MODERNA KNJIŽNICA w tu ZOFKA KVEDER HANKA RATNE USPOMENE TISKOM HRVATSKOG ŠTAMPARSKOG ZAVODA D. D. U ZAGREBU. SVEZAK 50.-51. 41713 Ovaj je roman i na gradom i ; rukopisu nagradila MATICA HRVATSKA Bubanovičeve zaklade za godinu 1916. 41713 •+2-C. Z/fO, Soa prava pridržana PREDGOVOR. O vaj sam roman pisala godine 1915. Pokušala sam, da ocriam tadašnje raspoloženje iza fronte, osječaje, bojazni, jade, strah i nemočno ogor¬ čenje, što je tada mučilo naše duše. Rekla sam toliko, koliko sam mislila, da se u iznimnim prilikama uopče može reči. Nišam pisala to za sebe, nego za javnost, itoudrugojratnoj godini — to treba da se uvaži. Nadala sam se, da če knjiga ipak prije izači, negoli tek sada. Rat j oš uvijek bijesni. Ipak se mnogo toga premije- nilo od onda. Istina, bijeda je naša još veča, oskudica iza fronte strašni j a. Predstoji nam teška četvrta, gladna ratna zima. Porasle su naše patnje — ali su nam zato porasle nade. Doči če bolji dani! Spas! Iza iskušenja sloboda svima nama! Vjerujem, čvrsto vjerujem, da je taj rat, u kojem još uvijek ginu ljudi, posljednji rat ljudske povjesnice. Vjerujem, da nijedan narod nije uzalud prolijevao svoju krv. Ni Poljaci, a ni mi Jugoslaveni. U Zagrebu, dne 1, decembra 1917. Zofka Kveder. Oktobar 1914. Prijatelju, prijatelju! Gdje ste? Gdje neka Vas traže moje misli? Ah, ja sam tužna i potištena. Došao je velik potop i sve je zalio svojim mutnim vodama. Neko čudo me spase, baci me natrag kuči, na moje mirno zeleno malo ostrvo. I ja sada stojim tu i čekam, da padnu vode i da se otvore putovi, slobodni putovi na sve strane svijeta, po kopnu i po mo- rima. Do brade moje, do sestara mojih i do Vas, prija¬ telju! Ali uzalud čekam. Duboka je šutnja medju nama. zagonetna i puna tajna. Tu je kod mene takova neopisivo bogata jesenska lje- pota. Loža po brdima žuti, a tamo gore na udaljenijim bregovima poput čarobne slike tamne se podižu šume pod svijetlim visokim nebom. Nikakvoga nema vjetra, nema glasa, nema jeke. Mirna je sva bašča, a vazduh mekan i krotak, kao nježno milovanje. Mravi seču po drvenom stolu; kasno neko jesenje cviječe, ili možda trava, slatko miriše. Sve je kaošto bijaše uvijek, lane i preklane i prije pet, prije deset godina. Samo je srce moje nemirno i plaho, i ne vjeruje, ne vjeruje više blagoj, sanljivoj idili oko mene. Oči zure nekamo daleko, daleko; sve moje biče siuša, ne bi li začulo nešto, — grozovitu neku jeku. Digle se granice, što ih zacrtaše na zemljovid modrim, žutim i crvenim bojama učeni ljudi, da se djeca nauče u školama razlikovati zemlje i države; digle se granice do neba visoko. Nista ne propuštaju, niti ptice preko ne lije- taju, nikakovi pozdravi preko ne sižu, čak i misli stanu pred njima umome i smetene. Rat je! Na onim granicama, koje nije prije oko ni •opazilo, skupili se ljudi s jedne i s druge strane i biju S užasne i krvave bitke. I kao nemilosrdan nož zasjeklo se nešto duboko u naš narod i razdijelilo nas u prijatelje i neprijatelje. Tamo Varšava, ovdje Krakov. Na našem se srcu biju dva carstva za pobjedu. Bože, prijatelju, zar još nisu dosta suza prolile naše majke u dugiin stolječima naše prošlosti? Zar još nije proteklo dosta naše krvi u ratovima, što su prohujali nad našim domovima od sjevera do juga, od istoka do za- pada?! Bože, koliko smo žrtvovali u svakom stolječu za naše-nade, kojima nema ispunjenja! Jadni moj rode, jadna moja Poljska! Prijatelju! Otac moj bijaše iz Varšave, a moja majka iz Tatre . . . Kako da moje srce sudi sada izmedju prija¬ telja i neprijatelja?! Kao ptice izlet jeli smo iz našega gni- jezda na sve strane. Dva brata i dvije sestre ostadoše prijeko kod očeve porodice, a mene i dva mladja brata povela je majka poslije očeve smrti sobom u svoju do- maju i mi zavoljesmo ovu zemlju iz sve duše. Jao, a sada su moja brača na jednoj strani, drugi na drugoj! A i Vi, prijatelju, i Vi ostadoste prijeko. I Vaša je majka prijeko, Vaš otac, Vaša brača. Komu da zaželi moje jadno srce pobjedu, recite?! Ah, ne ču da mislim na rat. Nista, ništa se ne nadam od rata. Moji poznati, moji ovdašnji rodjaci, svi se na- daju nečemu, svi očekuju od pobjede naše države probiti i koristi za naš jadni narod. Sanjaju o novoj Poljskoj, sa- njaju o našem potpunom ujedinjenju i oslobodjenju. Ali ja ne vjerujem ni u što. Svatko se bori samo za sebe. Mi smo na jednoj i drugoj strani samo podanici, koji imaju da slušaju, a ne odlučuju o sebi i svojoj sudbini. Moj muž je Nijemac, ta znadete to. Da sam ga lju¬ bila i štovala, znadete takodjer. Istina, nije sve onako medju nama, kako bi trebalo da bude. Nikada Vam nišam to kazala, ali možda ste to slutili. Znate, prij>atelju, nisu to samo duge godine braka, koje čine da izblijedi medju- sobni čar. Mnogo sam puta o torne razmišljala, zašto je toliko tudjega medju nama; toliko šutnje. Ja često, pre- često ne razumijem njega, a stite za me i ne jedite, ni pijte za tri dana, ni dan ju, ni noču; i ja ču sa svojim djevojkama postiti takcdjer, pa ču onda otici k čaru, ako i nije po zakonu, i ako poginem, pa neka poginem, — jer ne bijaše zvana k čaru, a ko bi god, čovjek ili žena, ušao k čaru unutra u dvor, ne buduči pozvan, jedan je zakon za nj, da se pogubi. »A treči dan obuče se Estera u carsko odijelo i stade u trijemu unutrašnjega dvora carskoga prema stanu ca- revu. »I kad car ugleda caricu Esteru, gdje stoji u trijemu, ona nadje milost pred njim. »I reče car Esteri: šta želiš, carice Estero, dat če ti se; i šta moliš, ako je i do polovine carstva, bit če. »Tada odgovori carica Estera i reče: ako sam našla milost pred tobom, čare, i ako je čaru ugodno, neka mi se pokloni život moj i narod moj na moju mclbu. »Jer smo prodani ja i moj narod, da nas potru, pobiju i istrijebe. »A car Asvir progovori i reče carici Esteri: tko je taj i gdje je taj, koji bi se usudio tako činiti? »A Estera reče: protivnik i neprijatclj ovaj je zli- kovač Aman. 18 »I car reče: objesite ga. »Po tom Estera opet govori čaru i padnuvši pred noge ^njegove i plačuči, moljaše ga, da ukloni zloču Amana Agageja i misao njegovu, koju bješe smislio na Judejce. »I reče: ako je ugodno čaru i ako sam našla milost pred njim, i ako je pravo pred carem i ako sam mu mila, neka se piše, da se poreku knjige, u kojima je misae Amana Agageja, koje je raspisao, da se istrijebe Judejci, što su po svima zemljama carevima. »Jer, kako bih mogla gledati zlo, koje bi zadesilo moj narod i kako bih mogla gledati, da se potre rod moj?« Ah, prijatelju moj, slušajte, slušajte: »Jer, kako bih mogla gledati zlo, koje bi zadesilo moj narod i kako bih mogla gledati, da se potre rod moj?« Car Asvir je dozvolio Esteri i Mardoheju, da rade u ime carevo, kako im se čini, i dade im svoj prsten, da njime zapečate knjige i zapovijedi narodima carskima. A Estera i Mardohej javiše namjesnicima i knezovima i upra¬ vitelj ima po zemljama: »Da je car dopustio Judejcima, što su u kome god gradu, da se skupe i brane život svoj, da potru i pobiju i istrijebe svaku vojsku kojega mu drago naroda i zemlje, koji bi udarili na njih i djecu njihovu i žene njihove, a imanje njihovo da razgrabe. U isti dan po svima zemljama čara Asvira, trinaestoga dana mjeseca dvanaestoga, koji je mjesec Adar. »Skupiše se Judejci u svojim gradovima po svima zem¬ ljama čara Asvira, da dignu ruke na one, koji ini tražahu zlo; i niko ne mogaše stajati pred njima; jer strah od njih popade sve narode. »I pobiše Judejci sve neprijatelje Svoje mačem i po- trše i istrijebiše i učiniše, što htješe, od nenavidnika svojih. »I u Susanu carskom gradu ubiše Judejci i istrijebiše pet stotina ljudi. Deset sina Amana sina Amedatina po¬ biše, ali na plijen ne digoše ruke svoje. »A ostali Judejci, koji bijahu po zemljama carevima 19 skupiše se, da brane život svoj i da se smire od neprija- telja svojih; i pobiše sedamdeset i pet tisuča nenavidnika svojih; ali na plijen ne digoše ruke svoje.« * * * Prijatelju, jeste li culi: »Jer, kako bih mogla gledati zlo, koje bi zadesilo moj narod, i kako bih mogla gledati, da se potre rod moj?« Što de biti od našega naroda, recite mi? Ved se treci mjesec pale naša sela, vec se treci mjesec ruše naše kuce, da se preko njihovih ognjišta grade streljački jarci, a siročad poljska luta zemljama carskima i po tud jim pragovima čeka milostinju. A u našim vremenima nema u našem narodu lij epe Estere, da se ulaska čaru Asviru mjesto neposlušne Astine i da spasi rod naš. Poljski narod nema mudroga Mardo- heja, da ga ujedini i vodi. Tri se čara trgaju za naše ruho, tri države ratuju na našoj zemlji za naše gradove i naša sela, naše rijeke i naša polja. I gaze je, pustoše, U trim taborima služe Poljaci, jedan brat vidi spas na desno, drugi na lijevo i velika je smutnja u našem narodu. I nesamo od tudjih ruku, nego i od vlastitih pogibaju sinovi poljski, Jer sin ide na oca i brat na brata, takova je naša sudba i takova je zapovijed onih, koji nad nama vladaju. Što če biti od nas, prijatelju moj?! Što če biti od Poljske? Poljska — prazna je to riječ, bez sadržaja i bez te¬ melja! Poetični pojam bez zbilje. Jer dugo več nema Poljske. I možda je nikada više ne če biti.. . I bit* čemo kao Judejci bez zemlje i bez kučišta, bez domovine. Bit čemo bez prava i prezrem kao i oni. I rasut čemo se po Evropi i po svijetu, kako su se Judejci rasuli medju tudje narode, svima na teret i smetnju. I još više če gospodara gospodariti nad nama i još manje če vrijed- diti poljska krv i poljska riječ. Jao nama, prijatelju, jao nama! Došli smo pod noge velikim narodima i ne možemo, da ustanemo. Bili smo kao lakouman gospodar, koji je po- 20 tratio svoj imutak i svoje pravo i ostao kod novoga gazde kao sluga na svome domu. Mora da sluša, kako mu se zapovijedi. Mora da radi, ali ne više sebi u korist. Dugo več bolujemo, dugo veš zahirujemo. Nestaje nas, drobimo se, polagano, ali postojano. A sad je došao vihor, koji vitla Evropom i Bog zna, što če ostati od nas, kad se sve utiša. Što če nam dati, što odnijeti? Prijatelju moj, bez smisla je ovo moje razmišljanje, ali ne mogu da ga se okanim. 21 Novembar 1914, Gusta, bijela magla nalegla se na moje prozore, Tajin- stveno me gleda svojim slijepim, neugodnim očima. Sve u kuči šuti. Moje kčeri odvezao je muž rano u grad. Nikoga nema u sobama u gornjem spratu, Dugo sam sjedjela kod prozora i zurila u maglu. Mo¬ rala sam da gledam u nju. Pogled se utopi u nju, traži nešta, a ne nadje ništa. Podmukla je i zla. Bez glasa. Mrtva je i neprijateljska. Zlobno čeka i šuti. Što se krije u njoj? Naslonila sam čelo o staklo prozora i gledala u nju, I bilo me strah, Kamo siže, što sakriva? I zašto toliko šuti? Tako zlo šuti. Kad ona legne na prirodu, sve zaguši, umrtvi. Gluha je, prazna. Sve ugasi pred očima. Izbriše svu ljepotu, otme svu slobodu. Moj pogled može da dopre daleko, kad je nema, preko brda visoko i daleko do gora, ili preko rijeke i ravni do grada, što se gubi u daljini. A magla sve pre¬ krije, sve zastre, izbriše. Nametljiva je. Hladno i drsko me gleda kroz staklo. Da otvorim prozor, čini mi se, nagrnula bi i u sobu. I tu bi kod mene utrnula sve boje, zagušila svu ljepotu, pobijelila stijene, umrtvila i oslijepila sve oko mene. Gledala sam je dugo, dugo. I nešto me hladno stislo za srce. Bilo me strah. Steglo mi srce i krv mi udarila u lice. Pošla sam ovamo k pisačem stolu, da i tu opet sjedim bez posla. Jer ništa ne radim, od kada traje rat. Samo čekam, čekam. Od zore do mraka čekam. U noči se pro- budim, zurim u tminu, slušam tišinu i čekam. Čekam, da: se nešto zbude i dogodi. Čekam, da prestane rat. 22 Čekam, da bude mir. Moj muž veli, da sam nervozna. Savjetovao se s mojim liječnikom i obojica zaključiše, da moram i preko zime ostati tu vani. Da ne srni jem u grad. Da ne srni jem da gledam, kako se gura svijet po ulicama, kako prolaze bjegunci. Ne smijem da vidim, kako koraca vojska u rat, ' kako koraca uvijek, uvijek jednom te istom ulicom, širo- kom i ravnom, koja ide od juga prema sjeveru. Ne smijem da vidim ranjenike, što leže po školama, muzejima, u ve¬ likem Narodnom domu, gdje bijaše pri j e čitaonica, pa velika dvorana za koncerte i zabave. Ne smijem da idem na kolodvor, da se pridružim gospodjama Crvenog križa, koje tamo noč i dan kuhaju čaj za ranjenike, što se voze u dugim vlakovima s ratišta u unutrašnjost zemlje. Ne smijem da idem k poznatima, jer su sve žene tužne i za- brinute, jer se boje za muževe, što su odaslani u daljinu, da se bore i biju. Ne smijem da vidim strah žena, kad ne primiše dulje vremena listova s ratišta, listova, ko ji se ne zatvaraju i za koje se ne plača poštarina. I majke ne smijem da vidim, kako plaču i kako se mole za svoje si¬ nove, što su otišli tako naglo, bez pravog oprosta, Ne smijem da vidim mlade djevojke, jer i one se više ne šale kao prije. Otišla su im brača i zaručnici i ne zna se, ko¬ liko ih i tko če se sve vratiti od njih natrag. Htjela sam šilom, da preuzmem kakav posao, ko ji bi bio na korist ovome jadnom puku, što grne preko našega grada ovamo i onamo. Ali moj to muž ne želi. Znate, ozbiljno me voli, pa hoče da se čuvam .. . Dao je znatne svote u dobrotvorne svrhe, i svoju je sestru pozvao ovamo, te je ona sada bolničarka kod ra- njenika i veoma je vrijedna i savjesna, Ona spava u bol¬ nici i samo rijetko, svakih četrnaest dana doveze se s mužem k meni na jedan ili dva sata, toliko radi zraka, koliko zaradi mene. Da se ne kaže, da naša porodica nista ne čini. Moj muž me ozbiljno i iskreno voli i želi, da mi bude dobro... Ali moj me muž ne razuinije. On ne zna, da bi mi bilo laglje, kad bili imala čitav 23 dan posla, od zore do mraka. Teškoga i odgovornega posla, kod kojega se ne može ništa drugo da misli. Da bi mi bilo legije, kad bi me uhvatio vir ovoga silnog uzbudjenog života, što sada težak i bolan vrije u gradu. Da bi mi bilo laglje, kad bih stajala uz krevete muževa, koji bijahu ra¬ njeni u ratu, pa sada pate, a ja bih se trsila, da im po- mognem i da ih podvorim, kako treba. Ili kada bih dijelila jelo siromasima. Ili kad bih u kojem odboru morala da pišem molbe žena za potporu. Svaki bi čas iskrsnulo preda mnom drugo lice, druga sudba. I ja bih samo na to mislila, kako treba da se pomogne ovome, pa ono j. Obukla bih poderano dijete, zalutaloj bih starici našla konačište, ra- njeniku bih oprala noge. Bila bih k o r i s n a. Ali moj muž voli da budem samo njegova žena, pred¬ stojnica njegova doma, majka njegove djece. Ali, znate, naša je služinčad veoma savjesna i vodjenje kučanstva ne daje mi skoro nikakvog posla. A djeca .. . Dosta sam Vam malo pričala o svojoj djeci. Eto, Jadviga bijaše uvijek tako mudra i korektna, te nemam da kod nje išta uzgajam. Ona ima petnaest godina i vje- rujte, več dugo, dugo, još prije nego što je počela hodati m školu, naučila je, da istim onim tonpm razgovara sa mnom, kao i njezin otac, moj muž. S nekim dobro¬ hotnim smiješkom, što ga imamo za ljude, koji su nam simpatični, ali koje ne uzimamo ozbiijno. Ona je veoma darovita. Vi znadete, da sam se rado dičila s njezinom talentovanošču. Ona mnogo uči; teme¬ ljito i sistematično. Baštinila je od svoga oca radinost, energiju i ustrajnost. Ona je u svemu konsekventna i što počne, to i dovrši. Vjerujte, meni imponira njezina čvrsta volja i njezina samosvijest. Gotovo shvačam, kako ne može da osobito respektira svoju majku, kod koje je sve slu¬ čajnost i koja počme stotimi stvari, a svrši tek dvadeset, ko j a radi tjedan dana kao u vatri, slijepo i strastveno, a onda tjedne i mjesece ne napravi ništa. Ona ne razumije takav rad, pa nije ni čudo, da ga omalovažava. Htjela sam, da u njoj prebudim zanimanje za našu povijest i za moje študije. »Historija poljskoga naroda,« rekla mi je, a bilo joj 24 je tek dvanaest godina tada, »to je historija slabiča i ne- odlučnih ljudi, Možda i genijalnih ljudi, ali bez discipline. Nikada nisu znali, što zapravo hoče!« Ah, prijatelju moj, vjerujte, veoma me je to boljelo i ja sam tada pošla u spavaču sobu da se isplačem. Da, moja je Jadviga veoma muara, dobro vidi i ostro sudi. »Znaš, mama,« rekla mi je nije torne po godine, »ti si umjetnička narav. Ovakvi ljudi su kao cviječe u vazama kod svečanosti života, — jedna lijepa dekoracija.« »Ali zapravo suvišna,« osmjehnula sam se. »Da, donekle. Da su svi ljudi umjetnici, bio bi svijet jedna ludnica. Jedino trijezni i savjesni ljudi stvaraju na- predak i drže čovječanstvo na pravome putu. — Ali nemoj biti uvredjena, maman, ja te svejedno volim!« »Svejedno te volim,« rekla mi je. Oca voli više od mene, ja to znam. Njemu ne če nikada kazati, da ga -svejedno« voli. A Stazika? Stazika ima sada dvanaest godina, siijepo obožava svoju sestru i u svemu se trsi, da joj bude slična. Bože, da znate, koliko mi puta bijaše do plača, kad smo pošli sve četvero u šetnju, još tada, dok bijahu malene. Ne znam ni sama, kako se desilo, ali najedamput su oba- dvije bile kod oca, svaka ga držala za jednu ruku i oni su išli preda mnom kao jedna grupa za sebe, a u kojoj ja bijah zapravo suvišna. Sve je troje čavrljalo njemački, a tek onako, kao iz milosrdja, obratilo bi se svakih deset mi¬ nuta koje od njih te mi rastreseno dobacilo koju poljsku riječ. Kao da ne spadam k njima, kao da sam im tudja. Da znate, kako me neki silni i vruči ljubomor izjedao! Gorčina mi stiskala dušu, a suze toliko da mi se ne pro- liše iz teških očiju. Bila sam ljubomorna, da, ljubomorna, na djecu, na muža! Nitko ne zna, koliko sam patila. Muka mi bijahu ovakve zajedničke šetnje, muka, kad smo sve četvero u nedjelju poslije podne zajedno sjedjeli u sobi ili u vrtu. Kad je bio otac prisutan, Jadviga i Stazika potpuno za- 25 boraviše na mene. A i moj muž je zaboravio na me, kad su kčerke skakutale oko njega. Ja ne znam, zašto bijaše to tako mučno, tako gorko- Zašto sam kao prosjak stajala kraj njih i čekala, drhčučim srcem čekla, da se sjete mene, Katkada sam kušala, da se borim za njihovu ljubav. Pošla sam k mužu i pogladila mu kosu. On to nije ni osjetio i nije me ni pogledao. Zvala sam djevojčice k sebi, da im tobože popravim odijelo, Za- grlila sam ih i poljubila, ali one se nestrpljivo oslobodiše iz mojih ruku. I ja bijah tako posred njih sama, sama. Zašto mi se i danas još ovlaže oči, kad se sjetim onih mojih muka?! Kako bješe moje srce gladno ljubavi, lju- bavi! Kako čeznuh za toplinom, za zajednicom nekom. Toliko sam patila od boli! Izgarala sam od silne ne- utažene čežnje za ljubavlju, moje su usne bile otvorene i vruče, žedne, tako silno žedne. Pričinjalo mi se, da mi krv, crvena i topla kaplje iz ranjena srca. Kao da je osječam na ruci, koju tiskah na grudi svoje. »Stazika!« zvala sam. »Stazika, dodji k meni! . . . Jadviga, zar si zaboravila na mene, ne češ ni da pogledaš majku! ... I Ti, mužu, zar ne vidiš, da sam i ja tu?!« Dugo sam se borila sa sobom, sa svojim ponosom, dok mi se nisu riječi same od sebe istisle iz grla, Ali od silnog čuvstva zvečale su moje riječi tvrdo i ne- prirodno. Moje se lice otegnulo, jer sam šilom suzdržavala plač. Sva bijah ukočena od boli, od svladavanja sebe i stida. Nisu me razumjeli, »Ah, Bože, kako si dosadna,« rekao je muž, »Pusti djecu, da se igraju. Uvijek ispravljaš, kritiziraš i koman¬ diraš!« Katkada odoh od njih, da se isplačem, a da me ne vide. Ali često se probudi u meni prkos zapostavi j enoga biča. Srce mi se naglo oteščalo, te odjednom postade kao kamen. Tiskalo me u grudima kao da više nije živo. I bijah zla. Od očaja i osvete digoše se u meni neke tudje, oštre riječi, i ja ih bacih mužu, djeci u lice. Mnogo puta svršilo se sve neugodnem disharmonijom. 26 Muž je otišao u kavanu, k prijateljima, a djeca se odšu-• ljala u svoju sobu k svojim igračkama. Ostala sam sama i plakala sam. Bože moj, kako sam. plakala! Nišu bile sretne one moje godine, prijatelju! Bila sam divi j a i vruča, neobuzdana. Tražila sam ljubav šilom! Veliku ljubav! Kao luda kucala sam na neka vrata, tražila ulaz u dušu, u srce svoga muža. On me je volio, zaista volio .. , Uvijek mi je to govorio... Ali meni to ne bje dosta! Htjela sam biti duša njegove duše, srce njegova srca. Htjela sam dišati njegovim dahom, živjeti njegovim ži¬ votom. Htjela sam da udjem u njega, u najdublji dio nje¬ gova srca, u najskriveniji dio njegove duše. Koliko sam se namučila pred onim vratima, koliko načekala, naplakala. Godine i godine sam zvala, kucala na vrata, što se ne htjedoše otvoriti, a možda ih ni j e ni bilo ... A i djeca! Koliko sam ih otimala za sebe, za sebe! Koliko sam ih stiskala, da osjete, da su moja, moja! Od mene rodjena, iz moga biča stvorena, mojim mlijekom na- dojena! Oh Jadviga, oh Stazika, koliko sam puta plakala nad vama! Koliko sam večeri čekala, da li čete se sjetiti i poljubiti me, same od sebe. . . oca da, oca ste uvijek grlile, mene gotove nikada. Koliko noči nišam spavala! Sasvim su mi slične. Moje oči, kosa, stas, — ali duša, duša ne bijaše u njima moja! Oh, prijatelju, dugo, dugo ne htjedoh, ne mogoh da shvatim, kako je sve uzalud, kako se treba zadovoljiti, kako se ne smije tražiti više, nego što se daje i može dati, Lupala sam glavom o zid, što me dijelio od njih, od muža, od djece, nevidljiv, ali silan. Kako sam bila vruča, Sve sam više plamtjela od čežnje, sve sam strastvenij e tražila, da im budem bliže. Ali što bijah nestrpljivija, to gore po mene. Ta oni su bili dobri sa mnom. I muž i djeca. Muž mi je znao često dokazivati, kako me voli, Čudio- 27 se. i pitao, sto ja zapravo hodu. Imala sam sve, što sam htjela. Mogla sam iči šetati, ako mi se prohtjelo, mogla sam iči u posjete, mogla sam čitati sve po volji, pisati ro- djacima i poznatima. Mogla sam živjeti po svojoj volji, bez kontrole. Isto tako i djeca. Zar me nisu tako slatko zvala: Ma- muška, maminka, da ih odjenem; zar se nisu rado igrala kraj mene preko dana? Moj je muž tvrdio, da sam pretjerana, da svojom že- stinom odbijam. Nije shvačao, zašto se zapravo bunim i što želim. Govorio je, neka se smirim, neka budem pa¬ metna, kao i druge žene. Neka se vječito ne bunim, neka ne tražim nešto, što postoji samo u ludim romanima i u mojoj abnormalnoj, usijanoj mašti. Tvrdio je, da je život nešto drugo, ozbiljno, trijezno, dok moje ideale o ljubavi i braku da ni jedan ozbiljan čovjek ne shvača ozbiljno, To je luda, umišljena romantika, kakove u zbiljskom ži¬ votu nije nikada bilo, niti če je biti. Sama sam osječala, da moja žestina nista ne posli- zava. Što sam bila nemirnija, toliko gore za mene. Ako sam se osječala zapostavljenom, ako sam bila očajna, ako sam plakala, muž i djeca izbjegavali su me to više. Bila sam im tudja, neshvatljiva. Kao da su se bojali mene. Puštali su me samu. Što sam se više borila za ljubav, što sam više moljakala toplinu, to su oni bili hladniji. Nijesu voljeli -žestoke osječaje, plašili ih i odbijali. Znala sam stati pred muža, ogorčena i uzbudjena, pi- tajuči: »Zašto me ne voliš?! Zašto?!« »Ne volim egzaltirane žene,« odgovorio bi mi i otišao. Stala sam usred sobe s plamtečim očima, uvredjena i gnjevna. Kao da me netko udario bičem. Zašto nije bio dobar sa mnom?! Da mi je pogladio kosu, da mi je rekao jednu me- kanu riječ, pala bih mu k nogama, sva ponižna i dobra. Htjela sam biti ponosna. Htjela sam da šutim, da če- Tcam. Ah, ali ne mogoh da izdržim! Za par sati več sam opet došla da molim oproštenje. Zašto? Nišam bila svijesna, da sam što skrivila. A ipak sam :2S molila, da mi oprosti moju žestinu. Obečala sam, da više ne ču praviti »komedije«. Po hiljadi puta nadala sam se, da ču steči onu ljubav, za kojom sam čeznula. Bože moj, bila sam lijepa i mlada. Moj se muž smi- lovao, poljubio me, zagrlio. Ali kad sam htjela još više, kad sam mu htjela zaviriti u dušu, proniknuti u najtanje njegove misli, opet je tu bio zid, opet je tu bio ponor. S onim, što mi je davao, nišam se mogla zadovoljiti. Malo sam se stišala, ugušila sam u sebi žudnju za pot- punom harmonij om duša. Trsila sam se, da budem skromna, da budem mila, mekana žena, ko j a je kao pas spremna da služi, kad je pozovu, a ko j a se opet zavuče u kut i ne smeta, kad nije gazdi po volji, da se zabavlja s njome. Ali ne mogoh da ubijem svoju narav. Opet i opet pro- bilo je iz mene nešto buntovno, žestoko i uništilo je još i ono, što sam imala. Bila sam kao i silno žedan čovjek, kojemu pružaju nekoliko kapi vode u čaši. Zna on, da to ne če utišati njegovu žedj, te gurne čašu, da se razbije i razlije još i onih nekoliko kapi, koje je mogao da dobije. Moj je muž počeo s novom metodom. Rekao je, da su mi živci razdraženi, pa da je sve to moje nezadovoljstvo i moj nemir samo izliv bolesnog živčanog stanja. Treba dakle moje »zahvate« ignorirati samo i proči če sve. Tvrdim i nemilosrdnim načinom provadjao je svoju metodu. Konzekventnošču, koja nije nikada oslabila. Sa- mosviješču, u kojoj se krilo mnogo prijezira za mene. Osjetila sam to i sve se u meni bunilo protiv novog postupanja sa mnom. Htjela sam da ostanem hladna, mirna. Ali je on bio jači od mene. Ništa nije koristio moj ponos. On je samo trebao da pričeka. 0, znao je, da če me moje srce, gladno ljubavi, brzo dotjerati k njemu. Da ču doči k njemu i da ču ga zamoliti: «Budi dobar!« Iz početka sam još ogorčena i uvrijedjena otišla, kad bi mi rekao :»Budi pametna i ja ču biti dobar.« Kasnije sam ostala i obečala mu, što je htio. Ah, dugo je trajalo, dok se nekako naučih da budem »pametna«. Godine je trajalo. 29 On je bio hladan, a ja vruča. Njime je vladao možak, -a kod mene srce. Kod njega bijahu dvije osobine razvite do ekstrema: volja i ustrajnost. Ja sam opet, otkad se s ječam, patila, što ih nemam. On je pobijedio. On me je slomio. Tako je došlo do toga, te sam sada za njega »pa¬ metna«. Prilično je zadovoljan s rezultatom, što ga je po- stigao. Kako sam prije bila iskrena s njime i sa svima, tako sam postala sada zatvorena i nepristupačna za sav svijet. Onih godina, prije negoli upoznah Vas, bila sam na vrhuncu savršenstva, Bila sam tako dobro dresirana, da sam se cesto čudila sama sebi. Da li sam to ja ili nišam? Nikoga nišam smetala, ni- koga napastovala. Prošlo je nekoliko mjeseci, a ja nišam došla k svome mužu, nišam kušala, da mu pogledam u oči, duboko, duboko, i nišam ga pitala, da li me voli i kako me voli. Nišam ga molila požudno i vruče, da mi kaže, što misli, da se smiluje i kaže, što misli. Jer nekada mi se pričinjalo, da snuje o nečemu, što bi bilo dobro, ne, što je nužno, da i ja znadem. Svaki dan, svaki sat bih ga tada ispitkivala. Uvijek me nešto zvalo k njemu, da ga upoznam, dci saznam o njemu, što nišam shvačala. »Što misliš, kaži, što misliš? Pa ako je i glupost, kaži mi!« Kad mu je lice po- primilo izraz rastresenosti, morala sam, morala, da ga zbog toga pitam! U strahu sam često došla i drhčuči: »Nemoj da se srdiš, molim te! Oprosti mi, molim te, lijepo te molim! Ali ne mogu drukčije: reci, što si mislio sada, prije negoli sam došla k tebi? Reci mi, i bit ču mirna! Slaži mi štogod, samo mi nešto reci! Takova je silna želja u meni, da znam, što misliš! Glupo je to, zar ne, ali što češ, kad sam tako smiješna . . .« Sjela sam do njega i za- grlila ga. Moje su oči bile vlažne i pokorne, a moje ruke ponižne. Htjela sam da na sto načina izmamim iz njega, kakav je, čiji je, gdje je sa svojim mislima, što se sakriva u njemu i što je iza onih vrata, ko j e bih toliko rado da otvorim, što je za onim zidom, koji sam uvijek osječala tako bolno. — Ali on mi se obično ravnodušno nasmijao i rekao nekim posebnim premočnim tonom: »Kako smo 30 djetinjasti, lijepa moja gospo!« Ili, ako je bio zlovoljan, strogo bi me prikorio: »Opet počinješ! Kada češ prestati s ovim glupim pitanjima? Budi pametna!« I nikada mi nije odgovorio, nikad! Otišla sam postidjena, odbijena i često tnžna, ogorčena. Uvijek me nešto grizlo, uvijek je nešto kopkalo u srcu mome: »Zašto, zašto mi ne odgovara? Što krije preda mnom?« I gleda j te, došlo je vrijeme, da ja nišam više zapit- kivala. Silno sam bila začudjena sama nad sobom, kad sam prviput došla k spoznaj i, da ne pitam više, da me ne uzne- miruje strah, ili me voli ili ne, i kako me voli, i da li me dosta voli? Nije me više naprosto zanimalo, što on misli' Zar je moguče, da sam se tako promijenila, da sam se tako smirila?! Obiteljski je život postao jednostavan i tih. Nije bilo više nikakvih molba i nikakvog plača. Kao mirna rijeka prolazilo je vrijeme, prolazili su dani. Postala sam »ugodna žena«, tako mi je barem rekao moj muž izrazom ozbilj- noga priznanja, Ali kad bij ah sama, dugo sama, hvatala je neka čudna sjeta moje srce i ja se pitah: Zar sam to zbilja ja, ja?! Nišam mogla da prepoznam samu sebe. Katkada mišljah, da je bolje tako, da je to napredak, i bila sam zadovoljna sa sobom i zahvalna mužu za njegovu slrpljivost, s kojom me je »odgojio«. — Ali drugiput, kad razmišljali o sebi, pričinjalo mi se, da je to zlo, što nišam više onakova, ka- kova sam bila. Osječala sam, da sam sada bezbojna, umorna i apatična, da je u meni mnogošta umrlo, ugaslo, povenulo. I bilo mi je da plačem sama nad sobom i nad onim ludim, žestokim, nemirnim stvorenjem, nad neka- dašnjim mojim ja, nad onom lutajučom dušom, što se uvijek trzala, što je uvijek čeznula nekud dalje, iznad zbiljskog života, što je uvijek drmala lancima, Ah, kako bih plakala nad onim vručim, vječito uzrujanim srcem, što je znalo da tako neobuzdano traži ljubav, ljubav, što se toliko bundo, savijalo, patilo, jer je bilo suviše sputano, premalo ljubljeno. Bijedno moje srce! Nišam voljela da budem sama, nišam voljela da raz¬ mišljam o sebi samoj i o promjenama svoga biča. Nišam bila sretna, ali ni nesretna, Nišam bila kadra da osjetim veliku studen ili veliku toplinu. Nišam više plakala, ali niti se srni j ati nišam više znala, onako bezglavo i is¬ kreno smijati kao nekada. Jednom nas je posjetio stariji moj brat. Pošao je u Karlove Vari, pa se svratio k nama. »Reci, nisi li ti bolesna, Hanka?« pitao me. »Nišam,« odgovorih, »A jesi li zadovoljna, jesi li sretna?« »Jesam,« odvratih mu. »Ne mogu nikako da protumačim sebi, što se to s tobom zbilo, Hanka. Kao da si druga. Tada, kad si prije svoje udaje bila mjesec dana kod nas u Varšavi, bila si tako živahna, temperamentna, nasmijana. Kad sam kasni j e mislio na tebe, uvijek sam se sjetio vatre, silnog mirisa, tamno- crvenih raža, zvonkoga nekog kliktanja. Uvijek me osvo¬ jila misao na tebe. A sada si sva drukčija, sva si se pro- mijenila. Biče tvoje.je drukčije. Tako si čudnovato mirna, gotovo apatična.« Imao je pravo. Bila sam apatična. Kad sada gledam natrag, vidim, kako su one godine bile prazne. Onda sam se sastala s Vama i Vi ste me uveli u jedan novi, osebujni svijet. Opet se probudih! Duša se moja probudila, mašta se moja povratila. Zbilj a, u kojoj živjeh, u kojoj živim još i sada, ostala je ista. Ja sam svima ista, kako sam i prije bila. Jer ono novo, što je došlo u moj život, što ga je diglo iz mrtvila, to se njih ne tiče, to je samo moje. Nitko ni ne sluti, kako je to veliko i jako, kako je ono promijenilo moj duh, moj karakter, i kako me je obogatilo. Ne opaziše, da sam po¬ stala druga, vrjednija. Ni j e im bilo toliko stalo do mene, da bi promijenili sud o meni. Ta, ne poznaju me! Nišu me ni prije poznavali, pa me ne poznaju ni sada. Vele, da sam onakova, kakova uistinu nišam nikada ni bila, onakova, ka- kovu su me stvorili, onakova, kakova bijah u ono vrijeme, kad sam zatajila i izgubila samu sebe, da im se svidim. Sada mi je svejedno, da li im se svidjam ili ne. Ali. 32 zašto da ne pridržim masku, mrtvi kalup, što im je ugodan, a štiti i mene? Zašto da vodim nove borbe s njima? Zašto da im se narivavam, kad me ne če? Spasila sam se u svoj svijet. Moj mi je rad davao toliko snage, mira i sigurnosti. Volju, koja je kod mene tako slaba, znali ste Vi da potičete svojim poticajima i savjetima. Katkada, kad bi me zahva¬ lilo staro mrtvilo, kad bih se prepustila staroj svojoj melan- koliji, 'beskorisnom sanjarenju, neradu i apatiji, bilo je dosta jedno Vaše pismo, pitanje, što je sa mnom, što ra- dim, jesam li več pročitala ono djelo, proučila izvore za koji članak, raspravu — i ja sam se trgnula, oživjela sam i za četrnaest dana učinih i nadoknadih sve, što sam izgu¬ bila u mjesec dana lutajuči bez cilja po šetnjama i trateči vrijeme u nekom jetkom pesimizmu, koji je mome biču to¬ liko opasan, ali u koji me baci uzgojni sistem moga muža. Prijatelju moj, zašto Vam sve to napisah! Što Vas to sve zanima! Što se Vas to sve tiče! Trice i jadi jednog ženskog života! Svemu je torne kriva ova magla. — Sama sam. A to¬ liko bi mi dana§ trebalo jedno biče, jedna bliska, topla duša! Kako je različit naš život, moj i Vaš! Kako silno različit! Ja sam živjela uvijek za sebe. U uskom krugu, što me je zaštičivao, ali i gušio. Največi konflikti moga života odigravahu se izvan svakidašnje zbilje, bjehu produkt osječaja. Nikakovi veliki vanjski dogadjaji nisu utjecali na moj razvitak. Nikakovih burnih dana ne bje u mojoj sudbini, Sve su se borbe odigravale u meni samoj, ispod površine, u dubini. Malo je toga izašlo na javu. Možda bi bio moj život još bezbojniji, da nije bilo mojih »utvara<, kako je moj muž nazivao moje nemirne duševne težnje, nemir mojih osječaja, nezadovoljstvo moga srca. Vi mi jedamput, u početku našeg poznanstva, rekoste, da nemate svoga vlastitog života u pravom i najužem smislu riječi; da živite za svoje študije, za javni rad, da 3 Hanka. 33 mislite na dobrobit svoga naroda, da razmišljate o nje- govoj sudbini i njegovoj budučnosti. Na se da ne mislite, c sebi da ne razmišljate. Pa da pulujete i izobražavate sc. Potreba Vam je da tražite po starim knjižnicama historij- ske dokumente, osobito one, koji mogu da i danas nešto kažu, nešto da pouče. A ljubite i puk. Onaj najzapušteniji naš puk, koji ne zna ništa, koga svi ganjaju i iskorišcuju. Dira Vas njegova bijeda. U sebi pak i zaradi sebe sa- moga ne bijaste još nikada nesretan, ne vodite o sebi ra¬ čuna. Meni je to sve bilo neshvatljivo, prosto neshvatljivo! Znala sam, da ste kao mladič bili u japanske-m ratu, da ste mnogo patili i da ste bili ranjeni. Znala sam, da su Vas kasnije često progonile ruske vlasti radi Vašega re- volucijonarnog rada i da su Vas zatvarali. Pisalo se o torne. Mnogo Vas se štovalo radi Vaše neustrašivosti, Va¬ šega poštenja, Vašega nepokolebljivog karaktera. I Vi, koji ste toliko doživjeli, koji ste tolikim ljudima značili nešto silno i novo, koji ste tolike vodili svojim du¬ hom, tolike bodrili svojim primjerom i toliko patili, Vi da nemate svoga vlastitog, bujnog, bogatog, unutrašnjeg ži¬ vota?! Kako ste mi se nasmijali, da se torne toliko čudim! I počeli ste mi pričati, kako čovjek kao Vi, čovjek s Vašim idejama, s Vašim ciljevima, s Vašom misijoni, nema ni vremena da misli na samoga sebe. Pričali ste mi, kako ste u svojoj prvoj mladosti došli u dodir s varšavskim tvorničkim radnicima, pa kako je njihov težak i sumoraa život silno na Vas djelovao. Kako su njihove tegobe zao- kupile Vaše misli, otrgle Vas od samoga sebe. Kako ste se uozbiljili, možda i prije reda. Kako Vam se činilo, da nije pošteno, — jest, upravo ste rekli pošteno- — da se zavučete u sebe samog i da se prepustite svojim osje- čajima. »Odgurnuo sam svoju mladost, jer me je smetala,« re- koste mi. Gušio sam njene težnje i njene potrebe, jer ni¬ šam htio, da mi' uzmu snagu za ono, što sam nauinio. Du- boko sam zakopao u sebe svoje osobne osječaje, svoje osobne želje. Ništa nišam dao da mi se odveč približi, što M. bi moglo biti opasno po moju zadaču, Ljubav .— to mi se pričinjalo tada egoizmom. Oslijepio sam oči i oglušio uha za lijepe strane života, za njegovu sreču i vedrimi, jer sam tek vidio bijedu i čuo tek uzdisaje i stenjanje gladnih i bespravnih. U svojoj sam prvoj mladosti bio revolucionar i anarhista, pa da mi se.desila prilika, ja bih bio i život svoj žrtvovao za ma štogod, što bi moglo da posluži mome tadašnjern uvjerenju.« »A historija? < »Historija bijaše tada moja razbibriga. Pa i kasnije još. Možda i sada.« I opet ste se smijali Vašim vedrim smijehom. »Što Vam je onda glavno?« »Glavno su ljudi, čoyječanstvo, seljaci, moj bližnji, a :sada, ovaj čas: Vi!« i zasanjali ste se naglo i bezazleno. Treba da Vas naučim ozbiljnome radu. A početak je več veoma dobar. Ja, znate, volim da imam učenike, da olak- šam sebi posao, da i druge privučem, da im pokažem put. fako ide brže. Samo s Vama ne če iči tako brzo, tako jednostavno.« »Znam, ja nemam nikakvog temelja,« rekoh skrušeno. A Vi se opet smijaste. »Ah, ne to, ne to! Vi ste iz drugoga svijeta!«* »Ta i Vi ste sin buržoazije, uglednih roditelja . . .« »Ne msilim tako,« prekinuste me. »Iz drugoga dušev- nog svijeta, mislim. Vi ste u sebi živjeli svoj život, veoma intenzivan život, pa mi se čini, da če Vam biti teško, da ga se okahite. Bit če Vam na smetnju »Vi dakle mrzite individualiste i držite ih nesposob¬ nima za koje druge interese, nego za svoje vlastite?« pi¬ tala sam. »To nišam rekao. Ali nešto je istina: rad je disciplina. Individualiste ne vole disciplinu.« »Onu, koju im drugi narnetnu,« branila sam se. Onda smo opet zapali u »zvanične- razgovore. »Vjerujete li,-da se može u obliku priča štošta reči? upitaste me. »Dakako. Najnovija pedagogija služi se pričama, jer se s pomoču njihovom može djecu mnogome naučiti.« 35 »Eto, vidite, s toga stajaiišta posmatram ja i historiju. Ona mi je sredstvo. Kad čete gdje prekapati stare knjige,, stare rukopise, onda pazite osobito na ono, čime se i da- nas može ljudima-štogod reči.« Tako ste me učili veselim' i lukavim pogledom. Bili ste zadovoljni sa mnom. Uvijek. Imala sam sreču i mnogo sam toga našla u našim ma¬ lim crkvama i opčinama, što je bilo sredstvo, da se lju- dima, našim ljudima, Poljacima, »štogod rekne«. I »naša« je knjiga mnogo toga govorila. Toliko, da su se čitaoci čudili ruskoj cenzuri, što je inače rijetko kada tako do- bročudna. Da, da, historija je uistinu vanredno sredstvo, da se štogod kaže, što je zapravo zabranjeno, da se kaže, Napalila sam svijetlo. Magla se zgusnula. Soba je potamnjela, ali me kroz prozor još uvijek gledaju bijele, zle oči. Uvijek me gledaju, Bože moj, dokle se proteže ta magla, kamo li siže? Možda dopire i do Vas, možda i Vas obuhvača? Što radite, prijatelju dragi? U mojoj je sobi sada tako voljko. Spustit ču još za- vjese, da me ne plaši magla. Svijetlo se blago i toplo razlijeva po čilimovima na podu, po udobnim loteljima, po stijenama. Zlatni okviri mojih lijepih slika ljeskaju se ugodno i intimno. Tamo stoje moji ormari puni knjiga. Po motne pisačem stolu leže papiri, časopisi, crvene se rječnici. Dim se diže od tanke cigarete, što je bacih u srebrenu zdjelicu za pepeo. Moj muž ne voli da pušim. Ali Vama, prijatelju, Vama to bijaše drago. Sječate se našega prvog sastanka u onom samostanu u Tatrama? Ah, naravno, da se sječate! Samo se sigurno- ne sječate sviju potankosti. Kad smo zajedno prekapali papire, zamoliste me: »Dozvolite, da pušim? Ne mogu, da izdržim bez ci¬ garete. A možda pušite i Vi?« »Ta naravno,« nasmješih se. »Poljakinja, Varšavi- janka, pa'da ne puši!« 36 »Ah, danas je u našim visim krugovima u modi nje- mačka korektnost,« rekli ste sa smijehom. »Ali ja, ozbiljno, štujem samo žene, koje puše«. Kako nam je bilo veselo, Bože! Kao da se poznajemo cdavna! Kao da smo djeca! I brzo popušismo sve cigarete, koje imadoste kod sebe. Ja sam dapače jednu više nego Vi. Posljednju. Niste drukčije htjeli. Otada, kadgod pušim, moram da se sjetim Vas. Na prste bi se mogli izbrojiti naši susretaji, skoro i za- jedno probavljeni satovi. Malo smo razgovarali o sebi. Pa ipak mi se čini, kao da me nitko ne poznaje tako dobro kao Vi, a i da Vas nitko ne pozna toliko kao ja. Gdje ste sada, gdje?! Bog zna, gdje lutate maglom ili ležite u kojem blat- nom streljačkom jarku, a na Vas kaplje studena sniježna voda. Zebete možda, gladni ste, žedni. Zemlja se pod Vama stresa, jer i u magli rigaju topovi. Srce mi se steže i osječam kao krivnju, što mi je lijepo, što sam daleko od ratne bijede, zaštičena od svih opasnosti, od svake nevolje. Milijuni sada lutaju kojekuda i ne znadu, gdje bi se sklonili. Milijuni vojnika zebu, mokri možda i bolesni. Stotine hiljada ranjenika stenju. Stotine hiljada trunu u crnoj zemlji, prerano pali, u naponu svoje snage, u početku života. Iz nebrojenih porušenih gradova, iz hiljada popaljenih sela pobjegle su žene i djeca, i traže, da se stisnu u koji kutič, što če da ih zaštiti od snijega i zime. A meni je lijepo. Meke mi haljine pokrivaju tijelo, u peči puqketa vatra. Nista ne vidim i ne čujem od bijede. Što sam i tko sam ja, da mi je tako dobro? Čime sam zaslužila, da me sudbina štedi, kad je sur- vala milijune boljih od mene? Kakove to tajne krije slijepi udes? Prijatelju moj, tko če da mi na to dade odgovor?! Prijatelju! Gledam po sobi i ona mi je draga i mila. .Jer i Vi ste bili jedamput ovdje. Sječate li se? 37 Došli ste, da se razgovorimo o našem zajedničkorru radu. Htjeli ste, da se osobno dogovorimo o osnovi za. »našu« knjigu. Tu ste sjedili, blizu onog pisadeg stola, u ameri- kanskom stolcu. Tako ste veliki! Dobro se sjedam, kako ste svakiput morali da uklo¬ nite svoje duge noge, kadgod sam pošla mimo Vas do ormara za knjige, da donesem koje djelo, o kome je bio govor. Uvijek sam s tajnim smiješnim čudjenjem pogledala u Vas, jer dotada nišam ni znala, kako ste veliki. Sva Vas je soba bila puna! Ah, Bože, ni sanjali niste, kakove se smiješne misli vrzu u mojoj glavi za naših ozbiljnih razgovora. Čini mi se, da samo mi žene mislimo ovakove tričave ali vesele misli, i da samo mi žene pokraj ostaloga mi¬ slimo još i nešto drugo. Možda nehotice, pače i proti v naše volje. Uvijek se barem dva niza misli gone u našim glavama. Kažu, da smo nelogične, da od iedne misli skačemo na drugu, ali to nije istina. To mi samo zabo- ravirno, što smo mislile glasno, a što tiho za sebe, pa to > često sve pomiješamo i isprepletemo. Da, prijatelju, neizmjerno mi je drago, što ste jedamput bili i tu, u ovoj sobi, što ste vidjeli sve ove moje stvari, koje me okružuju, što ste vidjeli moj pisadi stol, moje slike, vaze, umjetnine, narodne vezove, kojima sam iški - tila stijene, moje dilime, moje knjige, čitav ovaj namještaj, zbirku predmeta, što ih nakupih godinama i od kojih mii svaki predstavlja komadid mene, uspomenu koju na sretan dan, putovanje ili mile ljude. Drago mi je, što Vam se ova soba svidjela i što ste je gledali zadovoljnim i toplini očima. Vidite, ja sada sjedim kao uvijek i mislim na Vas. Ali moje misli nisu više vedre i ne umiruju me. Ah, črne su; i tamne! Plaše me. Veoma se bojim za Vas, prije.telju! Ah, zašto mi rekoste na rastanku :»Zbogom, gospodfa Hanka, nikad se više ne demo vidjeti! 38 Prvi me puta nazvaste mojim imenom. Nikad mi se nije pričinilo moje ime tako lijepo kao tada, kad sam ga cula iz Vaših usta, Hankai Kao da ste se milujuči dodirnuli moga srca. Bilo mi je neizrecivo lijepo i tužno u jedan čas. Zašto da se više ne vidimo?« upitah, »Bit če ral, ta vidite. A ja ču poginuti!« rekoste mi tamno i ozbiljno. Ja još tada nišam vjerovala u rat. Ah ne! Tako sam malo čitala novine u ono vrijeme, što ga proživjeh kod svoje svekrve u ljetnikovcu moga brata, nedaleko Varšave. On bijaše negdje po poslu u unutraš- njosti Rusije, a mi smo živjele onako, kao što žene katkada vole da živu, bez račpna, u razgovorima, šetnjama, čita- juci stare pjesnike i r.e brinuči se ni za što, ni za kakvu politiku, ni za kakve novine. Onda je došao neki inženjer, njezin poznanik k nama i pričao nam, kako če za koji. dan buknuti rat. Čudio se, što več nišam otputovala, jer bi svaki sat mogle da budu zatvorene granice. Kao u snu spremila sam svoje stvari i otišla. Nitko nije mogao sa mnom u Varšavn. Sve se nekamo žurilo, svaki je imao sam sa sobom posla. U Varšavi je več bila zbrka na kolodvorima, a po ulicama žurba, nemir, uzbudjenje. Svuda je puno voj- ništva. Nije se više moglo nikamo brzojaviti, vlakovi nisu odlazili po propisu voznoga reda, a na austrijskom konzu¬ latu se tiskalo mnoštvo naroda. Nišam znala, da ii ste se več vratili u Varšavu. Ne¬ koliko tjedana prije, nego što sam došla, otputovali ste u Petrograd. Ne znam, što je vodilo moje korake, da sam o podne svrnula u restauraciju, gdje — kako mi jednom re¬ koste — običavate da ručate, kad ste u Varšavi. Ni naj- manje se nišam nadala, da bih Vas tamo mogla nači. Ali Vi bijaste tamo! I kad stupih u dvoranu, došli ste mi u susret. kao da ste me čekali. Ručala sam s Varna i mi se lazgovarasmo iz početka kao uvijek, kao uvijek, I o ratu smo razgovarali, ali onalo lako, kao da ga ne immljemo ozbiljno. 39 Pričali ste mi, kako se morate u četiri sata u voj- ničkoj uniformi i spremni na put javiti u vojarni svoga puka. I smijuči se rekoste mi: »Idite sa mnom u rat! Nikad Vam nišam mogao dosta napripovijedati o svojim doživ- Ijajima u japanskom ratu. Uvijek ste me slušali kao bez daha, velikim očima. I gotovo mi se čini, te sam pogodio, kad sam pomišljao, da mi čak i zavidjate, što sam toliko toga doživio, što sam bio »u strašnom vrtlogu života i smrti«, kako Vi rekoste. Sada možete da sve to sami iskušate, ako podjete sa mnom. Ta znate, u ruskoj vojsci običavaju cesto da i žene polaze s muževima . . . Bilo bi doduše šteta za Vaše kose, ali nešto se mora žrtvovati i »zbilji života« . .,« Dobročudno ste se smiješili, a ja sam se od srca smijala. * Što Vi to mislite, za Boga! Ta ja sam autrijska podanica! Ako me s Vama zarobe, objesit če me, a taj način smrti nikako ne odgovara mojoj estetskoj čudi.' Bila sam vesela, što sam se namjerila na Vas. Ništa se nišam čudila, što se zapravo odvišfe intimno šalite sa mnom. Prije ne biste nikada ni u šali rekli, da podjem kamo s Vama. Ah, ali na rat, na rat nišam nipošto mislila ozbiljno. Ništa ga se nišam plašila. Ta Evropa ne če da započne takav rat, da dopusti ovako nešto. Ludost! Kako da se čitava Evropa pretvori u jedno bojno polje, da stavi na kocku svoju kultura i blagostanje svojih naroda! . . . Ipak je neka nervoznost drhtala u našem razgovoru. Nešto je ispunilo zrak napetošču i nekom osobitom uzru- janošču. Svi su ljudi u velikoj dvorani, pa vani na širokom, prostranom trgu bili drukčiji nego obično. Nemir je via- dao svuda. Sve se nekamo žurilo, žurilo . . . Lica njihova nije bilo moguče razabrati, tako su brzo dolazili, prola- žili, iščezavali. Ruski su še oficiri držali uspravnije nego obično, i mnogo samosvijesnije, Gradjani su bili zabrinuti, žene uplašene. Samo su mi se Židovi pričinjali zadovolj¬ nima, kao da se pripremaju na dobru trgovinu, pače da več pazare bolje i više nego obično, Rezervisti bijahu več 40 pozvani pod oružje, te su kupovali bezbroj stvari prije negoli odu. Mi smo bili tako blizu jedno do drugoga u onoj gun- guli oko nas. Ja sam osječala, da su moje oči tople, da gri ju, kad Vas pogledaju. Pitali ste me, kako sam zadovoljna s praznicima, jesam li upoznala mnogo blagorodnih ljudi. »Da, mnogo,« potvrdila sam, »Ali znate, od sviju ljudi, što ih poznam, Vi ste najblagorodniji!« Ah, nešto lijepo i lako bilo mi je u duši i niti za jedan tren nije iščeznuo posmjeh s mojih usana. I Vaše su se oči neprestano smiješile. »Hočete li marljivo raditi, kad se vratite?« pitali ste me. »Odmah mi pošaljite rukopise! Nemojte da zabo- ravite!« »Ne čil! Kako bi h zaboravila! Ta ja zapravo i radim za Vas, samo za Vasi« kliknuh. Vaše se oči zasjaše, a ja pocrvenih. »Ta.smije se to valjda reči?!« rekla sam u neprilici. »Kako se ne bi smjelo, sada, na očigled velikoga jata . , .« odgovorili ste Vi. »Ne vjerujem, da če biti rata,« pripomenuh. 1 pustili ste me kod toga; ništa me niste uvjeravali. •da če biti sve drukčije, tragičnije, strašmje, negoli što sam ja to zamišljala sebi. Samo je katkada zaječao iz Vaših ziječi ozbiljni tamni ton, slutnja svega toga, što se sada zbiva. Možda ste zato mogli da budete iskreniji, osobniji i topliji negoli ikada prije. »Znadete li, da se ljutim,« rekli ste nenadano. »Zašto? Na mene?« »Ne, ne na Vas!« žurili ste se, da me uvjerite. »Na ;scbe se ljutim!« »A zašto, ako smijem da znadem?; »Jer sam ovakav, kakav jesam! Jer sam se toliko sputavao, otkad pamtim, pa više ništa ne može da probije iz moga najdubljega ja na javu. Iz onoga ja, za kojega ne htjedoh da znam, kojeg sam gušio petnaest, dvadeset go- - lice grada, u kojem sam živjela? Bijaše rano prolječe. Sve je pupalo i cvjetalo. P*-vi zeleni miriš voljko se širio od drveča u šumi. Bijeli obla' Čiči letjeli su visoko, visoko plavetnim nebom. Ugodni je lahor donosio prvu proljetnu opojnost. Ptice su cvrkutale, a negdje na drugom brijegu pjevala je djevojka, radeči U' bašči. Brzo smo prolazili tihim krajem, živahno razgova- rajuči o raznim pitanjima. Katkada smo stali, pogledali u goru pred nama, pokrivenu vječnim snijegom, čarom i predivnu, kako se diže iz zelene ravnice. I opet smo pošli dalje. Tada ste rekli, da imade veoma malo ljudi, s kojima možete da idete istim korakom. »Neprestance se čudim,« rekli ste, »kako mi to lijepo i skladno idemo. Kao da idemo pjevajuči, toliko imade harmonije u našem hodu.« Onda ste se naglo smeli, kao da Vam je neugodno, što ste bili tako iskreni, i počeli ste mi učeno i mudro raz¬ lagati, koliko je važan hod za unutrašnje raspoloženje ljudi, »Promatrajmo bračne parove,« rekoste, »Oni, koji ne znadu da idu skladno jedno uz drugo, nisu sretni i ne ra- zumiju se. Dobar psiholog može da opazi mnogo, ako gleda, kako ljudi idu.« Ali još Vam je razgovor bio suviše intiman i počeli ste mi s pričati najnovije metode, po kojima se istražuje prava starost skupocjenih i rijetkih rukopisa i doku- menata. Vi ste bili uvijek korektni. Pazili ste na sebe strogo. Nikada nišam imala osječaj, da moram biti oprezna prema Vama. To posebno čuvstvo, što ga imamo mi žene prema muževima, koji su nam simpatični, te o kojima slutimo, da nismo mi ni njima ravnodušne. Držim, da ste dobro znali, kako nije nikada ni jedan muškarac izazvao tako jak utisak na mene kao Vi. A i ja znam i osječam u dubini svoga srca7 kako sam Vas; zaokupila istom snagom. 84 Ali nikada mi nije došla pomisao, da Vas sečuvam, Tred svim muškarcima, koji su mi se približili, bila sam instinktivno na oprezu. Prema Vama bilo je moje pouz- danje bezgranično. Imala sam pače divnu vjeru, kako ne treba da čuvam samu sebe, te da mogu biti bez štete bes- krajno iskrena, jer Vi ne čete nikada izrabiti ni jednu moju riječ. Činilo mi se, da ne čuvate samo sebe, nego i mene, pa da mogu slobodno dopustiti svojim ustima, da Vam kažu sve, što se krije u mojoj duši. Slavno je to bilo čuvstvo velikog i nepokolebivog po- vjerenja. Mislim, da je malo žena, koje su bile tako sretne, da ga ikad osjete. Nikad ne ču biti dosta harna sudbini, što sam Vas srela na svome životnome putu. Najljepše, što je u meni, dali ste mi Vi. Visoko ste me digli k sebi i ponosim se sva sretna, što ste me katkada smatrali ravnom samome sebi. Znala sam, da u našem zajedničkom odnošaju ne če nikada biti nešto nelijepo i niško. Ne treba da čuvam svoje misli i svoje riječi. Uz Vas se ne može iči drugamo nego po višinama. Mogla sam reči ma štogod, kraj Vas nije bilo ništa opasno. Jedamput sam snivala, da sam trčala nizbrdo prema Vama, a Vi ste stajali na podnožju brijega. Srce je moje drhtalo od vedre radosti. Vjetar je nosio sretno kliktanje sa mojih nasmjehnutih usana u zelenu šumu. Dotrčala sam do Vas, bacila se prkosno na Vaše široke grudi, ovinula svoje ruke oko Vašeg jakog vrata i poljubila Vas na Vaše lijepe, tvrde, muževne usne. Samo sunce je bilo u meni, čista radost, vedrina neopisiva. Vi ste se nasmijali svojim dobrim očima, u kojima imade toliko snage i toliko mekoče kao ni u koga drugoga čcvjeka na svijetu. Dobročudno i meko otisnuli ste moje ruke sa svog vrata, n jezno ste me makli sa svojih grudi i rekli ste mi svojim blagim glasom, milo, milo, kao što se kori dijete: »Što to činite, Hanka?! Ta to se ne smije! Ta to se ne smije!« Ništa me to nije rastužilo, ništa me to nije uvrijedilo •} još veselija i nestašnija podjoh s Vama preko cvjetnih livada u ravnicu. Ta ja sam znala, da me ljubite više, 85 nego bi me mogao ljubiti itko drugi na svijetu! Znala sam,, da ne čete nikada povrijediti moje duše i moje srce. Ne znam, zašto toliko volim taj san, Možda zato, jer je lako mogao da postane zbilja. Da, znadem, da je mogao postati zbilja. Vi poznajete najljepši i najbolji dio moje duše, miriš njezin, cvijet njezin. Ono, što ja ni sama ne poznajem, što je sakriveno u meni kao hostija u tabernakulu. Mnogo sam se puta čudila, što Vi toliko držite do mene, što me toliko uvažavate, stavi j ate tako visoko i kao Ženu i kao misaono biče, Što toliko vjerujete u otmenost moje duše, u dobrotu moga srca, u darovitost moga uma. Počela sam štovati samu sebe, jer me Vi toliko poštujete. Počela sam se radovati samoj sebi, jer sta me nalazili lijepom. Zavoljela sam svoj glas, jer je bio ugodan Vama. Veselila se bizarnosti svoje mašte, jer ste Vi uživali u njoj. Ponosila se svojim radom.i svojim talentom, jer ste ga Vi priznavali i jer ste u njega vjerovali. Prijatelju, prijatelju, kako mi je milo pisati ove lijepe, vesele i ponosne misli! Sva težina tmurne duševne depre¬ sije posljednjeg vremena pada s mojih ramena. Sva ne- podnosljiva apatija, u koju sam zaronila posljednjih tje- dana, iščezava, kad mislim na Vas. Da, treba da mislim na Vas, jer mi dajete snage, mnogo snage. Novo pouzdanje diže se u mome srcu, kad se sječam, koliko ste vjerovali u mene, koliko ste očekivali od mene. Da, da, sabrat ču se, osokoliti. I opet ču početi da radim. Radit ču za ideale, ko ji su i Vaši. Radit ču, da svojom skromnom snagom koristim, koliko mogu, jadnome, nesretnome našem narodu. Hoču da budem skromni jedan kamenčič, kojim se gradi njegova sreča i njegova bu- dučnost. Hoču da služim njegovoj dobrobiti, koliko mi dopuštaju sposobnosti i snaga. Tko zna, prijatelju, da li ču Vam ikada predati ove moje tihe, iskrene razgovore s Vama? Za koga pišem ove moje intimne zapiske? Da li za Vas? Ili za sebe? 86 Ne znam, ne znam, Ali ovo mi pisanje daje mnogo snage, bodri me, hrabri. Prije su Vaša pisma znala da me oslobode duševne klonulosti, da me osposobe za rad, da mi život olakšaju i učine Ijepšim, a budučnost jasnijom. Kaošto sunce ras- tjera maglu, tako su ona oslobodjavala moje srce od umornosti i skepse, što kao rdja kvari volju za rad i ubija pouzdanje u život. Sječala su me mojih dužnosti. Pokazivala su mi jakost i veličinu Vaše vjere u mene, Vaše tople simpatije, a ja sam se trsila, da budem vrijedna Vašeg predobrog suaa o meni, Trsila sam se, da živim tako, kako bih Vam mogla svaki čas dati račun o sebi i o svome životu bez kajanja i stida. Htjela sam i nastojala, da zavrijedim, eda se sa mnom ponosite. Prijatelju moj, ne znam, da li slutite, koliko ste mi značili u mome životu! Kakova li je silna potpora mojoj duši bilo Vaše bitisanje! Koliko je značio naš saobračaj za moj duševni razvitak i koliko me je Vaše štovanje, Vaša naklonost uzvisivala, činila boljom, plemenitijom, vrjednijom! Bilo bi- mi žao, da to ne znate. Bilo bi mi strašno, da poginete u ovom strahovitom boju, a da Vam nišam izrazila svoju veliku zahvalnost. Zašto uopče postoji taj zao običaj, da ljudi prešute ono najljepše, što mogu da si medjusobno kažu?! Život je tako kratak i tako malo daje on sretnih, svijetlih dana, te je šteta, što krijemo jedan pred drugim ono lijepo i krasno, što bismo mogli da si dademo. Kad prestane rat, poslat ču Vam ove moje zapiske, sigurno ču Vam ih poslati. Zašto da se stidim ovili mojih tajnih priznanja? Zar ste Vi čovjek, koji bi im se rugao? Zar ste Vi čovjek, koji ih ne bi razumio? Ne, niste. Uistinu, poslat ču Vam ove tajne izlive mojega srca. Čitat čete ih, citat čete ih. Samo ču jedno tražiti od Vas: Da ih citate kao moju ispovijed, kao moju tajnu, pa da ih sakrijete u svoje srce kao ispovjednik tiha priznanja griješnika, da budu kao šapat pobožnika, koji zamire u tijesnoj ispovjedaonici. 37 Sastat demo se opet i vedro demo si pogledati ir oči. Bolje je, da idemo sami svaki svojim putom- Ali bit de lijepo, da znademo, što vrijedimo jedno drugome. Da, Vi dete se vratiti iz rata, Vi dete se vratiti! Bilo bi preokrutno, da poginete negdje u bojno j vrevi tužnim i barbarskim načinom prije vremena. Šteta bi’ bilo Vaše duše, šteta Vašeg srca, šteta Vašeg mozga. Mnogo još morate da radite za Poljsku! Muškarci iz Vaše obitelji umiru tek sa sedamdeset, osamdeset i devedeset godina, duševno svježi i radedi do posljednjeg dana. Koliko još vremna, prijatelja moj, za posao! Koliko još možete nagomilati korisnog rada u mnogim mjesecima i godinama, što su još pred Vama kao rodna poljana, ko j a obečava bogata žetvul Zar da Vaše tijelo, Vaša bogata riznica tolike neobične energije, tako izvanredna smionog duha, tako plemenita srca, tolikog poleta i tolike dobrote, strune heskorisno i prerano negdje u pustoši bojnoga polja?! Zar ima čovječanstvo toliko ljudi kaošto ste Vi, od¬ ličnih tijelom i duhom, blagorodnih srcem i karakterom, da bi ih smjelo gurnuti u streljačke jarke, pa da umru u blatu i nečistoči kao barbari u pradoba čovječarsstva?! Kako da se unaprijedi svijet, ako ganjamo odabranike u pakao granatske i šrapnelske kiše, da ih obori i smrvi, pretvori u sablasne Iješine, koje gnjiju nepokopane izmedju prijatelja i neprijatelja? Ah, prijatelju, ne smijem da mislim na sve to. Srce mi se ledeni u grudima, šake mi se stištu it nemočnom ogorčenju. Vi čete se vratiti! S ječam se, što ste mi pričali o svome povratku iz japanskoga rata. Dogovorili ste se s bračom, da čete za- jedno posjetiti majku. Vi ste se vratili najprije, pa ste čekali braču u Varšavi, dok dodju s vojakom, koja se vra¬ čala u Moskvu i Petrograd, te dobiju dopust. Nikoga nijeste obavijestili, da dolazite, i nitko Vas nije čekao na stanici. Nijednih kola nije bilo, da Vas od- vezu kuči. Ostavili ste prtljagu na stanici i pješice ste krenuli prema rodnome selu. Preko tri sat» cjaleko išlfc «te domačim krajem, sretni, što opet gledate ijubljenu svoju ravnicu, poznata sela, rijeku, što se vije izmedju ljubljenih polja. Bili ste još u vojničkoj odori. U selima, kroz koja ste prolazili, istrčali su svi ljudi iz kuča, starci, moževi, žene, djeca. Sve Vas je pozdravljajlo, sve Vas je blagoslavljalo, Svi Vas tamo pozna ju na daleko i široko od malena. I gotovo da na svakome pragu i u svakome selu čuste lijepu priču, koju je izhajala mašta seljaka oko Vas troje brače, Žene su Vas pokazivale djeci i »sve Vas je gledalo, sve je govorilo: »Gledajte, to su oni, to su sinovi gospodje Stazsinski! Gledajte, kako su visoko uzrasli! Lako je mogla da ih pogodi kugla. Ali nije. Kugle su ih se klonile, kao da su zaštičeni Čudnom moči. Smrt ih je izb j eg avala. To je zato, jer je njihova majka dobra kao angjeo. To je zato, jer ona potpomaže svakoga siromaka, za kog' čuje. Nema udovice, kojoj nije suzu osušila svojom dobrostivom rukom. Nema siročadi po svim ovim selima, koje ona nije prigr- lila na svoje grudi, koje nije odjenula i nahranila. Nema bolesnika u svim selima, kudgod siže oko, a da ih ona nije posječivala, da ih nije tješila i njegovala. Sve ona patnje dijeli s nama, Svima, svima pomaže nam ona. Zato joj Bog čuva sinove,« I staro i mlado hvatalo Vas za ruke, promatralo dobrim očima i sve. Vam je govorilo: »Sretnici! Dokle god Vam je majka živa, ništa Vam se ne če dogoditi, ništa! Njezina Vas dobrota čuva.« Kako je lijepo ovo praznovjerje, što ga je narod spleo oko Vaših glava! ^ 1 moje srce vjeruje u milu ovu priču. Znate, dušama žena veoma su pristupne bajke i priče. Nema tako napredne, naobražene i slobodoumne žene, a da se u dubini njezina srca ne bi krilo koje sujevjerje, slatki nesmisao tajne neke i nepriznate vjere u razne ča- rolije i bajanja, u tajinstvene znakove sudbine, u stare simbole sreče i nesreče. Što sada radi Vaša majka? Kako joj je? Da li je zdrava? 89 Mnogo ima sada posla njezino samilosno srce! Neka samo hoda po selima, neka tješi očajne, pridiže nesretne, otire dječje suze i blaži bol osamljenih žena! Neka Vas čuva njezina dobrota, gdjegod bili! Neka Vas brani i štiti u svim opasnostima! Neka Vas zakrili od smrti! 90 1. februara. Prijatelju, ja radim. Nije baš mnogo. Ali je bolje i malo, negoli nista. Tu u Češkoj imade sada na stotine i stotine hiljada naših bjegunaca. Porazmjestiii su ih po selima, barakama, logorima. Mnogima, koji su spasili nešto od svoga imutka, dopustili su, da se nasele tu u Pragu i po drugim večim gradovima. Kod bjeganja izgubili su mnogi svoje dokumente i isprave, pa je sada golemi posao, da se pronadje, olkuda je tko i da li je zbilja onaj, za koga se izdaje. Bezbroj žena ne zna za svoje muževe, koji se nalaze u vojsci. Bez¬ broj vojnika propitkuje se kod raznih odbora za sudbinu svojih obitelji, koje potječu iz krajeva, što su ih sada za- posjeli Rusi. Mnogo je obitelji prigodom bijega izgubilo koga od svojih, pa mole, da se pronadju, ne nalaze li se možda u kojem drugom logoru bjegunaca. Organizirani su razni odbori, razne sekcije, da se svlada sav taj veliki i važni posao. Treba pomoči bjeguncima s odijelom i rubljem, jer potpore, što ih dobivaju od države, jedva im dostaju za hranu. Za djecu se osnivaju škole, a ovdje u Pragu otvorena je i gimnazija te viša djevojačka škola s poljskom obukom. Javila sam se kod središnjeg poljskog odbora za pri- pomoč bjeguncima i odmah su mi dali posla. Smjestili su me u velikoj kancelariji, kamo dolaze svi ti dopisi za cen- tralu, te gdje se svrstavaju i predaju dalje pododborima, da oni onda učine svoje. Velike gomile listova stižu svaki dan. Sami očajni vapaji za pomoč. Mala i velika pisma, papir u svim bojama, čist, bijel, elegantan, ali večinom zgužvan, zamazan i neugledan. Koliko različitih rukopisa! Ispisano, inteligentno pismo profesora, činovnika, kaligrafična slova kontoarista i 91 mnogo, mnogo vojničkih karata, olovkom napisanih negdje i u bojnoj vrevi ili u tijesnim štreljačkim jarcima ne- spretnom, teškom rukom. Koliko tankih ženskih rukopisa! Koliko velikih dječjih poteza, poredanih pomno u redove na listu, istrganom iz školske zadačnice. Svaka ova sla- bašna hartija priča o sudbini jednog ljudskog biča, za- brinutoga ljudskog srca, o nesreči i brigama bezbrojnih • obitelji. Kakova su škola života sva ta pisma! Kad duge sate čitam ta pisma, čini mi se, kao da pro- ' lazi kraj mene neprekidna, golema povorka bijednika i ne- voljnika. Čini mi se, da vidim hrpe žena i djece, kako pla- . čuči uzdižu ruke i mole za saučešče i pomoč. Koliko, ko¬ liko jada, očaja i tuge! »Meni su javili, da je moj muž pao u Karpatima,« piše neka žena nespretnim i teškim rukopisom naših se- ljakinja, bez interpunkcij a i velikim početnim slovima. »Kažu, da je pao, da ga je ubila granata. Pozvali su me u opčinu i rekli mi, da je mrtav. I neki papir su mi dali, u kojem piše, da je mrtav. Ali to je sigurno zabluda. Ovi tu ne govore našim jezikom, ne razumiju nas. Ne shvačaju, što im kažem. Ja sam im rekla, da moj Janek nije mrtav, jer sam baš onaj dan od njega primila kartu. Kako "bi bio mrtav, kad mi piše? Ali ovi u opčini hoče šilom, da je mrtav. Pitaju me, koga želim za skrbnika svojoj djeci. Ali ■ čemu mojoj djeci skrbnik, kad im još otac živi? Rekli su mi u našoj baraki, da Vama pišem u Prag, da je tamo ve¬ lika poljska kancelarija, koja savjetuje i pomaže svima. Uzmite Vi moju stvar u ruke i kažite ovima u opčini, da me ne zovu. Neka me puste na miru. Ja ih ne trebam. Znadem, da je moj muž još živ. Moje bi mi srce reklo, da je mrtav, Ali ja se ne bojim, jer mi on piše. I mirno spavam. . Zavjetovala sam se našoj Bogorcdici u Čenstohovi. Tamo ču poči poslije rata i tri ču puta na golim koljenima običi oko crkve. Jer ja znam, da če Majka božja čuvati moga muža i da ne če dopustiti da pogine. Pišite to ovoj opčini. Zli ljudi! Šilom hoče, da je moj Janek mrtav, ali ja znam, rda nije.« <92 Čitave je četiri stranice ispisala jadna žena i nepre¬ stano opetuje: »Moj muž nije mrtav, nije pao, nije, nije!« Zamolit čemo svečenika ili učitelja u mjestu, gdje se nalazi, da joj objasni tužnu istinu . . . Češi su nas primili lijepo. Svuda uči njihova inteli¬ genci j a naš jezik, da može pomoči i savj etovati našim ja- dnicima. i Prijatelju, čini mi se, da sam postala druga, otkada polazim u ovu našu tužnu kancelariju. Marljiva sam i žurim se k svome žalosnom poslu. Toliko nam dolazi pi¬ sarna, da ih moramo bacati u kut jedne sobe, jer nemaju m jesta na našim stolovima i na velikim stelažama kraj naših stolova. Uvijek izmišljamo nove metode, kako bi što prije svladali golemi posao i kako bismo mogli pročitati i raz- vrstati dopise redom, kojim dolaze, kako da oni, koji nas mole za pomoč, ne čekaju predugo i uzaludno na rješenje svojih molba. Oni, koji su več dulje vremna u našem uredu, koji rade taj posao več nekoliko mjeseci, otupili su gotovo. Rade veoma vješto i brzo, ali njihove oči prelete sadržaj pisma več sasvim mehanički. Njihova srca ne mogu več više da se uzrujavaju nad tolikom tudjom nesrečom. Bez- broj je očajnih dopisa prošlo kroz njihove ruke, pa im ne dopiru više u dubinu duše. Sam se organizam zaštičuje nekom tvrdom apatijom od preobilja tužnih dojmova. Pri¬ roda je ljudska preslaba, a da ne bi smalaksala pod šilom i snagom preteških i preozbiljnih utisaka. Čuvstva su kao i strune, što bijahu odviše napete, pa su omlohavile. Duh bi obolio, kad bi se bavio uvijek nesrečom, koja prolazi mimo njih kao nabujala rijeka, kad bi zaronio u pretužnu tragiku svakoga pojedinog slučaja. Mi sada radimo gotovo več sasvim automatski. »Ne shvačamo više pravo naš posao, ne živimo u njem, jer bi inače poludili,« pričaju moji drugovi, »jer bi mi svi poludili, da odviše intenzivno osječamo ono, što čitamo. Kao daleka jeka dopire taj gigantski krik velike ljudske nesreče do nas. Danas ne možemo više, da to shvatimo onako, kako bi zavrijedilo. Kaošto se vojnici nauče na topovsku grmlja- vinu, te mogu da mirno spavaju, ma da topovski metci 93 - treskaju baš u njihovoj neposrednoj bližini, tako smo se i mi naučili na zdvojne vapaje tih bezbrojnih pisarna, što dnevice prolaze našim rukama.« Ja sam još novajlija, pa često ne mogu, a da ne za- plačem nad onim, što čitam. I njima su se u početku rosile oči, plač ih je gušio u grlu. Tvrde, da se ljudi na sve pri- viknu, pa da ču priviknuti i ja. Žalila bih, kad bi to jednom postalo istinom. Biti ču mnogo siromašnija, kad ču moči da bez velikega ganuča razredjujem brzo i točno ova jadna pisma u razne pretince, da onda podju sekcijama, koje su preuzele razne grane pripomočnog rada. Volim ovu bol, koju mi zadaje tudja nesreča. Volim bolni drhtaj svoga srca i suze, koje gutain, i ljubav veliku za nesretni naš poljski narod, što me žeže u duši kao živa vatra. Bože, kakova sve pisma dolaze k nama! Jučer sam čitala pismo, koje je potreslo svom mojom dušom i s boli napunilo moje srce. Bilo je na lošem papiru, inteligentnim, ali drhtavim ru- kopisom napisano pismo, zamrljano i okupano suzama one, što ga je pisala. »Milosrdni ljudi! Poljaci! livo mene jadne, ko j a več nmire, pred Vas. Mislila sam i mislila sve ove tjedne, otkada pobjegoh sa troje svoje djece iz moga rodnog za- vičaja, što da uradim za njih. Da bar njih zaštitim, jer meni nema spasa. Ja bolujem več dugo. Dugo več znadem, da ču umrijeti. Ah, ne bih se bojala smrti, da nemam ovih svojih jadnih sirota. Ne mogu, da im budem od koristi, ali majka sam im, pa ipak mogu, da se stisnu k meni i da plaču na mojem krilu, dok sam živa. Kad umrem, ne če biti nikoga, tko če ih ljubiti, tko če s njima plakati, eje- livati njihova mila lica i nježne ruke. O, slatka moja djeco, što če biti s vama?! Kap po kap krvi svoje bih iscijedila iz svoga ucviljenog srca, kad bih mogla, da vam pomognem. Ah, gospodo! Čula sam, da ste stvorih veliki pripo- močni odbor za nas bijedne poljske bjegunce. Čujte mene, što umirem! Molim Vas i zaklinjem, da se zauzmete za moju djecu, koju ostavljam samu u tudjem svijetu! Dopustite, da Vam ispričam svoju žalosnu sudbinu. Iz dobroga sam roda. Imena mojih predja i predja moga muža cesto se časno spominju u povijesti našega naroda. Mnogu je kaplju krvi prolio naš rod za ideale poljske. Nišu štedili niti sebe, niti svoga imetka, kad je domovina tražila svoj porez. Ni je nam mnogo ostalo po- tomcima, ali nam je ostala vjera u uskrsnuče našega na¬ roda. Dovolj na nam je bila ta uzvišena i sveta baština naših otaca. Ja sam iz Ruske Poljske. Naš su imutak zaplijenili Rusi, kad su otac i starija brača bili osudjeni na pro- gonstvo u Sibiriju. Imanje moga muža nalazi se u Galiciji na graniti. Bijaše zaduženo, kad ga je preuzeo moj muž, i nije mu pošlo za rukom, da spasi zemlju, na kojoj se rodio. Nekoliko mjeseci prije, negoli je buknuo rat, kupio je bogat Židov, tvorničar žeste, čitavo imanje s dvorcem. Molbama i novcem sklonula ga je neka naša daljnja ro- djakinja, da nas ostavi još preko ljeta u našoj kuči. Obe- čala je, da če mojem mužu nači kakvo mjesto. Mi smo naumili, da se tada preselimo u koji grad i da prodamo od pokučstva, što ne čemo više trebati. Imali smo starih slika, mnogo vrijednih dokumenata i svetinja iz poljske prošlosti, pa smo se nadali, da čemo njihovom prodajom ipak donekle osigurati budučnost našoj djeci. To je bilo ledino, što smo se nadali spasiti, jer Židovi kupuju jeftino, ah, vrlo jeftino poljska vlastelinstva. Mnogo zemlje treba, da naplati njihove mjenice i kamate. Ali je došlo drukčije. Još tužnije se svršilo. Buknuo je rat. Moj je muž otišao u vojsku, javio mi se jedamput iz Lavova, a onda nikada više. Ne znam, da li je živ ili mrtav, Nitko o njemu ne zna ništa. Pisala sam na sve strane. »Neizvjesna sudbina,« javili su mi od svuda. On nije časnik. Samo je šest nedjelja služio prije u vojsci, te je kao prosti vojnik pošao u borbu. Bože, koliko je iščezlo časnika bez trag& u tom strahovitom ratu, a kamo li ne prostih vojnika! Ne znam, gdje je poginuo, gdje je pao. Da li ga je granata razmrskaia, iii ga je sablja po- sjekla? Je li se utopio u rijeci, koju je morao pregaziti, ili se zagušio u kojoj močvari? Ili je živ izgorio u kojoj seljačkoj kuči, kamo se ranjen sklonuo, a nije mogao da 95 pobjegne? Možda su ga pogazila kopita kozačkih konja? Ili ga je kolera usmrtila za kojim grmom, kamo je legao da otpočine? Gdje su ga zakopali, gdje trune? Ništa ne znam, baš ništal Neizvjesna je njegova sudbina, a ja moradoh po- bječi s djecom pješice i golih ruku. Noču smo bježali, a za nama su gorjele šume, sela i dvorovi. Noč je bila svijetla kao dan od silnih požara, Trčali smo preko njiva i graba uz put, jer su bili putovi puni vojništva, Ništa nismo spasili. Bila sam več prije boležljiva, ali ovaj bijeg, pa strah i očaj u danima, koje proživjeh iza toga, potpuno su slo- mili moju snagu. Sada umirem, Ne žalim za životom, Što je moj život sada, kad umire bezbroj najboljih sinova sviju naroda?! Znam, da nemam pravo, da se radi sebe tužim na sudbinu. Što sam i tko sam ja? Kome sam bila na korist, što sam značila svome narodu? Toliki veliki duhovi ginu danas, toliko drugih žena, zaslužnijih od mene, ostalo je danas bez praga i ognjišta, Rado bih umrla, lako bih umrla, da sam sama.' Ali ja sam majka! Zaradi ove moje siromašne djece neizmjerno je gorka moja smrt! Šta če bijedna moja ne- jačad u ovo užasno vrijeme na ovome svijetu?! Srce mi se kida od boli. Djeco! Mili moji! Kakova če Vam biti budučnost?! Tko če vas zaštititi?! Kuda čete, kamo čete?! Šta če iz Vas biti? Cula sam ovih dana za Vaš odbor. Vama hoču da pišem. Rodoljubi, Poljaci! Umiruča poljska majka moli Vas, da se smilujete njezinoj djeci! Nemo j te, za Boga, da ih pustite da propadnu! Pomozite, da moji dragi dječaci postanu valjani i čestiti ljudi, a moja mila djevojčica po¬ štena žena, Radije bih da ih vidim mrtve, nego da mi pro¬ padnu, Pazite na njih, da nikada ne okaljaju ime, koje noše! Radije bih da ih sa svojom drhtavom rukom zagu- šim, nego da pokvaren i zao svijet otruje njihova srca i njihove čiste duše strovali u blato, Smilujte mi se, smilujtei 96 Čujte me! Čujte moj očajni vapaj! Oh, da mogu do Vas, moje bi Vas vruče suze ganule, moj bi Vas strah potresao! Ne bojim se smrti, o, ne! Ali se bojim svega onog strašnog, što čeka moju djeeu, ako li im se nitko ne smi- luje. Kuda če se potucati, jadni moji! Kome če pasti u ruke, nesretni moji! Oh, tko god ih sretne, neka bude dobar s njima! Oh, tko god ih vidi, neka ih ljubi! Dižem ruke i zaklinjem Vas, koji ostajete iza mene, da se smilujete bijednoj mojoj djeci! Bez oca, bez majke ostavljeni u tudjem svijetu! Sirote moje! Kako sam Vas ljubila! Kako sam Vas grlila! Koliko sam Vas čuvala u Vašim prvim danima. Sama sam Vas odijevala, premda je naš dvorac bio pun služinčadi. Ku- šala sam vazda, da li je mlijeko za Vas dosta slatko i dosta toplo. Svaki Vam je večer moja ruka popravljala mekane blazine, da budu još mekše. A gdje ste sada?! Kamo smo to dospjeli, mili moji go- lubiči?! Na daskama spavate i tako malo ima slame pod Vama! Kakav to krušac jedete, nježna moja d ječo?! Ah, Bože, nikada nije ni posljednji od naših slugu jeo takav kruh! Bječice siatka, bez košuljica mi hodate okolo, a Vaše jadne, jadne nožiče zebu u poderanim čarapama i cipelama. Nožiče moje, koliko sam Vas puta cjelivala! Kako bijahu mekane, kao kod piliča malih, kad potrče iz gnijezda! Sada su ove drage nožiče pune rana, natečene i prozeble. Djeco moja! Vaša je kosa bila kao svila. Kao angjeiima lepršali su Vam slatki uvojci oko ružičastih obraza. Sada Vam režu kose kao kažnjenicima, jer su Vas napunile uši svuda, svuda, kao i Vašu jadnu majku. Ah, dječice, kao grlice bijaste čista i umiljata, kao ljubice ste mirisali milo! Siatka djeco, mili moji, jadni moji! Što se to s nama zbilo, što?! Kao prosjakinja umire Vaša majka. Niti ponjave nema pod sobom. Kad nas je toliko, toliko bijednika! Nema, nema za sve nas blazina i ponjava. 7 Hanka. 97 Ali nista zato, djeco slatka! Samo da Vi niste tako osamljena, zapuštena, jadna! Rodoljubi poljski! Dobre moje gospodje poljske! Imajte milost! Uslišajte molbu nesretnice, koja Vas moli, da pri- grlite njezinu jadnu djecu na svoje milosrdne grudi. Ja ču još sada misliti samo na to, samo ču to opeto- vati, dok ne umrem: Smilujte se, smilujte se! Potražite oca mojoj djeci, možda još ipak živi, možda nije pao. Tražite ga, pišite na bolnice, pitajte zarobljenike, možda čete ga nači. I našu daljnju rodjakinju tražite. Ne znam, gdje se nalazi i što je s njome. Ne mogoh o njoj ništa saznati. Ali Vi ste močniji od mene, Vama če možda poči za rukom, što nije uspjelo meni. A ako nikoga više nema od našega roda, prigrlite Vi moje sirote. Ja Vam ih evo sada uoči smrti predajem. Budite im otac i majka. Ja Vam ih izručujem još nepokvarene. Oh, da znate, kako su slatke i lijepe njihove mlade dječinske duše i kako su njihova srca još puna blagosti i dobrote! Djeco moja, nemojte zaboraviti na dobroga nesretnog oca, nemojte zaboraviti na svoju majku! Nemojte zabo¬ raviti ono, što Vas je ona učila, što ste joj obečali, kad je jadna čekala na svoju smrt. Nikad, nikad ne zaborav- Ijajte, da su Vaši roditelji bili čestiti, da su ljubili svoju nesretnu Poljsku nada sve i da su željeli, da Vas uzgoje na korist i na diku njezinu!« Ispod toga dirljivog i predivnog oproštaja poljske majke sa životom napisao je neki liječnik još dodatak, u kome javlja, da je nesretnica dva dana prije smrti preve- zena u bolnicu, gdje je umrla mirno i dostojanstveno. Pobrinuo se, da su djeca predana u ondašnje sirotište, dok njihovi zemljaci ne odrede drugo. »Jer znam,« piše, »da Poljaci ne če napustiti djecu ovakve majke,« Da, prijatelju, naše su poljske majke uzvišene u ovo patničko vrijeme, S bolnom zavišču promatram veliki heroizam nji¬ hove ljubavi. Ne znam, kako da prigrlim svoju djecu blizu, blizu, da duša osieti dušu. Toliko pisarna pišem 98 ■ ■ • n 't. i.i Jadvigi i Staziki, ali one mi odgovaraju veoma sporo. Možda nemam pravog načina. Moja je ljubav nestrpljiva, ne zna da čeka. Pišem im topla pisma, odraz moga gladnog srca, ali jeka, koja mi od njih dolazi, mlitava je i slabašna. Ne mogu, ne mogu da polomim ono nešto, sto nas dijeli! Gorko patim od ljubomora. Ah, htjela bih da čitam listove, koje pišu njemu, ocu! Oni su sigurno intimniji, topli ji. A zašto, recite mi?! Zašto ne ljube mene, zašto me ne ljube dosta, kad ja svom snagom duše svoje čeznem, da me ljube, da me veoma, da me vruče ljube! Još dok su bile sasvim malene, više su ljubile oca nego mene. A zašto?! Ja više trebam njihovu ljubav negoli on! Ja pogibam bez ljubavi! Moja duša treba topline, kao cvijet rose. Ja skapavam bez ljubavi! Zašto me moja djeca ne ljube toliko, koliko želim, recite mi?! Što sam im skri¬ vila?! Ah, katkada bih upravo mogla da molim za malo nježnosti, kaošto prosjak moli za komadič suhoga hljeba! I pišem im tako. Mekano, razdragano. Snubim ih za se iskrenošču, jadikujem nad pustom osamljenošču mojih dana, da pobudim u njima samilost, pa da dohrle k meni ganute s otvorenim, toplim srcem. Ali one ne dolaze i ne če da dodju! Njihova su pisma sasvim korektna, ali mene zazebe nešto, kad ih čitam. Katkada im pišem kaošto razdragana majka tepa svome čedu, nižem bezbroj toplih, mekanih riječi, punih slatkoga nesmisla, ali tako milih, milih. One mi odgovaraju učtivo i pomno kao da pišu školske zadače, A mene to boli! Posljednji je put svršila Jadviga svoje pismo samo sa: »Lijepo Te pozdravlja Tvoja kčerka Jadviga,- A ja sam plakala nad time! Kakav je to svršetak pisma, upravljenog majci?! Uvreda je to! Tužna sam i ogorčena. Da, i ogorčena! Jer znate, prijatelju, i majčina ljubav ima svoj ponos. I ona ne podnosi, da je se prečesto odbija. Zašto mi ne piše ljepše, srdačnije, toplije?! Poslije ovakvog pisma klone moja ljubav od umora, moje se srce bolno stegne i zatvori. Onda i ja uzvračam istim rezerviranim tonom. Jer što da se baš ja uvijek 9 < ponižujem?! Ja sam majka! Ah, ali ja u tim stvarima ne umijem da budem dosljedna, te uvijek opet kušam, ne bih li bila jedamput bolje sreče. To me sve više boli, negoli hoču da priznam. Neka vole svoga oca, ta otac im je. Nikada im ne bih to branila. Ali ja hoču da vole i mene. Priznajem, moi majčinski egoizam želi, da me vole i nešto više od oca. Ne mnogo, ali ipak više! Ali me one, prijatelju, moja Jadviga i moja Stazika, ne vole ni toliko, koliko oca! To muči moju dušu. A toliko moram baš sada, da mislim na to! U našo j kancelariji čitam toliko tih pisarna, u kojima je dirljivo i tragično isprepletena bijeda i ljubav. Ta su sva pisma prepuna duše. Ah, nesamo bijede, ljudi, što pate glad i zebu zimu. Svi, svi su topli od neizmjerne ljubavi za ne¬ koga bliskog i dragog. Mladi nam momci, vojnici, pišu sa sjevera i juga, sa sviju strana ove države, pa nas mole, da saznamo bora- višta njihovih majka, da im pošaljemo njihova pisma. Kako su draga ta pisma, pisana tvrdom i nespretnom rukom te puna pogrješaka! Kako ti naši vojnici vole, rasi- jani po čitavom našem carstvu, vole svoje majke! Neopisivo rado čitam njihova pisma. Griju me svojom prostodušnom toplinom. Ali zadavaju mi i boli. Zavidjam njihovim sretnim majkama, što su ljubljene tolikom iskre- nom ljubavlju ... Često se sječam Vas i Vaših riječi, prijatelju. Sve pamtim, što ste mi ikad rekli. Mnoge riječi, koje za Vas ne bijahu važne,' ali koje su meni značile mnogo, j>a mi još sada često zuje u ušima, kao da sam ih tek netom čula. Kad sam Vam prvi put pokazala svoje kčeri, velikim ste ih zanimanjem promatrali i pomno slušali njihov raz¬ govor. Kad odoše, zašutjeli ste i zamislili ste se. Čekala sam, da nešto kažete, ali Vi niste ništa rekli. Onda Vas napokon upitah: »Zar Vam se Jadviga i Stazika ne svidjaju?« »Svidjaju . ..,« rekli ste. »Ali ipak! Koja šteta, što nemate sina!« 100 »Zašto?« zapitala sam Vas smetena i začudjena. Kako ste došli na tu misao?« »Bio bi to slavan sin! Blagorodan čovjek!« odgovorili ste sa smiješkom, ali ipak ozbiljno. I još jedamput ste po¬ novili: »Baš šteta!« Nešto me zaboljelo u srcu, pa zašutih i ja, Dugo smo tako šutjeli, A onda smo stali da razgovaramo o drugim stvarima. Sada mnogo mislim na one Vaše riječi. Kadgod čitam pismo ko j ega momka dalekoj majci, uvijek mi se ozove Vaš glas: »Šteta, što nemate sina!« Ah, da, šteta! On bi me ljubio! On bi me veoma ljubio! Sinovi uvijek vole majke više od otaca, Veoma, veoma bi me volio ., , Više nego Jadviga i Stazika. , . Prijatelju, upoznala sam se s* jednom poljskom liječ- nicom, Njezina sestra radi u našem uredu isto, što i ja. Naši su stolovi tako postavljeni, da gledamo jedna u drugu. I ona još nije dugo ovdje, Svakako ne tako dugo, a da bi mogla sasvim poslovno citati pisma, što ih moranid da razredjujemo, I ona još katkada plače nad kojim do¬ pisom biča, koje nije nikada vidjela, niti če ga ikada vi- d jeti- Pošle smo nekoliko puta zajedno na ob jed u restau- rant, pa smo se tamo jednoč sastale s njezinom sestrom, liječnicom. Veoma mi se svidja ta radina, energična žena. Imade vrlo fino, produševljeno lice, izradjeno i zanimljivo. Njezine su oči blage i pametne, Kažu mi, da je veoma vješta i da je njezini kolege vanredno uvažavaju. Študirala je u Švajcarskoj, a onda je živjela u Americi, Sada, za vrijeme rata, došla je ovamo, jer hoče da pomogne, koliko može, Radi njega je zapravo doputovala u Evropu, Ali ga više nije zastigla. Umro je, dok je još bila na putu. Pokopali su ga tu u Pragu medju drugim vojnicima, što su več spašeni od ratnoga pakla. Bila je shrvana njegovoni - smrču, jer ga je veoma ljubila, Bio je najmladji od brače, pa ga je ona podupirala i školovala, otkako su im umrli roditelji. 101 Ima več sijede kose, a to je čini još otmenijom. Neslo je sigurno i sredjeno u njenome biču, što me veoma pri¬ vlači. Ona zna, što hoče. »U borbi je život, u radu je spas, to je moje sliva Čanje života,' rekla mi je tečajem prvoga našeg razgo vora. Čini mi se, da joj ta rečenica neobično pristaje. Pozvala me, da je posjetim u bolnici. Ona je u rodi- lištu, u kojem se sada nalazi mnogo poljskih bjegunica. Mnogo mi je o njima pričala, te je u meni pobudila živo zanimanje za njih. »Dodjite, naučit čete od njih veličinu životne snage. U njima su još svi nepatvoreni instinkti, koje je usadila priroda u krv žene i koje smo mi inteligentne žene svojim kriticizmom i svojom skepsom u nama zagušile i oslabile Kod njih se i ja učim, kako treba živjeti, živjeti i živ jeti, kako smrt nije strašna, dok je život tako silan. Pojedinci umiru, ali narod če živjeti, čovječanstvo če živjeti još dugo, dugo. Tisuče i milijune godina. Dodjite! Osjetit čete kucaj života, a to uvijek daje snage.* Otišla sam jedno popodne tamo. Vodila me po so¬ bama, gdje su smještene poljske bjegunice. U sobi, gdje su žene, što če biti za dan dva operirane, ležala je kod prozora mlada, crnokosa žena i silno je ječala. »Ah, draga, zar se još uvijek niste umirili?« rekla joj je liječnica, sjela do njenog kreveta i uzela njezine tanane, gotovo dječinske ruke u svoje. »Morate se umiriti, jadna moja! Tako ste mi lijepo obečali dopodne, da čete biti mirni, a Vi se sada opet uzrujavate, plačete i trošite svoju snagu!« »Gospodjo doktorice, kako da ne plačem?« odgo- varala joj bolesnica. »Ta to nije moguče! ... Ja to ne vjerujem! ... Ja se ne dam operirati! . . . Toliko sam se veselila svojemu djetetu! Slatko moje, što se začelo u meni u velikoj sreči! Sve mi je to, što spa.sih! Pred mojim je očima pogodilo rusko tane moga muža na bijegu. U mojim je rukama umro. Umiruči mi je još zapovjedior >Bježi, ostavi me! Osječam, svršit ču odmah ... A ti bježif Spasi naše dijete! Ljubi ga, kako si ljubila mene. Ono če 102 ti biti utjeha. Njega češ imati mjesto mene« . . , Ah, go¬ spod j o, kako bijaše užasno, kad mi je umirao muž na goloj zemlji uz put! Bio je tako lijep —-i tako mlad! A kako je bio dobar! Nitko ne zna, kako je bio dobar! Več je teško disao, a još je uvijek šaptao: »Bježi! Čuvaj mi dijete! Za njega živi! . . .« Ah, tek mlaz krvi zagušio mu je posljednje njegove molbe .. . Gospodjo, možete li da pojmite, kako mi je bilo, kad sam skinula sa svojih ko- Ijena njegovu glavu i položila je na zgaženu travu tužnoga polja, po kome se valjalo mnoštvo bjegunaca i vojske u strašnom kaosu bjeganja?! Ne znam, otkuda sam smogla snagu, da se rastanem s njime, kojega sam toliko ljubila Kako sam mogla ostaviti njegovu lješinu! Ali pošla sam. spasila sam se. Trčala sam, ne znam kuda i kamo. Ne znam, gdje su me našli milosrdni ljudi, mene, ludu od očaja, i smjestili me u željeznicu, Prije mjesec dana došla sam u Češku. I živjela sam . . . Htjela sam da živim! Zaradi dje- teta! I samo sam na dijete mislila ... Noč i dan sam mi¬ slila, da če skoro doči na svijet i da če biti njemu slično. S njegovim če me očima gledati. Imat če njegovu tamnu kosu, njegove usne, bit če kao i on. Bit če komadič nje¬ gove duše, što ju je ostavio iza sebe, da me tješi ... Je- dino moje blago na ovoj zemlji! . . . Jer nista nemam. Ni- koga nemam. Niti majke, niti oca. A kuča naša i ognjište naše propalo je u ratu . . . Ali ja bih radila za nj, za zlatno djetešce moje, da nikada ne pati od glada. Čuvala bih ga od svega zla . . . Uvijek, uvijek sam mislila, kako ču s njime živjeti, kako ču mu pričati o ocu, kad malo odraste, kako černo skupa čuvati njegovu dragu uspomenu ... A sada mi Vi, nemilosrdnici, velite, da je mrtvo! ... To nije istina! To nije istina!?« Bacila se licem u blazine i čitavo je njezino tijelo drhtalo u grčevitom plaču. Tako uvijek plače več dva dana,« rekla je žena, što je ležala na krevetu do nje. »I po noči nista ne spava, nego plače, plače .. .« Draga moja, lijepa moja, ne smijete tako, < grdila ju iiječnica. »Ta tako ste još mlada! Možda Vas čeka nova sreča, jedamput kasnije . . .« 103 Ima več sijede kose, a to je čini još otmenijom. Neslo je sigurno i sredjeno n njenome biču, što me veoma pri¬ vlači. Ona zna, što hoče. > U borbi je život, u radu je spas, to je moje shva- Čanje života, rekla mi je tečajem prvoga našeg razgo¬ vora. Čini mi se, da joj ta rečenica neobično pristaje. Pozvala me, da je posjetim u bolnici. Ona je u rodi- lištu, u kojem se sada nalazi mnogo poljskih bjegunica. Mnogo mi je o njima pričala, te je u meni pobudila živo zanimanje za njih. »Dodjite, naučit čete od njih veličinu životne snage. U njima su još svi nepatvoreni instinkti, koje je usadila priroda u krv žene i koje smo mi inteligentne žene svojini kriticizmom i svojom skepsom u nama zagušile i oslabile Kod njih se i ja učim, kako treba živjeti, živjeti i živ jeti, kako smrt nije strašna, dok je život tako silan. Pojedinci umiru, ali narod če živjeti, čovječanstvo če živjeti još dugo, dugo. Tisuče i milijune godina. Dodjite! Osjetit čete kucaj života, a to uvijek daje snage.« Otišla sam jedno popodne tamo. Vodila me po so¬ bama, gdje su smještene poljske bjegunice. U sobi, gdje su žene, što če biti za dan dva operirane, ležala je kod prozora mlada, crnokosa žena i silno je ječala. »Ah, draga, zar se još uvijek niste umirili?« rekla joj je liječnica, sjela do njenog kreveta i uzela njezine tanane, gotovo dječinske ruke u svoje. »Morate se umiriti, jadna moja! Tako ste mi lijepo obečali dopodne, da čete biti mirni, a Vi se sada opet uzrujavate, plačete i trošite svoju snagu!« »Gospodjo doktorice, kako da ne piačem?« odgo- varala joj bolesnica. »Ta to nije moguče! ... Ja to ne vjerujem! ... Ja se ne dam operirati! . . . Toliko sam se veselila svojemu djetetu! Slatko moje, što se začelo u meni u velikoj sreči! Sve mi je to, što spasih! Pred mojim je očima pogodilo rusko tane moga muža na bij egu. U mojim je rukama umro. Umiruči mi je još zapovjedior »Bježi, ostavi me! Osječam, svršit ču odmah ... A ti bježif Spasi naše dijete! Ljubi ga, kako si ljubila mene. Ono če 102 li biti utjeha. Njega češ imati mjesto mene« . . . Ah, go¬ spod j o, kako bijaše užasno, kad mi je umirao muž na goloj zemlji uz put! Bio je tako lijep-i tako mlad! A kako je bio dobar! Nitko ne zna, kako je bio dobar! Več je teško disao, a još je uvijek šaptao: »Bježi! Čuvaj mi dijete! Za njega živi! . . .« Ah, tek mlaz krvi zagušio mu je posljednje njegove molbe . . . Gospod j o, možete li da pojmite, kako mi je bilo, kad sam skinula sa svojih ko- Ijena njegovu glavu i položila je na zgaženu travu tužnoga polja, po kome se valjalo mnoštvo bjegunaca i vojske u strašnom kaosu bjeganja?! Ne znam, otkuda sam smogla snagu, da se rastanem s njime, kojega sam toliko ljubila. Kako sam mogla ostaviti njegovu lješinu! Ali pošla sam, spasila sam se. Trčala sam, ne znam kuda i kamo. Ne znam, gdje su me našli milosrdni ljudi, mene, ludu od očaja, i smjestili me u željeznicu. Prije mjesec dana došla sam u Češku. I živjeia sam . . . Htjela sam da živim! Zaradi dje- teta! I samo sam na dijete mislila. . . Noč i dan sam mi¬ slila, da če skoro doči na svijet i da če biti njemu slično. S njegovim če me očima gledati. Imat če njegovu tamnu kosu, njegove usne, bit če kao i on. Bit če komadič nje¬ gove duše, što ju je ostavio iza sebe, da me tješi.. . Je- dino moje blago na ovoj zemlji! . . . Jer ništa nemam. Ni- koga nemam. Niti majke, niti oca. A kuča naša i ognjište naše propalo je u ratu . . . Ali ja bili radila za n j, za zlatno djetešce moje, da nikada ne pati od glada. Čuvala bih ga od svega zla . . . Uvijek, uvijek sam mislila, kako ču s njime živjeti, kako ču mu pričati o ocu, kad malo odraste, kako čemo skupa čuvati njegovu dragu uspomenu... A sada mi Vi, nemilosrdnici, velite, da je mrtvo! . . . To nije istina! To nije istina!?« Bacila se licem u blazine i čitavo je njezino tijelo drhtalo u grčevitom plaču. >Tako uvijek plače več dva dana,« rekla je žena, što je ležala na krevetu do nje. »I po noči ništa ne spava, nego plače, plače .. .« Draga moja, lijepa moja, ne smijete tako,« grdila ju liječnica. ->T;i tako ste još mlada! Možda Vas čeka nova sreča, jedamput kasnije . ..« 103 »Nema za me više sreče! Zašto me mučite?! Zašto su me doveli ovamo?! Što hočete da črnite sa mnom?« »Ali draga, zlatna moja! Ne možemo, da Vas pustimo ovako! Ne smijemo!« prigovarala joj liječnica blago. »Meni se čini, da se ipak varate . . . Nočas sam le¬ žala dugo sasvim mimo i slušala sam,« pričala je boles- nica. »I jasno sam osjetila, kako se miče dijete. Bilo mi je tako neopisivo slatko u duši! Dvaput se je micalo . . . Ono još živi, gospodjo doktorice, ja osječam, da živi!« Liječnica' ju je-opet uhvatila za ruke i sasvim se blizu nadvila nad nju. Vjerujem, da je to teško za Vas, mila moja . , . Ali Vi ste inteligentni. Vi znadete, da mi liječnici nosimo veliku odgovornost. I sami pred sobom. Pred sobom najviše ... Mi moramo činiti ono, na što smo se odlučili. Vaše je dijete več dugo mrtvo u Vama. Nekoliko tjedana več. Možaa je baš tada prestalo kucati njegovo srce, kad je umirao njegov otac, Vaš muž, jadnice moja! . . . Sutra čemo Vas operirati. Mladi ste, zdravi, opet čete se pridiči i opet povjerovati u život.« Tužno je bolesnica mahnula glavom i uzdahnula: »Ah, dobri Bože, kolike sreče, da ne preživim tu operaciju! Da umrem i ja, nesretna!« Doni jela sam sa sobom nešto cviječa, slatkiša i voča, da podijelim med ju bolesne žene. Ali kraj ove prod j oh tiho i ponižno. Njezina je nesreča odviše velika, a da bi je tkogod smio smetati s tricama. Na drugoj je strani ležala žena srednjih godina. »Gospodjo doktorice, i ja sam piakala u noči, opro¬ stite,« rekla je liječnici. »Bojim se operacije. Po trečiput me to več snašlo, Bog zna, da li ču podnijeti... A ja bih tako rado da živim! Vidite, moj muž piše mi gotovo svaki dan. Sada dolaze njegova pisma sasvim redovito. Toliko me voli! Tako divno piše! Zna, da sam opet u smrtnoj opasnosti. Kaži liječnicima, veli on, da ih molim, neka Te spase, Sve sam izgubio. Ti si mi sada moje posljednje, Ti si moj dom, moja obitelj, moja budučnost. Ako ti umreš, poginut ču i ja, jer što bih se vračao iz rata, da tužno živim sam samcat . . . Gospodjo, ja ču sve trpjeti, nista 104 se ne bojim. Strpljivo ču sve podnositi. Samo mi spasite život!« »Ne bojte se! Pouzdajte se i sve če sretno proči,« tje- šila ju je liječnica. Do kreveta te žene ležala je djevojčica, tako malena i drobna, kao da je još dijete. »Dajte maloj slatkiša,« rekla mi je moja pratilica. »Kako fini bonboni!« hvalila je djevojčica. »Kod kuče mi ih je svaki dan donio papa iz grada, ali sada su druga vremena. I gospodja doktorica mi katkada donese bonbona, jer kašljem. Ali pralineji su bolji. Merci, madame!« »I to je žrtva rata,« pričala mi je doktorica Jablonska, kad smo izašle iz sobe. Za vrijeme bijega zapala je medju ■ gomilu pijanih muškaraca i vojnika u nekoj židovskoj ra- kijašnici, što je bila uz put. Baciše se na nju kao divlje zvijeri i sada bi imala postati majkom. Sirotica, jedva joj je trinaest godina! Ja sam se najviše zauzela, da je prije reda izbavimo toga prokletog zametka. A i kašlje. Sama je još dijete. Pa zar da je pustimo, da rodi u zločinu začeto biče, sebi i njemu na nesreču?! Sve ima svoje granice!« Prolazile smo dugim hodnikom, »Unidjimo ovamo, tu je veselije,« rekla je liječnica i otvorila vrata. Ušle smo u veliku dvoranu, veoma čistu, gdje je bilo kojih četrnaest velikih kreveta i isto toliko malih dječjih. »Tu su naše majke!« objasnila mi je moja poznata. Aj, Vi Žironska, opet imate svoju pucicu kraj sebe!« korila je mladu Ženu, što je ležala odmah uz vrata, »Dijete mora biti u svome vlastitom krevetiču! To je zdravije, nego da ga uvijek tiskate k sebi. Ono treba pokoja i mira, si- roče. Kad če doči vrijeme da siše, več če Vam ga čuva¬ rka staviti na grudi. Gdje je sada?« »Otišla je po užinu,« odgovorila je mlada majka smije- šeči se, te je polagala djetešce u njegov krevetič, što je bio kraj uzglavlja uz njezin krevet. »Srdašce moje, vidiš, kad ne dopuštaju! ... Ne daju! ... Ne smijemo se još maziti, što češ! . . . Ali čekaj, za dva, tri dana ustat če 105 majka i 'izači, a onda češ mi biti noč i dan na rukama, miljenče moje!« »Eto, takve su, ne slušaju!« tužila se liječnica, »A ja sam im tako dobra. Hoču da bude dobro njima i dječici, da nauče redu ove mališe i da se same oporave, kako treba. Ali uvijek diraju u djecu. Ustaju s kreveta prije, »ego im je dopušteno, te jedu sve, do čega mogu da dodju Ozbiljno se na Vas ljutim, drage moje!« »Ne vjerujemo!« prosvjedovale su sa svojih kreveta. Mislite, da ne znamo, koliko nas volite, Vi, dobročini- teljko naša! Ta vidimo, koliko se za nas brinete. Samo nemojte biti toliko strogi! Ne če nam nista nauditi, ako malo ustanemo prije, negoli dozvoli profesor ili Vi. Na- vikle smo mi, da snosimo svašta. Nitko nas nije mazio prije, negoli smo došle ovamo, niti če nas tko maziti, kad izadjemo. Gledajte, tu imamo dvojke,« pokazivala mi je "liječ- nica. A žena, kojoj su uz krevet bila dva mala, mala kre- vetiča, ponosno se pridigla na svorae ležaju i veselo mi se zasmijala u lice. »Lezite, lezite!<• zapovjedila je liječnica. »Još Vam nije nitko dopustio da sjedite!« Koliko se za me bojite, gospodjo doktorice!« ve¬ selo je odgovarala bolesnica. »Tri danas je več peti dan, što sam rodila svoje mališe. Kod kuče sam več peti dan na polju radila, njivu kopala, žito žela . . .« Zato i naše seljačke žene tako brzo gube svoju mla¬ dost i svoje zdravlje,« rekla je liječnica gorko. »Bila sam u Americi. Amerikanke su sa četrdeset godina još mlade i lijepe, a naše žene su gotovo starice. »No.ja baš ne izgledam kao vješlica,« našla se majka dvojaka uvredjena. »Meni je trideset i pet godina, pa još nišam bila bolesna, osim kad sam rodila koje dijete.« Budite sretni. što ste iznimka!« odgovori joj liječ¬ nica, A ja je zapitah: »Koliko imate djece?« S tima dvoj cima sedam.« »Živu li svi?« 106 »Živu i dosta mi briga zadaju. Osobito sada. Nije to malenkost, da bježiš s hrpom djece i težkim tijelom od trudnoče. Ali hvala Bogu, sve smo dobro podnijeli. Pri- mili su nas u barake, pa nas država hrani. Bilo nam je več i gore. Ah, tako gospodski nišam još rodila. Sve fino i čisto. Kožtilja bijela, ponjave lijepe, sve čisto. A djeca zamotana u bijelo platno kao grofici. Oni moji drugi ro¬ dili su se svakojako. Treče mi se rodilo na polju. Nišam ga još tako brzo očekivala. Ali što sam mogla? Malo sam se odmorila pod živicom kraj naše njive, zavila sam dijete u pregaču i ponijela ga kuči. Nista još nišam bila pripremila za nj, pa smo siroče zamotali u jednu moju trošnu košulju, koju sam poderala na komade, kad je došla susjeda k meni, da ga ponese u crkvu na krst. Pa ipak je dječačič odrastao kao trešnjevo drvce uspravno i lijepo, i sada mu je več devet godina. Slabo Vi znadete. lijepe moje gospodje, kako sirotinja živi.« »A kako čete sada s ovom dvojicom?« zapitala sam dalje. »Kako? Najprije sam se malo uplašila, kad mi se rodilo ovako dvoje najedamput. Ali pomislih: još je bolje! Jedna muka! Ako mi je Bog namijenio, da rodim još dvoje djece, bolje je da zajedno dodju na svijet, negoli da se sa svakim posebice mučim. A hrane če imati, h val Bogu, dosta,« rekla je smijuči se i prhnila se rukama za svoje nabujale grudi. »Kasnije, kako Bog dade . . . Gdje vam je muž?« U vojsci.« »Ne bojite se za njega?« »Zapravo se ne bojim. Ako mu je sudjeno, da se vrati, vratit če se.« »A ako se ne vrati? Šta čete s djecom?« »Živjet čemo. Do smrti se uvijek živi. Ako i ne čeme gospodski živjeti, a mi čemo siromaški. Kako Bog hoče. »Gospodjo doktorice, dodjite, molim Vas, mali k meni,« zvala je liječnicu jedna mlada žena k sebi. Moje če se dijete sutra krstiti, a ja nemara kuma,« tužila se za brinuto. »Nikoga nemam svoga u-ovome tudjemu gradu 107 »Nači če se tko,« tješila ju je liječnica. »Grkvenjak ee držati dijete i bit če mu kum, ako ne bude koga drugog,« »Ne, to ne bih rado. Moje dijete nije nahodče. Ima čestitog oca, prernda je on u ratu. Da je žensko, molila bih ovu gospodju, koja je došla s Vama, da joj kumuje. Ali ja imam dječaka!« jadikovala je mlada crnokosa majka krasotica. Bila je ružičasta u licu, lijepa i puna, kao da i nije bolesna, Veoma mi se svidjala. Možda to nije pravo, ali ja volim lijepu vanjštinu. »Pa možda bih mogla ipak biti kuma Vašem djetetu, mada je muško. Sada je ratno vrijeme i svi su gotovo muškarci na ratištu, pa bi mogle žene biti kume nesamo djevojčicama nego i dečkima,« primijetila sam, »Zašto to ne bi moglo biti?« nasmjehnula se Jablon- ska. »Eto, ja sam liječnica, a u Americi su žene čak i svečenici. Samo se dogovorite!« Lukavo je pogledala u rnene te je čekala, što če to biti iz toga kumovanja. »Pravo velite, gospodje. Rat je rat. Otkuda ču da smognem kuma? Nije to lako. A časnije je imati kumu negali crkvenjaka. Dodjite, molim, sutra dopodne ovamo, gospodjo.« »Doči ču,« obečah joj veselo. »A kakovo čemo mu dati ime?« zapita me majka. Vi morate birati ime! U nas kumovi biraju ime.« Sjetih se Vas, prijatelju. »Kazimir neka se zove,« odvratila sam glasno. Ganuto sam primila u ruke bijeli svežnjič, da pogle¬ dam svoje kumče. Dijete je bilo lijepo kao i majka nje¬ gova. Imalo je velike tamne oči i slatko izbočena ustašca. Več dugo nisain držala tako u ruci maleno dijete. Nema žene, što je bila majkom, a da ne bi voljela nejaku malenu djecu. Nježno mi je ganuče obuzelo srce te šapnuh n sebi malome čedu: »Budi vrijedno imena, što sam ti ga izabrala, i imenjaka svojega, po kome te- prozvah!« Zadala sam sebi obečanje, da ču po mogučnosti bditi nad djetetom i majkom njegovom. Ona je žena maloga obrtnika, krojača. Veli, da je 108 bila pri je u službi kod jednoga činovnika i da umije vo¬ diti malo kučanstvo. Nema roda. Ugovorila sam s liječnicom, da če je iz rodilišta pre- mjestiti na mjesec, dva u nahodište, gdje če kao dvorkinja moči ostati uz svoje dijete, a kasnije ču je uzeti k sebi, dok se svrši rat. Iznajmit ču u kojem predgradju stan od dvije sobe i kuhinje, pa ču namjestiti ovu lijepu Jožu s njezinim dječakom kod sebe kao kučanicu. A ako njezin muž pogine, neka ostane za uvijek kod mene, Sve sam to več do kraja, u sve tančine smislila. Vi znadete, kakova sam. »Uvijek smišijaš romane za svoj život,« znao mi je kazivati moj muž toliko puta, a imao je i pravo. Radi te zgode, što mi se desila s lijepom Jožom i njezinim sinkom, slabo sam zapamtila, što su mi pričale druge žene. A sve bijahu veoma govorijive i dobro raspo- ložene. Zapravo sam se veoma čudila njihovu vedru i bez- brižnu raspoloženju. * Ležale su tamo u trečem razredu krevet uz krevet siromašne one beskučnice iz naše jadne Galicije. Ipak su se šalile, smijale i hvalile se sa svojom djecom. A ništa nisu znale, što ih čeka, kad ustanu te izadju na ulicu. Uživale su, da leže na čistim krevetima u toploj sobici i da imaju svoju djecu uza se. Odmarale su se poslije teških i punih muka sati, u kojima su se svijale od boli i vikale u pomoč radjajuči svoju djecu. Nisu se mnogo plašile budučnosti i života, Sve su se tješile, da če več nekako iči, da če se nači kora hljeba i za njih i za djecu, a tako i kutič, kamo če se stisnuti. Samo je jedna žena gledala dosta tužno preda se i žutjela je postojano. »Još uvijek nemam mlijeka,« tužila se liječnici. »A moja je mala sirotica več gladna te svaki čas plače. Umrijet če mi! Dobra gospodjo doktorice, izvolite zapo-. vjediti, da joj donesu bočicu. Meni je žao sirotice! Tako je slabašna, pa ne može da gladuje.« Liječnica je potapkala mali svežnjič u krevetiču kraj majčina ležaja, te je mirila Ženu: »Samo se strpite!« Več. 109 ec Vam mlijeko navrijeti u sise. A dotie če ova mala več počekati. Dati čemo joj čaja, da ne plače.« Sasvim je drugačiji bio život u toj dvorani, negoli vani is ostalom svijetu. Sasvim su druge brige ispunjavale atmosferu ovdje. I samo kao daleka, daleka jeka sizao je vanjski bučni život ovamo. Začudjena kazivala sam liječnici svoj osobit dojarn, kad smo izlazile iz dvorane. »Da, da,« potvrdjivala je ona. »Ovdje je raspoloženje uvijek optimistično. Tu je izvor života. Pa bile prilike i te kako teške, ipak diže svaku Ženu čudo, što se s njom zbilo, kad je neko vrijeme iznad sviju gadnih briga i borba svakidašnjosti. I tu, u ovoj dvorani često smo svjedoci očaja i tragedije, ali to su iznimni slučajevi. Sve su majke obično sretne, barem tako dugo, dok su kod nas. Jablonska me je još povela u sobu trudnica. »Tu je sada tijesno, pretijesno,« pričala mi je. »Jad- nice! Nijedna od ovih djevojaka i žena, što su se sklo¬ nile ovamo, nema drugoga mjesta, kamo bi se stisla, da pričeka, dok joj dodje vrijeme poroda. Tako se utječu ovamo. Moraju raditi, prati rublje, čistiti u kuhinji po- sudje, rediti stubišta i tako dalje, premda se nalaze več u posljednjim tjednima i danima trudnoče. Ujedno su te sirote materijal za učenje mladih študenata medicine, te pomagalo obuke za kojih pedeset žena u primaljstvu. Neke moraju da budu žrtve . . . Ali je teška sudbina onih, koje je to zapalo. Kao žena duboko žalim nesretnice, što stavljaju svoja materinstvom izobličena tijela na raspolo¬ ženje za razna pretraživanja i demonstracije. Potrebno je tc, ali premda sam liječnica, moji se osječaji bune protiv toga ponizivanja žene i majke.« »Možda one ne uzimaju tu stvar tako tragično, kaošto Vi to mislite,«, primijetih ja. »Možda,« rekla je Jablonska. »Ali ne vjerujem u to. Najviše se radi samo o intenzitetu neugodnog čuvstva. Kod više je razvijenih biča ono jače, kod apatičnijih sla- bije. Medjutim ono postoji uvijek. To je uopče omiljeli izgovor nas sretnijih, kojim tješimo svoju savjest, kad vi¬ dimo, da se čini kome nepravda. »Oni ne uzimaju stvar 110 tako tragično!« Naprotiv, oni uzimaju stvar cesto još i tragičnije, negoli bismo je mi uzeli. Ali ako se nešto ne¬ ugodno ne tiče direktno nas, volimo ovakve fraze, da pri- kriju naš kukavluk, kojim se ne usudjujemo da nešto poduzmemo i da pomognemo.« Gotovo je bez daha stala na vratima, > Ah, vidite, i ja se uzrujavam!« osmjehnula se tužnim smiješkom. »Ali ja samo zato toliko pobijam Vašu nedužnu primjedbu, jer sama nemara hrabrosti, da se pred svima i uvijek borim za ono, što osječam . . . Unidjimo!« Kod dugoga je stola sjedilo nekoliko žena i šivalo. Neke su ležale na krevetima i spavale. Sve su bile odje vene u jednako ružna, ali čista modra platnena odijela. »Zašto spavate?« upitala je liječnica. »Nije zdravo, da po danu ležite po krevetima, ako niste bolesne.« Neke su se digle. »Oprostite, gospodjo doktorice,- oz vala se jedna od njih. »Mi smo veoma lose spavale u noči, Jučer je došlo nekoliko novih. Nikamo ih nisu mogli da smjeste, ali su toliko plakale, da ih ne bace na ulicu, da nemaju kuda iči, jer nemaju novaca, niti što drugo. Vani je bila sniježna vijavica, pa im se doktor Rijaček,' koji je imao službu, smilovao i primio ih na svoju vlastitu odgovornost, premda je naš broj več davno po- punjen. Tako su neke morale da spavaju po dvije na jednom krevetu, a kreveti su tijesni i za jednu, kad smo, evo, u posljednjim mjesecima trudnoče. Legle smo sada popodne, kad smo došle s tavana, gdje smo vješale plahte i drugu rubeninu. Veoma smo bile umorne, pa oprostite!« »Ah, da, ostajte samo ležati!« rekla je Jablonska. Uvijek zaboravljam, da nišam više u uzornoj bolnici u Americi i da je tu sada rat.. . Samo svucite gornje odijelo, kad legnete, jer je nezdravo, ako ležite odjevene.« Pristupila je k jednoj od onih, što su sjedjele kod stola. »Zar ste več mnogo uradili?« Namignula je glavom, da pristupim bliže: »Gleda j te, .kakav fini posao.« Digla je komad platna, prekrasno izve- zenog sa svilom u narodnim motivima. »Možda bi gospodja htjela da kupi štogod?« zapi- tala me žena. 111 »Žalim, što mi moje prilike ne dopuštaju, da vam platim ovu umjetninu, koliko vrijedi. Ali nači ču možda koga, koji če to kupiti uz pravu cijenu,« odgovorih joj. To bi mogao biti predivan pokrivač za harmonij.« »Ili za oltar u crkvi,« primijetila je žena. »Čujem, da su češke crkve veoma bogate, pa če mi možda poči za rukom, da to dobro prodam. Ah, trebat ču mnogo novaca!« »Gospodja hoče da zadrži dijete kod sebe, pa želi, da zaradi koju stotinu kruna unaprijed,« rekla je Ja- blonska. »Da, zato sam se sklonula ovamo. Tu ne trebam da platim stan i hranu. To jest, ne moram da je platim u novcu . . . Imam još dva mjeseca vremena, pa ču još mnogo toga izvesti, ako marljivo radim. Uostalom, ja nišam go¬ spodja . . , Nišam udata. Ja sam učiteljica, te sam se po¬ dala dragome, kad je odlazio u rat. .. Ako ga ne ubiju, uzet če me kasnije, kad se Evropa smiri. . . Kad če to biti, neka sam Bog znade ...« »Zašto ste danas tako gorko raspoloženi?« upitala ju je doktorica, »Vi ste inače najhrabrija od sviju ovih žena«, »Nišam hrabra,« odgovorila je vezilja. »Ja samo želim da budem hrabra. Ali sam zapravo najočajnija od sviju. Silno se bojim budučnosti. I sama znadem doduše dobro, kako je ludo misliti i nadati se, da če ljudi kupovati moje vezove i platiti ih tako dobro, te bih mogla živjeti sa svojim djetetom od toga, što zaradi moja igla. Zapravo znam, da se moj dragi ne če vratiti i da če moja budučnost biti tamna i teška. Ah, kad bih mogla na koji zgodni način umrijeti, bilo bi najbolje!« »Ta što Vam je danas?« upitala je Jablcnska još je- damput. »Vi ste sasvim drugačiji negoli obično! Zar ste bolesni?« »Ona je bila dopodne u predavaoni,« rekla je žena, što je sjedje’a do nje i krpala neku staru poderanu ru- beninu. »Danas je bio na njoj red.« »Razumljeni, . .«, šapnula je Jablonska i njezino se lice smrklo. 112 Meni je još slučajno preostala mala kita ljubica, Šu- tečki sam ih položila na lijepo vezivo. Siromašnoj su se učiteljici orosile oči, »Merci, ma- dame! Moj je zaručnik veoma volio ljubice , . . Oprostite, danas sam nešto nervozna . . .« Prijatelju, zapravo se čudim, što Vam pišem o torne posjetu, Vama muškarcu. Ali ja sam tako navikla, da Vam sve kažem, pa ne mogu, da o torne šutim. Osobito kad me sve te stvari toliko diraju, uzrujavaju, bole i ogorčavaju. Zašto mi žene toliko patimo od svog spola? Zašto je nas žene osudila priroda na tolike muke, na tolika poniženja? A vi, muškarci, umjesto da uvažavate i poštujete go- leme žrtve, što ih moramo u neprispodobivo večoj mjeri negoli Vi doprinositi opstanku čovječanstva, Vi baš naše materinstvo upotrebljavate za izgovor, da nam uskračujete prava čovjeka. Nismo iobože duševno toliko razvijene kao Vil Nismo dale kulturi genija! Nismo stvorile umjetnosti. Nismo pronašle velikih izuma u znanosti! . . . Istina, ne pc- ričemo! Ali mi dajemo našu krv i našu snagu za stvaranje novih pokoljenja. Iz našeg se organizma stvara novo ljud¬ sko biče, Ako ste Vi sjeme, to smo mi zemlja. Nismo isto, što i Vi, ali smo jednako važne kao i Vi, Zašto nam muževi ne daju nikakovih prava, recite?! Zar zato, što dajemo život, a ne znamo ga otimati? Mi znademo, što je život, Duge mjesece klije on u nama, buja, raste i užasnim se mukama trga od nas. Zato ga i štujemo, zato ga i štedimo. Mi žene radjamo, radjamo. Pokoljenje za pokoljenjem ustaje iz našeg naručaja. Vi muškarci opet unapredjujete čovječanstvo. Ali kako ga unapredjujete? Gdje smo danas? Premda imamo elektriku i parobrode, telefone i aeroplane, što smo postali otmeniji i plemenitiji n, pr. od starih Grka, koji su živjeli 2000 godina pred nama? Toliko utvaramo sebi zbog našega napretka, a u čemu se zapravo sastoji taj napredak? Isto se tako svadjamo kao i oni. Isto tako vodimo ratove jedan protiv drugog, Vuk vuka poštedi, ali čovjek ne štedi čovjeka! 113 S Hanka. Da ste i nama ženama dali, da odlučujemo zajedno s Vama o sudbini nas sviju, možda bi ipak bilo drugačije. Mi smo žene čuvarice života, nositeljice i izvor njegov. Milosrdnije smo od Vas, mekanije, dobrostivije. Da smo ved prije tisuču godina sjele uz Vas k stolu zakonoda- vaca, možda ne bi danas majke morale da kao ganjane zvjerke traže mjesto, kamo ce da legnu, da čovječanstvu dadu novoga člana. Ne bi se morale stidjeti zbog toga, što radjaju dijete, koje ce možda, kad uzraste, biti genij, veliki umjetnik, vanredan naučenjak, znamenit izumilac. Bilo bi možda manj e vojarna, a više uzgajališia d ječe, više škola, bolnica, skloništa za starce i nemodnike. Čovječan- stvo bi bilo manje heroično, ali bi bilo sigurno zdravije i bolje. Ah, prijatelju, ne smijte mi se! Najbolje znadem, kako Vi visoko štujete žene. Ali čak i prema Vama os ječam se katkada solidarnom kao žena, kao član svojega spola. Ne, nišam se dobro izrazila. Katkada, kada najboinije osjedam teški položaj nas žena, na koji nas je osudfla priroda i bacila nepravda vijekova, £ad dižuci oči vidim i Vas tamo prijeko, medju našim ocevima, medju našom bracom, našim muževima, našim sinovima, koji svi preziru našu slabost, koja uistinu nije nikakova slabost, Bunim se, prijatelju, protiv Vas sviju, osjedajuči vječnu tragiku ženskoga spola. Prava žena ne voli muža, koji nije duhom jači od nje. Što je valjanija i vrednija žena, to ce više htjeti, da je muž, kojega ljubi, visoko nad svima drugima, to de više od njega tražiti. A što je žena razumni j a, to je kritičnija. Ne vjeruje više slijepo ispraznim riječima, nego traži djela i dokaze, te ne oprašta svome drugu tako lako, kad mo¬ ralno i karakterno posrne, kaošto su to činile naše bake i prababe. Kao žena nije možda moderna žena najugod- nija, jer prebrzo opaža unutrašnji slom i pad muža. Kažu, da je samilost velika vrlina žene. To je istina. Ali u Iju- bavi prema mužu ne igra ta ženska krijepost nikakovu ulogu. Uslov je ženine ljubavi prema mužu poštovanje. Što ga više poštuje, to ga više ljubi. Samilost? — Da, kad muž oboli, kad je u opasnosti, o, tada če samilost biti kao 114 vjetar, koji još više piri ljubavni žar. Ali duševnu, mo¬ ralna slaboču ne može žena da oprosii mužu nikada. Nje¬ gov kukavičluk prema životu i životnoj borbi, njegova smalaksalost i nevjera ciljevima, za kojima je prvobitno težio, sve to može doduše da probudi u ženi takodjer i neku samilost, — ali samilost pomiješanu s prezirom, koja je grob ljubavi. Prijatelju, htjela bih, da nas Vi muškarci više štujete i da nas više uvažavate kao žene i majke; da nam da- dete više slobode za naš razvitak; da nam dadete više prava, kako bismo mogle da rame o rame radimo i borimo se zajedno s Vama za napredak i sreču čovječanstva. Htjela bih, da zakone ne stvarate samo Vi muškarci. Bu- duči da ih moramo poštivati i mi žene, to čemo mi bolje znati od Vas muškaraca, što treba našem spolu, što ne- jakoj d ječi našo j, koliku i kakovu zaštitu moramo da imamo mi i naše potomstvo. Mi vas ne čemo manj e uvažavati, ako budemo ravnopravne s Vama. Ne, što čemo biti du¬ ševno zreli j e, plemenitijo i slobodnije, to čemo više žuditi za tim, da nadjemo muževe, koji su n a d nama! 5, februara. Sve bih Vam htjela saopčiti, sve, što proživljavam, sve, što mislim, sve, što vidim i opažam, čitam i čujem. Kao lakokrile ptice dižu se moje misli pa lijetaju sve jednim smjerom kao lastavice u jesen Toliko mi je potrebno, da se utečem k Vama! Volim da naveče dugo, dugo sjedim u svoj oj iznajm- Ijenoj sobici u staroj palači, gdje je prije par stotina go- dina bilo obitavalište otmene ko j e davno izumrle aristo¬ kratske obitelji, a gdje se sada natislo mnogo i premnogo malih egzistencija, i to nižih, loše plačenih činovnika u prvom i drugom spratu, a prizemno i na tavanu bezbroj maloobrtnika, Ipak je tiho, vanredno tiho u ovim ulicama i u našoj kuči, kako nastane noč. Sami radini ljudi sta- nuju tu, pa brzo lijegaju na počinak, umorni od dnevne žurbe. U jutro se rano dižu, pa ne vole nemirnih noči. Spavaju spokojno, 1 njihovi su sinovi, brača, muževi, ocevi otišli u rat, ali je ipak za njih rat daleko, daleko. Meni je drukčije. Meni je gore. Ja ne mogu da spavam. Ja sam bjegunka. Ja sam Poljakinja. I uvijek, uvijek moram da mislim, kako stenje moja jadna domovina pod užasom ratne vreve, Čitavu su gotovo Galiciju poplavili Rusi, Dolaze, da »oslobadjaju« nas Poljake. I vtiku svoje topove od sela do sela. Potokom se lije crvena krv po galičkoj zemlji, U Karpatima se gomilaju iješine, a ja se ne usudjujem da pitam samu sebe, koliko je palo Poljaka u austrijskim, koliko u ruskim redovima. Bit če ih pre- više, previše medju prijateljima, a i medju neprijateljima... Danas sam čitala u novinama, da su jučer njemački aeroplani, te smjele njihove sive golubice, sasule svoje bombe na Varšavu. Ah, Bože moj, čija je Varšava?! Zar je ruska? Zar nije živo srce naše Poljske? Zašto to, zašto to?! Zašto sipaju njemačke golubice na nju bombe, kad. se veli, da joj noše slobodu?! 116 Prijatelju, moje srce bolno pati pod svim tim doga- djajima. Pa ipak, ipak se nadam, da se rad j a sloboda Poljske u tom užasnom ratu, kakvoga još ne vidje svijet, Možda se otvara bolj a i sretnija budučnost našemu jadnom narodu u ovim krvavim mjesecima? Hoču i moram da to vje- rujem! Jer, prijatelju, ne smije biti, da uzaiud umremo! To ne može biti, da uzaiud padaju najbolji sinovi našega na¬ roda! Zar da su uzaiud svi naši bezbrojni grobovi, sva silna garišta. uništena sela, kučišta?! Zar da su uzaiud rastje- rane naše porodice, zar uzaiud ginu i žene i djeca naša?! Što če biti od nas, kad se srnin Evropa? Zar če biti Poljska samo lužno zapušteno bojno polje, posuto milijunima grobova, uništeno za duga, duga vre¬ mena? Zar če biti naš narod još bjedniji, negoli je bio ikada, umoran do smrti, satrt i nesposoban, da opet i opet glasno i odrešito traži svoja prava? Koliko če nas ostati, kakovi čemo biti?! Kažu, da veliki i dugotrajni ratovi demoraliziraju ljude i narode bacaju u tešku apatiju. Poslije napoleon¬ skih ratova bij ase oslabila čitava Evropa, veli povij est. Od tada je započela tragična degeneracija Francuza. A što bijahu Francuzi, što smo mi, Poljaci?! Kako li gutam novine, prijatelju! Ah, kako mi svi sada čitamo novine! Mislim, da čitava Evropa sada gladno i nestrpljivo, kao još nikada, čita novine, Jedva dočekamo, da izadju. Nestrpljivo ih trgamo prodavačima iz ruku. Nema čovjeka, koji je vješt čitanju, da ih ne kupuje. Svi čekamo nešto, nešto veliko, da se nešto zbude, nešto neočekivano. Svi smo uzrujani. Pa kad pomislim, da je svuda ovako! U Beču, Berlinu, Parizu, Londonu, Moskvi, Petrogradu, u Pragu i Varšavi, u Beogradu i u Lavovu! Da, svi mi nešto hočemo i želimo. Da, svi se bojimo i plašimo. Strastveno se veselimo, ogor- čavamo, uzrujavamo. Kakav je danas Evropa nepojmljivi kaos! 117 Stara Evropa, voditeljica civilizacije, izvor kulture našega vijeka, Evropa, kolijevka novovjeke umjetnosti, nauke, znanosti, humanih socijalnih uredjaja, majka novih nazora na svijet, prag bolje budučnosti čovječanstva! Koliko je bila umišljena ta Evropa zbog svoga na- pretka i svoje pravednosti. A sada, a sada? Kao da je čitavu Evropu zahvatila užasna psihoza, ludilo, kakvoga još nije svijet zapamtio. Što su svi stari romantični ratovi prema ovome. Sada je rat strašniji, ne- milosrdniji, barbarskiji, krvaviji nego ikada. Več su na svim stranama pali najbolji mladi ljudi, a ako rat potraje još dugo, istrošit če Evropa najbolju svoju snagu i osla¬ bit če za nekoliko generacija, možda uopče za uvijek. Pasti če joj ponosni prethodnički barjak iz umorne ruke, barjak, što ga je tako dugo, toliko stolječa, časno nosila na čelu čovječanstva. Več moguče čeka drugi, snažniji, mladji kon¬ tinent, da joj preotme prvenstvo. Ne če više Evropa go¬ spodovati svijetom i davati smjer čovječanstvu. Iselit če se umjetnici i naučenjaci iz Evrope, jer če biti odviše siro¬ mašna, a da bi mogla biti kulturna, Morat če se brinuti za hljeb svojim narodima, te ne če više imati sredstava, da održi na višini svoje univerze, konzervatorije, muzeje, ga¬ lerije, akademije, laboratorije i klinike, Tamo preko Oceana čeka več Amerika, da posli j e rata otme iznemogloj Evropi kulturne stečevine pa da ih prenese k sebi. A naša če stara Evropa umorno zapasti u neplodnu apatiju, dok ne odahne od prevelikih napora. Brzo če umirati ova naša generacija, kojoj tako brzo sijede kose u streljačkim jar- cima. Dugi su nam sada mjeseci i teški, duži od godina. Prebrzo starimo u bojnoj vrevi. Iscrpljeni če se vračati muškarci, oni koji preostanu, svojim domovima i nači če žene isto tako umorne od prevelikih briga i od duge, teške tuge, Tko če biti još dosta jak za novu borbu, koja nas čeka poslije rata? Tko če se moči ogledati u veliko j svjet- skoj utakmici, što če onda nastupiti, u isto tako važnoj, ali tihoj borbi duhova, koja ne če biti manje bezobzirna, negoli je sada ovaj naš rat? Nemojte, prijatelju, da se ljutite, što toliko filozofiram! 118 »Čovječanstvo če ipak iči naprijed, čovječanstvo ide uvjiek naprijed!« Čujem Vas, kako mi govorite. »Pojedinci i obitelji umiru, rodovi iščezavaju, narodi nestaju, države propadaju, ali čovječanstvo ne umire! Čovječanstvo če ži- vjeti još hiljade i milijune godina! Nedogledan je život, koji teče u nedoglednu, tajinstvenu budučnost!« Prijatelju, ne može da me zadovolji ova velebna i vi¬ soka misao! Moj pogled ne siže tako daleko, moja duša ne može, da u to j beskonačnosti nadje utjehu! Gledam, kako d a n a s pati m o j narod, moja krv. Ljubim, silno ljubim Poljake, narod moj, kojega prije dvije hiljade go¬ dina nije još ni bilo i kojega ne če možda opet biti za dvije hiljade godina. Njegove patnje osječam najviše od sviju patnja čovječanstva, što se kao ogromna rijeka valja iz tamne prošlosti i gubi u tamnu budučnost. Osječam to zato najviše, jer je to narod moj, meni najbliži, jer ga poznam, njegov jezik govorim i krv mi njegova u žilama kuca. Ah, Vi moji Poljaci, danas dvostruko jadrn, dvostruko nesretni! Krvavom krunom krunisani moj poljski narode, što mogu da učinim za Tebe? Prijatelju, recite, zašto je čovjek pojedinac tako ne¬ močan? Kakovo je čovjek ruglo slaboče i velebne snage! Naš pogled u jednome trenu može da obuhvati silne svje- tove, naša misao leti u prošlost čudesnom brzinom i siže u budučnost smjela i svemogučna. Vijekove preživljava naš duh i nema granice za nj. Pa ipak, što je slabašnije od čovjeka, što nemočni j e od njega? Kako li je krhak njegov život i prolazan, kako sičušno sve, što može da stvori! Velika tuga zaokuplja dušu mo ju, kada mislim na sve to i bolno se malodušje hvata mog srca. Prijatelju moj, zar ne, zašto sve te misli bez svrhe, zašto sva ta pitanja bez odgovora? Nočas sam sanjala o Vama, To je drugiput, što sam sanjala o Vama. Prvi sam puta sanjala o Vama, iza kako se vratih s puta kuči u prvim danima rata, Nikada nišam prije o Vama sanjala, a sada več po drugi put. Uopče spavam mirno i bez sanja. A o pozna^ tima ne sanjam nikada. Ne sječam se, da sam ikad sanjala 0 blizom čovjeku, rodjaku, majci, prijateljici. Zato se oso- bito duboko dojmilo moga srca, što sanjah o Vama. Prvi san bijaše veoma lijep i intenzivan. A i nočas sam vrlo živo sanjala o Vama. Prvi san je bio kratak i vedar. Snilo mi se, da sjedim u bašči, u ugodnoj i hladnoj s j eni stare platane kod stola, gdje sam u Ijetu veoma rado čitala ili pisala. Na lijevoj strani stola odmah uz mene sjedjeli ste Vi, ruke ste položili na stol, nagnuli ste se prema meni i veoma ste me pomno slušali. Ja sam Vat« čitala neki svoj rukopis. Nišam se poslije mogla sjetiti, što sam čitala. Ali čitala sam dugo. Kad god sam stala i po¬ gledala u Vas, uvijek sam se sastala s pogledom Vaših mirnih, jasnih i dobrih očiju. S velikom ste pozornošču pratili, što čitam. Kad svrših, nagnuli ste se još više k meni 1 poljubili me u čelo. I tada se probudih. Još sam osječala na čelu čisti i lijepi cjelov, a u mome je srcu bilo prekrasno neko čuvstvo ponosa i sreče, Bi¬ jaše još duboka noč, ali nišam više usnula. Kroz otvorene prozore dolazio je miriš ljetne noči, tihi šapat v j etra, što je strujio u bašči, Moja je duša bila vedra i spokojna. Silno sam tada osječala i vjerovala, da me ljubite i štujete. Ništa više nišam željela. Mome srcu bijaše to dosta i pre- dosta. Nosila sam dugo, dugo taj svijetli san u svome srcu, kao tajinstveni pozdrav Vaše duše. Nišam lakovjerna, ali u ovakove sne treba da se vjc- ruje. Što mi ljudi znademo, kakovi putovi vode od duše k duši? Zar intenzivna misao čovjeka ne može da stigne biče, o kome misli? Zašto ne?! Zašto ne?! Dandanas bruji toliko lajinstvenih bežičnih brzojava Evropom. Tz Pariza šalju vijesti u London zrakom, a u Berlinu mogu da hvataju te tajnovite valove kao nekad u 120 davnim golube-glasonoše, Noču i danju raznose se Evro* pom premnoge tajinstvene glasine, a aparati, što ih šalju i primaju, dosta su jednostavni. Svakako manje komplicirani od ljudskega mozga, manje osjetljivi od ljudskoga srca. Prijatelju, nema biča, koje bi me razumjelo kaošto ste me Vi razum jeli, koje bi zavirilo u dubinu moje duše kaošto ste Vi zavirili. Ono, što niti sama nišam znala o sebi, Vi ste znali. Jer pred Vašim očima bijaše moja duša kao prozirni veo, a srce moje kao grlica, što krotko po¬ čiva na dlanu Vaše ruke. Vjerujem, prijatelju, čvrsto vjerujem, da Vas katkada dostignu moje misli, da ima neka tajna veza medju nama. Šapat je to, koji i preko paklene rike topovske s naše i vaše fronte dosiže Vaše uši i nosi Vam moje pozdrave. Vjerujem, da i Vi, gdje bili, vodite ovakve slične razgo- govore sa mnom, kao i ja s Vama. Da i Vi meni sve pri¬ čate, što doživljavate i što mislite, kako to i ja činim. Da se susreču i stižu naše misli preko svega ratnog užasa, koji dijeli Vas i mene. Nočas sam opet snivala o Vama. I zabrinuta sam, jer se bojim, da ste ranjeni. Snila sam, da sam bila u Varšavi, pa da sam u klubu literarnog društva čekala na Vas. I drugi su čekali na Vas. Nekoliko Vaših najbližih prijatelja. Nestrpljivo smo Vas čekali. Prema obečanju bili biste morali več davno doči. Svima ste obečali, da čete sigurno i točno doči. A mene ste bili još napose zamolili, da Vas pričekam. Svima je več bilo teško čekati na Vas. Ali meni bi¬ jaše to dugo uzaludno čekanje još mnogo teže negoli dru¬ gima. Minute mi se pričinjale duge kao vječnost. Sve je u meni drhtalo od nepodnosljive napetosti i nestrpljivosti. Patiia sam, što Vas nema, ali sam pred drugima htjela da prikrijem svoje uzbudjenje, pa sam se trsila, da se preko volje sa svakim pojedinim razgovaram o raznim javnim pitanjima. Trsila sam se, da ne budem odviše ras- tresena. U grudima me nešto sapinjalo i rezalo. Pričinjalo mi se, da je za me osobito uvredljivo, što ne dolazite. Na- gadjala sam, da ste se zadržali kod Eve Zamoyske. Ona 121 je priredila neki kučni koncerat, a netko je rekao, da ste kod rije. Tako mi se pričinjalo u snu. Ah, znajte, prijatelju, da sam neko vrijeme bila na ovu Evu Zrimoysku veoma ljubomorna. Moram da Vam to ispričam! Tako mi je danas ta uspomena bezazlena i vesela. Eva je Vaša bliska rodjakinja, pa je sasvim prirodno, da ste joj govorili »Ti«. Ali ja to nikako nišam mogla da podnosim ravnodušno. Kad god sam čula, gdje razgovarate skupa, svaki me je put nešto ujelo za srce. Da samo znate, koliko sam se toga stidjela i koliko sam se ljutila zbog toga svog osječaja, što ga nikako ne rnogoh savladati. Nikada nišam od Vas tražila bilo što, niti danas ne tražim nista. Ali kad god joj rekoste »Ti« ili Vam ona uzvrati isto tako, svaki put se moje srce bolno steglo u nelijepom i gorkom jalu. Da, bila sam jalna, užasno jalna, što Vam je ona mogla da kaže »Ti«. Ti, Kazimire! Svaki put sam se nehotice trgla, kad moradoh da čujem tu riječ! A znala sam, da je mnogo uvažavate. Znala sam, da rado slušate njezino sviranje i njezinu glazbu. Ta i meni je imponirala njezina vanredna muzikalnost. Ja sam je hvalila pred svima, a najviše pred Vama, samo da kaznim samu sebe radi svojega ružnog i po ta j nog jala i ljubo- more. Ah, kako ste me jednom usrečili nedužnom svojom pri- mjedbom o njoj. Rekli ste: »Veoma je volim. Ona je van¬ redna. Samo je zlo, kada je slučajno sastanem na ulici i pratim. Tako je malena, a ja visok, da nista ne čujem, što govori; osobito, ako duva vjetar.« Da znate, kako sam se u sebi radovala! Koliko sam uživala, što sam visoka, te vjetar ne može da odnosi moje riječi prije, negoli ih čujete Vi. Ali svejedno sam još bila dugo ljubomorna na nju. Znala sam, da bi Vaša i njezina rodbina bile sretne, kad biste se našli zajedno. 122 Stidjela sam se sama pred scbom, što joj činim ne- pravdu u svome srcu, pa sam biia osobito susretljiva s njome, Nišam bila neiskrena, jer je ona toliko ljubezna, te može da očara svakoga, pa je i mene očarala. Mnogo sam s njome opčila. I ona me je iskreno zavoljela. Nu sve to nije koristilo, patila sam svejedno. One jeseni digla je neka podla klika kod nas veliku hajku protiv Vas, da obori uspjehe Vašega rada, koji ne bijahu u prilog njezinim tamnim ciljevima. Ta klika nije se žacala, da Vam ne predbaci javno pregršt najružnijih podvala. Blatom poprskaše sav Vaš rad. Ali to im ne bi- jaše dosta. I Vaš privatni život prikazaše u najgorem svi- jetlu. Tvrdili su, da ste denuncirali neke svoje drugove, samo da sebe spasite od Sibirije. Da ste podmitljivi, da ste se nepoštenim putovima dočepali imutka. Da ste za¬ veli neku jadnu študenticu, imenom Stanislavu, ko j a se kasnije sa svojim djetetom bacila u vodu ... Ne mogu ni sada, da bez ogorčenja pomislim na infamnost tih kukavnih figura, koje Vas htjedoše uništiti. Pisala sam Vam tada, da sam čitala sve te ružne na- padaje i da očekujem, kako čete ih dolično odbiti. Da sam osvjedočena, kako nisu istinite. A ako je što istine na tragediji one študentke, da sigurno niste toliko krivi, kako Vam se predbacuje. Odgovorili ste mi, da čete odgovoriti na takove podle infamije jedino mirnim i uvijek jednakim radom. Da Vas takva ružna i neopravdana predbacivanja ne diraju i ni- malo ne uznemiruju, jer ste več odavno na njih navikli. »Gledom na onu študenticu,« pisali ste mi, »niste bili do- voljno jasni ili ste bili pametno rezervirani boječi se, da se Vaša strahovanja ne iskažu istinitima. Moram da Vam kažem, kako mi ne tereti dušu nikakav grijeh ni prema kojoj djevojci, čak ni grijeh u smislu običajnih moralnih pojmova. Istina je, da sam se prije deset godina, u vrijeme studentskog života, poznavao s onom djevojkom, kojoj to nije bilo prvo ni posljednje poznanstvo. Moja spremnost, da joj pomognem u neprilici, u kojoj se našla, isticala je to moje poznanstvo jače. Ta pažnja s moje strane nije bila ni prinudna, ni obavezna, bar ne u onoj mjeri, u kojoj sani je pokazao, ali je bila poštena i velikodušna,« Prijatelju, još danas mogu da citiram ono Vaše raz- jašnjenje, napisano u pravom stegnutom naučenjačkom stilu. Vi doduše inače nikada ne pišete ovako, Vaš je stil blisiav, ali tu ste bili sapeti u tiske granice; niste htjeli, da sebe odviše pohvalite, a htjeii ste ujedno da štedite nesretnicu-djevojku, koja je dokončala tako tužno, Ali ipak se još danas neobično ponosim ovim Vašim raz- jašnjenjem i opravdanjem, jer sam bila možda jedina, kojoj ste razjasnili cijelu stvar, Eva, Vaša stara prijateljica, Vaša bliža rodjaka, Eva, kojoj ste govorili »Ti« od mladih godina, ne zna još ni danas, da li ste i kako ste sudjelovali u drami one nesretne študentice. Po prilici godinu dana nakon one ružne novinske hajke protiv Vas došla sama u Krakov, da prisustvujem koncertu, na kojem je sudjelovala Eva, Nakon koncerta i proslave zajedno smo se odvezle u naš hotel. Bile smo obadvije dobre volje i nije nam se još htjelo spavati. Eva je došla u moju sobu i tamo smo griskajuči bonbone, koje je dobila od štovatelja svoga glasa i igre te pušeči ciga¬ rete, još dugo čavrljale. 0 svemu i svačemu, kako to več žene znadu. Počela je napokon govoriti o Vama. »On mi je rekao: »Slušaj, Evo, ako hočeš, da postigneš štogod, treba da još učiš! Idi u Berlin, pa u Pariz, I nemoj samo da učiš skale! Otvori oči, gledaj i uči sve! I pjevačica treba danas da bude inteligentna, svestrano naobražena. Nije dosta, da ima samo grlo, glas i tehniku. Treba da ima misao, da. ima srce! .. .« Tako mi je rekao Kazimir. A ja znam, da ono vrijedi, što Kazimir veli, pa da ga je dobro poslušati.« Šutjela sam, a u mom se srcu opet javilo ono staro ženskog čuvsivo jala i zavisti. Najradije bih joj odgovo¬ rila: Da, Kazimir zna sve. Ali morala sam reči: »Da, go- spodin Stazsinski ima pravo.« »On ima uvijek pravo,« rekla je Eva. »On je neobičan čovjek, ja ga neizmjerno štujem ... Samo, Bog zna, Hanka, kako on zapravo misli o nama ženama? Znaš, o ženama k&o ženama. . . Da li koju ljubi? Ili da li je ikad koju ljubio? Nitko o torne nista ne zna. Nikada se o torne nista ne čuje, Jedino ona histerija o onoj študentici kola na- okolo . .. Tko zna, koliko je istine na onom pričanju? Mene bi zanimalo, da znam, što je zapravo bilo . ..« Ah, prijatelju, kako je moje srce bilo ponosno i ra- dosno! Eva ne zna nista! Njoj nije nista objasnio, nista rekao! Kažu si »Ti«, ali ona ne zna ništa! Niti ona, Eva, ne zna ništa! A meni, meni je bio iskren, meni se opravdao, meni je s ve rekao! Ja sam šutjela, ništa nišam rekla. Pustila sam Evu, da misli, što hoče, da možda i vjeruje, kako ste nešto skri¬ vili. Zar nije dosta, da ja znam, kako niste krivi, kako niste nikada nikome nam jeli nepravdu?! Zar nije glavno, da ja znam, kako je bilo, da ja znam, kako ste pleme¬ niti! Moja je duša bila puna radosnog triumfa i od tada ne bij ah nikada više ljubomorna na Evu, nikada više ne bij ah jalna, što Vam kaže: Ti, Kazimire! Ti, Kazimire! Doduše, lijepo bi bilo reči tako . . . Ah, prijatelju, kamo sam zalutala! Zašto mi žene toliko volimo lijepe stazice, koje skreču s glavnoga puta nekamo u cvjetnu livadu ili zelenu šumu, daleko od zbilje? Kao cviječe uz put cvatu mile ove priče i sječanja u duši. I svaki cvijetak moramo da pomiri- šemo i pomilujemo iduči mimo ... Nočas sam sanjala o Vama, prijatelju. Pričala sam več, kako sam Vas dugo čekala u literar¬ nem klubu . . . Jedan sat, dva sata .. . Moje srce bijaše več puno gorkih suza, jer mišljah, da ste zaboraviii, da Vas čekam i da uopče ne čete ni doči. Onda je rekao Vaš prijatelj Mitre Tarovsky, da Vas podjemo tražiti. I pošli smo svi. Ja i Mitre pošli smo naprijed, drugi za nama. Išli smo nekim čudnovatim uskim, tamnim hodnicima, 125 po stubama, gore, dolje. Došli smo napokon u neki niški podrum. Bili smo več umorni od puta, teško smo dišali. Morali smo iči sagnutih glava i polagano. Tada smo Vas napokon našli. Ležali ste u nekom kutu, ispod nekih teških greda, što su se napola srušile na Vas. Teško ste dišali. Niste otvorili oči, kad smo Vas počeli izvlačiti ispod greda. Bli ste veoma teški i dugo smo se mučili, dok smo Vas oslobodili. Uto sam se probudila. Moja je duša bila puna tuge. Sve su moje misli bile kraj Vas. Ah, da mogu, da Vas moje misli zaštite, prija¬ telju dragi! Nato sam još jedamput usnula. Snilo mi se, da sam bila na jednom golemom trgu. Bijaše mrak, noč. Nikakve svjetiljke nisu gorjele, svuda je bila tarna. Ipak je bio sav veliki trg pun ljudi. I ja sam bila medju mnoštvom. Tijesno smo stajali jedan uz dru¬ gega. Prigušeni se žamor dizao iznad mnoštva. Tamo gore na onoj strani, gdje se trg polako dizao, bila je golema črna zgrada. Kroz velika otvorena vrata padala je svijet- lost na trg i na nas, što smo se tamo sakupili. Bio je to jedini izvor svijetla, sve je drugo bilo tamno i mračno. Od nekuda je stigla povorka ljudi te se micala preko trga prema zgradi. Popela se preko stepenica i ulazila je u zgradu, u svijetlost, pognutih glava i neobično polaganev Žamor se stišao i začulo se udaranje bezbrojnih štaka o kaldrmu. »Ulaze sakati,« zašaptali ljudi. Neizmjerno su dugo nicali iz tmine, pojavljivali se na viatirna, od kojih je dolazila svjetlost, i iščezavali u nutrini silne črne žgrade. Nama, koji stajasmo vani na trgu, klecala su koljena od umora, ali oni su još uvijek prolazili, Onda nakon duga, duga vremena zavikao je netko ne¬ izmjerno tužnim glasom: »L mi smo nesretni, i mi treba da udjemo!« I sve se mnoštvo uzbibalo i sve je hrlilo prema svjet- losti. 126 Ali netko je zaviknuo silnim glasom: »Nemojte da se gurate! Dosta je da vidite svjetlost!« Uto kraj sebe opažih najednom Vas. »Odviše je tamno,« rekli ste mi. »Odviše malo Svjet- losti ima za sve nas. Nema utjehe za sve. Nema.« I opet se probudih. Što znači taj san, prijatelju? Što se s Vama zbilo? Zar ste ranjeni? Tužno je to, kad čovjek ne zna nista. Prijatelju, znajte, da se moj brat Ladislav prijavio u poljske legije. Ne dopisujemo prečesto. Iz istoga smo gnijezda, ali smo ipak različiti. On nije sentimentalan kao ja. Ne uva¬ žava mnogo literaturu i umjetnost. To su po njegovom miš¬ ljenju možda sasvim lijepe stvari, ali su zapravo besko- risne sanjarije. Tehnika da če diči čovječanstvo i rješiti ga ropstva teškoga rada i bijede. Sada, u prelazno vrijeme, ne zna još čovječanstvo da se služi tehničkim izumima, pa oni zato donose največu korist tvorničarima i poduzetni- cima, obogačuju ih na štetu ostalih ljudi. Ali kad če država preuzeti sve izume i provoditi ih na svoj trošak, biti če to drukčije, sav puk koristit če se pametnim idejama izumi¬ telja. Zapravo mi se činio taj moj Ladislav dosta fantastič¬ nim i nimalo manje romantičnim od mene. On se dobro¬ dušno podsmjehivao mojoj historiji, mojim omiljelim pjes- nicima, a ja njegovim Strojevima, pa smo tako uvijek dobro iz!azili na kraj, premda baš nismo bili intimni kao Jan i ja. Naš je saobračaj bio uvijek vedar, iako nije bio pre- čest. Njegova su pisma bila isto toliko rijetka, koliko kratka. Često nišam razumjela ni ono malo, što mi je pisao. Uvijek je imao glavu punu novih svakojakih kemijskih sa- stojina, strojeva, kilowatta i formula, a to su sve za mene bili pravi hijeroglifi. On je predpostavljao, da znam više, negoli što sam znala. Uvijek se zgražao nad lošim odgojem žena, nad našom nedostatnom školskom izobrazbom, jer 127 da nijedna od nas nema pravoga pojma o višoj matema- tici i da nijedna ne može da prati u društvu pametan raz¬ govor, t. j. rasprave o dotjerivanju i funkcioniranju raznih kompliciranih Strojeva, o tajinstvenim mješavinama novih kemikalija i o sličnim problemima. Kad mi je prije godinu dana javio, da se zaljubio i zaručio, smjesta sam znala, da je njegova odabranica dobra matematičarka. Bilo je uistinu tako. Ona študira prirodne nauke, kčerka je mašinskog inženjera, koji ima u sfrukov- nom svijetu slavno ime. Nišam se ni najmanje čudila, što su odlučili, da ona prije vjenčanja svrši svoje sveučilišne nauke, pa da onda tek bude vjenčanje. »Hoču da mi Erna bude nesamo žena, nego i moj suradnik i drug.« Zapravo mi se to vrlo svidja, premda u laboratoriju i u strojarnici jamačno nema toliko poezije, koliko bih je ja za svoj ukus tražila. Ali moja Jadviga ima pravo, kad veli, da svijet ne treba previse poetičnih ljudi. Inače moram priznati, da sam se uvijek ponosila s La¬ dislavom kao svojim bratom, jer su ga svi hvalili, kako je vanredno solidan, vrijedan i sposoban mladič. Bilo mi je drago, što ga je njegovo zvanje i znanje i u vojsci do- nekle štitilo, pa da ga nisu slali na opasnija mjesta. Mi Poljaci imamo doista premalo svojih ljudi njegova kova i njegove struke, pa poznavaoci naših prilika s pravom tvrde, da baš zato preotimlje kod nas mah tudjinština i propada naše blagostanje. Mi smo idealiste, kod nas sve grne u gimnaziju, pa u tako zvana literarna zvanja, u profesore i čiriovnike. Praktične struke zaposjeli su kod nas Nijemci i Židovi, a trgovina je uopde sasvim u židovskim rukama. Ladislav je bio jedan od rijetkih naših mladih ljudi, što su shvatili praktičnu potrebu naših odnošaja. Njegova smrt ne bi bila samo za njegovu obitelj bolna rana, nego bi bila gubitak i za narod. Prijatelju, morala sam da napišem čitav tok misli, što ih je uzbunila Ladislavova odluka, da stupi u naše legije. Pisala sam u torne smislu i Ladislavu, kad mi je prije par tjedana javio, da če možda stupiti u poljsku legiju, pa da zato uredjuje svoje privatne odnose, Savjetovala sam 128 mu, da zrelo promisli, što čini. Nišam mu mogla reči sve, što mislim, no ipak sam mu rekla dosta. Ali on mi je odgovorio odvažno, da se več odlučio, »Čuješ, sestro,« piše mi, »da si muškarac, i Ti bi pošla tamo, gdje se biju. Ja sam bio od uvijek pacifista, pa sam i danas. Samo mir može donijeti narodima sreču i blago¬ stanje. Samo mir može unaprijediti čovječanstvo, Ali danas, kad se lije toliko krvi, čini mi se, da nemam pravo, da štedim samoga sebe. Moje je uvjerenje, da je za Poljsku bolje, ako li pobijede središnje vlasti, jer su one napred- nije i kulturnije, stoga je moja dužnost, da radim prema svom uvjerenju, Pa ako i ne postanemo samostalna država, —- jer dvojim, da če nam jedna ili druga zaračena stranka dati slobode u tolikoj mjeri, da budemo sami svoji go¬ spodari, — to če nam biti bolje, što če više biti Poljaka u sklopu centralnih vlasti. Bit če nas toliko, te če morati s nama više računati, negoli dosada. Ako Njemačka nije mogla dosada asimilirati svoje Poljake, što ih je imala prije rata, ne če ih niti kasnije moči, kad če ih imati više. A budimo iskreni, koji Poljaci najviše vrijede? Gdje smo najviše napredovali, najviše ojačali u sebi, najviše radili? U Njemačkoj! Tamo smo imali susjede i protivnike, koji su bili vrjedniji od nas, pa smo i od njih mogli da naučimo mnogo. Naprotiv što če da nas nauče Rusi? Njima ne do- staje baš ono isto, što i nama: solidnost, radinost, smisao za valjanu organizaciju. Oni nas mogu samo da gnjave. Njihovi su’-nas činovnici korumpirali, dok su nas Židovi izjedah, pa je naš narod sve više tonuo u neznanju i bijedi. A u Austriji, u našoj Galiciji? Budimo iskreni, u Galiciji bismo imali dosta slobode, da smo je htjeli imati i da smo je znali upotrebljavati! Poljaci su u Austriji igrali veliku ulogu, a ako njihova igra nije bila uvijek na korist vlas ti - toga naroda, nije to kriva toliko Austrija, koliko mj sami, Naši su šljahčiči sami upropastili Galiciju. Tko je tamo najviše gnjavio i izrabljivao jadnu poljsku raju? Poljaci sami! Naši su šljahčiči voljeli da svake godine proborave barem nekoliko mjeseci u Parizu, da troše novac na lijepe pariške kokote, a žene su njihove medjutim hodočastile u Rim, bogato darivale samostane i kitile naše seoske crkve 9 Hanka. 129 * skupocjenim darovima od svile i zlata. A dotle je narod propadao i sve više zaglupljivao. Židovi su kod nas kupo¬ vali imanja i dizali tvornice žeste. U sva su se sela uselili sa svojim rakijašnicama i kao pijavice su ispijali narodu njegovu krv. A što su radili naši patriote, da spase narod? Nista i triput ništa! Što da činimo sada mi Poljaci? Što je za nas najglav- nije? Rat se ratuje na našoj zemlji, pa ako potraje dugo, decimirat če nas. I sama znadeš, da ne umiremo samo na bojištima, nego da propadaju i naša djeca i žene. Naj- važnije je za nas, da se rat što prije svrši. Zato sam se i prijavio u našu poljsku legij u. Stidno je danas, da zdrav muškarac sjedi u kancelarijama ili da kao ja ganja rad- nike tu u arsenalu. Idem, da se bijem, kao što se i drugi biju. Idem bez velikih iluzija, ali idem. Piši češče Erni, ako padnem. Dok živiš, nemo j da joj prestaneš pisati i sastajati se s njome. Neka je Tvoje se- strinsko prijateljstvo sječa mene. Lakše ču umrijeti, kad če me tješiti ta misao.« Jan mi se mnogo javlja. Dosada ima još uvijek mnogo svoga vedrog optimizma. I u naj gorim časovima ne ostavlja ga njegovo čvrsto pouzdanje u sretnu sudbinu. Pisao mi je, kako je djelovao na njega prvi pogled na ranjenike. »Svatko, tko ih prvi put ugleda, kako se vuku teturajuči iz bojnih linija ili kako ih noše na nosiljkama, zanijemi i protrne. Osobiti je to osječaj, taman i velik. Zar ču i ja stenj ati ovako? pita se svaki. Zar ču i ja biti tako bijedan? Rano smo još skupa sjedili, a eto, sada ga snašlo . . . Moglo je i mene ... Mora da užasno pati, kad jauče i nariče kao dijete . , . Zove majku . . . Boga zazivlje u pomoč ... Ti gledaš i šutiš i neka teška nemoč obuzima Ti dušu. Onda, kad prodju, brzo izbrišeš taj dojam iz svoje duše kao da si spužvom izbrisao pismo, što bje kre¬ dom napisano na crnoj ploči. Ne smije se misliti na tužne stvari! Ljudska to narav ne podnosi. Netko kaže bilo što veselo, možda kakvu glupu riječ ili dosjetku, koju smo več 130 sto puta culi, — i svi se šmijemo i odahnemo. Svi smo mu zahvalni, što nas je probudio iz teške potištenosti. Užasno je na mene djelovao prvi pokop mrtvih Voj¬ nika. Naučili smo još kod kuče, da budemo puni obzira prema mrtvima, Polažemo ih u liješ. I najsiromašniji ima svoj liješ i posebni grob. I svakog, tko umre, puštamo još dan dva da bora vi med ju nama, — nad zemljom. Tu ne¬ marno vremena, da čekamo. Odmah, kad je duša ostavila tijelo, kad je umro život, a srce prestalo kucati, odmah mu prijatelji kopaju grob i još su sretni, ako to mogu uči- niti. Jer tko zna, da li če sutradan biti vremena za to. Sre- tan je još onaj, koji zajedno sa dvadesetoricom, pedese- toricom ili čak sa stotinu njih bude položen u hladnu zemlju. Svatko se naime boji, da če mu lješina ostati nepokopana bilo gdje za grmom, u šumi, u kojoj grabi, jarku ili pače na onoj užasnoj, prokletoj i jadnoj zemlji, što dijeli prijatelja od neprijatelja. Toga se boji svatko, i najtvrdji od nas, najslobodoumniji. Jer znaš, užas je to, da budeš strah prijatelju i neprijatelju, da se rastvaraš pred njihovim očima. Užasnih li lješina u ljetu! I zapah onaj otrovni i pregrozni, što ga one šire! Kad sam prvi put vidio pokapanje mrtvih vojnika, bilo mi je da plačem. Toliko smo naučeni na razne formal¬ nosti, u ko j ima prot ječe život kulturnog čovjeka od prvoga časa, kad se pojavi, pa dok za uvijek iščezne, da mi bijaše neizmjerno žao onih jadnih palih vojnika, što ih bez lijesa polagahu u zemlju. Bez lijesa, jadnike! Bez lijesa! Ta znao sam, da u ratu sve vojnike pokapaju ovako, da su ih uvijek ovako pokapali. Ta otkud da smognu toliko lijesova! Ali ipak bijaše u meni neprestano ono isto bolno čudjenje i neprestano se u mome mozgu zadržavala samo jedna misao' Bez lijesa, gledaj, bez lijesa! Ah, čovjek Ti je čudnovata i zanimljiva bestija. Kad sam tada odlazio poslije toga tužnog prizora natrag u svoj streljački jarak, htio sam znati, koliko je sati. Jzvadim sat i pogledam, a on stoji. Navinem ga, ali on" stoji. Ne miče se. Pokvaren je. I moje misli upravo sa uživanjem uhvate taj predmet, da se s njime zabave i da se rješe •onoga ozbiljnog doživljaja. Možak ne voli da obradjuje lužne teme. On sistematski izlučuje, što je odviše teško. što odviše tisti dušu. Moje su se misli tada s nevjerojatnom spremom bacile na sat. Što je sat kulturnome čovjeku? Kakovo je njegovo značenje za uredjaj civilizovanoga društva? Što je on za vojnika? Znaš, za vojnika je sat izvanredna stvar. On je je- dino, što je ponio iz kulturnoga svijeta u svoj život. Vojnik je zamazan i poderan, nema vremena ni prilike da se pere i čisti redovito kao kod kuče. Razna gamad ga izjeda i ne da mu niti da mirno spava. Sam se gnjuša sebi, kad se pogleda i kad se sjeti, na što je bio navikao i kakovi su još danas kulturni' ljudi. Ali ako ima sat, on još ipak nije barbar. On je čovjek dvadesetoga vijeka! Sat, njegov stari drug iz prijašnjeg života je uz njega, uvijek i svuda ide s njim. Na čestice drobi dugu noč, dokle stojiš na straži, paziš i slušaš u tmini, da li se što sumnjivo ne zbiva. On kuca, kuca, neumorno. Ustrajno okreče kazalo, bez pre- stanka i oduška čini svoju dužnost. Gladnome obečaje kruha, jer uvijek priča, kako vrijeme brza dalje, pa da če doči skoro, skoro vojnici, koji su poslani po 'hljeb. Umor- noga tješi za silnoga marša; još malo, još malo ustrajnosti, cilj mora dči, cilj jč več blizu! Pod kišom šrapnela i gra¬ nata, kad svaki vojnik leži u svome na brzo iskopanom zakloništu, pa sam samcat čuči u zemlji, boji se i drhče, da ga sad, sad ne pogodi tane, ne ubije granata, tada tikta¬ kanje sata ulijeva novo pouzdanje i nove nade. Još malo, još malo i doči če noč, zašutjet če riganje topova, prestat če paklena gvozdena kiša ispod neba, Samo vojnik znade, kako je čovjeku dokar i vjeran prijatelj sat. Zato je i to¬ liko tužan i nesretan, kad taj marljivi niegov drug stane i zanijemi. Ja sam sada bez sata. Molim Te, Hanko, odmah, odmah, što brže pošalji mi drugi sat! Ne če biti doduše "kao ovaj moj stari kolega, koji je toliko toga več sa mnom proživio, ali če biti od Tebe, pa ču ga takodjer voljeti.< Ovakva mi pisma piše Jan. Veoma volim njegova pisma. Baš su kao i on sam. Mnogo je toga več proživio i doživio u sadašnjern latu. Ali ni jedno pismo nemam dosada od njega, koje 132 mi ne bi dalo nešto vedrine, malo topline ili čak bezbriž- mosti. Napisao mi je jedamput opširnu raspravu o značenju ■sestre, »Znaš, Hanko,« pisao mi je, »sada tek osječam, što znači riječ — sestra, Vidim, kako drugi pišu svojim majkama, zaručnicama i ženama. Ja sam tu od mojih dru- gova jedini, koij toliko piše sestri. Za me si Ti van- redno, vanredno mnogo. Majci doduše takodjer cesto pišem, ali se s njom ne mogu da razgovaram. Nju samo tješim, jer se toliko boji za mene i prigovaram joj, što vidim iz njezinih pisarna, koliko se moli, koliko posti, koliko polazi mise za sve nas, a ne misli baš ništa na svoje zaravlje. A najglavnije je ipak, da se čuva, pa da sretno dočeka konac rata i naš povratak. Ali Ti, sestro, Ti si mi bliža od najboljeg prijatelja, Jedne smo krvi, a to je vrlo važno. Nešto si starija od mene i naravno mudrija, a to i treba da bude tako. Lijepo je to i ugodno. Nu ipak si još mlada, dovoljno mlada, da Te u svojim mislima obavijem dragom nekom i toplom poezijom. Nemam zaručnice, nemam prijateljice, nisain za¬ ljubljen. Zato nešto od toga čuvstva, koje bih inače osječao za obožavanu djevojku, pripada Tebi. Jedrna je razlika, da je to čuvstvo blago, čisto i sigurno. Ne uzrujava me, ne uznemiruje. Ne potpaljuje u mome srcu vatre, ali ga ipak grije svojom mirnočom i stalnošču. Znam, da nije izvrg- nuto nikakovoj opasnosti, da se ne če nikada promijeniti, niti če ikad prestati. Sve, što god se zbude s Tobom ili sa mnom, može samo obogatiti naš odnošaj. Ako se kasnije, kad se vratim iz rata, zaljubim i ože¬ nim, dovesti ču k Tebi svoju djevojku i Ženu siguran, da češ je voljeti kao i mene. Ako budem imao djece, kolika dragost, da ču ih moči pokazati Tebi i pred Tobom se podičiti njima, Ako budem sretan, uživat češ i Ti u mojoj sreči, ra- dcvat češ joj se. A ako budem nesretan, nači ču kod Tebe razumijevanja i utjehe. Ti si meni, sestro, kao mirno gorsko jezero, zaklo- njeno od bure i vjetrova. Znadem, da postoji i da ga ne 133 inogu nikako izgubiti, da se mogu navratiti k njemu, kadgod hodu. Mene je poezija južnih Slavena baš zato uvijek toliko zanimala i privlačila, što ima tako prekrasno shvadanje o sestri. Sestra, to im je nešto lijepo, što se ljubi, ali i štuje. Pronašli su najljepše prijateljstvo izmed ju muža i žene i nazvali ga posestrimstvom. Kao sveti štit čuva posestrimu čisto poštovanje. Toliko su ljepote spleli oko sestre i po- sestrime, da ne če nikada uvenuti. Čist i snažan mora da je narod u svojim obiteljima, koji toliko cijeni medju- sobnu vezu brade, brata sa bratom, a još više brata sa sestrom. Kad se vratim, odabrati cu za svoju disertaciju pro¬ blem sestre u narodnim pjesmama južnih Slavena i po¬ svetit du je Tebi. Jer moram da zahvalim Tebi, što sam našao ovako zanimljivu i lijepu temu za svoju diserta¬ ciju.« Zar ne, prijatelju, da je moj Jan vanredno nježan brat? Ne mogu ni redi, koliko sam mu zahvalna za njegovu dragu naklonost i odanosl. Kad ovako pišem ove svoje zapiske, koje možda ipak ne du nikada predati Vama na čitanje, barem ne prije smrti, onda se katkada zamislim i začudim. Ili ipak? Ne znam. Sada još ne znam. Vjerujte, nišam bila svijesna sebi, da je čovjek toliko komplicirano bide. Ovakvo zapisivanje vlastitih misli i doj- mova poučno je veoma i za onog, koji ih piše. Jer kad kasnije lista po onome, što je napisao, dobije i o sebi samome neki jedinstveniji pojam. Osjedaje zaboravljamo. Osjecaji imaju samo sadaš- njost te se ne daju kasnije nikada više dozvati natrag i reproducirati. Barem ne u prvotno j svježini i u pravome intenzitetu. Kasnije nikada pravo ne znamo, kakovi smo bili prije pet, deset i više godina. Nehotice mnogo toga preobrazimo u svome pamdenju, retuširamo i ispravljamo. Uvijek gledamo i svoju prošlot u svijetlu sadašnjosti. Ako 134 smo snažni, sretni, pum vedrine, pričinja nam se, da smo zapravo uvijek ili bar pretežno bili ovakovi. Svijetli, vedri doživljaji naše prošlosti najjače izbijaju u našem sječa- nju, Obratno je, ako smo tužni i potišteni, Nikada ne možemo, da budemo potpuno objektivni prema sebi i svome životu. A koliko zaboravljamo! Ta nije ni moguče, da naše pamčenje sve sačuva. Samo najjači dogadjaji ostaju u sta- nicama našega mozga. Možda je to dobro, a možda je i šteta. Kako je pun i bogat zapravo svaki dan našega ži¬ vota, i onaj, o kojem mislimo, da je najsiromašniji. Koliko slika vrsta se pred našim okom od jutra, kad svane dan, pa dok padne noč! Koliko misli prodje našom glavom i koliko najrazličitijih osječaja našim srcem! Debela knjiga ne bi dostajala, da ih sve popiše i zabilježi. Koliko doživljavaju i oni, što se tuže, da nista ne do- življavaju! Uvijek mi se činilo, da nišam u pravome, velikom ži¬ votu, Znate, tamo u sredini životne brzice, gdje vode naj- » brže teku, gdje se nikada ne odmaraju i uvijek brzaju, brzaju dalje i dalje. Činilo mi se, da sam zaostala negdje uz kraj, gdje voda svaki čas stane. Nije to pravi, istinski život. Veliki, nemirni i jaki, intenzivni život. Ah, ja sam uvijek žudila, da budem u sredini velikog života, tamo gdje valovi brzaju najbrže. Željela sam, da osječam život, pravi život! Da mi zuji u ušima kao vihor, kad leti preko krajine, slobodan i nesputan, nedostiživ. Željela sam, da blizu, blizu osječam njegov kucaj, njegov« veličinu i krasotu. Da me lomi, da me bije, ali da me opet trgne sa sobom visoko u vis. Da se borim s njime i hrvam, drhčem i strepim pred njim, ali da ga jakog i divljeg pobjedjujem! Ah, htjela sam da mu gledam oči u oči, da osjetim na obrazima njegov vrači dah, da ga se bojim i da ga ljubim! Ali on me je mimoišao. Nije me zagrlio svojim snaž¬ nim mišicama, da mrem o'd straha i užitka. Ne, doista! Znam, da sam samo tamo uz brijeg ži¬ votne rijeke, gdje vode polagano teku i često stanu na pličinama. 135 Moj je život samo slabi refleks. Živim svoj maleni osobni život, kao što ga i svaka kaplja u rijeci živi za sebe. Ali ne sudjelujem u velikom životu i njegovim opasnostima. Ne osječam kao val u sre¬ dini šumne rijeke trvenje i snagu drugih valova, šum nji¬ hov, neobuzdanost, borbu i brzinu njihovu. Tamo u sredini mora da je divno. Duboke su tamo vode i jake, Valjaju se silnom snagom naprijed i nista ih ne može da zaustavi, Jake su i nepobjedive. Divno mora biti tamo, kad je i tu, gdje sam ja, ipak lijepo! Htjela bih da sudjelujem kod one borbe u sredini! Htjela bih da učestvujem svojim bičem, svojim srcem, svojim rukama u velikoj životnoj borbi. Ali ostala sam odgurnuta uz kraj, pa mogu da samo iz daleka pratim, što se zbiva tamo u žarištu, Kakav život mora da huji tamo, kad je i tu, gdje sam ja, ipak toliko bogatstva! Blizu je uz kraj moja sudbina. Ali ipak sam i ja kao kaplja vode, u kojoj se odrazuje neizmjernost. I moj život nije prazan, i moj je život bogat! Zar nije i moje biče tajinstveno komplicirano, bogato i raznoliko? Moj život. Što je to, čemu ja velim: moj život? Pričinja mi se katkada, da ste Vi, prijatelju, moj život! Pa ipak niste to samo Vi. Ja i moja djeca, i to je nešto veliko. Ja i Jadviga, ja i Stazika. Ja i moja majka. Ja i moj pokojni otac. Ja i moja brača, Jan, Ladislav, Zikmund, Stanislav. Ja i moj muž. Ja i svi drugi ljudi, s kojima sam došla u doticaj š s kojima če me sudbina još dovesti u doticaj. Svaka je ova veza izmedju mene i drugih nešto po¬ sebno, jedan roman sam o sebi, jedan život. Ne, ni ja nišam tako siromašna, kako sam katkada mislila! 136 Ili sam oboje: i bogata i siromašna. Kakvo je več stajalište, s kojega to prosudjujem. Sada, kad se te strahovite stvari dogadjaju u Evropi, čini mi se više negoli ikada, da sam na prikrajku, na pli- čini, kuda pravi vihor naših dana više i ne dosiže. Samo oslabljena jeka dolazi do mene. Samo novinske izvještaje čitam o svemu, A katkada dobijem po koje pismo od onih, koji su u središtu dogadjaja, koji učestvuju u samim dogadjajima. Katkada dodje koji poznati, go- spodja koja, pa mi odgrne zastor, te iz svoje čelijice po¬ gledam kroz maleni prozor van u veliki život. Ali što zapravo hoču? Koliko vidi svaki pojedinac od toga strašnoga, što se zbiva, pa makar da je i tamo, gdje gruvaju topovi? On je samo neznatna čestica med ju milijunima, on je samo malen, upravo mikroskopski komadič današnje historije, što se odigrava neposredno pred njim i oko njega. Svaki dan nasrnu brodovi na mine i odlete u zrak. Podmornice sablasno ustaju iz dubina morskih i šalju svoje pakleno oružje protiv krstaša i oklopnjača. Po zraku lete aeroplani kao ogromne ptice grabežljivice i 'ba- caju strjelice i bombe, bore se u zraku kao bijesni orlovi. Golemi topovi pretvaraju debele betonske zidine tvrdjava u prašinu. Upaljive granate zapaljuje sela i gradove. Mo¬ stovi, graajeni s marom i mukom generacija, padaju po¬ lomljeni u riječna korita. A vojnici ginu i ruše se kao zrelo klasje pod kosom kosača. Do neba, kažu, orila se užasna vika onih hiljada Rusa, što se utapljahu u mazurskim mo¬ čvarama. U Besarabiji, u Bukovini i sjevernoj Galiciji davila je kolera ljude jatomice svojom nesmiljenom ru¬ kom. U Srbiji pjegavi tifus ubija gore nego taneta mašin- skih pušaka. Belgija i Francuska sve do Pariza pune su grobova. Naša poljska zemlja od Karpata pa do Visle natopljena je krvlju. Sto hiljada topova zadaje dnevice smrt diljem Evrope na sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Bez prestanka gutaju grobovi svoje žrtve. U sto hiljada bolnica stenju ranjenki. Tko da prebroji udovice i siročad nejaku, što plače za 137 enim, koji im je bio hranitelj i branitelj? Svuda suze i bijeda neizmjerna. Gdje je Život, gdje?! Prijatelju, kasno je več. Moram da odem na počinak. Dosta je razgovora s Vama. Htjela bih da se još sjetim nešto vedro. Nije dobro, ako se lijega s teškim mislima. Ali sve lagane misli odoše, odoše, ne znam kamo. Moje je srte postalo tužno i potišteno. Moja mi majka več dugo ne piše, pa sam zabrinuta. Sada mi fale njezina pobožna pisma, koja sam prije često čitala s nestrpljivošču. Što je s njome? Njezino je gorsko seoce sada dosta blizu ratišta. Bilo bi mi milije, cLa je otišla odavle, pa da smo se zajedno nekamo sklonule. Ali ona je fatalistkinja pa vjeruje čvrsto, da rat ne če do nje doči. Ništa nije zabrinuta. »Rusi če brzo otiči natrag u Moskvu,« pisala mi je u posljednjem svojem pismu. U svakome to ponavlja, več otkako je počeo rat. I sada je još istog uvjerenja, premda su Rusi več u Karpatima. »Ja molim,« veli, »a drugo če učiniti Bog.« Za svoja dva starija sina prijeko u ruskoj Poljskoj nije mnogo zabrinuta. Strpljivo čeka, kad če biti zarobljeni od nas. Ima nekoga starog znanca iz mladih dana u Bečti, nekoga dvorskog savjetnika. Taj se mora svaki čas izvije- stiti u ministarstvu, da li nisu medju ruskim zarobljeni- cima i Stanislav i Zikmund. Dosada još nije našao nji¬ hovih imena . . . Ja sam zabrinutija od majke. Ona predstavlja sebi rat još veoma idilično, onako, kako to bijaše u stara vre¬ mena. Pa i bolje je tako. Da zna, kako je uistinu, odviše bi patila, Ladislav mi je javio, da je sva sretna i neopisivo po¬ nosna, što se prijavio u poljske legije. Poslala mu je me¬ daljon s očevom slikom, što joj ga je poklonio kao svojoj zaručnici. To je njezina največa dragoejenost i svetinja. Uvijek je nosila taj medaljon na grudima. Ladislav mi je pisao, da je bio do suza ganut, kad je primio taj njezin dar i talisman. Mama, što je sada s Tobom? Zar ne, prijatelju, da bi bilo vanredno lijepo, kad bismo na ovakav upit u daljinu odmah mogli dobiti odgovor? Kada če se toliko usavršiti Marconijev izum? Ali, gospodine prijatelju, sada definitivno: Laku noč! Ipak se nadam, da niste ranjeni. Ne ču vjerovati u sne. To jest, vjerovat ču samo u lijepe sne! 139 15. februara 1915. Prijatelju, neizmjerno sam sama. Kad se naveče vratin? kuči i udjem u svoju sobicu, k samoj sebi, čini mi se kao da sam negdje na samotnom otoku sred oceana. Več dugo, dugo godina obuzima često ovo čuvstvo moju dušu. I prije, davno prije rata, dok još bijah kod svoga muža, sjedeči naveče u blagovaoni uz njega i uz svoje kčerke kod stola, znalo me je mnogo puta obuzeti neopisivo tužno čuvstvo samoče, čuvstvo, da sam tudjinka u vlastitoj kuči, u vlastitoj obitelji. Kamo spadam? pitalo je nešto bolno u mojoj duši. Uvijek, odavna več imam osječaj, da sam na raskršču svoga života skrenula na krivu stranu. Ali ujedno sigurno znadem, da se to više nikada ne da popraviti. Kolo vre¬ mena ne može se okrenuti natrag. Po putu života ide čovjek samo jednim smjerom, uvijek naprijed, naprijed. Obračunala sam s time več dugo. Moj razum se davno več smirio s time, ali duša nč če da sluša, ne če da se po¬ korava, pa uvijek žali, žali. Ne znam, što žali, za čim tu- guje, Ali kad sam sama, nesmetana od izvanjskog života, onda me uvijek, uvijek pritisne tiha sjeta, kojoj ne mogu izbječi i na koju sam se več tako priučila, da joj ni ne ču izb ječi, jer je več volim, j er mi je več draga. Što mi je? Nije samo taj žalosni rat i sve što o njemu čujem, što me toliko čini potištenom. Duboko u meni samoj se sakriva tajnovita melankolija. Več je davno bila u meni te se probijala i kroz moj smijeh. Možda je zlo, što je naša generacija imala u početku svojega razvitka toliko ideala. Odviše smo daleko i visoko stavljali svoje ciljeve, A kad je došao život, kad je došla zbilja, nismo se mogli da zadovoljimo pametnim kompro¬ misom izmedju onoga, što smo htjeli, i onoga, što smo mogli. V 140 Tek mi suvremene žene otkrile smo ono, čemu velimo« duša; otkrile smo u sebi vlastitu volju, vlastiti sud, samo- svijest osobnosti. Našim majkama ni j e još palo ni na um. da kritično promatraju muškarca. Bile su dobre i pokorne Fatalistički su snosile svoju sudbinu. Pomirile su se s time. da imaju muža, kakvoga im je Bog dao, pametnoga ili glu- poga, dobroga ili zloga. Tražile su od djece, da ih uvaža- vaju i slušaju, a ako li su bile nesretne, imala je njihova nesreča druge uzroke, negoli naša, bile su reči bi objektiv¬ neje od nas. Nišu ih mučili razni suptilni duševni problemi. Nišu sumnjale, da li ih djeca vole ili ne vole. Vodile su račune samo o torne, da li i koliko ih slušamo. Barem uglavnom, Mi smo bile sentimentalne i idealne, pa smo brzo do- spjele u križu, jer zbiljski život nije nimalo odgovarao na¬ šim snovima. Mi smo bile prolazna generacija, imale smo. sve njezine vrline i mane. Naglo su se otvorila vrata pred nama, i mi smo u prvom mahu vidjele samo lijepe i uz- višene strane života, S našim novim nazorima, s našom novom spoznajom mislile smo da preobrazimo stare forme našega intimnog živovanja i da ih produbimo. Život je me- djutim ostao, kakav je i bio: drukčiji, negoli što smo to mi htjele. Ali mi nismo imale strpljive i pokorne naravi naših majka, nismo imale njihovog fatalizma, pa smo se još brže i jače razočarale od njih. Bile smo nezadovoljne čak i u slučajevima, kad one ne bi bile ni osjetile, da nije sve onako, kako treba da bude. Suptilnije smo od njih., pa smo i prije i jače osjetile svaku disharmoniju u svome životu, kao žene i kao majke. Naše kčerke nisu niti 'fatalistkinje kao njihove bake. niti su sentimentalne idealistkinje kao njihove majke. One študiraju prirodne nauke u školama, te shvačaju život realno i mirno. Možda je to dobro. Za njih je to pače veoma dobro i korisno. Šta če one s romantičnim snovima i preobiljem čuvstava u ovo današnje vrijeme? Pust i pra- zan život čeka mnoge od njih. Premnoge. Mladiči sada pa- daju na svim frontama u prerane grobove i mnogo mladih- djevojaka postat če udovice, a da nisu bile nikada žene. Padaju, padaju mladiči, padaju, a doskora bi bili vrijedni 141 j lijepi zaručnici i ženici. Što če biti iz tih mladih djevo- jaka, koje če ostati u neku ruku suvišne diljem Evrope? A mnogo če ih biti suvišnih. Zar nije za njih bolje, da zaguše svoja čuvstva još prije, negoli su se razvila? Da uopče ni nemaju želja, koje su neispunive? Zar nije bolje, da ostanu hladne, razborite, trijezne, pa da ne čeznu badava za ljubavi i toplinom? Možda če baš zato, jer su rezervirani j e od nas, svojih majka, i j-er ne vole sne, bolje ispunjavati svoje mjesto u životu negoli smo ga ipunjavale mi? Upravo najbolje od njih uklanjaju se idealističkom sa- njarenju te žele samo jedno, da postanu solidne radnice, kamo če ih god postaviti sudbina. Baš na ovu riječ: so¬ lidnost polažu veliku važnost. One teže za solidnom izobrazbom, za solidnim temeljima svog misaonoga i čuvstvenoga svij-eta. Moja Jadviga neobično cesto upotrebljava tu riječ. U svakome pismu veliča solidnost, solidnost! Kaže da je solidnost stvorila Njemačku, da je solidnost sada tako često brani od navala tolikih jakih neprijatelja. Solidnost da je najbolji i jedini pravi temelj države. Solidnost da je prvi uvjet procvata naroda i jedina sigurnost za njegov opstanak. Mi Poljaci da ne bijasmo zapravo nikada solidni pa da smo zato i propali, Ali da je to največa naša nesreča, što nas niti naš pad nije naučio solidnosti. Mi nismo niti danas solidni i nikada ne čemo biti solidni, pa da je zato naša sudba veo»a priori tamna i beznadna. Narod mora biti so- lidan, ako hoče da očuva svoju egzistenciju, svoju samo- stalnost, svoju neovisnost. Svaki član toga naroda mora biti solidan, solidan! U Njemačkoj da je tako. Tamo je sve solidno, od čara Vilima, pa sve dol j e do gradskih pome¬ tača i seoskih pastira, od carice pa do posljednje služkinje. A Poljaci? — Sama nesolidnost! Naše plemstvo — klasični primjer nesolidnog uobražavanja. Naše seljaštvo — čudo sredovječne zaostalosti, ropske ponižnosti, neprilagodljive gluposti. Naše žene — bigoterija bez ikakve misli, što se gubi u praznim formama i tj era još danas pravo ku- mirstvo sa svojim vječitim' hodočaščima k raznim slikama Bogorodica, koje se medju sobom natječu, koja je uplivnija i milostivija. A kako živu te pobožne žene? U zaprljanim 142 kučama, medju zamazanem djecom, zajedno sa stokom! Sve, sve bi one dale za svilene prnje, čipke i tričavi nakit. Sve, sve, od aristokratkinje pa do posljednje seoske dje- vojke hoče samo, da se kite i kite; mrze rad i teže samo za lagodnim životom. Nesolidno, užasno nesolidno! Zapravo ima Jadviga donekle pravo. Ali mene to ve- oma boli, što ima pravo. Veoma me boli, što mi to piše, premda ima pravo. Solidnost! Veoma mi imponira ta riječ, istina. Ali kakova je to hladna studena riječ! Zar uistinu mora biti žena od glave do pete samo i samo solidna, uvijek solidna? Zar ne smije biti baš nika- kove suvišnosti na njoj? Zar mora biti njezina duša i nje- zino srce solidno i gamo solidno, i ništa više? Možda nije pravo, što nemam više razumijevanja za ovu konkretnu njemačku riječ. Ja je štujem, ali je ne volim. Tršim se, da je i ja stečem toliko, koliko je baš ne- ophodno nužno, ali ne kanim, da je učinim svojim tira- ninom, I solidnosti može biti odviše! Ah, prijatelju, ne smijte se ovoj mojoj donekle ogor¬ čeno) polemici s gospodjom solidnošču. Odviše mi je stroga, odviše uobražava sebi! Gotovo mi je postala več antipa- tičnom, toliko mi se uvijek narivava, toliko o njoj čujem. Moj ju je muž za vrijeme mog braka barem pet puta dnevno spominjao, a sada se evo brine Jadviga, da ne zaboravim na nju. Zato mi je več previše od nje! Ne bojte se, ne kanim se sasvim do kraja raskrstiti s ovom nametljivom gospodjom. Što bi bilo jelo bez soli? Što bi bila žena bez solidnosti? Ali ja ne volim presoljene juhe, niti solidnosti više, negoli je potrebito. Zašto mi Jadviga ne napiše katkada o kojem drugom predmetu takvu raspravu? Na primjer o čežnji za majkom. Ja bih bila tada veselija i sretnija. Ali ne tužim se na Jadvigu, prijatelju. Uistinu ne. Ta znadem, da su kčeri uvijek drukčije negoli majke. Zar uopče imam pravo, da se tužim? I ja sam drukčija, negoli što je majka željela da budem. I moja majka je možda drukčija, negoli što ju je sebi zamišljala baka. Kako bi dosadan bio svijet, kad bi djeca bila uvijek samo puki 143 duplikati svojih roditelja! Ona m o r a j u biti drugačija! Baš u torne, što su drukčija, jest napredak čovječanstva. Mali, polagani napredak, ali ipak napredak! Kolika mudrost prirode, koja sve izjednačuje želeči, da idemo ipak svi najednom naprijed. Zar ne bi bilo nepravedno, kad bi ge¬ niji radjali opet samo genije? Zar ne bi bilo opasno, kad bi preosječajni ljudi radjali još osječajnije, žestoki još žešče? Priroda je sama največi i najmudriji korektiv, pa bi nam bilo mnogo ljepše, kad bismo se bez prigovaranja poklonili njezinim zakonima. To je vrlo jeftina mudrost, zar ne? Čudnovato je samo to, što nikako ne možemo da se smirimo sa spo- znajom: tako jest i nikako drugačije. Danas dopodne primila sam list od Jadvige, pa sam joj htjela večeras odgovoriti. Ali bolje je, da joj ne odgo¬ vorim smjesta. Možda bih joj bila napisala svoj nazor o solidnosti, a to ne bi bilo pametno. Treba njegovati i potcrtavati ono, što nas spaja, a ne ono, što nas dijeli. Napisala sam joj samo razglednicu. Ovi Češi imaju prekrasne karte svojega glavnoga grada, te se več po njima vidi, koliko vole svoj zlatni Prag, Sinoč sam bila pozvana k jednoj uvaženoj češkoj obi- telji na čaj. Bilo nas je veče društvo Čeha i poljskih emi- granata. Razgovarali smo o različnosti našega narodnog ka~ raktera, pa smo došli do zaključka, da je razlika medju nama zapravo golema, premda smo obadva naroda Sla- veni i još k torne najbliži susjedi. Oni su mnogo realniji od nas u svakom pogledu. Oni traže spas na zemlji, ne kao mi u mističnim molitvama. Oni su radini, mi smo indo- letni. Oni mi se pričinjaju po svome karakteru više Ger- manima, negoli Slavenima. Energični su i vanredno ustraj- ni. Proračunani su i znaju, što hoče, Demokrati su skroz i skroz, Zapravo razumijevamo veoma malo jedan drugoga. Oni su nam strani svojim hladnim amerikanizmom, što su ga naučili od svojih susjeda Sasa, te ga dobro iskoriš- čuju i preko oceana, kamo idu ne za tvorničko roblje, kao naša raja, nego večinom kao farmeri, željni i sigurni, da 144 če brzo uspjeti. Narodno-gospodarski daleko su napred- niji od nas. U industriji i trgovini pomogli su se ustrajnim neumornim radom doličnoga mjesta u svojoj zemlji i niša dali, da im drugi preotmu one najunosnije privredne grane. Kulturniji su od nas. To jest, kod njih je kultura opčenitija. Prodrla je u narod i do dna. Kod nas ima možda više vrjednijih, evropejskih pojedinaca, ljudi sa visokom kul- turom i širokim pogledom. Ali masa je našega naroda zaostala. Masa našega naroda kuburi u bijedi i neznanju. Češi nemaju mnogo ljudi iznad prosjzka, ali ih nemaju niti ispod njega. Nije to gospodski narod, nego je to narod mar¬ ljivih, vrijednih gradjana. Ali ovi gradjani, što sačinjavaju taj narod tako, da gotovo nema velike razlike izmedju inteligenata i radnika, imučnika i siromaka, niti po torne, što jedu, niti po onome, što misle, — gradjani, velim, jesu svakako najnapredmji, najdemokratičniji i najneo- visniji gradjani u Evropi. Oni več imaju svoje tradicija, stare nekoliko stolječa, te žilavo vojuju svoj mali, vječiti, skromni, a ipak tako uspješni boj za svoj narodni opsta- nak. Njihov je ideal pučka škola u svakom selu, betoni¬ rano djubrište na dvorištu svakoga seljaka, u svakome dučanu češki trgovac, a u rukama svakoga radnika iskaz- nica radničke organizacije. Imaju i svoju umjetnost i svoju literaturu, što vrijedi svakako više, negoli što smo mi Poljaci dosada znali, ali kojima ne dostaje naš polet, naša retorika — veliki stil. Uostalom, oni u literaturi vole više Ruse od nas i bolje ih razumiju. Mi smo Francuzi medju Slavenima, oni Germani. Ta karakteristika, što su je več drugi otkrili, najbolje prikazuje našu različitost. Mi Poljaci, što smo sada njihovi gosti, dobro osje- čamo, da bi mnogo toga trebali i morali da naučimo od njih. Ali mi smo kao i propali aristokrata, koji još u dronjcima zadržaje velikašku gestu i nikako ne može, da je se oduči. Bilo bi mudro i potrebito, da naš čovjek po¬ stane skroman i da se ugleda u svoga demokratskog su- sjeda, te nauči kod njega radu, šlednji, realnoj prora- čunanosti. Ali on ne može da postane drukčiji, pa če go- spodskom gestom dobaciti i posljednji dukat lakeju u ho¬ telu, u kojem je naumio da prosvira sebi glavu, jer ne .10 * Hanka , 145 može da živi kao gospodi«, mjesto da ovim dukatom podje i započme nov život, stvori sebi novu egzisten- ciju. . Češi ne mogu da shvate tu našu prirodjenu težnju za vehkom linijom; čini im' se lažna i komedijantska. Samo mi sami znamo, kako nam je več prešla u krv. Češi. stari Husite, nikako ne shvačaju našu vjersku gorljivost. Modemom je Čehu vjera iiešto tudje i suvišno, on o njoj ne vodi računa. Moderni se Rus klanja i ot- kriva pred ikonama kao i mužik, jer mu je pravoslavlje mila uspomena na patriarhalni narodni običaj, pa ga štuje, jer je on usko isprepleten s njegovim djetinjstvom. Moder- nome je Poljaku katolicizam nacionalno oružje u borbi protiv neprijatelja. Katolicizam jača njegovu otpornu snagu protiv Moskala, koji hoče da ga rusificiraju uskratom poljskih škola i poljskih knjiga; on je i u poznanjskim crkvama štit i obrana njegovu jeziku i narodnosti protiv germanizma, "koji hoče da ekonomskom i kulturnom pre¬ moči što prije obavi asimilaciju Poljaka. Sasvim dobro shvačam, da su naši ijudi fanatični katolici. Naš je narod toliko prepatio, te bi več bio davno očajao sam nad sobom, kad ne bi vjerovao u čudesa. Ono, što meja Jadviga krsti kumirstvom, ona beskrajna ljubav i poštovanje našega siromašnoga naroda prema Bogorodici, meni je nešto veliko i dirljivo. Ja se ne bih usudila, da to uzmem našemu narodu. Što da mu se dade mjesto toga? Šlo bi mu pru- žalo toliko utjehe kao ta njegova iskrena i vruča vjera? Naš je narod još nejak, pa mu treba misticizma kao i djeci priča. Baš smo sinoč razgovarali o torne. Jcdan je Čeh pri- čao, kako nikako ne može da pojmi, što su naši ljudi tako neizmjerno zaostali i sujevjerni. On je kao geome- tar živio neko vrijeme po našim selima, pa je imao pri¬ like, da vidi koješta. Nikada ne če zaboraviti neku crkvenu slavu u maju u čast Majci božjoj u susjednoj župi. U pro¬ cesiji nosili su sliku Bogorodiee iz jedne seoske crkve u drugu, gdje je več takodjer bila slika Marije na glavnom oltaru. Postaviše i nju na oltar, ispod domače slike, Sva je crkva bila bogato rasvijetljena sviječama i okičena cvi- 146 j jedem. Narod se skupio iz daleka i široka te je pjevao neke posebne pjesme, kako se jedna Bogorodica razgovara s drugom, stavlja joj pitanja, tuži joj se, hvali nju i njezino milo gostoprimstvo. Tek poslije podne digoše opet sliku i cdnesoše natrag, otkuda su je donijeli. »Pravo kumirstvo,« nasmijao se gospodin posprdno. Strašno zaostao svijet!« Ali ja nišam u torne posjetu jedne naše poljske seoske Majke Božje drugoj našla nista, što bi zavrijedilo prezir i zgražanje. Naprotiv! Duša je moja bila dirnuta ovom dje- tinjskom prostodušnošču našega naroda. On voli sve da personificira, da oživljava i učini bliže sebi i svome srcu. Zvijezde s neba skida, pa se s njima igra. Sveče s neba pozivlje k sebi u goste, pa i samu Majku Božju, najsvetiju gospodju, hoče da vidi blizu, blizu sa svojim pravim, istin- skim, začudjenim, nepokvarenim očima. Nikada ne če to razumjeti moderni Češi. Odviše su stvarni i realni ljudi za to. Razgovarali smo i o našem židovskom pitanju. A što o torne sude, nažalost je istina. Naši su se Židovi zasjekli kao imela u naše meso, te nam ispijaju krv. Nikada nije dobro, kad čitav jedan narod bude u tolikoj mjeri protkan tudjim elementom, kaošto smo mi Poljaci sa Židovima. Oni tvore preveliki postotak čita- vog pučanstva u poljskim zemljama. Petnaest postotaka! Oni su nabujali na našoj narodnoj njivi kao kukolj medju plemenitim žitom. Nije zlo, što jedan narod graniči s drugim. Na gra- nicama je uvijek bujniji život, jer svaki narod čuva svoje. Više se tamo diže štediona i više škola. Ali kad je narod tako protkan stranim elementom kao mi Poljaci sa Žido¬ vima, ne može to biti dobro. Rasne i religiozne predra- sude preduboko su ukorijenjene, a da bi se ikada zbli- žili i stopili. Za velik, jak, kulturan narod nije od štete nešto židovske primjese. Agilni su, poduzetni, izvršni tr¬ govci, te oživljuju domači trgovački i financijski život vanredno, Francuska podnosi dobro par sto hiljada Židova, što ih ima. Ali mi Poljaci imademo ih odviše. Guše nas. 147 Naš poljski Židov trguje več, kad je jedva ispustio' majčinu sisu i trguje još, dok kao starac na bolesničkora ležaju očekuje smrt. Trgovina je korisna i potrebita, ali se pretvara u na- rodnu nesreču ondje, gdje ima previse trgovaca, trgov¬ čiča, špekulanata i kramara. Ona je pomočno sredstvo za. prometanje robe, ali uništava blagostanje puka, koji mora da od svake stvari, što je kupuje ili prodaje, plati svoj tribut čitavoj armadi prekupaca, agenata, preprodavaoca, posrednika i trgovaca. Nije dobro zemlji, gdje roba mora da promijeni deset gospodara prije, negoli dospije iz ruku proizvodnika u ruke potrošnika. A taj su odnošaj stvorili kod nas Židovi i od njega živu, te se obogačuju. Pače sada več osvajaju i naše zemljišne posjede, ugro- žavaju nam naš opstanak! Židovi su pleme za sebe, slobodniji od svakog na¬ roda, u kome žive, jer se od njih ne očekuje i ne traži drugih obzira, negoli rasnih. Oni podupiru samo svoje su- plemenike, te nikada ne os ječa ju nikakovih političkih ili kulturnih dužnosti, kojima mora računati i Nijemac i Rus i Poljak, ako hoče da u svojem narodu vrijedi kao čestit čovjek. Svuda, gdje jesu i kamo dolaze, dolaze s jednim jedinim, neprikrivenim i odlučnim ciljem, da stječu novac i imutak. Zato su oni bezobzirniji od domačih trgovaca. Zato njih ne terete nikakvi moralni obziri i dužnosti, koje mora da ispunja domači trgovac, jer on nije samo trgo- vac, nego i član svoga naroda, član raznih nacionalnih humanitarnih, političkih i kulturnih društava. Domači tr¬ govac je usko svezan sa svojom okolinom, sa svim onima s kojima trguje, — oni su njegovi rodjaci, prijatelji, stari, dobri znanci. S njima se igrao, rastao, polazio u škole. Oni znadu za njegove poletne, mlade ideale, s njima se on oduševljavao i ogorčavao, s njima je pjevao, veselio se i tugovao. A sve te bezbrojne nevidljive veze izmedju njega i njegovih kupaca sprečavaju ga, da svoje mušterije odviše ne izrabljuje. Kod Židova nema toga nevidljivog i nezamjetljivog korektiva trgovačke strasti za dobitkom. On prodaje ino- vjercima, a ukoliko trguje sa suplemenjaeima, to je neo-- 148 pasan, jer su oni zaštičeni istim od davnine baštinjenim trgovačkim instinktom. Židov kao trgovac nije nikada sen- timentalan, dok se to drugima, domačim trgovcima, ipak katkada dešava, pa bili oni prefrigani i gramzljivi za do¬ bitkom, koliko im dragb. Židov če tek tada učiniti štogod za idealne težnje naroda, u kome živi, kad se želi asimilirati, a to dolazi veoma kasno i veoma rijelko. Pa ako što i učini, ne po- siže on baš preduboko u džep. On več ndesi svoju lijepu gestu onako, da je svatko vidi, pa da je osobito novine zabilježe. On kao trgovac voli reklamu, a znade, da je baš takva reklama veoma uplivna, da se dobro naplačuje, bilo u trgovini, bilo u društvenom životu, gdje voli da igra ulogu, kad se zasitio novca. Zato Židov svuda prosperira i svuda se smješta. Prije dvadeset godina slučajno je zabasao neki naš siromašni poljski krakovski Židov u Amsterdam. Danas je tamo trideset hiljada poljskih Židova, a mnogi su mi- lijunaši od njih. Ne znam, da li je trgovina dijamantima od velike koristi po čovječanstvo, ali se za naše Židove po¬ kazala u Amsterdamu veoma korisnom. Niti u Beču, niti u Češkoj, čak ni u Budimpešti nije porasla simpatija za naše Židove, otkako su mogli da ih kao emigrante pobliže upoznaju. Nišu došli samo kao si- -romašni bjegunci, potrebni i vrijedni utjehe i pomoči. Mno¬ gi su se od njih upustili u trgovinu pod zaštitom gosto- primstva, te su poput skakavaca na cvjetnoj livadi go¬ tovo progutali i posljednji zeleni listič. Toliko su bili željni dobitka pod svaku cijenu, da ih se sve preplašilo. Kavanari im počeše zabranjivati pristup, jer su iz havan¬ skih stolova učinili svoju burzu, gdje su obavljali nečiste poslove i dizali cijene životnim namirnicama domačeg pu- čanstva. U Češkoj su mnogima zabranili dolaziti na tjedne sajmove, jer su čak kupovali piliče i jaja, sir i maslac s namjerom, da to poslije uz profit prodadu pučanstvu. Vladanje jednoga dijela naših poljskih Židova u to vrijeme nažalost je vrlo sramotno poglavlje naše tužne emigracije pred invazijom Rusa. Jedan Čeh mi je rekao: »Otkad poznajem Vaše ga- 149 licijske Židove, ne čii se nikada više osmjeliti, da sa svo- ■ jim starim ogorčenjem osudim ruske pogrome. Nikada ih ne ču odobravati, ali sada ih shvačam.« Neki mi je profesor izjavio: »Uvijek sam žalio ži¬ dovske intelektualce. I najvrjedniji i najvrsniji ne mogu da uhvate medju nama ili gdjegod u kulturnome svijetu pravi korijen. Uvijek ih još nešto zagonetno i neshvatljivo dijeli od nas. Mnoge naše osječaje ne mogu da pojme. Ne- maju smisla za mnogošta, što je nama naravno. I kod naj- veče intimnosti i bliskosti najedamput izbija iz njih nešto strano, što nas naglo odbija, Prečesto moramo sami sebe opomenuti, kako moramo biti pravedni s njima. Mnogo sam puta razmišljao, gdje je uzrok ovoj dubokoj antipatiji naše krvi protiv njih, antipatiji, koja izbija i kod najlibe- ralnijega od nas, često sasma nehotice, čak i protiv naše volje. Ali sada, kad sam doživio tu emigraciju Vaših polj¬ skih Židova en masse, sada sam došao do uvjerenja, da je Židov intelektualac tragično biče. Jer nije moguče, da ne zna za loše strane svoje rase, i nije moguče, da se za nje ne stidi, ako je fin i istančan u svojoj duši. Sada pojmim i onu nelijepu arogancu, koja je svojstvena mnogima od njih. Treba im maska za ono, što se duboko, duboko krije u njiliovu srcu, a to je svijest, da pripadaju rasi, koju ostali svijet možda ne sasvim neopravdano — oni to sami gorko osječaju — omalovažava. Badava, oni bijahu več predugo, več tisučgodišta parasitsko pleme, razasuto svijetom, kao pijeva po njivama. Badava, svaki narod treba, da ima Zem¬ lju, iz koje niče, uz koju je čvrsto svezan svojim korijenom i iz koje crpe uvijek novu snagu. Poljski rad očiščuje dušu, čini je širokom, slobodnijom i dobrostivijom, jer je i zem¬ lja dobra, pa hrani sve, koji se za nju brinu. Židovi su, kao imela, što se u krunama drveča gnijezdi te se hrani tudjim Sokovima. I u zimi je zelena, pa ipak ne donosi ploda, kojim bi se koristio čovjek. Možemo da se divimo židovskoj žilavosti, neslomljivoj moralnoj snazi njihovog obiteljskog egoizma, moramo da se klanjamo bistrini i pro- nicavosti duha židovskih intelektualaca, koji je više bli- stav negoli dubok, više skeptičan i kritičan negoli stva- ralački. Ali mi ne možemo, da ih ljubimo. Jer i u najbo-- 150 Ijima od njih naša krv nehotice osječa i protiv naše volje grijehe, što ih je počrnila njihova rasa na nama. Oni kažu, da ih je srednjevječni Ghetto stvorio takovima. Ali Ghetto bijaše samo jedna, doduše barbarska, obrambena forma pro¬ tiv njihove ekspanzivnosti i nametljivosti. Stari Rimljani su več znali za trgovačku opasnu lukavštinu Židova i za židovske libvare. A da su i danas još opasni, to sv. doka¬ zala bolna iskustva posljednjih mjeseci svuda, kud ih je donio val emigracije iz Vaše nesretne Galicije.« Prijatelju, pišuči te zapiske, vidim tek, koliko još imade predmeta, kojih se nismo takli u našim razgovorima. Znadem, da imate nekoliko najodanijili prijatelja iz- medju Židova. Par puta ste nuzgredice spomenuli njihova plemenitost i duševna otmenost. Ali oni su očito iznimke, To su tragičnije pojave, kako reče onaj Čeh, što je veča njhova različitost od mase, iz ko j e su nikli. A Židovi su, kao masa, za nas Poljake svakako jedan štetan i opasan elemenat. To opasniji, što se kod nas uopče ne asimiliraju, što se u svome privatnome životu ne služe našim jezi¬ kom, nego svojim, židovsko-njemačkim žargonom i što ni u kakvoj formi ne učestvuju pri kulturnom razvitku na¬ roda, u kome i od kojega živu. Teški su to problemi i tko zna, kako če ih rješitl budučnost. Niti sloboda, niti jednakopravnost nisu svuda na mjestu, a osobito ne tamo, gdje bi velik dio naroda kao kod nas Poljaka radi svoje neukosti i neupučenosti mo- gao biti izrabljivan i oštečivan od lukavijeg sloja pučan- stva, ko j i uz to ne posjeduju apsolutno nikakovih moralnih skrupula. To smo mi u Galiciji gorko iskusili, a sada to i drugi uvidjaju. Još jedna novost. Marija Jablonska više ne dolazi u naš ured. Odviše je zaokupljena svojim privatnim poslovilna, a da bi mogla da pomaže kao prije čitati i razvrstavati dopise i moibe za potporu i savjet. Udaje se. 151 Ona je več od početka rata udovicom, pa se sada po dtugi put udaje. Drugi 11 uredu ne znaju, da je udovicom, Samo je meni saopčila svoju kob, Svi smo je nazivali gospodjicom. A ona bijaše udo- vica. »Ja bih rado da shvatite, zašto sam to krila,« rekla mi je prekjučer, kad smo posljednji put išle zajedno na ručak. Za par če dana otputovati u Beč, gdje je očekuje r.jezin zaručnik i gdje če se vjenčati, »Živjela sam osam godina u veoma nesretnom braku. Moji su me roditelji preko volje udali za njihova vje- rovnika, kome se prohtjelo, da ima i mene, kad nam je uzeo sve drugo. Ja sam mu rekla, da ga ne volim i da volim drugog, ali on je izjavio, da ga to nimalo ne smeta. On me hoče i mora imati. Imati! Znade, da sam odviše dobro odgojena, a da bih mu bila nevjerna, kad ču jednom biti njegova žena t a ljubav če več iznuditi. Bio je grub, ali smion čovjek, rado je igrao na burzi i krotio konje. Otac mu bijaše plemič, majka židovka, Da več nišam osjetila drugu ljubav u svojem srcu, rnožda bi me osvojila njegova smjelost. Bio je nesumnjivo interesantan. čovjek. U prvo je vrijeme, prvih par tje- dana i mjeseci, pokušavao sve moguče, da me predobije. Ali ja sam znala, da me je kupio kao stvar, pa mi srce bijaše hladno i prkosno. To ga je odbilo i duboko je po- vrijedilo njegovu taštinu. Poslije me je »krotio« drugim načinom. Upravo je rafinirano izmišljao stotino načina, kako bi me kaznio za moju otpornost i kako bi ponizio moj ponos. Druge godine moga braka umrla mi je majka, kasnije i otac. Djece na sreču nišam imala, Moj me je muž s vremenom upravo zamrzio. Nesretnom spekula- cijom izgubio je prije par godina sav imetak. Sve je došlo na prodaju, pa i posjed mojih roditelja, što sam ga svojom udajom »spasila«, Tada, kad se iz Lavova vratio kuči, da mi objavi, kako je sve propalo, bio je upravo dijabolički zloban. »Misliš, da mi je žao, što je sve propalo?!« kliktao je. »Nije mi žao! Jer s,a mnom padaš i Ti! Osjeti i Ti jednom, kako to godi, kad nemaš nista! A ja uz Tebe nišam imao ništa! Ti si me pogazila kao črva. Sada Te mrzim i drago mi je, što je vrag odnio sve, što sam posjedovao. Bit ču sa užitkom konjušar na kojem tudjem dobru; taj sam talenat ba- štinio od oca, ili ču biti činovničič kod koje banke, jer me za to osposobljuje majčina krv. A Ti si moja žena! Moja si, svuda češ sa mnom, da znaš! Ne če više biti slugu, lakaja, konja i kočija! Zbogom stari grade, stari, ctmeni park! Sada češ stanovati negdie u trečem katu lavovske predgradske kučerine, a gospod ja agentica Mo- zes Balsambaumica bit če tvoja susjeda. Sada češ na- pokon prignuti šiju. Ah, neka me slomi život, ne marim! Jer moja je sudbina Tvoja sudbina. Nikada ne če biti meni tako zlo, a da ne bi bilo Tebi još gore!« Ah, ispunio je svoju grožnju! Ne volim, da se sje- čam na sve, što proživjeh. Gorke bijahu posljednje tri go- dine moga braka, pregorke! Otkrio je novu slast, da vla- stitim propadanjem ubija i mene. Nije tražio ni mjesto ko- njušara ili činovnika. Pomiješao se medju one kavanske hijene u Lavovu, što posreduju zajmove i kupuju krivo- tvorene mjenice, da prave s njime dobre poslove; koji nanjuše svaku nesreču, da ju izrabe i koji bezdušno trguju poštenjem i egzistencijom onih, što im padnu u ruke. Bože, kolike li sramote! Kolikog li poniženja! Počeo je i piti. Postao je zaštitnikom kokota i tražio im unosne prijatelje. Kartao je, te se ponosio spretnošču, s kojom je znao zavadjati sinove otmenih porodica, da za- kartaju i više, nego što smiju i mogu. A svuda me je vukao sa sobom. Iskazivao mi je na oko sve poštovanje, ali ja sam znala, zašto mu treba moja prisutnost kod kavanskih sastanaka i klupskih zabava. Morala sam da budem svjedokom sramotnih čina, to je htio! Ne znam ni sama, zašto nišam pobjegla, pa da sam i morala moliti milostinju po selima ili da sam morala kr¬ vavim žuljevima zasluživati krušac. Kaošto zmija hipno¬ tizira svojim pogledom svoju žrtvu, tako je i on mene ob- mamio, te sam mislila, da moram kraj njega izdržati. Često nismo imali ni sluškinje, nego samo dvorkinju. 153 »Idi i očisti mi cipele, hoču da izadjem!« zapovjedio bi mi, a ja sam slušala! U noči bi se dosjetio, te bi doveo u stan društvo demi- montkinja, da ih ponudi čajem, što bi ga skuhala njegova žena! Da, probudio bi me i ja sam morala pripremiti čaj, prirediti zakuske i kod stola igrati uiogu domačice. Zašto sam to činiia? Zašlo sam šuteči podnosila sve to kao rob? Ne znam! Bila sam tako otupila, te u meni nije bilo više ni- kakove snage, nikakove smjelosti, da se bunim. Počeo je da se opija. Po čitave bi dane ležao kod kuče* čupav, gadan, odvratan. Morala sam da mu kuham jaku kavu, jer ga je boljela glava. Po deset bi puta pio dnevno kavu s limunovim sokom. U spavačoj je sobi bio uvijek bljutavo-kiseli miriš, pomiješan s kavinim vonjem, i ogavno isparivanje pijana čovjeka. S vremenom je od žestokih pica, raznih amerikanskih cocktaila s ledom i pikantnih jela, obolio na želucu, pa je poslije svake pijanke silno povračao. Fuj, još danas me prolaze srsi, kad se sjetim, kako sam morala sama da čistim popljuvane čilime i pod. Ogavni život! Ne pojmim, kako sam ga podnosila! Kad je buknuo rat, otišao je k svojoj pukovniji. Odahnula sam. Poslije duga vremena prvi sam se puta pošteno naspavala i odmorila. Lijegala sam naveče bez straha, da če doči i povuči me za kosu iz kreveta. U stanu je bilo tiho i čisto. Samo jedno sam osječala prva dva, tri tjedna: slo- boda, sloboda! Spas od vječnog ponizivanja, spas od muža, koji me je zlostavljao i tukao, ako mu se prohtjelo! Mogla sam da idem u park i da sjedim koji sat u sjeni, da gledam, kako se ljulja trava, kad je vjetrič uznemiri. Nišam se morala da odijevam naveče napadno i da polazim restaurante, da sjedim do dva, tri sata u noči u kavani i da čekam, dok se moj muž digne od kartaškog stola! U devet sam sati lijegala na počinak, te sam spavala mirno i duboko. Dugo sam se rano prala, pomno sam spremala stan i uživala sam, što sam sama, te nitko ne viče i ne 154 kune. Uživala sam, što je zrak u sobama čist, što miriše - po cviječu, koje sam prijašnji dan donijela. Što me se u onim prvim tjednima ticao rat! Nista! Bila sam kao bolesnik, što se probudio iz teške ne- svjestice, pa ni za što ne mari, nego za samoga sebe i za život, koji se opet u njemu javlja. On ne zna ni za što, ne zanima se ni za što, ne tiče ga se nitko i ništa. On živi, živi, i to mu je dosta! On je bio časnik, dobio je novaca, da se ekvipira, te plaču za prvi mjesec i razne doplatke. Nabavio si je, što je morao, te je ostatak podijelio sa mnom i Florom, jed- nom zamamnom crvenokosom kokotom, što sam je često morala častiti čajem! »Raduj se!« rekao mi je. »Raduj se, sada odlazim! Po- ginut ču, a Ti češ ostati udovica. Dobivat češ pače i mi- rovinu! I to je nešto! I to je potrebito, dok ne nadješ dru- gog . . . Ali pazi, možda ne češ ni dobiti mirovinu ... Jer ako se napijem, pa se sjetim, da si još Ti na svijetu, da si još lijepa i mlada, a ja ne mogu više da Te tučem, — ej, učinit ču Ti posljednju psinu! Mirovina?! . . . Drugu bih Ti baštinu mogao prirediti!« I priredio mi ju je! Ješ prije nego sam pobjegla iz Lavova pred Rusima, saopčili su mi, da sam udovica. Moj muž bijaše ustrijeljen kao izdajica . . . Shvačate li, zašto ne nosim črno udovičko ruho?! Zašto sam odbacila ime svoga muža? Zašto sam sakrivala sra¬ motni žig svoje sudbine i svoga bračnog života pred Iju- dima? Zar ne bi bilo nepošteno, da glumim tugu, koju tie osječam? Naproliv, htjela sam da izbjegnem, da me ljudi ne sažaljevaju i ne ispituju. Sklonula sam se ovamo k sestri. Ona je tek iz mojih ustiju saznala svu strahotu moga braka. Ona je znala, da sam bila nesretna, ali nije znala, da sam bila gažena i zlo- stavljana kao rob, Nitko od mojih nije to znao. Moj je mladji brat umro ne sluteči, kako tužna bijaše moja sudbina. 155 A sada se udajem po drugi put i znam, da ču biti ■ sretna. Onaj, koga sam voljela kao mlada djevojka, nije ni- kada zaboravio na mene. Postao je liječnik. Kažu mi, da su ga osobito siromaši veoma zavoljeli. Kad je buknuo rat, otišao je na ratište, pa je tamo saznao za smrt moga muža i za udes, što sam ga imala uz njega. Gotovo istovremeno saznao je slučajno i za boravak moje sestre, te ju je za- molio, da mu javi, gdje sam i što se sa mnom zbilo. Kas- nije je pisao meni direktno. Njegova me je sklonost napu- nila novim pouzdanjem u život. Njegova su me pisma dizala i tješila, te sam brzo stala zaboravljati na sve, što sam proživjela. Kao užasan san pričinja mi se moj brak, osobito posljednje tri godine u njemu. Prije tjedan dana dopremljen je dr. Lonsky u Beč. Granata, što se rasprsnula u bližini njegova povijališta, ranila ga je na više mjesta. Javio mi je, da su rane lake i bez opasnosti, te da če brzo zacijeliti. Opet če se morati vratiti na bojno polje, da vrši svoju liječničku dužnost. Njegove ga rane sjetiše, kako se i on nalazi u ozbiljnom položaju. Želi, da postanem njegova žena. Sada je rat, pisao mi je, pa ne valja dugo čekati i razmišljati. Ne bi btio, da mu sreča opet izmakne kao več jedamput. On me ni na što ne sili. Ako još trebam vremena, da zabo- ravim na sve, što sam proživjela, on če čekati i dok se svrši rat. Ali me moli, da dodjem, pa da mi i usraeno može : reči, koliko me ljubi. Ja sam mu pisala, da ču doči. Da ču doči kao njegova nevjesta. Jer i ja želim, da me ništa, nista više ne sječa na prošli život. Da prekinem posljednje veze sa prošlošču. Toliko sam godina živjela pusti i gorak život, pa sada čeznem za Ijepotom i životnom srečom.« Tako mi je pričala Marija Jablonska. Išle smo gradom i niti same nismo znale, kako smo prešle preko mosta kod češkog narodnog kazališta, pa za- lutale u vrt Kinsky, gdje bijaše drveče predivno pre- kriveno .snijegom. Same smo hodale po putevima, zabo- 156 ravile smo na objed i glad, i razgovarale smo o čudnovatoj sudbini njezinoj i mojoj, I ja sam joj uglavnom povjerila svoj život. Osječala sam, da moram njezino povjerenje uzvratiti svojim povjerenjem. Dodju katkada trenuci u ljudskom životu, kad je iskrenost potrebita, kad bi šutjeti bilo jednako nepošteno, kao i ne platiti vjerovniku dug. Zaželila sam joj svu sreču na njenome novomu život- nome putu. Ona je još mlada, njezina je duša još puna ilu¬ zija, koje njezin nesretni brak nije mogao slomiti, jer je bio' uvijek nesretan. Ja sam mnogo mudrija od nje, mnogo stanja, iako sam samo dvije, tri godine starija od nje. Da, prijatelju, ja sam veoma mudra. Nemojte, da mi se smiješite. Mnogo sam razmišljala o sebi, prekjučer, pa jučer i danas. Ne znam, kako je to, da sam toliko mudrija od Ja- blonske. Ili sam samo siromašnija? Ne znam! Ali svakako imam mnogo manje iluzija od nje. Ma da je ona bila nesretnija od mene, više sam do- živjela i više iskusila. Sa osamnaest sam godina bila sretna zaručnica i sretna mlada žena. .Ona se udala sa dvadeset i dvije go¬ dine, a ja sam več tada imala dvoje djece. Tada sam več počela gubiti svoje prve iluzije o mužu i braku. Jablonsku je muž tukao i ponizivao, ali je ipak moje razočaranje veče i dublje. Moj je brak počeo sretno, sa ljubavlju. Nikakvoga nasilja nije bilo u našem braku. Sve, što se dogodilo, dogadjalo se ispod površine, a ta je sve do onog dogadjaja s Marinom bila naoko glatka i ne- uzbibana. Moja se sreča nije naglo i nasilno stropoštala, nego se od nje dnevice otkidao kamenčič za kamenčičem, Tiho, nečujno je iščezavala sreča i jedva spazih, kad je najednom nije više bilo. Kad je umrla njegova ljubav, kad moja? Ne znam. A onda djeca! 157 Jablonska nije imala djece u svomc braku, pa još goji sve prelijepe iluzije o djeci u duši. Svaka žena goji ove predivne iluzije o djeci, o svojoj djeci još nerodjenoj; iluzije tako krasne, te ne mogu po¬ stati zbiljom. Da, djeca su največi doživljaj žene, nešto najljepše i najviše, što je mogla postiči. Ali sve, sve je drukčije, negoli smo sebi unaprijed zamišljavali. Krasno je, veliko je, ali je drugačije, negoli smo mi htjeli, negoli smo se mi nadali, ne zadovoljava nas potpuno, pa bilo i te kako veličajno i divno. Nikada ne miruju želje i nikada nam one nijesu do- voljno zasičene. Uvijek smo gladni i žedni. Kad postig- nemo jedno, zaželimo nešto drugo. Kad postignerno ono, za čim smo dugo čeznuli, pričinja nam se brzo, da to nije enako lijepo, kako smo mislili i kako smo se nadali. Mnogo treba doživjeti, dok postane srce toliko mti- dro, da ljubi čeznju više od ispunjenja. Jer čežnja je uvijek ljepša od najljepšeg ispunjenja. Kad sam bila još vrlo mlada, čini mi se, da sam se još igrala s lutkama, počela sam več snivati o svojem bu- dučem životu. I mislila sam, kaošto misle sve djevojčice: udat ču se za krasnoga i dobroga muža, imat ču lijepu, milu djecu i bit ču sretna. Ali je život mnogo komplicira- niji od toga naivnog, dirljivog programa mladih djevojčica. Još sam nešto zaboravila da pridometnem. Mislila sam: bit ču sretna, bit ču sretna do smrti! Mi žene želimo uopče sve beskrajno, dugo. Vječna ljubav, vječna sreča! Mlade djevojčice misle: bil čemo sretne dugo, dugo. Bit čemo sretne bezbroj godina, čitavi dugi, dugi život, dok nam kosa ne pobijeli i dok ne legnemo u grob. Mladiči sanjaju drukčije, oni žele da postignu cilj, visoki, visoki cilj, žele da steknu ljubav ili slavu, dotično oboje — a onda tek da umru, kad su gore na vrhuncu. Oni vole kul- minaciju pa smrt, oni bi se najradije popek do zvijezda, a kad se popnu gore, kliktajuči bi skočili u grob. Mi žene ne volimo da mislimo na smrt, pa i kao djevojčice sanjamo o životu, o dugom, dugom životu, o vječnoj ljubavi i vječ- noj sreči. 158 Sve djevojčice, a sigurno i one, koje sada polaze gim- naziju, ili posvuda lonci sa klinčacima, kojih je miriš majka to¬ liko ljubila. Sad je veranda pusta i prazna, snijegom zatrpana. Brača su u ratu, a ja evo dolazim iz tudjega svijeta. Davno je tu umro smijeh. Čujem t kako se Jadviga popinje unutra po stubama gore u prvi sprat. Ali odmah se vrača. Hoču da unidjem. »Nemoj još, mamečka, pričekaj!« klikne ona sa hod¬ nika i podje desno, gdje se nalazi kuhinja te sobe za slu¬ žinčad. Kako to? Zar nije majka kod kuče? Zar nije Agneza gore? Agneza več dugo stanuje gore u nekadašnjoj mojoj sobi kraj spavače sobe majčine, Dan je sasvim utonuo. Samo još svijetli snijeg kao da odražava svijetlo, što ga je prikupio preko čitavoga dana. Kako brzo prolazi ljudski život! 179 Ta nije još davno, kad bijaše majka još lijepa i mlada. Sada je več starica. Kako joj je? Da nije njezina bolest opasna? Da nije več možda i umrla? Nikako ne mogu više da čekam! Otvorim teška vrata i unidjem. Podjem ravno prema kuhinji. Evo, baš mi dolazi Jadviga u sušret. Plače, »Ah, Bože, što je?! Majka je mrtva!« viknem i zaridam gorko. »Nije, mamečka, nije mrtva!« govori Jadviga grleči me. »Dodji, da se otpočineš, sve ču Ti reči.« Ana dolazi, naša stara kuharica, te mi ljubi ruku. I ona plače. Ali i govori: »Nišu umrli, Vaša milostiva majka, nisu umrli!« Vode me u kuhinju. »Samo tu je toplo, moja ljubezna gazdarice!« priča, Ana. »Odmah ču zapaliti samovar. I onda ču gore nalo¬ žiti vatru, da se sobe ugriju i da se odmorite.« Ništa ne shvačam, Plačuči padam u naslanjač, u kojem je kraj prozora običnc. sjedjela Ana popodne i plela earape. Jadviga je odbacila kapu i svukla kaput. I meni skidaju kapu, svlače kaljače. »Što je s majkom? Ta pričajte, budite milosrdni!« umolim ih. »Umiri se, mamečka!« govorila mi Jadviga grleči me, Svlači mi rukavice, tetoši me kao maleno dijete. Ali i sama plače. »Baka je u Zaleskom,« priča Jadviga. »Prije tjedan dana odveli su je tamo.« »Zašto u Zalesko? Što ona radi tamo, ako je bo- lesna?« Zalesko bijaše sanatorij, nešto više r gorama, te bijaše otvoren samo ljeti, »Oikad je rat, prevezli su sve civilne bolesnike iz grada gore,« razjasni mi Ana. »I naš doktor Wronski su sada gore.« 180 »Zašto su majku tamo odveli? Mogla je ostati kod kuče! Gdje je Agneza? Zar je pošla s majkom?« pitam kao u vručici. . »Agneza je umrla,« odvrati Jadviga. »Kada?« »Prije četrnaest dana,« reče Ana. »Dobila je upalu piuča. Milostiva majka dvorili su je sami. A kad je umrla, silno su se preplašili i rastužili,« »Zašto mi nije nitko ništa javio?« »Sama su milostiva majka pisali svima. Čitavu su noč pisali. Niti nisu ugasli. Nišu htjeli da legnu, nego su pi¬ sali. Dali su mi drugi dan sedam ili osam listova za poštu. Čini mi se sedam, I tako su bili čudnovati,« pripovijeda Ana. »Baka je i sama oboljela od napora i uzrujavanja,« priča Jadviga. »Ana ju je neko vrijeme sama njegovala. Ali Ti znaš, da je Ana več Stara i da se ne razumije u njegu bolesnika. Zato je rekao doktor Wronski, da je odvezu u Zalesko. Tamo on može da pazi na nju više. Nije mogao svaki dan doči ovamo.« »Da, tako je,« potvrdi Ana. »Gospodin doktor nisu mogli dolaziti, pa smo staru milostivu odvezli u Zalesko. Sani velečasni su dali kola i konje od samostana.« »Zašto mi nije gospodin župnik odmah pisao?« »Pisali su. Rekli su, da su pisali dva puta.« »Zar je majka opasno bolesna?« »Nije, mamečka! Nije opasno!« tješi me Jadviga, »Ne, nisu opasno bolesni. Samo su nešto čudnovati,« reče Ana. »Dajte mami čaja!« prekine je Jadviga. »Vidite, kako je blijeda i slaba. Onda idite odmah gore pa naložite u gostinskoj sobi. Dobro naložite!« Dvore me, a ja sam sasvim apatična. Plačem i ništa više ne pitam. Teška umornost sapinje moje tijelo. Jedva mogu da gledam. I glava me boli. Ni sama ne znam, kad su me otpremile gore u sobu i položile u krevet. Silno me je mučila glavobolja. Ništa nišam mogla da mislim, samo sam plakala. Pala sam u dubok i težak san. 181 Kad sam se probudila, sjalo je sunce u sobu, Jadviga je sjedjela kraj moga kreveta i smiješila mi se. »Jesi li dobro spavala, mamečko? Jesi li se odmerila? Več je deset sati!« U prvih se mah nišam mogla sjetiti ni na što. Samo sam znala, da sam dugo, dugo spavala. Gdje sam? Kako to, da je Jadviga uz mene? Zar nišam u Pragu? Onda se naglo sjetim svega i suze mi navriješe na oči. »Ah, ja evo spavam, a moramo k majci!« »Iči čemo, mamečka! Ne smiješ, da plačeš,« prigo¬ vori mi Jadviga ljubezno. »Ana :e donijeti kakao i kruha s maslacem, da se okrijepiš. Tebe je sinoč boljela glava, moraš zajutarkovati u krevetu!« Skočila je k vratima i zazvonila je. Za čas je došla Ana i donijela na tasi svega: kakao i maslac, meda, ukuhanog voča i jaja, baš kao nekoč, kad bijah još kod kuče bolesna. »Sve moraš pojesti, mamečka,« naredjivala je Jadviga. »I ja ču jesti. Ja sam opet gladna.« »Nije ni čudo,« rekla je Ana. »Gospodjica su ustali več u šest sati, a u sedam su več izašli. Baš su se netom vratili.« »Da, bila sam marljivija od Tebe,« smiješila se Jadviga, »Bila sam več daleko šetati. U šumi sam bila te sam bo- tanizirala. Ima tu po starijem drveču interesantne ma- šine. A bilo je ugodno iči, jer je snijeg tvrd, pa se može hodati po njemu kao po parketima.« »Da, nočas je bio opet jaki mraz,« pridometne Ana. »Dvadeset i dva stupnja ispod ništice! Dobro me je štipalo u lice, kad sam izašla,« pričala je Jadviga. »Zato sam i išla brzo kao da trainiram. Bila sam i kod župnika.« »Što je on rekao? Što je s majkom?« zapitala sam je, »Baš je bio jučer kod nje. Kaže, da dobro izgleda. Poči čemo odmah k njoj. Ali sada jedi! Treba da dobro založiš. Moramo pješice. Župnik bi nam rado dao konje, ali ih ima jedino samostan jedan par. Sve je rekvirirala vojska, Čak i volova nema više. Blizu smo ratišta, pa uzmu, 182 sto im treba. Samostanske su konje ostavili, jer dovažaju mlijeko u bolnice u gradu. Ali sluga če se vratiti tek oko dva sata poslije podne s njima, a da tako dugo čekamo, nema smisla, Zalesko nije daleko. Za sat i četvrt mogli bismo stiči onamo,« »Ali ne! Nije moguče, da milostiva gospodja idu tako daleko pješice!« zgrozila se Ana. »Nije moguče, pješice! Da stara milostiva majka znadu, ljutili bi se, da puštamo gosta pješice!« »A kako, draga, da dodjemo drukčije onamo, kad nema konja? Ne možemo da krave upregnemo u saone!« nasmijala se Jadviga. I ja se moradoh nasmiješiti. »Poči čemo pješice,« odlučih. »Dobro sam se odmo¬ lila, pa sam svježa.« Brzo sam se uredila i odjenula. Pošle smo. »Neka se ne preplaše, gospodjo moja mila!«, rekla je Ana, kad me je sprovadjala na cestu, te si otirala suze. »Zašto, da se mama preplaši?! Ne treba da se boji!« odvratila je Jadviga oštro i primila me ispod ruke, da krenemo zajedno u brdo. I to prekrasno zimsko dopodne ne ču nikad zabora- viti! Veličanstvena se neka krasota razastrla preko čitave prirode. Nebo se caklilo u čistome modrilu, te se pogled gubio visoko, visoko, kao da siže u neizmjernost. A gore bijahu vedre, bliže, mekše negoli nočas, pristupačnije, prija- teljskije, Daleko je dopirao pogled natrag preko sela i gra¬ diča, preko tamne žeijezničke pruge, nekamo u tajnovitu daljinu. Tamo je rat, pomislih, i zbilja je katkada dolazio do nas mukli osobiti zvuk, daleka tutnjava topova. Jedrno je ta zlokobna jeka rata rušila predivni mir oko nas. Nu brzo nas okruži šuma crnogorica. Jeka pre¬ stane potpuno. Samo se culo šuštanje snijega, kako pada s grana. Gdjekoja črna ptica preleti pokadšto nad nama. Inače je sve tiho, mirno, svečano. Koja je crkva veličanstvenija i divnija od šume u zimi?! Gdje može da bude srce pobožnije i sabranije nego u šumskoj samoči?! 183 Šuteči smo prolazile pokra j dostojanstvenega drveča, predivno uzrasloga, od zemlje do vrhunca krasota i mi¬ lina oku. Šuma — čar neopisivi! A u šumi je svako drvo čudo od Ijepote; svaka je grana na drvu umotvor nedo- stiživi. Predivni mir odiše tu i ulijeva u srce zanosnu ve¬ drimi. Najednom stane Jadviga. »Kakova jakost struji iz te šume i te krasote!« izrekla je osobitim glasom, duboko udišuči prečisti zrak u sebe. »To daje, čini mi se, snagu za sve!« Onda me obujmila oko pojasa kao sestra. »Čuj, mama, moram da Ti kažem nešto!« »Radi majke?« »Da, radi majke!« »Ona je bolesnija, negoli što ja mislim? Kaži!« »Ona je drukčije bolesna, negoli što Ti misliš! Slušaj me! Ljudi boluju od raznih bolesti, zar ne? Odgo vori!« »Pa da, od raznih! Što time hočeš da kažeš?« »Bolest je kao bolest, zar ne?« »Da. Ali reci. . .« »Neki su bolesni na srcu, drugi na plučima. Kod jednih zahvati bolest želudac, kod drugih . . . Čuj, mama, bolest je kao bolest! Moju sirotu baku . . .« Opet je stala. Ali ja je tad naglo shvatih. »Jao mene! Majka je poludila!« kriknuh i obuhvatih kčer, da ne padnem. Ah, kako sam se rasplakala! Kako se moje srce stislo u silnoj boli kao da ga surovom rukom gnječi neka bez- obzirna neman. »Mamečka! Moja mamečka! Pa zašto plačeš?! Zašto shvačaš to tako strašno? Ta to nije ništa! Zašto da bude tragičnije, ako li oboli možak, negoli kad oboli ko ji drugi dio tijela?« — tješila me Jadviga. »Ja to shvačam kao sasvim prirodno. Siiioč sam se uplašila, uznemirila. Ali danas sam se več snašla i shvačam to kao prirodnu stvar, kao što to i jest.« Moja je Jadviga tako mudra! I volim je. Ali ne mogah da mislim kao ona. 184 Poludila! Moja je majka poludila! Što bijahu suze, koje sam dotada prolijevala, prema gorkim suzama, što mi ih je ta vijest izazvala! Nikada još nijesm plakala tako tople suze! , Moja majka luda! 0, Bože, i to, i to još moradoh doživjeti! Kakvu ču je nači?! Strašne misli i pojave plašile su moju dušu. Vidjeh je u mašti svojoj izobličenog lica, divljih očiju, raščupane kose, stisnutih šaka , . . Sjetih se Marine . . . To nije moguče! To nije istina! »A zašto su je, jadnu, dali iz kuče?! Što če med ju tu- djima?! Sirota moja majka, sirota jadna!« jauknula sam opet i sva je ljepota oko mene nestala u isti mah. Šuma se promijenila. Sva je njezina krasota iščeznula, te je samo pustoš gledala na mene odasvuda. Tvrdo bijaše nebo i ne- milosrdno. Bjelina snijega bolno je dirala moje oči. Moja je majka poludila! Klecavim koljenima podjoh dalje. Srce mi se kao okamenilo. Kakvu ču je zateči? Kakvu ču je vidjeti? Uzalud mi je Jadviga govorila utješljive riječi, ja ih nišam čula. Uzalud mi je stiskala ruke, ja to nišam osje- tila. Automatski pošla sam s njome, kud me je vodila. Popele smo se dosta visoko. Uz put su se več nalazile klupe. Šuma se pretvarala u park. Drvoredi su prosijecali sniježnu ravan na sve strane. Sunce je nesmetano sa svih sLrana oblijevalo kraj svojim zlatnim, pobjedničkim sjajem. Mene je vrijedjao taj jasan dan, blistavi snijeg, kra¬ sota gora, sjaj sunca. Ah, kakova neopisiva tmina, kakova je tuga obuzela moju jadnu dušu! Tamo je stajala velika zgrada, na desno i lijevo još dvije druge, manje. Jadviga me je povela k onoj na lijevo, Valjda joj je več naš župnik razložio, kuda treba da ide. »Nemoj se bojati, mamečka, ona leži,« rekla mi je, kad pozvonismo. 185 Ah, ona leži! Ona ne divlja, ona ne bijesni! Ona je mirna, ona leži! Kolika sreča bješe ta vijest! Oh, jadna se ja nišam ni usudila da zapitam, kakovo je njezino ludilo, od straha, da se ne potvrde moje naj- užasnije slutnje. Zvonar zaječi i na vrata dodje milosrdnica. Jadviga je upita za moju majku. Ja nišam mogla da islisnem ni riječ iz grla. »Danas joj je bolje, možete iči k njoj. Podjite sa mnom,« rekla je milosrdnica i mi podjosmo za njom . »Morate oprostiti i shvatiti. . . Kod nas sada nema mnogo mjesta, i osoblja ima premalo. Po šest njih leži u jednoj sobi .. .« Otključala je vrata na stubištu i mi se popesmo u prvi sprat. Na lijevo je opet otključala vrata. Unidjosmo u hodnik. Tri, četiri žene, odjevene u bolesničko ruho, sta- jale su kod prozora i gledale van. Nišu se mnogo oba- zirale na nas. Na desno bila su vrata. Čudnovata vrata bez kvaka ... I treča je vrata milosrdnica odključala. Stupile smo u sobu. »Tu leži,« rekla je milosrdnica te pristupi krevetu kraj prozora. Ja sam več opazila majku odmah sa ulaza i srce mi je zadrhtalo kao preplašena ptica, »Hanko moja! Ah, ipak si došla!« kliknula je moja majka i pružila je prema meni svoje ruke. Suhi neki jadni plač lomio je s njome. Zagrlila sam je, gladila joj kose. »Ah, majko, sirotice! Niti slutila nišam, da si bo- lesna! Davno bih več bila tu kod Tebe!« »Toliko sam Te zvala, Hanko, toliko sam Te zvala! Čitave sam noči molila Bogorodicu, da mi Te pošalje. I nekoliko je puta vidjeh tu kraj svojega kreveta. Lju- bezno mi se smiješila i kimala glavom. Znala sam, da češ doči,« govorila je majka nekim osobitim, djetinjastim glasom, koji me je neopisivo dirao. Sva mi se pričinjala izmijenjenom, mekanom. Prije je bila uvijek nešto opora 186 i ponosna s nama, djecom, a sada bijaše blaga i malena. Njezina je ruka drhtavo gladila moje odijelo, nježno se doticala mojega lica i kose. »A kako Ti je, majko moja? Jesu li dobri s Tobom? Nije li Ti teško?« pitala sam je. »Dobri su oni sa mnom, dobri. Ali ja bih ipak htjela kuči, Dobri' su, znaš,« zašaptala mi je u uho, »ali nema, nema tu pravoga reda.« »Bakice, i ja sam tu,« ozvala se Jadviga. »Zar me ne poznaješ?« Nagnula se nad nju i poljubila joj ruku. »Pa da, to je Jagica!« rekla je moja majka. »Kako učiš? Sasvim je danas drugi svijet! Sve djevojke hoče da uče i študiraju, Nu neka Ti bude! Ja sam svaki dan iz¬ molila za Tebe krunicu, da bi lakše učila. I k miši sam išla za Tebe, kad sam znala, da moraš polagati ispite. To¬ liko sam se za Tebe molila Bogorodici! Ti do nje ne držiš, znam ja. Papa Te je tako odgojio. On je valjan čovjek, Tvoj papa, ali znaš, Jagice, u torne nema pravo. Nema pravo. Naša Bogorodica je dobra i močna, veoma močna. Mnogo ona može kod Gospodina Boga! Sada sam toliko- tužna, što su mi zaboravili dati moju krunicu sa sobom. Ne mogu niti da molim krunicu! To je sanatorij?! Nered, veliki nered, velim!« »Ja pu Ti odmah sutra donijeti Tvoju krunicu, ba¬ kice,« tetošila ju je Jadviga. Gle, zašto su je doveli ovamo? Ta ona je sasvim pa¬ metna! mislila sam u sebi. Jadviga je ponijela sa sobom nešto jabuka, meda, ukuhanog voča i slatkiša. »Možda bi što jela?« pitala ju je. »Ne, ne, ne ču! Ne mogu da jedem,« odvrati moja majka. »Ali daj to razdijeli medju moje susjede. One se uvijek tuže, da ne dobivaju dosta jesti.« Jadviga je pošla do svakog kreveta i svakoj je po- nešto dala. Kraj obiju strana vrata bio je po jedan veliki, žicom opletem i prikriveni klevet. Kao dva kaveza. Moje su se oči strahom obračale prema tim kreve- tima, na kojima su sjedjele dvije žene. »Nišu zle,« rekla je susjeda moje majke, kad je opa- J 87 žila moj pogled. »Nišu zle. Nista ne viču. Samo bi htjele da lutaju. Uvijek bi htjele da šetaju. I po noči, Nikada ne spavaju. Zato su zatvorene, da miruju. Hodale bi, dok se ne bi srušile mrtve. Liječnik mi je to rekao. Otkako je rat, imamo drugoga liječnika. Preselile smo se. A kako je vani? Zar su več protjerali Ruse?« Silno se začudih. Pa kako to? Zar i tu, i tu znadu, da je rat?! »Nišam ja luda,« pričala je žensp »Oni samo misle. da sam luda, ali nišam! Več pet godina, pet godina drže me ovdje. Kažite, gospodjo, i Vi njima, da su se preva¬ lili. Znam, tko me je doveo ovamo, Moj sura, brat moga muža! Da, moj muž je ostavio meni imutak, a ne njemu, pa se on zato osvetio. Zao čovjek! Nikad ne bio sfetan, neba ne vidio! Ja ču Vam dati list na jednu visoku ličnost. Zar ne, Vi čete ga odnijeti?« »Hoču, hoču,« obečah, jer mi bijaše silno žao te žene, buduči da mi se činila sasvim pametnom. Pa zar se uistinu može počiniti što takova? Zatvoriti zdravu Ženu u ludnicu. A liječnici? Ta tko je nepogrješiv! Strjelomice su prelet jele te misli mojim mozgom. Ali več me je jedna druga žena zvala k sebi. Pristupih k njoj. Povukla me za kaput bliže k sebi: »Ne vjerujte onoj debeloj; laže ona. Jučer je bila u sobi za bjesomučne, a danas joj je to prošlo, pa misli, da nije luda. Ali ona je luda! Mi smo sve tu lude! Ja to barem znadem! Mene mnogo rjedje hvata, negoli druge. Zato i jesam gotovo uvijek medju mirnima, ali tu debelu premjestili su tek sada k nama, prije četrnaest dana. Nema dosta mjesta za sve. Hi, hi, sada je rat! Sada je i onako sve ludo! Hi, hi!« Smijala se tihim, lukavim, zlobnim smijehom, što mi je prolazio kroz kosti. »Mama, dodji malo ovamo, ova bi djevojka htjela da govori s Tobom,« zvala me je Jadviga k jednoj od onih strašnih postelja, koje naliče kavezu. Prekrasno djevojačko lice gledalo je u mene s divnim, velikim črnim očima. Pošla sam tamo. Kako je bila lijepa ta jadnica! Dvije 18S debele tamne pletenice visjele su joj preko ledja. Lice bijaše doduše mršavo, ali je to jače osvajalo svojom pat- ničkom ljepotom. »Gospodjo, zar još uvijek pate ljudi?« pitala me je neopisivo bolnim glasom. »Ah, jadrn'ljudi, jadni, jadni ljudi! Koliko pate, koliko se muče! Ja to znadem! Oh, zašto, zašto?! Meni ih je toliko žao, gospodjo, neizmjerno žao! Nevoljnici tužni! Ja samo to mislim, kako pate, kako se muče! Ne mogu da spavam. Uvijek čujem, kako jauču, kako zovu u pomoč! Ali ne mogu, da im pomognem. Za- tvorili su me. Ah, još uvijek pate, zar ne, još uvijek? Još uvijek je rat!« Stiskala je svoje ruke na grudi i govorila toliko tužnom milotom, da mi je dah zastajao. »Nema više rata,« rekla sam joj. »Več su prestali.« »Ne biju se više?« upitala je naglo. Ali njezino je lice odmah opet poprimilo svoj prijašnji bolni izraz. »Pa ako se i ne biju, oni još uvijek pate. Još dugo če patiti. Još dugo če plakati žene i djeca. A sve suze, sve suze pada ju na moje srce i silno me bole, silno!« Odvratila se od nas, uhvatila je rukama mrežu kraj stijene i naslonila je na nju svoju tamnu glavu. I sa svih ostalih kreveta dozivale su nas sada, Uto je unišla milosrdnica. »Ah, ne puste Vas, da mirno razgovarate s majkom! Nemojte smetati gospodju, budite mirne,« rekla je boles- nicama i počela dijeliti neke lijekove. Jadviga i ja sjele smo opet do majčina kreveta. »Što još želiš, bakice, da Ti donesemo?« »Rupčiče! Gledaj, kakove su mi dali trošne i gadne rupčiče sa sobom. Donesi mi one fine, što ih još čuvam od svoje opreme. Želim ih sada, kad sam bolesna. I svoju torbicu želim.« »Hočeš li možda moj rupčič?« zapita je Jadviga. »Po- nijela sam dva svježa sa sobom,« i dala joj je jednoga. »Ah, kako ugodno miriše,« govorila je majka, pritisla ga na lice i smiješila se. Začudila sam se, kako je izgledala mlada. Njezina usta bijahu crvena i puna kact kod tridesetgodišnje žene. 189 ‘ Brada je bila fina i nježna, -sasvim bez tragova nabora i starosti. Samo su oči bile umorne. Primila me je za ruku i pomno mi je promatrala lice. »Ah, Hanko, koliko sam Te volila, Tebe i Zikmunda! Veoma sam Vas voljela! Jako sam Te imala rado, Hanko!« »Hočeš li da pišem Janu i Ladislavu, da si bolesna, pa da dodju, ako mogu?« »Kome hočeš' da pišeš?« »Janu i Ladislavu, majko,« »A zašto? Gdje si ih upoznala?« »Upoznala?! . . . Ali majko, zar se ne sječaš na nje, na svoje sinove?!« upitala sam je nježno. »Ne sječain se,« uzdahnula je. »Tako mi je čudno u glavi, ne sječam se! Valjda sam se nahladila. Znaš, Hanka, Bogorodica me je posjetila. Ah, kako sam sretna! Smilo- vala mi se, sveta naša Bogorodica, i pokazala mi se!« Njezino se lice razblažilo. Sklopila je rake na gru- dima kao za molitvu. Uvojak sijede kose izmakao se ispod bijele kape i pao joj preko očiju. Jadviga se nagnula nad nju i popravila joj jastuk i kapu. »Kakova lijepa i ljubezna gospodjica, što je došla s Tobom, Hanko . . . Kako Vam se svidja kod nas, go¬ spod jice, tu u gorama?« »Ta to je Jadviga, majko! Zar je više ne poznaješ? Prepoznala si je, kad smo došli. Jadviga je to! ...« »Da, da, Jadviga. Znam, znam-. Sječam se. Hoče da bude veoma pametna, da študira , . . Znam. 0, nišam ja na nju zaboravila! Kad se vratim kuči, dat ču Ti nešto veoma lijepo. Potražit ču ja. Imam još svašta spremljeno za Tebe,« govorila je majka.gladeči rukom Jadvigu. Ali brzo se opet obratila k meni. »Ah, kako sam Te imala rado, Hanko! ... Ti to ne znaš! Kako sam Te voljela! . . . Uvijek! I Zikmunda ta- kodjer . . . Mislio je, da se srdim na njega, ali ja se nikada nišam srdila na nj, nikada. Ah, kako sam Vas ja voljela, Bože!« Uvijek je to govorila. Neprestance. Nebrojeno je puta ponavljala: »Ah, kako sam te imala rado, Hanko! A Zikmunda takodjer! 190 A baš nas dvoje, Zikmund i ja, zadali smo joj najviše jada, najviše briga! Koliko se samo žalostila zbog Zikmun- dove ženidbe i moje udaje! A sada evo, prije smrti, za- boravila je na svoju drugu djecu i samo se nas dvoje sječa! Došla je druga milosrdnica, da nam javi, neka do- djemo u pisarnu, ako hočemo da govorimo s liječnikom, jer ima silno mnogo posla, a na ovom je paviljonu več danas bio. Bojala sam se, da če biti majci teško, kad če vidjeti, da odlazimo, Ali ona je bila sasvim mirna. »Dodjite opel sutra, Hanko, i ne zaboravi, da mi do- neseš rupčiče! Pa i gospodjica neka dodje,« rekla je Jadvigi pružajuči joj ruku. Jadnica, opet je zaboravila, da je to Jadviga! Otišle smo. Milosrdnica je išla s nama po hodniku i po stubama dolje te nam je otključala vrata u veži. Bila je još mlada. Njezino je lice bilo otmeno i produševljeno. »Vaše je srce zaista milosrdno, kad možete da budete kcd njih,« osjovila sam je. »Ipak ta bolest nije kao bolest, Najjadniji je onaj, koji ne može da vlada više svojim mi¬ slima i svojim umom.« »Pa zato mu treba to više dobrote,« odgovori mi ona. »Uvijek sam tražila, da ljubim nešto i da za nešto živim. Svuda sam se razočarala, dok nišam došla k njima. Več sam šest godina kod njih, Hoču da im budem dobra, a to mi je smirilo i upokojilo dušu. Nemojte da se uznemiru- jete, lijepo ču paziti na Vašu majku,« pridodala je lju- bezno se smiješeči, Stupile smo van u drvored. Bila sam začudjena sama nad sobom, što nišam tužnija i očajnija. Moje me ie srce boljelo, ali se stišalo. Ah, ipak je bilo s majkom mnogo bolje, negoli što sam se nadala! Njezine oči gledaju tako mirno i mekano, usta su njezina ljubezna i mlada, pa i ono, što govori, slatko je slušati. Nije ni strašna, ni odvratna. Ne viče. Mila je i mekana kao još nikada. 191 Kolika je i to sreča, kolika sreča! Nikakve grozne slike ne če mi uspomena na nju činiti teškom i strašnem. Predavan park prostro se pred nama. Drvored kao u priči, Grana se dodiruje grane, sve bijele i prebij ele od inja. Kao kakav čar omamljuje oči ta prečista, čudesna Ijepota, Kako je krasan svijet! Od tuge i očaja jača je njegova Ijepota! Prolazile smo drvoredom, a meni se činilo, kao da kra¬ sota toga čarobnog dana pročiščuje moju dušu i diže je, te kao da oplemenjuje moju bol 'i tugu. Nikakvoga ta~ loga i kala ne bijaše više u mojem srcu. Slutila sam, da se život moje majke računa još samo na dane, ali ta misao nije mi bila više teška i nesnosna. Svi mi umiremo. I ja ču jednoč umrijeti. I Jadviga. Sve umire. Ali za nama dolaze drugi. Priroda je vječna. Bit če prolječe i ljeto i zima još mnogo, mnogo hiljada godina. Bezbroj če se ljudi diviti nebu, visokim gorama, šumi, snijegu i inju. Kako je divno, divno to inje! Sunce če još sinuti jače i nestat če ga. Vjetar če za- duvati i oblači če ga prekriti, A ipak je prelijepo! Kratak je ljudski vijek. Ta nije torne davno, šfo je majka bila još mlada. Nije dugo, te se igrala s nama, s djecom. Mi smo eto odrasli, otišli u svijet, a ona če za koji dan umrijeti. . . Došle smo do glavne zgrade i unišle smo u pisarnu zavoda. »Jeste li primili moje pismo? Jeste li se veoma pre¬ plašili?« zapitao me dr. Wronski, stari poznanik još otprije. »Ljudi još imaju uvijek predrasude protiv ume- bolnika.« Rekla sam mu, da nišam primila njegovo pismo, a niti od župnika, nego da sam samo dobila od majke one tajnovite crtice, što su me toliko uznemirile. »Da, da, majčin instinkt! Kap joj je uništila dio mozgovnog staničja, poremetila joj je sječanje, ali je in¬ stinkt krvi još posljednji put ravnao njezine misli pravim smjerom. Nešto se tamno zbilo s njome, a ona je htjela 192 da to saopči svojoj djeci, da ih pozove i nadje kod njih pomoč. Ipak je to nešto veliko: majčin instinkt!« »Mene je silno potreslo, što je ne zatekoh više kod kuče,« primijetih, »Nišam mogao drukčije, draga gospodjo, Kome da je povjerim? Vi pijete dolazili, a rat je. Sve se razbje- žalo na sve strane, Staroj je Ani ne mogoh da ostavim. Ne bih bio mogao dolaziti k njoj, da vidim, što je. Da odavde pošaljem njegovateljicu? Nemoguče. Tu ima posla za tri puta toliko osoblja, koliko ga imam,« odgovori doktor. »Ne bismo li je mogli prevesti sada natrag, da umre kod kuče?« zamolih ga. »Isključeno. Umrla bi Vam na putu. Nego znadete li šta? Čini mi se, da je vrtljarova kučiea dolje u parku prazna. To jest, unutra je natrpano razno pokučstvo iz glavnih zgrada, koje nam je smetalo i oduzimalo mjesta: glasovir, biljar, zrcala, naslanjači, ormari. Mi sada nismo i ne možemo da btidemo sanatorij. To bi se sve dalo još možda stisnuti, smjestiti na tavan, potrpati jedno na drugo, da dobijete jednu praznu sobu, koju možete udesiti za se i za majku. To je jedino, što mogu da uči- nim za Vas, To jest, samo u toliko, da Vam za to dadem dozvolu, jer si morate urediti sve sami. Idite kuči, pa pri¬ redite sve, što treba: krevet, rubeninu i t. d. Nači čete još koga u selu. Uzmite koju Ženu, ako nema muškarca. Vi čete Več sve udesiti, kako treba, da ne budem imao večih briga i veče odgovornosti. I meni čete u toliko pomoči, što ču dobiti u paviljonu jedan krevet na dispoziciju. Sve bi još išlo, samo da ima više mjesta i više kreveta!« Zahvalili mu. Nismo ga dugo zadržavale. Tri put su došli po njega u to kratko vrijeme, što je razgovarap s nama. Navratile smo se opet u paviljon, gdje je ležala majka, da joj saopčimo, kako čemo sve urediti. Ali nam je milo- srdnica, što je otključala vrata, rekla, da spava. Da ne gubimo vremena, pošle smo odmah kuči. Malo koju riječ pregovorile smo putem. Dušu mi je obuzela neka tiha sabranost i spremnost. 13 Hanka. 193 Osamljenost šume, kojom smo prolazile, još je više umiri- vala moje živce. Tuga, što je obuzimala moje srce, bijaše duboka i ozbiljna. Silni očaj, što je upravo divljom boli prožimao moje biče prije nekoliko sati na tom istom putu, sada se stišao i promijenio u mirnu odanost neizbježivoj sudbini. Kad smo stigle kuči i nešto se odmorile, pošla je Jadviga u selo, da nadje dvojicu, trojicu muškaraca ili žena, što če nam pomoči, da natovarimo potrebite stvari na saone. Putem se još htjela da svrati k župniku, da ga zamoli i da posudi od njega konje, kako bismo još isti dan, bilo i u noči, sve uredile, da uzmognemo več sutra- dan preuzeti majku u svoju njegu. Gore u majčinim sobama našla sam sve na svojem mjestu; ključeve od ormara u starom šivačem stolu iz ružina drva, što ga je baštinila majka još od svoje bake. Tu sam našla pletivo iz debele sive vune, kaput ili nešto torne slično, što je majka plela valj da za Ladislava ili Jana. I par debelih vunenih muških čarapa bio je u jednoj ladici. U ormarima je bilo sve u največem redu. Evo i rup- čiča! Otkako pamtim, bili su uvijek gore na lijevo. Gle, i košulje su tu. Sve bi se moglo nači i u tami, po noči. Fini miriš klinčaca dolazio je od rubenine. Agneza je su¬ šila rascvjetane klinčace i spremala ih u svilene vrečice, što su onda porazmještane po ladicama i ormarima. Da li je majka još spremila naše stare dječje ha¬ lj inice? Otvorila sam stari chifonier. Kad sam bila mala, uvijek sam tražila, da mi ga majka otvori. Dugo je več torne. Pun je čipkastih čepica, malenih košuljica, što smo ih no¬ sili kao djeca. Ali i modri baršunasti kaputič bijaše tu unutra, opšiven starim, skupocjenim čipkama. Toga je Stanislav, moj naj stari ji brat, dobio jednoč, dok je još živio naš otac, kao dar za imendan, Tu bijaše i prva polj¬ ska kapa, što ju je nosio Zikmund, Od mene je bila čitava zbirka odijela. Maleno bijelo sa izblijedjelom plavom vrpcom: u torne sam odijelu prvi put prohodala, Karirano odi jelo sa širokom crvenom vrpcom oko poj asa: to sam 194 nosila, kad su me počeli učiti čitati i pisati. Požutjela koprena, a u nju zamotan mali mirtin vjenčič: to sam imala kod prve pričesti. Bijele, malene, svilene cipelice: u njima sam prvi put plesala. I još druga odijela u svim bojama. Prve čizmice Ladislavove, male natikače Janove, kad su ga još nosili na rukama, U jednoj su ladici bile naše stare dječje igračke, sabljice dječaka, moje bebe, knjige sa slikama i pričama. Naše prve zadačnice. Neko¬ liko početnih čitanka i računica . .. Da, sve bijaše još tu. Sve na svojem mjestu, pa ipak kao da je tek nedavno prekapala nečija ruka po tim davnim uspomenama. I zbilja: evo maminog rupčiča, još je svjež kao da je netom zgužvan njezinom rukom: još rniriše po klinčacima! Ah, samo joj je taj ormar ostao još vjeran. Djeca su otišla daleko. Tu bijahu njezine mile uspomene, svje- doci njezine majčine sreče. Klekla sam na pod, glavu sam naslonila na otvo- renu ladicu i slatke, mekane suze potekle mi iz srca. Predraga davna vremena! Milo djetinstvo moje! Majko moja zlatna! Stala sam spremati i slagati, što če trebati odvesti gore u Zalesko. Ali misli su moje ostale kod onih davnih, prošlih go- dina . . , Moja je majka bila veoma lijepa. Ali nije bila vesele čudi. Malo se je smijala. Samo par puta sječam se, da sam je čula, kako pjeva. Jednog je Uskrsa pošla rano na Uskrsnuče i vratila se sva zadovoljna i razdragana. U svojem svilenom odijelu. što je šuštalo za njom po podu, prolazila je iz sobe u sobu pjevajuči neku staru narodnu uskrsnu pjesmu. Pro- zori bijahu otvoreni, a naša bašča bijaše jedan jedini bijeli svijet. Hodala sam za njom vesela i ushičena, ma da nišam sama znala, zašto. Neobično mi se svidjala majka sa svo- jom visoko počešljanom kosom, a tako isto i njezipo ne¬ obično pjevanje. Često je u uspomenama stajala ovako preda mnom. 195 S nama je bila dosta stroga i tvrda, Nije voljela ma- zenja, nije nas raznježivala draganjem i milovanjem, Uvijek je nešto ispravljala na nama, prigovarala nam, kako hodamo, kako se držimo i vladamo. Pa i kasnije, kad smo poodrasli, ostala je ista, Njezina su pisma bila uvijek duga i puna beskonaenih prikora i nauka, A ipak, sada tek znadem, koliko nas je voljela. Pa i njezini prikori i prigovori bijahu ljubav . , , Ved sam bila sve prilično priredila, a Jadviga se još uvijek nije vračala. Pošla sam dolje k Ani u kuhinju? Kuhala je butinu, da je ponesemo sa sobom, i pekla je pecivo za čaj od brašna, jaja i maslaca, »Pričaj mi štogod o majci, molim Te,« rekla sam joj i sjela sam, da se odmorim, »Što da pričam, ljubezna gospodjo. Nista ne znam. Bili su tako čudnovati, , . Veoma čudnovati ... I uvijek su htjeli da putuju. Svaki čas: spremaj, Ana, moram otidi k Hanki , . . Moram otidi k Zikmundu ,, , I ustati su htjeli. Drugu je to noč bilo, kad sam malo usnula u na¬ slanjaču kraj kreveta. Svijetlo je gorjelo gore na ormaru, da budemo više u s j eni. Prebudim se, pogledam — a krevet je prazan, vrata otvorena. Zato sam se' i prebudila, jer je sa hodnika strujala zima u sobu. Skočim brzo, a oni su več bili na stubama, »Moram da idem, čekaju me. ,,«, govorili su, te sam ih jedva nagovorila, da su se op*t vra- tili i legli u krevet. Zato su doktor i naredili, da ih odvedu u Zalesko. , . Tužno pričanje! Tužan život, otkada je umrla Agneza , . . Kuča je kao mrtva bez nje. Istina, mnogo se ona nagospodarila nada ranom, nikad ne bih mogla, da joj učinim po volji. Milostivoj je gospodji bilo pravo, a ona bi prigovarala. Nu ipak je meni tužno, otkad je nema. Kao grob je bila kuča onih dana, dok nisu oni došli. Ne bih voljela da budem opet sama. . . Več sam ih htjela moliti, da dopuste, da dodje kči moje sestre ovamo. Imade dječaka od dvanaest godina. Bilo bi Ijepše u kuči. Ja sam več stara, ona bi mi pbmogla. A dečka bismo trebali, da nam štogod donese. Dobro, da je muška- rac u kuči, pa bio on mlad ili star . . . Pavle i onako ne vrijedi nista više, kao ni ja. Treba paziti na kokoši, da ih 196 ne pokradu, Doči če prolječe, vrt če se morati urediti, a tko če sve to?« »Dobro, piši, neka dodju,« rekla sam. »Znala sam, da mi to oni budu dopustili,. . Strah me je samu . .,« Otišla sam opet gore u sobe. Gdje je Jadviga tako dugo? Gdje su žene? Nitko još nije došao. Pavle je otišao rano u grad sa samostanskim kočijašem, da se pobrine za našu prtljagu. I njega još nema. Malo ču leči na divan. Možda ne ču moči nočas spa- vati. Majka če trebati podvorbe. Morat če uvijek biti jedna od nas budna kraj nje. . . Odmorit ču se. Pa i četvrt sata može biti od koristi. Usnula sam. Nišam znala, kako sam dugo spavala. Osjetih, da mi netko nježno gladi kosu, Otvorim oči, a to Jadviga kleči kraj mene na podu. »Mamečka . . .« »Ipak si došla! Sve sam več priredila. Samo neka noše na saone . . .« »Nista ne treba da noše, mamečka. Bila sam kod žup¬ nika 11 samostanu radi konja. U to se on vratio, Bio je pošao odmah za nama u Zalesko. Kaže, da ga je nešto čudnovato nagnalo, da ide za nama. Mi smo več medjutim bile otišle. Ali kad je več došao, htio je ipak da vidi baku. Znao je, da se vazda veselila, kad bi došao. I njemu su rekli, da spava. Ali on je svejedno unišao k njoj, da je bar vidi. Kad je bio u sobi kraj njezina kreveta, pričinilo mu se, da ne diše. Primio ju je za ruke i opipao joj bilo. Još je bila topla, ali života više u njoj nije bilo.« »Umrla je. . . Umrla je moja majka, sirota,« zapla- kala sam. »Da, zaspala je, mamečka. Nemoj, da plačeš, Zar nije i to lijepo, što nas je čekala tako dugo, dok. smo došle, te si mogla, da se s njom oprostiš . . .« Sve su davne uspomene ispunile moju dušu svojom ljepotom. U sto je slika oživjela majka u mojem srcu. Sto njezinih dobrih riječi ozvalo mi se u ušima. Sjetih se. 197 kako mi je vezala vrpcu u kose, dok bij ah mala; kako me je uzela k sebi u krevet i stiskala me na grudi, kad me je bolio zub. Koliko puta sam osjetila u noči, kako mi po¬ pravlja poplun, da se ne bih nahladila. Došla je iz svoje sobe, da pogleda, jesam li pokrivena. Kako je plakala, kad sam kao mlada žena odlazila od kuče, kako me je blagoslivljala . . . Koliko je čarapica splela za moju djecu, dok bijahu malena . . . Dobra moja majko! Jedina, jedina! Samo je jedna, jedna majka, i ta mi je umrla . . . Dugo sam plakala. Suze su mi navirale iz dubine srca. Bile su bolne, a ipak blage, kao proljetna kisa. Očaja i gorčine nije bilo više u mojoj duši. »Župnik ti poručuje, da če on sve sam urediti. Bio je stari prijatelj pokojničin; pobrinuti če se za liješ, sam če odvesti pokojnicu još nočas na saonama iz Zaleskog. Ležat če jedan dan kod njih u kapeli, a prekosutra Dit če pokop. Moli te, da se ne uzrujavaš i da ostaneš danas kod kuče, a sutra če sam doči ovamo, da te o svemu obavijesti i da se dogovorite, što je još nužno,« govorila mi je Ja¬ dviga. Ja sam bila slaba i mekana. Plakala sam i poslušala, što je odredila. »Sjesti čemo navečer k bakinom pisačem stolu. Ti češ izvaditi njezine fotografije, pričat češ mi o njo j. Skupa čemo ju oplakivati. A sada idem, da budeš sat, dva sama.« Velik je to osječaj, kad saznaš: sada ti je umrla majka. Nema više tvoje majke . . . Svečana je ta bol i sveta. Bacila sam se na koljena, glavu sam zarinula u ja- stuke i mislila sam i opet i opet: »Majka mi je umrla. Nemam više majke . . .« Sve lijepo, što mi je dala, učinilo mi se još ljepšim, još sladjim u mojem sječanju. Ali i kajanje mi je obuzelo dušu sa svojim prigovorima. Ah, majko, oprosti, oprosti! Mnogu si suzu prolila zbog mene, mnogu si brigu brigovala zaradi mene . , . Oprosti, oprosti! Plakala sam, ali me je neprestano tješio njezin glas: 198 »Hanka, Ti niti ne znaš, kako sam Te voljela! Hanka, kako sam Te imala rado! Veoma sam Te ljubila, veoma, veoma . . .« Majko draga, i zato ti hvala! Još i pred samu smrt obogatila si me i usrečila. Umirila si me i utješila, krasnu si mi uspomenu dala u baštinu za sav moj život. Sve si zaboravila jade, što sam Ti ih ikad zadala. Kao blagoslov pratit če me Tvoje mile riječi: »Kako sam Te imala rado! Kako sam Te voljela!« Nikad nisi bila bolja sa mnom, negoli onaj posljednji čas prije svoje 'smrti. Ah, majko, zašto me više ne možeš da čuješ? Zašto ne možeš da vidiš moju harnost, moju odanost i moju ljubav prema Tebi?! Htjela bih da Ti se zahvalim, da Ti padnem k no¬ gama, da Ti izljubim ruke, mila moja majko! Jedina! Drugi dan htjedoh da je još jednom vidim, Bijaše to pogrješka od mene. Jer što je tijelo bez života? Mi volimo žive. Živi treba da nam ostanu u uspomeni. Smrt je tvrda, strana, grozna. Odviše je stroga i odviše tvrda. Mi ljubimo igru života na ljubljenom licu, odraz duše, mijenu osječaja, smiješak, bljesak očiju. Malo koje lice ne izobliči ukočenost smrti. Odoh u kapelu, da vidim majku. Radi mene digoše poklopac s lijesa. Sama sam bila s njome, kako sam zaže- Ijela. Stroga, tudja gospodja ležala je tu u lijesu, odjevena u crnu svilu. Ta to nije majka! Prvi čas bio je moj utisak tako silan, te pomislih, da se nije možda desila kakova zabuna. Ali onda sam prepoznala njezino čelo. Samo to ple¬ menito čelo ostavila je smrt, kako je i bilo, a sve drugo bijaše izobličila. Duboko su upale oči, očne su se kosti izbočile, nos je postao šiljatiji, a usne su se stisle u usku blijedu crtu. Smrt je izbrisala s njezina lica sve boje, svu 199 milinu i mekoču. Ukočena ta brada i tvrda usta, nije to više bilo ono, što sam gledala jučer. Iščezli su posljednji dir- ljivi tragovi mladosti i dražesti. Preda mnom je ležala mrtva stara, strana žena. Potresena sam pokrila gustom crnom koprenom lje- šinu svoje majke. Zašto da gledam posljednje njezine ostatke?! Hoču da je zadržim u svojoj duši onakovom, kakova bijaše naj- ljepša i najmilija meni, kad mi je bila najbolja i najbliža, kad mi je bila najviše mojom ljubljenom i ljubečom majkom. Stara je Ana sjedjela črno odjevena, debelo zamotana u klupi kraj lijesa. Več je prije zore došla, da čuva mrtvo ti jelo svoje gospodarice i da se moli za njezinu dušu. I Pavao je sjedio tu, stari pouzdanik majčin. Ostavila sam kapelu i pošla sam u šumu. Sama sam pošla, bez Jadvige. Satove sam hodala okolo po putovima, gdje je nekad cvala i rasla moja prva mladost. Tišina bijaše svuda. Tišina i u mojoj duši. Mislila sam na majku, na njezin život i njezinu smrt. Sa živom intenzivnošču dočaravali su mi se davno zabo- ravljeni prizori prošlosti. Suze, što su mi tekle niz lice, bile su slatke i lijepe. Kao rosa u ranu Ijetnu zoru. Osvje- živale su moju dušu. Sabrana je tuga dizala moje srce i punila ga svetim osječajima. Dragi smo dan pokopali moju majku. Prijatelju, još uvijek sam tužna. Nije moguče zabo- raviti majčinu smrt. Nema je više! Nikada više ne ču čuti njezine opomene. Nikada više ne ču primati njezina pisma. Nikada više! Teško mi je. Nišam mogla da ostanem kod kuče u pustome domu. Na pogreb je došao i moj muž, Jadvigin otac. Bili smo si strani. Ništa nas nije zbližavalo. Vidjela sam, da je i u njemu zamro svaki topliji osječaj za mene i nije mi to bilo žao. Veselilo me je, što je došao, kao što nas veseli pažnja 200 daleka rodjaka, iako nas s njim ne vežu nikakve dublje veze, Promatrala sam ga nekoliko puta dugo i pomno. »Sa tim tudjim gospodinom imala sam dvoje djece i šesnaest sam godina živjela s njime u bračnoj zajednici?« pitala sam samu sebe, a nista mi se ni j e ganulo u srcu. Samo sam se čudila i divila, kako li to bješe moguče. On se vladao korektno i uslužno, Jadviga se odvezla s njime. Njegova če se sestra vra- titi u Njemačku, pa če je povesti sa sobom natrag u Draž- djane, Htjela sam najprije da ostanem neko vrijeme u svojoj rodno j kuči. Ali što ču tamo? Samo sam nekoliko dana izdržala sama u kuči, jer mi ona ni j e više mogla dati nista od onoga, što mi je nekad pružala u tolikoj mjeri: toplinu rodnoga gnijezda. Vratila sam se natrag ovamo, pa ču za trajanja rata ostati tu, Polazit ču dopodne u ovdašnje muzeje i arhive, a poslije podne iči ču u posjete svojim zemljacima u bol¬ nice, zalazit ču u naša društva i pomagati ču u našim organizacijama, U centralnom uredu namjestili su sada plačene sile. Tako i treba, jer je mnogo i premnogo naših inteligentnih žena ostalo bez ičega. A onaj, koji je na- vikao na kulturniji život, teže podnaša nevolju i bijedu. Radit ču, a katkada ču pisati Vama, prijatelju! Da, u posljednje sam dane često mislila na Vašu nsajku. Da li još živi? Da li Vas još čuva svojim dobrim dje- lima? Neka živi, neka živi! 201 Koncem septembra 1915. Več Vam dugo nišam pisala, prijatelju moj. A ipak bijaše misao na Vas moja največa utjeha u teškim danima, što ih proživjeh. Bože, kakovo sam strašno prolječe imala ove godine! Pa ljeto! Prijatelju moj, kakovi dani, tjedni, mjeseci! Pa noči prestrašne! Jadviga i Stazika dovele su me prije tri nedjelje ovamo kuči slomljenu i jadnu. Ali več za par dana poslao ih je dr. Wronski k ocu. »Vi trebate duboki mir,« rekao mi je. »Vaše su kčerke dobre, ali su odviše mlade, da budu sada uz Vas. Vi ne smijete ništa citati, ništa razgovarati, ni za što se zanimati i ni na šta misliti. Vaša je snaga totalno razorena. Živci su Vam popustili sasvim. Vi morate živjeti potpuno animalno. Ležite čitave dane u hladu Vašega lijepog parka, a stara Ana neka Vas hrani i njeguje. Ništa Vam drugo ne treba, niti što drugo smijete raditi. Pošljite djevojčice k ocu. Mlade su, treba im veselja, vedrine, smijeha. A za Vas je sada smijeh bol i uvrjeda. I dječja je ljubav sada za Vas teret. Mir, potpuni mir!« Bila sam umorna do smrti. I apatična. Srce mi je bilo kao okamenjeno u grudima, a oči moje nisu više mogle da plaču. Prijatelju moj! Duša mi se ukočila. Nije više pravo ni bitisala. Možak mi bje pun užasa, očajnih krikova i neiz- mjerne tuge. Prijatelju moj! U tamnom sam živjela ponoru, gdje je bila sama grozota. Tek je katkada misao na Vas pru- žala na kratke časove melem mojem srcu. Visoko, nedo- hvaino bje nada mnom nebo sa svojim svijetlom. Tek katkada su se mogle diči moje oči, da upru bolni svoj, pogled u nj s uzaludnom čežnjom. 202 Prijatelju, samo Vi biste mi mogli dati utjehe. A Vi bijaste daleko, nedostiživ za moje jade. A i sami ste možda nesretni! Prijatelju moj! Samo Vi biste bili kadri, da shvatite moj očaj. Ljubim svoje kčerke, Ali one su mlade. Samo zrio čovjek može da razumije zrela čovjeka. Ljubim Jadvigu i Staziku, njihova mi je naklonost mila. Bile su dobre, pisale su mi često, tješile me, kako su znale. Ah, Bože! Ima nesreča, kad i sučut može da boli, nije li baš onakva, kakvu bi trebala duša: puna razumijevanja. A kakovo pravo imam, da od djece tražim razumijevanje, što ga daje tek iskustvo i oplemenjeni život?! Prijatelju, kako sam Vas trebala! Prijatelju, kako Vas je neizmjerno željela duša moja! Ah, prijatelju moj, kad bih Vam samo jednom mogla da ispripovjedim svoju veliku bol, svoj očaj, svoju bez- nadnu tugu! Da sakrijem lice u Vašim plemenitim sveče- ničkim rukama i da se isplačem, isplačem! Jer nišam mogla niti da plačem! Moj je očaj bio pre- težak za suze. Prijatelju, Vi ste poznavali Jana, moga brata. Vi ste ga voljeli, znadem. Radovali ste se nad njim, nad njegovom mladošču, nad njegovom darovitošču, nad dobrotom i čistim idealizmom njegove duše, nad plemenitim žarom njegova srca. Ah, prijatelju, Vi biste shvatili bol, ko j a me je izje- dala radi njega mjesece i mjesece, gledajuči ga, kako pati i gine. Prijatelju, svaki sam Vas dan zvala u svojim mislima, da dodjete, da nas vidite. Da vidite svoga učenika satrta kao črva, kako se jadan neopisivo muči. Da nam dadete utjehe, ako li ima utjehe, da nam ulijete nade u dušu, ako li ima nade. Al uzalud smo Vas nas dvoje jadnika dozivali. Ta rat je! Ustobočile su se granice diljem Evrope i razdijelile su ljude u prijatelje i neprijatelje. Zar znadem, čije je tane onesrečilo mog Jana? Da li 203 ga nije pogodilo Vaše tane ili ono brata njegova Stani¬ slava ili Zikmunda?! Bože, kakove užasne misli! Ne, prijatelju! Nije moguče, nije moguče, da je i Vaša ruka zadavala smrt! Vi ste tolikom snagom voljeli sve ljude, Vi ste bili propovjednik nada u bolji, ljepši život! Zar da ste i Vi strijeljali paklenim nabojima, koji pre- tvaraju lijepe, darovite mlade muževe u lješine, koji za tren satru u njima cvijet života i stvaraju od njih bijednike prejadne?! Prijatelju, ne ču da znadem, da ste i Vi vojnik! Ne ču da za to znam! Vi ste plemenit, dobar! Vi ste tješitelj potištenih, savjetnik bijednih i zalutalih, bodrilac očajnih, prorok novog, plemenitijeg čovječanstva. Ah, prijatelju duše moje, vjerujem u Vas, sveudilj vjerujem! Još sam koncem marta, iza smrti svoje majke, sa- znala, da je Jan ranjen. Njegova su pisma najednom izo¬ stala. Tek mi je nakon dva, tri tjedna jedan njegov drug javio, gdje se nalazi i da zamolim za njegovo premještenje u koju prašku bolnicu, gdje ču ga moči sama njegovati. Za mjesec dana bio je prevezen u Prag, j er je njegovo stanje bilo prije odviše opasno, a da bi ga se moglo trans¬ portirati. Medjutim sam po savjetu doktorice Jablonske svr- šila bolničarski kurs, te sam dvorila druge ranjenike, da se pripremim za njegovanje. Nišam bila u bolnici, kad su ga dovezli, Nišu me zvali. Valjda da me poštede, pa da ne vidim s mjesta jadnika u svoj njegovoj bijedi. Dovezli su ga u noči i u noči su ga premotali. Došla sam rano kao uvijek te sam saznala, da je stigao. Sestre su mi rekle, da se prije moram najaviti ko- jemu liječniku, negoli podjem k bratu. Otišla sam u predsoblje sobe za operacije. Več se sve spremalo za operacije. Bilo je mnogo posla, sva sila operativnih slučajeva. Gotovo od zore do mraka obavljale 204 su se operacije. Dopodnevna i poslijepodnevna vizita bila je Jiječnicima pravi odmor. Jeli su letimice, spavali malo. Svi bijahu več omršavili, a lica su njihova dobila neki osobiti duševni izraz zbog v ječite spreme i volje da po- mognu. Nekoji su vršili svoju službu več gotovo mehanički s večim interesom za bolest, za »interesantan slučaj«, negoli za čovjeka samoga, za ranjenika ili bolesnika, koji je trebao njihovu pomoč. Ali ti bijahu u manjini, zapravo iznimke. Večina ih je vidjela i u »najzanimljivijem slu¬ čaju« čovjeka, koji pati. Nišu bili sentimentalni i mekušni, jer bi im brzo nestalo snage, da rade i pomažu. A njihovo napeto i savjesno ispunjavanje teških dužnosti, energija, kojom su se borili protiv umornosti i klonulosti, ozbilj- nost i požrtvovnost, kojom su se predavali svome zva- nju, davalo je jadnicima, koji su trebali njihovu pomoč, silno povjerenje i nadu u spas. Nišu oni pomagali samo tijelu, nego su i dušu svojih pacijenata znali pridiči i osokoliti svojom ličnošču i riječima. Sa Strahom sam čekala na to, što če mi reči. Moje je srce bilo prepuno tamnih slutnja. Mlada gospodjica, pomočnica instrumentarke, izašla je iz dvorane za operacije s velikom praznom bocom, da u ljekarničkoj sobi pripremi desinfekcionu rastopinu. »Što biste htjeli, sestro Hanko?« upitala me, jer sam i ja bila u odječi bolničarke kao i ona. »Rekli su mi, da je nočas došao moj brat, ali da se moram najprije najaviti liječniku, da ga uzmognem vi- djeti. Tko je u noči primao ranjenike?« »Svi. Bili su najavljeni teški ranjenim, pa su bili pri¬ sotni svi liječnici. Radili smo gotovo do ponoči. Reči ču odmah, da čekate.« I vratila se natrag u dvoranu za operacije, Odmah je na to izašao s njome sam primarij. Bijaše to več stariji gospodin, slavan operater i neo- bično dobrostiv čovjek, Pogledao me pomno i oštro. »Vi hočete, da preuzmete sami njegovanje svojega brata?« »Hoču.« 205 »Moram Vas upozoriti na to, da če ta njega tražiti od Vas veliku samozataju. Baš Vama kao sestri bit če veoma teško, da gledate njegove patnje. Jeste li jaki? Jeste li sigurni za svoje živce?« »Ako li ustreba, bit ču. Zar je njegovo stanje bez- nadno?« upitah uzdrhtalim glasom. »Nije beznadno, ali je ozbiljno. On ima razmrskani kuk, Hitac je ozlijedio i trbušnu šupljinu. Sada se još ne može operirati, jer se sve gnoji. Trebat če velike ustrp- ljivosti i s njegove strane i od Vas i od nas. On je mlad, možda če njegov organizam odoljeti. Ali boli imade ve¬ like, a mi ga ne srni jemo odviše slabiti narkotičnim sred- stvima. Radije bih povjerio bolničaru njegovu njegu, jer držim, da ipak niste dosta jaki, da je preuzmete, Iziskivalo bi to od Vas veliku, veoma veliku duševnu snagu! Nika- kovih suza, nikakove klonulosti, očajavanja, nikakove uz- rujanosti.« . Sve ču ja to moči. On je moj najmladji brat. Sve ču učiniti za njega. Veoma ga ljubim?« »Dobro, pokušajte! Vaša ljubav prema njemu neka bude jaka i mirna. Bez suza morate slušati njegovo nari- canje, bez jadikovanja. Ako bude Vaša dobrota uvijek jednako mirna, nepokolebljiva, mnogo čete učiniti za njega. Morate biti sabrani i jaki. Nikakovih scena! Ne snujete očajavati, ako če očajavati on. Nikada ne smi- jete klonuti!« »Ne ču.« »Idite sada k njemu! Budite jaki ne samo za se, nego i za njega! Dugo če trajati, dok ga pridignemo. Ali on je mlad. Dok je života, uvijek je i nade,« Stisnuo mi je ruku, te mi nekim posebnim, sugestiv¬ nim načinom pogledao u oči. »Budite jaki! Ja se pouzdajem u Vas!« Pošla sam u drugi sprat, a tamo su mi rekli, da su smjestili brata u posebnu sobicu, u nekadašnji fizikalni kabinet škole, koja je sada pretvorena u bolnicu. Pokucala sam na vrata. Bolničar mi je otvorio. 206 »Ja sam njegova sestra,« rekla sam mu. »Htjela bih da budem- sama s njime.« »Počekat ču pred vratima,« odgovorio je. »Samo ne¬ mo j te da plačete, škodilo bi mu.« Ah, več sam cula njegovo stenjanje! Unišla sam. Nije me ni opazio. Ležao je zatvorenih očiju, ali je njegovo bolno stenjanje dokazivalo, da ne spava. Sabrala sam svu svoju duševnu snagu, Jadnik, kako bijaše žut i propao! »Bratiček moj!« prošapnuh. Otvorio je svoje velike tamne oči. »Ah, Ti, Hanko!« Obratio se k meni, podigao ruke i strašno je za- viknuo. Ruke mu klonuše natrag. Zaklopio je oči i dvije su mu teške suze potekle niz lice. Položila sam mu ruku na čelo, nagnula se nad njega. Oprezno, oprezno, da se ni moja haljina ne dotakne nje- govog kreveta i ne prouzrokuje mu nove boli. Stisnula sam zube, da i ja ne zavičem, da i ja ne zaridam svom snagom, ne zaplačem divljim, neobuzdanim plačem. Iz očiju mi kanuše vruče suze, a srce mi se pretvorilo u usi- j&nu žeravicu, koja me je žegla u grudima neopisivim bolom, Ali se svladah. Progutala sam suze gorčije od pelina. »Bratiček moj zlatni!« »Oh, ja siromah, sestro!« plakao je on. »Da znaš, što patim! Jao, jao meni!« »Šuti, moj mili, moj jedini! Sve ja znam, sve,« »Ne, ne Hanko, ne možeš znati. Dobro je, da ne znaš. Paklenski je to, paklenski!« I opet je počeo naricati jadno, prejadno. »Prodi če, Jaš, dragi! Prodi če. Rekao mi je liječnik, da če biti brzo bolje.« »Samo kad si barem Ti uz mene! Kad sam barem to dočekao!« I pogledao je u mene kao u spasenje. Ah, njegove mile, drage oči! Gdje je njihova mladost, gdje je njihova igra snage i života, gdje je njihova vatra?! 20*7 Kao ugasnute gledale su u mene, a ipak bijahu tako ne- opisivo krasne u bolnom izražaju neizmjerne patnje, »Čuješ, Hanko,« počeo je, stisnuvši svojim slabim, suhim prstima moju ruku nemočnim, dirljivim stiskajem, »Ne mogu više da izdržim, Meni je užasno! Neka mi po- mognu, neka mi štogod dadu! Pomozi! Hanko, pomozi! Idi, moli ih, da se smiluju! Neka učine nešto! Neka me operiraju! Neka režu iz‘mene, što ih je volja, ali samo neka me riješe tih paklenih muka.« Gladila sam mu lice kao da je maleno, maleno dijete »Jaš, bratiček moj, reči ču im . , , Molit ču ih , , . Sve, sve ču učiniti, što želiš. Jadniče moj, ljubljeni, strpi se još malo, malo. Sada su operacije, ne mogu k njima. Ali kad bude vizita, reči ču im . , .« . »Ne mogu da čekam, Hanko! Ne mogu više da čekam! Oh, ja jadan! Jao meni! Jao meni!« I počeo je stenjati sve glasnije i glasnije. Počeo je vikati! Bolničar je došao u sobu. »Užasno pati. I u noči je vikao,« rekao mi je. »Zar nema tu pomoči? Da mu dadu injekciju?« »Dali su mu sinoč, kad smo ga presvukli i premotali. Onda je spavao sat i po. Ali je kasnije opet počelo. Ne mogu mu dati tako jaku injekciju, da bi duže vremena djelovala, I samo katkada davaju injekcije. Navikao bi se, te bi mu sve veču dozu morali davati, Ne smiju da ga truju.« Bilo mi je kao da mi srce čupaju iz živoga tijela slu- šajuči očajnu viku bijednoga brata. »Ta nije moguče, da to uvijek traje!« »O, moguče je,« odgovorio je bolničar, »Imali smo ih več nekoliko takovih. Nesrčtnici viču, dok ohrapave, dok ih bol ne otupi i oslabi, te više ne mogu ni jaukati, Onda miruju četvrt sata, pola sata. Možda spavaju, možda su u nesvjestici, možda pate još više, negoli kad viču. Zatim opet počinju stenjati sve glasnije i glasnije.« »To je užas!« istisnuh kroz zube, a koljena mi kle- cahu poda mnom. Što da črnim?! Što da činim?! 208 Najradije bih se bacila na pod i čupaia sebi kosu, škripala bih zubima, savijala se i ridala od očaja. »Budite jaki!« rekao mi je primarij. »Njkada ne snu¬ jete klonuti! Dok je života, ima i nade. Jake i mirne do¬ brote treba! Nikakovih suza! . . .« Nagnuia sam se nad brata i stiskala sam mu sljepočice svojim dlanovima. Utihnuo je na čas. »Tvoje su ruke dobre,« rekao mi je. Ali nakon dva, tri časka počeo je opet naricati. Sve glasnije, sve žešče, dok se njegova krika nije pretvorila upravo u divlje, grozno urlikanje, »Izadjite, gospodje, pozlit če Vam,« rekao mi je bol¬ ničar, uhvalio me ispod ruke i izveo van. »Moram da se priučim,« rekla sam njemu i sebi. Očajna vika bijednoga brata mrvila je moju snagu i ubijala mi dušu. Potrčah preko stuba, pa u sobu, gdje smo mi bolni¬ čarke ostavljale svoje kapute i presvlačile se. Tamo sam pala u kufu na stolac, zgurila se kao pro- sjakinja, grizla sam svoje gole lakte do krvi i tukla sam glavom o zid. Zar smije čovjek toliko da pati?! Moj brat, pa da tako pati?! Moj dobri Jaš, koji nije nikada nikome učinio zla?! Taj mili, blagi, ljubezni mladič, da urliče od boli kao divlja zvijer?! Ah, pa još ima ljudi, koji vele, da ima Boga! Zar je to dostojno čovjeka?! Zašto takve patnje?! Ah, bijedni moj, bijedni brate! Ne znam, kako je dugo bijesnila u meni ta prva bun- tovna i divlja bol. Kad sam ustala, bilo je moje srce kao kamen. Popravila sam svoju kosu i naravnala odijelo. Tudje je lice gledalo u mene iz zrcala. To nišam bila više ja. Potražila sam svoju ručnu torbu, izvadila sam bo- 14 Iianka. 209 čicu s kolonjskom vodom. Zatim sam otišla dolje u ku¬ hinja. »Dajte mi jake črne kave, pozlilo mi je. I dajte mi studene limunade za brata,« Kad sam se vratila natrag u bratovu sobu, bio je on mirniji. Još je stenjao, ali je njegov glas bio slabašan i slomljen. »Morala si da utečeš, sirota,« rekao mi je i kušao je da mi se nasmije, »Ne, pošla sam po limunadu, možda si žedan.« Ulila sam mu par žlica u usta. »Ostani kod mene, Hanka!« molio me je. »Meni je laglje, kad si kod mene. I kad vičem, ostani. . . Ljepše je, da si tu, kad nišam sam. Ah, koliko sam se zaždio Tebe! »Uvijek ču ostati kod Tebe,« obečala sr n. Neopisiva mi je samilost zalila dušil. Osjctiia da sam jaka za sve. »Znaš, Hanka, ja moram da vičem! Ja sam sav gnjio . . .« Bijedne suze curile su mu niz lice. Ah, nesretniče moj! »Ne mogu da -se maknem, pa mi se več od ležanja izraniše ledja. Od mojih peta otpada u komadima gnjila koža i, ineso . , . Na Jedjima vire mi gole kosti kroz sa- gnjilu kožu . . . Sav sam ogavan, zaudaram . . ,« »Mili, mili bratiček moj! Jadniče! Srce bih izvodila iz grudi i dala Ti ga, da mogu!« »Oh, Hanko, utjeho moja... Sestro ljubljena...« »Ja ču Ti pomoči, Jane, da sve podneseš . . . Mlad si, ozdravit češ, oporavil češ se . . . Čitav je još život pred Tobom.« ; »Samo da se može to podnijeti! Ah, ne mogu! Ne mogu!«' Pocrvenio je u licu, čelo mu se oznojilo, ruke mu po¬ čele drhtati. Namočila sam rubac kolonjskom vodom i otirala mu čelo, sljepočice, oči, lica, ruke. Pomoglo je za nekoliko časaka, osvježilo ga je. 210 Ali bijesna se bol nije dala zaustaviti. Sve jače, sve jače vikao je, hroptao, urlao . . . O, nikada ne ču moči zaboraviti to urlanje, te nečo- vječne očajne krikove. Gledao je u mene s neopishrim pogledima čovjeka, koji pati nesnosljive, nemilosrdne muke, I vikao je, Bože moj, vikao! Držala sam ga za ruku i gledala ga: bez šuza. Ali ako se može duša dati pogledima, ja sam mu je davala. Prijatelju moj, toga je dana sve drugo na svijelu ne¬ si alo za mene. Moj život se prikovao uz ona j krevet, na ko jem se niučio moj’ brat. Moje su še .misli bavile samo s 'n j ime. Tek katkada sjetih se na djecu. Opet su.se udaljivale od mene svojim'korektnim, dobro mišljenim pisanima, što pišu irnala dosta topline, niti dosta snage, da 1 me utješe. Znam, nepravedno je bilo, što sam katkada u svojim mislima tražila, da razumiju moj očaj, što sam oeaki- vala, da če ih • prožeti Janova tragedija, kao što je pro- žela mene svu. One su mlade. . One nisu cule njcgovu oeajnu viku., . . Samo kao san vračala mi se katkada ušpomena na cnaj put s Jadvigom kuči u Tatre. Na smježne gore, na šumu, na Zalesko ... Na svu onu ljepotu, što se bila te da skupila kao popratni pojav majčinoj smrti. Ah, koja sreča, što je. majka umrla! Što nije ni slu¬ tila, kako če biti nesretan njezin najmladji sin, mezimče njeno . . . Kako če biti nesretan i koliko če se napatiti. . • A na Vas, prijatelju, misijah, kaošto se misli na onoga, od kojega se očekuje snaga i pomoč. Na Vas mis¬ ijah, kad mi je srce smalaksaic od fiajtamnijeg očaja, kad su noge klecale poda mnom od umora, kad mi je bilo da pobjegnem, da se sakrijem, samo da ne vidim više svoga bijednika i ne čujem njegovu slrašnu viku. Oh, Kazimir Stazsinsky, mnogo ste mi pomogli!.. Sječala sam se na Vašu ličnost, sječala sam se, kako Vi nikada nikada niste napuštaii mjesta, na koje Vas 211 je postavila Vaša dužnost. Kako Vi nikada niste klonuli i kako ste svuda izdržali do kraja, Na sve sam ostalo zaboravila u svome očaju, na sav svijet. Samo su k Vama lijetale moje misli, jedinog Vas zovuči i zaklinjuči za pomoč. Moram biti jaka, moram, moram to biti! govorila sam sebi sama. Moram imati snage za sebe i za brata. Prija¬ telju, pomozite! Prijatelju, dajte mi svoju jaku dušu! Sada. sada je trebam! Oh, kakovo strašno vrijeme za mene! Donašali su mi novine, ali ja ih više nišam čitala. Pobjeda, poraz, — što je to značilo za me? Same od sebe i protiv moje volje misli su mi izbra- jale mrtve poslije svake bitke i izračunavale izmedju ra- njenika postotak takovih mučenika, kakav bijaše moj brat. . . Rat s Italijom, Zeppelini nad Londonom, osvojenje Przemysla, Lavova,.—■ sve je dolazilo do mene kao daleka jeka. Vani su lepršale zastave sa kuča, na večer su obila- zile gradom vojničke glazbe. Naši galicijski bjegunci grlili su se po ulicama od veselja. A ja sam sjedjela uz brata i slušala njegove očajne vapaje .. , Bila sam na oko mirna i jaka, samo da me puste kraj njega. Primarij mi je zabranio, da i po noči bdijem uz njega. »Postupajte ekonomski sa svojom snagom,« rekao mi je, kad je vidio, da propadam. I nisu me više puštali u noči k njemu. Htjeli su, da i po danu dolazim k njemu tek svaki drugi dan, ali ja nišam nikako htjela pristati na to. Tada se zbilo, da sam neki dan kancem juna potra- žila primarija, kad bijaše sam, i zamolila sam ga, da po- mogne mojem bratu, bilo uz koju cijenu! Tada su naglo popustili moji živci. Počela sam plakati, gušiti se u su- zama. »Pomozite mu! Zar zbilja ne mo? : da mu pomog- nete?! Zar nema nista, što bi ga spasilo d njegovih straš¬ nih muka?! Kažete, da mu je bolje, da se oporavija, da 212 bolje izgleda, a on urliče kao divlji od boli! Kakova je to znanost, koja to dopusta?!« , »Nemočna je naša znanost, još je veoma nemočna u mnogim slučajevima! Ali treba se strpiti. Cesto možema da uklonimo smrt, ali protiv dugotrajnih boli nema spasa. Mlad je, možda če ozdraviti. Sav je još život pred njim. Zaboravit če na sve to. Tjelesne se boli zaboravljaju onim časom, kad prestanu.« ;>Sve su to samo puke riječi, gospodine profesore! viknula sam. »Što je budučnosi! Sada je bijednik, od sviju bijednika najjadniji!« Nišam mogla da dalje go¬ vorim od divljega plača, što me je stisnuo za grlo i gušio me kao da mi je bijesna neka zvijer zasjekla svoje pandže u srce. »Vi trebate odmora, draga gospodjo. Ja to razumijem. Ni ja sam ne bih mogao gledati dan na dan muke bliskog čovjeka. Ostanite tjedan dana kod kuče . . . Otputujte kamo . . . Sklonite se barem u okolici grada u koje malo, zeleno selo na koji dan . . .« »Ne, ne, ni za što na svijetu! On me treba! Bit če mu još teže bez mene! ... Ta ja ne plačem,« govorila sam, premda mi je cijelo tijelo lomio neki silni, bolni grč. Dao mi je broma, što Ii. »Oprostite, nikad Vas više ne ču uznemirivati!« ispri- čavala sam se. »Pitajte, nikada, nikada ne plačem! Iz- držat ču, kad i on mora da izdrži!« »Danas više ne smijete k njemu,« rekao je profesor -Sami ste bolesni.« Znao je, da prijateljujem s doktoricom Jablonskom, te ju je telefonski zamolio, da me odrnah posjeti u mojem stanu. Pozvao je na to jednu sestra, da me otprati kuči. »Gospodji je pozlilo,« rekao joj je. »Treba da odmaii legne.« Odveli su me. Bila sam kao bez volje. Nikakve snage nije bilo više u meni. Gotovo zajedno sa mnom došla je i dr. Jablonska. Nista me nije pitala. Kao dijete me je svukla i položila u krevet. 213 Nišam Ht jela« da plačen), ali suze sumi kao neusahljivo vrelo curile iz očiju. »Plačite, bit če Vam Jakše, samo plačite!« Plakala sam, piakala sate bez prestanka. Nije imala službu, pa je ostala kod mene preko noči. Probudila' sam se u šest sati kao uvijek. »Nemojte iči danas u bolnica. Profesor mi je rekao, da Vas ne pustim. Zamoiila sam kolegu, da me zastupu. Provest čemo se zajedno ladjom po Vltavi. Cijeli četno dan ostati negdje vani u zelenilu,« govorila mi je dr. Ja- blonska. »Ne mogu, ne smijeni!« Moram k Janu! Što če misliti, kad me ne če biti?!« branila sam se. »Morate me poslušati! A što onda, ako klonete, ako obolite, pa ne čete uopče smjeti ni moči k njemu?« zapi- tala me ona. »Ne ču. oboljeti!« »Velim Vam najozbiljnije, da čete sigurno oboljeti, ako se katkada ne odmorite duševno i tjelesno,« rekla mi je odlučno.’»Danas čete poči sa mnom, Danas morate slušati mene! Kod Jana bit če jedna druga sestra. Več je sve ' odred j eno!« Bila sam uistinu posli j e krize prijašnjega dana još sasvim slaba i bez prave energije. Mehanički sam upravo poslušala odredbe svoje prijateljice. Povela me u neki veliki vrt, gdje smo zajutarkovale. Onda smo se odvezle ladjom izvan grada te izašle u jednom malenom seocu i popele se na brdo, kamo nije nitko drugi dolazio. Bilo je vruče Ijeto, ali je na vodi bilo ugodno. Na brdu, kamo smo se zaputile, prostirala se tiha,-bujna ljetna krajina, mirna i blaga. Dr. Jablonska odvela me u šumu. Lipe su odcvjetale, zrak je bio pun mirisa. Mlada hrastova šuma primila nas je u svoje svježe zelene sjene. Kao po mekanom sagu stupale su noge. A svuda divan mir, neopisiva blagost. Legle smo u travu. Moje je srce obuzela sjeta. »Ubogi Jan, sigurno mu je teško, jer me nema!« 214 »Ni na što ne smijete misliti!« zapovjedila mi je pri¬ jateljica. »Nema rata! Nema bolnica! Nema. ranjenika! Još je mir! Jan je u Krakovu i uči za ispite! .. . Gledajte, kako se žure mravi po mahovini nekamo za svojim važnim poslovima , . . Kako kukci plaze preko niskoga šumskog cviječa, kako se mali hruštevi njišu na visokim stabljikama trave, kako šumski leptiriči lepršaju naokolo. . . Tu je drugi svijet . . .« Bilo mi je kao da padam, duboko padam u blagi, mekani mir, u zelenu tišinu, duboku^kao more. Uistinu, nema rata! Jan ne jauče, ne vice ... Još je mir, njegova se mlada usta veselo smiju . . . Odmarala sam se na mekoj mahovini kao zaplakano dijete na majčinim grudima. Zaspala sam spokojno i slatko. Visoko je bilo sunce posred neba, kad me je pro- budila dr. Jablonska. Odvela me u malu gostionicu i tamo smo jele priprost ručak, kaošto jedu seoski ljudi, krum- pirovu juhu, jaja, sir, domači kruh. Poslije podne otišle smo opet u šumu, opet smo legle v opet sam spavala dugo i duboko. »To je dobro, to je reakcija,« rekla je dr. Jablonska pod večer, kad me je budila, da se vratimo za vremena dolje i dočekamo ladju, da nas odveze natrag u grad. Činilo mi se, da sam sva prožeta šumskim mirisom, da se svaka stanica moga tijela napila njegove svježine, kad sam počivala sate u njegovu krilu. Ostro sam osječala promjenu atmosfere, kad smo se približavali gradu. Zrak je bio u gradu sparan, zagušljiv, olovan. Savjest mi je s teškom gorčinom napunila srce, kad smo stupile na gradski pločnik. Ostavila sam brata tud j im ijudima . . , »Idem još k Janu. . . Samo da ga vidim i pozdra¬ vim . . .«, rekla sam prijateljici. »Ne, ne! Ni govora danas! Taj odmor bijaše i te kako po trebit Vašim živcima. Sutra čete s novom snagom na- stupiti svoje mjesto. Ali odsada čemo poči češče van. I 215 ja to trebam. Treba pametno upravljati svojom snagom. Samo zdrav čovjek'može da ispunjava svoje dužnosti. Bila sam ugodno umorna od vožnje na ladji, od šumskoga zraka, od zelenila, sto sam ga prvi pula uživala toga prolječa i ljeta. Bila sam i kukavna . . . Bojala sam se Janova očaja, njegovog stenj an j a i vike . . . Nišam pošla k njemu, nego sam se dala otpratiti u svoj stan. I tu sam noč spavala dobro i mirno, bez snova. Ne znam, možda je taj primarni egoizam tijela kat- kada potrebit, možda on automatski stupi u akciju. Ne može mu se izmači, kaošto se ne može ni snu izbječi. Ustala sam drugi dan svježa i jaka, puna nove snage i pouzdanja. Ali što sam se više približavala bolnici, srce mi je postajalo sve teže. Bilo mi je kao da sam učinila neopro- stivi grijeli. S neizmjerno me je tužnim očima pozdravio brat. »Rekli su mi, da si bolesna. Što Ti je bilo?« Ah, kako je jadan, kako je jadan! Kako su mršave njegove ruke, kako dugi i tanki njegovi prsti, kako mu je koščato lice! Zar mogu da kažem istinu? Da priznam torne bijed- niku, koji leži več tri mjeseca u užasnim bolima nepo¬ mično na ledjima, da sam se vozila po rijeci, šetala po šumi, dok je on sam stenjao i čeznuo za mnom? »Rekli su mi, da češ doči samo svaki drugi dan,< rekao je neopisivo tužnim drhtavim glasom teško hrop- teči i svom snagom svladavajuči bol, da može razgovarati sa mnom nekoliko riječi. »Znam, odviše vicem, oprosti! . . Sviadavat čti se . , .« »Ne, ne. Mislili su, da sam bolesna. Ali to bijaše samo migrena . . . Več je prošlo. Svaki ču dan biti kraj Tebe, Kako Ti god zaželiš.« »Nisi bolesna?« »Nišam!« »Oh, ja sam se več toliko bojao, Hanko!« šapi a o je vroče. »Kakav dan jučer, Hanko, kakav dan! . . . Reki- a, da ne možeš doči, ali ja sam ipak čekao. Gledao s an: na 216 vrata, uvijek sam se nadao, da če se otvorili, pa da češ uniči... I patiti je lakše, kad bar oči mogu da gledaju drago biče . . ,« »Hočeš li, da namirišem sobu omorikovom esencom? »Namiriši, Ljepše se diše. Ah, kako mi je grozan moj vlastiti zapah!« Sjela sam kraj njegova kreveta. Vidjela sam, da je -sav znojan. Znoj mu je ovlažic čelo, kosa mu se slijepila na sljepočicama. Otrla sam mu lice rupčičem, popiskanim kolonjskom vodom. »Zar Ti je danas toliko vruče?« pitala sam ga. »Da, jest ... Ne ču da vicem,« zašaptao je s bijednim. bijednim smiješkom na blijedim usnama. »Da ne dobiješ opet migrenu.« »Bracičku! , . . Bracičku, moj jadni! .. . Vici! Viči! . . Nemoj, da se još više patiš, viči!..,« Počeo ga je lomiti silan paroksizam boli. Htio je da se opre, škripao je zubima, grizao je svoje usne do krvi. . Ali onda je popustila njegova snaga. Nemilosrdna je bo! slomila njegovu volju i vikao je sve glasnije, sve glasnije Urlao je od boli neprestano, neprestano . . . Četvrt sata . . . pola sata . , . sat . . . dva sata . . . Svaki sat ima šezdeset minuta . . . Šezdeset . . . Svaka minuta ima šezdeset sekunda . . . dugih, dugih sekunda , . Šezdeset! Kakove je oči imao, kad se napokon, napokon bol iz- divljala . . . Jer nije prestala . . . Samo se malo stišala . . . Malo, malo je popustila . . . Jadniče moj, jadniče! »Hanko, čuješ . . . Nešto bih Te molio . . . Nešto ve¬ liko . . . Nešto teško . . .« »Što? Govori! Kaži! Sve ču učiniti!« »Ako li možeš, dodji kadšto malo po noči. , . Samo jedamput. . . Mene je tako silno strah noči... Tako su neopisivo duge i užasne . . . Još užasnije od dana . . .« »Doči ču, Jaš, doči. Ostat ču još danas.« »Moli profesora, da Ti to dopusti . . . Idj poslije podne kuči, lezi, spavaj . . . Dosta je, ako li dodješ u jedanaest 217 sati. Pa do; tri. cedri u jutro ... Ja se bojim noči, polu- djet ču..,«’; Taj sam se dan preselila u bolnicu. Branili su mi; ali su morali da popuste . Ne, nikada, nikada više ne bili mogla otiči iz grada . . . Kako sam ga sama mogla ostaviti onaj dan?! Zabo- taviti samo jedan časak na njega?! Dali su mi maki sobicu kraj spremišta krevela, bla¬ zina, popluna i rublja. Upraviteljica kuhinje i dvije druga sestre spavale su lamo u sobicama, odijeljene daskama jedna od druge. Zapravo bijaše to samo jedna oveča soba. Tamo sam sprovela vrijeme, što ne bjeh kod brata. Daljih šest nedjelja nišam se ni na čas udaljila iz bolnice. Pritisla je vručina. Kao sparina nad močvarom bio je zrak u bolnici olovan i zagušljiv, nepomičan, vruč i za¬ sičen svakojakim zapahom. Niti razna desinfekciona sred¬ stva nisu ga mogla popraviti, nego su samo činila atmosfera još guščom i težom. Odijelo se neugodno lijepilo na znojno ti jelo, a misli su bile trome. Rane moga brata zaudarale su po truloči. Kroz sve poveze probijalo je smedje gnojno izlučivanje. S največom duševnom snagom jedva sam svladavala odvratnost, što me je davila u želucu i grlu. Svu svoju volju i energiju morala sam naprezati bez prestanka, da izdržim u strašnem zadahu bolesničke sobe, što ga nije rnogao' popraviti nikakav drugi miriš. Bilo je dana, kad mi se maglilo pred očima, kad se sve okretalo u moj oj utrobi od neopisiva gnjušanja. Cesto sam morala otiči van, da se izbljujem. »Što sam skrivio?!« naricao je siromašni Jan. »Što sam skrivio, da se tako pretvaram u gnjilež?! Da patini do ludila i da okužujein zrak svojim ranama! Danas zaudaram kao kuga!... Zašto ne bježiš od mene?!... Pustite me, pustite, mene prokletog, da poginem!« »Nije istina,« tježila sam ga. »Vrijeme je zagušljivo i vruče, pa misliš, da je gore , . . Bože, gnoj ne može baš ia miriše. Ali ja sam se več naučila, ništa me ne smeta.« »Lažeš!« 218 ;>Ne lažem!« Sjela sam kraj njega i skrajnjem sam cdlučnošču udisala zrak, protiv kojega su se' bunila moja pluča kao protiv otrova. Što je tek on morao da pati! Oh, užasnih, prestrašnih noči! Čitave sam boce svakojakih esencija izlijevala po nje- govu poplunu i po podu, da bude zrak snošljiviji. Bilo je mučno provoditi po par sati u toj atmosferi, ali patiti u n j oj bilo je gore i od samoga pakla. Pa još cijele dane urlati od boli; tjedne i mjesece! Kako je to uopče mogao? Njegove su muke bile uvijek na granici ludila. Ah, kamo sreče, da mu se pomutio možak! Ali on je bio uvijek pri svijesti! U pauzama, kad je intenzitet muka popustio barem toliko, te je mogao govoriti i misliti, kušao mi je kadšto da opiše svoju bol. Ali kako da se očrta riječima pakao? »Katkada bih htio da se oprem sili svojih groznih pafnja. Hoču da ih snosim šuteči, mirno, Ta ja sam još čovjek! Ali sa stotinu gladnih čeljusti glodje bol moje tijelo. Glodje, glodje .. . Divlje hijene trgaju moje jadno meso. strašne ptice grabilice kljuju moju utrobu sa svojim ostrim kljunovima, nemilosrdne pandže užasnih nemani kopaj u po mojim žilama i živcima . . . Jao, jao! Tonem u goruče sumporno more ... Krv moja vrije od boli, strašan zapah vlastitog tijela guši me, te hvatam zrak otvorenim ustima kao gonjena zvijer . . Padam u pakao užasa i prekletstva . . . Moj možak kipi. kao da če rasprsnuti lubanju . . . Gubim dušu, gubim volju. gubim snagu . . , Onda stanem vikati, tuliti, urlati. . . Bestijalne muke divljaju u svim stanicama mojega tijela .. . Prestajem biti čovjek ... Ja sam životinja, mučena voljom barbarske pohote neopisivim mukama .. . Vičem, hropčem . . . U ušima mi odjekuje užas mojega urlanja . .. Srce se moje cijepa od grozote, od bijesa, od nemočna divljeg očaja . . . 219 U tom času mrzim groznom, gigantskem mržnjom sa\ svemir, vasionu, Boga, ako ga ima . . . Mrzim čiiav svijet sve živo, sve ljude, koji su sretniji od mene i ne pate kao ja ... I Tebe mrzim, Hanko ... A najviše mrzim sebe, svoje prokleto, jadno, gnjilo tijelo. . . Mrzim svoj kukavluk, svoju nemoč i slaboču . . . Zašto nemam snage, da ubijem sama sebe? . .. Zašto ne skočim s toga mog prokletog kreveta i ne bacim se kroz prozor? . . . Zar ni to ne mogu?! , . , Zašto se ne ugušim vlastitim svojim rukama, kad ne če tijelo da me više sluša, kad moja gnjila ledja i moje trule noge ne mogu da me noše?!... Jao, jao! Ta ja sam nemočan sasvim! Ni sama sebe ne mogu više da ubijem! . . . Ob, onda me poliju suze, vruče i gorke, nemočne i j a dne. Užasne suze, koje čovjek sam nad sobom plače. Nad svojom vlastitom lješinom! . . .« Prijatelju moj, koliko mi je takovih užasnih riječi re.kao! Riječi, kojih se grozota ne može da napiše. Kao lava bijahu vruče, vruče, te su žegle moje srce kao da mi rastaljeno olovo ulazi u nj. Kako da stišate taj otrovan šapat? Bila sam nemočna, kaošto je i on bio nemočan. Gdje ima utjehe za takav očaj? Kako da umirim groznu viku njegova mučeničkog ti jela ? Kako da utješim očajni vapaj njegove jadne duše? Kakvim se riječima može ublaživati takva nesreča? Znao me je katkada zaklinjati teško dišuči i ste¬ li juči: »Hanko, sestro, ubij me! . . . Ako me ljubiš, ubij me! . . . Ako si dobra i milosrdna, ubij me! . . . Ne mogu više! Ne mogu više! ... Ne mogu duže patiti! ... Pa ako mi obečate, da ču biti sutra zdrav, volim umri jeti nego još jedan sat patiti te paklene muke...« U najstrašnije nočne sate, od jedanaest do pet u jutro, kad sam redovito bila uz njega bez prekida, slušak sam njegov užasni vapaj: Ubij me! Ubij me!, isprekidan 220 sipljivim nemočnim plačem, teškim stenjanjem, očajnim zapomaganjem, divljom vikom .. . A u meni je ta djavolska riječ nalazila strašnu jeku . . - Ubij! Smiluj mu se!... Riješi ga nečovječjih muka! Zašto da se muči jadan gore od ranjene zvijeri, koja bar brzo skapa u svomu dupiju . , . Čemu liječenjem rafinirano produljuju njegovo mu¬ čenje?! . . . Zašto mu ne daju morfija, da zaspi spokojno?!... Zar mora da do kraja svijesno prati rastvaranje svoga ti j ela u gnjilež?! »Ubij. me! Ubij me! . . . Bači jastuk na moju glavu, pridrži rukom nekoliko minuta i učinit češ dobro djelo . . . Zaguši me, zadavi, ako si mi sestra, ako si me ikad volj ela. ako Ti je žao, što patim . . . Riješi me života i bit ču Ti j oš u grobu zahvalan!« Kakav šapat, kakav strašni šapat! . , , I opet naricanje, sve žešče, sve žešče. . . Škripanje zubima, vika, urlanje . .. Nemočni, očajni, vrači plač . . . »Da je još majka živa, ona bi se smilovala . . . Čuj, Hanko, ona bi mi se smilovala! . . . Znam, da bi mi svojom rukom zatisla usta, da umuknem, da zašutim za uvijek . . . Najteži bi grijeh uzela na sebe, u pakao bi pošla, da me oslobodi. . . Hanko, zašto ne češ, da me ubiješ, kad vidiš, da se sam ne mogu?! . . . Sestro, molim Te: Ubij me, ubij me!« Grad je spavao, ulica je šutjela, sva je golema zgrada mirovala. A brat moj najmladji, najmiliji, Jaš moj, zaklinjao me je užasnom molbom: Ubij me! Ubij me! I moje je srce ječalo: Ubij! I sparna, nemilosrdna, tamna noč je šaptala: Ubij! Ubij! I htjela sam več da učinim .. , Stotimi puta sam več htjela ... Ali nešto je tajnovito zadržalo moje ruke. One su klo- nule, kao da su olovom opterečene ... Okamenjene ostale su noge na svojem mjestu ... Napokon ga smjestiše u vodeni krevet. 22t U dvorani, gdje je bila prije risaona, nalaziia su se • na jednoj strani četiri kreveta, a na drugoj iri velike kače s vodom, U kutu je pod stropom bio reservoir, u kojem se je plinom grijala voda i odvodila cijevima u kače. Voda je u kačama imala tempera turu tijela te je neprestano pri- tjecala i oticala. U vodi je plivaia strunjača, a na njoj je ležao bplesnik gol do vrata u vodi, -Kača je bila pokrita daskama, te se samo gornji dio tijela vidio iz vode. Bu- duči da je tijelo napela plivalo u vodi, bila je njegova težina smanjena na minimum, pa su tako rane, nastale od ležanja na ledjima i nogama, mogle polako cijeliti.TJ noči su stavi j ali opet botesnike na krevete. Jedan' je bolničar bio uvijek prieutan, te je i .spavao s bolesnicima. Bilo ih je naime uvijek nekoliko zajedno, j er bi ih istovremeno prenovili po dvojicu ili trojica. Nišam bila prisutna, kad su premješiali- moga brata. Pričali su mi kasnije, da je siromak vikao, te se orila cijela zgrada. -Spavala sam u drugome odjeljenju Kuče. Mislila sam, da če' ga tek dopodne prenijeti, a ne odmah rano izjutra. Mnogo je bio mirniji, kad sam došia k njemu i našla ga več u vodi ir Njegove su me oči pozdravljale s novem nadofii, »Ledja me više ne peku toliko. Mogu da podnosim. bol,« reka o mi je. »Samo kad ne bih morao više vikati, ■ i to je več sreča k Onome, na čije su ga mjesto smjestili, poziiio je naglo prije dva dana, te je umro. Kraj mog brata ležao je neki Slovak, a dalje jedan R urn im j. Moj je brat ležao najbliže do prozora, Taj je dan bio miran, pun nade i pouzdanja. Neprestano mi je govoric, da če biti sve dobro i da sada vjeruje u svoje ozdravljenje. Ganutljivo se zahvaiji- vao profesor« i liječnicima, kad su došli na pregledbu. Popodne je došia dr. Jablonska i donijela mu cviječa. Njegovo je patničko, suho lice uljepšavao mio smiješak. Ma da je katkada i narioao, smiješak nije iščezavao iz njegovih dragih velikih očiju, . »Bilo mi je prije kao da sam ležao na živo j žeravici. '222 Sada mi se čini. kao da ležim na ugodnim, hladnim, svile¬ nim jastucima. Još me bole rane, naravno. Ali- više ne moram da vicem ka® divi j a zvijer. Pri j e sam bio u paklu, seida sam u čistilištu, Odavde dolazi se u nebo . . .« Mje mogao da. se nagleda ruža, što mu ih je dcnijela dr. Jabionska, »Ruže cvatu, Isto su tako krasne, kaošto su nekod bile. Tamnocrvene, žute, bijele, ružičastc. . , I kako mi- rišu . , , Sve u prirodi umire Ijepše negoli čovjek , . . Nista-' ne zaudara tako strahovito kao raspadanje našega tijela, naše iješine . , .« ' Masrnjehnuo se i upro je u nas svoje divne- oči, što ■ su -odražavaie novu, osebku, mirnu ijepotu, »Danas ni* ja ne zaudaram, Hanko, zar ne?« Poljubila sam ga u čelo. »Ta nije bilo ni .prije tako •strašno!«: : . ■ »0, bilo je više nego strašno! . , . Kako je ližasno, kad se gnjušaš nad samim sobom! Kad moraš da bij uješ nad vlastitim smradom!«.. »Šuti! Šiiti!« »Sada sam u vodi. Voda me miluje, guši otro.vnoza- udaranje, što ga ižlueuju moje rane, nosi me na svojoj mekanoj rud . , . Sada vjerujem, vjerujern, da ču ozdra¬ viti!« Taj prvi dan, kad je bio u vedi, bio je jedini .odtncr njemu i meni. Kad se približiia večer, zašutio je i sklopljenim je . očima ležao u kači. Mislila sam, da spava, pa sam nepo ¬ mično gledala u njega, da mu ne klone glava sa jastukn od gume u vodu. Počeo je uzdisati i naricati. »Zar ne spavaš?« »Bojim se,« istinao je vrače i drhčuči kroz uhei »Bo¬ jim se noči. . .« Dvije krupne suze kanule su ispod njegovih dugih tamnih vjedja. »Ne smiješ se bojati, braciček! Ja ču bditi uz Tebe.- »Ne ču moči šutjeti , , .« šaptao je očajno. »Več mi je gore. Več j tu a vodi jedva podnosim boli. . .« . 223 Olakšica, što ju je osjetio zbog promjene, počela je popuštati. Boli su se vračale, stupnjevale . . . I ja sam se toga bojala. Morala sam izači, kad su ga prenosili 'iz kače na krevet i prematali njegove strašne rane. Bili su toliko milo- srdni sa mnom, te nisu dopustili, da vidim čitavo njegovo iznakaženo jadno tijelo. Njegov strašan jauk progonio me preko stuba u moju sobu. Bilo je vrijeme, da legnem i spavam. Trsila sam se, da postupam razumno sa svojom sna- gom, kako mi je savjeiovala dr. Jablonska, pa sam uvijek lijegala u sedam na večer i spavala do pola jedanaest, zatim opef od šest ujutro do deset dopodne. Da me ne smeta nemir u sobi i po hodnicima, natrpala bih uvijek svoje uši vatom. Da me tužne i teške misli ne ubijaju i ne odganjaju umor i san, svaki sam put, kad bih legla, nešto zbrajala, kako me je to naučila dr, Jablonska; 5 + 7 _= 12 + 5 17 4 . 7 = 24 + 5 29 -j- 7 i t. d. i t. d., dok se nisu misli umorile i smirile, te bih klonula. i zaspala. Tu večer nikako nišam mogla da usnem, Uzalud sve zbrajanje . . . Ležala sam mirno i samo mislila jedno: ubogi, bijedni moj bracičku, moj tužni Jan, moj nesretni jadniče... Jedva sam dočekala deseti sat, da ustanem. Zadala sam riječ Jablonskoj, da ču uvijek proležati e lredjeno vrijeme za počinak, desilo se što mu drago. »Sr no tako čete moči izdržati do kraja .. .« Kad sam došla, Jan je stenjao teško, teško . . »Kako Ti je, dragi?« »Užasno, užasno!« Bio je sav mokar od vručega znoja. Oprala sam mu lice i ruke hladnom vodom. »Oni spavaju,« šaptao je Jan. I zbilja, sva su trojica, oba ranjenika i bolnic r, spa- vali. »Rekli su, da mogu spavati samo od devet sati to po¬ noči mirnim, dubokim snom. Posli je ih bude njihc e boli 224 svaki čas ... Ja nišam ni oka zatisnuo. Strašno patim . . . Ali ne ču da vicem. Ne mogu da ih budim, siromake . . . Stiskaj mi rukama sljepočice, da mi bude lakše , , da ne moram vikati. . .« Donijela sam u zdjeli leda. Položila sam ruke na led, da budu hladne i stiskala mu sljepočice, kako je želio. Malo se srnino. Činilo mi se čak, da spava. Nepomično sam stajala kraj njega, ruke su mi se ukočile, nišam se usudila da ih maknem, da ga ne probudim. Disao je mirno i duboko. Pet, šest, osam.minuta možda je tako spavao, onda se probudio, jer su moje ruke postale tople. Počeo je opet stenjati. »Kad bih mogao spavati, Hanko! Kako je slatko spa- vati, ne znati nista, izgubiti svijest, zaboraviti na svoje jade i muke . . . Oh, neizmjerno, neopisivo sam umoran . . . Gladan sam sna i počinka . ..« Opet sam hladila svoje ruke na ledu, opet mu ih pola¬ gala na čelo. Zašto nije moja volja, moja ljubav dosta jaka, da ga uspava?! Nišam mislila ni na što drugo osim na jedinu riječ: Spavaj! spavaj! Tako je spavao po koju minutu pod mojim rukama. Ali boli su njegove rasle. Rane su počele da pale, da žegu, »Koliko je sati?« »Za deset minuta pola dvanaest.« »Ta zar nije više?! . . . Daj mi nešto, da grizem! Daj mi tvoj rupčič . . .« Polila sam svoj rupčič studenom limunadom, što se je hladila u ledu, i metnula mu ga na usta. Do ponoči ga je zgrizao na male komadiče . . . »Svakih deset minuta reci mi, da su prošle . ..« Dugo, neizmjerno dugo čekali smo, da bude pola dva¬ naest. »Kaži mi radije, kad prodje svakih pet minuta . . .« Obavještavala sam ga, kad bi prošlo pet minuta. Polako, polako stavila sam drugi jastuk pod njegovu 15 Hanka 225 glavu, a jastuk od gume dala sam ua led, da se hladi. Po¬ krila sam ga jastučnicom, što sam je natopila kolonjskom vodom, i neopisivim oprezom položila sam ga opet njemu pod glavu. Rane su moga siromašnog brata opet zaudarale strašno . . . Čekali smo do ponoči. »Moram da izdržim,« šaptao mi je brat. »Poslije ču opet jaukati. . .« Njegove su oči bile mutne i crvene od boli, Dočekali smo ponoč. Izvadila sam mu rupčič iz ustiju. Bio je vlažan od vručih slina i zgrižen u klupko. »Piti!« Dala sam mu piti. Ledenom vodom oprala sam mu lice i ruke. Još je izdržao nekoliko minuta. Tad je počeo hroptati sve groznije, sve strašnije. Počeo je jaukati sve glasnije i glasnije. Počeo je vikati sve bjesnije i sve strahovitije. Dugo zategnuto urlanje punilo je sobu, te je kroz ctvorene prozore odjekivalo preko ulice u taman park. Pol je sata vikao, jedan sat, dva sata, tri sata . . . Stajala sam uz njegov krevet, sagibala se nad njim, stiskala mu sljepočice, ruke.. . Srce mi se cijepalo u grudima, u glavi mi se ledio možak . . . Napokon je oslabio, ohrapavio... Samo je još ne¬ močno ječanje, jadni, bijedni plač izlazilo iz njegovih grudi. Spavao je pet, deset minuta, izmoren do smrti. . . A tad bi ga pograbile opet i opet bestijalne boli iza krafkog sna... U pet sati otišla sam u svcju sobu, bacila se na krevet i usnula animalnim, dubokim snom. Prijatelju moj, nikada, nikada ne ču zaboraviti tih noči. Ljudski govor nema riječi, da opiše svu njihovu stra- hotu. Čujem sveudilj još groznu viku svoga brata, ali gdje 226 isu riječi, koje bi bile dosta snažne, dosta strašne, da opisu divlji očaj njegovog bolnog vriskanja i urlikanja?! I vjerujte, još danas, još danas obuzmu moju dušu tamne misli i bude mi žao, što nišam poslušala očajne molbe svoga jadnoga brata, te mu sasula otrov u vodu, kad sam mu je davala piti, . . Prijatelju moj, tjelesne su boli nešto barbarsko, be- stijalno. One ubijaju misli, volju, sve lijepo i uzvišeno. Duševna bol može da očisti čovjeka, da ga prekali, ople- meni, kaošto vatra čisti rudaču od blata. Ali tjelesne boli ponizuju čovjeka, čine ga zlim, otimaiu mu dušu. Smrt nije strašna, smrt je spasiteljica. Smrt je mirna i uzvišena, Smrt šuti. Uz moga je brata ležao Slovak, mio i dobar mladič. Več u početku rata bio je ranjen. I on bijaše bijednik. Kad sam ga molila, da se ne 1 juti na moga brata, što viče u nočima i buni odmor drugih, pričao mi je, da je i sam tako vikao. Tri je mjeseca ležao na krevetu, a sada več leži pet mjeseci u vodi. »Boli su popustile. Ledja i noge več mi zacjeljuju. Za par če tjedana možda rane, što su nastale od ležanja, zacijeliti sasvim. Rana mi je na grudima več zarasla. Ali u trbuhu nalazi se još uvijek zrno od puške. Neprestance teče gnoj kroz drainažu. Noge i ne osječam. Ukočene su sasvim.« »Imadete li još majku?« »Imam. Posjetili su me več tri puta,« »Sigurno Vas veoma voli...« »Veoma' me vole, da. Ja sam jedinac sin. Otac mi je umro, dok sam još bio malen. Sirota majka mislili su, da ču im biti u pomoč pod stare dane ... A sad eto, što je sa mnom , ., Teško mi je, kad dodju, kad plaču nada mnom, sirota. Peku me njihove suze, koje na me padaju kao da su živa vatra.« »Ali ozdravit čete. . . Vidite, več Vam je bolje, več toliko ne patite. Več možete da jedete više i oporavit čete se.« »Kad bih znao, da ču sasvim ozdraviti! Ali bojim se, -da ne ču . . . toga me je strah... Nišam se bojao smrti. 227 Kad me je pogodilo, a krv je tekla i snaga ©dlazila, mislio sam: dobro, umrijet ču. Dodji, smrti, spreman sam. Riješi me. Niti jedamput me nije plašila misao na smrt. Ali sada se bojim života... Kakav če to biti život za mene...? Možda ču j oš morati ležati tako nekoliko mj‘eseci, još pola godine, još godinu, i onda ču istom ostati bogalj . . . Kako da vučem za sobom obamrle noge? Tko če me dvoriti, tko hraniti? A još sam mlad, još me čeka dugi, dugi život. Kad če biti svemu kraj? Da se tako jadno vučem kroz život, ima li to smisla? Da sam bar stariji. Preko četrdeset godina. A ja sam još mlad. Nišam ni živio. Pa da sada ostanem takav?! Oh, žao mi je, žao mojih mladih godina, mojih mladih dana! . , . Prije sam vikao, a sada me evo muče ovakve misli. . . Rane su prestale da me pale, a sada me guši strah pred onim, što če biti.., Što če imati moj a majka od takvoga sina? Kuda ču, kad ona umre? Imat ču rentu, vele. Premalo, da se živi, odviše, da se umre. Da sam sta¬ riji, bio bih več umro! Ali što če mi jadna moja mladost, kad mi samo produljuje muke .. .« »Ne smijete da govorite tako. Svakim danom bit če Vam bolje«, »Deset ču godina trebati da ozdravim sasvim, ako če iči tako polagano kao sada. A potpuno nikada , . . Znam ja to. Svakim danom pada mi nada. Znam, da nema više zdravlja, nema više sreče za mene mladog ,. .« Do njega, najbliže stijeni, ležao je Rumunj, neobično lijep mladič južnjačkoga tipa. Bolest, rane i muke nisu mogle izobličiti njegove pravilne črte. Lijepa mu je glava bila kao da je načinjena iz slonove kosti. Njegove krupne oči bile su pune izražaj a i neobično krasne. Kad su se digle duge, tamne trepavice, pa je pogledao u vis ili u lice kome, što bi prolazio mimo njega ili stajao uz njegovu kacu, svatko je bio ganut od njegovih vlažnih, dubokih, tužnih očiju. On je bio ranjen prvoga mjeseca rata, pa je več dvanaesti mjesec ležao u neprestanim bolovima, uvijek na ledjima, pravi mučenik. Lijepo je govorio češki, te u početku nijesam ni znala, da nije rodom Čeh. Volio je cviječe i fine cigarete. Dala sam 228 mu jednom kartu razglednieu, umjetnički reproduciranu kitu cviječa. »Ove ne mirišu, ali se lijepe,« šalila sam se. »Poslat cemo ih nekome, koga najviše volite.« »Majku,« rekao je, a meni se pričinilo, kao da nije više mladič, s malenim črnim brčičima iznad ustij u, nego malen, malen dječarac, kojega su protiv njegove volje od- veli od majke, pa sada čezne vruče za njom. »Pisat demo joj. Samo mi kažite adresu i sve, što ho¬ čete, da napišem,« kažem mu, te izvadih olovku iz džepa. Nasmjehnuo se. »Ne možete da pišete. Ne bi Vas razumjela. Ona je Rumunjka.« »Pa onda ste i Vi Rumunj?« »Jesam. Jedan lakši ranjenik, takodjer Rumunj, do- lazi k meni i piše mojima, što mu velim.« »A gdje ste se naučili češki? Ta bolje govorite češki od mene Slavenke, koja sam več nekoliko mjeseci učila taj jezik.« »Tu sam se naučio. U ovoj bolnici, u ovoj kuči. I ja več ležim tu u vodi pet mjeseci. A prije šest u krevetu u maloj dvorani, gdje smo bili sami »teški«, onakvi, što smo vikali. Uvijek je jedan od nas vikao .. . Pakao ... A ja ni vode nišam znao zamoliti. Nišam znao reči, da mi poprave jastuk ispod glave. Nišam znao ni da ih molim, da me paze, kad su me prenosili iz kreveta na krevet, previjali me, prali. Nišam im znao reči, gdje da me primu, da me suviše ne boli. Ali sad znam sve. Naučio sam.« »Pišu li Vam Vaši od kuče?« »Pišu. Moji su roditelji još mladi. Otac četrdeset i pet, majka četrdeset. Još je lijepa. Ima krasne kose. Črne. Do koljena joj dosežu, kad ih češlja. Ima i brata. On je dvije godine stari ji. Lij ep je, visok, veči je od mene. On je kod mornarice,« pričao mi je. Oči su mu sjale, usta su se njegova smiješila. Vidjelo mu se, kako je ponosan na svoje drage i koliko ih voli. »Je li Vam bilo lijepo kod kuče?« »0, veoma lijepo, Voljeli su me. Mazili.« »Zar Vas ne bi mogla posjetiti majka? Ili otac? Do- 229 duše daleko je, ali dobili bi dozvolu, polakšicu na željez— niči.,.« »Ne, ne! Ne ču, da dodju!« uskliknuo je i njegovo se lice naglo promijenilo, »Ne ču, da me vide ovakvoga ... Da moja majka zna, kako ležim u kači u vodi, te se ni ma¬ hati ne mogu. .. Nišam dao, da pišu kuči, kako sam jadan. Neka se bar oni tješe, da ču brzo ozdraviti i dočL Od mjeseca do mjeseca ... Pa iako če uzalud čekati na moj povratak, ipak je bolje, nego da me vide i znadu, kako sam nesretan.« Njegova su se mlada usta zategla na nemočan, bijedan plač, a iz očiju mu potekoše teške, krupne suze, »I moj je brat siromašak. Svi ste vi siromaši,« istisla «, sam teško kroz grlo i pošla na drugu stranu, gdje je bio stol, da tobože nešto poredim, pa da ne vide, kako nad njima plačem. Moj se brat u toj dvorani čudnovato promijenio. Po- stao je nekako taman, zatvoren. Nešto je počeo da misli i snuje, što ja nišam znala, Pričinjalo mi se, kao da je njegova volja porasla i ojačala. Svaki su dan, svaku noč bile duže stanke izmedju njegova očajnog stenjanja i vike, Ali kad je vikao, pričinjala mi se njegova vika groznijom negoli prije. Nešto užasno, buntovno i divlje bilo je u njegovim vapajima, Kao da nešta proklinje, nešto mrzi neobuzdanom divljom mržnjom, kao da se prijeti, kao da nešto zahtijeva svom snagom svoga biča. Ali na ča- sove je opet znao biti mekaniji i nježniji nego ikada. »Ako umrem,« rekao mi je jednom, »ne sječaj me se takvoga, kakav sam sada. Misli na mene, kakav sam bio prije, Sječaj se desetgodišnjeg, pustopašnog dečka, koji je lovio lepire po šumi, dok si Ti ležala u travi i čitala koju knjigu. Sjeti se mene, kakav sam bio, kad si se Ti udavala. Kako su me odjenuli, da Ti budem paž kod vjen- čanja u crkvi, . . Sječaš se, kako sam bio sretan, kad mi je Tvoj muž poklonio tada dvokolicu, jer si Ti to že¬ lj ela?« »Sječam se, Jan,« »Sječaš li se, kako sam plakao, kad si odlazila?« »Sječam se, Jan,« 230 »Sječaš li se, kako je bilo lijepo, kad sam Te prvi put posjetio kao mladu Ženu?« »Sječam se, Jan,« »Pa onda kasnije, kad su več bile Jadviga i Stazika na svijetu, kako li mi bijaše čudnovato, sto imaš djecu Ti, Hanka, s kojom sam se toliko igrao, dok si još bila kod kuče.. . Meni su one rekle ujak . ,. Toliko su bile dra- žesne, dok su bile malene, I sada su lij epe. Bit če prave ljepotice , , . Ali sve mi se čini, da Te ne vole dosta ... »Vole, Jan, vole,« »Ali ipak ,, , I za Hansa, Tvojega muža, uvijek sam znao, odavno več, odmah, da Te ne voli, kako treba , ., Ako umrem, pozdravi Jadvigu i Staziku .. . Kaži, da im poručujem, nejsa Te vole. Koliko puta sam ih nosio na rukama ,,, Tada je još bilo lijepo , ,, Sve pozdravi. Braču moju i njihovu djecu, moje bratiče i sestrične . , . Neka me se sječaju onakova, kakav sam bio prije rata, kakvoga su me poznavali, vesela, mlada, nasmijana ...« »Nemoj da toliko govoriš, škodit če Ti. Sam češ ih opet vidjeti i pozdraviti.« »Ne cu, znam, da ne ču.<< Zaklopio je oči. Ležao je u vodi, a boli su mu bile blaže. Ni j e morao da viče. Dugo je šutio. »Misliš li često na Kazimira Staszynskog?« zapitao me ozbiljnim pogledom, Nikada dotada, prijatelju, nismo razgovarali o Vama, otkako se vratio s ratišta toliko bijedan. »Mislim,« priznala sam. »Da me takova vidi... I on bi zaplakao nada mnom. Kako misliš na nj? Kaži!« »Onako, kako se misli na nešto lijepo, visoko, daleko, nedostiživo. Bez želja. Kaošto se u sparnoj ravnici gleda na visoki sniježni brijeg, što blista čist i krasan u suncu.« »Kako još?« »Kaošto nemirni putnici, vječni beskučnici, misle na krasni brijeg, gdje su zelene šume, divne vrleti, čisti po¬ toči, bujne bašče, cvjetne livade i bijeli domovi, kraj ko- jili su jednom plovili, ali ih je ladja za uvijek odnijela u druge, puste strane. Žive u drugom životu. Ali ne čeznu. 231 Samo katkada im misli lijeta ju k dalekom, dalekom onom brijegu, što su ga samo oči pozdravljale mimoiduči, ali na koji uistinu nikada nisu ni stupili.« »Kako još?« »Kaošto pobožni ljudi misle na sveče, kojima se utječu i od kojili traže pomoč, kad im je duša tužna i srce teško.« »Što Ti još očekuješ od života, Hanko?« »Za se nista. Htjela bih samo, da Ti ozdraviš.« »Ne pitam Te, što želiš meni, nego što očekuješ za sebe samu.« »Ništa više. Ono, što imam, dosta mi je. Imam ne¬ koga, na koga mogu misliti u največoj Ijepoti, Misliti misli, kao da su molitva.« »Zar ne želiš, da Te djeca više vole, da su više Tvoja?« »Želim. Ali me ta želja više ne boli i ne peče kao nekoč. Tiha je. Ustrpljiva. Voljet če me i razumjet če me, ako ne prije, a to onda, kad ču biti mrtva.« »To Te je naučila smrt naše majke?« »Da, to me je naučila smrt naše majke. I ja nju sada više volim i više razumijem, negoli dok je bila živa.« »Ja sam je veoma volio,« »Ti si bio najmladji. I od nas sviju znao si joj naj- Ijepše pokazati, da je ljubiš.« »Vi niste znali podnositi njezine prikore. Kad mi se činilo, da je prodika odviše duga, ja sam je zagrlio i po- ljubio, a ona bi se smela, zaboravila bi na svoju ozbiljnost i smijala se sa mnom.« »Žao mi je, što i mi nismo isto tako radiih« »Da, Vi ste se uvijek upuštali s njome u raspravu. Majku treba voljeti, grliti i cjelivati. Dječja glava ne mora da misli kao maj čina, ali srce djeteta i srce majke moraju uvijek udarati jednako i jednako osječati.« »Danas Ti je bolje. Tako lijepo razgovaraš.« »Da, tu u vodi opet se osječam katkada kao čovjek. Ali mislim, da mi nije bolje, da mi ne če biti nikada bolje.« »Zašto? Ne smiješ, da misliš tako!« . »Znam. Da, da, i meni je žao mojih mladih, mladih dana . . . Ali ne može da bude drukčije. Smirio sam se , . . Hanko, ako umrem, pozdravi Kazimira Staszynskoga. On 232 mi je bio uzor. Žeiio sam, da postanem njemu sličan. Ka¬ kav je to čdvjek! , , . Kad je govorio, bio je gospodar svima, što su ga slušali. Naš možak i naša čuvstva imao je jed- nako u vlasti. U dupkom punoj dvorani mislio je svaki pojedini, da baš u njega gleda njegovo pronicavo, snažno oko, da njegov silni, muževni glas baš samo njemu govori. Svakoga je obogatio, koji ga je čuo, svakoga je učinio boljim, valjanijim, tko je došao u doticaj s njime . . . Žeiio sam, da budem kao on, kad dozrijem do pravoga muža, a sada, vidiš, jadno, jadno svršavam . ..« Bio je to njegov posljednji duži razgovor. Ah, prijatelju moj, kakova je beznadnost virila iz njegovih očiju u mene! Kakova je tajinstvena i strašna težina padala na moju dušu. Ta je dvorana bila ispunjena patnjama i očajem. Pet mjeseci, otkako su postavili te velike kače ovamo, leže u njima Slovak i Rumunj, a nitko od liječnika ne može još da kaže, kad če biti izliječeni i pušteni medju druge ljude. U kači, gdje je ležao moj brat, ležao je pred njim drugi takav patnik, kao što je i on, no taj je umro na kre- vetu, kamo su navečer prenosih moga brata, da spava. Spava?! Niti jednu jedinu noč nije spavao, nikada nije spavao jedan sat bez prekida. U kuku i trbuhu bijahu njegove boli sve žešče. »Za rane na ledjima više ni ne znam, jer me ove na lijevoj strani i na kuku žegu i pale, kao da mi netko sa usijaniin kliještima čupa meso i drob iz mene živoga,« znao bi reči. Sve je manje govorio. Glas mu je ohrapavio od vike. Usnice mu bijahu krastave, jezik otečen i krvav, jer ga je u ludilu boli grizao. Lice mu je počrnilo. Ah, jadni, jadni moj brate! Došla je dr. Jablonska. »Čujete, zašto Vi liječnici dopuštate, da ljudi toliko pate?!« rekla sam joj prateči je od brata po hodniku do stuba. »Dajte mu štogod, da umre, ako mislite, da se ne če izliječiti!« »To se nikada ne može znati. Liječnik je čuvar života do kraja.« 233 »Nemilosrdno je to!« rekla sam i gotovo sam mrzila nju i sve liječnike i njihovu znanost. »Da je Vaš brat, zar biste ga Vi pustili, da se tako muči?« Šutjela je. »Zar nisu u Americi liječnici zagovarali misao, da se dade otrova svima beznadno bolesnima, koji mnogo pate, kako se ne bi mučili uzalud u beskonačnost?« »Nekoji, da.« »I stari Špartanci izlagali su nemočnu i slabašnu djecu, da poginu, a o nekom sam divi jem narodu čitala, da ubi- jaju starce, kad ne mogu više da hodaju. Sin to čini ocu. Sada se više ne zgražam nad njima. Milosrdniji su od nas!« Prijatelju moj, zašto smo čovječni, kad'je čovječnost često okrutni j a od divljaštva?! Moj je Jan svršio strašno, Užasno, užasno je svršio moj brat! Bdila sam u noči kod njega. On je patio više nego ikada. Niti minutu, niti minutu nije. spavao. Strašne li noči! Njegova je pljuvačka bila krvava, jer je grizao jezik i usne. Morala sam da mu držim ruke, kako ne bi izjeo bijedno svoje meso sa ruku. Na blijedoj koži njegovih mršavih ruku poznali su se tragovi njegovih zubi. Vikao je, urlao užasnije nego ikada. »Ubij me! Ubij me, Hanko, zar ne vidiš, koliko patim! , . . Zašto, zašto ne poludim?! . , . Konja, kad je ranjen, ustrijele iz milosrdja, da se ne muči. Čovjek mora da mjesece i mjesece pati gore od divlje zvijeri. Jao meni, jao meni!« Poklekla sam uz krevet, pritisla sam njegovu glavu na svoje lice. »Bracičku moj bijedni!« Ah, što koriste riječi?! Ništa, nista! Užasno je, kad si nemočan. Hočeš da pomogneš uz cijenu svoga života, a nedočan si potpuno kao zid, koji niti čuje, niti osječa, Sate se lomi u Tebi jedan jedmi vapaj u svakoj stanici ti jela i mozga: Hoču da Ti po- mognem! Hoču, hoču! — a ruke su Ti bez snage. Niti mi- 234 lovati ne možeš više. Takova je luga u srcu, takav očaj u duši, da se usta ne usude ni šaptati više. Stide se lijepih, mekanih riječi, koje nemočne padaj u u beznadnu prazninu još prije negoli su se takle uha ongoa, kojega bi imale da tješe. Široko otvorene, uplašene oči gledaju s grozom tu prestrašnu bijedu, Ta to nije java! To je san, bestijalno užasni divlji san, što ga je stvorila fantazija pakla, gorega i strašnijega od Danteova! Ali vrisak nečovječnog očaja, što tupi možak i ledi srce, stavlja dušu na muke u groznoj zbilji. To vrišti brat! Brat urliče, mučen djavolski bijesnim bolima. Brat hropti i ne može ni da živi, ni da umre. Jao, jao! Suze su premalo za takvu nesreču. Srce tišti u gru- dima, sada ledeno kao kamen, sada vruče kao živa vatra. »Idi, Hanko! Pusti me! Ostavi me! Zašto me se ne klo- niš?! Treba da bježiš od mene, da Ti ne ubijem dušu sa svojom paklenom sudbinom! Bježi! Spasi se od mene!« Zašto mu ne otupi možak?! Zašto mora da zna, kako mu je užasno, užasno?! Danje se svijetlo miješalo sa sjajem električne ža- tulje. Hladan jutarnji vjetar zastrujio je kroz prozore. Moj je brat zašutio strašnem šutnjom. Pogledala sam mu u oči i bilo me je strah. Iz pakla se gleda tako. Očaj bez kraja i nade . . . Drhtao je kao šiba. »Zar ti je zima?« ' »Nije.« »Drhščeš . . .« »Od slabine . , . Hoče mi se spavati.« Zaklopio je oči. »Idi, Hanko, otpočini,, , Ova je noč bila strašna .. .« »Iči ču kasnitje, Spavaj. Čuvat ču Te. Pričekat ču malo.« Utrnula sam električno svijetlo, Vani je bio onaj oso- biti, svježi, tajinstveni, mladi dan prije izlaza sunca. Bolničar je došao u sobu. »Prije sam se probudio, negoli obično. Idite, gospod j o, u svoju sobu i lezite. Ja ču paziti.« »Da, idi, Hanko!«, rekao je Jan. »Ja ču spavati.« 235 Ali on je još uvijek drhtao i njegove oči bile su ne- obične, strašne. Htjela sam da ostanem, ali mi je obuzeo nagli umor tijelo. Baciti se kamogod na pod! Zatisnuti oči, usnuti, za- boraviti! »Idi, Hanko, otpočini! I hvala Ti!« šaptao je Jan, a njegov je dah bio vruč. Koljena su klecala poda mnom. »Zbogom, Jan! Zbogom, siromah moj jadni!« Polju¬ bila sam ga u čelo kao uvijek. Bilo je usijano, a žile na¬ brekle na sljepočicama. »Zbogom, Hanka! Ti si dobra. Hvala Ti!« Ruke je stisnuo u pjesti. Drhtao je. »Idi! Hoču da spavam. Smetaš me. . .« zaviknuo je kroz zube oštro, neprijateljski. »Idem več, idem.« Znala sam, kakovi su bolesnici, kad ih sve buni i smeta. Več sam bila na vratima. »Oprosti, Hanko! Ti si dobra. Hvala!« viknuo je za mnom. Njegovo mi se lice pričinilo smjelo i puno snage kao pri je, kad je još bio zdrav i bezbrižan. Samo je bilo strašno tamno, strašno ozbiljno . . . Ali bila sam odviše iscrpljena, da razmišljam dalje, da stvaram zaključke, da se bojim, Otišla sam. Stupila sam k prozoru u hodniku, odakle se vidjelo crveno nebo. Zora je pucala nad gradom do sredine neba. Bolničar je išao mimo mene. »Gospodin me je poslao po čaj. Zaželio si je čaja. Reči ču nočnoj službi u kuhinji. . . Kakova krasna zora! Čudo od zore . . .« Tada je divlji krik neizmjernog užasa odjeknuo iz sobe, zaorio po hodniku. Pa još jedan, strašniji, dulji od prvog. I dva druga glasa viču. Zovu u pomoč. Poletjeli smo natrag. Bolničar je odgurnuo vrata, te su se širom otvorila. Uletjeli smo u sobu. 236 Jao, groze! Jao, užasa! Jan je ležao napola go na krevetu. Strašnom nekom nepojmljivom snagom strgao je povoj sa strašne rane na kuku i trbuhu. Mlaz gnoja i krvi zamrljao je plahtu i kapao na pod, A njegova je strašna ruka još uvijek kopala u vla- stitom drobu. Prestrašan smrad je naglo otrovao zrak u sobi. Jan! Brate! Htjela sam da skočim k njemu. Htjela sam da za¬ lomim rukama, da zakukam — ali pred očima mi se za- maglilo i tvrdo lupih na pod. Pričali su mi, da sam tjedan dana ležala u besvijesti i buncanju, Katkada ipak priroda zna da bude milosrdna . . . Ali prijatelju moj, čini mi se, da ne ču biti nikada više vesela, da se ne ču moči nikada više nasmijati. Prijatelju moj, postala sam staricom. Moje je lice još mlado, ali je moja duša stara sedamdeset i više go- dina. Jer vidjela sam i čula, kako je patio i kako je skončao moj Jan, moj lijepi, najmladji i najmiliji brat, Vaš učenik. Nema ga više. A umro je užasnom smrču. Prijatelju moj, prijatelju moj! Gdje su Vaše ruke, da sklonem svoju glavu u nje i da plačem, da se isplačem?! Ah, kako sam bijedna i satrta, potrebna utjehe kao dijete, koje je u noči zalutalo na groblje, pa su ga ga- njale aveti i sablasti. Prijatelju moj, umorna sam, umorna neopisivo, Doči če dr. Wronski. Silno bi se srdio, kad bi znao, da Vam več tri dana opisujem sudbinu svoga brata. Ali Vi, prijatelju moj, Vi ste jedini, koji stišavate moj očaj. Misao na Vas melem jd mojoj jadnoj duši. Premda ste daleko, daleko, na drugoj strani preko streljačkih ja- raka, koji presijecaju bijednu našu poljsku zemlju, ipak ste potpora mojoj duši i utjeha mome srcu. Prijatelju moj, nesretna sam, veoma satn nesretna! 237 U novembru 1915. Več opet je zima. Nastala je ranije, negoli inače, Studen je velika i nemilosrdna. A u Evropi je još uvijek rat. Još uvijek lijevaju najbolji sinovi evropskih naroda krv svoju, još uvijek danomice padaju desetinama hiljada u prerane grobove daleko od svojih domova. Najstrašniji od sviju ratova, što ih pamti historija čovječanstva, pu¬ stoši kao ciklon po poljskoj zemlji i nebrojeno je poljskih kuča planulo i pretvorilo se u pepeo. Tko bi prebrojio sela i gradove naše, što postadoše razvalinama? Tko bi pro- našao porodice poljske, kojima je uništen trud i muka otaca i djedova za uvijek, te se sada kao prosjači vucare od nemila do nedraga? Tko bi znao za svu poljsku djecu, koja su poginula bježeči po šumama i močvarama? Prijatelju moj, moje su več misli umorne i ne mogu više da shvačaju golemu nesreču našu, što nas je zadesila, Što če biti od nas, kad se stiša orkan, koji več godinu dana potresa temelj ima Evrope? Mi smo Poljaci narod osrednjeg broja, pa nije svejedno, budemo li desetkovani. Mi smo Poljaci siroeiašan narod, što se tek stao da opo- ravlja polako od udara nesretne naše sudbine posljednjih slolječa. Sada čemo ostati siromašniji, negoli što smo ikada bili. Kako čemo se i kada čemo se oporaviti? Prijatelju moj, moja je duša neizmjerno potištena. Gubim vjeru, gubim vjeru u ljude, u čovječanstvo. Hoče li biti ljudski rod sposoban, da se ikad vine na viši stepen, kad če svi ratovi biti suvišni, kad če svi učenj aci, svi izu¬ mitelji, svi veleumi ljudski imati samo jedan cilj pred sobom: da usreče čovječanstvo, da ga oplemene i da stvore raj na zemlji? Vi ste me, prijatelju, učili tako. Vi ste, prijatelju, pro- ricali takovu sretnu budučnost čovječanstva, Vi ste svojim radom pomagali graditi lijepi taj put u bolji svijet. Vjero- 238 vali ste u ljude, vjerovali ste, da če se čovječanstvo dovi- nuti cilja, što ste ga Vi več naslučivali. Prijatelju moj, zar Vi još i danas vjerujete u to? Zar možete da vjerujete? Od sjevera do juga, od istoka do zapada Evropa je danas naoružana najužasnijim oružjem, što ga je mogla zamisliti najsmjelija mašta. Germani, Sla- veni, Romani — sve se to bori, kolje, ubija. Svu svoju staru civilizacij u stavila je Evropa u službu rata, Naučenjaci daju mu na raspolaganje svoje izume, socijaliste svoju organizatornu vještinu, tvorničari svoje tvorničfe, banke svoj novac, svečenici svoje propovjedaonice, muškarci svoje mišice, žene svoje milosrdje. A kultura? Koliko je kultura več stvorilo čovječanstvo, pa ih je opet uništilo, kaošto d ječa razaraju igračku, ko je su se za¬ sitila! U saharskoj pustinji spavaju ispod vručega pijeska, što ga nosi i prenosi samum, veličanstveni gradovi, visoka stara kultura, možda stari j a od one, što je sadržana u silnim piramidama starih Egipčana. Sva je Evropa golema grobnica starih kulturnih naroda, kojih tragove spremamo po muzejima, sva je stara kultura ostala bez koristi i go¬ tovo nepoznata širokim slojevima današnjeg vremena, mi- lijunima i milijunima analfabeta, od kojih svaki počinje za sebe zapravo tamo, gdje je počeo biblijski Adam. Što se krije pod naslagama zemlje i kamenja u Aziji, u toj ta- jinstvenoj kolijevci čovječanstva? Koliko je puta počimalo čovječanstvo iznova, da stvori sebi viši, Ijepši, plemenitiji, duševniji život? Ako li je čovječanstvo napredovalo, napredovalo je samo vanjski. Postalo je lukavije, otelo je prirodi nekoliko njezinih tajna, da se tobože njima koristi, ali i da se njima uni- štava. Prijatelju moj, sumnjam, sumnjam u sve. Možak je ljudski fliožda izradjeniji, nego što je bio prije koju hi- Ijadu godina, ali instinkti su naši ostali isti. Zar nisu bili prije dvije hiljade godina ljudi u svojoj suštini sasvirn isti, kaošto su danas? Ratovali su, kaošto i danas ratuju. Neki prosvjetljeniji ljubili su umjetnost i znanost, kaošto ih i danas ljube odabrani. Znali su da misle, bili su mudri 239 Sokrat nije manji od Nietzschea. Što smo postali bol ji uslijed otkriča, da se zemlja okreče oko sunca, a da se ne okreče sunce oko zemlje? Zar smo manje podli, zar manje podliježemo životinjskim strastima, jer znamo za magne- tizam i elektricitet, o kojima još naši praoci nisu ni sni- vali? I tada prije dvije hiljade godina znali su pobjed- nici da budu velikodušnima. Grčki su pjesnici pjevali tra¬ gedije o Perzijancima, kojih su vojske i brodovlje uništili njihovi vojskovodje. Prije devetnaest stotina godina rodio se Krist te je učio: Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe. Učio je praštati neprijatelju, pomagati bijednima, smilovati se ne- sretnima. Kamenovali su grješnicu, a on ju je milovao dobrim riječima, rugali su se ubogima duhom, a on je rekao, da je njihovo kraljevstvo nebeško, njegov ga je učenik tri puta zatajio, ali on ga nije odagnao od sebe. Razumio je Tomu, koji je morao da stavi prste u njegove rane, pa da povjeruje. Nikoga nije osudjivao, nikoga nije proklinjao, nikome se nije osvečivao. Dvije hiljade godina živi več gotovo njegova nauka na zemlji, stotine je mili- juna svečenika njegovih propovijedalo njegove riječi u svim jezicima ljudskim, u miljardama knjiga širila se njegova prva i najljepša zapovijed: Ljubi bližnjega svo¬ jega! A što učiniše ljudi iz svega toga? Zar smeta njegova nauka krščanskim narodima evropskim, da med ju sobom ratuju bjesnije, užasnije, istrajnije, negoli su se nekada divljaci borili jedan protiv drugoga, da preotmu zvjerku što je ubiše kamenom? Gdje su krščani, koji žive, kako to zapovijeda Isus Krist? Gdje su svečenici, koji ne zata- jiše imena onoga, kome služe? 0, prijatelju, ne vjerujem više u ljude! Ne mogu da vjerujem! Hiljade ih godina ne promijeniše, pa ih ne ,pe promijeniti ni nove hiljade. Ostajemo uvijek isti. Nikada ne če moči duh ljudski da triumfira nad tamnom baštinom krvi naše, Nikada se ne čemo osloboditi vječnih okova strasti i zlih nagona naših. Nema za nas sretne budučnosti, u koju povjerovah pod Vašim utjecajem. Nema za nas zbiljskoga napretka, napretka duše i srca, koji bi jedino mogao postati spasom čovječanstva. Nikada ne če svi narodi 24P zemlje težiti za istim, Nikada ne če svi vjerovati isto, ni- kada ne če u istom cilju nalaziti svoj spas. Nema nauke, koja bi pretvorila ljude, koja bi ih učinila blagima, bo- Ijima, koja bi ih riješila posljednje strašne životinjske ba- štine. Nema uzvišene ideje, koju ljudi ne bi krivotvorili. Nema plemenite nakane, koju ne bi zloupotrebili. Ljubi bližnjega svojega, učio je Krist. Budite krotki kao ovce! . . . S dobrotom, plemenitošču, samozatajom i beskrajnom blagošču prigrlio je ljude, kupio je oko sebe učenike i sljedbenike. Ali več posli j e njegove smrti preudesiše nje- govu nauku, da bude ugodna ljudima i njihovim navikama. I digoše mač, da s krvlju sire vjeru Kristovu, vjeru lju- bavi. Od Konstantina, bizantinskega čara preko sredov- vječnih križarskih vojna sve do danas zatajiše prvu i naj- glavniju zappvijed onoga, sto ga učiniše Bogom svojim. I nitko od njih nije pomislio, da je svetogrdje moliti bla¬ goslov oružja od istoga Boga, koji je zapovijedio: Ne ubij! Ljudi se nisu pokoravali Bogu, za kojega držahu, da može kazniti zlo i nagraditi dobro, nisu se ravnali prema odredbama Boga, koji obečaje blaženstvo nebeško onome, koji ga sluša, a prijeti kaznom vječite paklenske muke enima, koji ga ne slušaju. I Vi, prijatelju, možete da se s drugim optimistima naaate, kako če ljudi slijediti i d e j u dobra?! Ideju, koja bi bila korisna za čovječanstvo, ali koja če možda bar u prvo vrijeme mnogoga pojedinca sta- jati žrtava! Ne vjerujem, prijatelju! A mislim, da ih ima mnogo, mnogo, koji ne vjeruju više ni u šta. Ne vjerujem više ni u budučnost Poljske! Ne vjerujem više u budučnost Evrope! Ne vjerujem više u kulturu, ni u napredak ljudi! Uvijek če biti mnogo zlih ljudi, a malo plemenitih. Uvijek če bitr tirana i robova, uvijek izrabljivača i izrablji- vanih. Uvijek če bezobzirnost triumfirati nad blagošču, sila nad dobrotom. Zar nismo promijenili stare forme od temelja, a kakav je konačni rezultat? Koliko je ameri- kanskim siromasima, podanicima slobodne republike bolje, tč Hanka 241 negoli siromašnim podanicima ruskoga čara?! Svuda ne- sretni pate jednako, a u novom je svijetu možda još gore parijama bez čiste ogrlice, jer mi u staroj Evropi imamo više smisla za patinu prljavštine i uzdahe prosjaka, negoli tamo preko Oceana. Tamo prijeko deklasirani umiru prije negoli kod nas, jer kod nas ima više sentimentalnih duša, koje milodarima produljuju patnje gladnih beskučnika. Ali nepravda, što je čine oni, koji imaju vlast, onima, što je nemaju, svuda je jednako strašna. Vi vjerujete, da če se oni, koji su gaženi, jednom osvijestiti, pa če tražiti svoja ljudska prava, jer su u ve¬ čini, pa da bi oni bili nepobjedivi, kad bi bili složni. Ali oni su glupi! Oni bijahu uvijek glupi i ostat če glupi! I za vrijeme starih Rimljana bilo je više robova negoli gospo- dara. Bit če da se i u njihovim glavama kadšto rodila smjela misao: »Zašto sam ja rob, kad je u mene isto tijelo s trupom, glavom, rukama i nogama kao i u gospodara?!« Ista je to smjela misao, što katkada buni današnjega rad- nika, te se on pita: »Zašto moram da u znoju lica svoga zaradjujem svoj hljeb, a drugi troše moju muku ne radeči ništa? Jednako smo se goli rodili iz majčina tijela i jednako čemo jednom obojica služiti crvima za hranu i pretvoriti se u prah. Zašto nekojima pripada sve, a tolikim drugima ništa?!« Ali šta to koristi? Što mijenja to poredak stvari? Ako je danas jednome bolje, zaboravlja odmah, da mu je jučer bilo zlo, Ako je u staro doba kojom slijepom srečom postao od roba slobodan čovjek i gospodar, te je i sam imao robove, isto ih je onako šibao, kaošto su prije drugi šibali njega. Pa i danas če se od sto bogataša, koji još jučer bi¬ jahu radnici, možda samo jedan sječati, što je bio i što je patio i kako je živio, pa če onima, koji su u njegovoj vlasti, biti pravedniji i blaži gospodar negoli bijahu drugi prema njemu. I vuka se može pripitomiti, ali če sin njegov biti ipak vuk, divlji i opasan, kao svi vuci. Čovjek se rad j a uvijek takav, kakav bijaše prije hi- Ijade godina. Nema ga, u kojem ne drijemaju svi zli in¬ stinkti. Može se naučiti, da svladava sama sebe, njegova 242 duša može postati velika i slobodna, bez ljage, čista kao kristal. Ali tko kaže, da če mu djeca biti, kakav je on? Zar geniji nemaju često glupane za sinove, a plemeniti podlace? Kod svake kolijevke počinje tragedija čovjeka iznova, Gdje ste, prijatelju, da me spasite od tih črnih misli, s ko j ima se bori duša moja? Prijatelju moj, danas sja sunce. Zimsko sunce, ali je i ono lijepo. Več je nekoliko dana bila magla. Ne volim maglu. Nikad je nišam voljela. Ali sada, otkako sam proživjela toliko toga teškoga, otkako je rat, još mi je nesnosnija. U dušu mi se zavuče, svu mi snagu ispije; tisti me kao mora. Moje srce, i tako umorno i tužno, stisne se sasvim te gubi pouzdanje i vjeru u sve, u samu sebe, u narod, rt čovječanstvo. Sunce me opet budi. Oh, svijetlo sunčano, jasan dan, visoko modro nebo! Nikad riije čovjek tako nesretan, a da ne bi zapazio tu Ijepotu. Prijatelju moj, znadem, da biste se srdili na mene zbog mojega malodušja. Vi, koji nikada ne očajavate, imali biste stotinu dokaza protiv svake moje sumnje. Prijatelju moj, ne, nije istina, da ne vjerujem u ljude, ni u bolju, svjetliju budučnost čovječanstva! Ne znam, kada če doči ono sretno doba, te če biti zemlja svim lju- dima dobra majka, a ljudi če biti brača. Da li za hiljadu ili za pet hiljada godina, ili još kasnije? Ipak vjerujem, da če biti tako! Sigurno če to doči! Doči če doba, kad ne če biti ratova, kad ljudi ne če hotimice činiti zlo jedan drugome. Barem to! Prijatelju, ne može se živjeti bez nade. Srce je kao cvjetnjak, iz kojeg je zla ruka iščupala cviječe. Ali je •ostalo nešto korjenja, sjeme se prosulo po zemlji i s prvim prolječem cvjetnjak se opet kiti zelenilom i cviječem. Ne može se zaustaviti život, a dok je života, snu ju se nove misli u glavi, nove nade niču u duši. Otkako živim tu kod kuče, vodim opet račun o svojoj snazi, kako me je naučila Jablonska i kako mi je zapo- 243 vijedio dr, Wronski. Rijetko razmišljam o problemima, što se ne mogu dokučiti i pred kojima klone duša. Samo tmurni dani i magla rastvaraju moju otpornu snagu i is- punjaju srce svojim jetkim pesimizmom.'Ali kad je sunce, oživim iznova, živčana klonulost popusti i moje su misli opet vedrije, svjetlije. Znam, da sam samo kaplja u moru. Ali znadem, da je more bilo od vijeka i da če biti, dok po- stoji zemlja. Treba se sfišati, treba se zadovoljiti s malim, suziti granice svojih misli i svojega htijenja. Probala sam, da pratim ratne dogadjaje iz dana u dan sa svojim mislima. Ono, što se zbiva, tako je silno i užasno, te bi čovjek -poludio, kad bi sebi zorno predstavio grozotu svega toga, što se dogadja na ratištu i iza njega, po bolni¬ cama, u stanovitna siromaha, po zatvorima i u kučama majka i udovica, što izgubiše svoje sinove i muževe. »Nemojte, da mislite na to,« rekao mi je dr. Wronski. »Niti ja ne smijem da mnogo razmišljam. Ne smijem da mislim , na sudbinu našega naroda, j er bih morao da se ubijem od žalosti. Suzio sam horizonat svojih misli gotovo na minimum s obzirom na rat i politiku našega naroda. Činiti valja svoju dužnost i čekati, to je jedino, što se može. Mnogi se naši vesele, što su Nijemci zaposjeli tako golem dio poljske zemlje, koja je pripadala Rusiji. Ali ja sam liječnik, te uvijek mislim samo na bježanje pu- čanstva, na tegobe naših ljudi, na propast djece i naših žena. Jer gdje se tolika vojska, ruska, njemačka i naša, valja ovanio i onamo, tamo če ostati grozni tragovi, koje ne če moči izbrisati ni dvije, tri generacije. Poljski je narod zadobio u ratu rane, koje ne če moči dugo zacijeliti, a možda i nikada. Biti pozorištem takvih ratova, kakvi se danas biju, strašna je sudbina za svaki narod. Nikada više ne če biti Belgija ono, što je bila, a .niti Poljska ne če biti više prijašnja, Možda čemo dobiti svoju staru ne- cvisnost, svoje davno kraljevstvo, ali malo nam koristi od toga, kad su najvaljaniji sinovi Poljske legli u grobove, kad če nam izumrijeti djeca, a žene če biti zaražene strašnim bolestima? Istina, sva zaračena Evropa gubi najbolje svoje ljude. Evropska je rasa u pogibelji i dege¬ neracija če nastupiti kod svih zaračenih naroda tako, da 244 je ni stolječa ne če moči izbrisati. Ali pučanstvo teritorija, na ko jem se ta j rat vodi, deseterostruko pati i patit če. Premda i ostali narodi gube mladiče i zrele muževe, mi gubimo još i djecu i žene. Tamo, gdje se ratuje, nema obzira prema dojenčadi i nejakoj djeci. Tamo, gdje topovi grme, šuti čovječnost. Ako li je vojnik gladan, ima pravo da uzme posljednji komadič kruha iz ruku žene, da otme sve, što nadje. Rusi su prije stotinu godina zapalili svoju Moskvu, da je ne ostave u rukama neprijatelja, Bolje bi bilo, da su nam sada spalili Varšavu, negoli što nam spa- liše hiljade naših sela. Bila bi to manja šteta za poljski narod i njegovu budučnost. Od čega živi sada na selima naš narod, što jede, gdje se sakriva pred zimom? Pobjed- nici dodjoše gladni, pa su našim seljacima uzeli i ono, što su ostavili Rusi. Sada se več neki čude, što ih ruski Po- ljaci ne pozdravljaju kao svoje osloboditelje, poput Židova, koji su trgovali s Rusima pa i sada prave s njima svoje poslove.« Dr. Wronski zabranio mi je čitanje novina. Katkada se na večer doveze iz Zaleskog, pa mi priča, što se desilo u njegovu zavodu i što je kod ručka letimice čitao u novi- nama. Pričao mi je o našoj ofenzivi u Srbiji. Žao mu ie srpskoga naroda. »Zaslužio je bolju sudbinu, negoli ga je snašla. Pu- tovao sam tamo dolje po Dalmaciji, pa po Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Srbiji. Sjajan narod. Lijepo, zdravo pleme. Daroviti ljudi. Pjesnici. U Štihovima govore, a njihov je jezik zvonak, jasan i ugodan. Mlad narod. Prije pedeset godina još su tamo gospodarili Turci. Njihove su kule gledale čak na Jadransko more, a u Beogradu se sjajio polumjesec. I ti Jugoslaveni imaju sličnu sudbinu s nama. Več su gotovo zaboravljena vremena, kad bijahu samo- stalni i ujedinjeni. Francuzi su pod Napoleonom na neko¬ liko godina skupili dio njihovih plemena u Iliri ju. Dalma¬ tince, Hrvate, Slovence. Austrija ih je opet razdijeliia na pet, šest zemalja s posebnim upravama. Austrija je mogla od njih načiniti Jugoslaviju, pa bi bila mogla bez velikih žrtava k sebi privuči i Srbe još prije balkanskog rata, prije 245 Obrenoviča i kralja Petra Karagjorgjeviča. Nesretni su to narodi, rascjepkani, kao i mi Poljaci. Ali mi smo barem kao narod cjelina. Naša je kultura jedna, naša umjetnost, znanost, literatura, svuda jedna j edina poljska: u Po¬ znanju, u Varšavi, u Krakovu, u Lavovu. Oni govore jedan jezik uz male varij aci je, kaošto ih ima ju dijalekti svih naroda, od triglavskih alpinskih vrhova pa dolje do Ko- tora na Jadranu. Srbohrvatski razumjet če u Ljubljani, u Zagrebu, u Trstu, na Rijeci, u Dubrovniku, na Cetinju, u Sarajevu, Beogradu, Nišu, pa u Macedoniji. Ali oni imaju tri literature mjesto jedne, a njihova djeca uče iz sedam ili osam različitih školskih knjiga. Brača su, a ipak se mnogi mrze, kao največi dušmani. I.njih če taj svjetski rat osla¬ biti kao sve male narode. Oslabiti to više, što ih je manje i što su više pocijepani. Samo če veliki narodi moči da za- drže svoj nacionalni položaj i poslije rata, dok če mali narodi životariti i umirati. Svjetski je rat pospješio za par stolječa prije njihovu sudbinu. Poslije te goleme evropske krize počet če agonija malih naroda i svršit če to brže, što je veče gubitke zadao dugotrajni rat njihovom pu- čanstvu i što je slabija bila njihova kultura prije rata. Sada umire srpski narod. Četvrtu on godinu sada bojuje. Hrabri su to ljudi kao Spartanci, ali nestat če ih, kaošto je i Spartanaca nestalo. Ova rana zima, što ih je progonila na strašnome bijegu u albanskim gorama, zadnji je smrtni udarac njihovoj snazi. I Francuzi su počeli propadati poslije napoleonskih ratova, nazadovati, degenerirati, zaostajati. Ali njih je ipak još i dans četrdeset milijuna, oni imaju svoju slavnu kulturnu prošlost, kod njih se rodila moderna demokracija i sloboda, a svijet im to ne može i ne če zabo- raviti ni poslije toga svjetskog rata, Srba je bilo jedva tri milijuna pod beogradskom vladom prije balkanskih ratova, a na to je došao rat s Turskom, Bugarskom, austrijska prva ofenziva prošle jeseni, pa zarazne bolesti, strašna epidemija pjegavog tifusa u zimi, naša sadašnja ofenziva, bijeg či- tavog naroda u Macedoniju i u albanske puste gore, pre¬ rana zima, glad — možda je još ostalo samo poldrug mili¬ juna pučanstva, žena, djece, staraca, a teško da ima dvije stotine hiljada zrelih, zdravih muškaraca i mladiča, ubro-. 246 jivši i one, što su zarobljeni. Kakav je to narod? To nije više narod, o ko jem če budučnost voditi računa. Što su danas Finci, Estonci, Slovaci, Slovenci, pa čak i Češi? Što oni znače u svijetu? Evropski kuriozitet! Pa i mi Poljaci, kojih je bilo prije rata dvadeset miiijuna, kojih slavna prošlost nije još tako stara, te bi ju veliki kulturni narodi več zaboravili, — što smo mi? Što nas čeka? Kad čemo pasti ispod granice, koja dijeli srednje narode od malih, pošto smo posljednjih stolječa bili več izlučeni iz broja velikih naroda, koji uplivaju na svjetsku historiju?« Ljutito je odbacio cigaretu. »Hiljadu sam se puta za- kleo, da ne ču više o torne razmišljati i govoriti, ali počeo bilo o čemu, uvijek svršavam kod toga teškog i tužnog pitanja: Što če biti od nas, što če biti?! Nadam se i bojim. Najsmjelije načrte snujem za svoj narod. Vidim ga slavna i jaka, kako se oporavlja od strašnih stoljetnih udaraca sudbine, kako cvate, kako se razvija, da u novoj epohi novom slavom okiti poljsko ime. Vidim ga, kako se otimlje iz okova neznanja i sužanjstva, kako se širi kultura medju narod poljski, kako naše porodice stječu novo blagostanje, kako se natječemo s drugim narodima za prvenstvo na polju znanosti, umjetnosti i napretka. Neovisni smo i slo- bodni, svoji vlastiti gospodari. Novi duh jednakosti prožima nas sve, bratimi seljaka u kolibi s gospodinom u palači, te svi osječamo, kako smo jedne krvi, sinovi iste majke. Naše žene, oduvijek duhovitije i Ijepše od drugih, postaju i ra- dinije i poštenije od drugih, radjaju Poljskoj novo, zdravo, sreino pleme. Nova su se sela digla na garištima, ljepša, udobnija od starih. I svuda nove, prostrane škole, gdje oduševljeni učitelji i učiteljice uče naš podmladek svemu korisnu i dobru, gdje uče novom, prosvjetljenijem, bo- ljem i plemenitijem životu, negoli što smo to mi učili i ži- vjeli. Na grobovima sinova naših, koji su na stotine hiljada pali s lijeva i s desna nebrojenih streljačkih jaraka, što su dubokin: ranama ispresjecali našu zemlju, niče nova bu¬ dučnost, novi bujni, mladi, zdravi život. Jeszcze Polska nie przegrana . . .« Suze se zasjaše u očima starčevim. Njegovo je časno lice plamtjelo u vairi oduševljene ljubavi za rod i dom naš. 247 Ispio je času čaja, zamahnuo rukom. »Fantasta! Kao da mi je dvadeset godina!« Uozbiijio se i rastužio. »To su samo sanje, draga go¬ spod j o Hanka! Lij epe slike srca, blistavi mjehuriči od sa- puna, s kojima se igraju djeca i koji se rasplinu u nista, kad ih se dotakne vjetar. Moj mi možak drugačije slike do- čarava, drugačije brojke iznosi. Drugu godinu traje rat, možda če trajati još jednu ili dvije godine. Lako je za- mrsiti niti, teško ih je opet naravnati. Vojske stoje s jedne i s druge strane na poljskoj zemlji i nitko ne zna, gdje če se biti nove odlučne bitke. Naša če djeca propasti od zime i nestašice, a naše če se žene pokvariti. Velike su nesreče uvijek radjale očajem, cinizmom i moralnim propadanjem naroda. Sitome je čovjeku lako da bude poštenim. Žene, kojima su se rouževi izgubili u svijetu, kojima su djeca po¬ mrla od bijede, kojih su ognjišta razorena vatrom i to- povima, mora ju ili da polude od tuge, ili da postanu bez- dušna biča, što se razuzdanim smijehom prodaju vojnicima za komad hljeba ili za novac, za koji se može nabaviti staklene korale, isječene cipele, košulje, šarene svilene vrpce, likeri, da se opiju i zaborave na sve .. . Ali sada dosta o torne svemu. Nemojte o torne čitati, razgovarati, i razmišljati. Pa i ja sam, liječnik, mučim Vas tužnim tim razmatranjima! . . . Kažite mi radije, što rade Vaša djeca, Vaše kumče, mali Kazimir? Valjda mu zubi ne prave neprilika, kad me niste odmah poveli k njemu?« »Ozdravio je sasvim,« nasmiješih se. »Debeo je i čvrst kao uvijek. Ipak če biti još Poljaka!« Mladoj Jozsi, koju sam upoznala u praškom rodi- lištu i koja me je zamolila, da kumujem njezinom sinčiču, pao je muž na ratištu još početkom Ijeta. Bila sam tada silno zaokupljena Janovom bolešču, te nišam imala smisla ni za što drugo. Dr. Jablonska smjestila je na moj trošak Jozsu s djetetom u bližini Praga kod jedne seljačke obi- telji. Sada, kad sam se tu kod kuče ipak nešto oporavila i duševno malo smirila, pisala sam po nju. Iz velike jedne. konjušnice mog pradjeda dala sam napraviti dva mala stana i veču dvoranu. U jednoj sobici stanuje Jozsa s malim Kazimirom, onda dolazi zajednička kuhinja, dalje još dvije 248 sobe, gdje stanuje učiteljica Levska sa svojom majkom i djetetom, U dvorani sakupljaju se velika i mala djeca iz okolice. Levska pazi na njih i uči ih. Opodne dobivaju ručak, što ga kuha i dijeli Jozsa. To su djeca žena, koje odlaze u grad za poslom u tvornice i vojničke radione ili u Zalesko, da peru rublje, cijepaju drva, pomažu u ku¬ hinji i zgradama. Naš je kraj siromašan, a zemlja je na podnožju visokih gora neplodna. Teško živu. Prije su nji¬ hovi muževi radili po šumama i tvornicama, a sada moraju same žene privredjivati, jer je potpora premalena, a da bi se .moglo od nje živjeti. Osnovala sam ovo sklonište za djecu, što je ujedno i škola i zabavište, da ne živim bez koristi. Vi ste u meni uzbudili težnju, da živim vrijednim, lijepim, dobrim i ko- risnim životom. Prijatelju moj, želim, da budem vazda vrijedna Vaše naklonosti i Vašega prijateljstva. Želim, da opravdam vjeru, koju ste stavljali u mene, da zaslužim poštovanje, što ste mi iskazivali. Bila sam Vašom prijateljicom, Vašom učenicom. Mnogo ste dobra i plemenita posijali u moju dušu. Niti opazila nišam, kako je niklo, jačalo se, raslo. Čudim se, otkuda mi najednom snaga, te mogu da radim ovo ili ono. Otkuda meni misao za maleni, skromni tihi rad. Ni slutila nikada nišam, koliko zadovoljstva daje taj rad i kako on umiruje. Da, da, prijatelju, sada nije vrijeme za historijske študije, kad se pravi historija. Sada nema mjesta za taštinu u nas intelektualaca, što smo precjenji- vali duševni rad, knjige, slike, glazbu, — kako veli dr. Wronski. »Ako ste očuvali siromašno poljsko dijete, da se održi na životu, da se razvije, ojača i postane zdravim čovjekom, — više ste učinili za Poljsku, negoli da ste na¬ pisali učeno djelo, naslikali slavnu sliku, spjevali divnu pjesmu. Ono če dijete imati opet djecu, kad odraste, a djeca njegova novu djecu. Možda če ono ili ko ji potomak njegov biti na slavu i čast poljskom narodu, kako če biti i on i svi, koji niknu iz njega', na korist domovini. Glavno je život, ljudi!« Dr. Wronski nije zadovoljan, što.su ga poslali k umo- bolnima u Zalesko. »Oni su slomljeni od života, oni su bes- 249 korisni, degenerirani. Meni ih je žao. Tužni su to preostaci pravih ljudi, ladje, što ih je more razlupalo i bacilo na pijesak. Njihovo je sjeme prokleto, te donosi samo novu. nesreču. Beznadni su. Kad god moram da pustim kojega iz svoje bolnice, a moram ih pustiti mnoge, koje bih još za- držao, kad bi bilo mjesta i kad mi ne bi danomice pošiljali bolesnijih od njih, — svaki put mi steže srce nešto hladno. Samo kad ne bi imali djece, mislim svaki put, pa da se s njima završi teška njihova sudbina. Teško mi je, da sam kod njih liječnik, kad sam u tom kraju vidio bujati život. Dvije, tri generacije rasle su pred mojipi očima. Volio sam od smrti spašavati muževe, mlade djevojke i djecu. Biti liječnikom neizlječivih preteško je več zvanje za moju starost.« Htjela sam najprije da idem s njima u Zalesko, pa da tamo pomažem nesretnima, koliko mogu, jer je tamo kod njih umrla moja majka. Ali me je dr. Wronski odvratio. »Vaša je majka umrla od starosti,« rekao mi je. »Kap je omrtvila dio njezinoga mozga i prekinula njegov rad. Veoma rijetko dolaze takvi pacijenti u moju n j egu. Večina ih je još mlada. Njihova bi njega bila pretežka za Vašu dušu, jer ste i sami tužni i potišteni. Učinite što za djecu. To če biti njima na korist, a i Vama. Ne valja izabirati posao, kome nismo dorasli. I meni je teško, ali ja sam star i miran. Vi biste gore kod mojih nesretnika zapali u me- lankoliju.« Baš tih dana primila sam pismo od Levske. Bila je učiteljicom dolje u gradu. Veoma mlada. Tek je godinu dana službovala, kad je buknuo rat. Znala sam, da je moj brat Jan pri j e dopisivao s njom, i mislila sam, da se medju njim i njom budi prva poetična ljubav. Kod jednoga mog posjeta predstavio mi ju je i mnogo je lijepa o njoj pričao. Ali kad sam ga jednom kasnije pitala za nju, rekao mi je, da su se razišli i da je ona drugačija, negoli je mislio, te da ga više ne zanima. Nikada više nije ju spomenuo, pa ni u svojoj bolesti, , Več sam bila sasvim zaboravila na nju, kad sam neko¬ liko tjedana poslije povratka primila od nje očajan list s molbom, da joj pomognem. »Ljubila sam Vašega brata,« 250 pisala mi je. »Ono doba našega prijateljstva, kad smo za- jedno razgovarali, šetali i dopisivali, najljepše je i naj- čišče doba moga života. Znali smo za medjusobne osje- čaje, premda nije nikada medju nama došlo do jasnih priznanja i obečanja. Možda je baš to urodilo nesrečom za me. Vaš je brat šutio, jer je možda bio prepošten da govori prerano. A ja sam, mlada, neiskusna, glupa, bila gladna lij epih i slatkih riječi, ljubavnih očitovanja, poljubaca. Vaš je brat otišao u Krakov i pisao mi je odanle redovito. Ali meni se pričinjahu njegova pisma odviše mudra i od- više hladna. Tada je došao u našu garnizonu mladi časnik Leo F, Bio je lijep i vatren. Bio je lakouman i prema že¬ nama bez skrupula. Zaludio mi je glavu medenim riječima i strastvenim molbama. Pisala sam Vašemu bratu, da mi oprosti, jer da ljubim Lea. Priznala sam mu, da sam postala ljubovcom lijepog časnika. Odgovorio mi je, da mi želi sve dobro, a osobito da se ne bih morala nikad pokaj ati radi svoga čina i molio me, da mu više ne pišem, jer bi ga sječanje na mene bolno diralo. Proživjela sam nekoliko mjeseci u opojnosti ljubavne strasti. Onda je buknuo rat. Moj je ljubavnik otputovao bez oproštaja. Bivša njegova gazdarica predala mi je pismo, što ga je ostavio za mene. Pisao mi je, da se žuri kuči, jer mora da se oprosti od svoje majke i da vjenča prije odlaska svoju zaručnicu, daljnju svoju rodjakinju, što je odrasla u domu njegove majke, pod njezinom paskom, a koju je majka več davno odredila, da bude njegovom Ženom! Mene moli, da ga ne proklinjem, te da če mu biti mjeseci, što ih je proveo u ljubavi sa mnom, uvijek čarnom uspomenom. Da se u životu ne može uvijek ono, što bi se htjelo. Neka ga zaboravim, on da se mora pokoriti majčinoj želji i da mora iskupiti davno zadanu riječ zaručnici. Gospodjo, što da Vam opisujem svoj očaj, svoje po- niženje! Bol ostavljene i uvrijedjene, prekasno kajanje, zdvojnost nemočne bijednice . . . Sve proživljene slasti pre- tvoriše se u gorki otrov, sve lijepe riječi u gadnu laž. Što sam učinila? Kome sam povjerovala? Za koga sam po- gazila svoje poštenje i ponos?! Gospodjo, u mojem je tijelu živio več plod moga grijeha. Oh, one besane, proplakane noči! Strah pred bu- dučnošču, pred s.ramotom, pred majkom, pred ljudima! Kome da se potužim?Od koga da tražim savjeta i pomoči?! Još sam se borila sama sobom, sa ostacima svoga ponosa, oklijevala sam. Da se propitam za boravište svoga lju- bavnika, koji me je ostavio, koji je več muž druge? Da mu saopčim sve i da od njega zatražim barem materi- jalnu pomoč? Brzo če se opaziti moje stanje, a onda mi više nema mjesta u školi. Od čega ču živjeti? Sto če reči moja majka, koja me je teškim žrtvama izobrazila? Da njoj opet padnem na teret, da njoj opet izjedam skromnu mirovinu iza rano preminuloga oca? Ponizit ču se, pisat ču svome ljubavniku, koji me je odgurnuo i ostavio kao djevojku s ulice. Molit ču ga milosti, novaca, da se ne- kamo sakrijem. Ako je zatajio mene, ne smije da zataji dijete u mojoj utrobi, plod svoje strasti. Več sam se odlučila, da pišem na njegovu pukovniju, da saznam njegovu adresu, kad dodje u naš gradič vijest, da je pao na ratištu. Što sada? Nemam prava ni da ga proklinjem! Proživjela sam strašno vrijeme. Sakrivala sam svoje stanje, dok bijaše moguče. Noge mi klecahu od straha i tuge, ali sam u školi podučavala dan za danom. Nišam znala, što se zbivalo vani u svijetu. Živjela sam u vla- stitom očaju, što me je ubijao i glodao dan i noč. Majka je prva opazila, što se sa mnom zbilo . . . Oh, njezine su me suze palile neopisivo. Ostala sam kod kuče. Zahvalila sam se na učiteljskom mjestu, ta i onako još nišam bila definitivno namještena. Nikuda nišam izlazila. Sakrivala sam se pred ljudima. Moj je očaj bio tolik, te majka nije imala srca, da mi spočitava moje lakoumlje. Ta vidjela je sama, koliko se kajem za nepremišljeni grijeh svoje mlade krvi, što je nišam znala da ukrotim. Rodila sam dijete, sina. I krstila sam ga imenom, koje mi jedino znači kratku, čistu sreču moje mladosti. Zove se kao i Vaš brat, gospodjo, zove se Jan. To dijete 252 ljubim. Ljubim neizmjerno. Svejedno, tko mu je otac, ja sam mu majka. Živim u bi jedi. Potrošila sam svoje skromne pri- štednje. Majka je prodala, što se dalo prodati. Krpamo rubeninu za bolnice, pletemo čarape za vojnike. Ali sve je to malo u današnjoj skupoči. Njezina mala mirovina ne bi sada dostajala niti za nju, a kamo li još za mene i za dijete. Pomozite mi, gospodjo! U ime Vašega brata, koji je nedavno umro, kako sam cula, molim Vas, da mi po- mognete. On je bio plemenit. Pomogao bi mi, da ne pro- padnem s majkom i djetetom u bi jedi. Preporučite me. Imate mnogo poznatih. Možda me primu gdje u koju pisarnu, kad mi je škola, koju sam voljela nada sve, za- tvorena zbog moje nesreče. Učinit čete dobro djelo. Za me više nema sreče na ovome svijetu, ali željela bih, da svoje čedo valjano odgojim, kad sam ga rodila.« Tako je glasilo Levskino pismo. Bilo mi je kao znak sudbine: evo Ti rada! S m jesta sam dala pregraditi praznu konjušarnicu, postaviti peči i probiti velike prozore, da bude svijetla. Sada je več sve u redu. Rano u jutro več je puna moja škola. Majke odlaze rano na posao. Več u sedam sati dijeli se djeci čaj i kruh ili kaša, več prema torne, što možemo da smognemo. One majke, koje mogu, plačaju malenkost, a siromašnijima čuvamo djecu badava. S večom djecom pletemo čarape, izradjujemo kučne cipele, vezemo sv.akojake male stvarčice. Tek smo- počele, a več sve lijepo napreduje. Pokušat ču, ne bi li se moja škola bar donekle sama izdržavala, da bude poticaj drugim opči- nama. Nišam toliko bogata, a da bih je mogla sama obez- bijediti i za budučnost, pa ču kušati da .od toga, što čemo zaraditi i što če mi darovati moji prijatelji, sakupim stalnu svotu za buduča gora vremena. Gotovo je sam od sebe nastao čitav mali zavod. Kad bih sa svijetlom tražila od grada do grada, od sela do sela prave sile za tu našu improviziranu školu i sklonište, ne bih mogla nači bolje sile od Levske i Jozse. Četiri ne- djelje primarno tek djecu — a ja sam mislila, da ne čemo 253 moči primati mladju od četiri godine. Ali Levska i Jozsa silno se zauzimaju i za malu djecu. Same imaju malenu djecu, pa im je žao malih sirotana, što ostaju često čitave dane zatvoreni po kučama i prepušteni sami sebi ili možda kakvoj staroj susjedi, koja se ne razumije u njegu ovakvih mališa. Sada primam djecu, koju nam god donesu majke. Dolaze več u šest sati u jutro. Imamo i troje dojenčadi. Jozsa ih je smjestila u svoju sobu. Na tavanu smo našli kolijevke i male dječje krevetiče za njih. Samostan nam šalje mlijeka, a dr. Wronski nam je isposlovao u gradu dječjeg brašna i krupice. Kad svrši rat, nači čete kod mene čudnovato društvo. Tek je nastala zima, a ja več mislim, kako če u ljetu biti lijepo u parku mojim malim štičenicima. Novi me neki svijet okružuje. Daleko, daleko je rat sa svojim grozo¬ tama. Često mi se pričinja kao da sanjam, pa da ni j e istina, te mi je tek nedavno, prije tri mjeseca, umro brat na tako užasan način. Mislila sam, da nikada ne ču preboljeti grozni taj doživljaj, da če mi duša ostati ubijena i tupa za uvijek, da ne ču imati nikada više smisla za ista drugo, osim za svoju gorku tugu; da ne ču moči nikada više vedro razgovarati, nikada se više srni j ati. Pa ipak, prijatelju, opet živim novim životom. Bri- nem se za svoj mali krug, razgovaram s djecom o tri- cama, pričam priče, šalim se s njima, čak se i smijem njihovim dražesnim dječjim dosjetkama. Da, smijem se, prijatelju. Nije moj smijeh, kakav je bio. Nišam više ona nekadašnja Hanka, bezazlena, pu- stopašna, nasmijana, s lakim srcem kao ptica, uvijek dje- vojačke čudi, premda su mi kčeri bile več gospodjice. Moje je srce prekaljeno očajem i neizmjernom tugom, neopisivom zdvojnošču i gorkim duševnim patnjama. Nije veselo kaošto je bilo. Teže je, ali i čišče, ozbiljnije. Rekla sam dru. Wronskome, da sam druga, Ali oi mi se nasmjehnuo i rekao je, da se varam, jer da čovjek ostaje u svojoj suštini uvijek isti, kakav je jednom bio, Čud se ne mijenja. »Imade ljudi, koji su još i sa sijedim 254 kosama djeca, sanjari. Ja sam takav, a i Vi, gospodjo Hanka,« Danas mi je to rekao, ali meni se čini, da bi bio grijeh, kad bih ostala ista, kakova sam bila. Istina, moje su misli opet često kao lepiri, što se igraj u na suncu. Otkinu se od težine i tuge zemaljske i njišu se na čarnim blistavim sanjama, što se ne daju ni uhvatiti ni opisati. Vedri dani osvijetle i moju dušu svojom vedrinom, a meni sc onda čini, da je moje srce kao jezero, sada mrtvo i sivo kao tamni oblači i slijepa magla, što se nadvila nad njim, pa opet radosno i jasno kao modro nebo, kao zlatno sunce, kao srebreni bijeli oblačiči, što ih vjetar raznosi u daljinu. Kadšto bih htjela da budem ozbiljna, pa da moje misli zarone u tešku zbil ju života. Ima dana, kad moram da mislim samo tužne, tamne misli. Ali one su preteške za moju dušu. Olovan pesimizam pada na mene, oduzimlje mi snagu i pouzdanje u život. Dr. Wronski imade pravo, kad mi kaže, da ne gledam u črne ponore ljudske proš- losti, u užasni bezdan historije, što je progutala toliko naroda i kultura. »Gledajte visove,« kaže mi. »Svijetlo gle- dajte! Tražite i u prošlosti svijetle momente, ima ih dosta! Mnogo je toga propatilo čovječanstvo, pa što mu je sve moglo naškoditi? Čitali ste, kako su milijuni umirali od gladi u Indiji, kako je kuga ubijala na stotine hiljada ljudi. Silni potresi smrvili su ljudska obitavališta u prah, more se diglo, poplavilo obale i potopilo neizmjerno mnoštvo ljudi. Prašume su planule vatrom, uništile sela i gradove, strašna je suša špalila polja, te su ljudi pogi- bali od žedje i glada. Sve je to bilo ipak prolazno. I ra- tovi su prolazni. I sadašnji strašni rat prodi če jednoč, pa če ljudi živjeti, kako su živjeli, radjat če djecu, iznova če sagraditi kuče, sela i gradove, iznova če smišljati, kako bi stvorili sebi i potomstvu svome bolju, ljepšu bu- dučnost, jasniji, viši i bezbrižniji život, negoli su ga živjeli oni sami.« Ne, nije dobro gledati u ponore. Ruke klonu, noge ne mogu da zakorače sigurno, oči su mutne. Treba gledati 25 « preda se na put u visinu, treba misliti na cilj, na gorski vrhunac, na svijetlo. Onda su i propasti manje opasne. Ne, ne smije se misliti na nesreču, na opseg i straho- vitost toga rata, koji danas potresa temeljima Evrope. Jer ruke oSajno- padaju pred gigantskim neizmjerjem ljudske bijede, pred golemošču strahota i patnja ljudskih, pred strašnim ludilom, što je zahvatilo najkulturnije evrop¬ ske narode. Ne, ne smije se misliti na to, da milijuni ra- tuju, da su več milijuni pali, da milijuni pune evropske bolnice, da su uništene hiljade sela i gradova, da su pogažena nedogledna polja, porušene stoljetne šume. Ne smije se misliti, da ima na milijune siročaai, tužnih udo- vica, bijednih starica majka; da se sveudilj prolijeva krv na ratištima, da teku suze potocima, da godinu dana stenje čitava Evropa pod grozotama rata i njegovom bi- jedom. Ne, ne valja gledati g o 1 e m o s t svega strašnoga, što se zbiva. Ne valja slijediti na karti milijunske vojske, redati ih u neizmjerno dugačke fronte, brojiti streljačke jarke, topove, puške, predstavljati sebi prasak mina, aero- planske borbe, propast ladja na moru, požar tvrdjava i gradova. Jer tko bi mogao da digne ruku u pomoč? Svoju slabu ruku! A ipak je potrebito, da se radi, da se pomaže! Pravo kaže dr. Wronski: Treba biti ponižan. Treba suziti horizont svojih misli, treba se ograničiti u svojem htijenju. Treba se brinuti za svoj mali djelokrug i na svome skromnom mjestu Siniti svoju dužnost, I Sekati. Čekati strpljivo i mirno, što če donijeti budučnost našemu narodu. Prijatelju moj, proživjela sam tri lij epa dana. Jadviga i Stazika bijahu kod mene sa svojom tetkom, sestrom svoga oca. Kad ih nema, pa mi pišu svoja kratka pisma, na koja moram cesto da Sekam duže nego li bih željela, nešto se tvrdo sabere u mojem srcu protiv njih. Ne volim da mi¬ slim na to, ne volim se doticati toga bolnog mjesta. . . 256 Tada, kad mi je umrla majka, pa sam sa Jadvigom proživjela zajedno toliko lij epih i tužnih časova, koji se nikada ne mogu zaboraviti, mislila sam, da če to za uvijek razjasniti odnošaj medju nama. Nadala sam se, da čemo ostati blizu, kako smo bile blizu u onim da¬ nima. Nadala sam se, da če za uvijek iščeznuti izmedju nas ono nepojmljivo i tvrdo, što nas je dijelilo i sto nas je tako često činilo medju sobom tudjima. Tješila sam se, da sam doduše izgubila majku, ali da sam našla kčer. Veoma sam se zato začudila, kad mi je poslije našega rastanka pisala isto onakova rezervirana pisma kao i prije. Mislila sam, da če biti iskrena i topla prema meni, ali njezina su pisma postajala sve konvencionalni ja, te je doskora nastupio medju nama onaj stari hladni odno¬ šaj, kaošto je bio prije smrti moje majke. Janova me opet bolest zaokupila tako, te nišam više toliko patila zbog rijetkih i hladnih pisarna Jadvige i Stazike kao nekoč, Janove patnje i njegova strašna smrt slomile su za neko vrijeme svu moju tjelesnu i duševnu snagu. Otu- pila sam. Bilo mi je ugodno, što su me kčeri i svekrva dovele ovamo. Nije me boljelo, što su bile tako spremne, da me odmah ostave samu, kako je tražio dr. Wronski. Pisale su mi u prvo vrijeme češče, ali kad iz mojih li- stova razabraše, da sam se stala oporavljati, postajali su njihovi dopisi sve krači; konvencionalni ji. Nišam zbog toga patila kao nekad. Moja bol bijaše tiša, mirnija. Sa- krivala sam je sama pred sobom. Smirila sam se. Re- zignirala. Nišam im pisala više duga, vruča, nemirna pisma, puna molba, predbacivanja, tužbi i uvrijedene lju- bavi, Došla sam do spoznaje, da se ne da ništa promije- niti, ništa iznuditi. Bilo mi je lijepo, da mislim na Jadvigu, kako je bila dobra, blaga i mekana sa mnom, kad je zimus došga k meni u Prag, pa smo zajedno putovale kuči, posjetile majku u Zaleskom i pokopale ju, Nije mi bio suviše gorak osječaj, kako se ipak nije ništa pro- mijenilo medju nama, kako se nije ništa popravilo za duže vrijeme, dotično za uvijek. Sada su došle obadvije. Iznenadile su me. I onaj čas, kad ih vidjeh, zaboravila sam, da mi baš nisu is- 17 Hanka. 257 krene, da me ne vole osobito, da mi ne pišu, da ne čeznu za mnom, da nisu moje, kako bih željela. Neopi- siva mi je slatkoča zalila srce, kad sam ih ugledala i za- grlila. Tajna, nepojmljiva i vječna veza krvi, iste krvi, što kola u meni i u njima, učinila je, te su naši zagrljaji bili sretni i blaženi. Kako li je bilo divno, što sam im mogla gladiti kosu, dodirivati se njihovih obraza, slušati njihove glasove, stiskati njihove mlade tople ruke. »Mamečka, Ti si ipak naša draga mamečka!« kliknula je Stazika. »Uvijek si nam to bila i uvijek češ nam to ostati k »Lijepo je, kad nas gledaš, miluješ i cjelivaš,« rekla je Jadviga. »Majka je majka!« »Da, majka je majka, kčerke moje!« Bilo mi je lijepo, bilo mi je slatko. i Svejedno, da li mi pišu ili ne pišu, svejedno, da li me razumiju ili ne razumiju. Ipak me vole! mislila sam u sebi. Sasvim sam se prepustila sreči, što su opet oko mene. »Nista ne čemo mudrovati,« rekla sam im naveče, kad su več ležale u krevetima gore u sobi, posjetivši ih, da još malo čavrljam s njima. »Nazori, što če nazori medju nama?! Mislite, što hočete, glavno je, da se vo¬ limo. Ova tri dana, što ostajete kod mene, svetkovati čemo.<* Jest, prijatelju, nekoliko dana može da se pretvori u praznik osječaja, kad šuti sve, što dijeli najbliže ljude, pa nažalost i roditelje i djecu. Nikada ne če majke shva- titi, kako djeca ne mogu biti uvijek, da, gotovo nikada, ne mogu biti onakova, kako to one žele. A ipak bi bilo tako korisno po njih, kad bi to shvatile. I ja sam tek mogla da po koji dan uživam u svojim kčerkama bez sjenke, da tek samo za koji dan prigušim i stišam črva, koji mi je uvijek glodao u srcu i htio ono, što nije. Nikada nije srce zadovoljno, uvijek čezne, čezne. Tek je postiglo jedno, a več traži drugo. Bila je ostra zima, premda je sunce sjalo. Pošle smo u divnu bijelu šumu po tvrdom snijegu, što je škripio pod našim koracima. »Kako je tu kod Tebe lijepo i romantično, mama,« 258 uzdahnula je Stazika s dražesnom naivnošču, te sam je morala da poljubim. »To je Tvoj svijet,•< rekla je Jadviga. »Tu je Tvoje mjesto, tu kod kube pod gorama. Vani, u svijetu i kod oca, često mi se činilo, kao da si nekud tudja, zalutala ptica, što ne može da se snadje, Svi osječaju, da ona ne živi s njima, da uvijek nekuda čezne, da hoče nešto, što mi ne znamo. Nisi bila naša, niti svoja. Ti spadaš ovamo. Pravo ima Stazika, kad kaže, da je tu lijepo i roman¬ tično. Ti si sama romantična, gledaš zbiljski život drukčije, nego li ga vide drugi ljudi. Uvijek trebaš nešto, da iskitiš svoj život.« »Da, Levsku i Jozsu i zbirku siromašne djece!« smi- jala se Stazika. »Oko svake njihove kuštrave glave izbajaš nešto, izmišljaš lijepe pripovijesti, slikaš svakome lijepu budučnost. Svaka Ti je zamusana pucica Pepeljuga, od koje češ Ti da stvoriš preko noči nešto bajno i osobito, A sa dječacima razgovaraš kao da su sami zakleti prin¬ čevi, ne vidiš njihove potučene krastave nosiče i krive, rahitične noge. Papa veli, da tek generacije stvaraju kulturu i da analfabeti ne radjaju velike ljude, Uzalud češ čekati, mamečka, da iz Tvoje škole izleti feniks-ptica. Mali debeli Kazimir bit če možda najviše dobar postolar, a sinčič Levskin možda filolog, koji če nalaziti vrhunac sreče u raspravicama o raznim glagolima, što če se štam- pati u srednješkolskim godišnjim izvještajima ni na čiju . korist.« »Pusti Ti mamečku, neka ona pretvara svoj mali svijet u priču, ako je to veseli,« branila me Jadviga, »Ne- moj da se žalostiš, maman! Istina, mi čemo biti drukčije od Tebe i realnije čemo gledati u život. Naš je možak pozitivniji od Tvojega, nemarno Tvoje bujne mašte. Ali uvijek čemo rado dolaziti k Tebi u posjete i u Tvoj po¬ sebni svijet. Volim veliki grad i njegovu rafinovanost, ka- zališta, koncerte, umjetniČke galerije, znanstvene knjiž¬ nice, velike prodavaone i laboratorije, tvornice, blistave dučane, bučne ulice, more ljudi. Ne bih mogla živjeti u ■samoči i u gorama. Ali je ipak lijepo znati, da postoje »gore,, da postoje šume i samoča.-Lijepo je znati, da Ti tu 259 živiš, pa da možemo doči k Tebi u posjete, odmarati se' kod Tebe od svijeta i njegova nemira, pristati uz brijeg. kao ladja, pa onda opet zaploviti dalekim, nemirnim ži¬ votom,« Moja je svekrva bila toliko ljubezna i uvidjavna, te nas je tih nekoliko dana puštala gotovo uvijek same. Samo smo se kod objeda i večere sastajale. Inače je bila u svojoj sobi, te je čitala ili pisala. Tek me je dan prije odlaska zamolila za »ozbiljac. razgovor« poslije večere. Djevojke smo poslale u nji- hovu sobu. Bila sam radoznala, što če to biti, jer sam več odmah kod dolaska opazila, kako se Erna drži važno i tajno- vito. Slutila sam, da ni j e došla samo ovako k meni, te da joj je povjerena neka osobita misija. Kad smo bile same u salonu, nalila sam njoj i sebi još jednu čašu čaja, te sam zapalila cigaretu. Da, i to je prestalo, prijatelju. Odučila sam se da pušim. U bolnici kod Jana nišam htjela da pušim cigarete, a i sada to kod djece ne ide. Samo naveče, kad sjediim sama pa čitam ili razmišljam, ili kad dodje dr. Wronski„ zapalim dvije, tri cigarete. Erni se ne svidja, kad dama puši. Znam ja to još ot- prije. Ali u meni se opet probudila stara poljska bun- tovna krv, te sam zapalila cigaretu baš u najsvečanijem momentu, uoči »veoma važnog« razgovora, pa da vidi, kako sam Poljakinja i u suštini ipak još sasvim ona ne- kadašnja Hanka. Njezino je lice odmah poprimilo izraz negodovanja- i ukora. Pušiti, pušiti u crnome odijelu za vrijeme rata, kako neozbiljno, nedelikatno! »Što želiš od mene, Erna?« »Ja nista. Hans, moj brat, zamolio me je, da Ti sa- opčim neke stvari, da Te upitam ...« »Govori!« »Ti se i onako ne kaniš više vratiti k njemu?« »Ne.« »Onda ne češ sigurno praviti nikakove poteškoče.«= »Kakove poteškoče?« 260 »Hans je još razmjerno mlad, nije stvoren da živi •pustinjački život. Ne može se to od njega tražiti.« »Ne, zaista ne.« »Voli obiteljski život. Pravi obiteljski život,« na¬ glasila je Erna. Znala sam, da je u torne naglasu ukor i predbacivanje za mene, što tobože nišam znala ili htjela, da stvorim njezinom siromašnom bratu »pravi« obiteljski život. »No, pa?« pitala sam kao da nista ne slutim i s na- sladom sam gledala, kako se diže dim iz cigarete i riše lagane, prolazne arabeske u zraku. Bože, kako smo mi ljudi ipak tričavi! Sasvim me je ozbiljno veselilo, što se srdi, jer posvečujem veču pažnju svojoj cigareti, negoli cjezinim saopčenjima. Pocrvenila je od neprilike, zatim je rekla jasno, go¬ tovo grubo, bez okolišanja: »Hoče da se oženi s drugom.« »Može. Ta on je protestant.« »A Ti, što Ti veliš na to?« »Što da kažem? Ne tiče me se, što on radi. Nadam se, da če svakako osigurati materij alnu budučnost Jadvige i Stazike, i to je jedino, što tražim.« »Dakle Ti pristaješ na rastavu braka.« »To je i onako samo formalnost.« »Doduše Tvojom krivnjom došlo je sve tako daleko.« »0 krivnji ili nekrivnji ne treba da sudiš Ti, Erna, Očito je moralo doči sve onako, kako je došlo.« »Ti ne žališ?« »Ne.« »Ne pitaš, tko je ona, koju je izabrao, da zauzme Tvoje mjesto? Ne zanima Te?« »Ne zanima... Doduše radi djece možeš da mi kažeš ...,« sjetih se i naglo osjetih u srcu bol i gorčinu. »Evo joj jedno biče, jedna neprijateljica, koja če mi oti- mati simpatije mojih kčeri, s kojom ču voditi vječni po- tajni boj za njihovu naklonost,« pomislila sam u sebi. »To je moja prijateljica. Poznaš je. Došla je sa mnom iz Njemačke, kad je buknuo rat. Zajedno smo ra- t dile u bolnici.« »Da, sječam se. Visoka, jaka plavka. Prava Njemica.« 261 -Da. Fina dama iz bogate, otmene obitelji. Njezin jt pokojni otac bio liječnik, pa se odavna razumjela u njegu bolesnika. U našoj je bolnici bila instrumentarka. Van- redna sila; liječnici je hvale. Dugo nije htjela ni da čuje 0 Hansu, kojega je sasvim zanijela svojom pojavom i svo¬ jim otmenim načinom.« »Ali je ipak pristala?« »Da, uz uvjet, ako Ti dobrovoljno rezigniraš. Ako Ti ne stavljaš nikakove zapreke?« »Ja sam rezignirala onim danom, kad sam otišla iz kuče svoga muža.« »Onda je sve dobro. Vjeruj, i za djecu če biti dobro. Materijalno če se pitanje lako riješiti. A i inače če He¬ lena dobro uplivati na djecu. Ona je besprikorno odgo- jena, u svakom pogledu prava dama, Ti i onako ne voliš da paziš na svjetski odgoj svojih kčeri, mojih nečakinja, na konvencionalni odgoj, kako Ti veliš, ali ko j i nije tako nuzgredan, kako se Tebi čini. Helena je kao stvorena, da ih uvede u društvo, da dade ozbiljni smjer njihovom duhu 1 dobri temelj pravim manirama.« »Hvala, hvala! Ne interesira me to, draga Erna. Jad¬ viga i Stazika i onako su več odrasle za guvernantu, te če se uzgajati u kojem institutu. Jadviga hoče zatim da študira, a Stazika je muzikalna, Obadvije žele, da postanu neovisne i samostalne. Žele da podju u svijet. Kaži Ti Tvojoj prijateljici, da želim i očekujem od nje samo jedno: neka mi barem hotimice ne otudjuje djecu, kad budu kod oca.« »Što misliš time?! Helena je dama , ..« »I dame mogu biti katkada, recimo, nekorektne ., , Želiš li još čaja?« »Molim.« »Htjela sam da Te pitam, kako Ti se svidja moja • škola, moje sklonište?« »Hm; kako da Ti kažem . , . Čini mi se, da je sve dosta improvizirano, odviše primitivno. Premalo discipline. Vaša su seljačka djeca veoma zapuštena ,,.« »Pa zato sam baš osnovala ta j moj »zavod«.« »Čudim se, kako si došla na ideju, da namjestiš tu- 262 Levsku. Učiteljica mora da bude korektna, da u svakom « pogledu daje dobar primjer. Bog zna, tko je otac njezinom djetetu? Mogla si je podupirati drukčije, ako si baš htjela. Kao uzgojiteljica i učiteljica svakako nije na svojem mjestu.« Nasmijala sam se od srca. Ta ona je iz drugoga svijeta! Što da razgovaram s njome, kad se baš ni u čemu ne slažemo? "Hočeš li, da igramo šah?« Indignirano je ustala. »Ipak sam mislila, da če se Tebe dublje dojmiti moje saopčenje. Držala sam, da su Te teška vremena, koja proživljavamo, i nesreče, koje su Te lično stigle, uozbi- ljile, ali vidim, da si površna i lakoumna kao sve Polja¬ kinje,« rekla mi je ostro i naduto. »Ne vrijedjaj!« planula sam. Ipak sam se s mjesta umirila. »Oprosti! Nišam zaboravila, da si moja gošča. Zašto se uzrujavamo? Niti Ti razumiješ mene, niti ja Tebe!« Zaželjele smo jedna drugoj laku noč, ona je otišla u svoju sobu, a ja gore k mojim kčerkama. »Ne znam, da li Vam je več poznato. Ja ču se s Vašim očem i formalno rastati. Hoče, da oženi prijateljicu Vaše tetke, gospodjicu Helenu,« rekla sam im. »Znamo več,« rekla je Stazika, Na čas sam nešto neugodno osjetila u svojem srcu. Kad su znale, zašto mi to nisu rekle? »Mamečka, znam, da je Tebi svejedno,« rekla je Jadviga. »Ti si dobra, a i otac je dobar, ali ipak niste bili jedno za drugo. Več sam kao 'mala pucica, još prije, negoli sam učila abecedu, osječala, kako ne pristajete za- jedno, kako se ne razumijete. I dosta me je to boljelo. Kasnije sam privikla na to. Nešto čudnovato bijaše uvijek medju vama, neki nevidljivi, hladni zid. Nu, onda si Ti otišla . . . Svatko živi, kako mora . . .« »Ti češ uvijek ostati naša mamečka,« govorila mi je Stazika mazeči se. Papa je rekao, da ne čemo morati reči gospodjici Heleni mama, kad dodje k nama. Nego samo Helena, kao da nam je rodjaka. To je glavno, zar 2b3 ne? Znam, da bi Te boljelo, kad bismo drugu Ženu zvale majkom.« o »Glavno je svakako, da me ne zaboravite sasvim,« od¬ govorila sam. »Ne može se zaboraviti majka,« razlagala je Jadviga, »Bila živa, bila mrtva, ona je majka, Ti si nam dala život, Ti jedina! Brače može imati čovjek više, i muževa i žena i djece. Majka je samo jedna, kaošto je i otac samo jedan.« »Da, krv nije voda,« izjavila je Stazika tako mudrim glasom, kao da je otkrila tko zna kakovu tajnu, Jadviga i ja morale smo se nasmijati. Sve tri smo bile razdragane, vesele, »Da nam je još čaja, bilo bi slavno,« uzdahnula je Stazika. Potrčala sam dol j e u salon, nalila još tri čaše čaja, uzela slatkoga peciva, što ga je priredila stara Anka, i odnijela sam gore k njima. Još smo dugo u noč razgo- varale o svemu i svačem. Najednom sam bila i ja s njima mlada. Pomagala sam im praviti načrte za budučnost, mudre i smjele načrte, kako ih pravi svatko izmedju dva- naest i dvadeset godina. Ah, nije istina, da nemaju fantazije! Svaka mlada djevojčica ima fantaziju, uobražavala ona sebi koliko joj drago, da ima »pozitivan« duh. Moje je srce bilo lagano i veselo, kad sam legla na počinak. Gle, kao silna rijeka nosi me život, ne znam kuda, ne znam kamo. Zašto da se bojim? Mislila sam još na braču, na ono dvoje tamo prijeko. Na Stanislava i Zikmunda. Več nekoliko mjeseci posje- auju Nijemci Varšavu, ali još nista ne mogoh da saznam o svojoj brači i njihovim porodicama, Zar su i oni morali da bježe u unutrašnjost Rusije? Pa da, oni su ruski po- danici, ruski vojnici! Nek ih prati sreča, neka ih spasi dobra sudbina! Ladislav mi je prije nekoliko tjedana javio, da je dobio veliku srebrenu kolajnu za hrabrost. Pisala sam mu, 264 da se čuva, Zlo po njega, ako ga uhvate Rusi, Nemaju mnogo milosrdja prema našim legionašima, Evo, Jan več počiva u čsškoj zemlji na staroslavnom Vvšehradu. Napokon je našao melem svojim strašnim patnjama, zamijenio svoj mučenički krevet s črnim grobom. Moje se srce stislo. Opet mi je zaječao u ušima nje¬ gov grozni krik. Ne, ne, zašto da mislim na to?! Sam mi je rekao: »Nemoj, da misliš na mene ovakova. Misli na mene, kakav sam bio prije rata.« Bracičku moj, spavaj mirno! Snivaj spokojno svoj vječni sanak. Ne ču Te buniti strašnim uspomenama. Mlad si legao u grob, mlad, premlad, ., I na Vas sam mislila, prijatelju, kaošto uvijek mislim na Vas, Vi ste moja posljednja misao prije negoli usnem u noči, a prva, kad me probudi dan. Prijatelju moj, zar i Vi mislite na mene, kaošto ja na Vas? Da li ču to ikada doznati? Danas sam ustala rano. Još je bila noč. Tek pet sati ujutro. Vani je bilo još tamno. Samo se snijeg svjetlucao. Jedva, jedva su se tamo visoko zapažale bijele gore medju črnim nebom. Nišam mogla da spavam, Probudio me neki neobičan san. Sanjala sam o Vama, Ali to zapravo ni j e bio san, Probudila sam se, jer sam osjetila na svojem licu težinu ruke. Bila je to velika, jaka, mekana ruka, Mir i neopi- siva blagost strujala je iz nje i napunjala je moje srce svijetlom i srečom. Probudila sam se, »Ta to je ruka Kazimira Stazsynskoga,« rekla sam glasno sama sebi. Još sam osječala težinu i dobrotu Te drage ruke na svojem licu. Cijelo se moje lice sakrilo u njezin dlan. Moja se duša digla u neku osobitu, svetu i čistu ljepotu. 265 Lebdila sam iznad zemlje u divnom nekpm svijetu. Ne- izmjerna dragost, neizmjerna milina strujila je čitavim mojim bičem. Srce mi je podrhtavalo u grudima lagano, kaošto drhče uhvačena ptica. Kucalo je mirno i jasno kao srebreno zvonce. Prijatelju moj, bilo mi je lijepo, neopisivo lijepo. Još sam ležala neko vrijeme, Činilo mi se, da tek polagano nestaje os ječa j topline i drage težine, što ju je ostavio dragi dodir Vaše ruke na mojem licu. Meni to i ne bje san, nego java, istina. Živom intenziv- nošču osječala sam, kako je nekoliko trenutaka počivala Vaša ruka na mojem licu i kako sam se budila pod njom, začudjena i sretna. Tada sam ustala. Sve moje biče bilo je proniknuto svečanim bogatim osječajem. Odjenula sam se i izašla sam iz kuče. Moja bi pokojna majka pošla u crkvu. Bilo mi je pobožno u duši, moje su misli bile sa- brane i iskrene, lake i brze kao vjetar, očiščene od ze- maljskih stvari. Na jutarnjem nebu još su bile zvijezde. Upravljala sam poglede gore u neizmjernost. Moje srce bijaše kao oltar, s kojeg se dižu čežnje, vruče i svete, u nedogledne višine, u nedostižne daljine. Moje je srce bilo kao izvor, iz kojega pretiče voda; kao baklja, što svijetli u noč; kao ruže u ljetu, što mirišu blago. Znam ii, prijatelju, kamo se dizala neodredjena svi- jetla, vječna čežnja duše moje? Dizala se u svemir, sve više i više. Vas je tražila, a opet nije tražila samo Vas. Prijatelju, divno je čeznuti bez cilja, bez granica! Otkako postoji zemlja i ljudi po njoj gaze, uvijek su oni dizali svoje poglede tako u zvjezdano nebo, gubili se mislima medju zvijezdama i željeli, da dostignu i kažu, što se ne da dostiči i izreči, čeznuli su za nečim, čemu nisu ni imena znali. Što je ta j vječni neutaživi glad, prijatelju, što je ta žedja, koja se nikada ne može ugasiti? Zar je to čežnja za ljubavlju, srečom, neprolaznošču, vječnošču? Moje su noge stupale po sniježnom gorskom putu, a jutarnji je vjetar več hujio u šumi. Moje su misli bile daleko. Tražile su Vas, ali ne na zemlji, na ratištu, u bojnoj vrevi, gdje topovi grme, praskaju mine, klepeču strojne puške, gdje ljudi vrište od boli, kunu od straha i umiru u divljim navalama pred bodljikavim žicama ili za¬ suti zemljom u blatu streljačkih jaraka. Kazimire Stazsynski, prijatelju moj, gdje ste? Gdje ste? Na jutarnjem su nebu ugasle zvijezde. Došla sam sve do Zaleskog. Javila sam se u privatnom stanu dra. Wronskoga. Odmah su me pustili u sobu. Baš je zajutarkovao. »Što se desilo, gospodjo Hanka? Vi ovdje tako rano, j oš pri j e dana?« »Nista se nije desilo. Probudila sam se rano. Nije mi se dalo, da ostanem u krevetu ili kod kuče. Izadjoh. Advenat je. , , Moja je pokojna majka polazila prije uvijek u crkvu na zornicu. Pošla sam u šumu, i sve dalje i dalje, dok se ne nadjoh tu gore.« »Zapravo ste došli, kao da sam Vas zvao. Jučer do- podne dovezli su mi s one strane brijega seljaka-vojnika s troje djece. Od nekuda je došao s djecom u ono selo, govorio je čudnovato i zbunjeno, pa ludi starci zgrabili njega i djecu i hajd na saone te k meni. Najstarije dijete, djevojčica od šest godina, priča, da im je pred nekoliko dana umrla majka. Mislio sam da ih danas pošaljem k Vama. Što ču ja tu gore s njima? Seljaci istovariše vojnika i djecu pred zavodom, pa utekoše zbogom. Djeca bijahu napola smrznuta. Jedva su ih ogrijali. Ali lijepa su to i mila djeca. Samo su sirotani mršavi i poderani. Najmladje ima dvije, tri godine. Inače su zdrava. Pre- gledao sam ih. Gospodsko bi dijete svako zadobilo upalu pluča od takve ekskurzije na saonama, mokro i golo, Ali njima nista. S očem iinat ču više brige. Imat čete m jesta za mališe, zar ne?« »Bit če. U dvorcu ču iz blagovaone u prižemi ju ure¬ diti učionu. Manja djeca moči če ostati kod Levskine majke i kod Jozse u prvobitnom azilu. Moj »zavod« raste 267 ' od dana u dan. Za ove tri moje nove štičenice zamolit čemo državnu potporu, što pripada d ječi mobilizovanih.« »A ja ču ih odijevati na moj trošak, kad su mi tako iz neba spala. Za svaki slučaj ostavite ih još koji dan u karanteni, možda kod stare Anke ili u kojoj gostinjskoj sobi kod Vas. Mislim doduše, da je suvišno, ali Vi morate paziti zbog drugih. Hočete Ji, da sa mnom pijete čaj?« »Molim,« »Sinoč sam imao društvo. Pozvao sam iz zavoda dvoje interesantnih pacijenata na večeru. Jedan je slikar. Upravo strastvenom ustrajnošču riše sve, što vidi, črta ljude, lica, ruke. Kaže, da mora napraviti mnogo, mnogo študija, j er če doči novi kralj, Jan Sobieski, i povjerit če mu, da iskiti stijene u katedralama i palačama, što če ih sagra- diti. Dok ne dodje do te točke, do svoga novoga slavnog poljskog kralja, sve je dobro. Nitko ne bi primijetio, da je ludjak. Vanredno je inteligentan i duhovit. Drugi je bivši srednjoškolski profesor. Mio i simpatičan čovjek, rniran i liričan, dok se ne sjeti svoje fiksne ideje. Onda • snubi pristaše za neku tajnu veliku urotu . . . Moramo se sjediniti, dignuti bunu, kakove nije vidio svijet, Zašto da idu ljudi u vojsku bez prestanka, pokorni kao ovce? Zašto da se bijemo? Drukčije treba to učiniti! Složit čemo se svi? Nijemci i Rusi, Francuzi i Englezi, Poljaci i Ta- lijani, svi. Drugu čemo vatru zapaliti u Evropi. Sve čemo smrviti, što postoji, a onda čemo stvoriti novi svijet, Pristajte uz nas, treba da pristanete. . . Močni smo mi, mnogo nas ima. Ali tiho, tiho. Oni nas vješaju, kad sa- znadu za nas. Ali več nas ima previše, ., Zavjerite se, da ste naš... Tako šapče sve strastvenije i onda nema s njim nikakva razgovora više. Počinje da se uzrujava, bijesni, prijeti. Inače citira lirične pjesme i priča folklo¬ ristična opažanja, — on se prije veoma zanimao za fol- kloristiku. Sinoč smo lijepo sproveli večer. Moj je slikar donio svoje mape sa sobom. Gledajte! . . . Zar ne, kako interesantno? . ..« Listala sam po skicama i crtežima, Zbilj a vanredan talenat. Ali sva lica črtana su s jednim jedinim ponešto divljim izrazom vatrene smjelosti i odlučnosti, s raširenim 268 nozdrvama, poluotvorenim ustima, oštrim pogledom u očima. »Portretirao mi je sve moje ludjake i sluge. Mene i. asistenta po više puta,« pričao je dr. Wronski. Sličnost je vanredna, upravo frapantna, pa ipak zategnuta u ka¬ rikatura. Kao da smo svi ludi. ..« »Da, istina. Črta zanesene ludjake, uzbunjene, u eks¬ tazi.« »Gledajte njegove študije ruku. Još nikada nišam vidio tako bogatu zbirku crteža ruku. I kakova karakte¬ ristika, kakova snaga! Sve te ruke govore, žive su, imadu karakter. Poslao bih to sve akademiji u Krakov. Ali on ne da. Jedva je preko noči ostavio svoje crteže tu kod mene. Zna za svaki pojedini list. Molio sam ga, da mi bar pokloni moj lik. Ali ne če. Veli, da sve treba. Da treba mnogo, mnogo. Da je jedva stoti dio svršio. Sve se bojim, da če to sve poderati u kojem nesretnom momentu. Več su mi danas javili, da je nemiran i uzrujan, te da hoče k meni po svoje mape. Prvoga ču morati danas po- sjetiti njega, da mu vratim crteže,« pripovijedao je dr. Wronski. S osobitim sam osječajem pregledavala crteže. Same ruke. Stotine ruku. Mladih, starih, dječjih, ženskih, muških, slabih i jakih ruku, strastvenih i mirnih, lij epih i ružnih, otmenih i prostih, koščatih i mekanih. Volja i beskarak- ternost, podlost i plemenitost, mržnja i ljubav, dobrota i cinizam, egoizam i blagost, okrutnost i milosrdje, besti- jalnost i duševnost, sve strasti, sve krjeposti bijahu na- crtane u tim rukama. Sjetih se na svoj san, na Vašu ruku, i bude mi teško, što je nemam nacrtanu, da je gledam, da me sokoli i čuva, da me vodi po dobrim putovima u visinu i drži, da se ne survam i padnem. Prijatelju moj, žalim, što nije ni jedan pravi umjef- nik narisao Vašu silnu glavu, s izrazitim Vašim visokim, snažnim čelom, s Vašim mirnim, pronicavim, dubokim i duhovitim očima, s plemenitim vedrim obrvama. Vaš rasni nos, odlučna i lijepa usta, energičnu bradu. Što nije na- crtao osobitu, muževnu igru Vaših ličnih mišica u pro- 269 filu, snagu izražaja, ponos i gordost Vašu, harmoniju Va¬ šega biča, poletnu, smjelu i muževnu dušu Vašu. Foto¬ grafija je uvijek zanatlijski posao, sad bolji, sad gori. Pa ruke Vaše! Vaše osobite, velike, snažne, mirne, pleme¬ nite ruke! Koliko starih dobrih portreta visi po mojim sobama, sve same vršne reprodukcije Michelangelovih i Rem¬ brandtovih djela, koliko, koliko gordih, plemenitih glava iz prošlosti našega naroda! Zašto nemam i Vašu siiku, kad Vas poznam u tančine? Ta Vi meni niste manje od bilo kojega našeg pjesnika i veleuma! Zavidjala sam ludome slikaru na njegovoj vještini. Dr. Wronski pričao mi je, da ima čudesno pamčenje lica i ljudi. Koga bi god vidio samo jedan jedmi put, na- crtao bi ga na pamet nevjerojatnom oštrinom i obiljem svih karakterističnih poteza i detalja. Meni Vaš lik več iščezava. U meni je samo cjelokupni dojam Vaše ličnosti, tjelesne i duševne. To če ostati za uvijek. Ali kad hoču da se sjetim pojedinih črta Vašega lica, kad zatisnem oči pa hoču da predočim sebi Vašu siiku, Vas samoga, kakav jeste, tada bolno spoznajem, da to ne mogu. Vidim Vas daleko, daleko kao u magli, kao kroz gusti veo, što mi brani, da Vas upijem u svoju dušu. Pa ipak mi se svi- djate čitav, dušom i tijelom. Sretna sam, što je kod Vas bila i duša i tijelo u odabranom savršenom skladu. Znam, da su rijetki ljudi, kaošto ste Vi, pa se ponosim, da sam Vas upoznala od svih ponajbolje, što su Vas poznavali, što sam Vam najbliža od svih, koji su Vas štovali i vo- ljeli. Vratila sam se pješice kuči, da priredim, što treba za primitak ono troje zalutale djece. Poslat če mi ih još danas dobro zamotane u gunje i kožuhe u kolima, što ih vuku stara polagana zavodska kljuseta, koja sada u ratno vrijeme vrše postiljonsku službu izmedju Zaleskog, nas i grada. Zavoljela sam onaj put kroz šumu. Divno me umi- ruje i tješi. Misli moje mogu da se tu dižu u vis, da lije- taju u daljinu, lagane i slobodne. Bez granica je moj svijet, divan i čist. Sve u prirodi gubi svoju jetkost i žestinu. 270 Uspomene na Jana ne peku me više kao živa žeravica, Ovamo ne siže očaj svijeta, tu je tiho. Dubokom šutnjom šuti šuma, utopljena u svoj čisti, mirisavi sabrani život. Mnoge moje boli, što su mi prije ogorčavale život, čine mi se ovdje tričavima, Kao magle rasplinjuju se u šumi, Ili ih je sunce rastjeralo ili ih je zemlja upila. Čist je ovdje zrak kao kristal, Lakše dišem u toj svojoj šumi, ispod visokih bijelih gora. Duša je tu nesputana, a srce kao orao slobodno i smjelo. Sve mi je lako, kad se odatle vračam kuči, Sabrana sam, bolja, očiščena, kaošto su bivale moja majka i moje bake došavši iz crkve od mise i pričesti. Bez grijeha sam i veselom rukom mogu da činim dobro. 271 U decembru, pred Božič 1915. Dr. Wronski poslao mi je danas obavijest, da če doči naveče u posjete. »Sječate li se onoga jutra, kad ste rano u zoru došli u Zalesko?« piše mi još. »Onaj je dan pao Kamizir Sta- zsynski. Mislim, da ste ga poznavali. Dobio sam danas »Krakovvski Dzenik«, gdje je nekrolog. Nismo pisali mnogo nekrologa onim našim sinovima, koji su pali tamo na drugoj strani. Ali Kazimir Stazsynski zavrijedio je, da svi za njim tugujemo, i oni tamo prijeko, i mi ovdje. Koljena mi zadrhtaše. Zar je moguče? Kazimir Stazsynski pao! Ona ruka Vaša u noči... Ona ruka .,, Što ču ja, što ču ja sada, prijatelju, bez Vas?! Kome da pišem, na koga da mislim?! Prijatelju, prijatelju moj! Jedini! Mili! Neprežaljivi! Nezaboravljivi! Za mene nisi umro! Za mene nisi umro! 272