio dosada? Da li se to može uzeti kao faktor koji utječe na stvaranje ličnosti, koja stvara? Treba li odgovor? čemu? Uostalom mi znamo! A slike vise!!! * Sasvim običan, prosti izbor. Pejsaži portreti i akti. Izradjeni pejsaži pokazuju dobro modulirane izraze sastavljene od zelenih, smedjih i pečenih tonova. Gotovo na svakoj slici, kao što ih ima i u prirodi u izobilju. Ne baš prozirni zrak sa nikada posve zelenim lišćem i travom i grmljem i sa isto tako neprozirnom vodom u barama ili rijekama vole Crnobora, a i on njih još više. Njegovo je biće mirno, a njegova voda teče izvanredno lako i tiho. Klizi. Vrlo malo tonova koji umaraju tek tu i tamo u tamnirti predvečernjim zahvatima. Ti pejsaži su nenametljivi i prijazni, nekultivirani, prirodni. Maksimir-ska bara u guštiku sa 2 panja jamačno je najbolja. Ta dva panja toliko su potrebna koliko djetetu ruka. Milo, prijatno, ali nesigurno može da se sruši da ispadne ali panjevi vežu čvrsto. A tek J. Crnobori: Gospodin J. G. zaboravi gdje joj je matica i kuda, po svome jeziku, tradiciji i težnjama spada. (t. p.) da dobijemo utisak prostora, ta dva panja napinju sliku da se dobije potpuno zorno osjećaj prostora i prozrake. Ta ipak je prostor medju najglavnijim težnjama u izrazu slikarstva. U svijetlom sastavu Kleka odrazuje so nastojanje i mogućnost rješenja problema prozrake i prostora sa velikim zahvatima, a običnim izrazom mekano oblikovanog tona. Topao utisak je pozitivna oblika tih pejsaža, a hladan i neuvjerljiv onih par što pretstavljaju predvečerje i sumrak. Možda se osjeća nedostatak pečenocrvenih tonova koji bi sigurno pojačali dojam žive prirode. ♦ U portretima je takodjer izražena težnja za mirom; hladna svijesnost, mirna sabranost, neizmjerna toplina izlaze iz autoportreta. Mirnoća bez cinizma, a s malo rezignacije Zašto baš s rezignacijom? Zar ne bi bilo bolje s više cinizma? To je svakako lična nota karaktera. Uostalom to je potvrda ličnog sudjelovanja u stvaranju, a to je........ Uostalom dosta... šta još želite ...? Da, tamo je i jedan zelen pas, zelen pas! čujte!_ Zelen pas! Pa zašto ne? šta se nas tiče boja. Vrlo važno! Pas pokazuje ćud kada nagrize, ako ne, onda kada pogleda, a pas uvijek istinski i iskreno gleda, a ne kao... Jeste li primijetili taj pogled? Ako niste, žalim! Uostalom, to je psiholoSija pasa, a ovdje je izložba slika, pa kakove to ima veze. Idite i vi, kritičari, do vraga! * Aktovi su ... no što su... reci Ti Crnobori, kada već mi toliko pričamo. Ja sam iskren pa kažem toliko da su izraz težnji ne slikarskih, koliko ljudskih. Prednost je očita pred težnjama pjesnika i drugih, kojima je maksimum obradbe »inspiracija«. Teško je raditi meso da bude meso. On osjeća i radi oprezno ne smiono, ali Mihu Malcš: Mati zato ljudskim osjećajem. To znači: Radim tako da istaknem i nadjem ono lijepo koje me najviše privlači i koje najviše volim, da bih mogao vidjeti i pokazati kakova bi trebala da budeš da bih ja mogao opet težiti više i više. Pretpostavljam da se to ne tiče muškog akta. Jasno — je li ? Samo kod toga paziti da se riješi svaki suvišni predmet dužnosti da sudjeluje pri donošenju umjetničkog izraza živog i ljudskog, čemu rukavice na muškom portretu. Zar nije moguće sretnija kompozicija nego s rukavicama i sličnim predmetima. Ja sam mislio ... Ljepota ženskog akta ili kao izraz prirodnog dara ili kao inspirativno sredstvo nije nužno vezana na stereotipne artikle, jer je opasno da se ne svidi. Umjetnički cilj je napor za pobijanje ovoga istoga što smo ovdje gore rekli. Smatram da ćeš kvalitativno dobiti kad izgubiš te prazne manire. ♦ Publika je prilično zainteresovana i prati sa zanimanjem a i prosudjuje ovu izložbu. Nekoliko je slika prodano pa je i s te strane potvrdjeno o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu ove prve izložbe. Mi želimo da još jače afirmiraš svoj talenat slobodnim ljudskim vrijednostima, koliko na opći, toliko i na naš posebni napredak. s. D. Prva izložba slika Rikarda Debenjaka Beogradsko »Vreme« donosi: Prije nekoliko dana otvorena je veoma skromno i u tišini jedna vrlo interesantna slikarska izložba. Mladi akademski slikar g. Rikard Debeljak izložio je u pro-, storijama Udruženja Istra—Trst—Gorica 63 uspela rada. U svojoj skromnosti doskorašnji djak Umjetničke škole u Beogradu išao je dotle da nikome nije ni javio da će otvoriti izložbu slika. Pa ipak, ma da je samo mali broj ljudi znao da je ova izložba otvorena, ma da se čak ni na kapiji kuće u ulici Jovana Rističa broj 29_ ne može pročitati da se tu nalazi izložba, g. Debeljak je imao do sada veliku posjetu: prijatelji njegovi, poznanici, pa čak i veliki broj vidjenih ličnosti. G. Debeljak, koji je bio pitomac Kola srpskih sestara, izložio je svoje slike da bi ih prodao i tako skupio malo novaca za put u inostranstvo. Ulaznice na izložbu ne naplaćuje, od Kola srpskih sestara dobio je kao prilog svega sto dinara, pa ipak je za ovo nekoliko dana zaradio 12.500 dinara. Publika je oduševljena njegovim radovima i kupuje ih. G. Debeljak je izbjeglica iz Istre. — Sada je naš državljanin, a u svome radu najviše se interesu je za kopije freski. Na žalost, njih nije izložio na ovoj svojoj izložbi, jer ih je sve već prodao. — Medju uljima, akvarelima, pastelima i bakrorezima, koji se na izložbi mogu vidjeti, g. Debenjak se pretstavlja kao umjetnik profinjenih osjećaja, pun poleta i raznovrstan u umjetničkim izražajima. Žene s otoka Žene su naše smrvljene od vječnih trudnoća, uyele od rada, gladi i čestih krvarenja, raspete od dojenja, bolova, mrcvarenja, grizene od ljetnih žega i zimskih hladnoća. Svaka žena s otoka hropoće pod krstom, a sve zajedno resi oreol mučenica. Mladima su iskušenja iznakazila lica, starije padaju pod nekim fatalnim prstom. Oči su nebo, ali bez sunca i mjeseca, kao na madonama holandeskih slikara. Mlađe čekaju povratak izgubljenih mor- nara I kleče pod ikonom svoga domaćeg sveca. Starije pale lumin za duše pokojnika, i kade tamjanom sve: dvorište, vrt, odaje, more pred selom, kamene puteve i staje, te nariču od jednog do drugog utornika. IVO ŽIC-KLAČIĆ IVAN BOŠTJANČIČ: CESTARI • Va rana jutra pasaju ceston i reju na delo. Kvarti tuču. Saken kvarton se brže i brže trudne korake ceston vuču. Tri sela su pasali, tri bregi i lica va rana jutra muče, doklen šume diše i na turne stara ura kvarti tuče. Pasaju koraki i ni ih čut. Ča su šli, fermali se na Brguđu. Duboko do noći, na ceste tuć će trdi kamik, va batudu. PRISPEVKI NAŠIH ROJAKOV V LJUBLJANSKIH REVIJAH MOČAN PRIMORSKI DOPRINOS SLOVENSKI KULTURI France Bevk ----^ Ljubljana, decembra 1937. — (Agis) — Spet je leto mimo nas. Prineslo nam je razne dogodke in med njimi nemalo takih, ki niso baš povoljno vplivali na našo emigracijo, zlasti na mlajše in na njihovo literarno udejstvovanje. t Ob koncu lanskega leta je bilo pričakovati več aktivnosti naših na slovenskem literarnem polju. Sicer moramo upoštevati, da je pregled, ki ga prinašamo nepopoln, da so prispevki naših raztreseni p0 raznih publikacijah, kot koledarjih, zbirkah itd., vendar opazimo, da se krog sotrudnikov med našimi krči in aktivnost popušča. Pred tremi leti, ko so se začeli oglašati po slovenskih revijah naši najmlajši, smo upali, da pojde v istem tempu naprej. Največ mladih se je takrat zbralo ob literarni reviji »Sodobnost«, ki jih je zaradi takratnih razmer posebno rada sprejela v svoj krog, in kjer so se polagoma upe-Ijall. Ti vsi se še danes oglašajo v -Sodobnosti«, sicer bolj poredkoma, razen Bogomel Faturja, ki je letos umolknil. Nemalo leži krivde tudi v »Dom in Svetu«, kjer so priobčevali svoje prispevke naši najstarejši in znani pisatelji kot Ivan Pregelj, Bevk France, Lovrenčič. Joža in Velikonja Narte, pa tudi mlajši, Bogomil Fatur in Stanko Vuk. Te re vije, ki bi imela letos praznovati pedeset letnico, je izšel samo en zvezek, in sicer prva In druga številka. Pa bodo vzroki tudi drugod in najrazličnejši. A naš namen ni, da bi to reševali, niti da bi ocenjevali in primerjali. Zbrati hočemo le imena naših rojakov in njih prispevkov v raznih mesečnih publikacijah, jih strniti v pregled, iz katerega naj bo razvidno, kolikšen del so prispevali letos v slovenske revije. Največ naših piscev je zbranih okrog »Sodobnosti«. Dasi naj-mlajša, izhaja redno vsak mesec, ima največ sotrudnikov in bralcu največ nudi. — V »Ljubljanskom Zvonu« je sode-'ovalo malo naših z razmeroma manjim številom prispevkov. Po številu so bili naši prav dobro zastopani pri mladinski mesečni reviji »Naš rod«, sicer pa je imela skoro vsaka revija po nekaj sotrudnikov iz naših vrst, kot sledi: BEVK FRANCE, ki zavzema tudi letos mesto najplodovitejšega slovenskega pisatelja, ni več toliko prispeval v književne revije kot prejšnja leta in še lani. V edinem zvezku »Dom in Sveta« ki je letos izšel je objavil novelo »Bajtar Mi-hale«. Pri »Ljubljanskem Zvonu« letos ni sodeloval, pač pa je »Mladika« prinesla »Legendo o božji materi« in kratko legendo »Bogatin«. V »Mentorju« je objavil krajši člančič »Ritem in rima«, v »Našem rodu« pa »Vrabček s črno ovratnico«, »Drobno delo« in »Pastirica«. V prvih dveh letošnjih številkah »Prijatelja« je priobčil nadaljevanje novele »V mestu gorijo luči«, ki jo je pričel objavljati v isti reviji že lani in črtico »Ubijalec Marko« ter »Posušeno cvetico«, a v »ženi in domu« je v šesti številki priobčil črtico »Slovo«. BARTOL dr. VLADIMIR stalni so-trudnik »Modre ptice« je v njeni sedmi številki priobčil novelo »Pozni zdravnik«. BRNČIČ IVO spada med stalne so-trudnike »Ljubljanskega Zvona« in je v njem letos priobčil nekaj odlomkov svoje nove drame »Med štirimi stenami«, dalje v dveh zaporednih svezkih nervelo »Smrt Jurija Možine«, v treh zaporednih zvezkih pa esej »Za Cankarjevo podobo«. Med književnimi poročili pa je pisal o Krleževih »Balade Petriče Ke-rempuha«. BUDAL ANDREJ, ki je znan po svoji objektivni kritiki in temeljitem poznavanju slovenskega jezika in literature sodeluje pri »Ljubljanskem Zvonu« kot kritik in poročevalec. V letošnjem »Ljubljanskem Zvonu« je priobčil nekaj misli »Ob italijansko-slovenskem slovarju«, dalje članek »Dela Otona Zupančiča« in poročilo »Iz Bevkove delavnice«. CERKVENIK ANGELO je v mladinskem listu »Naš rod« priobčil črtico »Franckina jopa«. ČERMELJ dr. LAVO, ki sodeluje pri mesečni reviji »Misel in delo« in je tu tudi v uredniškem odboru, je priobčil letos v imenovani reviji »Poročila o prevratni dobi na Primorskem«, »Smernice manjšinske zaščite«, »Iz okupacijske dobe na Primorskem« ter v zadnjih številkah daljšo študijo »Julijska Krajina« s preglednimi tabelami. Poleg tega je v isto revijo prispeval še razna kulturna poročila kot o knjigi »Guerra diplomatica« od Aldovrandija Marescotti, »Josip Štefan«, »Ob tridesetletnici ustanovitve tržaškega akademskega društva »Balkan«, ter »Kritične pripombe k obravnavam češke in nemške zgodovine« (od E. Lileka). FURLAN dr. BORIS je priobčil v »Sodobnosti« esej »Socialna filozofija Ana-tola Francea«, v »Slovenskem Pravniku« »Politični nazor T. G. Masaryka« in razna književna poročila. GRADNIK dr. ALOJZ bivši sotrudnik »Ljubljanskega Zvona« je letos objavil v mesečni reviji »Umetnost« dve pesmi, in sicer »Poslednji gost« in »Kmet govori Bogu«. GRAHOR IVO je priobčil v »Modri ptici« članek »Aleksander S. Puškin«. GRUDEN dr. IGO spada med stalne sotrudnike »Sodobnosti« in je edini od naših znanih pesnikov, ki se je stalno oglašal. V »Sodobnosti« je priobčil pesmi: »V spomin Tomža Bizilja, »Kamniška elegija«, »Dekretirani narod«, »Delavka Tereza«, »Svoboda«, »Edvardu Kocbeku«, »Balada naših dni«, »Avtarkistom duha«, »Grlice«, »Narobe svet«, »Jutro na Savi«, »Papagajček Kiki«, »Leonidas«, »Ex oriente lux«, »Tiskovna svoboda« in tri sonete »Poslanica Dragiši Vasiču«. HOČEVARJEVA PAVLA, bivša urednica »ženskoga sveta« je letos v njem priobčila dva članka »Bežen pogled na rusko ženo« in »Ob štiridesetletnici prvega našega ženskega lista« tržaške »Slovenke«. HUSOVA MARA je sotrudnica »Mladike«, ki je letos prinašala v vseh dvanajstih številkah kot na prvih straneh povest »Živa plamenica«, prispevala pa je tudi črtico »Umetnički koncert«, v »Našem rodu« pa je priobčila črtico »Češnja«. KOZAK BOGDAN, ki se je prešnja leta vsak mesec oglašal v »Mladiki« s krajšimi spisi iz svojih zdravniških spominov na Goriško, se je letos le enkrat oglasil, in sicer v »Mladiki« in priobčil svoje spomine na Simona Gregorčiča pod naslovom »Goriški slavček«. KOS ALBERT spada med sotrudnike »Sodobnosti«, kjer je letos priobčil pod raznimi rubrikami svoje članke, ki se večina nanašajo na zunanjo politiko in dogodke v zvezi z njo, in sicer »Thomas Mann — izobčen«, »Po dveh letih iskanja« in »Za novo ustavo«. KOSMAČ CIRIL, ki je v začetku letošnjega leta pokazal veliko delavnost, je naenkrat utihnil. V »Sodobnosti«, kjer si je pred dvema letoma ugladil pot v literaturo s svojim prvencem, novelo »Cerkovnik Martin«, je letos priobčil le daljšo novelo »Življenje in delo Venca Poviška ja«, ki je Izšla V prvih štirih zvezkih. Iz zapuščine SREČKA KOSOVELA je prinesel »Naš rod« dve mladinski pesmici, in sicer »Kje?« in »Dete na trati«. KRAIGHER VITO, sotrudnik »Sodobnosti« se je letos oglasil tudi v »Ljubljanskem Zvonu«, kjer je priobčil tri članke, in sicer »Pomen delovnega prava v današnji dobi«, »Pravni pogledi na stavko« in »Slovenski kmečki punti«. V »Sodobnosti« pa »Žena v industriji in obrti v Sloveniji«, »Usoda vajencev v današnjem družbenem sistemu« in »Slovenstvo in hitlerizem«. KRAPš JOŽE se je oglasil v »Našem rodu« s kratkim prispevkom »Janez«. KURET NIKO je priobčeval skoraj v vsaki številki letošnje »Mladike« pod rubriko »Dom in družina« kratke članke z navodili za otroške igre, in sicer: »Igrače za prvo leto«, »Potrebe in bistvo igranja«, »Otroške igrače«, »Igrače za otroke v tretjem in četrtem letu« in »Igrače za otroke v petem in šestem letu«. LAH dr. IVAN je letos prispeval svoje članke v revijo »Misel in delo« in si cer ob knjigi dobrovoljcev »Dobrovoljci kladivarji Jugoslavije« in »In memoriam T. G. Masaryk«. LEGIŠA LINO se oglaša zadnji dve leti stalno v »Sodobnosti«, kjer navadno piše za rubriko »Kritika«. Letos je objavil poročilo o XIX zvezku Zbranih spisov Ivana Cankarja, dalje o XX zvezku Zbranih spisov Ivana Cankarja, VIII zvezku Zbranih spisov F. S. Finžgarja, o II zvezku Zbranih spisov dr. Fr. Detela in o dr. I. Pregljevi knjižici »Osnovne črte iz književne teorije«, ki je <7p lo-ni LOVRENČIČ dr. JOŽA, ki Je urednik dijaškega lista »Mentor« je v tem listu priobčil pesem »Himna III državne realne gimnazije v Ljubljani« ter v istem listu tudi člančič »Student v naši narodni epski pesmi«. MAGAJNA dr. BOGOMIR je priobčil letos v »Mladiki« dve legendi, in sicer »Legenda o vremski Mariji« in »Legenda o Marti, kapitanu in barbanski Mariji« v »Modri ptici« pa v dveh zaporednih številkah novelo »Jcrinova Lida«, dalje novelo »Fantazije na Ratitovcu« najboljše Maga j novo delo v tekočem letu in novelo »Maska«. Poleg tega v isti reviji pa še članek »V kraljevstvu TTlPCzlm 1 ] iv o // MAĆKOVŠEK ing. JANKO je priobčil v četrti številki »Misli in dela« članek »O raznih mejah med Gospo Sveto in morjem«. MESESNEL dr. FRANCE se je letos samo enkrat oglasil v »Sodobnosti« in je prispeval v rubriko »Gledališka kritika« članek »Oder bo treba pomesti«. MUSERJEVA ERNA je priobčila v »ženskem svetu« pesmice: »Sonet«, »Moja mati šiva«, »Življenja« in »Mati« v »Sodobnosti« pa »Ljubljana«. NADLIŠEK - BARTOLOVA MARICA bivša urednica tržaške »Slovenke« je priobčila v »ženskem svetu« članek »Ob spominu na Simona Gregorčiča«. PIRJEVCA AVGUSTA srečamo letos samo enkrat v »Sodobnosti«, kjer je objavil svoj članek »En relisant Prešeren«. PLESNIČAR PAVEL je priobčil v zadnjih dveh številkah »ženskega sveta« spis: »Ob spominu na pozabljeno pesnico«. PREGELJ dr. IVAN se Je letos en- krat oglasil v »Našem rodu«, kjer je pri občil kratek spis »Razglednica«. RIBIČIČ JOSIP prispeva svoja del v »Naš rod«, ki mu je tudi urednik t je letos priobčil: slikanice »Pravični M klavž«, »Razgovor«, slikanice: »Dvanai stero, palčkov-malčkov«, »Maškere« j| »Veselje na Dobravi«, nadalje krati \ sestavek »Mamina dušica« in slikani! »Jakec Pakec«. v mladinskem mesečnili »Razori« pa spis »Džungla«. REJC MAKS je letos objavil v »M* dri ptici« daljši članek »Belgrad in nji govi ljudje«, v »Sodobnosti« pa pod rut riko »Politični obzornik« članek »OH v svet«. SAMEC JANKO je v »Mladiki« obji vil dve pesmi, in sicer »Sinu« in »Zai nja ura«. SEJAVEC VENCESLAV je objavil »Mladiki« tri pesmi, in sicer »Izgublja sin«, »Ukleti grad« in »Prvo poletje«. SIMONITTI dr. LOJZE je prispev* v »čas« razpravo »Problem jetike v veniji«. ŠIROK ALBERT je objavil v »Naši» rodu« pesmico »Obisk«. ŠIROK KAREL je objavil v »Našel rodu« sestavek »Zlodej na svatbi«. Pokojni dr. TUMA HENRIK je letos zastopan v »Sodobnosti« z odio?1 kom. iz njegove knjige »Iz mojega ljenja« z naslovom »Moja izpoved«. UTVA je priobčila letos v »Naš« rodu« dve pesmici, in sicer »Kje je t»1 zajček« in »Angelci trije«. VELIKONJA NARTE je priobčil »Mentorju« dve krajši črtici: »O knji« in »Napačna vrata«. V mesečniku »Vil red« _ pa članek »Žena, družina in Jeglič« ter »Mina Jegličeva, roj. ToiU'1 - VILFAN dr. JOŽA, znan že iz pr® snjih let kot stalni sotrudnik »Sod«t nosti« se je letos oglasil v njej sai»0 člankom »Kmečka avtarkija«. VRČON dr. BRANKO spada $ stalne sotrudnike revije »Misel in dei® kjer objavlja svoje daljše in kr»! članke, ki se navadno nanašajo na ^ nanje politične dogodke, in sicer: »SP* nija, Sredozemlje, Balkan«, »NotranJ® politični pregled«, »O povojnih km# datih«, »Evropa brez statutov«, »Notrl njepolitični pregled«, »Statika inj di'1! mika Podonavja«, »Igra akcij in real’1 na eseh mednarodne politike«, »N®, pričevanja o Sovjetski Rusiji«, »IB# rializem iz strahu«, »Notranjepoliti, pregled«, »V pričakovanju reakcij« »Masaryk in Hitler v Steedovem g'# nju«. VUK STANKO spada med SOtrudflJ »Mladike«, kjer je priobčil svoje pe31" ce, in sicer: »Februar«, »Veter«, » prosta«, v zadnji številki pa se je lasil tudi s prozo, in sicer je priobčil šarsko legendo«. WINKLER VENCESLAV je priot# letošnji »Mladiki« novelo »Dva rod«^ Z WITTER dr. FRAN je priobšl treh zvezkih »Sodobnosti« razpravo roško vprašanje« v »Ljubljanskem ^ nu« pa »Slovensko zgodo vinarstvu razpotju«. m ŽIBERNA JOŠKO jè priobčil V ^ dobnost« daljši lanek »K vpraš3^ naše zapadne narodnostne meje«. . To bi bil kratek pregled v glav slovenskih mesečnih listih. Brez d' , je kakšno ime po pomoti izostalo tudi možno, da je izostalo imenov3 kakega prispevka. Pripomniti mora tudi, da zadnje številke »SodobU^« »Ljubljanskega Zvona«, »Misli in ^ in »Našega roda« niso upoštevane* " še niso izšle. ,Mladika” o Bevkove*’’ ZGODOVINSKEM ROMANU »ČLOVEK PROTI ČLOVEKU« .u Ljubljana, decembra 1937. Naš list je že prinesel poročilo- o trdati vpogled v politično in socialno življenje na Slovenskem, posebno na Goriškem. kjer sem živel in dejstvoval naj-daljer. Kdo je bil ta naš mož, ki do zadnje,-ga diha misli na svoj narod in na našo nesrečno deželo? Tuma je bil po očetu Čeh, po materi Slovenec, rojen 9. julija 1858 v Krako-vem na bregu Ljubljanice. Oče je bil dober čevljar in narodnjak, ki se je v še polncmški Ljubljani s ponosom priznaval za Slovana. Mati pa ni imela nobenega smisla za narodnost, od zavednosti je pričakovala samo nesrečo, prepri-/ čana, da bodo Slovenci ob tako slabih ' lastnih olikancih, kolikor jih sploh imajo. ostali vedno samo kmetje. Tuma je svoje starše In takratno Ljubljano dobro opisal, enako tudi svoje mladostne spomine in družinske križe, po katerih lahko presodimo, da je bila to siromašna najemniška rodbina. Bilo mu je treba res izrednih sposobnosti in volje, da je iz teh razmer dosegel tako velik osebni napredek, se došolal in postal vpliven javni delavec. Tembolj, ker mu šola sprva ni dišala in je bil najbolj srečen med počitnicami, na kmetih. Na vasi je tudi spoznal domačo ljudsko kulturo. Imel je dober posluh in sodeloval tudi pozneje v glasbenih društvih. Videl- pa je tudi vse napake našega kme-tiškega človeka in zaostalost gospodarstva, kar mu je oblikovalo program, ki ga je reševal pozneje kot sodnik in politik . Henrik je bil šele v prvi gimnaziji, ko je začel očetov obrt pešati. Stisnila ga je politika, po naše zavednost. Pa tudi na sina je politični šum začel zelo zgodaj vplivati. Bila je doba velikih taborov in sokolskih izletov, nastopali so slavni govorniki z geslom: >Mi smo Slovenci in hočemo imeti svoje pravice!« Razen petja je dijaka zanimala telovadba in pa leposlovna umetnost. Začel si je kupovati knjige in tudi sam pisal pesmi, obiskoval slovenske predstave v gledališču, življenje dijakov pa je bilo tudi takrat zelo pisano, zahajali so v gostilne, kadili viržinke in nagajali neznosnim nemškim profesorjem. A Tuma je kljub temu imel najraje nekega profesorja Heinricha, ki je bil trd Nemec in zelo sovražil Slovane ... V šestem razredu so imeli dijaki že literarni klub in svoj list »Lipo«. Zaradi spora s katehetom ih slabega reda je prestopil Tuma na učiteljišče, kjer je tudi dobil štipen-.cosko konverzacijo mladi in stari gospo- dijo in pričel s svojim zaslužkom od poučevanja že samostojno življenje. Razmere na novi šoli so bile seveda za pripravo prvih slovenskih učiteljev še obupne, ker niti profesor za slovenščino ni znal slovenščine. Družabnost pa se je razvila med dijaki. Ob koncu te šole pa je odhajal Tuma z žalostno zavestjo, da so ga baš slovenski profesorji preganjali zaradi njegove »prostorečnosti in upornosti«. Splošno je bila ta lastnost pri Tumi iskrenost, natančnost in robatost skupaj, ki jo je utegnil podedovati po materini strani. Bil je tudi zelo odločen in se zato po dveh pijanostih odrekel pijači. Da je bil smisel za abstinenco pri nas že takrat zelo potreben, je opažal Tuma lahko zlasti med visokošolci in inteligenco. Kot učitelj je nastopil svojo prvo službo v Postojni, kjer je bil zelo prijazno sprejet. Tudi se je lepo uživel v kraju, toda po hudih bojih z oblastvi zaradi svojega republikanstva je izgubil službo, ker ni hotel prositi milosti. Kraj se mu je bil že prikupil, saj je bilo polno sprehodov in jam, povsod dosti prilike za naravoslovca ki rad zbira. Postojno so zavzemali vedno bolj nemškutarji, Tuma pa je bil slovenski agitator ter prišel zato v disciplinsko preiskavo. Iz službe ga je spravil nadzornik Johann Thuma, torej sorodnega imena, toda Nemec iz češkega. Hoteli so mladega učitelja ukloniti seveda tudi s prijaznostjo, a je raje odpotoval domov. Oče je njegovo odločnost odobraval. Kmalu nato je bogat trgovec Progler povabil Tumo za domačega učitelja z lepo plačo in tako se je pričela doba Tumovega socialnega dviga. Pri hotelirju se je učil tujih jezikov in občevanja v fini družbi, potoval večkrat v Trst. Progler je zelo zaslužen mož za slavo Postojnske jame in tujski promet. V prostih dneh si je Tuma ogledoval Trst in Kras. Pokrajina ga je očarala! Tudi izobrazbo si je zelo spopolnil s pomočjo dragocene knjižnice, živel udobno. Vendar se je odločil, da napravi še maturo na gimnaziji in gre nato na visoke šole. Zaradi napornega naglega učenja in slabe hrane pa je že pred izpitom obolel. Tudi denar mu je pošel, dobil je pa malo službo na nemški meščanski protestantovski šoli in si spet opomogel. 1881. leta je v juliju napravil maturo. Za na Dunaj si je prihranil 100 goldinarjev, sto pa jih je dal materi shranit. O počitnicah pa je mati morala porabiti ta denar za gospodinjstvo in tako je moral študent s 50 gold. posojila stopiti na Dunaj, na novo pot. Tuma je želel študirati zgodovino in jezike, pa se je vendar odločil za pravniški oddelek, ker je hotel zraven prevzeti še kakšno sillàbico, saj brez denarja ni mogel živeti. Začela se je pot PO TUJIH SLUŽBAH, kakor sam pripoveduje. Dajal je frau- di, živel ob majhni plači, a se pri tem vendar uvedel tudi v dunajsko družabno življenje in kulturo. Zanimivo je bilo zanj tudi življenje med slovanskimi študenti, debatiral in delal v društvu »Slovenija«, znanem po pomenu za slovensko politično osamosvojitev Saj je bila to doba Janka Kersnika, šukljeta, Hribarja in Tavčarja kot ljubljanskih radikalov in elastikarjev. Bila je doba zveze s Hrvati, Čehi, Poljaki, Rusi. Ves čas se je Tuma zavestno že pripravljal za vstop v javno politiko. Za potrebnim zaslužkom pa je prišel najprej k nekemu grofu na Ogrsko kot domači učitelj in odtlej je nehote zašel v kroge naj višje avstrijske plemiške družbe. Bilo je to po svoje koristno za mladega Slovenca in je vplivalo nanj do smrti. Pozneje je bil v drugi službi še v Galiciji. Ob napornem študiju za državne izpite je spet oslabel in se nato kmalu vrnil domov. Njegov brat Ferdinand, živeč na Dunaju, je bil medtem-že znan delavski voditelj, socialist Mostove vrste. V znanem procesu proti ljubljanskim »krvav-cem« pa je bil mladi mož pol leta zaprt v preiskavi. Pestra je bila tudi usoda njegove zdrave sestre Ane, ki je odšla v Ameriko in celo obogatela. Za tretji izpit se je Tuma dolgo pripravljal doma in obiskoval naše Alpe ter Koroško, mlad in pogumen, upajoč v veliko bodočnost. Po izpitu je iskal službe pri slovenskih advokatih v Ljubljani, pa je le moral vstopiti pri Nemcu pl. Wurz-bachu, ker se je domačim gospodom zdel najbrže preveč samozavesten! Tuma opisuje vse takratne kandidate za poznejšo kariero v politiki, posebno natanko Tavčarja in Šušteršiča. DOMAČA POLITIKA IN MORALA sta Tumo že takrat navdajale z začudenjem. Videl je polno nezdravega v »deželi Danski«, se pridno udeleževal družabnega življenja v Čitalnici, ko je slovenska gospoda še hrepenela po nemški odličnosti in oficirskih hlačah. Hotel se je posvetiti javnemu političnemu delu, ki se mu je odpiralo zato se je odločil za Trst in že 1. 1887. je res nastopil ZA PRIPRAVNIKA PRI DEŽELNEM SODIŠČU. Našel je tam narodnostno obupne razmere. Saj so vladali popolnoma Italijani in Nemci. Slovensko se še ni uradovalo, a tudi sicer ni bilo pravice za slovensko ljudstvo, čeprav mu je bila z zakoni dana neka enakopravnost. Mnogi Slovenci so bili krivično obsojeni zaradi hujskanja proti avstrijski državi. Dogajale so se tudi druge zlorabe kar je Tuma pričel odločno napadati. Vmes je odšel še na Dunaj in dovršil končne izpite. Potem je bil dodeljen okrajnemu sodišču in z vso silo uvajal slovenske uradne spise, poučeval ljudi o njihovih pravicah in jih podpiral. IGO GRUDEN BALADA NAŠIH DNI Obup in žalost — dva molčeča druga sta mi v teh jesenskih dneh; kdor sreča me, ne vidi, da smo v treh zavešeni z oblaki v vetru z juga. Od streli na ulice so sence legle: kako brezupno žalosten je svet! Nad njim otožnih ptičev daljni let — iz megle slišim klice njih zategle. Morda bom tudi jaz nekoč nad mesti tožno klical v noč, iskal sl smer za drugom skozi žalostni večer kot za človekom zdaj v dežju na cest!. Posedam v krčmi, da ljudem se skrijem; na Almerijo mislim vse te dni, na Nanking in kako Šanghaj gori — na mrtve narodov človeških pijem. Z očmi velikimi, svetlo kot riba pogleda včasih v vežo plah otrok, osipljejo se rože mu iz rok, ko bliže gre in ustnice pregiba. Fantički iz predmestnih senc turobnih, dekletca v letnih krilcih do kolen, prezebli, lačni, stisnjenih ramen — kot v mojem je jesen v njih srcih drobnih. Pogled nam vsem visi v prostoru praznem, delim jim brez besed drobiž in kruh; a v meni vse kriči: telo in duh, ko iščem sled vesti v človeštvu blaznem. Pijan se dvignem kot orkan s potresom, razkrivam strop in streho do neba, apokaliptični nestvor sveta Boga izzivam proti krvosesom, ki v Almcriji, Nankingu, Šanghaju morili so otroke solnčnih mest, lovim jih v pest in davim jih za vest ob Jangcekjangu in ob reki Vaju. Obup in žalost sa z menoj kot rahlja na straži nad človekovo vestjo: pošastno gre zakrivljen nad zemlje v oblakih mesec kot krvava sablja. Leta 1888. je povabil v Trst mladega dr. Rybarža, poznejšega voditelja primorskih Slovencev, v hudem boju se je krepil slovenski Trst. Bilo je treba predvsem gospodarsko organizirati okolico, oživljati društva, življenje v Trstu je ostalo Tumi v lepem spominu. Po sodniškem izpitu pa ni mogel dobiti službe pri tržaških odvetnikih, samih Italijanih. SLUŽBA SODNIKA V TOLMINU Družabni občevalni jezik gospode je bil tudi v Tolminu večinoma italijanski, oziroma furlanski in nemški. Tuma jc j pričel tudi tu svoj boj in vedeli so že j naprej, da jc hud Slovenec, Vse nedelje so ga videli v visokih planinah. Razen njega in pred njim pa je bil tu že advo- ; kat dr. Stanič odločen narodnjak m družba se je prebujala, kakor že enkrat pod vodstvom dr. Lavriča. Za glavarja : jc bil Winkler, poznejši dobri ljubljanski deželni glavar, ki je uvajal slovensko j uradovanje. Drugo službo sodnika je nastopil Tu- j ma 1894. v Gorici in prevzel oddelk1 za j levi breg Soče. Italijani so se takoj pri- 1 tožili proti njemu in mu hoteli zavreti j slovensko uradovanje s slovenskimi J strankami, češ da jc italijanščina staro- | davna na tem sodišču. To jim pa ni več pomagalo. Poučeval je ljudi tudi o njih ] pravicah, pričel boj proti oderuhom. A . končno so mu pravdo odvzeli, ker je bU j premoderen. V Ljubljano je prišel na obisk z ženo prav ob velikem potresu. Leta 1895. je Andrej Gabršček povabil dr. Tumo, naj kandidira za deželnega poslanca. Rabili so ga kot jurista za vodstvo stranke in v deželnem odboru. TUMOVO POLITIČNO DELOVANJE je bilo zelo učinkovito, žal pa je zahteval tudi od vodstva zelo dosti, preveč, da bi ne čutili prvaki njegove delavnosti kot konkurenco. To je tudi privedlo pozneje do razkola med njimi, ker niso nikdar hoteli imeti jasnega programa, kakor pravi on. Začel je bil z velikim vese- ^ ijem. A kmalu je opazil, da se le preveč kadi vodstvu in premalo dela. Politične razmere pa so bile zelo zamotane. Tako je postal med voditelji kmalu dr. Tuma najbolj osovražena oseba. Napadali so ga od vseh strani. On pa je bil glavni organizator, pri društvih, posojilnicah, v šolstvu, v, stranki, v planinstvu. A najvažnejše je bilo njegovo delo v deželnem odboru. Tu so se obdržali Italijani na oblasti le zaradi razkola med Slovenci-Tuma je z malimi presledki redno deloval kot politik. Prav nesolidnost strankinih voditeljev pa ga je vedla na levo In je postal socialist. Svojo idejno preosnovo je opisal dr. Tuma nadrobno v spominih. Študiral je bil sociologijo vedno z veseljem, upozna-val ob Masarykovem vplivu tudi pri na« potrebo delavske stranke in jo poskušal organizirati. Dotlej so bili vidni samo začetki, inteligenca jc šla po kratki dobi simpatij na desno, delavci in Tuma so ostali in tako je dobil ta marljivi vodja po svoji preselitvi v Trst kmalu v stranki na Primorskem odločilen vpliv. Bil je tudi izvoljen v deželni izvrševalni odbor zdaj za to stranko. Pričel je delati z» marksistično vzgojo ljudstva, pri čemer so mu pomagali samouki: Regent, Pete-jan, Golouh. Da je to poseben del slovenskega gibanja, se vidi iz moči primorskega dela stranke ob koncu vojne, ko je trčil ob ljubljansko, dunajsko ih italijansko vodstvo socialističnih strank, ki jim je Tuma očital oportunizem in nesposobnost. Ker pa slovenski proletariat še ni bil dovolj močan, se tudi veliki Tumovo delo ne za socializem in ne za deželo oziroma za Slovence ni moglo obnesli v tako kratkem času. Svetovna vojna je vrgla iz tira tudi socialno demokracijo. čeprav se jc prvi hip zdelo, da bodo te stranke zmagale v vseh evropskih državah. O tem jc poskušal dati dr-Tuma svojo razlago, posebno v obračun^1 z vlogo drugega voditelja stranke, Antona Kristana, kateri jc znal držati ves aparat slovenskega socializma krepko ^ svoji roki ter celo raje videl, da organizacija sploh razpade ko da bi zapustila njegovo smer. POLITIK EVROPSKEGA FORMATA je bil dr. Tuma. Mnogo jc storil za slovensko ljudstvo. Toda v bistvu ni botri veljati za politika, temveč Je hotel bitJ učitelj ljudstva, kar je prav za prav njegova osebna skrivnost in sc zdi v P1'1' meri z veljavo, ki jo je imel celo v italijanski socialistični stranki, nedoslednft‘ Da je iskati razlage za to v njegove*} značaju, dokazuje tudi knjiga njegovm spominov. Bil je značaj, pri tem deW ven in strog kar ni prijalo komodn*’. ljudem ne tu ne tam. Sam pa je *nis“ vedno na koristi ljudstva, ki je , vojni mnogo trpelo. Da se je žrtvoval konca, vidimo v njegovih velikih posk1 ' slh, da bi se delavstvo v svojih društvu najprej izobraževalo, in sicer spio»1 J Zato jc bil tudi po preselitvi v LjubU* no še v starih letih enako marljiv , pripravljen za skupno delo. Bil je n^{3, let tudi predsednik Osrednjega °db nepravda za mrava, pčelu, sokola, lava tigra » svaku drugu životinju, kad se. zlom čoveku u pogrdnom smisla kaže: »Životinjo jedna!«. Ima li uzvišenijeg prizora od onoga, kad tigar, to oličenje divljine, snage i hrabrosti, sa božanskom nežnošču miluje svoje mlade? Uzvišen prizor, zaista, ravan veličanstvenom rađanju sunca. A zao, sebičan, nekarakte-ran ćovek? Nema svetinje, koju on nije u stanju da oslcrnavi i zgazi, zvala se ona porodica, otadžbina, pravo, dužnost, sloboda, pravda, istina ili ma kako drugačije. Doista, u vasioni ima samo jedan rod zlih i opasnih životinja, zlih i opasnih bogova i vragova, a taj je: đavolski rod zlih, sebičnih, neka-rakternih ljudi Od njih dolaze sva zla, sve itele i sve laži, tiranije i nepravde. Istina, sloboda i pravda, tri su sastavna dela jedne harmonične celine, tri su organa jednog jedinstvenog organizmu. I kao što se sunce ne da zamisliti ni bez svetlosti, ni bez energije, ni bez toplote, tako se ni kulturan život iovečanstva ne da zamislili bez uzajamne, koordinirane srazmnne i simetrične vladavine istine, slobode i pravde. Onde, gdc istina ne može da sja puium sjajem svojim, tamo nema ni istine ni pravac. Onde, gdc nema slobode, tamo nema ni istine ni pravde. Onde, gde nema pravde, tamo nema ni istine ni slobode. Istina je svetlost slobode, sloboda je energija pravde pravda je toplota istine i slobode. Istina je seme, sloboda je voćka, a pravda plod njihov. Bez semenu, kako da se dođe do bilja? Bez bilja, kako da se dode do ploda? A bez ploda, kako da so dode do semena? Istina, sloboda » pravda, fri su organa jednog jedinstvenog orga nizina, koji je smrću ma koga od ta tri or gana ceo osuđen na smrt, isto onako, kao što je i ceo ljudski organizam osuđen na primarnu smrt prestankom funkcionisanja bilo mozga, bilo srca, bilo pluća Zaista, bez harmonične i uzajamne vladavine istine, slobode i pravde, kao mozga, srcn i pluća društvenog organizma, nema ni kulturnog života. Prestanak funkcionisanja ma koga od ta tri organa, neizbežne povlači za sobom vladavinu opšteg mraka, linosa i anarhije, ili vladavinu laži, tiranije i nepravde, Ho u stvari znači jedno te Uto. Da bi čovećanstvo moglo da ostvari »Carstvo Božije na zemlji«, da bi ono moglo da dočeka Novo Doba i da u njemu živi istinski kulturnim životom, slobodno i smireno, bez katastrofalnih potresa, soglasno sa ura vnoleženim i smirenim životom zemlje u trećem periodu njenog novog veka. ono neizbežno mora da odgovori sledečim uslovima, koje inu kategorički diktuje zakon života: 1) Da ljudsku pravdu saobrazi sa božanskom pravdom, što znači: da svačije dobro delo i uopšte, svačije savesno vršenje dužnosti pravedno nagrađuje srazmernom proluprednošću, zajedno sa zakonitim interesom; a svačiji istup, prestup i zločin, računajući tu i svačiji propust savesnog vršenja dužnosti, da pravično, bez pristranosti i bez milosrđa, kažnjava, na račun krivca, punim obeštećenjem oštećene strane, dosuđujući ovoj i zakoniti interes za pretrpljeno zlo i pretrpljenu štetu. IVO JARD AS, Zagreb ZLATO V ROSCEH Pred čuda let, kad je još bila gusta šuma od Snežnika se do Reki, bila f pul Marčeiji samo jena . kuća Antona Dolčan-kinega, a zvali su jih, po barbe Antone, Antunovi. To su bili premožni ljudi. Imeli su čuda posesa okol domi, va gore i v Reke; na težaka. Oni bi kamene kopali i dan i noč na Sušake more zasipali, placu delali paia-du, gamazini i palaci zidali i Deltu preno-vitali. Na se strani bi podelali cesti i tuneli, kako prek žice naši susedi. Si bregi se do kunfina bi raskrčili i ponjih jabuka, črešnje krušvi i sake sorti žiri nasadili. 2) Da odbaci kao preživela devizu francuske revolucije: »Bratslvo. jednakost i sloboda« i da je zameni, sa devizom: »Istina, sloboda i jiravda za sve i svakoga, bez obzira na pleme, narodnost, zemlju, rasu, jezik, boju kože i veru.« A Engelsov i Marlesov apel iz Manifesta od 1868: »Proleteri sviju zemalja, ujedinite se!« da odbaci kao skučen, partizanski, partikularistički i lažan i zameni ga sa širokogrudim i opitim apelom: »Karakteri sviju zemalja, ujedinite se, (u cilju da biste sabili rogove u glavu svima nckarakte.ri.ma sveta i držali ih na uzdi kao jedine neprijatelje i zlotvore ioveian-stva i njegovih dobara«), 3) Da, u soglasnosti sa ustavom vasione, ustavom svojim predvidi: da pravni osnov svake vlasti vuče svoj koren iz dobre volje većine karakternih članova odnosne ljudske zajednice i da se svaka vlast upravlja po formuli: »Ukoliko su veće nečije vršene dužnosti i primljene odgovornosti, utoliko veća mora da su ivi i prava« Kad H uslovi budu ispunjeni i u celosti provedeni, »Carstvo Božije« doći ie na zemlju samo od sebe. DR. IVO MOGOROVIC Štranjge, na Brajde, va Dolce i Pod Mar- ;; Onput bi z one vele šternini, va Kosoven vicami. Kad je cesar Josip II zaprl kloštri j dole, sa sela napojili i su žejnu zemlju natopili. Tuliki ljudi bi čuda storili ma bi pak i čuda pojili. Zato šan šal Malika iskat i za tu stvar ću ga vajme Božje zlato pitat. Po Rošcah san konatil i Malika zval onaka kako me j’ navadil Ive Kravar, još kad san nekada ovuda, a i tamo za/kunfin preko žice, va današnjen imperije, kravi pasal. Malik ie valje pritekal. »Ja znan«, rekal ie. »ča si ti sam sobun petinal i kunšiljal, kad si vlili na vrhe sedel. Pod šmrikun san stai ma ti se nisam pokazal dokle nisi one besedi zgovaral. Ovo zlato v Rošceh se već ne more zet. Takov je tištament. Lego prit će vreme kad će se i v Rošceh zlato znimat.« »Ča bi sada storil, pital san Malika?« — »Ja bin«, rekal je Malik, »Kastavci na vadil kako bi do beči ča lagje prišli. Znan kade j trinajst karatel. Samo. jedan polovnik z jenega karatela bi bilo dosta za sa ona dela ka si nabroji!. Ov svet bi komać malo oživel aš sada su Kastavšći-nu ženske z bremeni hrane. — »Ta ja se dobro znan«, rekal sam Maliku, »samo ti mane reci kako bi se do teh beči prišlo«. —- »Ča i’ koristi«, rekal je Malik, »ljudi ne bi poslušali. Oni puslušaju Mraka. — »Rakovega Mraka?«, pital san ja. »Mraka«, rekal je Malik. »Mrak se po noće šmulja po seleln pak Ijuden obećuje sad ovo sad ono i reče njin da ne smeju nijemu verovat ki njin po dneve ča poveda leg samo njemu ki se podmučeć šmulja v’ noći. On njin govori da će beni deio bit. Samo da j’ trebe čekat, aš se ča j huje to da j’ bolje. Ljudi su već štuli toga čekanja ma Mraka ne moru odagnat, prijel se jih je kot čičak. Sako malo pride po drugen posle. Jedanput v noći pobira kaparu za putnice za va Perz ju jedanput jeno jedanput drugo, i nikad ljudi na mire ne pusti«. »Ja to pravo ne razumen« rekal san Maliku. »Nekada j Mrak kada god kega zel, ma ga j i pustil«. — »Ovisti drži«, rekal je Malik, »i on će bit kriv da te drugi so zlato razet z oneh trinajst karatel a naši ljudi te kasno prit i ostat spraznemi vrečami«. »Sunce se gori Učki lovi«, rekal je Malik, »mane j poć aš ja ne tapan po noće kot Mrak«. Malik je zginul a ja san ustal sam. Na more su već barki svetile. Deca su kanta-la i kravi s paši doma gnala. Va selo san šal po pute, kuda su bili Francuzi počeli cestu delat još onput kad je Napoleon za vreme Ilirije ovuda vlada!. Da su baren uvde ostali dokle su cestu finili. Na Viškove.) Brege j’ Zdrava Marija zvonila, a tete Joška j’ na škode konplr i fazo! za večeru studila. Z režnjići j bil za-smočen, al je lepo dišel. i ježovitari zignal, kupil je barba Anton Brgudi i Dragu za sen kloštron. I danas se tamo zove Marčeljeva Draga; par let je tamo bil »Monte Karlo«. V Reke su imali veliki gamazini i više palac a to j’ se v Reke šestil barba Ma-tok, i pop Ive. Zvali su ga pop, aš je bil nekuliko let va črnoj škole, pak kad je bilo trebe promašit pobegal je van, aš su rečki ježovitari oteli da mladu mašu maši latinski. On je bil trdi glagoljaš pak ni otel leg je znel kolarin. Ive j’ imel jenu staru črnu knjigu va koj je našal pisano, da j’ v Rošceh va je-noj konobe, — a takoveh konob al jam je po našeh krajeh dosta — dvanajst karate! zlata. Va knjige j’ našal zapisane i tri besedi ke j’ trebe zgovoriti pak će se kotu-rata na konobe sama otpret. On ni otel poć ti beči iskat, aš za se jih ni potreboval, bratja su pak bila sa va rede. On je otel da saki dela i skrbi. Imel je i jenega barbu, Ivica, ma ga ni jako volel zato aš je Ivić bil nekakov muš-kardin i žbaracin pak je najvolel onako na laginje živet a to popa Iveta ni piiažalo. Barba Ivić je bil onako malo štraubo, a saku stvar se j’ valje navadil ako j’lih jedanput čul. On je zapametil i one tri besedi ke bi otprle koturatu od konobi va ko je' v Rošceh zlata. To j’ povedal barbe Matetu Švirstu, pak su dokončali zlato zet Zeli su saki jenu posejnu vreću i šli su v’ Rošca. Oni su valje našli koturatu, pak lih da j’ barba Ivić zgovoril one tri besedi ko-turata se j' sama otpria. Za v’ jamu j' bilo dvanajst skalini. Zlamenali su se i šli su nutar. Valje su našli dvanajst bačav zlata. Kad su oteli s cekini vreće napunit pritekal je jedan Malik va črljenen klobuči-će. V ruke j’ nosil jenu kožu i rekal njin je: — »To zlato ja čuvan. Vi morete ti beči si zet, a! mi morate prvo na ovoj kože križ storit da ste kuntenti ča če se pripetit, ako zlato zamete. I. Mate Švirst, ie bil nekakov vrtiprab još jače leg barba Ivić, pital je Malika; — »A ča bi se to moglo pripetit?« — »Ja«, rekal je Malik, »kad cekini van zinesete, vodu ću z ove jami pustit, aš je takov tiš-tament. Vođa će sunut van i napunit če Kosov Dol. Kad bude Kosov dol pun, rinut če voda ž njega van, potopit če dvanajst sel, i se va more nest. Sad storite od manje. Ako van ni žal da se tulika sela potope, zamite zlato kuliko ćete.« Oni msu bili kakovi su danas ljudi, ki ne bi gljedali magari ako će se pol sveta potopit i podavit samo da oni do beči pridu. Ivić i Mate nisu niš promišljali samo su se pogljedali, zlamenali i brzo pobegli s prazuemi vrečami van. Malik je Za njemi zaprl koturatu pak je ni već nijedan videl. Staronu Brniću da su više puti ovce z nogami va zlato provreslo od koturati zadevale kad su po Rošceh pasle. On je čul saki put kad je kolonbar zazvonil, ma mu ga ni bilo dano videt. Mane! na misal prišlo da bi dobro v Rošceh beči znet i ovuda Ijuden dela otpret. Zvane Ronjgov mi j’ rekal: — Dočekaj, ja na lot igran, pak ako nekuliko milijuni dobili, ovuda ću sake sorti dela otpret, a tebe ću ?a pro'a stavit. — To j’ lepo od njega da ne bi ni va obifšćine prijatela pozabil. To j čovek i prijatel a ne onisti ki od starega prijatela beži kad se zapomore, a se od straha da ga ne bi beči pital. Mane lot dobi više let j’ teško čekat dokle Ronjgov na a težakon ovuda još teže, aš već pobajaju po sela, do lahta pri-vrnjeni, radi bi lih kramp zgrabit i za se moči delat, da imaju kade. Cren na Rošca Malika iskat. Morda već na tulika leta tištament ne valja. Morda bi mi Malik zlata dal a sel ne bi potopil. Na vrhe san se vrtel kod nekada Kule Gromičkl. Sakuda se vide. »Bele kućice črljeni krovići«. Vidi se na tri strani kun-fin, i na kunfine banderi. Svet je uvde kod va jenen mišnjake. Nemore semo ni tamo, još ni va neki starinski svoji posesi. Gljeđan na se strani. Bura sledić drži pak je čut s Klane muziku »Giovinezu« sope. Kad je muzika prestala čul san Rečinu kako jako šumi i kuntro moru se valja. Da priđe do tega, da Ronjgov na lot dobi, al da se ja z malikon nekako naravnan, znan ča bin storil. Rečina šumi. Kuliko milijuni spudi vodi ž nje va more čez leto steče. A ovde malo manj sako leto, sa ljudska muka propade, aš se od silne suši fin prime. Kosov dol pod Rošci bin zvoltal i storil velik depožitinu za vodu. Na vrh Re-činske Rebri al na vrh Lončeve Griži stavil bin jenu velu punpinu, ka bi z Rečini vodu punpala I po trunbah va Kosov Dol gonila. Onput bin pobral po seleh si težaki. Stavil bin malomanj puli more težaka pul JUBILEJ dra NIKOLE ANDRICA I ISTRA Zagreb, dee. 1937. Dne S. decembra o. g. proslavio je jedan od najistaknutijih hrvatskih kulturnih radnika, đr. Nikola Andrić, svoje četverostruke jubileje: 70-gođišnjicu života, 50-gođišnjicu književnoga rada, 30-godišnjicu osnutka Hrvatskoga kazališta u Osijeku, koje je on stvorio, te 25-gođišnjicu Zabavne biblioteke, koju je on pokrenuo a izdaje je i uredjuje još i danas. ’ Tko je dr. Nikola Andrić nije potrebno ovdje iznositi. Njegov rad na kulturnom polju, kao prvog intendanta novog zagrebačkog kazališta, kao filologa, statiste i književnika, tako je svestran i raznolik, da ga se ni u glavnim potezima ne bi moglo u kratko prikazati. A povrh toga tako je poznat svakome kulturnom čovjeku kod nas, da bi to zaista bilo suvišno. Nas Istrane zadužio je dr. Andrić, objelodanivši u svojoj glasovitoj zbirci hrvatskih narodnih pjesama, što ju je svojedobno izdala Matica Hrvatska, lijep broj hrvatskih narodnih pjesama iz Istre, koje su, teme! jitije od ma kakovih drugih rasprava, dokazale nepobitno hrvatstvo Istre. Prijatelji 1 štovatelji dra Nikole An-drića, a tih je ogroman broj, proslavili su njegov jubilej naročito svečano. U foyeru Narodnog kazališta sakupili su se toga dana, u nedjelju 5 decembra, predstavnici svih kulturnih društava i ustanova i svi svečarevi prijatelji, može se reći sva elita hrvatske kulture, i čestitali mu. Prisutna su bila oba njegova sina, koji su obojica visoki časnici naše ratne mornarice, gradski načelnik zagrebački, predstavnici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske Hrv. sveučilišta, intendanti kazališta zagrebačkog i osječkog, poljski konzul ogroman broj drugih najistaknutijih kulturnih i javnih radnika. Istoga dana na večer bio je u hotelu Esplanade pri-redjen banket, na kojem je prisustvovalo do 70 odličnika, najreprezentativnijih ličnosti našega javnoga života. Na banketu je palo više zdravica, no za nas je naročito važna zdravica predstavnika istarskih Hrvata. To je naime bila*sjajna prilika, da se pred skupom tolikih odličnika, pred elitom hrvatskih kulturnih i javnih radnika podvuče i os vi ježi neke činjenice, koje ovdješnja javnost pomalo zaboravlja. Predstavnik hrvatskih književnika iz Istre rekao je: »Iskreno da vam priznam: ja se danas u ovom probranom skupu najodlič-nijih predstavnika hrvatskoga kulturnoga života, u ovom bokoru elite hrvatskoga duha, osjećam prosto izgubljenim, nevidljivim atomom. A s druge strane opet ne mogu srcu odoljeti, a da se i ja ne oglasim i da da:'.as Vama — dični gospodine svečaru — koji ste najreprezentativnija ličnost hrvatskoga duha, ne čestitam u ime jeunoga maloga i od vas svih, gospodo, zaboravljenoga i napuštenoga kraja. Nekako osjećam, da bi u ovoj velikoj slavi, koja je možda i protiv Vaše volje, poprimila karakter jedne opće narodne kulturne proslave, nastala o-sjetljiva praznina, kad joj se ne bi svojim čestitkama pridružila i Istra naša, koja je u hrvatskoj lijepoj knjizi ostavila vidan i neizbrisiv trag, ispisavši toliko lijepih i svjetlih stranica njezinih. Ona Istra, koja je u hrvatskoj književnosti prva progovorila narodnim jezikom, koja je dala prve pisane glagolske spomenike, koja je rodila Frankopane proćućene liričare, koja je dala Matiju Vlaeića-Franko-vić«, Pavla Vergerija, Stjepana Konzula Istranina i cijelu plejadu pisaca u doba reformacije, koja jc dala jednoga Glavimća, jednoga Ku-mičića, Cara, Katalinića, a rekao bih skoro i Nazora, te cijeli niz drugih marnih radenika na hrvatskoj kulturnoj njivi... Ja Vas, na svoju veliku žalost, ne pozdravljam danas u ime tih velikih i svijetlih imena, nego Vas pozdravljam kao jedan od posljednjih Mohikanaca, jedan od posljednjih hrvatskih književnika iz Istre. Jer, gospodo, hrvatska je lijepa knjiga u Istri danas na umoru. Bog sam znade, koliko i koliki sjajni talenti će dolje propasti, koliki će blistavi dragulji biti dolje zabačeni i zakopani, umjesto da u punom svom sjaju bijesnu na hrvatskom književnom horizontu. ■ Mi, današnji hrvatski književnici Iz Istre, kao u nekom samrtnom grču, više ni ne pišemo književnim jezikom svih Hrvata, zvonkom štokavštinom, već se instinktivno vrgćamo jeziku, u kom su nas majke naše na ispijenim grudima svojim uspavljivale... Vraćamo se domaćoj ikavskoj čakavštini, tom naj-originalnijem, i najautohtonijem jezičnom izražavanju svih Hrvata... Kažu, naime, da svaki čovjek, kad je na samrti, zazivlje majku samo u svom materinjem jeziku. Tako i mi. To je naš labuđji pjev. I čakavštine se hvatamo, da se održimo na životu. Mi i sami osjećamo da umiremo. Da izgiba hrvatska Istra i da hrvatske književnosti istarske nikada više neće biti... Nekada je bilo već prešlo u tradiciju Matice Hrvatske, da svake godine me-đju svojim izdanjima objelodani po jednu knjigu iz Istre. Danas je Istra umuknula, a šuti i Matica Hrvatska ... Glasovi nas posljednjih istarskih književnika tek su neka potmula bru-janja davno zaboravljenih akorda, koji su sve tiši i tiši, i koji će uskoro sasvim zamrijeti... Nijedan hrvatski kraj nije ishodom svjetskoga rata doživio teže tragedije nego li Istra naša, nijedan narod nije ishodom svjetskoga rata teže pogodjen nego što je pogodjen hrvatski narod u Istri, koji mora danas bespomoćan, od svih ostavljen, gledati posvemašnje rasulo svih svojih krvlju i znojem stoljećima sticanih i izgradjivanih duševnih i materijalnih dobara... Gospodine svečaru! Kad ste ono prije skoro tri decenija skupljali i uvrštavali u svoju zbirku hrvatskih narodnih pjesama i prastare hrvatske narodne pjesme iz Istre, Vi jamačno ni izdaleka nijeste slutili, da će Vas danas, prigodom ovog vašeg svečanog jubileja pozdravljati jedan njezin predstavnik, ne poklikom triumfatora, punog mladenačke snage i svježine, pred kojim je sjajna prošlost i divna vizija ljepše i sretnije budućnosti, nego da -će Vas pozdravljati poklikom rimskoga gladijatora ... Ne zamjerite, svijetla gospodo, ne zamjerite mnogo poštovani gospodine svečaru, što Vas u ime one nesretne Istre, koja izgiba na pravdi Boga, u ime umiruće istarske književnosti hrvatske, u ovaj dan slavlja i radost Vaše moram pozdraviti, pozdravom teškim i strašnim; »Ave Caesar ... zdravo svečaru... morituri Te salutant...« (Nastavak na 15 str.) NASA EMIGRACIJA Pitanje naše omladine Članak u »Istri« od 3 decembra »Emi' grantski pod mlada k t ponukao me je da i ja dobronamjerno o tome kaiem nekoliko riječi. Stvar naše omladine je zaista jedan problem, koji nije tako laico ni lako jednostavno riješili, ali o kome treba povesti ozbiljnog računa! Jednom sam na pr. razgovarao s jednom malom djevojčicom starom osam ili devet godina, rodjenom u emigraciji. .Na pitanje ila je ona, odgovorila, mi, je (pogledavši me najprije začudjeno, jer se nije nadala ovakvom pitanju): — Pa! Istranka sam! Moj otac i moja mama su Istrani. — A jesi li tamo bila? — Nisam. — A koga imaš lamo? — Nona i doda i strica i barbe, Ud. Ali sam bio i u emigrantskoj kući, u kojoj su djeca malo, ili ništa, znala da su Istrani i kakva im je dužnost. Čak i rodjak, svršeni student, o Istri lako malo voli da govori, kao da ga se baš ništa ne tiče. Naveo sam samo ove primjere, koji jasno pokazuju da svi emigrantski roditelji ne posvećuju jednako pažnju u tom pogledu svojoj djeci i da ih ne odgajaju nimalo u tom duhu otudjivši se i sami prije vremena Istri i prilagodivši se novoj sredini i novom načinu života! To je šteta, koja bi za našu stvar mogla bili od presudnog značaja. Svaki roditelj svijestan emigrant trebao bi da svojoj djeci u svakoj zgodi i prilici govori o Istri i u njih usadjujo ljubav do Islre. I kad bi svaki roditelj samo 5 minuta dnevno razgovarao sa svojom djecom o Istri i to i s onim najmanjima usadio bi im ljubav do Istre! To bi bilo najminimalnije što je dužnost svakog emigranta roditelja. Ne bi smjelo biti naše kuće u kojoj djeca ne bi. čitala makar »Malog Istranina«. Značaj štampe je toliko velik da bi se o njoj moralo i napose govoriti! Ako za odrasle vrijedi da je štampa sedma velevlast, onda u još jačoj mjeri vrijedi to i za štampu malog svijeta, svijeta koji se za naše prilike zove »emigrantska djeca«. Medjutim gdje su sve oni drugi faktori, koji iako jako uplivišu na odgoj odraslije omladine? Naša omladina živi danas pod vrlo raznolikim okolnostima i raznim uplivima. Sredina u kojoj živi. neosporno vrlo jako utiče na cjelokupan život naše omladine. I razumije, se sklona jc da pri-m/j. i dobra i loše od sredine u kojoj živi. V glavnom u ambijentu, kome ne može bili jednako jaka ni ljuba», ni osjećanje do našeg zavičaja, kao nama samima. Oni, koji su pod,- povoljnim materijalnim oslovima r, prije zaboravili Istru od - -v ___________mile na sve načine, a ta- kvih, i imnae najviše. U centru gdje Se odgajaju u zajeilnicZ istarski emigranti morao bi da vlàda eminentno istarski duh, jer na koncu U se omladinci u svrhu Istre, da joj posvete sav svoj život i svu svoju budućnost i odgajaju, a baš tu u takvoj sredini postoji najviše mogućnosti, da Se tome i posvećuje najveća pažnja, a tu pažnju mogu u prvom redu posvećivati Istrani sami, a ne drugi u svojstvu činovnika. Tu bi bilo potrebno da i naš Savez kaže odlučnu riječ! Ako se ti omladinci i odgoje u najbolje i najčestitije ljude i karaktere, oni su za stvar Istre izgubljeni, ako iz takve sredine izadju nedovoljno nadojeni svim onim, što je u uskoj vezi sa Istrom ! am — KONCESIJA MANJINAMA U ITALIJI »Slovenec« javlja iz Rima: »u vezi s nastalim odnosima izmedjft Italije i Jugoslavije kruže takodjer vijesti, da će se doskora potpisati ugovor o kulturnoj suradnji Italije i Jugoslavije. V tom ugovoru bit će važan pasus, koji će urediti pitanje kulturnog sudjelovanja jugoslavenske manjine u Italiji«. Londonski »Times« objavljuje posebnu vijest, koju prenosi i pariški »Temps«, a u kojoj se veli: »Slovenska i hrvatska manjina dobit će nekakva prava glede zasebne poduke u njihovom jeziku, zatim glede knjiga i književnih izdanja. KONFINIRANČF PUŠTENI Dnevni listovi javljaju: Povodom posjeta jugoslavenskog ministra predsjednika I ministra vanjskih poslova dra Stojadinovl-ća, naredio je ministar predsjednik Mussolini da se puste na slobodu posljednji politički zatočenici iz Julijske Krajine. Prema tome od danas više nema ni jednog političkog zatočenika iz slavenskih krajeva Italije. JUBILEJ ira NIKOLE ANDRICA I ISTRA (Nastavak sa 14 strane) Ali, lako smo već mi, s velikog narednog stabla otkinuta grana, osudjeni Ua svenemo i umremo, neka nam živi, Jača se i cvate veliko narodno deblo, od «og smo crpli toliko zdravih sokova, ne-«a nam buja, širi se i razgranjuje sta-bl<\ čiji ste Vi najizrazitiji predstavnik 116 samo duševne, nego i fizičke njego-Ve s^iage...« - Taj govor predstavnika Istre, izre-Cen a mnogo snage i osjećaja, učinio je S'ie prisutne najdublji utisak. I bU> le uzaokom, da se je te večeri o Istri ®aŠQj< mnogo govorilo 1 interesiralo se 44 c&tnašnje prilike u njoj... „ E. R. SLOV. IN HRV. KNJIŽNE PUBLIKACIJE V JUL KRAJINI V letu, ki se pravkar zaključuje, so se izdale v Julijski Krajini sledeče slovenske in hrvatske knjižne publikacije. GORIŠKA MATICA je izdala kot redne publikacije: 1. Koledar za leto 1938, 2. France Bevk »Ubogi zlodej«, povest, 3. Grazia Beledda »Sardinske novele«, prevel Ivo Dren. 4. »Lažnivega barona Miinchhausena čudovita potovanja po suhem in po morju«, posloveni) Nande Vrbanjakov, 5. Jakob Trnovec »Dobro, bolje, najbolje«, poučen spis iz tehnike. kot izredni publikaciji: 6. France Bevk »Srebrniki« povest, in 7. Josip Ribičič »Mihec in Jakec«, zabavna knjižica s podobami. V književni družini »LUČI« 8. Poljudno-znanstveni zbornik »Luč«. X. snopič, 9. Bogo Vremec »Le hrepenenja«, novele, in 10. »Poljski pripovedniki«, novele, v prevodu Iva Lesjaka. V »BIBLIOTEKI ZA POUK IN ZABAVO« I 11. XX. zvezek: Sergij Mantuani »Hiša«, in drugi spisi, 12. XXI. zvezek: P. Voranc »Boj na požiralniku«, in drugi spisi. GORIŠKA MOHORJEVA DRUŽBA JE IZDALA: 1. »Besede«, 2. »Molimo«, molitvenik, 3. »Zvezda«, 4. »Prigode gospoda Kozamernika« in 5. »Molitvena ura«. ZALOŽBA »SIGMA« v Gorici je izdala: 1. »Črna orhideja«, in 2. »Pratika za leto 1938«. DRUŽBA SV. MOHORJA ZA ISTRO JE IZDALA: 1. »Zabavnik«, 2. »Zapisnik 1938« in 3. »Knez sa Tahitija«. Dalje so izšle še tele knjige: Dr. A. Pavlica »Nedeljsko branje« II. zvezek, V samozaložbi. Gabršček »Moje molitve«, Nauk in molitve, »Vedež« 1938« v založbi Štoka v Trstu. Celotno so izdali leta 1937. 25 knjig v skupni nakladi okoli 100.000 izvodov. RECITACIJSKI VEČER NAŠIH KNJIŽEVNIKOV Ljubljana, 10 dec. 1937. (Agis) — V Ljubljani se je vršila 9 t. m. v dvorani Delavske Zbornice važna kulturna prireditev, kateri moramo posvetiti nekoli- ne moremo odrekati delu, ki je namenjeno predvsem otrokom, tudi v svoji popolni obliki važnega vzgojnega pomena. Kot drugo je prečital sam pisatelj ko več prostora. "Naše društvo »Tabor« v satiro »Brezposelni«, ki je izredno du- Ljubljani je namreč priredilo teda dne recitacijski večer skupine naših litera- hovita in aktuelna, a ji je težko moči priznati tudi literarno vrednost. Radi tov, ki je uspel nad vse pričakovanje, aktualnosti obeh del pa je pisatelj žel V Ljubljani je mnogo kulturnih prire- odobravanje. ditev in vse. imajo svoj več ali manj sta-- Stane Kosovel je recitiral več len krog rednih obiskavalcev, a vendar svojih pesmi, ki so izredno razumske lahko z mirno vestjo trdimo, da že dol- in težke, neglede na to, da jih je po-go časa ni privabila nobena kulturna dajal nekoliko premrtvo. Misli so izredno prireditev v Ljubljani toliko ljudi, in kratke, verzi in kitice sekani. Razumlji-tudi ni že dolgo nobena .prireditev od- vo je torej, da se ni mogel približati jeknila v tako širokem krogu. Res je, tako kot ostali ljudem. A žel je zasluže-da so napolnili dvorano v veliki večini no pohvalo. naši rojaki, a kljub temu lahko trdi-j Naš znani Bogomir Magajna mo, da je bil odziv domačinov na malo je prečital dve noveli iz svojih sarajev-kateri nasi prireditvi tako velik kakor skih dni in sicer: »Hapijo« in »Prepro-na tej. Dalo bi se iz tega nujno skle- go«. 2 njimi se je razodel samega sebe pati, da bi brez dvoma le na ta način in s takim delom mnogo lažje prišli do tega, da bi polagoma naš problem živo in stvarno predočili najširšim slovenskim krogom. in skoro ni mogel izbrati kaj drugega, kar bi ga bolj jasno slikalo. Topla erotika, romantika in lirika preveva vse njegove vrste. Vse to je še prenešeno v orijentalsko živahnost, ljubezensko strast, da se popolnoma sklada z njim To posebno, jer je v_ zadnjern času po- jn njegovim delom. Njegovo podajanje, polnoma ^brez vsakršnega odmeva za- mirno in z globokim glasom, je priba- &.edl »e me" M n.S° do' pS,t «TuHeS a i. ‘ „ , ‘ da so poslušalci tako nenadoma prešli Dvorana Delavske zbornice je bila iz strogo razumske Kosovelove poezije kot smo ugotovili, nabito polna. Kmalu y Magajnovo romantiko, je po drugi po napovedani uri, je otvoril večer pred- se je moral ponovno pokazati na odru. sednik društva Božič Lado, s krat- noveli, žel tudi on ogromen uspeli, da noTa giaT^r°TvV^katerevo Je c|a se je moral ponovno pokazati na odru. naša javnost rada pozablja na brate iste * jjj. Vladimir Bartol nn if» nn-krvi in jezika onkraj meja; da o njim, ! stooii DrVič nr^d našo nnhukrft kakor tudi o onih, ki so morah zapustiti I g0?*1 v noDomnrn ^ ožjo domovino, ne vodimo skoraj nobe- | ^ ne evidence v kulturnem in nacional- \ C,r^taLjÌ,f 0Ì? >Deklica s ko' ^Ìlvl,JÌnia ln' stveni metodi in nf pstooanaiitičtoh čujemo imena posameznikov v kroniki zločincev, kakor da sončna in prelestna zemlja ni rodila tudi velikih sinov našega naroda. Njegov govor je rodil velik aplauvz. Kljub temu pa se mi zdi vredno opozoriti na navidez, malenkostno stvar, namreč na dejstvo, da bi se moralo, vsaj na takih večerih neko-likp paziti na izgovarjavo (»dejajne« in slično). Kot prvi od sedmih pisateljev, oz. pesnikov, je nastopil prof. dr. Ivan Pregelj, ki je danes znan kot eden, najboljših slovenskih pisateljev. Prebral je dva odlomka iz povesti »Petra Markoviča« ter novelo »Thalita kuml«. žal kot recitator, vsled šibkega organa, ni mogel pokazati onih značilnosti in posebnosti, ki jih sicer njegova dela vsebujejo. Toda že dejstvo, da je nastopil na tej prireditvi, le dovoljno in daje večeru izreden pomen. Janko Samec je kot drugi recitiral svoje pesmi: »Tržaške pesmi«. »Blagovest slovenstva«, »Krik našega stoletja« in »Pozdrav z juga«. Lahke pesmice, vsem razumljive, podajane poleg tega z izredno živahnostjo, dožive-tostjo ter z izredno močnim in prijaznim glasom, so izzvale pri občinstvu velik aplavz. Zlasti zadnja, izredno aktualna pesem »Pozdravljeni«, ki jo je moral na splošno željo občinstva še dodati, ni mogla pomiriti občinstva. K Izrednemu uspjehu moramo rojaku Samcu samo čestitati Naslednji recitator je bil Josip Ribičič, znan mladinski pisatelj. S svojo hčerko je čital paralelo »Božič dveh«, ki predstavlja na eni strani študijah. Novela, ki je bila sem pa tja mogoče malo pretežka, je tipičen primer njegovega literarnega dela. Tudi on je žel aplavz in želeli bi, da bi še ponovno nastopili pred našo publiko in se ji tako približil. Zadnji recitator tega večera je bil nas znani pesnik dr. Igo Gruden. Recitiral je nekaj najnovejših pesmi, tako »Tomaža Bizilja«, »Delavko Terezo«, »Perico«, in »Balado naših dne«. Pesmi, ki jih je podajal, so vse izredno aktuelne, vzete iz današnjih dni in so, razumljivo, pri občinstvu dosegle popolno razumevanje. Pri Igu Grudnu opažamo zadnje čase jasen preobrat k socialni pesmi. Z mirno vestjo lahko trdimo, da je bil njegov nastop in da so bile njegove pesmi, poleg izredno doživetega podajanja, med najboljšimi recitiranimi deli tega večera. Nastopiti bi moral tudi Ciril Kosmač, ki pa Je radi obolelosti izostal, kar je med publiko vzbudilo vidno razočaranje. Upamo pa, da ga bomo slišali na enem prihodnjih večerov, ki jih namerava društvo še prirediti. Kot smo ugotovili že v začetku, je ta večer ki Je bil prirejen z nekakim plahim korakom, popolnoma in v vsem uspel. V bodoče bi želeli da se ti večeri še vrše, a da se daje med posameznimi grupami nekoliko večja povezanost čeprav so često kontrasti, radi Jasnejših razlik, med posameznimi nastopajočimi včasih tudi potrebni. S tem bi, ako bi se razširilo program kasneje tudi na esejiste in ostale naše kulturne delavce zelo UVCII^, Jv A pi cnouc*. Y J.J O, ila. dii „ V. .. -— praznovanje Božiča v bogati meščanski j P°21vilo, v zadnjem času skoro popolno-hiši ter na drugi strani praznovanje v j ma zamrlo delovanje. Predvsem pa po-majhni predmestni delavski bajti. Delo | vezanost med nami samimi in domačije bilo zelo zanimivo in živahno poda-.nl- no. Kljub temu pa bi morda za ta ve- -rovdanti moramo še, da so o veče-čer lahko izpustil drugo polovico, ki za-1 £11 poročali vsi slovenski dnevni listi ključuje povestico skoro pravljično in brez izjeme, kar sicer ni običaj. In to nekoliko »nedanašnje«, čeprav gotovovsi pohvalno. žj. NE OSTANI I NAS KALENDAR »SOČA« BEZ KALENDARA, »SOČA« !| STOJI 8 DINARA ! 1. BOŠTJANČIČ: Mornar KARIKATURA Dva buljeća oka, što gutaju svijet, i velika usta, od uha do uha, na velikoj glavi, ko četvrtasti panj, na bikovskom vratu, a osrednjem tijelu s dva svinata stupa kroza nj', prikazuje čovu užarenog mozga, što htjeo bi svladat’ tiranstvom sav svijet, uništit’ slobodu, ugušiti pravdu i siliti istinu da mora mrijet, a svakog, ko njega neće da sluša ii’ vlastitom glavom mislit’ se ufa, samo da može, što ne daj Bože, mahom bi šatro! A znate li zašto, rad’ čeg’ ne bi prašio? Oh, samo zato, obično blato — >pro egoismo sacro!« LJUBO LUZINSKI. SODELOVANJE IN ODLIČEN USPEH NAŠIH ROJAKOV NA NOVINARSKEM KONCERTU V LJUBLJANI Ljubljana, decembra 1937. (Agis) Na novinarskem koncertu v Ljubljani, ki se vrši vsako leto na praznik Zedinjenja in ki spada med najelitnejše vsakoletne ljubljanske prireditve, so nastopili tudi naši rojaki, ki so izvajali pravzaprav glavne točke programa. Kot prvo naj navedemo članico ljubljanske opere Ksenijo Vici a l o v o, ki je zapela dvoje opernili arij iz .»Gorenjskega slavčka« in »Rusalke«, ter z odlično izvedbo osvojila publiko in žela odobravanje. Na tem koncertu je prvič nastopil pred ljubljansko publiko klarinetist Karl Kocjančič iz Trsta. Ob sprem-Ijevanju godbe glasbenega društva »Sloge« je izvajal koncertno fantazijo za klarinet solo italijanskega komponista Manente-ja. Svoj program je uspešno izvedel, čeprav je skladba tehnično zelo teška, tako da jo celo v Italiji le redki umetniki na tem glasbilu uvrščajo v svoje programe. Z velikim zanimanjem je občinstvo sledilo izvajanje naše rojakinje mlade violinistke, komaj 9-letne učenke ljubljanskega konservatorija Jelke Staničeve, ki je zaigrala »Solzo« od Musorskega in Boccherini-jev »Menuet«. S svojim nastopom je pokazala, da je velik talent in da bo z vstrajnim delom in po isti poti uspeha iz nje vzrastla umetnica, na katero bomo lahko ponosni. Naj pri tem pripomnimo, da je bila najmlajša solistka med nastopajočimi na tem večeru. Na koncertu je sodeloval tudi naš že znani pevovodja g. Venturini, pod katerega vodstvom je moški zbor pevskega društva »Sava« zapel troje lepih pesmi z odličnim uspehom, ki so publiko navdušile. Na tem koncertnem večeru, ki, je bil kakor vedno nad vse dobro obiskan po najodličnejši publiki in zastopnikih vseh ljubljanskih oblastev, so želi naši umetniki nedvomno zelo lep uspeh. Tudi ljubljanski dnevniki so o njih prinesli laskave pohvale- NAŠI UMETNIKI IN ZNANSTVENIKI SE ODLIKUJEJO Ljubljana, decembra 1937. ((Agis) Pod gornjim naslovom je predzadnja številka našega lista prinesla predvsem imena naših rojakov, ki so bili odlikovani in nagrajeni ob priliki prvega mariborskega umetnostnega tedna. Po pomoti pa je izpadlo ime književnika Radivoja Reharja ki je bil nagrajen s 1.000 din. z» besedilo koračnice jadralnih letalcev. DUKIĆEV JUBILEJ U AMERICI Povodom književne 50-godišnjice i 70-godišnjice života Ante Dukića osvrnuli su se na njegove radove i odnosne prijevode tjednik »Jugoslavenski Glasnik« u Chicagu i miesečnik »Jugoslaven« u Detroitu DR08NE VESTI IZ NAŠE DEŽELE — Barkovlje. — (Agis) — Na barkov-Ijauski cesti pod Greto se je pripetil velik avtomobilski karambol, ki pa k sreči ni zahteval človeških žrtev. Obležal ie hudo poškodovan le konj, ki je bil vprežen v voz Franceta Guština iz Sv. Ivana, ki ga je avto podrl na tla, poleg tega sta bila tudi Guštinov vo^ in tovorni avto precej poškodovana. Tramvajski voz, ki je v istem hipu privozil mimo, pa je bil iztirjen tako, da ie zadel ob kamenito ograjo tržaške proste luke in so se strla vsa stekla na njegovih oknih. 15 potnikom, ki so bili v tramvajskem vozu se ni nič hudega pripetilo, doživeli so le nekaj strahu. — Gorica. — (Agis) — V goriški pokrajini je v zadnjih dneh vložilo že mnogo ženinov predpisane prošnje za posojila po 1.000 do 3.000 lir. Posebni odbor, ki je bil v ta namen imenovan je odobril 37 prošeni in prosilcem priznal 50.500 lir posojil. Zavrnjenih ie bilo le nekaj prošenj. — Gorica. — (Agis) — Goriško sodišče je obsodilo 33-letnega Gabrijela Mastna iz Gorice na 3 mjeseca in 15 dni zapora ter 2.000 lir denarne kazni. Masten je bil obsojen v kontumaciji zaradi bega čez mejo, in sicer v Avstrijo. — Gorica. — (Agis) — Goriški policijski organi so po nalogu goriškega podestata zaprli in zapečatili mesnico Ivana Legiše na Tommaseievem trgu v Gorici, ker je na skrivaj zaklal telička :■ mesnico so mu zaprli'za dobo devetih tednov. — Gorica. — Goriški pokrajinski tujsko-prometni svet je bil razpuščen. Vodstvo ustanove je prevzel izredni vladni komisar. Vzroki nagle spremembe niso znani. — Gorica. — (Agis) — Na mirenskem letališču pri Gorici so na svečan način proslavili praznik Marije iz Loreta, ki ie zaš-čitnica italijanskih vojnih letalcev. Svečanosti ie prisostvoval duca d’Aosta. Mašo je na prostem bral goriški nadškof Margotti, ki ie imel nagovor v katerem je pozdravil novega podkralja Abesinije. Med revno mirensko prebivalstvo je bilo ob tej priliki razdeljenih 300 zavitkov z živili, ki jih je darovalo osobje letališča. — Idrija. — (Agis) — V gozdu blizu obmejne vasi Ledine nad Idrijo so finančni stražniki naleteli na nekega neznanca, ki ie. ko so ga pozvali, naj se ustavi, oddal nanje več strelov zaporedoma. Eden izmed stražnikov ie bil nevarno ranjen tako, da so ga morali takoj prepeljati v bolnico, neznanec na je izginil v temno noč. — Idrija. — (Agis) — Idrijčane ie močno razburil nenadni vpoklic nekaterih rezervnih podčastnikov. Zanimivo je. da so dobili vpoklic le oni, ki pripadajo raznim specializiranim oddelkom vojske, kakor na primer teškemu topništvu, radio-telegrafiji, itd. Vzrok vpoklica ni znan. — Gorica. — (Agis) — V goriško bolnico ie bil pripeljan 17-letni Roman Mrklja iz Sv. Križa pri Ajdovščini. Fant je padel z drevesa, si zlomil hrbtenico ter dobil tudi na glavi težke poškodbe. — Novaki. — (Agis) — Šolska družba Italia Redenta ie nanovo otvorila šolo v Podprevcu pri Novakih na Cerkljanskem. V šolo se je vpisalo 25 otrok in so s poukom že pričeli. — Opatje selo. — (Agis) — V seniku posestnika Franca Pahorja je v noči od 16. na 17. t. m. nastal požar, ki je uničil senik, nekaj poljskega orodja in prav velike količine sena. Gospodar, ki je nameraval prebiti noč v svoiem seniku, se je rešil v zad-njem trenutku, Škoda znaša 5.000 lir. — Postojna. —’ (Agis) — Dosedanji rav-r,(iteli postojnske gimnazije prof. Marino Je bil imenovan za nadzornika italijanskih šol v tujini, na njegovo dosedanje mesto pa ie bil imenovan odv. prof. Bonafede Recupera iz Siracuse na Siciliji. — Šcbrelie pri Cerknem. — (Agis) — Tu je umrl žunr.ik .lože Ivančič, tih in skromen duhovnik, ki je bil med ljudstvom zelo priljubljen. „UMETNOST” V Ljubljani Izhaja že drugo teto edinstvena revija, kakršne menda ni na Balkanu, ki nosi naslov »Umetnost«. V njej priobčujejo slovenski umetniki, predvsem likovni, svoje pismene sestavke, in poročila, zlasti o raznih dogodkih iz likovne umetnosti. Predvsem pa je - revija posvečena objavljanju reprodukcij del slovenskih umetnikov. Revija je Izredno bogata na klišejih in predstavlja tako enega najbolj primernih načinov, kako približati umetnost najširšemu ljudstvu. Kot sotrudnlki revije sodelujelo stalno tudi številni naši umetniki, katerih ne bomo vseh naštevali. Naroča se na naslovi UPRAVA UMLINOistl, LJUBLJANA, POD TURNOM ŠT. 5 IN ZNAŠA NAROČNINA 40.— DIN, NA UME1NIŠKLM PAPIRJU PA 60.— DIN LETNO. REVIJO VSEM NAŠIM ROJAKOM, KI SE ZANIMAJO ZA LIKOVNO UMETNOST NAJTOPLEJE PRIPOROČAMO. V zvezi s tem bi na kratko omenili obširno poročilo, ki ga prinaša ta revija o razstavi jugoslovanske moderne umetnosti v rimski ga-leri ji in ki ga je napisal Italijan Natalio Mola. V njej ugotavlja, da Je bila ta razstava umetniški dogodek prvega reda. Kritik trdi, da je razstava s svojimi močnimi kvalitetnimi deli in zelo visokim umetniškim nivojem v celoti pokazala kako se je duh jugoslovanskih umetnikov na polju plastične In figurativne umetnosti, po težkih iskanjih plastičnega revolucionarnega izraza, spreobrnil v resno uravnovešenost, iz katere so v vseh časih vrele na dan resnična umetniška dela. Razstava je imela v Rimu zelo velik uspeh. S TEM JE BILA Z NAŠE STRANI POKAZANA. POLEČI TRIUMFALNEGA OBI SKA LJUBLJANSKE OPERE, PRAVA POT IN PRAVI NAČIN. KAKO NAJ SE UTRJA POT K SPORAZUMU MED DVE-MI SOSEDNJIMI DRŽAVAMI. POPOLNOMA V NASPROTJU Z GOSTOVANJEM IN POLOMOM MILANSKE »SCALE« IN FAMOZNE REVIJE »TERMINI«. Mnogo del naših umetnikov, tako ga. Koea, _____ Mesto Milan je imenovalo za častne občane maršale Badoglia, de Bona in Grazianija, milansko vseučilišče pa jih je proglasilo za častne doktorje. (Agis) — Trst. — (Agis) — Tržaški mestni svet ie sklenil povečati sedanje magistralno posloplje, ki ie bilo zgrajeno pred 61 leti, a spričo razvoja mesta postaja čim bolj tesno. Za prvi prizidek, ki ga bodo gradili na levem krilu dosedanjega poslopja je proračunanih 2,500.000 lir, a je računati, da bodo dosegli stroški 3 milijone. Sredstva za te izdatke bodo črpali iz 7 milijonskega posojila, ki ga je tržaška občina najela pri »Assicurazioni Generali«. — Trst. — (Agis) — Za naslednika odstavljenega predsednika tržaškega pokrajinskega upravnega sveta so imenovali odvetnika in podpredsednika tržaške mestne hranilnice Edmunda Oberti-ia di Vainera, znanega že iz predvojne dobe kot iredentističnega prvaka, ki je po rodu Dalmatinec. — Trst. — (Agis) — Mussolini je v novembru sprejel vseh pet prefektov iz Julijske Krajine v posebni avdijenci. Temu sprejemu pripisujejo poseben pomen. — Trst. — (Agis) — Znano ie, da so občine prevzele od podporne ustanove faši-stovske stranke vse skrbstvo za reveže, razen počitniških kolonij, ki jih bodo odslej upravljale posamezne organizacije preosno-vane »Liktorske mladine«. V smislu teh sprememb so bili v tržaški pokrajini imenovani prvi občinski odbori za reveže, in sicer v Vremah, Št. Petru na Krasu in Slavini. V Vremah sta bila v ta odbor imenovana poleg drugih tudi Avgust in Stanislav Dekleva, v Št Petru na Krasu Matija Abram in France Rebec, v Slavini pa Edvard Dolenc. France Škrlj in Ivan Vadnal. — Trst. — (Agis) — Italijanski uradni list je objavil dekret o likvidaciji istrskega zavoda za zemljiški kredit, ki ima svoj sedež v Poreču. Državni inspektorat za varčevanje in kredit bo sedaj imenoval posebnega komisarja in nadzorni odbor za izvedbo likvidacije tega zavoda. — Trst, — (Agis) — Tržaška ženska fašistična organizacija šteje že okrog 11.000 članic — tako je namreč razvidno iz poročil zadnjega zasedanja širšega odbora te organizacije. Pričakujejo pa, da se bo to število v doglednem času še povečalo, ker se pravkar razvija široka akcija, da se vse ženske, ki se na novo zaposlijo zlasti pri večjih podjetjih, že ob nastopu službe včlanijo v organizacijo. Posebno veliko propagandno akcijo razvijajo med delavkami, pa tudi med kmečkimi ženami v bližnji tržaški okolici. — Trst. — (Agis) — Po uradnih podatkih je bilo organiziranih v delavskih, industrijskih in obrtniških sindikatih Julijske Krajine v prvih šestih mesecih tega leta povprečno 105.000 delavcev in delavk, pod-ietij pa ie bilo krog 6.000. — Trst. — (Agis) — V Julijski Krajini ie bilo v mesecih januar in februar letošnjega leta zaposlenih pri 685 večjih podjetjih 59.397 delavcev, njih mezde so znašale povprečno po 2.27 lir na uro, njihov skupni zaslužek pa 36,164.000 lir; v mesecu marcu in aprilu je bilo pri 711 večjih podjetjih zaposlenih 60.673 oseb, povprečno s 2.26 lir na uro in skupnim zaslužkom 48,238.000 lir: v mesecu maju in juniju pa pri 755 podjetjih 60.956 Hudi s povprečnim zaslužkom 2.42 lir na uro ter celotnim zaslužkom 47,745.000 lir. — Trst. — (Agis) — Zadnje čase so zaporedoma že nekajkrat objavili tržaški listi nove sezname o sprejemih v fašistično stranko. Polagoma vpisujejo vse one mladeniče, ki so bili v Abesiniji; vsakikrat je med novovpisanimi po 15, 20 ali še več slovenskih priimkov. — Trst. — (Agis) — V prvih sedmih mesecih tega leta je bilo v Julijski Krajini proglašenih 19 stečajev. V celoti je znašal primanjkljaj v teh podjetjih 328.000 lir, vsa aktiva le 167.000 lir. Meničnih protestov je bilo 851 za skupno 446.000 iir. — Trst. — (Agis) — V zadnjih letih so pričeli izdatki za javna dela v Julijski Krajini rapidno padati. Po podatkih centralnega statističnega urada v Rimu so znašali redni in izredni izdatki za javna dela v 1. 1935. 21.3 milijona, 1. 1936. 20.6, v letošnjem iuniju — sredi glavne gradbene sezone so znašali izdatki 1.6, v lanskem pa 2.4 milijona lir. Letos so gradili predvsem ceste in pomorske naprave. — Trst. — (Agis) — Organizacije invalidov, bojevnikov in svojcev v vojni padlih vojakov so priredile na področju tržaške pokrajine veliko manifestacijo za vladarja in sicer tako. da so prodajali posebne razglednice po pol lire, ki so jih ljudje pošiljali na dvor. / — Trst, — (Agis) — Promet v tržaški luki naglo napreduje in je dosegel v prvih desetih mesecih tega leta 2,614.000 ton blaga. Po dosedanjem prometu sodeč, bo do konca letošnjega leta dosegel 3,000.000 ton ter se tako zelo približal višini prometa v času dobre konjunkture v letih 1928. in 1929. ter v zadnjih letih pred vojno. — Trst. — (Agis) — Vojvodinja d’Aosta ie v tržaškem gledališču Politeama Rossetti razdelila 400 revnim otrokom darila v zavitkih. PODUPRITE AKCIJU ZA POVEĆANJE LISTA Za božični broj primili smo toliko materijala da nam je nemoguće sve objaviti. Kada bi imali list barem na šest strana, sve te priloge mogli bi objaviti postepeno, pa bi tako list postao mnogo bolji, a bolje bi vršio i svoju ulogu, jer bi se u njemu mogli objavljivati duži literarni, historijski itd. članci o nama, našoj zemlji i našem pitanju. Mnogi naši emigranti, i mnoga društva, uvidjeli su tu potrebu, a među njima i Primorsko akademsko starešinstvo u Ljubljani koje nam je poslalo ovo pismo: Da podupre akciju »Za šest strani«, ie podpisano Primorsko akademsko starešinstvo na svojem članskem sestanku od 17. novembra t. 1. sklenilo, da plača celotno naročnino za pet izvodov »Istre«, ki nai jih konzorcij pošilja emigrantom, kl bi stalno čitali naš list, a se ne morejo nanj naročiti. Prednost naj bi se dala skupinam emigrantov, ki živijo v krajih, kjer ni nobene naše organizacije. Nastojmo u novoj 1938 godini postignuti ono što nismo postignuli do sada. Dajmo se na posao za naš list, potražimo nove pretplatnike, sakupljajmo oglase. Plačajmo uredno pretplatu, potražimo nove pretplatnike, sakupljajmo oglase. Ugledajmo se u Primorsko akademsko starešinstvo u Ljubljani, a i u neka društva, medu kojima stoji na prvom mjestu sušačka »Istra«. Svi u borbu za povećanje našeg jedinog lista. DRAGO GERVAIS: STARI MLADIĆ Kaneta, jaketa, garoful, ščapić, i koračić kot vrapčič, — gotov je stari mladić. MALE VESTI V Addis Abebi je bil preci kratkim imenovan abuna Abraham za poglavarja koptske cerkve. Ob tej priliki se je vršila tudi svečanost, pri kateri je maršal Oraziani potrdil imenovanje in poudarjal, da je'to prvi slučaj, ko koptska cerkev prostovoljno izbira svojega poglavarja, kajti prej ga je vsakokrat imer noval patrijarh v Aleksandriji. Izrazil je tudi svoje zadovoljstvo nad dejstvom, da je koptska cerkev postala nacionalna cerkev abesinskega ljudstva. — (Agis) — V Italiji so ponovno pričeli z zbiranjem dragih kovin, le da tokrat ne javno in odprto, pač pa skušajo posamezni funkcionarji raznih ustanov ob prilikah vplivati na posameznike, da bi darovali državi zlate in druge izdelke. (Agis) — V Abesiniji je bilo baje postreljenih cca 300 granadirjev zaradi obdolžit-ve, da so krivi izropanja municijskih skladišč. Vojaki, dodeljeni temu polku, doma iz Julijske Krajine, so bili odslovljeni, ostale Italijane toga polka pa so poslali neznano kam. — (Agis) — Italijanski uradni list je objavil dekret s katerim je povišano število organov »publiche sicurezze^ za 1.000 mož. (Agis) — Radi vedno večjega pomanjkanja železa v Italiji dnevno vršijo tatvine železnih in drugih kovinskih predmetov in izdelkov, v Milanu so tekom neke noči izginili iz vrat raznih starih hiš ročaji in gumbi iz brona in drugo. V periferiji Milana pa so odnesli električne žice za več tisoč lir, v pokrajini pa celo za 40.000 lir kakor tudi kompletne transformatorske naprave tako, da je neka vas zaradi tega ostala brez električne luči. — (Agis) Naknadnih 183 miljonov lir je bilo pred kratkim odobrenih za nove gradnje edinic italijanske vojne mornarice. I .3) — V vezi z odloki italijanske viade za gospodarsko us : i:i< ■■•vojitev- študirajo strokovnjaki, kako bi zaJnmWlD bVckj-edft žice, ki služijo pri traiÀ.aiAU'.h mosall za prenos Hoktrirn-' etìwgftte11'-»' drugo kovino. 'loko so’-M'išm da baker, ki ga Italija-sniAft ittnra Vri ga mora za težke vsote uvažati, zamenjati s cenenim aluminijem, ki ga sama producira. Pred kratkim so se vršili v Milanu že tozadevni poskusi, toda uspeh je bil negativen. — (Agis) — V Milanu gradijo v sredini mesta podzemno stavbo, namenjeno za gledališče, ki bo opremljeno s 1.000 sedeži. (Agis) V Genovi se je 1.200 miličnikov u-prlo, ko so zvedeli, da jih nameravajo poslati v Španijo. — (Agis) —Davkoplačevalci v Milanu so dobili z davčnim predpisom za leto 1938. obvestilo za plačilo zneska lir 10.—, ne da bi jim bilo pojasnjeno, v kakšne inamene bo ta znesek porabljen. — (AgiS) — 50 stotink tedensko mora plačati vsak delavec v Italiji za zimsko pomoč, v isto svrho mora plačati vsak davkoplačevalec mesečno 50 stotink od vsakega stanovanjskega prostora, lastniki lokalov pa isti znesek za vsako izložbeno okno. — (Agis) — V Milanu so oblasti konfiniralc 21 delavcev, obdolženih, da so podpirali družino nekega tovariša, ki je pobegnil v inozemstvo. — (Agis) — V Speciji je bil aretiran višji mornariški oficir, ker se ni odzval pozivu da sodeluje pri operacijah neke podmornice. — (Agis) — Kruh iz mešane moke, ali kot ga v Italiji splošno imenujejo »pane dell' impero«, so določili v Milanu ceno, in stane danes od 1.80 do 2.05 lire za kg. Mešanici krušne moke dodajejo 10 odstotkov koruzne, ali pa 5 odstotkov koruzne in 5 odstotkov riževe ali pa 5 odstotkov koruzne in 5 odstotkov bobove ali moke iz sličnih pridelkov. — (Agis) MUSICARCI! I Za liječenje spolne nemoči seksualne impotencije za spolnu tna-laksalost, te za pojačanje spolne funkcije pokušajte originalne hor- -monske VI-MA-GE PILULE Dobivaju se u svim apotekamsi 30 pilula Din 84, 100 pilula Din 21T Pouzećem diskretno razašilje MR. M. GAVRANĆIG, APOTEKA Ro ZAGREB Glavni depot: FARM. KEM. LABORATORIJ TriS VIT, ZAGREB, LANGOV TRG 'j I. (Ogl. reg. S. br. 26856-A7) VIJESTI IZ ORGANIZACIJA ZAŠTO MORA SVAKI EMIGRANT BITI PRETPLATNIK „ISTRE” Jer je to JEDINI LIST koji štiti interese emigranata. Jer je to JEDINI LIST, koji izvješćuje javnost o stanju našega naroda u Italiji. jer je to JEDINI LIST, koji informira o društvenom životu emigranata. Jer je to JEDINI LIST, koji prati i sistematski registrira vanjskopolitičke đogadjajc koji su u vezi s nama. Jer je to JEDINI LIST, koji sistematski registrira sve kulturne pojave u vezi s nama i sav kulturan rad naših u emigraciji i onih u Julijsko j Krajini-ZATO MORA SVAKI EMIGRANT BITI PRETPLATNIK »ISTRE«! SVAKI EMIGRANT MORA BITI PROPAGATOR »ISTRE«! Iz društva „Istra” u Zagrebu KOMEMORACIJA NADBISKUPA Dra BALERA Na plenarnoj sjednici upravnog i nadzornog odbora održanoj 9. decembra u društvenim prostorijama prije prelaza na dnevni red komemoriranu je smrt zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog metropolite dra Antuna Bau-era. Iznežent su njegove zasluge na nacionalnom i crkvenom nolju prije rata, za vrijeme rata pod tudjinom kao i njegovo javno djelovanje poslije rata. Njegova skrb za svoj narod i narodne interese "ije bila ograničena samo na njegovu biskupiji’ već 1 na pripadnike cijelog, naroda. Svom ljubav prema našem narodu u Istri, iskazao je godine 1931 kada je na-Josipovo pozvao, svoje župnike, a kao pretsjeđnik biskupskih konferenca sve biskupije u Jugosi vije da održe molitve za ublaženje patnja naših ljudi u Istri. — Tim svojim činom mnogo je zađ"žio nas Istrane te ćemo mu sačuvati trajnu uspomenu. Ime nadbiskupa dra Uauera ostat će za uvijek zabilježeno u povijesti borbe za nacionalno održanje našeg naroda u Istri. — Slava mu! Na pogreb pokojnog nadbiskupa Bauera bila je odredjena delegacija, koja je sa pret-sjednikom na čelu sudjelova'a u pogrebnim svečanostima u skupini kulturnih društava, naporec'o sa delegacijom Jugoslavenske matice. ČLANSKI SASTANAK U nedjelju 12 o. mj. održan Je članski sastanak društva »Istre u dvorani »Doma milo-srdja« Društven! odbornik Debevc kao društveni delegat na kongresu Saveza u SI. Brodu podao je Izvještaj o radu I zaključcima kongresa. Iza detaljnog izvještaja slijedila je ozbiljna diskusija, u kojoj Jc uzelo učešća više članova. Ovi su iznašali sugestije zagrebačkim članovima direkcija 1 upoznavali buduće delegate za kongres na potrebu intenzivni ieg rada kongresa, članstvo je upozoreno takodjer na pitanje stieanja državljanstva obzirom na odredbe financijskog zakona za godinu 1937-38 u pogledu oprosta od taksa. Raspravljalo se i o drugim pitanjima u vezi sa društvom ’ interesima društvenih članova I emigranata uopće. Sastanak 1e bio prilično dobro posjećen i na njemu je došlo do izražaja inereslranost članova za društveni 1 savezni rad. IZ OMLADINSKA SEKCIJE DRUŠTVA »ISTRA« Pozivamo članove omladinske sekcijo »Istra« i ostalu istarsku omladinu na čajanku koja se priredjuje u režiji neuposlenih učitelja u Zagrebu, čajanka će se održati na drugi dan Božića (štefanje), 26 o. mj. u prostorijama Hrvatskog učiteljskog doma, prizemno desno. Početak čajanko je u 16 sati. Svira odličan Jazz. IZ KNJIŽNICE OMLADINSKE SEKCIJE DRUŠTVA »ISTRA« Umoljavaju se članov. Omladinske sekcije društva »Istra«, koji imaju posudjenc knjige Iz knjižnice da što prije vrate radi preurc-djenja knjižnice. Radi preuredjenja knjižnice knjige se ne izdava.'u. IZ ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA Istarskom akademskom klupu darovali su: > Filipa D e u ts c h a sinovi 300 kg gorivog drr . Vg i trgovina štimac i Drndarski 31 plahte. Plemenitim darovateljima najljepše " zahvaljuje — Cd bor. PROSVETNO IN PODPORNO DRUŠTVO »TABOR« V KAMNIKU Skoraj neverjetno a resično je dejstvo, da obhajamo z letošnjim božičnim večerom dvajsetletnico na’ega Izgnanstva In zatiranja naših domov. Tudi naši tam Imajo za seboj z letošnjimi božičnimi prazniki polnih — črnih — dvajset let težkih muk in duševnega trpljenja. Ta žalostna dejstva naj nas vse prešinejo in nas vzpodbudijo k polni zavesti in to posebno one naše rojake, kateri so morali zapustiti prisiljeno svoj rodni kraj ‘n ki Jim nt dana več možnost, da ga zopet kedaj svobodno obiščejo, da Je naša skupna — obvezna — dolžnost, da tu v svoji novi In svobodni domovini storimo prav vse. kar bi lahko služilo našim emigr. ciljem in olajšavo našim teptanim in zasužnjenim svojcem onkraj naših meja. s Jfml čbvstvl In z bratskim pozivom k čimvcčjcniu in požrtvovalnemu delovanju za naš emigrantski pokret in uresničen je naših skupnih opravičenih želja, želimo vsem našim dragim svojcem In rojakom tam preko našemu skupnemu članst u in simpatizerjem našega emigrantskega Tabora, kakor tudi vsem bratskim edinicam in sorojakom srečni, zdravi Božič in Novo 1938. — ODBOR. Vesti iz Celja PREDAVANJE Dra DEKLEVE V CELJU Celje, dev 1937. Kakor Jc že »Itsra« poročala so Je vršil dne 24 oktobra 1.1. v Celju »Idejni tečaj« na katerem je bil najavljen kot govornik poleg rojaka Pahorja tudi velik borec za naš pokret dr Jože Dekleva. Ker pa jc bil slednji d.ie «,4. oktobra zadržan v Ljubljani pri otvoritvi prvega emigrantskega doma je njegovo predavanje odpalo Da pa društvo »Soča« ustreže splošni želji svojega članstva kakor ua prvem predavanju udeleženih delegatov bratskih društev »Orjema« Trbovlje in Laško je povabilo roiaka dra. Dekleva za 28. novembra v Celje, da poda svoj za Idejni tečaj napovedan referat. Predavatelj Je za svoje res lepo p dano in skrbno sestavljeno predavano žel aplavz zbranih po-slušavcev. Zal pa da tega predavanja ni slišalo mnogo naših rojakov in rojakinj zato bi bilo želeti, da »Propagandni odsek« preskrbi da bi se to predavanje razmnožilo in dalq na razpolago vsem društvom, da ga pre-čitajo na sestanku svojemu članstvu odnosno naj ga v odlomkih orlnaša »Istra«. Po predavanju se Je vnela živahna debata in na vsa stavljena vprašanja Je odgova jal rojak Dekleva. Po debati je sprt govoril par besed rojak Rakovščelc in popisal borbo »Istre« za šest strani in pozval navzoče naj se v čim večlem številu naroče na lits in ga točno plačo jelo. Udeležba na sedanjem predavanju je bila’ povoljna, kot na zadnjem predavanju. Predavanje je poselil poleg drugih tudi za naše pravice zaslužen društveni častni član Dr. Emilijan Lllck. Želeti bi bilo. da bi društvo »Soča« tudi v bodoče skrbela za taka predavanja na katerih se bodo sestajala k skupnem sodelovanju tri društva tako »Orjem« Trbovlje, Laško in »Soča«. Največ ja zahvala in pohvala, da Je to predavanje tako lepo uspelo pa gre rojaku Dr, Deklevi iz Ljubljane. — ač. ROJAKI, ROJAKINJE! Spomnite- se vedno in povsod svojega edl-negat glasila, kateri Vas edino obvešča o dogodkih v Vaši prelšnji domovini. Darujte za tiskovni sklad »Istre«. Rojaki ne okleva Ite, zavedajte se. da s tem bo mogoče razširiti list na 6 strani. In ponosni boste lahko, ker boste med tistimi, ki so prlnomnglf k razmahu našega edinega glasila. To je eno. drugo pa je plačujte redno naročnino, kajti list je odvisen od požrtvovalnosti, čitatel jev. kdor ne Plaču k točno lista naj ve, da bo nosil greh na svoji duši, ker Je z neplačevanjem naročnine Pst ugonabljal In naposVd tudi ugonovil. Mar Vas ne bo sram pred naimloišlmi, ko bodo spraševali kje Je vzrok, da ie list propadel. Ne pričakuj, da te list desetkrat opozori na Tvojo dolžnost to stane In kai Ima ifsf o<1 tega če te desetkrat oo/ove mislim, da nfr Vsaka dnifra emigraci la skrbi boli za svoj list kot ml. 70.000 tisoč nas je na ne moremo vzdržati niti enem glasila. Rolakl rolnklnie 1* januar naj bo dan. ko bomo krenili na no-va nota k točnemu plačevanju naročnine in k širjen 1u n a S ega elaslla. Vsak mora do t. aprila 1038 poravnati naročnino rase in preskrbeti vsaj enega novem naročnika. iaoT0 80 i?ìo1c žtlje ob vstopu v novo leto 1938. —— CA. PRIJAVA PRF.TPT.ATP Naši čitatelji mogu pretplatiti svoje prlja-ArnAwJ» v Jm iriS\IUM.araji%JLS4 ieije na na£ Jlst popunivši ovu prijavu. Prljavu odrezati i poslati našoj upravi. — Novi pretplatnik: Ime 1 prezirnu............................... Adresa ...................................... Pretplatio se od ...... do................... Šaljem pretplatu za..................mjeseci putem cek. računa Pošt. šted. broj 36.78S Potpis: SAŽALNICA »OR.TFMA« U N. RADU POVODOM SMRTI NADBISKUPA BAUERA ^ »Orjem« iz Novog Sada poslao ie nadbiskupu dru A. Stepincu ovu sažalnicu: »Organizacija mg oslov ens kili eml"ranatn Iz Istre, Trsta, Gorice I Zadra »OR-FI'M« u Novom Sadu, saznavfii za tužnu vijest o smrti smrti hrvatskog metropolite Preu'vlšenog Nadbiskupa zagrebačkog gospodina dra Antuna Bauera, hita da Vam u ime svote IJnrave I cijelokunnog članstva Izrazi svoje iskrene i najdublje saučeSče. U Velikom nokolnlku je izgubio nas ootlačeni narod n Istri svog nai-večeg zaštitnika, a mi. Istarski emigranti, nećemo nikada zaboraviti njegovu očinsku brigu za svot potlačeni narod, kada je ured nekoliko godina, na dan Svetog Josipa nare-lim svima Crkvama dii tem na5e Domovine, da održe molitve za spasenje i nslnbodlente nnSe brace pod turtHm jarmom. Velikom Poknint-Ru, vrlom rodoljubu neka je u ime svilu nas hvala I vječita slava, e Njegov MaH duh ne-čoni na<^ ,lama i RRd neoslobođjenom bra- SRETNE BOŽIČNE BLAGDANE I NOVU GODINU ŽELE ČITATELJIMA Uredništvo i uprava Zagreb—Ljubljana. »ISTARSKO VEĆE« U ZEMUNU Zemun, dee. 1937. Udruženje Jugoslavena Iz Istre. Trsta, Gorice i Zadra u Zemunu priredilo je 11 decembra o. g- u velikoj dvorani doma »Kralja Aleksandra I« u Zemunu vrlo uspjelu zabavu »Istarsko veče« sa koncertnim dijelom, tombolom i plesom, uz sudjelovanje Hrvatskog pjevačkog društva »Tomislav« i Jugoslavenskog Akademskog pjevačkog društva«. U dupkom punoj dvorani naš poznati nacionalni radnik i književnik g. Milan Marjanovič, šet centralnog presbiroa u penziji, održao je vrlo slikovito predavanje o Istri, koje je grad (austro saslušalo sa velikom pažnjom, a u kojem je govornik vrlo lijepo ocrtao Kronološkim redom historiju Istre od najdavnijih vremena i seobe Slovena na ovamo, te kulturni ekonomski 1 prosvjetni razvitak našega naroda i njegova stradanja. — Na kraju govora govornik je bio pozdravljen dugačkim aplauzom. Jugoslovensko akademsko pjevačko društvo i Hrvatsko pjevačko društvo »Tomislav« otpjevali su po dvije pjesme gromko pozdravljene od strane gradjanstva. Naš istarski narodni »Balim« u narodnim nošnjama izazvao je u saii urnebesno pljeska-nje i klicanje, tako da je morao biti ponovljen poslije čega je i opet nastalo dugotrajno pljeskanje. Recitatori pjesama »Soča« od Simona Gregorčiča i »Mojoj Istri« od Rikarda Kataliniča Jeretova bili su takodjer gromko pozdravljeni. Prilično bogata tombola razgraoljena je za trenutak. Poslije programa nastao je ples, te je cijelo veče proteklo u znaku svečanog raspoloženja, veselja i pjevanja. Zabava je trajala do 4 sata ujutro. Za ovako sjajan usp.jeh ove naše priredile u prvom redu zahvaljujemo gradjanstvu grada Zemuna, koje u svakoj prilici pokazuje duboku ljubav za našu porobljenu braću, zatim gospodinu Milanu Marjano’icu vrijednom sinu našeg naroda. Najtoplije se zahvaljujemo Jugosiovcnskom akademskom pjevačkom društvu I Hrvatskom pjevačkom društvu »Tomislav«. koja su nas na ovoj priredbi svojim sudjelovanjem izvolita počastiti. Specijalno se Zahvaljujemo »Ratari Kli’bu« iz Beograda, koji Je kao dobrovoljni prilog darovao 200 dinara, apotekaru g. Ivkoviču iz Zemuna, koji je darovao 90 dinara i svima ostalima plemenitim darovateljima. Zahvaljujemo se u isto vrijeme i Udruženju »Istra. Trst. Gorica« Iz Beograda, koje Je uložilo mnogo truda za izvedbu »Balumu i za nabavku narodne nošnje. NOVI ODBOR KLUBA JUG. AKADEMIKOV IZ TRSTA, (»ORICE IN ISTRE V LJUBLJANI Ljubljana dee. 1937. Na XIV. rednem občnem zboru, ki se je vršil 18. t. mj bll je Izvoljen sledeči vdbor : Predsednik Šavli Oskar, cand. phil., podpredsednik Simčič Gabrijel, cand. phil., tajnik I C e r m - 1J Samo, stud tehn., tajnik II. Engelman Miran, etud. tehn., blagajnik Pavlovič Meri. cand. phil., gospodar Filipčič Bojmir, stud. tehn., knjižničar Be-nlč Mavra, stud- iur., brez portfeja Možina Dušan, stud. med., Lemut Janez, cand. phil., revizorijl Turk Rado, cand iur., Obad Miro, absol. iur., Bačič Boris. cand. phil. NAB A VITE SÌ KALENDAR »SOČA« ! SREČNE BOŽIČNE PRAZNIKE IN Na VO LETO ŽELITA ČITATE-LJEM Uredništvo in uprava Zagreb—Ljubljana 'J fVm» „i&AKE" N. N. — Sušak N. N. — Sušak D. N. — Sušak N, N. — Sušak U prošlom broju obja vij eno Din Ukupno Din 41.745.60 »ZA ROJAKA RUDARJA« M. F. — Ljubljana . . . Din 100.— IZ UPRAVE Povjereništvo za naš list preuzeo je za Split i okolicu gospodin Petar Zubin — Split, Rokova 18. , . Molimo sve pretplatnike jz Splita i okolice da izvole gornje uzeti do znanja te da se u svim stvarima lista obraćaju na pcmenutog gospodina. Slijedeći broj našega lista izlazi 7 januara. Mnogo priloga nismo mogli objaviti. Nekoji su kasno stigli, nekoje smo morali izostaviti radi pomanjkanja prostora, a neke iz drugih razloga. Molimo saradnike da to uvaže. PRIMJER G. S. D. Alexander, industrijalac iz Zagreba, poslao nam je kao svoj božični prilog 500.— dinara u fond našega lista. Gospodinu S. D. Alcxanderu najljepše zahvaljujemo! Ugledali se i drugi naši prijatelji u ovaj lijep primjer. TEOKAROVIC JE USPIO DA STVORI PO KAKVOĆI I FINOĆI ŠTOFOVE KOJI SU POTPUNO JEDNAKI ENGLESKIM! Kada bi za osnivanje ! vodjenJe tvornice finih vunenih tkanina Mo dovoljan satno kapital imali bi u našoj državi nekoliko takvih Industrija, jer bi se za njih našlo dovoljno kapitala. AH kod proizvodnje vunenih tkanina, naročito stolova za muška odijela i kapute, kapital Igra podredjenu ulogu. Na prvo mjesto dolaze sprema i iskustvo bez kojih je osnivanje 1 vodjenje jedne takve industrije posve Isključeno, odnosno osudjeno na propast. Zato nije nimalo neobično što u našoj državi Imamo svega jednu vodeću tvornicu vunenih tkanina, koja se može staviti u red inostranih fabrikata, a koje su doskora isključivo opskrbljivale naše tržište finim štofovima. Industrija vunenih tkanina VLADA TEOKAROVIC I KOMP. U PARAĆINU je pionir naše tekstilne industrije. Dvije generacije Teokarovića zanosile su se idejom stvaranja moderne, svjetskog hijerila tvornice, koja će uvoz finih štofova za muška odijela i kapute učiniti izlišnim. Koliko je trebalo prebroditi raznih poteškoća svake vrste ne ćemo istraživati, jer je to već stvar prošlosti. Sadašnjost i stvarnost je medjutim ova: Najmodernija industrija vunenih tkanina u našoj državi, po svom programu rada, obimu i po uredjaju, to je zacijelo TEOKAROVIĆEVA TVORNICA. Kao najpouzdanije mjerilo i najbolji dokaz služe proizvodi ove tvornice svi po redu, a naročito štoiovi, koji su kruna Teokarovićeve produkcije. I naj- veći optimista teško je mogao vjerovati, da je, kraj današnjeg stanja^aše Industrijalizacije, moguće stvoriti kod nas tkaninu, koja Ima sve (naglašujem: sve!) odlike najboljeg engleskog štofa. Medjutim što su mnogi nemajući Iskustva besplodno i bezuspješno pokušavali, stvorio je Teokarović: ŠTOF, KOJI UJEDINJUJE SVE KVALITATIVNE I ESTETSKE OSOBINE NAJBOLJEG ENGLESKOG ŠTOFA, A ČIJA JE CIJENA PRISTUPAČNA SVAKOME. NI vlasnicima ni upravljačima INDUSTRIJE VUNENIH TKANINA VLADA TEOKAROVIĆ I KOMP. U PARAĆINU, ne bi uspjelo stvoriti tako visoku kakvoću svojih proizvoda — ma kolikim kapitalom raspolagali! — da nisu ve- liki dio svog života proveli po najčuvenijim tvornicama u tekstilnim središtima Engleske, Belgije I Francuske, gdje su akumulirana stogodišnja iskustva tekstilne produkcije. Tek tako osposobljeni primjenom lične prakse I Iskustva bili. su u stanju stvoriti štol, kojim se danas pravom mogu ponositi. Medju-tim Iako su postigli ono za čime su težili oni danas još većim marom I bud-nijom pažnjom prate englesku produkciju štoiova te idu u korak s njom, a negdje čak i prednjače. U skladu sa kakvoćom proizvoda ie i organizacija poslovanja i savršen red, koji vlada u tvornici, koja — smještena u odlično njegovanom parku — ne ostavlja utisak zadlndjene i tmurne tvorničke zgrade, već otmjenog hotela velikih razmjera. GRAPJEVNO PODUZEĆE Boren OVL. GRADITELJ Sušak NAJLJEPŠI OMLADINSKI ROMAN JE „BRATOVŠTINA SINJEGA GALEBA" I NAJPRIKLADNIJI JE DAR OMLADINI. J U tom romanu su opisane pustolovine šestorice dječaka s jedno« dalmatinsko« otoka. Roman je visoke umjetničke vrijednosti. Napisao «a je slovenski pisac Tone Seliškar, a na hrvatski «a ic preveo Tone Peruško. Ilustracije u tekstu su od Alberta Sirka, a naslovna strana u bojama od Ivo Režeka. Tvrdo je ukoričen, a stoji u knjižarama 25 din. Ko «a naruči poštom preko naše uprave mora poslati još 1.50 din za poštanske troškove. PRIMORKA, strogo zanesljiva, do 32 let stara, ki je nekoliko vajena gosftilne in navadne kuhe, se išče. Ponudbe pod »Strogo zanesljiva« na upravo »Istre«, Ljubljana, Erjavčeva cesta 4a. MATE SCURIC BRIJAČ SUŠAK Novo preuredjena radnja JOSIP SMERDEL TRGOVINA DELIKATESA I AUTOMATSKI BUFFET SUŠAK TELEFON BROI 85. KONAC JE GODINE! NE ZABORAVITE PRETPLATU! SJETITE SE FONDA! U BORBU ZA NAŠU ISTRU! DŽEPNI KALENDAR IZBJEGLICA IZ ISTRE, TRSTA I GORIČKE ZA G. 1938 )) SOČA (( ZA G. 1938 Izdanje Saveza jugoslovenskih emigrantskih udruženja. Naklada konsorcija lista »Istra« u Zagrebu. Cijena 8.— dinara, sa poštarinom 8.50. Uvezan u platno. Mno«e korisne upute za emi grante. Naručuje se u upravi našega lista u Zagreba i u podupravi u Ljubljani. — Dobije se i kod emigrantskih udruženja. v' + OKTAVIJAN SEPIC Mesnica i prodaja suhomesnate robe SUŠAK Telefon br. 369 SLOVENCEM V ZAGREBU SE PRIPOROČA DOMAĆE SLOVENSKO PODJETJE „BRUNSWICK” Pariški Modelsaloo, Ilica 54, I. kat, ZAGREB Izdeluje po meri in najmodernejših modelih tvrdke »Brunswick« — Pans vso moško in žensko garderobo po sledečih cenah: fazona moške obleke Din 350.—, suknje Din 300.—. damskih plaščev (model) Din 200.—, popravila od Din 80,— dalie, obračanje obleke ali suknje Din 250.— Naročnike v provinciji na željo po-setimo z vzorci, vsa naročila iz pro-vinciie za obračanje in modeliranje oblek izvršujemo z obratno pošto. m Mikuličić i Kulaš SUŠAK TRGOVINA MIRODIJA, BOJA I LAKOVA PARFUMERIJA RAJMUND KOVAČIČ Trgovina mješovite tobe L U K E Ž I Telefon br. 24 Gostionica „K R K A“ ZAGREB, PETRINJSKA ULICA BR. 53 preporuča svoja Izvrsna dalmatinska 1 domača vina, kao i kuhinju. Domači, dalmatinski i srpski specijaliteti. Ručak sa kolačima po izboru Din 10. Sve vrsti morske ribe, pršut, paški sir, prošek, užički proizvodi kajmak, čevapčiči, ražnjići itd. Od Nove godine svaku večer dalm. mlado pečeno jagnje. Vino u lokalu po Din 10, preko ulice na više od lit. 5 po 7.50. Braća Marčelja VELETRGOVINA ZEMALJSKIH PROIZVODA I KOLONIJALNE ROBE Telefon br. 38 SUŠAK pošt. pret. 181 VLASTITI MLIN Stan. ŠKRLJEVO, tei. BAKAR 17 ĆSOOOOOOOC’OOOOOOOOOOOOOOOOOOO,,, KNJIŽARA I PAPIRNICA „NARODNO PROSVJEĆIVANJE" SUŠAK ISTARSKA ULICA 1 Povjereništvo knjiga »Vodnikove Družbe« i pisaćih strojeva »Mercedes«. ^OC»C>0000<>0<^ «POKUCTVO RUDOLF SOTLAR SUŠAK, Istarska br. 5 Najmodernije, najsoliđnije i najjeftinije. — Veliki promet, mala zarada omogućuje najsolidniju podvorbu. Sobo-pismoslikarska i ličilačka radiona KOPRIVNIKAR SUŠAK TRGOVINA MANUFAKTURNE, KRATKE I PLETENE ROBE VELIKI IZBOR! NISKE CIJENE! UBERAI BROMNIĆ Ilica 92 - ZAGREB - Vlaska 89 SLAVAN RIBARIČ Galanterija, pletenine, nogavice, čipke, parfumerija, papir 1 t. d. MARIBOR GLAVNI TRG 14 (ROTOVŽ) SOLIDNA POSTREŽBA! NIZKE CENE! * ALBERT VICEL, MARIBOR TRGOVINA Z KUHINJSKO POSODO, PORCELANOM IN STEKLOM MIRKO TURATO AGENTURNO - KOMISIONALN1 POSAO ŽITARICA I MASTI SUŠAK Ružićeva 23 Telefon 36 TRGOVINA I PARFUMERIJA „IBIS" SUŠAK TRG KRALJA ALEKSANDRA 2. Sapunara „R e čin a” Ing. Konrad Mohovič Sušah „RESTAURACIJA ” „JAtUJE" ZÀGREB, Nikolićeva ul. 7 Telefon 61-27 Preporuča svoju odličnu ko-štu i prvorazredna vina. PRIMAJU SE ABONENTI! Ludvik Bratoš sladoledoma i slastičarna Sušah Tyrseva ulica 13 Galović Juraj SUŠAK TELEFON 196 Brzojav: SVEVOĆE Uvoz, izvoz južnog suhog i svje-žeg voća i zemaljskih proizvoda. Pavao Vrbljanac Soboslikarska radionica SUŠAK Šet. Prest. Petra br. 16. Sve za udobnost Vašeg doma ! Tonu' načelu posvećen |e čitavi III. kat naS« robne kuće! Bo 32 Olpmanl, Bo 33 Ofomar> kauči, modem iVi oblika, presvuu čeni modernim Din Bo 34 Otoman-kauči, sa policom I okruglim Jastukom za ukras, presvučeni tkaninama najmodernijih Ot'n Bo 35 Moderan kauč, sa ormarićem i okruglim ukrasnim jastukom, prvorazredna izradba, u Din raznim oblicima, , Q_-počam od I.tSO.* Bo 36 Otoman pokrivači, u raznim modernim bojama i uzor- Din cima, komad počam od Bo 37 Otoman pokrivači od pllSa, u raznim bojama i uzorcima, komad počam od Din 430.- Bo 38 Ukrasni Jastuci, u raznim bojama i sa različitim ukrasima, komad počam od Din 65— Bo 39 Garniture za spavaće sobe, sag sa dva preslirača, počam od Din 260- Bo 40 Sagovi za ifrapac, moderne boje I uzorci, u svim veličinama, počam Od .'...L- Din 130- Bo 41 Sagovi, od buklea, velerà i pliša, u Din veličini 200X300 cm, počam od ®56«— u veličini 250 X 350 cm, počam od Din 1.000.. Bo 42 Zaslori, gotovi, u velikom izboru i po najnižim cijenama. Bo 43 Tkanine, za .navjese i pokućstvo, u svim bojama, u velikom izboru. Robna kuća Ilica 4 i 6 Razgledajte našu bogatu izložbu božićnife darova ili zalražile naš besplatni Božični katalog. TRANSPORTNO I OTPREMNIČKO PODUZEĆE S. SPITZER NASLJEDNIK HINKO BIELITZ Telefon 55-39 ZAGREB Ilica br. 16 ISTRANI! Sve odjevne predmete, cipele, sve vrsti štofova kao i ostala manufakturna, kratku i pletenu roba možete nabaviti az znatan popast kod TRGOVAČKE KUĆE R. MARĆELJA ZAGREB, Petrinlsha 67 ŠTEDIONICA SAVSKE BANOVINE U ZAGREBU (Prije Oblasna Štedionica) OSNOVANA 1927. GODINE GAJEVA ULICA BROJ 2a TELEFONI: 32-56 i 99-10 Podružnica NOVA GRADIŠKA Ispostava CRIKVENICA ULOŠCI NA ULOŽNIM KNJIŽICAMA Din 51.000.000 ULOŠCI NA TEKUĆIM RAČUNIMA .. Din 65,000.000 PRIMA ULOŠKE NA ULOŽNE KNJIŽICE I TEKUĆE RAČUNE DZ 4% KAMATA GODIŠNJE SLOBODNO I 4% % KAMATA GODIŠNJE VEZANO NA TRI MJESECA. POSEBNA JE GRANA POSLOVANJA REDOVITA VEZANA ŠTEDNJA NA PET I VIŠE GODINA UZ 5% KAMATA GODIŠNJE I OSTALE NAJPOVOLJNIJE UVJETE. ISPLATU SA TEKUĆIH RAČUNA I ULOŽAKA OBAVLJA ODMAH I NAJKULANTNIJE PODJELJUJE VJERESIJE SAVSKOJ BANOVINI, OPĆINAMA I GRADOVIMA ZA PODIZANJE BOLNICA, ŠKOLA, VODOVODA, ELEKTRIČNIH CENTRALA ITD. — TE ZEMLJIŠNIM ZAJEDNICAMA I IMOVNIM OPĆINAMA, ZATIM HRVATSKIM SELJAČKIM I SRPSKIM ZEMLJORADNIČKIM ZADRUGAMA. NADALJE PODJELJUJE KREDITE PRIVATNICIMA NA TERITORIJU SAVSKE BANOVINE UZ HIPOTEKARNO JAMSTVO - TE NAJPOVOLJNIJI KAMATNJAK. SAVSKA BANOVINA PREUZIMA ČITAVOM SVOJOM IMOVINOM I PRIHODIMA NEOGRANIČENO I NEOPOZIVO JAMSTVO ZA SVE OBAVEZE ŠTEDIONICE SAVSKE BANOVINE U ZAGREBU, A NAPOSE ZA ULOŠKE I NJIHOVO UKAMAĆENJE. Brodarsko akcionarsko društvo »OCEANI A«-Su šak Podržava slijedeće redovite pruge: I. Jadran - Španija - Nord Afrika - Kanarska ostrva i povratak Polazak iz Sušaka, Šibenika, Splita i Dubrovnika 2 za: Barce-lonu. Valenciju, Oran. Casablanku, Teneriffe i Las Palmas, tičući po potrebi i druge luke u pravcu pruge. II. Jadran - Marseille - Španija - Maroko t povratak Polazak iz Sušaka, Šibenika, Splita i Dubrovnika 2 za: Marseille, Barcelonu, Valenciju, Alicante, Oran i Casablanku, tičući po potrebi i druge luke u pravcu pruge. IO. Jadran - Malta - Nord Afrika - Valencija i povratak Polazak iz Sušaka, Šibenika, Splita i Dubrovnika 2 za: Maltu, pravcu prugr * Valenciju, tičući po potrebi * druge luke u IV. Jadran - Nord Evropa i povratak Polazak iz Sušaka, Šibenika, Splita i Dubrovnika 2 za: London, Anvers, Amsterdam i Rotterdam tičući po potrebi i druge luke u pravcu pruge. Za sve informacije obratiti se na upravu društva u Sušaku, tei. 131 i 323 aia RUDOLF KOMPARA SPLOŠNO MIZARSTVO Moderne notranje opreme sob — salonov — pisarn — portalov in stavbena dela Zaloga pohištva lastnoročnih izdelkov MARIBOR ALEKSANDROVA CESTA 48 ^<><><><>O<>><>OO<><>OO<>O<><>0O<><>v Obućarska radionica cipela IVAN KOMEN SUŠAK Trsatske stube broj 2 HOTEL „JADRA N“ SUŠAK TELEFON BROJ 120 TOPLE MORSKE KUPKE Upozoravam svoje prijatelje i znance, da sam u Zvonimirovoj ul. 30 otvorio Trgovinu manufakturnom MUranmHHnBHBOHBMUHBKI kratkom i pletenom robom Nastojat ću, da cij. mušterije velikim izborom i solidnim cijenama podvorim na potpuno zadovoljstvo. Jedan posjet isplatiti će Vam se! Preporuča se ,,JUNO“ Eduard Frančišković ZAGREB Zvonimirova ul. 30 TUDI VI RABITE Stroje za obdelovanje železa in lesa, žage, kamnolome itd. Motorje za vsako napetost, za bencin, surovo olje itd. Poljski železniški materijal Tračnice, kretnice, okretnice, (Muldenkipper) normalne železniške tire. Traverze gradbene kotno železo, (Fisch-eisen), betonsko železo, pločevine. Transmisije Ležaji itd. Cevi za ograje, vode. Vse dobite kot priložnostno priliko rabljeno vendar popolnoma ohranjeno. Raznovrstne kovine pri Justin Gustinčič-u, Maribor TELEFON 21-30 mehanična delavnica Tattenbachova 14, Kopališka 19, Frančiškanska 20. O potrebi vprašajte, s tem si prihranite Vaš denar AUTOMEHANIČKA RADIONA I GARAŽA JADRAN" Julijan Jerina, Sušak RUŽIĆEVA UL. 23 - TELEFON 89 Vrši popravke svih vrsti motora. ----- -- — '«.I'- » »'J*.* V.W bi t k/CTJI ovakve Jake 1 riilobne cipelice, kote će njihovoj mVi dosti dati Jo9 vISe draži. Izradlese su od finog boksa u smeđjoj boji sa ukrasom od semiša na vczlvu/ije. Izdržljive I Jake a Ipak lagane visoke ržpclc za djećake Iz smedjef boksa sa čvrstim kožnim UJonom. Tople dječje cipele, Izradjene od fine kože toulo postavljene 1 opšlvene sa finim peicom. TJ ovij m cipelama biti če Vam noge kao ui peči. Izradjene su od toplog »ukna 1 opšlvene kožom Elegantna damska polucipela od finog laka I sa solidnim ukrasom. Vaša noga će n ovim cipelama izgledati savršeno elegantna. Elegantne damske snježne Ipele sa ukrasom, zakopčavaju &e sa dva »NAS PONC<3«. Elegantna na fera livena lak cipela za gospodu Za ples uz smoking i frsk najpodesmle su. Fina Izrada I solidan ukras garantiraju za njeno eleganciju. Ka i.i ure su potrebne svakom čovjeku. Čuvaju Vas, žene 1 djecu od vlage I prehlade. Muške Din 39.— " Lio 29, dječje Din 19.— 1 ženska Lijepa muška cipela izradjena od finog govedjeg boksa sa Jakim kožnim 'Ijonorr na roni šlveua. Praktičnu za svaku priliku. -■ •IlSI ŠPECERAJ, DELIKATESE CABRO FEREK ZAGREB, Zvonimirova 44 Prima banatsko brašno, dalmatinsko ulje i t. d. GRADSKA ŠTEDIONICA U SUŠAKU Brzojavi: Gradska štedionica — Telefon 2-14 Prima uloške na štedne knjižice i u tekućem računu uz najpovoljnije uvjete. - Podjeljuje zajmove uz hipotekarno, nijenbeno i ino osiguranje. Za sve obveze jamči općina grada Sušaka ZALAGAONICA Daje zajmove na dragocjenosti. Ureduje od 8-12 i pol i od 16 do 17 sati. r'JL AGENTURNA I KOMISIONARNA TRGOVINA ŽITARICA I SVIH ZEMALJSKIH PROIZVODA UJEDNO OBAVLJA PREVOZ TERETNIM AUTOMOBILIMA „AUTOPREVOZ" s U S A K TELEFON BROJ 124 i 437 ANTON RUBEŠA TRGOVINA DRVA, UGLJENA I GRADJEVNOG MATERIJALA SUŠAK TELEFON BROJ 67. »Istra« izlazi svakog tjedna o petak. —Broj čekovnog računa 36.78». — Pretplata: za čijem godino 48.— din., za paia godine 24.— um., za inozemstvo dvostruko ». anioni»,, » na godina. — Oglasi se računam po cjeniku. Jugoslovenske štampe d. d_ Zagreb MasarvsnrVkova 28a. U. broj telefona «7-80. — Za mednistvV odgoJura iv an stahi Ann.Sf. rova ulica 48. IU. kat. - Tisak: Stečajnimi — Vlasnik i izdavač: Konzorcij »istra., Makoća uUca broj 28a. - Za tiskani odgovara Rudou PouSone, Agreo .uA ora? SE