Poštarina plaćena u gotovom God. V. Brol 3. Zagreb, 19. Januara 1933. Pojedini broj stoji 1.50 Dinara Manjinama se mora omoguiiti dvoje: lojalnost prama materinskom narodu i lojalnost prama državi, u kojoj se nalaze. »Koroški Slovenec* Kulturne veze s materinskim narodom daju manjini potrebnu snagu za opstoj. To je tim potrebnije, čim manje država skrbi za kulturno dizanje svojih manjina. — Župnik Poljanec, vodja koruške turneje. GlASPIO SAVEZA JUGOSIOVENSKIM EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE FRANCUSKA I ITALIJA Već se od nekog vremena opaža, da dano zato, jer je stari prijatelj Italije je Francuska promijenila pravac svoje i jedan od onih francuskih političara, vanjske politike. Francuska napušta po- koji priznaju, da je u mirovnim ugovo-znatu Briandovu ideju zbliženja s Nje- rima Italija bila prikraćena i da joj to mačkom. Pokazalo se naime, da je ta ideja, kolikogod bila plemenita i dobra, neostvariva. Naročito se je ta ideja pokazala neostvarivom i iluzornom otkako su u Njemačkoj ojačale nacionalističke struje. Hitler nije doduše uspio da do-dje do vlasti, ali hitlerlzam je u Njemačkoj jak i utjecajan. A Papen 1 Schleicher, koji su se preko hitlerizma uspeli na vlast, u vanjskoj politici provode baš Hitlerove ideje. Revanšizam, revizionizam i imperijalizam, to su osnovna načela sadašnje Njemačke. Francuska je bila prisiljena pred tom realnošću da napusti svako daljnje nasto- treba na neki način nadoknaditi. Poznato je, da Italija kao glavni motiv loših odnosa s Francuskom navodi baš to, što su za nju krivnjom Francuske mirovni ugovori nepovoljni. Ona je, navodno, morala dobiti u svakom pogledu više, nego što je dobila. De Jouvenel je osim toga i po svojem političkom uvjerenju kao sindikalist blizu fašističkom gospodarskom programu. On je nadalje blizu francuskim vojnim krugovima, a to je u odnosima izmedju Italije i Francuske vrlo važno... De Jouvenel je osim toga čvrsto uvjeren, da je prijateljstvo Francuske i Njemačke neostvarivo, pa janje oko približavanja Njemačkoj i da. zato tfeba stvoriti prijateljstvo s Ita- se drugamo orijentira. To bi možda i sam Briand bio učinio, da je živ. Francuska ne može da ostane izolirana. Nasljednik Brianda Tardieu pokušavao je da osvježi stare veze s Engleskom. Treba priznati izmedju Engleske i Francuske odnosi su dobri. Kad su u Francuskoj na posljednjim izborima pobijedili ljevičari, mislilo se ispočetka, da će Francuska biti još manje prijateljska prama fašističkoj Italiji, nego prije. Medjutim, dogodilo se obratno. Herriot je odmah pokušao da se približava Italiji Odlučno je i otvoreno istupio za sporazum s Italijom na velikoj skupštini radikalno-socijalistič-ke stranke u Toulosi, kad je rekao, da se Francuska i Italija moraju sporazumjeti, jer su one vezane jedna na drugu. Značajna je i ona Herriotova izjava, da saveznici nisu poslije rata bili uvijek najpravedniji prama Italiji, pa to treba ispraviti... Francusko ministarstvo vanjskih poslova počelo je pod Herriotom ozbiljno da radi na zbližavanju s fašističkom Italijom, a po padu Herriota, tu je politiku nastavio Paul Boncour. Posljednjih dana dogodile su se u tom pravcu važne stvari, a najvažnija je bez sumnje Imenovanje Henry de Jouvenela za ambasadora u Rimu. Henry de Jouvenel nije diplomata od karijere. nego je novinar i političar, ali on je najpodesniji za mjesto, koje mu je lijom. Već je dulje vremena na pripremanju terena za zbliženje Italije i Francuske radio u Rimu francuski senator Berenger. Jedan dio francuske štampe drži, da je Berenger stvari tako daleko doveo, da de Jouvenelu neće akcija biti najteža. Medjutim prema pisanju talijanske štampe izgleda kao da stvari ipak nisu tako jednostavne i kao da Italija nije još sasvim spremna na sporazum. De Jouvenelovo imenovanje nije fašistička štampa pozdravila s velikim oduševljenjem. De Jouvenel je dao francuskoj štampi neke značajne izjave o prijateljstvu s Italijom, ali fašistička štampa nije previše zanesena. Mussolini nije direktno još pokazao kako će primiti francusku ponudu. Engleskoj štampi je dao jednu izjavu, u kojoj govori, da se nada, da će 1933 biti povoljna u internacionalnoj politici, da se nada u dobre odnose s Francuskom, da Italija nije militaristička, ali značajno je, da te detalje iz Mussolinijeve izjave ne donosi i fašistička štampa. Da naše čitatelje uputimo u namjere Francuske i držanje Italije donosimo nekoje izvatke iz francuske i fašističke štampe, bolje reći iz pariškog »Tempsa« i rimske »Tribune«. Kako se po tim izvatci-ma vidi, Italija želi da joj Francuska pusti slobodne ruke na Jadranu, na Balkanu i u srednjoj Evropi, a Francuska joj to ne može dozvoliti. I tu su najveće poteškoće ovog zbližavanja. STO PISE FRANCUSKA STAMPA U povodu nastojanja da se izglade irancusko-talijanske nesuglasice i da se te dvije zemljo sporazume pariški ugledni list »lernps« koji ima poluslužbeni karakter ikoj uvijek vjerno tumači smjernice vanjske politike Francuske, piše u svom broju od 16 o. mj. na uvodnom mjestu pod naslovom »Francuska i Italija« ovo: Internacionalna štampa ovih dana mnogo komentira stanje odnosa izmedju Francuske i Italije. Imenovanje g. Henrya de Jouvenela za ambasadora u Rimu, izjave, «v At, 11 tdao "«davno g. Mussolini london-lom *N{:WS Cbronicle«, polemika izmedju talijanske i iugoslovenske štampe u povodu trogirskih incidenata te u povodu namjeravane carinske unije izmedju Italije i Arbanije, sve to čini da je za političke krugove od velikog značenja da ispitaju stvarnu situaciju i da procjene ideje, koje se nameću svim duhovima, koji iskreno žele da vide konsolidovan mir Evrope. 1 ako ima povoljnih tragova u cilju zbližavanja i saradnje ima s druge strane Još uvijek naročito u novinskoj polemici ekce-sa nervoze i simptoma koii pokazuje da-J,® Sltuacija još uvijek mutna. Trebalo bi . „ fe raščisti moralna atmosfera stvorena Kontroverzijama, koje su često i produkt !..,tendencijozr,og tumačenja najjed-ostavmj'h činjenica Trebalo bi se posta-iti otvoreno pred političku realnost sadaš-njice i shvatiti da mora prevagnuti ono što zbližava dvije susjedne nacije u njihovom ,t*er.?s“ ' za dobro čitave Evrope, nad omm sto ih dijeli m, ?e v suuinje iznenadile su izjave g. mussolini^ londonskom listu »News Chro-!ef su u sasvim različitom tonu od A1083. Prijašnjih manifestacija šefa talijan-hiiw 3 l samo da Duce predvidja oz-10-« pobo|i®anje opće situacije u godini i t ’ J168? se on nada da će se realizovati oAlat,.Cusko-tal'iansko zbliženje te pored brf nrtnla?ava želju da se sačuvaju do-sverm.ni0S,is Jugoslavijom dodavši da potiti *i,Jf8eìa dà to pitanje neće poreme-da «o 11- ^vropi Može n najmanju ruku manifefmi,u5i da ove iz3aVf & Mussolinija nanrvr jtUL.u ^vulJue naklonosti za ozbiljan gurnn vo!ie- a * francuske strane si- cn ni,„ni?Ce Dornanil udruže-Piu Francuske Velike Britanije a takodjer i Italije i Njemačke u naporu za konsolida- cijom mira. Ova politika sasvim evropskog karaktera ne može imati nekog učinka nego jedino ako četin velik sile budu vršile svoj legitimni upliv kolaboracijom na bazi ugovora, koji tvore pravo. Treba kon statovati, da u izvjesnim prestolnicama nisu uvijek naročito povoljno odgovarali na inicijative Francuske u tom duhu, a to je kom-plikovalo internacionalni red i rad na organizaciji mira. Cak i danas još vidimo da se u štampi s druge strane Alpa iznose mišljenja, da aktivna suradnja train-usko-talijanska nije moguća, nego jedino, ako Francuska odstupi od davanja potpore Maloj antanti, a u prvom redu od podupiranja Jugoslavije. Nekoji fašistički organi idu tako daleko, da čine Francusku odgovornom za sve poteškoće na koje nailazi Italija na Jadranskom moru i u centralnoj ■ Evropi, za napetost, koja se periodično opaža u odnosima izmedju Rima i Beograda Ništa nije od toga nepravednije. Ne samo da Francuska nastoji prvenstveno da bdije nad mirom u Evropi uopće, nego ona konstantno nastoji da razbistri i situaciju izmedju Italije i Jugoslavije. Ima već ne koliko godina otkako je Francuska sugerirala ideju jednog sporazuma izmedju Francuske, Italije i Jugoslavije, kao što je zagovarala mediteranski sporazum, koji bi garantovao prava svih zemalja, koje su na obalama latinskog mora. S druge stra ne u projektu predloženom u cilju osiguranja političkog i ekonomskog sredjenja srednje Evrope Francuska nije nikada imala neke specijalne ciljeve, nego je išla samo za harmonizacijom svih legitimnih interesa. Kad se tvrdi, da je Mala antanta umjetna tvorevina francuske diplomacije, griješi se veoma. Mala antanta postoji sama od sebe od svojih vlastitih snaga. Ona je niknula iz imperativnih potreba Ce-hoslovačke Jugoslavije i Rumunjske, da se poštuju ugovori i sačuvaju njihove sadašnje granice, koje su uslov njihovog nacionalnog jedinstva Odnosi Francuske s Pragom, Beogradom I Bukareštom ne bi bili ono što jesu zahvaljujpći postojećim ugovorima, koje Mab antanta ne bi zamijenila radi poznatog njezinog karaktera, ali ona se smatra, možda, obvez-mom, da iskaže više pažljivosti i manje popuštanja u obrani svojih vitalnih inteiesa Reducirati evropsku politiku na samu akciju četiriju glavnih sila Velike Britanije, Francuske, Italije 1 Njemačke, a apstrahirati sve ostale grup» držav? s ograničenim interesima koje su se konstituisale pod pritiskom regionalnih okolnosti, ko.e niko ne može eliminisati, značilo bi počiniti griješku veću nego sve dosadanje protiv najosnovnijih principa internacionalne solidarnosti. Niko ne osporava legitimne interese velike sile kao štr je lial’.iu na Balkanu i u centralnoj Evropi i niko ne može ozbiljno pomišljati, da ih ne prizna. Ali to može da bude, mislimo mi, jedim, na bazi spo razuma izmedju glavnih sila. na baz: sporazuma o evropsko' politici kojoj će pristupiti svi narodni kontinenti a time će se uspjeti stvoriti solidna baza za mir i razvoj evropskog prosperiteta. To zato. jer smo duboko uvjereni da je iskrena sarad-nja izmedju Francuske i Italije potrebna za uspjeh jednog takvog napora, jer držimo da ne treba puštati da izbjegne nijedna prilika za usavršenje veza koje postoje izme-dje dvije nacije koje imaju toliko međju-sobnih afiniteta i toliko zajedničkih uspomena To opravdava i nadu da će misija Koju ima da izvrši g. de Jouvenel u Rimu uspjeti da stvoii atmosferu uzajamnog povjerenja, u kojem će se takva politika kooperacije moći sretno da razvija. glasovi fašističke štampe _ . . , , Rim, januara. Pred dolazak novog francuskog poslanika. g. Henri de Jouvenela. francuski listovi ističu važnost njegovih najava koje su nedavno objavili neki francuski listovi i ovdašnja »Tribuna«. U svojim komentarima fašistička štampa veoma oprezno upozorava da akcija za francusko-talijansko zbliženje ne smije biti ograničena samo na diskusiju o izvjesnim pitanjima koja su do sada bila smatrana kao pravni povod ne-sporazumciroa. Novom francuskom poslaniku se ne poriče dobra volja i priznaje mu se da poznaje čitanja koja će pokušati da rješava sa pretstavnicima talijanske vlade Ali fašistička štampa smatra da to ni.ie dovoljno da odnosi izmedju Francuske i Italije postanu doista prijateljski. Trebalo bi prije svega, veli »Tribuna«, da se promijeni raspoloženje javnog mnijenja, na koje utiču razni elementi iznad uticala odgovornih faktora. Tu su izvjesna tradicionalna shvatanja koja su do sada dominirala u francuskoj spollnoj politici pa i sada odredjuju njen pravac u odnosu prema Italiji. Doklegod je situacija ovakva teško će se, po mišljenju fašističke štampe, ozbiljno moći da misli na zbliženje izmedju Italije i francuske. Nezgodno je uostalom već i to sto je misija novog francuskog poslanika u Nimu ograničena na rok od šest mjeseci. yn se doduše nada, da će se dotle promijeniti raspoloženje, jer je u jednoj svojoj jzjavi podvukao da južnjaci mnogo govore i_u riječima toliko pretjeruju da obično kažu više od onoga što u istini misle, pa bi po tome diskusija izmedju francuske i talibanske vlade mogla da bude vodjena na jednoj konkretnoj bazi od one koja služi za novinske polemike. Po mišljenju fašističke štampe, ova nada g. Jouvenela ne može se ostvaruj, jer u jjjjjjjj „g post0je „ikakve ra_ zhke izmedju onoga što fašizam misli i onoga što kaže. Fašistička Italija ie napustila takve metode koje još dobro dolaze domokratiji i političarima koji se zalažu za Panevropu. Raspoloženje fašističke Italije nije improvizirano nego se stvara na osnovu vjekovitih težnji talijanske duše. Svakako, ova smatra kao dobar znak što francuska štampa i neki odgovorni krugovi po- činju da se bave talijanskim problemom kao jednom novom snagom koja teži za ekspanzijom i koja će uprkos svemu morati u evropskoj politici da dodje do izražaja. Ali akcija koja se vodi u Francuskoj za zbliženje sa Italijom ima i svoju pozadinu. Jedan dio francuskih Ijevičarski’a listova, koji su do nedavno žestoko napadali fašizam i smatrali ga jednim reakcionarnim pokretom koji sprječava svaki socijalni napredak, odjednom su, s obzirom na to što bi francuska vlada, koja ima ijevičarski karakter, htjela da postigne neko zbliženje sa Italijom, obustavili napade na fašizam i čak su povoljno komentarisali izjave novog irancuskog poslanika u Rimu Henri Jouvenela. Nasuprot tome desničarski listovi, a naročito »Figaro« i »Echo de Pariš«, koji su do juče propovijedali potrebu da se Francuska približi Italiji, sada iznenada napadaju fašističku Italiju i pri tome se služe istim argumentima koje je ranije upotrebljavala ijevičarska štampa. Povod ovim promjenama u držanju ijevičarske i desničarske štampe, vele fašistički listovi, treba tražiti u unutrašnjem razračunavanju izmedju francuske ljevice i desnice. Naprotiv, što se tiče pitanja spoljne politike no koja nema nikakav uticaj fakat da danas u Italiji postoji fašistički režim, francuska štampa sva bez razlike, braneći i dalje sa najvećom upornošću interese Francuske, neće da vodi računa o interesima Italije. Tu je u prvom redu krupno pitanje Srednje Evrope. Francuski listovi naročito paze na političku akciju Italije u Srednjoj Evropi i na Balkanu pa pri tome oni ocjenjuju situaciju na razne načine, ali uglavnom se slažu, jer i jedni i drugi traže da Francuska nastavi svoju dosadašnju politiku, podržavajući postojeće stanje, a naročito savez sa Jugoslavijom. Oni očigledno neće da ispitaju opasnosti, koje bi odatle mogle da dodju. Na taj način, po fašističkim komentarima, pitanje uredjenja talijansko-francuskih odnosa, francuska štampa vezala je sa francuskom politikom u Srednjoj Evropi i na Balkanu, ne dopuštajući da se ova politika mijenja, naročito ne u pitanju revizije mirovnih ugovora. »Tribuna« oštro i bezobzirno napada francusku štampu, što uspostavu novog stanja u odnosima sa Italijom uslovljava zahtjevom da francusko-talijansko zbliženje ne smije biti na štetu prijateljstva izmedju Francuske i Jugoslavije. Zvanični francuski listovi i ostala štampa stavili su ovaj uslov Italiji, i Francuska, kaže »Tribuna«, ograničava delikatnu misiju, novog francuskog poslanika u Rimu g. de Jouvenela.Prepu-štamo francuskoj štampi, veli ovaj list, punu i tešku odgovornost za ovo uslovljava-nje jedne tako delikatne misije. To bi imalo da znači da apsurdna francuska politika prema ratnoj saveznici Italiji, otpočela još za vrijeme pregovora o miru. koja je otežala odnose, neće biti prekinuta, nego nastavljena prema obnovljenoj fašističkoj Italiji. Sva teška iskustva iz posljednjih četrnaest godina nisu bila dovoljna opomena Francuskoj koja je toliko ogrezla u svome renegatstvu da kad joj se pružala prilika da uredi svoje odnose sa Italijom, ona kao velika sila stavlja kao uslov za svoje prijateljstvo sa Italijom poznati svoj balkanski savez sa Jugoslavijom i svoje jamstvo za trajno održanje anti-historijske pometnje na Jadranu. Za' Francuska ne vidi, pita »Tribuna«, da time nanosi uvredu ne samo Italiji nego cjelokupnoj evropskoj hijerarhiji velikih sila i historijskoj istini, što svakako vrijedi daleko više od ma kakvog diplomatskog računa ili od izvjesnih general-štabnih kombinacija? To, prije svega, znači, da Francusku i dalje vodi birokratska i militaristička zasljepljenost, da ona ne osjeća dužnost koju joj nameće jedna superiorna civilizacija i zajednička sudbina Evrope. Iz ovoga izlazi da Francuska neće da čuje opomenu, da nova historija ne dopušta da se sudbina velikih sila podredi akciji manjih država, koje imaju vrlo neznatnu socijalnu i duhovnu odgovornost. GLAVNA SKUPŠTINA »ISTRE« U SL. BRODU Prosvjetno i potporno društvo »Istra« u Slav Brodu održati će 22 ovoga mjeseca u 2 sata poslije podne u Sokolani svoju redovitu godišnju glavnu skupštinu sa slijedećim dnevnim redom: 1. izvještaj funkcionara društvene uprave: 2 izvještaj nadzornog octora; 3 razrešmea Josadašn'em odboru: 4. izbor novog odbora i 5. eventualija. Skupština će se održati u 2 sata po podne ako na istu pristupi u smislu društvenih pravila 2/3 od ukupnog broja članova, a ako ne dodje dovoljan broj čekati će se jedan sat i skupština provesti sa pridošlima. Umoljavaju se svi članovi, da na skupštinu obzirom na njenu važnost neizostavno dodju. — Odbor. Strana 2. _______»ISTRA»_____________Broj 3. STAMI JE MEDJU MAMA • Ivan Stari. Znam unapred i sasvim sigurno: Starome ie biti krivo, kad otvori »Istru* i na-idje na ovaj napis o sebi. I kad se sretnemo imat tu posla, da ga uvjerim, da sam sasvim ispravno postupao. Bit te mu krivo i ovo što tu sada da kažem: Poslije rata u Istri je bilo nekoliko istaknutih narodnih vodja, ljudi od rada, ljudi, koji su svu svoju sposobnost i znanje uložili u rad i borbu za narod i koji su sve dali. Narod im daje puno -priznanje i iskazuje zahvalnost. Ali niko nije u Istri poslije rata u narodu lio onoliko popularan i voljen koliko Stari, Drugi su u izvjesnim pravcima dali i učinili možda i nešto što Stari ne bi bio mogao da učini: jedni su bili reprezentativniji i politički obrazovaniji, drugi su bili bolji govornici od Staroga, ali Stari je u svojoj ličnosti prestavljao ono, što je narodu najviše trebalo,, što je odgovaralo novim prjlikama i metodama borbe i političkog rada. Istra je imala čovjeka, koji je znao da tu realnost u tren shvati, koji je svojim zdravim, sirovim instinktom, bez predumišljanja i spremanja, znao da pristupi novoj situaciji u kompleksu i kasnije svakom novom problemu, koji je nastajao. I kad se danas, po nekom odstojanju, pogleda na politički život Istre od konca rata, recimo, tamo do 1929, kad je naša politički organizovana akcija bila silom likvidirana, u svim nastojanjima Ivana Staroga opaža se jasno: linija, razum, humanost, sklad u osjećajima za čovjeka i u osjeća- jima za skupnost. Stari je stalno imao pred očima sudbinu čitave naše zemlje i naroda i to mu je bila osnovna misao, ali je imao i duboki smisao za sudbinu svakog pojedinog našeg čovjeka. I sam manuelni radnik, čovjek intimno vezan s onim narodnim slojevima, koji sit najkrvavije osjetili novu situaciju, on nije literarnim očima gledao na sve ono novo zbivanje, u njemu je bila duša naroda, koja mu je diktirala sva djela i svaki čin. I za to je on bio bliz najširim narodnim krugovima u Istri, za to nije bilo sela, koje nije znalo za Staroga Laginja je živio i radio u drugim vremenima i prilikama i po formatu ličnosti razlikovao se veoma od Staroga, ali je u njihovoj popularnosti jedna zajednička nota. Možda bi bilo pretjerano kad bi se reklo, da je u Istri Stari u ljubavi naroda naslijedio La-ginju, ali ima u onom odnosu naroda pra-dm Starome nešto od odnosa naroda prama Laginji. Tri godine proživio je na Ponzi. Kadgod sam kroz te tri godine susreo našeg čovjeka, a pogotovo kad sam susreo »malog* našeg čovjeka, onoga, koji. je u Istri živio na selu, koji je kopao svoju zemlju, — uvijek sam morao odgovarati na isto pitanje: — »A što je s našim Starim?* Iskrena pitanja i toplo interesovanje, još me je više učvršćivalo u uvjerenju, da je Stari poslijeratnoj Istri značio mnogo, vrlo mnogo. Kad se jednom bude pisala historija svega onoga, što se s našim narodom doga-djalo poslije rata, njegovo se ime neće mimoići. Samo trebat će, da se ta historija napiše ljudski, vjerno, s živim elementima, a ne po papirima, koji ostaju. Lik Ivana Staroga dominirat će zbivanjem od 1918 do 1929 u Istri. On je danas medju nama. »Istra* ga pozdravlja s veseljem, čitava će ga naša emigracija pozdraviti, a naročito istarska. Već u ovo kratko vrijeme što je medju nama, mi smo osjetili, da je Stari medju nama. Stari Stari, nepromjenjen, onakav, kakvog smo poznavali prije 1929. Sijed je, to mu je donijela konfinacija. Ali iz njega još uvijek zrači »stara mladost*, stari njegov optimizam i energija, koja se je u zatočenju samo očeličila, izbrusila i iskušala. Iz njega zrači vedar duh, kroz široko nasmijano i pošteno lice. Osjetili smo, da je medju nas zašao neko, ko će da pokrene i one, koji su »nepokretni*, ko će da aktivizira i one, koji su — pasivni, ko će da, možda i bez ijedne riječi, zaetidi negativne. A Stari bi smio da ih i osudi. On ima zato moralno pravo. Osjetilo ei već u ovo kratko vrijeme đa je medju nama. Emigracija je dobila jednu snagu, koja joj je manjkala. Naša zajednička organizacija, naš Savez, dobiva u Starome iovjeka, koji će mu koristiti, a dr. čok, naš pretsjednik, odličnog saradnika, ma da za sada još — »neoficijelnog*. Godine 1904 upisao se Stari u arsenal-sku šegrtsku školu u Puli. Sa ulazom u tu školu počeo je za njega i novi život. Tu se upoznao s nekolicinom naših dječaka, koji su svršili hrvatsku osnovnu školu. Nešto jer su poznavali naš jezik, nešto, jer su bili jednu ili dvije godine stariji, a nešto su bili veći i jači od njega — on je bio najmanji i najslabiji u cijeloj školi — in-ponirali su mu. Već u ranoj dobi vuklo ga je, da se upozna s ljudima i prilikama. U vezi s time nastojao je da se približi tim novim i mladim drugovima, iako su oni bili za njega toliko »veliki« da im je zaviđao. Ovo zavidanje ponukalo ga je, da uznastoji, da čimprije postane njima jednak u svakom pogledu. Od njih je saznao za »Sokol« u kojemu da se »gomba« i uči naš jezik. Razumije se, da je sve to za njega imalo veliku privlačivu silu, tim više što će tim putem doći u uži i bliži kontakt sa svojim drugovima. Nije prošlo niti petnaest dana i već je vježbao s ostalim pomlatkom. — Tako je upoznao sve jugoslovenske šegrte i sve odrasle vježbače u Sokolu. Nije prošlo mnogo i već je Stari važio kao jedan od boljih naših šegrta u pripravnici (šegrti, koji nisu poznavali njemački jezik morali su da se upišu u pripravni tečaj). Ako izuzmemo neke šegrte što su došli iz vana (Lorencin i Leverić iz Medulina, Šolić iz Hrv. Primorja i maleni broj drugih) nitko nije znao hrvatski da govori. Tada je, nažalost, još vladalo medu našim nesavjesnim roditeljima pravilo, da onaj ko hoće da postane »nešto bolje«, mora talijanski da govori. Želja da nauči barem toliko hrvatski, da može da govori u tom jeziku bilo s učiteljima gimnastike (Perko, Žunić, Sekić itd.) i raznim drugima koji su dolazili u Sokol, bila je tako velika da je u relativno kratko vrijeme u tom cilju i uspio. Konačno po svršetku šegrtske škole njegovih starijih drugova, pala je na Staroga dužnost, da budno pazi da nijedno dijete ne izgubimo i da svakoga dovede u Sokol. U to doba, u Puli bile su takve prilike, da ie samo onaj šegrt, koji je pristupio Sokolu ostao naš. Svi drugi, bez iznimke, odnarodjivaii su se i postajali talijani. Taj i takav rad nije bio ni lak, a još manje ugodan: moralo se đa ugodi svakom hiru svakog šegrta. U protivnom bio je uvrijeđen i otstupio bi. Uslijed takvog otstupa izgubili bi jednog šegrta, budućeg kvalifikova- nog radnika 1 što je najgiavnije jednog ju-slavena. Samo onaj, koji je proživio ovaj način spašavanja naših ljudi, može da prosudi samoprijegor i požrtvovnost tih pionira. U toj njegovoj mladenačkoj dobi nastupila su tri vrlo važna momenta za cijelu našu narodnu stvar: gradnja »Narodnog Doma« u Puli, izbori u maju 1907 na temelju izravnog, tajnog i sveopćeg prava glasa i ustanovljenje (1907) »Narodne Radničke Organizacije« u Trstu i u Puli. U ovoj organizaciji u Puli surađivao je Stari od dana predpriprave na osnutak ili bolje od maja 1907. Do osnutka te organizacije došlo je ovako: 1907 je internacionalna socijalna demokratska stranka u Beču na svojoj sjednici od 15 maja zaključila, da će svuda u užim izborima glasovati protiv klerikalaca. Na temelju tog zaključka pozvala ie talijanska socijalno demokratska stranka u Trstu — proglasom od 21 maja — cijelokupni proletarijat, da glasuje za talijanskke liberalce, a protiv jugo-slovenskih kandidata (Laginja, Ribar) u Istri i Trstu, sa motivacijom da su klerikalci. Taj proglas soc. stranke u Trstu izazvao je najveću buru i nezadovoljstvo među jugoslov. radništvom. Tako je nastala silna agitacija protiv internacionalne soc. stranke da je bio neizbježiv raskol u tim organizacijama I logična posljedica ustanovljenje »Nar. radničke organizacije«. Sto je značio taj dogadjaj za razmah naše stvari u Puli ne da se iskazati. Nekako istodobno, a možda još I ranije bilo je ustanovljeno i društvo »O m l a d i-n a«. U njemu bio je Stari odbornik ili pretsjednik od prvog dana do raspusta. Osim stalnog nastojanja za napredak »N. R. O.« nema polja na kojem nije do-prineo svojim silama, u koliko je samo mogao: u Sokolu, kod Družbe Sv. Cirila i Metoda i kod priprava za razne izbore političke i socijalne naravi. Tako smo dospjeli do kobne, ali po naš narod vrlo važne i odlučujuće 1914 godine. Prelazimo preko Vidovdanskog atentata i svega što se nakon toga dogodilo do objave rata sa strane centralnih vlasti Srbiji. Na sreću bio je Stari već 7 julija 1914 premješten iz puljskog arsenala u Šibenik na brod-radionice »Vulkan«. Tim premješte-njem Izbjegao je teškim pogibeljima: 1. spasio se je od sigurne austrijske internacije j 2. logičnom posljedicom prve bio bi morao kasnije u rat. U Šibeniku imao ie prilike da se upoz- od te nakane Imao je zato važnih razloga na sa mnogo ljudi: medu ostalima skoro sa ličnih i opće nacionalnih Ali uzalud mu ie svima članovima revolucionarnog odbora, bilo nastojanje odbor je ostao kod svoga Nešto prije no što je taj odbor počeo da zaključka. Kao Kandidat za rimski parla-svo.ie nakane nastoji da provede u djela, menat bio je 21 aprila 1921 otpušten iz arino je Stari nažalost ponovno premješten iz , senala bez penzije i bez otpremnine Ali Šibenika u Pulu. j zasluge Staroga u tim izborima bile su U Puli je doživio mnogo teških dana: velike Njegova popularnost bila ie đovolj-cbolio na groznici »španjoli«. a baš u to doba šibenski revolucionarni odbor tražio je da se uništi austrijsko ratno brodovlje. Ovo djelo bilo je u praksi, sa sredstvima, kojima se je raspolagalo, neprovedivo. Ova nemogućnost mučila je Staroga. Onda: po- na agitacija. Prilike su bile takve, da smo od 4 posiaika dobili samo jednoga. U tim danima izgorjele su u Istri 52 seljačke kuće. Tim povodom bio je izabran posebni odbor od 5 lica. Odbor se je nakon sastanka odmah i kon- znati štrajk arsenalskog radništva u apri- stituirao i dao si je ime »Odsjek poli-lu 1918 i u vezi sa tim štrajkom mnogo na tičkog društva »Edinost« za po-Staroga intervencija »naših patriota« i vi- moć Istri«, a Staroga je odredio za sokih mornaričkih oficira u cilju da on po pretsjednika i blagajnika. Mirne duše mo-mogućnosti spriječi taj štrajk, a istodobno žemo reći, da je uspjeh ove akcije svjetla interes svih iredentista i pravih patriota tačka našeg rada u Istri i uspjeh Ivana je tražio, da se štrajk provede do krajne Staroga. Sakupilo se (ne varamo li se) 220 granice i sa svim posljedicama. Da se pro- '.liljada lira i sav drveni građevni materija!, sudi lični položaj Ivana Staroga i uza sve Sa tim novcem i materiiaiom uspjelo je da dijametralno protivne intervencije, treba da se izgorjele kuće još pred nastupom zime naglasim, da je već nekoliko mjeseci te- stave pod krov. Cijela ta akcija trajala je ško bolovao i da je njegova žena bila u preko tri godine. Tri godine Stari je vodio tim danima u krevetu. Na sreću svi ti do- akciju i uložio napor, kojem su se svi di-gađjaji prošli su bez da je Stari izgubio vili. i jednu kosu s glave, a bilo je trenutaka. Doba izborne borbe pokazala je. da je kad se radilo i te kako i o samoj glavi, potrebno da se Političko društvo »Edinost« (O svemu tome mogli bi Krmpotići opširno reorganizira i da se razdijeli u tri pokra-da govore. Oni su bili os oko koje se vr- jinske sekcije (Istra, Trst. Gorica) Cim se tila čitava naša stvar). do toga došlo, istarska sekcija izabrala je Konačno početkom oktobra 1918 bio je Staroga za blagajnika i potpretsjednika. a Stari premješten mornaričkoj podoficirskoj ovu je funkciju vršio do dana raspusta Po-školi u Beču, gdje je doživio svakako naj- litičkog društva. ljepši dan u životu: bio je svjedokom propasti Austrije baš u njenom srcu — glavnom gradu. U drugoj polovici novembra vratio se opet u Pulu. Ovdje je zatekao naše ljude Naš položaj i snaga tražili su da moramo imati i svoja glasila. Od začetka izla-ženja »Istarske Riječi«. »Mladog Istranina« i »Narodnog Gospodara« bio je Stari odgovorni urednik i formalno suvlasnikom jako potištene. Ta potištenost imala je svoj zajedno sa drom Br^jšom. Nakon njego-dubokt razlog: u posljedn em mjesecu de- vog otstupa ostao je jedim izdavač i od-sili se sudbonosni dogadjaji: izabrani odbor govorni urednik do obustave 5 januara 1929 na historijskoj javnoj skupštini 26 oktobra tih novina Ivan Stari se18»NUaroNđanimdnvn,SUCnrnraUi! Wh.!? ! .družba Sv. Cirila'i Metoda« za Istru brzojav »Narodnom Vijeću« u Zagreb po- hnje^novčanim^s^ed^tr'1'23^3 Z? >SakUP' tonuće najveće ratne lađe »Viribus Unitis«, hrvatskih škola u Istri* OnaZ?p nn«[p Slovenci u Koruškoj — bijahu (a 1 sada su) zle ' sreće da vijekovima snose tudjeg gospodara. Ali u prkos upotrebi njemačkih riječi, jezik koruških Slovenaca je i korenom i konstrukcijom nesumnjivo slovenski. Najzad, i sam g. Vute je morao priznati da su ovi germanizmi pozajmljeni i kasnije poprimam, kao što je drugom prilikom — zaobilaznim putem do duše — priznao da su u Koruškom plebiscitu upravo slovenački otpadnici nakrmili Austriji većinu! U svojoj knjizi »Borba Koruške za slobodu«, Velikonijemac dr. Martin Vute piše doslovno na str. 180 ovo: 10 oktobra 1920 učestvovalo je pravnih glasača 39.291 glasalo za Austriju 22.025 glasalo za Jugoslaviju 15.279 Od okruglo 22 hiljade, koliko je svega glasalo za Austriju, 12 hiljada glasača se služi njemačkim, a 10 hiljada slovenačkim jezikom. To g. Vute izrično bilježi. Kad. dakle, broju glasača koji se otvoreno izjasni-še za pripadak majci Jugoslaviji, dodamo i ovih deset hiljada slovenačkih glasova, izlazi da je na samome glasanju bilo preko tri hiljade Slovenaca više od Nijemaca! Kao ranije, tako i danas, zaštićeni vlašću, upinju se pojedinci i njemačka štampa: da iz Koruške historije izbrišu što više tragova slovenske prošlosti. Pri tome se zaboravlja na proces pretapanja pojedinaca iz raznih razloga. Ti razlozi potiču ili od sticaja prilika ili iz egoizma. Ovi posljednji svakako nisu časni; ali, kako svaki ima prava na samoopredijeljenje, to jedna nacionalna cjelina ne treba da se buni, ako njeni nepouzdani pojedinci svojevoljno prelaze u tudju narodnost. Utjeha je što rdjavi sinovi jednoga naroda čine svuda izuzetak. Medjutim; nije dostojno velikog i kulturnog njemačkog naroda, da vrši propagandu za kolektivno odnarodjivanje svojih podanika druge narodnosti i da čak uzdiže nacionalno vjerolomstvo. A to se, eto, praktikuje u Koruškoj. Otvaraju se škole njemačkog »Sidmarka« usred ovejanih slovenačkih naselja. Izlazi čak i plaćenički list na slove-načkom jeziku (»Koroška domovina«), u cilju obnarodjivanja! Netolerancija vlada i na zvaničnim mjestima. Baš tu skoro, prilikom svečanog otkrića spomenika koruškom vojvodi Bern-hardu Španhajmskom osnivaču Celovca, sam zemaljski kapetan Koruške g. Kerraajer bezobzirno je napao slovenački dio koruškog stanovništva. Izmedju ostalog, u njegovu govoru nalazi se i ova izazivačka rečenica: »Bude li se u inostranstvu (drugim rije-ma: u Jugoslaviji) drznulo, da se ovom njemačkom vojvodi podmetne slovensko osjećanje i slovenski karakter, mi ćemo se tom prljavom(l) postupku oduprijeti svom silom!« Dr, B- N. „MANJŠINAM SE MORA OMOGOČITI LOJALNOST NAPRAM MATERINSKEMU NARODU...” Glasilo naše braće u Koruškoj »Koroški Slovenec« pisao je u svom broju od 11 januara, kad su se pjevači spremali u Jugoslaviju, u članku pod naslovom »Naše pesem v Jugoslaviji« ovo: Koncem tega tedna priredijo moški pevski zbori z Brnce, Št. Janža, Kotmare vasi, Škocjana, Št. Lipša in Libuč več koncertov slovenske koroške narodne pesmi v mestih Dravske banovine Deželni cblast je vztrajala na stališču, da svoji manjšini nikakor ne more dajati ugodnosti, za kar smatra izstavo skupnega potnega lista. Ne poznamo sicer pravega vzroka za ta njen korak, in nočemo sedaj izrekati kake sodbe ter se omejimo zgoll na izjavo: pevci so se držali navodila deželne oblasti in si nabavili posamezne potne liste, na kar je bila turneja omogočena-Slučaj hoče, da potuje istočasno pevski zbor banatskih Nemcev v Avstrijo in Nemčijo in da mu je jugoslovenska vlada izkazala »ugodnost« skupnega potnega lista. A hočemo služiti stvari in se ne izgubljati v malenkostnih vprašanjih, hočemo upoštevati vse okoliščine v deželi in tako dokazati našo spravljivost in manjšinsko solidarnost. Za našo narodno pesem in njene pevce vlada v Jugoslaviji izredno zanimanje in to navdaja z nadatni. da se bo medseboino kulturno sožitje naše manjšine z materinskim narodom odslej še bolj poglobilo in utrdilo. Željam, da bi naši pevci nastopili v poleg v že določenih slovenskih mestih (Slovengradec, Maribor, Celje, Ljubljana. Kranj. Jesenice) še v Novem mestu, Ptuju. Ljutomeru in celo v Zagrebu in Beogradu, iz tehničkih razlogov pač ni bilo možno ustreči. To veliko zanimanje od strani naših rojakov za našo narodno pesem nam je najljepši dokaz, da materinski narod nikdar ne bo pozabil, da zamore ostajati kulturno življenje manjšine zdravo edino v najožjem stiku z materinskim deblom in le v zvezi z njim zamore nositi cvet in sad. Ponosni smo na svojo prelepo pesem, katero so vzljubili tudi naši rojaki v Jugoslaviji. Naša pesem nam je zaklad kot naša molitev. Kaj bi naj sicer nudili rojakom kot dokaz naše ljubezni in kulturne vezanosti do njih! In dobro vemo. da bodo rojaki veseli našega preprostega darila kot je vesela mati rože. ki ji jo podaja njen otrok. Veliko je kulturno bogastvo slovenskega naroda, njegova književnost, dramatika. glasba, in Slovenci se zamorejo meriti v tem z velikimi narodi. Iz tega velikega zaklada slovenskega duha hočemo črpati tudi ml koroški Slovenci svojo živ-Ijensko silo Zato nesejo naši pevci melodijo našega življenja In dela in ljubezni med svoie roiake v Jugoslaviji. Strana 4. »ISTRA« Eroi š. Turneja je korak k rešitvi manjšinskega vprašanja. »Manjšinam se mora omogočiti dvoje: lojalnost napram materinskemu narodu in lojalnost napram državi, v kateri se nahajajo«, je nedavno izjavil bivši nemški senator dr. Medinger. Naša manjšina hoče v svojem delu dežele biti na svoj način državotvorna in nosilec prave državne zavesti. Manjšina, ki bi izgubila Zadnji dogodki na Češkem, v Rumuniji St. Ruperta pri Velikovcu bratov E h r l_i - in drugod dajo sluti, da polagama vstaja bolj pravično in objektivnejše manjšinsko naziranje. Živimo v dobi, ko postaja nevarno to igranje prijateljev in scvražni kov in opasno to sklepanje vsakojakih pogodb na račun tretjega. In ni daleč doba ko bodo postale manjšine državam ne več napotje marveč dobrodošle kot čvrsta vez svoj narodni značaj, s tem še ni prevzela Kied dvema državama. Predpogoj je seve- značaja večinskega naroda. Z njenim narodnim značajem izgine tudi zadnja sled idealizma in nadomesti ga materijalistično in profitarsko gledanje države. Raznarodo-vane manjšine postanejo v tem svojem materialističnem gledanju državi in večinskem narodu vedno večja nevarnost. Veseli nas, da gledajo vsaj treznejši nemški krogi turnejo naših pevcev z enakega stališča in z nami vred odklanjajo očitek pro-tidržavnosti da. da večina ustreže kultarn.m zahtevam svoje manjšine. Misli so to, ki se nam usiljujejo o priliki potovanja naših pevcev v Jugoslavijo in iz teh misli se bomo vesebli mi m z nami vred vsi ostali dobrchoteči vsakega tudi najmanjšega uspeha naših zborov, \enije mo v moč pesmi in predvsem narodne pe srni, ker verujemo v moč ljubezni in prijateljstva in smo overjen», da mora to orožje končno zmagati nad orožjem soviašlva in nasilja. „KULTURNE VEZI DAJEJO MANJŠINI POTREBNO OPORO OBSTOJA” Prhikom dočeta korakih pjevača u Ma-ribrru vodja turneje župnik Poljanec izre kao je ovaj veoma značajan grvor: Kar smo prinesli iz Koroške, je narodno blago koroških Slovencev, neoporečno pristno blago koroških Slovencev. Ni še dolgo, ko so gotovi krogi v Celovcu celo pod navideznim plaščem zgodovine (Dr. Wutte) zahtevali dokaze, da smo koroški Slovenci posebno ljudstvo, ki govori poseben jezik. Naša domača pesem Vam priča, da bije takim dokazom v obraz. Naša pesem je slovenska pesem! Ljudstvo, ki poje to pesem, je slovensko ljudstvo! Naš nastop po Sloveniji je naša izpoved, da smo del slovenskega ljudstva. Vaše veselje nad našim prihodom je dokaz, da v nas gledate svoje narodne brate. Ločijo nas politične meje, Avstrijci smo in nečemo tega prikrivati. Resno si prizadevamo, da damo državi, kar ji gre, a to nas ne ovira, da damo javnega izraza tu v Mariboru, da smo del slovenskega naroda, ki iščemo kulturne opore pri Vas, svojem materinem narodu. Zaenkrat so naše kulturne zveze z Vami še slabe. Drugi narodi so že daleč pred nami. Nemški narod ima že več let organizirane vse svoje manjšine v enotni organizaciji, v kateri vsem svojim drobtinicam nudi vso svojo kulturno oporo in podporo. Tako ozko vez je nadalje pred par leti pokazal vsepoljski kongres med Poljaki, ki bivajo v raznih državah. Častno so se udeležili kongresa celo Poljaki iz Amerike. Vse te pojave ie Evropa, pa tudi nemški tisk odobravala, kar kaže, da svet poleg državnih enot priznava kulturne enote narodov, če tudi segajo preko državne meje. Slovenci še nimamo organizirane kulturne enote same, tupatam se nudi prilika. Ja dajemo javnega izraza, da smo bratje, četudi nas ločijo državne meje. Zelja koroških Slovencev je, da se s popolnim upo- števanjem državnih mej kulturne vezi zgledu Poljakov in Nemcev vedno bolj utr jujejo. Pri tej želji nas vodi prepričanje, da so kulturne vezi med narodnimi manj šinami in materinim narodom najboljše sredstvo za pomirjenje med narodi, ker je jasno, da kar je dobro za en narod, je tu dj upravičeno za druge narode in v sred' nji Evropi ni države, ki bi ne imela dru-gorodnih manjšin. Morda ravno manjšine tvorijo most sporazuma med narodi in s teni vir miru. Zelo nas žalosti, da materin narod ne more ob tej priliki pozdraviti bratov gori' ških Slovencev. Iskreno jih pozdravljamo in smo trdno prepričani, da bodo njihove nekulturne ovire tem prej odpadle, čimbolj bo rastel med drugimi večinskimi narodi duh medsebojnega sporazumevanja, za katerega se o prvi vrsti borijo organizirane evropske manjšine. Kulturne vezi dajejo manjšini potrebno oporo obstoja. Ta opora je tem potrebnejša, čim manj skrbi domo vinska država za kuiturno povzdigo svojih manjšin. Nezadostne kulturne vezi pa dajejo tudi materinemu narodu ugodno prili ko, da ga drži preko spornih vprašanj enem delu. namreč v delu za svojo narodno celoto. Jasno je, da se manjšina, ki ima pogojno vodstvo, nikoli ne vmešava v sporna vprašanja materinega naroda, jasno pa je tudi. da manjšina nima večje želje, kakor da v delu za svojo manjšino vidi materin narod združen v enotnem kulturnem delu. Današnja Vaša sijajna udeležba nam je najboljši porok združene misli. Iskrena Vam hvala v imenu vse slovenske Koroške. Naj duh, ki vas je zbral danes okoli koroške slovenske pesmi, raste in proevita ter rodi bogate sadove, sadove našega trajnega narodnegoa obstoja in kulturnega razvoja- KOROŠKA - ZIBELKA SLOVENSKE KULTURE Od tistih davnih časov, ko so koroški vsem Slovencem prvoboritelj in zvezda knezi prisegali na gosposvetskem polju zvestobo slovenskemu ljudstvu v slovenskem jeziku pa gor v našo dobo, ko so v Sent Jakobu v Rožu polagali v grob mladega pesnika in narodnega boritelja Zwitterja, so bili koroški Slovenci najmarljivejši graditelji slovenske kulture. Najdemo jih vedno na vodilnih mestih, daleč čestokrat pred svojimi rojaki iz drugih dežela. Ali imaju Slovenci še eno osebnost, tako markantno, kot je bil kmet Drabosnjak iz Drabo-senj v Jezercih nad Vrbo, ki je v dobi fra”* coske revolucije, 1790. oral po svojih brdih in na ozarah zapisoval svoje »rajme«, prevajal Kolomonov žegen in pisal svoj Marijin pasijon ter ga v ponočnih urah tiskal v svoji tiskarni, skriti v kleti svoje lesene ko-čure? Skoroda dvesto let pred njim je tru-dapolno zbiral narodno gradivo Jeronim M e g 1 s e r in naposled izdal prvi ^slovenski slovar in skupno z jezuitom Jožefom Candekom prve slovenske pridige. Ljubezen do jezikoslovnega študija se je takrat udomačila na Koroškem in zadnji koroških jezikoslovcev, profesor Šket, je šel počivat na grobišče v Anabihl pri Celovcu le nekaj let pred svetovno vojno. Koncem 18. stoletja vlada na Koroškem najintenzivnejše slovensko kulturno delovanje. Ožbald Gutsman tiska 1770 svoje »christjanske resnice«, 1777 pa že objavlja svojo razpravo o slovenskem pravopisu. Deset let pozneje je napisana slovenska slovnica in nemško-slovenski slovar. Prosvetljena doba torej ni šla neopaženo mimo Koroške. Janez Japelj, ki je ie koncem istega stoletja kanonikoval v Celovcu, zbira slovenske narodne pesmi, pesnikuje sam In napiše monumentalno slovensko slovnico. Smrt ga je ugrabila prej, nego je mogel dovršiti svojo primerjajočo slovansko slovnico. Za temi začetniki, ki so zapisali svoja imena v slovensko kulturno zgodovino, pride rod Jarnikov, Majarjev in Ahaceljev, ki so poznani pod imenom »Ilirci«. Urban Jarnik, župnik v Blatogradu, zbiratelj narodnih pesmi, prvi pisatelj nabožnih knjig, ljudski učitelj, kojega »Razgovor med enim fajmaštrom in eno farmanco o žegnanih reči« se še danes z isto koristjo bere, kot njegova »Nevarnost mladih ljudi« ali njegova »Sa-djereja«. Pod njegovim vplivom ie začela rasti jezikoslovna literatura, on sam je objavil nebroi jezikoznanskih in starinoslovnih spisov. S Stankom Vrazom sta delovala na enotnem ilirskem jeziku. Jarnik je v oni dobi vodnica. Ali ima Slovenija v isti dobi osebnost podobno Matiji MajaruZilskemu? Pisatelj v mladi dobi, se je razvil v po ce lem slovanskem svetu znanega jezikoslovca in izrazitega panslavista. Napisal je celo vrsto učnih in nabožnih knjig, pesmarice, slavil brata Sv. Cirila in Metoda, pisal v Slomškove »Drobtinice«, potoval na vseslovanski kongres v Rusijo (1860) in končal svoje znanstveno delo z načrtom, kako »združiti jugoslovanske narode v eno državo«. Proti koncu je izdajal revijo »Slovan«. 1883 pa je šel umret v Zlato Prago. Vto dobo pade tudi 1852. ustanovitev Družbe sv. Mohorja, največe kulturne institucije, kar jih je sploh kedaj zmogel Slovenec. Družba sv. Mohorja je bila slovenska mati, slovenska država, edina slovenska duševna avtonomija. 2 njo pridemo do drugih dveh velikanov, ki sta, eden na političnem, drugi na leposlovnem polju vodila slovensko ljudstvo: Andrej Einspieler in Anton Janežič. Einspielerji, kakor tudi Serajniki, spadaju med duševno in narodno aristokracijo naše zgodovine. Kot mlad dijak je Einspieler že sodeloval v listu »Slovenija«, pisal o šoli, o slovenskem jeziku, iz dajal za Janežičevo »Slovensko Cbelo« posebno prilogo, ki je pod raznim* imeni izhajala do 1883 L, ko je kot »Prijatelj« umrla. L. 1865 je že ustanovil političen list »Slovenec«, Istega leta prvo slovensko čitalnico, 1. 1869. prvo slovensko politično društvo. Prvo delo Janežiča je njegova slovnica (1841), ki je ustvarila jedinstveni slovenski jezik. 1852 je ustanovljal društvo za izdavanje dobrih slovenskih knjig. V svoji »Cheli« je potegnil težišče slovenskega leposlovnega življenja in delovanja na Koroško. Njegova revija »Cvetje iz domačih in tujih logov« je prva te vrste Do konca svojfega življenja je ob strani Einspielerja velikanil med Slovenci, in ko sta eden in drugi legla v grob, sta lahko rekla, da Ima Slovenec svoj jezik in da nosi v srcu narodno samozavest. To so mejniki v vsaki zgodovini Janežičevo dedščino sta prevzela profesorja Saj nik in Sk e t, marljiva nabira-telja narodnega gradiva in priznana jezikoslovca. politično oporoko pa je Einspieler izročil duhovnikom ki jih je vzgojil. Gregorju in Lambertu Einspielerju, Lovru Serajniku. voditeljem kova Ražunov iz Št. Jakoba v Rožv, ali T r e i b e r j e v iz c h o v iz Zabnic katerim so se pridružili rodoljubi iz sosedne Štajerske kot Smodej, ali iz Kranjske kot dr. Brejc in dr. R,o žič, ki so si Koroško izbrali za svojo domovino ter osredotočili svoje del okrog političnega društva ali krščansko socijalne zveze. Grafenauer France, je pa simbol koroške politične odporne sile. Ali je tudi simbol usode koroških Slovencev? Dokler se bo govorilo o koroških Slovencih, se bo govorilo o tem ziljskem kmetu, ki ie postal legendaren v svoji domovini, ki je pomenil devizo in zastavo v težkih narodnostnih bojih. Tudi on spada v vrsto onih rodov, ki sta jih rodila Žila in Rož Kot zadnja v tej slavni galeriji koroških velikih slovenski’, mož bosta viseli podobi bratov Ehrlichov, od kojih je enega že umorila bol nad usodr svojih bratov, drugi pa se je junaško bori! za nje do zadnjega zvest, pri zadnji bitki največji izmed vseh, najhujši izmed mnogih, ki jih je vojeval slovenski koroški rod — in izgubil. NAŠA KULTURNA KRONIKA VELIK USPEH NAŠEGA ZDRAVNIKA DRA SFILIGOJA želodčni in dvanajsternikov! čiri (ul cus ventriculi et duodeni) so precej razširjena in hudo bolezen, ki se le redkokdaj ozdravi brez operacije. Razumljiv strah bolnikov pred operacijo je napotil našega primorskega rojaka g. dr. Rada Sfiligoja, da je začel že 1. 1924. prouče vati to bolezen in iskati zdravilo, ki omogočilo zdravljenje brez kirurgovega noža. To se je vztrajnemu g. zdravniku, kakor kaže, tudi posrečilo. G. dr. Sfiligoj je iznašel, kakor je iz javil v razgovoru z »Jutrovim« uredni kom, poseben preparat za podkožne injekcije, ki mu je dal ime ulcerosan. Je to na poseben način rastopljena kovinska sol. Poizkusi so ugotovili, da se mora bolniku dajati vsak drugi dan po ena injekcija In vsaki dve do tri ure dobi bolnik dve do tri žlice apnene vode. Stroga dieta traja 1 teden dni, a zdravljenje okrog 2 tedna. Zanimivo je da bolečine izginejo že po prvi injekciji. Bolniku med zdravljenjem ni treba ležati nego mora samo počivati. Zdravi se lahko ambulatorno in mu ni treba biti v bolnišnici. Zadostuje navadno do 6 injekcij. Rontgenove slike so g. zdravniku pokazale doslej že v preko 160 primerih lepe uspehe. Svoj izum je poslal g. dr. Rado Sfiligoj na tri svetovne univerze v preizkušnjo in s trdnostjo pričakuje, da bo s teh forumov dobil pozitiven odgovor. Z ulcerosanom je mogoče po zatrdilu g. doktorja v 95 odstot. preprečiti operacije čirov, kar bo pač v največo tolažbo vsem bolnikom, ki jih mučijo želodčni in dvanajstemikovi čiri. »DRŽAVA« LEONIDA PITAMICA NA ANGLEŠČINI Kako javlja ljubljanski »Slovenec« naš primorski rojak dr. Leonid Pitamic, jugoslovanski poslanik v Združenih državah, odlični znanstvenik, je izdal zda; svoje prvovrstno življenjsko delo v angleškem jeziku v Ameriki. Angleški naslov se glasi: A treatise on the State by Leonidas Pitamic, LL. D. Tiskala in izdala J. H. Furst Company, Baltimore, Maryland leta 1933. Tiskarsko Je silno okusno opremljena, tiskana v prijetnem razločnem borgis-tisku na prvovrstnem papirju v običajnem formatu znanstvenih knjig. Knjiga ni le prevod Pitamičeve Države, ki jo je 1. 1927 izdala Mohorjeva družba, ampak je prav za prav njena nova, izpopolnjena izdaja. Pisatelj sam pravi v uvodu, da je njegova knjiga 1 marsičem revizija in dopolnilo slovem skega dela. Posebno, tako pravi sam, se _e trudil za filozofsko jasnost pri razlagi in vsebolj se je še poglobil v posamezne državne tvorbe, zlasti je študiral uredbe ameriških Združenih držav. Upošteval je tudi razne politične probleme zad' njih let, da ob njih svoj nauk o državi in o raznih rešitvah državnih problemov tem bolj pojasni In znanstveno podpre. Tako je postala njegova angleška knjiga »sintetični traktat o državi«, o njenih temeljih, zakonih, raznih oblikah in uredbah, o ustavah in upravah preteklosti in sedanjosti. G. poslanik je zčrpno uporabil vso tostvarno strokov' no literaturo in napisal pregleden, prak tičen in strogo znanstven učbenik. To delo je sad njegovih studij na ljubljanski univerzi in pozneje v Ameriki na službenem mestu. Odlomek njegovega slovenskega dela ;e izdala že 1. 1930 Georgetownska diplomska šola pod naslovom »Nekaj pol-mov o državi in njih mednarodne faze«. Zdaj pa je delo izislo v celoti in izpopolnjeno. Pri prevodu in priredbi so mu pomagali profesorji imenovane diplomske šole in kat. univerze v Washingtonu, zlasti dr. Purcell, profesor ameriške zgodovine. Vsem tem se pisatelj v uvodu toplo zahvaljuje. Ta klasična knjiga bo ponesla ime slovenskega znanstvenika tudi po ameriškem kontinentu, uvrstila ga bo med svetovno priznane strokovnjake držav, nega prava. Takih del o državi šteje dandanes svetovno slovstvo namreč zelo pičlo število. PROSLAVA ANTE DUKIĆA U NITRI Prosvjetno kolo »Zviezdoslav« na trg. akademiji u Nitri posvečuje prvu ovogodišnju priredbu hrv. piscu Anti Duki-ču. Na programu je predavanje o životu i radu autora, čitanje ulomaka te »Somàrovych zàplsnikov« (Dnevnika jednog magarca) i »Pogleda na život 1 svijet«, te deklamacija pjesme »Moram« iz nedavno izašle zbirke »Od osvita eto sutona«. Program izvadjaju studenti posljednjeg godišta akademije pod vodstvom direktora dra. V. Mierke, poznatog propagatora naše knjige u čeho-slovačkoj. NAŠI U »LJUBLJANSKOM ZVONU« U posljednjem broju »Ljubljanskog Zvona« (za decembar i novembar) susrećemo nekoliko imena naših zemljaka iz Julijske Krajine. Alojz Gradnik objavljuje jedan prevod Villonove pjesme, a osim njega zastupani su od naših pjesmom Ivo Brnčic i Maksa Samsova. France Bevk dao je dui ju novelu »Na pragu življenja«, Olga Grahor jeva objavljuje jedan prevod Gorkoga, a Ivo Brnčic kritikuje nekoje srpsko-hrvatske nove knjige. Svakako saradnja naših zemljaka obilna je i ističe se. što je znak naše kulturne snage. NAŠI U »MODROJ PTICI« U prvom ovogodišnjem broju »Modre Ptice« objavljuje dr. Vladimir Bartol članak o problemu Rasputina u ruskoj historiji. Dora Grudnova objavljuje jednu pjesmu. KNJIGE »GORIŠKE MATICE« ZA 1933 Goriška Matica izdala je za 1933 ove knjige: »Koledar za 1933«, France Bevk: »železna kača«, Gisela Majeva: »Telesna vzgoja otrok«, dr. J. Potrata: »Prva pomoč v nezgodi«, Vrbnjakov: »Pogled v svetovno zrcalo«, Slavko Slavec: »Med soncem in zemljo«. ZUPANČIČEV CICIBAN NA POZORNICI U DELAKOVOJ REŽIJI Ljubljansko radničko prosvjetno društvo »Svoboda«, koje se bavi mnogo teatrom, kani postaviti na scenu poznate pjesme za djecu Otona Zupančiča »Ciciban«. Inscenacija Cicibana davat će se u režiji našeg zemljaka Ferde Delaka, koji ima uvijek novih ideja 1 upravo revolucionira u teatru. Pretsta-va će biti početkom februara u opernom teatru u Ljubljani. »BOŽIČNI RAČUN Z GOSPODINOM BENEDETOM« Pjesme Mate Balote, objavljene u božičnom broju našega lista, pobudile su opći Interes 1 djelovale su kao pravo umjetničko literarno otkriće u najkompetentnijim literarnim krugovima. Nekoji ugledni pjesnici tvrde, da Je, na-prtmjer, pjesma »Božični račun z gospodinom Benedetom« Jedna od najboljih pjesama medju svim pjesmama štampanim na našem jeziku u posljednjih deset godina. Dva zagrebačka književnika pokušala su čak da tu pjesmu prevedu na književni jezik. Sušački »Narodni List« prenio Je tu pjesmu u svom 2 broju 1 kaže za nju da Je odlična. »SRPSKI KNJIŽEVNI GLASNIK« O BOGOMIRU MAGAJNI U Srpskom Književnom Glasniku od 16 decembra iz išla je kritika zbirke novela »Bratje in sestre« od Bogomira Magajne. Kritika priznaje vrijednost Magajninog literarnog rada 1 Ističe, da Magajna opisuje pretežno 1 u ovoj zbirci svoje ljude Iz Julijske Krajine. KRITIKA O DORI GRUDNOVO! I O PJESNIČKOM KRASU U mjesečnoj reviji »ženski Svet« (ta Je revija pomalo — emigrant...) izišao je opširniji prikaz pjesničke zbirke nase zemljakinje, nabrežlnke Dore Grudnove »Rdeče kamelije« (izdala Belo-modra knjižnica). Prikaz je napisao poznati slovenski književnik Ludvik Mrzel. Vrlo je laskav za Dom Grudnovu i mi se veselimo njezinom uspjehu, jer ie svaki uspjeh našeg čovjeka ujedno naš skupni uspjeh. Drago nam je naročito što se kadar naših pjesnika povećava, ovaj put jednom ženom. Ne možemo da prenesemo čitav prikaz, nego ćemo citirati samo onaj pasus, gdje Ludvik Mrzel govori o našoj zemlji. On kaže u uvodu: »Ko človek vzame v roke to lepo tiho, intimno zgovorno knjigo pesmi, se mora spet enkrat spomniti, kako čudno e v naši književnosti — zlasti v naši liriki — s pokrajino in s človekom v nji Vsa naša dežela je, kakor so pač dandanes dežele na svetu: zrak je napet in težak, pod njim je čudovito lepa zemlia in uklonjena veličina človeka, nekje daleč, nekje blizu so prva slaba in mo-gocna znamenja vstajenja. Toda nobe-na pokrajina, noben kos življenja in družbe pri nas dandanes ne rodi iz sebe velike, lepe, uporne pesmi, S a m o n a se zdi, še cvete poezija. Od Gradnika, Iga Grudna, J. Samca, K. široka in Srečka Kosovela do mladih, današnjih, do Makse Sam-sove in Dore Grudnove — iz -vseh in po vseh z v in kliče Kras, ta najbolj bedni, najbolj križani kos našega sveta. Tam kJer Je trpljenje največje, tam Je vstajenje najbolj blizu. In vsaka lepa, resnična pesen bi na svetu morala biti majhno vstajenje« NOVE KOMPOZICIJE VASILIJA MIRKA. . u muzičkoj reviji »Zbori«, koju uredju-je naš Zorko PreloVec objavio je poznati nas kompozitor Vasilij Mirk, koji sada živi u Mariboru, kompoziciju za muški zbor i tenor solo: »Oj jablane!« te za sopran so-muški zbor: »Sinoć mi dragi dolazi« SA TOLMINSKE PLANINE Čini mi se potrebnim, da kao sin tol-1 minskih brda i dobar poznavalac svojih najbližih tolminskih gorštaka ovdje dam kratak opis ovih lijepih alpskih krajeva i ispri-povjedam par priča iz tolininskog života. Potrebno je nama Jugoslovenima, da se što više znamo, da poznamo život u svakom dijelu zemlje, na kojem živimo, pa bio taj dio politički ujedinjen pod Jugoslavijom ili ne. Tolminsko, kao što se obično nazivlje gornji dio rijeke Soče i njezinih pritoka, jeste premalo poznato. Koliko ima Jugo-slovena uopće, da znaju te planine i doline zapadno od Triglava i sjeverno od Gorice? Poznat je Trst i poznate su Gorica i Istra, a ti najčistiji i narodno najsvjesniji krajevi kao da su zaboravljeni. Moguće zato jer se rastežu predaleko na zapad; skoro sve do mletačkih nizina gdje prestaje naš govor i gdje leži naša narodna granica. Pod Austrijom Tolminsko imalo je ograničenu samoupravu sa sjedištem u Tolminu-varoši, gdje rijeke Idrijca, Bača 1 Tolminka utiču u Soču Po ozemlju bilo je to »glavarstvo« jedno od najvećih u Sloveniji, a po stanovništvu brojilo se medju najmanje. Tu nema većih gradova. Osim pet tržišta (Tolmin Kobarid, Cerkno, Bovec i Sv. Lucija) po staroj upravi bilo je 24 »županija« i par stotina planinskih sela (vasi). Osim par industrijalnih krajeva kod željeznice, stanovništvo je skoro sasvim zemljoradnič-ko i bez iznimke naše. Još daleko od zapadne tolminske granice, koja je bila stara granica Austrije 1 Italije, rasteže se zemlja beneških (mletačkih) Slovena. Svi glavni krajevi Tolminskog nalaze se po dolinama. Trideset kilometara sjeverno od Gorice prva je tolminska postaja: Sv. Lucija ob Soči. To je trgovački centar gorskih krajeva, moderno tržište sa lijepim zgradama. Željeznica tu kreće preko velikih mostova u dolinu Bače i vozi sje-vero-istočno kroz industrijske krajeve: Bača. Podmelec, Grahovo, Hudajužna i Podbrdo. Dolina Soče širi se kod Sv. Lucije šest do sedam kilometara sjeverno od Tolmina. Tolmin je lijep i moderan gradić na ravnici sa krupnim Alpama na sjeveru. Niz Soču dalje, sjeverno i zapadno, široka, lijepa cesta vodi po ploanin ravnicama u živo trgovačko mjesto Kobarid. Kobarid je poznat Slovencima kao dobro tržište. Odavde je najlakši prelaz u dolinu Nadiže, koja sa tolminske strane kreće na mletačke ravnice kroz staro slovenačko tržište St. Peter Slovenov. Svijetu a osobito Italiji Kobarid 1c poznat pod imenom Kapofleto. Kobarid bio je — kao i Sv Lucija 1 Tolmin — sasvim srušen u ratu. Dvadeset kilometara dalje na sjeveru od Kobarida nalazi se alpinski gradić Bovec. To je divan kraj; grad kao bijelo gnijezdo leži pod visokim i snijegom pokritim Alpama. Ali sjeverna granica Tolmina siže još dalje, tamo daleko od Predela, do slikovitih sniježnih Alpa. tamo gdje je bila razbijena Napoleonova vojska i gdje je zaustavljena turska naiezda. Jednako dugačka kao soška i baška dolina jeste i dolina rijeke Idrijce, koja od Sv. Lucije vodi skoro upravo istočno 35 kilometara do Želinskog raskršća. Jedna od cesta koje se tu sastaju vodi sjeverno, H. *-'6rkno (5 kilometara) i od tamo preko lijepih niskih brda, sa šumama, u Jugoslaviju. Cerkno je kao mala metropola, pod Austrijom sudski okrug za 22 sela, divan kraj sa bijelim kućama, lijepim trgorti i cestama. Druga cesta od Želina vodi još 20 kilo-metara do Idrije, koja već nije na Tolminskem. Teško je opisati ove krajeve bez zemljovidne karte Dostatno će biti ako za sada svi budemo znali da su to visoki gorski krajevi, sa bistrim, brzim rijekama i plodnim dolinama gdje žive naš narod — Jugosloveni. Tu žive oni već odavno — skoro 14 vi-jekova. Istorila im je skoro bila ista kao I čitave Slovenačke. Bili su miran narod, živih su u zadrugama, dok nisu postali robovi goričkih grofova. Njihova nesreća je u glavnom ta, ua žive na zemlji koja je blizu Italije i Nijemaca: zemlji koja služi kao most narodima. Sve je išlo kroz te do-',tl razgovarali. Kako lijepi su bili ti tajni razgovori! Ni kad prije nisu oni čuli slovenački i mi snio znali samo reći iz onda popularne, ali ne dozvoljene pjesme »Što ćutiš Srbine tužni?« Razgovor svakako niie bio teškoća Naučili su oni po našu i naučil« mi po njihovu skoro preko noći O. su voljeli našu zastavu; voljeli su nas i sve naše. a iznad svega naše djevojke. I bogme, koliko god nismo svad'al« poradi njih. Ali kad b Ma-djar ili Talijan htio da nam »idt u zelnik« bacili bismo se na njega i I olminci Srbi. U jednoj prilici, znam kako je moja majka poslala služavku da nam donese jeia »na Breg« — na kojem si bile naše njive i šume. Bila je nedjelja i sakupilo se oko deset Srba, pa; nas mladjih domaćih dječaka i jedan broj djevojaka Tako lijepo, nedjeljno poslije podne, n« vruće, ne hladno. baš najprijatnije, kraj šume na brdašcu. od kuda se vidi kao na dlanu cijelo moje rodno mjesto, bijele kuće sa crvenim 1 plavim krovovima u zelenju. Nije bilo dozvoljeno davati jela zarobljenicima, ali služavka donijela je za sve. Ej, kako su jeli! Ja mislim, da ni najbolji ćevapčići ne mogu da se jedu sa tolikom nasladom. Bilo je svega dosta, a ne previše. I nakon toga ples — kolo svakojako. Mi to prije nismo znali, pa smo bili poslušni učenici za sve. Naučili smo i bezbroj pjesama. Mi smo mislili dotad da šuma-dinci nisu pjevači, ali onaj put, kad su se najeli suhih krušaka i kisela mlijeka, pjevali su do mraka. I pjevali su lijepo. Ej, to su bili lijepi dani, dani poznanstva, sa Srbima na Tolminskom. Dao Bog, da se to poznanstvo nikad ne zaboravi. Ali moja dobra majka naljutila se je na Srbe tog dana. Na veče, kad smo se sa Brijega vratili kući, svih ovih deset Srba došlo je, da se svaki s poštovanjem zahvali. »Hvala, babo, za mleko!« kazao prvi. »Hvala, babo, za hleb!« kazao drugi. »Hvala, babo, za sve!« kazao treći. I tako dalje. Ali nisu svi izrekli hvale. Majka se je strašno naljutila. »Jaz nisem nobena baba! Vas ni sram tako govoriti!« Mislila moja majka da je sa »babom« psuju. »Baba« grda je riječ na slovenač-kom. Ali kad joj objasnismo da to niie psovanje, nije se više ljutila, samo je rekla. da je vojnici ne smiju više tako zvati, pa neka riječ na srpskom znači bilo što. Da, bili su to lijepi dani upoznavanja. Zarobljenike primali smo kao da su 1 oni sami Tolminci, sinovi naših gora. Na sreću ostali su s nama par godina i pomogli radom svuda. Kad su morali da odlaze, bilo nam je jednako teško kao onaj put, kad su naša braća i oci odlazili u vojsku. Eh, da nismo tako sigurno svi od jedne krvi, ne bi bilo tog toplog osjećanja. Sad je Tolminac daleko od Srba i od Jugoslovena uopće. Granica tako je visoka, da nikakav razgovor nije moguć. Tolminci iz tudjine — a ima ih lijep broj u emigraciji — u malom se broju vraćaju kući. Prilike ih sile da idu i da ostaju daleko od rodnog kraja. Kad je srpska vojska morala napustiti svoju zemlju, čuo sam, da su mnogi uzeli sobom pregršt rodne grude svoje, da je nose sobom po tudjini kao amanet i zavjet. Tolminac morao bi da uzme sobom sve: svoje gore, svoj Bogataj i svoj Bo-rodin, jer su one cijele prirasle njegovom srcu i bez njih ne može da živi. Sama sadašnjost je teška. Teško je, kad otac, preko 85 godina star i sa jednom nogom u grobu, moli sina u tudjini. neka se ne vraća. Piše otac jednog mog znanca u- Klevelandu, sam, žena mu umrla, bez svojih ljudi slab i bolestan, očekujući svaki dan smrt I neću ni prevesti pismo tog skromnog i priprostog tolminskog seljaka. Ciste i jasne su mu misli; možemo da tugu starog oca razumijemo svi. »Ljubi sin! Pred vsem te iz srca pozdravim. Težko se pripravim k pisanju. Veš, star sem, roka se mi trese ni oči mi ne služijo dobro Ali ker želim, da ti pišem sam, to storim, akoprem me bo vezlo to Pisanje celi dan«. (Tu otac nastavi sa opisivanjem, kako osjeća, da je sam. Sve njegovih godina umire ih je već umrlo. Skoro će biti najstariji stanovnik sela.) »Kakor se počutim sam in kakor si že •im, da si zopet pri meni, da te objamem kot ljubega sina, ne upam, da se bo to zgodilo. Kako si želim da bi Te zopet videl v Tvoji rojstni hiši! Šla bi skupaj, kakor bi skupaj na materin grob. Zdaj, ko so medenice (kruškej zrele ki si jih vedno imel tako rad. Toda lepo te prosi/t ljubi sin, niti ne poskušaj, da dojdeš domov. Nobene stvari s- več ne želim tako kako da te vidim doma, toda prosim Te ne hodi Ce prideš v Evropo, kar v Jugoslaviji bodi. Javi mi se iz Ljubljane. L Loke, bom ze dobil dovoljenje, da pridem k Tebi To pa le stori Komaj čakam, da te vidim, ali ne hodi mi domov. Tako težko mi je, da T! ne morem popisati Od žalosti si želim smrti. Tvoj oča Janez.« Teško je i meni. Dom bio bogat ih skroman, je uvijek lijep — najbolje što čovjek ima. I taj dom je Tolmincu najveće dobro. Brani ga i drži. Dom mu je veselje, sreća, život. Spomenuo sam već o voditeljima naroda našeg za Preporoda i kasnije. Tolminske gore dale su mnoge od njih i davale ih. Tu su gore, u kojima prebiva slobodan duh. Dante, najveći poeta Italije, tražio je utočišta pred svojim progoniteljima u tolminskim planinama. Kod Tolmina se još danas nalazi »Danteova jama« o kojoj se govori, da je sakrivala i čuvala Dantea i dala mu ideju za njegovu najveću pjesmu. Na Tolminskom, u Vrsnu kod Kobarida, rodio se je i živio jedan od najvećih naših pjesnika — Simon Gregorčić. Volio je te gore sve kao što je Njegoš volio svoju Crnu Goru. Sva mjesta, sve nizine nisu mu pružale one sreće, koju je nalazio i želio opet naći u svojim tominskim gorama. Već u sumrak svog života, još je želio »Nazaj u raj« i dao tu najljepšu pies.ru osjećaja Zelja mu se je ispunila tek nakon što je umro Sva Gorica i šav Tolmin išli su na sprovod pod Krn. glavnu goru tolminsku. Tamo je bio sahranjen, ali ni tamo nije imao mira i pokoja. Novi gospodari uništili mu spomenik na groblju. Jedan od najboljih matematičara prošlog vijeka, Fran Močnik, rodio se ie u Cerknem na Tolminskom. Nadbiskup Fran B. Sedej, mučenik naše generacije, bio mu je susjed po rodu. Jedan od najboljih literata danas u Jugoslaviji, Fran Bevk, rodom je iz Bukova na Tolminskom, zatim Simon Rutar, geograf i naš prvi sociolog i mnogi drugi. Nije onda bez razloga, kad se govori da su Tolminci ponositi ljudi. Jesu i imaju pravo na to. U zdravu narodu radjaju se uvijek jaki i umni vodje na dobro čovječanstva i ponos svoga rodnog kraja. Ako ma bilo čija sila progna i slomi vodje danas, iskrsnut će iz zdrave sredine narodne novi voditelji i prvaci da prednjače i predvode narod u sutrašnjici Dodir sa stijenama Bogataja, sa sniježnim vrhuncima Borodina oživljavat će, vaskrsavaće zamrle snage radiati nove vodje i predvodnike — i slobodarski duh koji vije i provijava tolminskim gorama živiet će vječno. To ie snaga koja nas drži, nas koji svaki dan u tudjini dočaravamo Bogataj i Borodin r, , , Andrej Kobal. Kolumbija Universiti, New York. NA POČETKU NOVE GODINE MOLIMO: 1. pretplatnike, da obnove pretplatu, da bi list mogao nesmetano da izlazi; 2. stare dužnike, da učine svoju dužnost, koju nisu učinili u pravo vrijeme; 3. društva i pojedince, kojima smo poslali spiskove neutjeranih pretplata u njihovoj okolici, da nam što prije dostave inkasirane pretplate ili da nam u protivnom slučaju vrate spiskove da se uzmognemo obratiti na nekoga drugoga za taj posao; 4. sve prijatelje molimo, da propagiraju naš list, da ga preporučaju svojim prijateljima i znancima, kako bi se broj pretplatnika povećao, te kako bi »Istra« dosegla nakladu, koja bi joj omoguća-vala solidan opstanak. UPRAVA. Naručuite DŽEPNI KALENDAR EMIGRANT ZA GODINU 1933 Poslužite se našom narudžbenicom koja ie odštampana iza ovo» oglasa na idućoj strani dotu Uprava lista „ISTRA", Zagreb MASARYKOVA ULICA BR. 28s BENEŠKA SLOVENIJA PREDAVANJE DRA HENRIKA TUME »O AVTONOMNI UPRAVI BENEŠKE SLOVENIJE DO ZAVLADE AUSTRIJE«. V sredo 11. t. m. se je v Ljubljani v prostorih restavracije »Zvezda« vršilo pod okriljem »Pravnika« predavanje D. H. Tume »O avtonomni upravi Beneške Slovenije do zavla-d e Avstrije«. Lj ubi j ansko »Jutro« oiše: Izvajanja g. predavatelja, ki razpolaga z globokim znanjem sociologije, jezikoslovja in zgodovine, so bila še posebno zanimiva zbog okolnosti, ker je predavatelj neštetokrat kot turist sam prepotoval v vseh smereh Beneško Slovenijo in na licu mesta zbiral dragoceno gradivo in živa pričevanja. V svojem globoko zasnovanem predavanju je tako g. predavatelj podal sintezo svojega več nego tridesetletnega znanstvenega proučavanja beneških Slovencev, za katere se javnost še vedno mnogo premalo zanima. Svoja pravno—zgodovinska izvajanja je g. predavatelj naslonil _na sociološki, antropogeografski in splošno-zgodovin-ski uvod, v katerem je iskal razlago za samostojni razvoj te veje slovenskega naroda. Ponazorjeval je svoja izvajanja na italijanskem zemljevidu, ki je bil izdelan v zimi leta 1919-1920. Ta zemljevid kaže takratne maksimalne zahteve Italije: zarisana meja še ne obsega Manganove skupine in sosednega ozemlja. In kmalu nato je sledil Rapallo! Gospod predavatelj je omenil tudi težave zgodovinarja pri preiskavanju preteklosti Beneške Slovenije, ker je Italija pri zasedbi leta 1866. uničila veliko večino dragocenih arhivov in ji prodajala kot makulaturo. Današnji beneški Slovenci se dele na tri dialekte: na trsko, nadižko in idrijsko narečje. Najbliži knjižni slovenščini je zadnji; prvi pa ima mnogo sorodnosti s hrvaščino. Te sorodnosti je razlagal predavatelj z dejstvom, da so med Slovenci zaostali drobci hrvaških čet. Na to kaže ime Pagus Croat. (hrvaški okraj) na Koroškem, ki se je ohranil do X. stoletja. Do leta 1420., ko je prišla pod beneško republiko, je spadala Beneška Slovenija pod jurisdikacijo oglejskih patrijarhov. V oni dobi ni obsegala samo predgorja Julijskih Alp kot danes. Beneški Slovenci so se razprostirali daleč v Furlansko-beneško ravnino, še v XIV stoletju je velik del videmskega prebivalstva govoril slovenski, kakor so tudi v furlanski nižini, kakor priča Nlcoletti, rajši govorili slovenski, ker je furlanšči-na bila premalo olikan jezik. Slovensko ljudstvo je takrat segalo skoro do dorja. Ta slovenska zapadna veja pa ni bila samo mogočnejša kakor danes, ampak je bila tudi v mnogo tesnejših stikih z ostalimi deli Slovencev. Dokler je Beneška Slovenija bila še pod jurisdikcijo oglejskih patrijarhov, so preko nje šle trgovske poti. Najbolj zanimiva je ona, ki je ohranila do danes naziv »Slovenska pot« in ki Je šla od Čedada do škofje Loke. živahna transitna trgovina je oslabela, ko je prišla v te kraje Beneška republika. Tako so oslabeli stiki z ostalimi Slovenci. Ker Beneška republika Slovencem ni odvezla njihove davne upravne in sodne ureditve, so bili podani pogoji za posebno in samostojno življenje beneških Slovencev. Stara upravna in sodna enota beneških Slovencev je bila soseska, ki je geografski in gospodarski pojem. Oblast v tej enoti je vršila sosednja, zbor vseh gospodarjev v soseski, ki se je vsako nedeljo na klic zvona zbral okrog kamenite mize. Sosednja je najprej reševala upravna vprašanja (ceste, cerkve, davščine), potem pa spore med svojimi člani. Soseska je srednjeevropskim narodima gotovo nekaj sličnega. Tudi Furlani imajo svoje vicinije. Sosednja je pa za to dobo nekaj specifično slovenskega, tako da se s postopnim pofurlanjenjem soseske sicer ohranjajo in spreminjajo v vicinije, da pa sosednje kot avtonomen organ popolnoma izginjajo. V soseskah se je živelo, upravljalo in sodilo po starem običajnem pravu, globoko vkoreninjenem v narodni zavesti. Mnogokrat so se soseske obračale v resolucijah na svoje višje instance z opominom, naj sodijo po starih običajih. V primerih nejasnosti se je običaj, ki naj bi veljal, posebej po zaupnikih ugotavljal. šele v 18. stoletju so odvetniki iz Čedada nastopali pred slovenskimi so-sednjami in pričeli uveljavljati rimsko pravo in deloma proces. Beneški Slovenci so imeli tudi svojo drugo in tretjo instanco. 36 sosesk je pošiljalo svoje župane v dve dvanajsti ji. Dvanajstija, v kateri je bilo organiziranih 15 sosesk desnega brega Nadiže, se je sestajala v Landru, druga, v kateri so bile organizirane ostale slovenske soseske z levega brega Nadiže, pa v Mjersi. Pri Sv. Krnu pa sta se enkrat na leto združili obe dvanajstiji v tretjo instanco, pravi parlamenat, ki se je imenoval veče. Scenerija tega spomladanskega zasedanja je bila eden najlepših pogledov: oko je šlo po gorskih vrhovih v ozadju. Kot povsod, so tudi tukaj Slovenci izbrali za svoje javno življenje lepo prirodno okolje. V poznejši dobi so fevdalci pridobili formalno jurisdikcijo. To so izvrševali po svojih poslancih, ki so sodnim zborovanjem samo prisostvovali; sodili pa so domači sodniki. Kako močen je bil domači pravni element, priča to, da so mnogi izrazi kakor n. pr. pravda, klada itd. tudi v latinskih in laških tekstih ostali slovenski. Zavest avtonomnosti, ki se je ohranila tudi še v dobi, ko so tudi odvetnici že davno uveljavili rimsko pravo, seve tudi iz obrazca sodb, ki pričenjajo tako: »Mi (sledijo imena sodnikov) zbrani v prisotnosti poslanca g. X. smo razsodili...« Beneška Slovenija Je imela svojo oboroženo četo 200 mož, katere naloga je bila, da straži pet na svojem ozemlju ležečih prelazov. Zato pa je Beneška Slovenija bila prosta vsake vojaške službe izven svojih mej. Imela je svoje finance. Tudi kulturno življenje je imelo skupne manifestacije. Najznačilnejši njegov izraz je bil vsakoletni pasijon pri Sv. Krnu. Beneška Slovenija je bila tako nekaka samostojna državica. Za krasna izvajanja so se prisotni zahvalili g. predavatelju z živim odobravanjem, predsednik Pravnika prof. Dolenc pa je v zaključni besedi izrazil željo, da bi prizadevanje g. predavatelja dobilo primemo podporo pri merodajnih činiteljih. «.lektrlCikaciJa željeznica u Julijskoj Krajini Trst, Januara 1933. Kako talijanski listovi Javljaju, odlučila je fašistička vlada, da izvrši postepeno elektrifikaciju velikog dijela željezničke mreže u sjevernoj Italiji. Kako ova elektrifikacija iziskuje velike troškove i dugotrajne tehničke radove, to će se ona samo postepeno moći ostvariti prema planu koji je već izradjen. Po tom planu ima se elektrifikacija izvršiti i u Julijskoj Krajini. U prvom redu pristupit ce se elektrifikaciji 300 km željezničkih pruga i za te radove već su izvršene pripreme. Elektrifikacija će se obaviti na slijedećim linijama: 1. Trst-Tržlć-Cervigna-no. 2. Tržić-Gorica-Udine-Tarvisio. 3 Pruga sa dvostrukim kolosjekom Nabre-žine-Postojna. 4. Pruga Sv. Petar na Krasu-Rijeka. Ordie odražali NARUDŽBENICA kojom naručujem od uprave lista ,,Istra“ u Zagrebu ikom, džepnog kalendara „Emigrant" za godinu 1933. a Din io*— po ko madu, ukupno Din———koju Vam sumu danas šaljem sa Vašom čekovnom uplatnicom br. 36.789. I c ° 3. a f Ime i prezime Zanimanje— Mjesto — Z. pošta— Poslgžite_sg_s3 našom čekovnom uplatnicom broj 76.78^, kojn možete dobiti n, svakoj pošti NOVA EMIGRANTSKA ORGANIZACIJA U SARAJEVU „GOKT AN - BAZO VICA” viek mora da vodi brigu 0 svom materi- Naš pokret sve se više širi. U posljednje vrijeme osnovalo se nekoliko novih emigrantskih organizacija i znatno se povećao broj organizovanih emigranata. U redovima emigranata osjeća se potreba or-ganizovanja, jei se opaža, da je u organizaciji snaga 1 jedine organizovani možemo nešto da značimo Ustanovljenje Saveza djelovalo je korisno na širenje ideje orga-nizovanja. a takodjer 1 list »Istra« vrši u tom pravcu korisnu propagandu. U Sarajevu živi takodjer izvjestan broj naših emigranata koji do sada nisu bili organizovani. U posljednje vrijeme počeli su i ti naši emigranti da St sastaju da se upoznavaju medju sebom i da smišljaju kako bi se organizovali I dogovorili su se. Okupili su se najprij. on! koji su najbliži, a s vremenon. će se sigu'"' njihov krug proširiti i sarajevski će emigranti bez sumnje formirat' značajnu našu organizaciju. Zapravo prvu emigtantsli. organizaciju i Bosni U nedjelju 8. ovog mjeseca u deset sati prije podne održan je pivi sastanak naših emigranata u Sarajevu, u Hotel Imperijalu. Na tom je sastanku prisustvovalo relativno mnogo emigranata, a bilo je 1 ostalih gra-djana iz Sarajeva Sastanak je otvorio g Benčič Franjo koji je u svom govoru istakao značenje sastanka * potrebu jedne jake organizacije u Sarajevu. T-eba stvoriti vezu medju emigrantima, treba se or-ganizovati. da bi se kroz organizaciju mogla da propagira i širi 'deja koju svi nosimo u dušama a kojoj treba dati maha Moramo postati čvrsto organizovana politička grupa moramo nastojati da manifestu-jemo svoju političku zrelost i da preciziramo svoi pol't'čk; cilj. Organizaciia u Sarajevu posvetit će u prvom redu političkom cilju svoje snage Brinut će se za materijalne potrebe emigranata u koliko joj bude moguće ' samo u toliko koliko to bude od potrebe da se učvrste naši redovi u radu na političkom polju Svaki naš čo- jalnom os,guranju u prvom redu zato, aa bi se osposobio za rad na ostvarenju ve-jj likih ciljeva. Treba povesti odlučnu borbu u tom pravcu i zauzeti stav prema onima, koji su to zaboravili koji su se asimilirali s okolinom u kojo su se našli 1 u kojoj ma-' terijalno dobro stoje U svom govoru g-Benčič govor 0 em.gracijama uopće spominje rusku i talijansku antifašističku emigraciju 1 njezine metode borbe Ovaj je govor bio s pažnjom, 1 odobravanjem saslušan. Nakon toga predlaže g. Hondrej Dju-ro, nastavnik odlučni propagator i borac za prava našeg naroda u Julijskoj Krajini. da se pošalje telegrame Nj Vel Kra Iju i g. banu Drinske banovine što skupština s oduševljenjem prihvaća Nakon toga su precizirana pravila društva i prihvaćeno ie ime društva »Gor-t a n-B a z o v i c a« Prešlo se na izbor uprave 1 nadzornog odbora Kao pretsjed-nik izabran je Franjo Benčić činovnik, poi-pretsjednik Djuro Hondrej nastavnik 'ai-nik Čedomir Andjelković dnevmčar blagajnik Franjo Veha činovnik a za odbo. nike birani su: Vladimir Kenda preparami Safat Nikšić trgovačk1 putnik Josip Vo-dozivec stolar Andrei Testen električat Viktor Stok podrumar zamjemc • Vjen-ceslav štoker. stolar Martin Pavdaš st’-»- j lar. Antun Kaluža kolai Frnesr Kovačič livar. U nadzoru, odbor biran' su- Antun Grželj. Franjo Batagelj Antun Stokar za mjenici: Franjo G-r^eij Franjo Vodopive». Skupština je bila duga 1 plodna zaključena je u tri sata popodne Prva ]e sed-nica društva bila 13 janua.a. Želimo novom društvo da na zacrtanorr nrogramu poradi što zdušnije pa da svo jim postojanlem koristi našoj općoj stvar' i propagandi naše misli u Bosu ko!a *6 u tom pogledu vrle zahvalan teren Nadam se. da ćemo u društvu »Gortan-Baznvica« imati vrijednu jedinicu Saveza emigranata KRASNO USPELA KONCERTNA PRIREDITEV „SLOGE” V KRANJU 14 januar je bil brez dvoma za Kranj dogodek. Tega mnenja so vsi. Odbor »Sloge« si ie nadel nalogo prirediti koncert z družabnim večerom in se mu je v ta namen posrečilo pridobiti za sodelovanje odlične pevske moči kot je tenorist Ljubljanske opere g. Banovec, virtuoza na violini gd. Rupel in dirigent kr. opere g. dr. Švara. Posrečilo se mu je nadalje pridobiti konservatoristinii gdč. Igličevo in gdč. Hrašovčevo ter konservatorista g. Janov-skega. Se preden so bili letaki izdani, se je po mestu izpraševalo o koncertu, potem pa. ko so bili letaki nalepljeni, je bilo zanimanje vedno večje. Velika dvorana v Narodnem domu, okrašena s trobojnicama in kraljevo sliko ter z grbi mest iz Julijske Krajine, je sprejela vso elito kranjskega mesta, udeležili pa so se prireditve tudi srednji in delavski sloji. Posebno številno je bilo zastopano dijaštvo. Da so bili zbrani tudi vsi emi-grantje. ki dobro mislijo, ni treba še posebej omenjati. Ni pa lepo niti koristno ravnanje tistih, kj se celo v takih trenotkih drže ob strani in samo opazujejo. Dvorana ie bila razprodana. Kmalu po pol deveti je nastopil društveni moški zbor, 16 naših fantov in mož. Bil je to njegov krst. Saj še ni nastopil pred publiko, kot Je bila zbrana ta večer v dvorani. Zato ni čuda, če je bil njegov prvi nastop malo plah in nesiguren. Sledili so solo-točke opernega tenorista gda. Banovca. Tako lahko, in mehko je zadonel njegov glas po akustični dvorani. Na- mah so vtihnili vsi. slišati je bilo samo pritajeno dihanje tn zvoke, ki so božali uho. Po končani skladbi pa aplavz, da ga ni mogoče popisati. Gospod Banovec Je odpel tri točke nakar je sledila konser-vatoristinja gdč. Igličeva. kl nas je zadivila s svojim zvočnim in bogatim sopranom. posebno pa s šegavo pesmijo »Mehurčki« tako, da je občinstvo s ploskanjem Izsililo dodatek. Virtuoz na violino, g. Rupel. ki je Kranju že dobro znan nas je s svojim finim prednašanjem jn s preseneču-jočo tehniko zazibal v sanje, ki so se izgubile. ko je utihnil poslednji akord in je g. Rupel žel pri poslušalcih tako odbravanje. da je tudi on moral dodati. Sledil je društveni kvartet Samo dve pesmi je zapel, lepo, dovršeno. Morda za spoznanje premalo temperamentno. Vendar pa je pohvalo zaslužil. Gospodična Hrašovčeva ravnotako kon-servatoristinia. nam je na klavirju podala dve točki, ki sta pokazali vse dojemanie. ki ga more čuteče človekovo srce vliti v glasbo. Za izvajanje je žela obilo priznanje. Sledile so točke konservatorista gda. Ja-novskega, ki nam je v lepem tonu zapel uvujc pcaiiJic --- ------- — — v^&ciie in i^vdie vi- har odobravanja. Moral je dodati. Vse nastopajoče soliste, razen gda. janovskega je spremljlal dirigent kr opere g. dr. Švara. Vsem solistom pa je v znak priznanja in hvaležnosti poklonila cvetje majhna deklica z naše zemlje Pred koncem so nastopili zopet pevci to pot odločno in gotovo, tako v intonaciji. interpretaciji in dinamiki Posebno pozornost je vzbudil solist baritonist tov. Zadnik pri pesmi »Pelin roža«. Ce pomislimo, da sodelujejo v zboru satno kmečki fantje in možje, ki morajo ves dan trdo delati in si služiti kruh pa si zvečer še utrgajo toliko časa. ki bi ga gotovo mogli porabiti kot počitek da hodijo k vajam potem moramo te požrtvovalne ljudi samo občudovati in jih v njihovi požrtvovalnosti posnemati. Brez dvoma pa zasluži veliko priznanje tudi društveni pevovodja tov. Lasič, kateremu se je posrečilo zbor ustanoviti in ga spraviti do take višine. Ploskanje. ki je sledilo zadnji točki, se je še pomnožilo, ko je na splošno željo h koncu dodal še eno točko tenorist g. Banovec, katerega je publika burno aplavdirala in pozdravila z veselimi Zivio-klici. O koncertu samem naj zadostujejo samo besede uglednega gospoda jz Kranja, ki je dejal: »V Kranju že dolgo nismo niti slišali niti doživeli kaj takega. K vašemu delu moram tako odboru kot vsem primorcem samo iskreno čestitati!« Po koncertu se Je razvila prijetna prosta zabava s plesom, na kateri so ostali skoro vsi udeleženci koncerta, ip se je zaključila šele rano zjutraj. PRIMORSKO PROSVETNO IN PODPORNO DRUŠTVO SLOGA V KRANJU se najiskreneje zahvaljuje vsem, ki so pripomogli bodisi z darili, ali na kak drug način, da je naš koncert zvezan z družabnim večerom dne 14. t. m. tako sijajno uspel. Posebno pa se zahvaljuje članom ljubljanske opere gg Banovcu Ruplu in dirigentu dr. Švari kakor tudi konservato-ristinjam gdč. Igličev; In gdč. Hrašovčevi ter konservatoristu gdu. Janovskemu. Končno še enkrat vsem ostalim in 0-c cenjenemu občinstvu za obisk — Odbor. ■ le. Breznikar ■ ■ Trgovina kave l čaja _ Vlastita S ■ elektropržlona 1 elektromlin za £ ■ mljevenje ■ ZAGREB ILICA BROJ 65 ■ Telefon 7657 O ■ ______ ■ I" ■ ■ ■ ■ ■ ■ a a a a a a a Ta ODLIKOVANI KROJAČKI SALON ZA GOSPODU ZAGREB Hesničks ulica dr. 1. Telefon br. 74-43 VELIKO SKLADIŠTE NAJMODERNIJIH PRVORAZREDNIH EN6LESKIH ŠTOFOVA »ISTRA« Izlazi svako« tjadnn u petak. — Uredniitvo godili'* 25 dinara: za inozemstvo dvostruko: za “ —- Wiborllpvié Jukić*va al, 36, So uredništvo odgovora: Vi® ,1,®pra;,,l aBlmte « ? Ma.orvkovo ulica 28 TI - Broj fiokovnog raftnna 36.789. - Pretplata: Za cliolu godinu 5r dinara: z8 noi Ameriku . dolara na godinu - Oglssl se račuiafu po olenlku. - Vlasnik » izdavač: KONZORCIJ »ISTRA« Masarvkova ul 28/11 - Urednik* fSL Od*o™.: Dr. Fmii Brnfili^.d^k^^Samo.t.n.k.ft^Ti^k^Btefi^nin^ Jug^Iovanske Stampo d. d Zo^rob. Masarvko„ Ma. - Za tl.karu id«^