ACTA HISTRIAE 31, 2023, 2 UDK/UDC 94(05) ISSN 1318-0185ACTA HISTRIAE 31, 2023, 2, pp. 183-362 UDK/UDC 94(05) Zgodovinsko društvo za južno Primorsko - Koper Società storica del Litorale - Capodistria ACTA HISTRIAE 31, 2023, 2 KOPER 2023 ISSN 1318-0185 e-ISSN 2591-1767 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 ISSN 1318-0185 UDK/UDC 94(05) Letnik 31, leto 2023, številka 2 e-ISSN 2591-1767 Darko Darovec Gorazd Bajc, Furio Bianco (IT), Stuart Carroll (UK), Angel Casals Martinez (ES), Alessandro Casellato (IT), Flavij Bonin, Dragica Čeč, Lovorka Čoralić (HR), Darko Darovec, Lucien Faggion (FR), Marco Fincardi (IT), Darko Friš, Aleš Maver, Borut Klabjan, John Martin (USA), Robert Matijašić (HR), Darja Mihelič, Edward Muir (USA), Žiga Oman, Jože Pirjevec, Egon Pelikan, Luciano Pezzolo (IT), Claudio Povolo (IT), Marijan Premović (MNE), Luca Rossetto (IT), Vida Rožac Darovec, Andrej Studen, Marta Verginella, Salvator Žitko Urška Lampe, Gorazd Bajc, Lara Petra Skela, Marjan Horvat, Žiga Oman Lara Petra Skela (angl.), Petra Berlot (it.) Urška Lampe (angl., slo.), Gorazd Bajc (it.), Lara Petra Skela (angl.) Zgodovinsko društvo za južno Primorsko - Koper / Società storica del Litorale - Capodistria© / Inštitut IRRIS za raziskave, razvoj in strategije družbe, kulture in okolja / Institute IRRIS for Research, Development and Strategies of Society, Culture and Environment / Istituto IRRIS di ricerca, sviluppo e strategie della società, cultura e ambiente© Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, SI-6000, Koper-Capodistria, Garibaldijeva 18 / Via Garibaldi 18, e-mail: actahistriae@gmail.com; https://zdjp.si/ Založništvo PADRE d.o.o. 300 izvodov/copie/copies Javna agencija za znanstvenoraziskovalno in inovacijsko dejavnost Republike Slovenije / Slovenian Research and Innovation Agency, Mestna občina Koper Mlada Čehinja kriči na sovjetske vojake na tanku med invazijo na Češkoslovaško pod sovjetskim vodstvom v Pragi 26. avgusta 1968 (arhiv BettmannGetty Images) / Una giovane donna ceca urla contro i soldati sovietici su un carro armato durante l'invasione della Cecoslovacchia da parte dei sovietici, a Praga il 26 agosto 1968 (Archivio BettmannGetty Images) / A young Czech woman shouts at Soviet soldiers on a tank during the Soviet-led invasion of Czechoslovakia, in Prague on Aug. 26, 1968 (BettmannGetty Images Archive). Redakcija te številke je bila zaključena 30. junija 2023. Odgovorni urednik/ Direttore responsabile/ Editor in Chief: Uredniški odbor/ Comitato di redazione/ Board of Editors: Uredniki/Redattori/ Editors: Prevodi/Traduzioni/ Translations: Lektorji/Supervisione/ Language Editors: Izdajatelja/Editori/ Published by: Sedež/Sede/Address: Tisk/Stampa/Print: Naklada/Tiratura/Copies: Finančna podpora/ Supporto finanziario/ Financially supported by: Slika na naslovnici/ Foto di copertina/ Picture on the cover: Revija Acta Histriae je vključena v naslednje podatkovne baze / Gli articoli pubblicati in questa rivista sono inclusi nei seguenti indici di citazione / Articles appearing in this journal are abstracted and indexed in: CLARIVATE ANALYTICS (USA): Social Sciences Citation Index (SSCI), Social Scisearch, Arts and Humanities Citation Index (A&HCI), Journal Citation Reports / Social Sciences Edition (USA); IBZ, Internationale Bibliographie der Zeitschriftenliteratur (GER); International Bibliography of the Social Sciences (IBSS) (UK); Referativnyi Zhurnal Viniti (RUS); European Reference Index for the Humanities and Social Sciences (ERIH PLUS); Elsevier B. V.: SCOPUS (NL); DOAJ. To delo je objavljeno pod licenco / Quest'opera è distribuita con Licenza / This work is licensed under a Creative Commons BY-NC 4.0. Navodila avtorjem in vsi članki v barvni verziji so prosto dostopni na spletni strani: https://zdjp.si. Le norme redazionali e tutti gli articoli nella versione a colori sono disponibili gratuitamente sul sito: https://zdjp.si/it/. The submission guidelines and all articles are freely available in color via website http: https://zdjp.si/en/. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 Volume 31, Koper 2023, issue 2 VSEBINA / INDICE GENERALE / CONTENTS Boštjan Udovič & Lara Sorgo: Giuseppe Tartini: soltanto un’attrazione culturale locale o un ponte diplomatico verso gli altri paesi? .............................. Giuseppe Tartini: Just a Local Cultural Product or a Possible Tool of Slovenian Cultural Diplomacy? Giuseppe Tartini: lokalna kulturna znamenitost ali sredstvo slovenske kulturne diplomacije do drugih držav? Stanislav Južnič: The Forgotten Trieste Bishop Wolfgang Weickhard von Rain (1721‒1724) and His Relatives ............................................................ Il vescovo triestino dimenticato Wolfgang Weickhard von Rain (1721‒1724) e la sua famiglia Pozabljeni tržaški škof Volf Vajkard Rain (1721‒1724) in njegovo sorodstvo Polona Tratnik: “Hansel and Gretel”: The Abandoned Children Become Enlightened Social Subjects .................................................................. «Hansel e Gretel»: i bambini abbandonati diventano soggetti sociali illuminati »Janko in Metka«: zapuščena otroka postaneta razsvetljena družbena subjekta Matteo Perissinotto: «Nel ‘demi-monde’ della cocaina»: traffico e consumo di cocaina nella Venezia Giulia (1918‒1923) .............................. “In the ‘Demi-Monde’ of Cocaine”: Cocaine Trafficking and Consumption in the Julian March (1918‒1923) »V ‚polsvetu‘ kokaina«: trgovina s kokainom in njegova poraba v Julijski krajini (1918–1923) Matic Batič: Nova govorica prostora: preimenovanja naselij na severnem Primorskem po drugi svetovni vojni (1948–1954) .............................. Il nuovo linguaggio dell’ambiente: modifiche dei toponimi sul litorale settentrionale sloveno nel secondo dopoguerra (1948–1954) The New Language of Space: The Renaming of Settlements in Northern Primorska after the Second World War (1948–1954) 183 211 UDK/UDC 94(05) ISSN 1318-0185 e-ISSN 2591-1767 251 231 281 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 Blaž Torkar & Stanislav Polnar: The Impact of the 1968 Prague Spring on Czechoslovak and Yugoslav Military Doctrines .................................. L’impatto della primavera di Praga del 1968 sulle dottrine militari della Cecoslovacchia e della Jugoslavia Vpliv praške pomladi 1968 na češkoslovaško in jugoslovansko vojaško doktrino Mila Orlić: Talijansko javno pamćenje i slika drugog: antislavenski stereotipi u recentnoj historiografiji i književnosti sjevernojadranskog prostora ............................................................ Memoria pubblica italiana e rappresentazioni dell’altro: stereotipi antislavi nella recente storiografia e letteratura dell’area alto adriatica Italian Public Memory and Representations of the Other: Anti-Slavic Stereotypes in Recent Italian Historiography and Literature of the Upper Adriatic Area OCENE RECENSIONI REVIEWS Eleanor Janega: The Once and Future Sex: Going Medieval on Women's Roles in Society (Veronika Kos) ........................................................................................................... Joseph Lennon: Irish Orientalism: A Literary and Intellectual History (Li Gengming & Hamid Farahmandian) ................................................................. 355 359 333 307 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 183 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE O UN PONTE DIPLOMATICO VERSO GLI ALTRI PAESI? Boštjan UDOVIČ Università di Lubiana, Facoltà di Scienze Sociali, Kardeljeva ploščad 5, 1000 Ljubljana, Slovenia e-mail: bostjan.udovic@fdv.uni-lj.si Lara SORGO Istituto di studi etnici, Erjavčeva 26, 1000 Ljubljana, Slovenia e-mail: lara.sorgo@guest.arnes.si SINTESI L’articolo affronta la questione della possibile trasformazione di Giuseppe Tartini in uno strumento della diplomazia per le relazioni della Slovenia con gli altri Paesi. Sulla base di dati empirici, gli autori confermano i risultati già ottenuti da altri studi sulle limitazioni che impediscono a Tartini di diventare un prodotto culturale. Concludono inoltre che il principale ostacolo alla tra- sformazione di Tartini in prodotto culturale, è l’assenza di una strategia che lo delocalizzi e lo inserisca nel sistema della diplomazia culturale slovena. Le ragioni sono molteplici, ma la principale è la mancanza di consapevolezza e di attività sul potenziale di Tartini come prodotto culturale. Se questa torre di cristallo venisse infranta, Tartini potrebbe ritornare ad essere il ponte tra le nazioni che è stato durante la sua vita. Parole chiave: Giuseppe Tartini, diplomazia culturale, 'ponte tra le nazioni', prodotto culturale GIUSEPPE TARTINI: JUST A LOCAL CULTURAL PRODUCT OR A POSSIBLE TOOL OF SLOVENIAN CULTURAL DIPLOMACY? ABSTRACT The article addresses the question of whether Giuseppe Tartini could become an instrument of diplomacy in Slovenia’s relations with other countries. Based on empirical data the authors validate the results previously acquired by other authors regarding the limitations that impede Tartini from becoming a cultural product. They expose the absence of a strategy that could delocalize Tartini and Received: 2023-05-02 DOI 10.19233/AH.20 3.9 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 184 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 integrate him in the system of Slovenian cultural diplomacy as the main obstacle to his transformation into a cultural product. The reasons for this are multiple, with the main one being the lack of awareness and activity related to Tartini’s potential for becoming a cultural product. If this tower of crystal were to be broken, Tartini could easily become a bridge between the nations, as he was during his lifetime. Keywords: Giuseppe Tartini, cultural diplomacy, 'bridge between the nations', cultural product INTRODUZIONE E DESCRIZIONE DEL PROBLEMA DI RICERCA Il presente articolo1 si pone come scopo quello di valutare e di migliorare la conoscenza di Giuseppe Tartini come prodotto culturale,2 che potrebbe essere utiliz- zato dalla Repubblica di Slovenia per sviluppare ed esercitare la propria diplomazia culturale e commerciale nei confronti dei Paesi dove Tartini ha svolto la sua attività o dai quali provenivano i suoi allievi (Italia, Francia, Boemia (oggi Repubblica Ceca), Germania e Svezia) (Petrobelli, 2001, n.p.). Come hanno dimostrato Udovič & Štepec (2022) nella loro discussione, ci sono tre limitazioni che impediscono a Tartini di diventare un prodotto culturale della diplomazia slovena:3 (1) Tartini si occupava di alta cultura, di musica e di lezioni di violino. Essendo questi degli ambiti di attività specifici, Tartini non ha la capacità di attrazione (cooptazione) necessaria al giorno d’oggi per potersi trasformare in un prodotto culturale (cf. Nye, 2004); (2) Tartini sarebbe un caso circoscritto prevalentemente a livello locale, legato all’area che oggi chiamiamo Istria slovena, e alle città di Trieste e Padova. Esiste pertanto una delimitazione geografica che impedisce a Tartini di diventare un prodotto culturale della prassi diplomatica slovena; (3) Tartini sarebbe legato soprattutto all’italianità. Si tratta quindi di una limitazione del pensiero in chiave etnico-nazionale e storico-sociologica, in cui 1 L'articolo è il risultato della ricerca degli autori nei programmi di ricerca P5-0177 (Slovenija in njeni akterji v mednarodnih odnosih in evropskih integracijah) e P5-0081 (Manjšinske in etnične študije ter slovensko narodno vprašanje) e nei progetti J6-3135 (Glasba mladih po 1945 in Glasbena mladina Slovenije), J5-3115 (HYPERLINK "https://cris.cobiss.net/ecris/si/sl/project/18777"Politična participacija narodnih manjšin in njihovih pripadnikov: Primerjalna študija politične participacije slovenskih skupnosti v sosednjih državah Republike Slovenije) e V5-2259 (Globalna prisotnost in domet Slovenije v OZN). Gli autori desiderano ringraziare i due revisori anonimi per i commenti alla prima versione del testo che sono stati utili per rive- dere e migliorare l’analisi. Si ringraziano inoltre gli intervistati per il loro prezioso contributo alla ricerca e la professoressa Nives Zudič Antonič per i suggerimenti su alcuni aspetti linguistici. 2 Nella teoria di marketing ciò che viene inteso come prodotto culturale, è spesso recepito come marchio registrato (ad es./cf. Ivanović, 2022, 465–480). 3 In questo articolo la slovenità non è intesa in relazione alla nazionalità, ma soprattutto in relazione ai confini nazionali ovvero dalla prospettiva della sovranità, non dalla prospettiva della nazionalità come a volte viene (volutamente) fraintesa. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 185 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 l’identità dell’individuo, nonché l’effetto conseguente che la renderà un prodotto culturale, si collega principalmente a una definizione binaria dell’etnicità e della nazionalità dell’individuo. Il fatto che le variabili geografiche, nonché quelle sociologiche ed etnico- storiche, dell’area oggi chiamata Istria slovena abbiano una forte influenza sulla collocazione di personaggi importanti nel canone culturale nazionale, è confer- mato da Udovič (2022), che presenta oltre a Tartini, altri esempi per mostrare che si tratta di un tipo di «segregazione ed emarginazione silenziose, che sono più inconsce che consapevoli». A suo avviso, questo può essere attribuito prin- cipalmente a una semicosciente non conoscenza della cultura e delle tradizioni del territorio circoscritto al Litorale sloveno, un luogo che è stato interessato da molti sconvolgimenti, tra cui quello più grave, avvenuto dopo il 1945, quando si verificò non soltanto un cambiamento di sovranità – ovvero il Paese a cui apparteneva l’area – ma anche della sua struttura etnica e culturale. Molte persone abbandonarono il territorio, mentre i nuovi arrivati invece non interiorizzarono i modelli culturali che si erano sviluppati in loco nei secoli precedenti poiché ne hanno portato di propri. «Di conseguenza, negli ultimi settant’anni, siamo stati allo stesso tempo testimoni dell’ignoranza e dell’idealizzazione – forse addirittu- ra dell’idolatria – di questo territorio. Ciò ha portato nel contempo a due processi: l’emarginazione di quello che non rientrava o non poteva rientrare nel canone (culturale) nazionale e la creazione idealizzata di questo territorio come luogo di apertura, ampiezza e cordialità» (Udovič, 2022). L’autore aggiunge ancora, che proprio a causa di tutte queste circostanze, l’area dell’Istria slovena si è divisa in due: nella politica bassa (low politics), cioè nell’uso e nelle attività quotidiane, che vengono idealizzate, quali il turismo, il mare, i fine settimana, ecc.; dall’altra parte, invece, nella politica alta (high politics), dove sarebbero incluse la politica e la diplomazia – compresa anche la politica culturale – che sono emarginate. Egli stesso cita alcuni esempi, tra cui Alojz Kocjančič, Edelman Jurinčič, Franjo Frančič, Alferija Bržan, ecc., che non hanno ancora trovato un loro posto nel ca- none sloveno. La mancata collocazione di Tartini come prodotto culturale sloveno non è quindi legata solo a Tartini stesso, ma anche all’ambiente in cui ha operato e da cui proveniva. La riflessione di Udovič (2022) è indirettamente confermata anche da Rakušček (2022), che sottolinea che un marchio registrato – nel nostro caso un prodotto cultu- rale – è un fatto interamente immateriale, quindi un fatto di comprensione, interio- rizzazione ed interpretazione. Secondo le sue parole, un prodotto culturale «non è un segno, non è un prodotto, è semplicemente una rappresentazione nella mente dei consumatori. Ciò a cui i consumatori pensano che sia, ciò a cui lo associano, questo è in realtà il marchio. Questa è una specie di realtà oggettiva del marchio». Il punto essenziale quindi, sta nella percezione di qualcosa come marchio caratteristico e non nella sua realtà effettiva. Rakušček (2022) lo conferma quando sostiene che «se un marchio è percepito come sloveno, allora è sloveno. Indipendentemente da chi è in realtà il [suo] proprietario». La percezione però non è selettiva secondo il ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 186 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 principio o-o, ma può essere anche e-e. Se qualcosa è un prodotto locale o regionale, non significa che non possa essere nazionale e viceversa. Esempi simili si possono trovare con una certa frequenza, basti pensare a Jože Plečnik in Slovenia e a Wolf- gang Amadeus Mozart in Austria. Proprio quest’ultimo è la dimostrazione che può diventare un prodotto culturale sia a livello locale, sia a livello regionale, nonché anche in rapporto al Paese da cui proveniva. Il suo legame con il «Paese» fu forse più immediato perché fu attivo per gran parte della sua vita nella capitale (Vienna), ma non va trascurato il suo carattere locale e regionale, sebbene raramente tornasse nella natia Salisburgo. Quanto riportato, conferma l’osservazione di Rakušček, ovvero che il pro- dotto culturale è innanzitutto una categoria immateriale e come tale percettiva, caratteristica questa che a sua volta le dà la possibilità di essere modellata, anche dal punto di vista nazionale. Infatti, se fosse soltanto materiale avrebbe una natura prevalentemente statica, ma essendo percettiva è dinamica, cambia e soprattutto può essere modellata secondo il principio di attrazione. Questo rafforza il suo soft power di per sé, inquadrando di conseguenza il prodotto culturale allo stesso tempo nel canone nazionale. In sostanza, questa è la deci- sione che deve essere presa e quest’ultima deve essere consapevole. Ed è qui che inizia la storia di Tartini. La teoria della concettualizzazione dei prodotti culturali è ancora agli inizi, perciò talvolta emergono concetti contraddittori o incompleti. Clarke (2016, 149) ad esempio, distingue tra prodotti culturali tangibili (tangible) e intan- gibili (intangible). I prodotti tangibili si possono toccare e afferrare, mentre i prodotti intangibili sono più astratti e generalizzati. Anche se questi ultimi non possono essere afferrati, c’è la consapevolezza della loro esistenza. Anche Harriet Rudolph (2013, 215–232) suddivide in modo simile i prodotti culturali, individuando due categorie: gli oggetti immaginati (imagined) ed espressivi (expressive) e gli oggetti che rendono omaggio (tribute objects). Gli oggetti del- la prima categoria comunicano qualcosa semplicemente esistendo; quelli della seconda categoria invece, per funzionare come prodotti culturali, necessitano che sia l’individuo a rendersi conto della loro esistenza (Rudolph, 2013, 233). Il collegamento tra le due classificazioni è la concettualizzazione dei prodotti culturali stabilita da Udovič & Štepec (2022, 185–202). I due autori suddivido- no i prodotti culturali in tre categorie, materiali, semi-materiali e immateriali, che per il semplice fatto di esistere, comunicano di per sé il loro valore e il loro significato, quindi non hanno bisogno che l’individuo sia consapevole della loro esistenza, una riflessione, questa, che si discosta dalla classificazione proposta da Harriet Rudolph. Sempre secondo i due autori, i prodotti materiali, che nella definizione di Clar- ke sono classificati come tangibili, sono quelli più facili da identificare. Essendo tangibili, possono essere avvicinati facilmente all’individuo e di conseguenza l’individuo attribuisce loro rapidamente determinati sentimenti o emozioni, sia positivi, sia negativi. I prodotti culturali semi-materiali, sono tangibili come ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 187 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 quelli materiali, ma solitamente non concretizzati. Udovič & Štepec (2022, 187) forniscono esempi di nomi generici per prodotti culturali semi-materiali, come il formaggio francese, la pasta italiana, la birra tedesca, i canederli cechi, ecc., per cui i prodotti sono generalizzati e legati al Paese d’origine soltanto attraverso una caratterizzazione generica. Un’altra caratteristica dei prodotti culturali semi- materiali è il fatto che possano essere rapidamente materializzati – ad esempio, si parla di uno specifico cioccolato belga, di uno specifico champagne francese, ecc. – o smaterializzati – ad esempio, non si parla mai del concerto di Capodanno della Filarmonica di Vienna trasmesso in TV il 1° gennaio, ma dei concerti di Capodanno in generale, riferendosi proprio a questo concerto,4 ecc. I prodotti culturali immateriali sono quelli più difficili da descrivere perché completamente astratti, spesso legati a stereotipi o pregiudizi. Si tratta di significati connotativi ampi, che riflettono alcune caratteristiche generali, ma che non sono applicabili sempre e ovunque. Tra i più noti ci sono sicuramente la joie de vivre (francese) e la Zucht und Ordnung (tedesca). Date le concettualizzazioni esistenti, si pone una questione fondamentale, ovvero quando 'qualcosa' diventa un prodotto culturale. Per illustrare l’analisi delle (im) possibilità di Tartini di diventare un prodotto culturale, è stato formulato un modello che dimostra come un artefatto culturale, che esiste di per sé, possa diventare un prodotto culturale. Si tratta di un processo costituito da quattro fasi in cui devono essere rispettati alcuni presupposti. 4 Questo si evince da affermazioni come ‘Sto ascoltando il concerto di Capodanno’, ecc. Fig. 1: Trasformazione da artefatto culturale a prodotto culturale (elaborazione degli autori). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 188 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 La prima fase prevede l’esistenza di un artefatto culturale che può essere materiale, semi-materiale o immateriale. Questo artefatto esiste indipendente- mente dal cambiamento della realtà, a meno che nelle fasi successive i decisori non lo rimuovano o la sua esistenza venga abolita. La decisione di qualcuno di creare un artefatto culturale è quindi una condizione preliminare per poter in effetti iniziare a pensare alla creazione di un prodotto culturale. Nel caso di Tartini, si tratterebbe dei fatti relativi alla sua vita (artefatto immateriale), della sua musica (artefatto semi-materiale), degli spartiti, della casa natale e del monumento a Pirano (artefatto materiale). Alla prima fase, segue la seconda fase in cui si inizia a stabilire una relazione con l’artefatto culturale. Il primo passo è quello di rendersi conto che l’artefatto culturale esiste, successivamente è necessario generare interesse per l’artefatto culturale. Questa è la fase passiva e coinvolge tutti gli attori che fanno parte del milieu dell’artefatto culturale. Nell’esempio di Tartini, questa fase comprende principalmente l’apprendimento su chi era Tartini, il cui monumento si trova a Pirano, la visita alla sua casa natale, la conoscenza della sua musica, la lettura della sua bibliografia e dei fatti della sua vita, ecc. È importante che molti artefatti culturali non passino alla fase successiva, ma rimangano in questa fase, l’unica cosa che varia è il grado di consapevolezza dell’esistenza di questi artefatti. Tuttavia, in alcuni casi, alcuni attori entrano nella terza fase, la cosid- detta fase di attivazione. Poiché non è sufficiente soltanto rendersi conto della consapevolezza dell’esistenza di qualcosa/qualcuno, bisogna adoperarsi per una maggiore divulgazione di un determinato artefatto culturale. Nel momento in cui questi decisori modellano consapevolmente il loro rapporto con l’artefatto culturale in questione, non rimangono soltanto a livello di attori (actors), ma diventano agenti (agents). Di conseguenza, si impegnano ad agire a diversi livelli, perché desiderano andare oltre alla semplice consapevolezza dell’esi- stenza di un artefatto culturale. Iniziano perciò a dare priorità ai suoi contenuti (agenda-setting), ma anche a sottolineare la sua importanza sia per la società locale, sia a livello più ampio. Questa fase passa dalla staticità alla dinamicità, in quanto viene dinamizzato sia il passaggio da attore ad agente, sia il passaggio da artefatto culturale a prodotto culturale. La quarta e ultima fase è quella in cui il prodotto si è già modellato e si congiunge ad altri prodotti culturali e attività e inoltre assume un posto di rilievo per un pubblico più ampio a livello sia interno, sia esterno (cf. Udovič & Štepec, 2022). In base ai risultati ottenuti da Udovič & Štepec (2022, 198–201), si può concludere che la comprensione di Tartini come prodotto culturale, si colloca a metà strada tra le fasi due e tre, cioè tra l’artefatto culturale e la trasformazione dell’artefatto culturale in prodotto culturale. Pertanto, nella continuazione della presente discussione, gli autori dell’articolo si propongono di rispondere alla seguente domanda di ricerca, se sia ipotizzabile che gli ostacoli elencati da Udovič & Štepec (2022), relativi al fatto che Tartini diventi un prodotto culturale, possano essere superati e in che modo Tartini, di pari passo alla sua ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 189 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 trasformazione in prodotto culturale, possa consentire il rafforzamento delle attività diplomatiche della Slovenia. Un esempio di questo tipo, che ha certa- mente dato visibilità alla diplomazia e alla politica culturale slovena, è stata la mostra Il Maestro delle Nazioni dedicata a Tartini, in occasione del 330˚ anniversario della sua nascita, organizzata al Parlamento europeo da tutti gli otto eurodeputati sloveni.5 Per rispondere alla domanda di ricerca, si utilizzeranno diversi metodi. Oltre ai metodi di concettualizzazione ed operazionalizzazione utilizzati nell’intro- duzione e nella descrizione del problema di ricerca, sarà utilizzato il metodo storico-descrittivo per presentare la vita di Tartini. Nella parte empirica, in cui si cercherà di rispondere alla domanda di ricerca, saranno interpretati i risultati ottenuti attraverso il questionario di Udovič & Štepec (2021) e le interviste di Sorgo & Udovič (2022). Questi dati saranno a loro volta integrati con quelli che si otterranno con l’osservazione partecipata. L’impostazione scelta per l’articolo è suddivisa in tre parti. Dopo l’intro- duzione e la descrizione del problema di ricerca, segue una breve descrizione della vita di Tartini e l’analisi delle risposte dei partecipanti al questionario e degli intervistati, che consentiranno di rispondere alla domanda di ricerca posta in apertura. L’articolo si conclude con la discussione e la conclusione, in cui si risponde alla domanda di ricerca, si presentano i quesiti ancora aperti e si forniscono alcune indicazioni per la ricerca futura sulla progettazione dei prodotti culturali. GIUSEPPE TARTINI: MAESTRO DELLE NAZIONI La biografia di Giuseppe Tartini ha attirato l’attenzione degli studiosi soprattutto negli ultimi trent’anni, ma molte informazioni sulla sua vita, sulle sue opere e sulla sua attività – anche a causa del disordine in cui versano gli archivi – stanno ancora riaffiorando. Tartini è di origine fiorentina, suo padre infatti era fiorentino di nascita, giunto a Pirano come scrivano dei sali. Il giovane Giuseppe, quarto figlio di Giovanni Antonio Tartini e Caterina Zangrando, «nasce a Pirano nel 1692 e l’otto aprile dello stesso anno viene battezzato nel battistero di S. Giovanni Battista» (Žitko, 2017, 33) presso la chiesa di San Giorgio sul colle piranese. Conseguita l’istruzione superiore a Capodistria tra gli anni 1704-1707, rice- vendo una formazione umanistica e anche le basi di matematica, di filosofia e di retorica (Žitko, 2017, 37), Tartini l’anno dopo si reca a Padova e diventa 5 La mostra si è tenuta dal 29 novembre al 2 dicembre 2022. Il contenuto della mostra è stato preparato da Sergio Durante, Nejc Sukljan e Boštjan Udovič e sostenuto dagli europarlamentari sloveni Franc Bogovič, Milan Brglez, Klemen Grošelj, Irena Joveva, Matjaž Nemec, Ljudmila Novak, Romana Tomc e Milan Zver. La mostra è stata in seguito allestita al Conservatorio "Giuseppe Tartini " di Trieste dal 20 al 25 febbraio 2023, per poi essere ospitata dal 17 al 21 aprile 2023 all’Assemblea Nazionale di Lubiana ed infine nella casa natale di Giuseppe Tartini a Pirano dal 1˚ luglio al 31 agosto 2023. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 190 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 studente di diritto (Petrobelli, 2001, n.p.). Sebbene il padre desideri che il figlio si dedichi alla carriera ecclesiastica, il giovane Tartini, dopo la scomparsa del padre, si ribella ai piani paterni e sposa Elisabetta Premazore, «una ragazza di estrazione sociale più bassa e di due anni più vecchia» (Petrobelli, 2001, n.p.). Il risultato si rivela gravoso, perché «[I] suoi – famigliari di Pirano – decidono di tagliare i viveri a Giuseppe, così ingrato – dal loro punto di vista – da voler sposare una popolana, snobbando per di più i benefici economici di un canonicato» (Durante, 2018, 16). Al giovane Tartini non resta altro che trovarsi un lavoro. Non essendo più benvoluto a Padova, scappa e trova rifugio al Convento di San Francesco d’Assisi, dove padre Giovanni Torre, di origine piranese, gli offre protezione e lavoro (Petrobelli, 2001, n.p.). Qui Tartini ha la possibilità di dedicarsi al violino più seriamente. Secondo le fonti, durante questo periodo stringe un’amicizia musicale con l’organista boemo Bohuslav M. Černohorský della Basilica di San Francesco, avvenimento che rappresenta per Tartini un’esperienza fondamentale per la sua crescita musicale e per il suo divenire di virtuoso del violino e compositore. Dopo la morte di Torre, essendo rimasto senza soldi, Tartini comincia a cercare lavoro in 'Italia', passando da Ancona a Venezia e giungendo infine a Padova, dove nel 1721 diventa primo violino e capo di concerto alla Basilica di Sant’Antonio (Petrobelli, 2001, n.p.), suonando però anche in altre località, tra cui Parma (1728), Bologna (1730), Camerino (1735), Ferrara (1739) e Venezia. Nel 1723 Tartini è invitato dal violoncellista Antonio Vandini, suo amico e collega da sempre, ad unirsi a lui a Praga per le celebrazioni legate all’in- coronazione dell’imperatore Carlo VI a re di Boemia. Tartini accetta e rimane a Praga per tre anni al servizio della famiglia Kinsky, dove ha contatti con la famiglia del principe Lobkowitz e con i musicisti Johann J. Fux, Antonio Caldara e Leopold Weiss. Il clima sfavorevole e i conseguenti problemi di salute lo costringono – contro la sua volontà, come scrive in una lettera alla famiglia – a tornare alla Basilica di Sant’Antonio a Padova nel 1726 (Petro- belli, 2001, n.p.). La svolta nella sua vita è l’inizio della sua scuola di musica, nota come la Scuola delle Nazioni, chiamata così perché i suoi studenti provengono da ogni parte d’Europa. La scuola nasce dopo il suo ritorno da Praga, verosimilmente nel 1727 o nel 1728. Durante (2018, 47) spiega che la decisione fu [certamente] adottata per ragioni economiche: «[I]nfatti, per quanto lo stipendio che percepiva come ‘primo violino e capo di concerto’ alla basilica antoniana fosse generoso, non garantiva l’accumulazione di capitale che il maestro si proponeva». Tartini è stato quindi costretto per necessità a fondare una scuola di musica. Ma perché proprio la sua scuola, non essendo né la prima, né l’ultima, ha avuto l’onore di essere chiamata Scuola delle Nazioni? Come spiega Durante (2018, 44), questo può essere attribuito «alla qualità superiore del suo insegnamento ma anche alla quantità degli allievi che portavano in giro per l’Europa il suo modo di intendere l’esecuzione e la composizione». ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 191 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Fig. 2: Monumento a Giuseppe Tartini a Pirano (Lara Sorgo, 2022). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 192 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Sebbene Tartini sia noto soprattutto come musicista e didatta, va ricordato che fu anche filosofo, ricercatore e teorico. Ciò nonostante, il repertorio più noto di Tartini sono le composizioni musicali per violino, per flauto e per violoncello (Canale Degrassi, 2014, 44–46).6 Questa breve descrizione presenta Tartini come un personaggio dai molteplici talenti. A questo punto, ci si può chiedere come mai il lascito tartiniano sia così poco conosciuto alla gente comune, e perché soltanto negli ultimi trent’anni sia diventato parte di ricerche sistematiche. Due sono le tesi che si palesano: la prima tesi sostiene che Tartini, essendo stato violinista e compositore, è, per le masse odierne, un personaggio d’élite; la seconda tesi, invece, si inquadra con la mancanza di memoria storica a Pirano già prima del 19457 e soprattutto dopo la trasformazione etnica del territorio,8 in particolar modo della città di Pirano.9 Sukljan (2022b) sostiene una terza tesi, ovvero che la crescita dell’interesse per (i lavori di) Tartini può essere attribuita anche allo stato della musicologia come scienza (state-of-the art), che negli ultimi trent’anni è stata attraversata da una sorta di rinascimento, focalizzando le ricerche sulla musica antica e sulle prassi esecutive settecentesche. Con il suo ragionamento concorda anche Durante (2022), che ricorda che Pe- trobelli è stato il padre degli studi su Tartini, sebbene «abbastanza inascoltato», e prosegue sostenendo che nella musicologia italiana Tartini non fu mai di grande interesse, perché avendo avuto quello che viene considerato «il Bach italiano (Vival- di)» non serviva un altro violinista. Durante spiega ancora che i suoi studi su Tartini sono iniziati perché vivendo a Padova ha sentito la necessità di studiare i personaggi venerabili del passato. È giunto il momento di fare lo stesso anche a Pirano? Quanto scritto finora sono soltanto alcune delle tesi che dovranno essere ancora investigate, sostenute o negate. 6 Tra le classificazioni più attuali vanno ricordati il catalogo realizzato da Canale Degrassi (2010) e il catalogo tematico digitalizzato del progetto Discover Tartini accessibile al sito http://catalog. discovertartini.eu/dcm/gt/navigation.xq. Il progetto è stato finanziato dal programma Interreg VA Italia-Slovenia 2014–2020 (ultimo accesso: 2023-05-20). 7 Žitko (2017, 80) spiega che è stato Vincenzo de Castro nel 1846 (76 anni dopo la scomparsa di Tartini) a presentare per la prima volta il testo sul celebre piranese in una targa commemorativa murata sulla facciata della casa natale di Tartini. 8 Udovič e Novak Lukanović (2022, n.p.) rilevano che nel 1910 vivevano nei comuni costieri 24.660 sloveni e 31.706 italiani; nel 1945 il numero di italiani cala al 18.324, mentre dieci anni dopo, nel 1956, il censimento riporta i seguenti dati: nel territorio del Litorale (sloveno) c’erano 34.306 sloveni e 3.073 italiani. Se si analizzano i dati del censimento del 1947 e del 1956 per Pirano, si nota che nel 1947 a Pirano vivevano 7.988 italiani e 4.085 sloveni (gli italiani rappresentavano il 64,3% della popolazione piranese); nel 1956 la percentuale degli italiani si è fermata al livello di 15.6%. Sulla complessità della situazione nell’area in passato e oggi, si vedano alcuni studi più recenti, come ad esempio Bajc, 2014; 2017; Baskar, 2020; Jurič Pahor, 2012; 2015; Komac, 2015a; 2015b; Klabjan, 2011; Lampe, 2018; 2019; Orlić, 2015; Pirjevec, 2015; Poropat Jeletić, 2017; Pupo, 2012; Režek, 2016; Umer Kljun, 2015; Zaccaria, 2018; Žitko, 2015; 2022. 9 Questa tesi può essere avvalorata dal fatto che anche a Padova, dove Tartini svolgeva la sua attività, si sia risvegliato l’interesse solo negli ultimi 30 anni. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 193 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Fig. 3: La tomba della famiglia Tartini nella chiesa di San Francesco a Pirano (Con- vento dei Frati minori conventuali di San Francesco) (Lara Sorgo, 2022). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 194 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 GIUSEPPE TARTINI (PUÒ ESSERE) UN PRODOTTO CULTURALE SLOVENO? Metodologia di ricerca e raccolta dei dati L’analisi presentata in questo contributo si basa sulla combinazione di due metodolo- gie, quella quantitativa e quella qualitativa. La metodologia quantitativa è quella dell’in- dagine con questionario che è stato utilizzato da Udovič & Štepec (2021) per raccogliere i dati relativi alla conoscenza di Tartini. Si tratta di una ricerca che è stata svolta mediante questionario elettronico, realizzato sul sito 1ka e composto da 9 domande con sotto-do- mande a cui si poteva accedere tra il 15 febbraio e il 12 aprile 2021. I risultati non possono essere generalizzati perché il campione degli intervistati non è rappresentativo, tuttavia si possono rilevare alcune importanti caratteristiche per comprendere Tartini come prodotto culturale. Il collegamento al questionario è stato inviato per posta elettronica anche alle segreterie delle Comunità Autogestite della Nazionalità Italiana (CAN), con la richiesta di inoltrare l’invito a partecipare ai loro soci, nonché al deputato al seggio specifico per la Comunità nazionale italiana al Parlamento sloveno. Hanno risposto al questionario 168 persone (N = 168): 113 si sono identificati come sloveni, 14 come italiani, 7 hanno risposto altro; l’età media degli intervistati era di 41.6 anni (DS= 11,89). La maggior parte dei rispondenti (oltre il 75%) ha completato l’istru- zione superiore o una facoltà ovvero aveva conseguito la laura magistrale e/o il dottorato. Per verificare le risposte ottenute con il questionario, sono state svolte da Sorgo & Udovič (2022) dieci interviste semi-strutturate tra il 13 e il 17 giugno 2022. Agli in- tervistati10 sono state poste cinque domande che volevano verificare (1) le associazioni primarie degli intervistati quando si parla di Tartini (domanda 1), (2) le loro opinioni sulla notorietà di Tartini (chi lo conosce meglio e chi di meno) (domanda 2), (3) il rapporto tra livello locale vs. livello nazionale di Tartini, ovvero la tesi secondo la quale la Repubblica di Slovenia dovrebbe essere coinvolta in modo più attivo nella promozione di Tartini (cfr. supra) (domanda 3 e 5), e (4) le possibilità, secondo gli intervistati, che Tartini possa diventare un prodotto culturale (domanda 4). Il campione degli intervistati era composto nel modo seguente: hanno risposto alle domande cinque uomini e cinque donne, l’età media era di 45.9 anni. La maggior parte degli interlocutori (60%) erano sloveni, mentre il 40% si è identificato come italiano. Per quanto riguarda l’appartenenza locale, quattro intervistati erano di Pirano, tre di Capodi- stria e uno ciascuno di Isola, Trieste e Lubiana. 10 Gli intervistati sono stati selezionati in base a tre criteri: a) rappresentatività di genere, b) rappresentatività nazionale (sloveni e italiani) e c) non coinvolgimento professionale con Tartini. Per le necessità dello studio si sono cercate persone comuni con le quali si voleva verificare come la persona comune percepisce Tartini e la sua collocazione nel sistema dei prodotti culturali. Per quanto riguarda il livello d’istruzione conse- guito, la situazione degli intervistati è la seguente: un laureato in Informatica, un laureato in Ingegneria industriale, un diplomato al Conservatorio di Musica (strumenti a fiato), un laureato in Storia dell’arte, un diplomato di scuola superiore, un laureato in Relazioni internazionali, un laureato in Astrofisica, un laureato in Biblioteconomia, uno studente e un laureato in Lingue straniere. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 195 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 PRESENTAZIONE DEI RISULTATI Notorietà di Tartini La prima fase della creazione di un prodotto culturale, come è stato spiegato nella Figura 1, è l’esistenza dell’artefatto culturale stesso, a cui segue la seconda fase, ovvero il riconoscimento dell’esistenza di un artefatto culturale. Ciò è impor- tante, perché senza la consapevolezza dell’esistenza dell’artefatto culturale e della sua 'conoscenza', è impossibile che l’artefatto culturale si trasformi in un prodotto culturale. Udovič & Štepec (2021; cf. 2022) hanno pertanto chiesto ai partecipanti del questionario in che misura sia conosciuto Tartini. La domanda è stata posta in forma di affermazione («Tartini è in generale TROPPO POCO conosciuto»).11 Dei 153 rispondenti, 132 (86%) concordano con questa affermazione in termini rela- tivi (valori da 4 in su). Sorgo & Udovič (2022) hanno formulato le domande per le interviste facendo riferimento ai risultati di Udovič & Štepec (2021), ponendo quindi una domanda di contenuto simile a quella di Udovič & Štepec (2021) ovvero «Secondo Lei, Tartini è sufficientemente conosciuto ed apprezzato?». Le risposte sono state varie: sei intervistati hanno detto assolutamente di no; uno ha sottolineato che probabilmente è conosciuto soprattutto negli ambienti della musica classica (il che significa che non è noto al grande pubblico); uno ha detto di non saperlo; uno ha motivato la sua affermazione spiegando che Tartini è conosciuto nella cerchia dei musicisti: «Penso che sia abbastanza noto, sì. [...] Voglio dire, non è conosciuto come Mozart o Beethoven, ma viene subito dopo di loro. [...] Tartini è tra di loro» (Intervista 3). Sorgo & Udovič (2022) hanno investigato ulteriormente questa do- manda chiedendo agli intervistati chi, secondo loro, conosce Tartini meglio e chi meno. In tal modo non hanno posto limitazioni né alle componenti geografiche, né a quelle di altri tipi, ma hanno lasciato che fossero gli intervistati stessi ad esporre le loro opinioni. Le tabelle 1 e 2 riportano le risposte degli intervistati. 11 Agli intervistati è stato chiesto di esprimere la propria opinione valutando l’affermazione su una scala da 1 a 7 (1 – completamente in disaccordo, 7 – completamente d’accordo). Tabella 1: Chi conosce meglio Tartini (Presentazione dei dati di Sorgo e Udovič, 2022). I piranesi, Istria slovena, gli appartenenti della Comunità nazionale italiana, gli abitanti del luogo Intervistato 1, Intervistato 2, Intervistato 4, Intervistato 6, Intervistato 9, Intervistato 10 I violinisti, i musicisti di musica classica Intervistato 3, Intervistato 5, Intervistato 6, Intervistato 7, Intervistato 8, Intervistato 9, Intervistato 10 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 196 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Entrambe le tabelle mostrano la doppia natura di Tartini attraverso il prisma della sua mancata conoscenza. Secondo gli intervistati, Tartini è conosciuto soprattutto nella comunità locale e tra gli attori locali (‘gli abitanti del luogo’, ‘gli appartenenti della Comunità nazionale italiana’, ecc.) nonché negli am- bienti professionali, cioè tra i musicisti di musica classica e in particolare tra i violinisti, ma anche tra gli appassionati di musica classica; meno conosciuto invece, risulta essere in altri ambiti. Naturalmente, il problema della collocazione di Tartini è uno dei dilemmi fondamentali per capire se Tartini ha il potenziale per diventare un prodotto culturale sloveno. L’intervistato 5 dubita sia possibile (cf. Tabella 2), ma è contraddetto in questa sua opinione dall’intervistato 6 che dice: «[Tartini] credo sia conosciuto da tutti. Oserei quasi dire da tutti gli sloveni. [...] In Slovenia è ormai conosciuto anche dai non esperti, perché in tutti questi decenni di promo- zione di Pirano come città di Tartini, siamo riusciti a inculcare nella mente di ogni sloveno chi è Tartini e perché è importante.» Come risulta da quanto scritto sopra, ci sono opinioni discordanti sul poten- ziale di Tartini al di fuori della comunità locale – alcuni dicono che in Slovenia lo conoscono tutti, altri invece sostengono che Tartini è principalmente un caso culturale condizionato localmente. I risultati ottenuti da Udovič & Štepec (2021) supportano quest’ultima ipotesi. 'A chi appartiene' Tartini? Udovič & Štepec (2021) con il loro questionario hanno esaminato dove viene posto Tartini in base alla ‘nazionalità’ ovvero al 'localismo', proponendo due collo- cazioni nazionali attuali (appartenenza nazionale slovena vs. appartenenza nazionale italiana), una collocazione storica (appartenenza veneziana) e una collocazione lo- cale (appartenenza piranese). I partecipanti avevano la possibilità di scelta multipla per rispondere alla domanda, poiché la ricerca è stata basata prendendo in consi- derazioni le conclusioni di Žigon, Kondrič Horvat & Udovič (2020) sull’identità transculturale. Le risposte ottenute sono riportate nella Tabella 3. Tabella 2: Chi conosce meno Tartini (Elaborazione dei dati di Sorgo & Udovič, 2022). «Tutti i Paesi confinanti, eccetto l’Italia …» Intervistato 1 «Le persone che non si occupano di musica classica [...], di meno lo conoscono nel mondo.» Intervistato 3, Intervistato 9 «Di meno lo conoscono a livello nazionale.» Intervistato 5 «Tutti gli altri. Chiunque non abbia studiato musica …» Intervistato 7 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 197 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 I risultati presentati nella Tabella 3 mostrano che i rispondenti sono com- pletamente d’accordo sul fatto che Tartini non è un compositore sloveno; sono anche fortemente d’accordo sul fatto che Tartini è principalmente un compositore piranese. I partecipanti all’indagine hanno così sottolineato soprattutto l’identità locale del compositore, mentre l’identità nazionale o storica non è sembrata così importante. Oltre ai valori della media e delle deviazioni standard, le risposte fornite dai rispondenti sono interessanti per individuare le correlazioni tra di esse che sono riportate nella Tabella 4. Dalle correlazioni presentate nella Tabella 4 emergono alcuni importanti modelli di pensiero dei partecipanti al questionario: l’unica coppia incoerente (correlazione = -0,188) è la comprensione che Tartini sarebbe stato allo stesso tempo un compositore sia sloveno, sia italiano. Questa correlazione è chiara- mente debole,12 ma dimostra comunque che i rispondenti non sono d’accordo con la possibilità di una comprensione transculturale dell’identità di Tartini (Tartini come nostro e loro). Ciò conferma che quando si parla di nazionalità nell’area dei comuni costieri, si pensa ancora in termini di noi vs. loro.13 Corre- lazioni positive e relativamente forti si evidenziano in altre coppie di risposte: 12 Il coefficiente di correlazione di Kendall è -0,238 (sig. < 0,01) e il coefficiente di Spearman è -0,254 (sig. < 0,01). 13 Ivan Sivec e Kristjan Knez aprono un interessante dibattito sulla questione a chi appartenga Tartini. Mentre Sivec (2022), nel suo commento per la RTV di Slovenia, sottolinea che Tartini non è sloveno, «ma questo non sembra avere alcuna importanza», aggiunge poi che Tartini «è il maestro di tutte le nazioni, così anche degli sloveni». Knez (2022, 2) invece, descrive il suddetto scritto di Sivec come «peccato per lo scivolone finale, perché disorienta [...]» e continua «infatti non possiamo accogliere che, considerati il luogo natio e gli anni della giovinezza, Tartini avesse incontrato e assorbito i pri- mi elementi musicali da un ambiente che può essere definito abbastanza sloveno». Tale dibattito si potrebbe sviluppare ulteriormente anche ricordando la presenza di elementi folklorici (derivati dalla musica dei marinai, dei pescatori e dei paesani, sia 'sloveni', sia 'italiani', ma tutti all’epoca piranesi), che Tartini ascoltava nella sua città natia e includeva nelle sue opere (cfr. Polzonetti, 2014). Tabella 3: 'A chi appartiene' il compositore Tartini? (1 – completamente in disaccordo, 7 – completamente d’accordo) (Calcolato sulla base dei dati di Udovič & Štepec, 2021). Media (x̄) Deviazione standard (DS) Compositore sloveno 3,3 1,95 Compostiore italiano 4,1 1,95 Compositore piranese 5,2 1,81 Compositore veneziano 4,3 2 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 198 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 (a) la correlazione tra gli intervistati che concordano sul fatto che Tartini sia un compositore sloveno e piranese è di 0,328;14 (b) tra coloro che concordano sul fatto che sia un compositore italiano e veneziano è di 0,372,15 (c) mentre il grado di accordo tra coloro che collegano la sua identità principalmente alla storicità e alla dimensione locale (veneziano-piranese) è a un livello di corre- lazione di 0,286.16 14 Il coefficiente di correlazione di Kendall è 0,241 (sig. < 0,01) e il coefficiente di correlazione di Spearman è 0,290 (sig. < 0,01). 15 Il coefficiente di correlazione di Kendall è 0,247 (sig. < 0,01) e il coefficiente di Spearman è 0,301 (sig. < 0,01). 16 In questo caso, i coefficienti di Kendall e Spearman sig. > 0,05, quindi non è possibile dedurre alcuna correlazione. Tabella 4: Correlazioni tra le risposte all’affermazione sull’'appartenenza' di Tartini (Elaborazione propria sulla base dei dati di Udovič & Štepec, 2021). Compositore sloveno Compositore italiano Compositore piranese Compositore veneziano Compositore sloveno Pearson Correlation 1 -.188* .328** .018 Sig. (2-tailed) .016 .000 .817 N 164 164 164 164 Compositore italiano Pearson Correlation -.188* 1 .044 .372** Sig. (2-tailed) .016 .574 .000 N 164 164 164 164 Compositore piranese Pearson Correlation .328** .044 1 .286** Sig. (2-tailed) .000 .574 .000 N 164 164 164 164 Compositore veneziano Pearson Correlation .018 .372** .286** 1 Sig. (2-tailed) .817 .000 .000 N 164 164 164 164 *. Correlation is significant at the 0.05 level (2-tailed). **. Correlation is significant at the 0.01 level (2-tailed). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 199 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Chi dovrebbe trasformare Tartini in un prodotto culturale? Nella parte teorica, nella fase tre, è stato mostrato come un artefatto culturale si trasforma in un prodotto culturale. Il ruolo principale è svolto dai decisori che (a) modellano gli atteggiamenti verso l’artefatto culturale e il desiderio [delle persone] di trasformare l’artefatto culturale in un prodotto culturale, (b) intro- ducono attività per collocare il prodotto culturale a livello locale e nazionale. Sia nella ricerca di Udovič & Štepec (2021), sia in quella di Sorgo & Udovič (2022), è stato chiesto ai partecipanti chi, secondo loro, dovrebbe promuovere Tartini (Tabella 5). Fig. 4: Disposizione delle bandiere alla mostra "Il Maestro delle Nazioni" al Parlamento europeo a Bruxelles (29 novembre 2022) (Bernal Revert/Ufficio dell’eurodeputato sloveno dr. Milan Brglez). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 200 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Come si nota dalla Tabella 5, i rispondenti ritengono che per la promozione di Tartini dovrebbero impegnarsi di più principalmente le istituzioni culturali e quelle educativo-formative (scuole di musica, ministero competente, scuole elementari e superiori). Tuttavia, dai risultati emerge anche che Tartini è ancora in gran parte considerato un prodotto culturale locale, pertanto la sua promozione spetta anche alle istituzioni locali (il Comune di Pirano, in base alle risposte dei partecipanti, è attestato al secondo posto, tutti e quattro i comuni costieri al sesto e il Centro RTV di Capodistria al settimo). I valori medi delle risposte (1) Ministero degli Affari Esteri e (2) Tutti coloro che vivono in Slovenia forniscono dati interessanti. I partecipanti Tabella 5: Per la promozione di Tartini dovrebbe/-ro impegnarsi di più (1 – completamente in disac- cordo, 7 – completamente d’accordo) (Calcolato sulla base dei dati di Udovič & Štepec, 2021). Istituzione Media (x̄) Deviazione standard (DS) Scuola di musica di Capodistria, Isola e Pirano 6,1 1,3 Comune di Pirano 6,1 1,4 Ministero della Cultura 6,0 1,3 Ogni scuola elementare e superiore del Comune di Pirano 5,7 1,4 Tutte le scuole di musica in Slovenia 5,7 1,6 Ogni scuola elementare e superiore dell’Istria slovena 5,6 1,4 Centro RTV Koper/Capodistria 5,6 1,4 Tutti e quattro i comuni costieri 5,5 1,5 RTV di Slovenia 5,4 1,5 Comunità nazionale italiana di Pirano 5,3 1,7 Tutti coloro che vivono nel Comune di Pirano ovvero negli altri Comuni costieri 4,8 1,7 Ogni scuola elementare e superiore della Slovenia 4,6 1,6 Ministero degli Affari Esteri 4,4 2,0 Tutti coloro che vivono in Slovenia 3,8 1,8 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 201 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 hanno espresso un grado di disaccordo maggiore sul fatto che tutti coloro che vivono in Slovenia dovrebbero farsi promotori di Tartini (come prodotto culturale), mentre c’è soltanto un leggero grado di accordo sul fatto che il Ministero degli Affari Esteri dovrebbe fare qualcosa per promuovere Tartini. I risultati ottenuti da Udovič & Štepec (2021) sono stati esaminati anche da Sorgo & Udovič (2022) con le interviste, verificando chi dovrebbe impegnarsi di più per la promozione Tartini in generale. Le risposte possibili erano due, ovvero che per la promozione di Tartini dovrebbe impegnarsi di più (1) la Repubblica di Slovenia e (2) la Comunità nazionale italiana di Pirano. Con queste variabili indirette, si è verificato se Tartini risulti essere sufficientemente 'sloveno', affinché la Slovenia in quanto Paese si impegni per la sua promozione. Le risposte ottenute sono state molto diverse. La maggior parte degli intervistati concorda sul fatto che la Repubblica di Slovenia dovrebbe impegnarsi di più per la promozione di Tartini come 'suo' prodotto culturale; due intervistati hanno però contestato questa affermazione, usando lo stesso argomento, ma in maniera opposta, cioè sottolineando l’'italianità' di Tartini. L’intervistato 3 ha così affermato che la Slovenia non deve impegnarsi di più perché «Tartini è un compositore italiano», mentre l’intervistato 7 ha dichiarato che la Regione Veneto e la Repubblica Italiana dovrebbero fare di più per promuovere Tartini, spiegando «[c]redo che dato che Fig. 5: Concerto d’apertura della mostra "Il Maestro delle Nazioni" al Parlamento europeo a Bruxelles (29 novembre 2022) (Bernal Revert/Ufficio dell’eurodeputato sloveno dr. Milan Brglez.). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 202 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 negli anni in cui Tartini operava, qui diciamo era territorio della Serenissima» e che la Slovenia potrebbe essere di supporto a questi due soggetti.17 POTENZIALE DI TARTINI COME PRODOTTO CULTURALE Sorgo & Udovič (2022) hanno chiesto agli intervistati se secondo loro Tartini ha il potenziale effettivo per poter diventare un prodotto culturale come Mozart, ovvero se gli intervistati fossero dei decisori politici (Fase 3) come affronterebbero questo processo. Alcuni intervistati hanno risposto in modo positivo, ovvero che Tartini potrebbe essere trasformato in un prodotto culturale, altri invece non sono d’accordo. I più scettici hanno spiegato la loro riluttanza con le seguenti argomentazioni: (1) L’insuccesso della Slovenia nella strategia di branding («Noi sloveni siamo noti per non essere bravi nelle pubbliche relazioni, non sappiamo come gestirle» – Interv- istato 1; «No, no, non credo mai... Mozart è conosciuto da tutti. Anche chi non sa cosa sia la musica ha sentito parlare di lui» – Intervistato 3); (2) L’influenza più ampia che ha avuto Mozart sulla musica e sulla cultura rispetto a Tartini («Credo che dipenda dall’impatto che il lavoro di Mozart, l’arte di Mozart, abbia avuto sul resto della musica classica rispetto a quello che può aver avuto Tartini» – Intervistato 8); (3) La componente temporale e di marketing («No, non lo so. Il tempo ce lo dirà, perché con Mozart lo fanno da un bel po’ di decenni» – Intervistato 10; «Secondo me no, perché è tutto un meccanismo, dai cioccolatini Mozartkugeln [...], i film e anche la musica va più all’orecchio» – Intervistato 9). Tuttavia, coloro che si sono dimostrati più favorevoli all’idea di rendere Tartini un prodotto culturale hanno sottolineato in particolar modo che la possibilità di farlo esi- ste, ma a condizione che vengano messi in atto approcci di mercato adeguati. Come ha evidenziato l’intervistato 6, si dovrebbe mettere in atto un intero piano di marketing per enfatizzare soprattutto l’esperienza, ovvero con le sue stesse parole: Al giorno d’oggi, quando è difficile penetrare con le informazioni dalle persone che sono, direi, piene di informazioni ed è difficile che qualcosa si distingua, è probabile che al livello di esperienza, si trovi la ricetta per il successo di una storia. Come procedere? Ci sono sempre molte strade, non so, dalla possibilità di suonare virtualmente il violino di Tartini o qualcosa del genere. Oppure, non so, perché credo che esista già, qualcosa lungo i percorsi di Tartini a Pirano. In modo da conoscere Pirano attraverso i percorsi che faceva quando viveva lì o qualcosa del genere. [...] Certamente soltanto a livello di concerti non è sufficiente e poi ci si limita a quegli appassionati estremi. 17 I due punti di vista assumono un significato ancora più connotativo, se si mette in evidenza che l’intervistato 3 era un appartenente della maggioranza slovena, mentre l’intervistato 7 era un appartenente della Comunità nazionale italiana. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 203 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Anche l’intervistato 4 sottolinea l’importanza dell’esperienza quando aggiunge: [P]romozione. Magari più cose anche in istituzioni come il Cankarjev dom a Lubiana, magari una volta all’anno qualche concerto dedicato a Tartini, questo forse potrebbe essere una cosa. Poi, più souvenir legati a Tartini. So che sembra una cosa un po’ buffa, però chi viene, quando hai qualche turista, qualcuno in visita, pensi ad esempio come Pirano, alle saline, ecc. Si va a prendere il sale, però forse qualcosina, qualche mini-violino, qualche mini-statuetta. L’intervistato 7 e l’intervistato 5 mettono l’accento sull’importanza dei social media, che possono contribuire a trasformare Tartini in prodotto culturale. L’intervistato 7 sot- tolinea inoltre che, per promuovere Tartini, è necessario creare i presupposti per una sua approfondita conoscenza e stabilire [q]uali sono le cose che hanno distinto Tartini, quello che lo hanno reso unico e con le varie strategie di marketing vedere cosa si riesce a creare perché questo marchio divenuti unico, che diventi speciale e che, non solo, che apporti del valore sia alla zona, quindi a Pirano, la sua città natale, ma che porti valore come marchio, quindi alla fine se stiamo parlando di promuovere Tartini, si parla sicuramente dei clienti e quindi questi clienti devono percepire del valore associandosi a Tartini. Secondo gli intervistati, Tartini ha dunque potenziale, ammesso che vengano rispettate due condizioni preliminari: che la vita e l’opera di Tartini siano studiate a fondo,18 il che consentirà «che questo marchio [Tartini – NdA] diventi unico» (In- tervistato 7); che questo prodotto culturale sia poi reso operativo in modo adeguato attraverso una strategia di marketing basata principalmente sull’esperienza, non solo a Pirano, ma in tutta la Slovenia. Nelle opinioni espresse dagli intervistati, Tartini può quindi diventare un vero prodotto culturale solo se supera i confini della dimen- sione locale/piranese e diventa un prodotto culturale di portata nazionale. Tutto ciò dimostra che collocare Tartini fuori dalla dimensione locale è la premessa prima e necessaria per pensarlo come prodotto culturale. DISCUSSIONE E CONCLUSIONE Nel presente articolo si è cercato di stabilire (1) se si possano superare le limitazioni menzionate da Udovič & Štepec (2022) per consentire a Giuseppe Tartini di diventare un prodotto culturale e (2) se Tartini possa, in quanto prodotto culturale, avere la «capacità» 18 La relativa mancanza di ricerca e di conoscenza di Tartini e della sua eredità materiale e imma- teriale sono confermati dal repertorio limitato e frammentario di fonti e bibliografia disponibili sulle sue opere e sulla sua attività. Tra le rare eccezioni si ricordano i libri (romanzi e/o studi di musicologia) di Kokole, 2002; Sivec, 2012; Kokole & Talbot, 2014; Žitko, 2017; Durante, 2018, i libri curati da Taschetti, 2022, Sukljan, 2022a e il saggio di Gržeta, 2020. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 204 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 di diventare un mezzo per rafforzare le attività diplomatiche della Slovenia ovvero di agire come ponte tra la Slovenia e gli altri Paesi. La tesi avanzata da Udovič & Štepec (2022), secondo i quali gli ostacoli maggiori che impediscono a Tartini di diventare un prodotto culturale sono la sua specificità (come musicista),19 la sua relativa poca conoscenza (ovvero la sua conoscenza solo in un contesto ristretto) e il fatto di essere legato alla dimensione locale, è stata confermata anche con le interviste. Finché Tartini rimane un prodotto di nicchia di carattere locale, non ha la capacità di mobilitarsi per diventare un prodotto culturale (nazionale). Gli intervistati (in Sorgo & Udovič, 2022) e i partecipanti al questionario (in Udovič & Štepec, 2021) concordano sul fatto che se si vuole rendere Tartini un prodotto culturale classico – da poter essere utilizzato anche nella diplomazia culturale o come ponte tra le nazioni – è necessaria una sua maggiore divulgazione (cf. Udovič et al., 2023). Per far questo c’è bisogno di un’adeguata strategia di sviluppo di Tartini come prodotto culturale, che però ancora non esiste. Sukljan (2022b) sottolinea che una tale strategia dovrebbe avere una fase preliminare, ossia una ricerca sistematica sull’opera e sull’attività di Giuseppe Tartini: «Per il momento questo non esiste, la ricerca rimane sporadica e quindi anche le conoscenze a cui noi musicologi arriviamo sono lacunose». Naturalmente, una strategia per lo sviluppo di Tartini come prodotto culturale dovrebbe includere la creazione di prodotti «esperienziali» semi-materiali e materiali (cf. anche l’intervistato 7),20 che divulghino Tartini anche attraverso uno spettro di caratteristiche tangibili, che giocano un ruolo sempre più importante nel mondo di oggi. Il primo passo è quindi quello di sviluppare una strategia complessiva di ciò che si vuole fare (in Slovenia) con Tartini.21 Se Tartini possa diventare un ponte per gli altri Paesi e per la Slovenia e la diplomazia slovena, oltre che per la sua città natale Pirano, è una domanda a cui è molto più difficile rispondere. Per prima cosa, è essenziale che diventi un prodotto 19 Nelle dieci interviste semi-strutturate condotte da Sorgo & Udovič (2022), la musica classica ovvero il violino, sono stati citati cinque volte, la Comunità degli italiani che porta il suo nome due volte, il Conservatorio di musica di Trieste una volta e Pirano e Piazza Tartini una volta ciascuno. Generalizzando un po’, possiamo concludere che per gli intervistati il nome di Tartini è fortemente associato alla musica classica. 20 I partecipanti all’indagine di Udovič & Štepec (2021) hanno proposto alcuni suggerimenti per la concretizza- zione di Tartini come prodotto culturale, tra cui: (1) il paté di pesce di Tartini; (2) intitolare a Tartini l’aeroporto di Sicciole; (3) intitolare a Tartini il pane tradizionale che si mangiava all’epoca di Tartini (secondo la ricetta dell’epoca). La maggior parte dei suggerimenti riguardava un violino di cioccolato con vari ripieni (marmel- lata di olive, sale delle saline di Sicciole, ecc.). 21 Questi punti nevralgici della divulgazione di Tartini sono stati messi in evidenza anche dal progetto tARTini – turismo culturale all’insegna di Giuseppe Tartini, finanziato dal progetto Interreg VA Italia-Slovenia 2014-2020 che ha avuto lo scopo di conservare, di sviluppare e di promuovere l’eredità culturale di Giuseppe Tartini. Le attività svolte dai partner sloveni e italiani hanno portato alla realizzazione di tre obiettivi specifici: (1) lo svi- luppo del brand Discover Tartini per il prodotto turistico-culturale transfrontaliero che unisce i luoghi e l’opera di Tartini quale patrimonio comune dell’area transfrontaliera; (2) la creazione del sito internet multilingue www. discovertartini.eu che presenta l’archivio digitale e il catalogo del patrimonio musicale e letterario di Tartini, la bibliografia di studi e saggistica sul lascito del violinista, nonché la guida ai luoghi tartiniani e la sezione didattica per ragazzi; (3) la creazione del percorso turistico-culturale transfrontaliero da Pirano a Padova denominato Tartini Route che collega i luoghi dove Tartini è nato, ha vissuto e lavorato (Interreg ITA-SLO, 2014). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 205 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 culturale, ma in un mondo molto complesso questo non basta. Tartini infatti, ap- partiene a un luogo che negli ultimi cento anni è cambiato profondamente, il che naturalmente influisce anche sul suo potere intrinseco di diventare un prodotto culturale e un mezzo di integrazione. Sebbene Nejc Sukljan (Hočevar, 2022, 18) sottolinei che la nazionalità di Tartini è irrilevante, poiché «[T]artini visse prima che si sviluppasse una coscienza nazionale tra i popoli europei», nella prassi quotidiana l’identità di Tartini rimane a metà strada (sull’identità e sulla territorialità cf. Baskar, 2020; Bufon, 2017; Jurič Pahor, 2015; Sedmak & Zadel, 2015; Vižintin, 2015). Ciò è confermato dai rispondenti (Udovič & Štepec, 2021) e dagli intervistati (Sorgo & Udovič, 2022), che con relativa velocità identificano Tartini in base alla nazionalità, assegnandogli così ipso facto l’etichetta di nostro vs. vostro. Una simile divisione binaria ovviamente non lascia spazio a tutti, ovvero a una comprensione condivisa di certe possibilità storiche e culturali – che Tartini possa essere allo stesso tempo no- stro e vostro o addirittura «di tutti noi», cosa che Knez (2022, 2) riprende vagamente con le parole: «C’è spazio per tutti». Nonostante quest’ultima limitazione, sembrano esserci segnali di un passaggio dalla separazione all’unificazione. Un esempio è stata la mostra che celebra i 330 anni dalla nascita di Giuseppe Tartini, allestita al Parlamento europeo nella prima settimana di dicembre del 2022. La mostra è stata progettata da un team di esperti Fig. 6: Dettaglio della mostra "Il Maestro delle Nazioni" al Parlamento europeo a Bruxelles (29 novembre 2022) (Bernal Revert/Ufficio dell’eurodeputato sloveno dr. Milan Brglez). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 206 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 sloveni e italiani, il concerto di gala è stato eseguito da un artista sloveno e da un artista italiano22 e le bandiere slovena, italiana e dell’Unione Europea sono state esposte ai lati del palco all’inaugurazione della mostra. Milan Brglez, coordinatore della mostra per conto degli eurodeputati, all’inaugurazione ha dichiarato che «una mostra su Tartini è una mostra su noi europei», aggiungendo che vorrebbe vedere più progetti congiunti di questo tipo al Parlamento europeo, che permettano di accrescere il riconoscimento e la reputazione della Slovenia. Tartini non solo ha insegnato come fare musica ad allievi provenienti da tutto il mondo, ma anche come rispettarsi a vicenda. Quest’ultimo aspetto è estremamente importante oggi, quando le differenze tra noi sembrano più grandi di quanto non siano in realtà (Comunicato stampa di Milan Brglez, 29 novembre 2022). Tartini, quindi, è un ponte (diplomatico), bisogna soltanto saperlo collocare e farne buon uso. È indispensabile, però, che sia rimossa dalla sua persona l’ideologia politica, che a volte gli si attribuisce in modo indecoroso. Naturalmente, questo richiede lavoro d’insieme, spalla a spalla, per trovare un terreno comune al posto delle differenze. Forse a questo punto, più che sottolineare che «la storia non è una ciarlatanata,» come afferma Knez (2022, 2), dovremmo essere consapevoli dell’idea Historia Magistra Vitae. Sta a noi imparare dalla storia per non ripetere gli errori del passato che hanno causato alle città istriane tanta sofferenza. 22 Il concerto di apertura è stato eseguito da Domen Marinčič (Slovenia) e Federico Guglielmo (Italia). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 207 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 GIUSEPPE TARTINI: LOKALNA KULTURNA ZNAMENITOST ALI SREDSTVO SLOVENSKE KULTURNE DIPLOMACIJE DO DRUGIH DRŽAV? Boštjan UDOVIČ Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, Kardeljeva pl. 5, 1000 Ljubljana, Slovenija e-mail: bostjan.udovic@fdv.uni-lj.si Lara SORGO Inštitut za narodnostna vprašanja, Erjavčeva 26, 1000 Ljubljana, Slovenija e-mail: lara.sorgo@guest.arnes.si POVZETEK V pričujočem članku avtorja raziskujeta, če je mogoče premostiti ovire, ki bi omogočile, da bi Giuseppe Tartini postal kulturni proizvod, ter če bi lahko imel Tartini kot kulturni proizvod ‚sposobnost‘ postati sredstvo za krepitev diplomatskih aktivnosti Slovenijena kulturnem in politično-gospodarskem področju. Ugotovitvi, do katerih s pomočjo lastne raziskave prideta avtorja, sta sledeči: (1) Tartini je nasploh premalo populariziran izven svojega lokalnega okolja, zato ostaja lokalni proizvod; (2) Tako na lokalni kot na državni ravni ni oblikovana nobena strategija, ki bi omogočala prehod »Tartinija« iz kulturnega artefakta v kulturni proizvod. Razlogov za to je več, mdr. bi lahko mednje uvrstili splošno nezainteresiranost za Giuseppeja Tartinija s strani slovenskih državnih oblasti; razumevanje »Tartinija« kot lokalnega kulturnega artefakta, ki nima nacionalne mobilizatorične sposobnosti in uporabnosti; ter senca njegove ‚italijanskosti‘ (četudi je živel pred nastankom klasičnih vzorcev nacionalizma v 19. stoletju), kar tudi onemogoča njegov razvoj v nacionalno (ne etnično, ampak državno pogojeno) blagovno znamko oz. kulturni proizvod. Vse našteto kaže na to, da se pri umestitvi oz. razvoju »Tartinija« kot blagovne znamke oz. kulturnega proizvoda na Slovenskem soočamo z dvema proble- moma oz. izzivoma, ki jih do kulturnih artefaktov na svojem državnem območju še nismo zares razrešili: na dilemo etničnega ključa, ki je še vedno veliko močnejša, kot si upamo priznati, in določa takt razumevanja kulturnih vzorcev znotraj binarnih kategorij, in splošne nezainteresiranosti za dogajanje in priložnosti, ki ne izhajajo iz centra (Ljubljana), ampak z obrobja slovenske države. Ključne besede: Giuseppe Tartini, kulturna diplomacija, kulturni proizvod, medkulturno povezovanje ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 208 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 FONTI E BIBLIOGRAFIA Bajc, Gorazd (2014): Dietro le quinte della visita di Tito a Roma nel 1971: il contesto locale e internazionale letto dalla diplomazia britannica. Annales, Series Historia et Sociologia, 24, 4, 713–732. Bajc, Gorazd (2017): Dieci mesi che sconvolsero la Venezia Giulia. Il memorandum di Londra 1915: Questioni storiografiche e dettagli terminologici. Acta Histriae, 25, 4, 825–850. Baskar, Bojan (2020): A Mixture Without Mixing: Fears of Linguistic and Cultural Hybri- dity in the Slovenian-Italian borderland. Acta Histriae, 28, 4, 605–622. Bufon, Milan (2017): O teritorialnosti in manjšinah. Razprave in gradivo/Treatises and Documents, 79, 5–31. Canale Degrassi, Margherita (2010): I concerti solistici di Giuseppe Tartini. Testimo- ni, tradizione e catalogo tematico. Tesi di dottorato. Padova, Università di Padova. Canale Degrassi, Margherita (2014): I concerti di Giuseppe Tartini. Problematiche e proposte per un nuovo catalogo tematico. De Musica disserenda, X, 1, 41–55. Clarke, David (2016): Theorising the Role of Cultural Products in Cultural Diplomacy from a Cultural Studies Perspective. International Journal of Cultural Policy, 22, 2, 147–163. Comunicato stampa di Milan Brglez (2022): Bruxelles, 29 novembre 2022. Discover Tartini (2023): Catalogo tematico delle composizioni di Giuseppe Tartini. http://catalog.discovertartini.eu/dcm/gt/about.xq (ultimo accesso: 2023-06-25). Durante, Sergio (2018): Tartini, Padova, l’Europa. Livorno, Sillabe. Durante, Sergio (2022): Intervista via e-mail. Lubiana, 14 novembre 2022. Gržeta, Tomaž (2020): Kdo je Giuseppe Tartini?. https://www.sigic.si/kdo-je-giusep- pe-tartini-.html (ultimo accesso: 2022-11-06). Hočevar, Ksenija (2022): Tartini je del naše kulturne dediščine. Muzikolog dr. Nejc Sukljan o violinistu, skladatelju in glasbenem teoretiku Giuseppeju Tartiniju. Družina, 71, 22, 18–19. Ivanović, Igor (2022): Advertising Discourse and the Pertaining Ethnography: An Ethnographic Case Study Conducted in Montenegro. Annales, Series Historia et Sociologia, 32, 3, 465–480. Jurič Pahor, Marija (2012): Čezmejni in transkulturni imaginariji: alpsko-jadranski prostor v kontekstu njegovega zamišljanja in o(d)smišljanja. Annales, Series Histo- ria et Sociologia, 22, 2, 409–424. Jurič Pahor, Marija (2015): Od starih k novim imaginarijem pripadanja: nacionalna in etnična identiteta onkraj binarnih o/pozicij. Annales, Series Historia et Sociologia, 25, 1, 183–196. Klabjan, Borut (2011): ‘Jadran je naš’. Nacionalno prisvajanje Jadranskega morja pred prvo svetovno vojno in po njej. Annales, Series Historia et Sociologia, 21, 1, 43–54. Knez, Kristjan (2022): Editoriale. Tartini, note a margine. Il Trillo, 62, marzo–aprile 2022, 1–2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 209 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Kokole, Metoda (2002): Tartini: “maestro” narodov in kulturno življenje v obalnih mestih današnje Slovenije med 16. in 18. stoletjem. Zbornik referatov z mednarodnega simpo- zija 7. in 8. aprila 2001 v Piranu. Ljubljana, ZRC SAZU. Kokole, Metoda & Michael Talbott (gostujoča urednika) (2014): Giuseppe Tartini in raziskave njegovega življenja, del in časa. De musica disserenda, 10, 1. Komac, Miran (2015a): Poselitveni prostor avtohtonih narodnih manjšin. Razprave in gradivo/Treatises and Documents, 74, 61–91. Komac, Miran (2015b): Narodne manjšine v Sloveniji 1920–1941. Razprave in gradivo/ Treatises and Documents, 75, 49–81. Interreg ITA-SLO (2014): tARTini. https://2014-2020.ita-slo.eu/it/tartini (ultimo accesso: 2023-06-23). Lampe, Urška (2018): Guerra gelida a Belgrado. Le deportazioni in Jugoslavia dalla Venezia Giulia nel secondo dopoguerra. La questione degli elenchi e nuove fonti. Acta Histriae, 26, 3, 691–712. Lampe, Urška (2019): Posredniška vloga delegacije Mednarodnega odbora Rdečega križa v Jugoslaviji pri reševanju usode italijanskih vojnih ujetnikov in deportirancev v Jugoslaviji v letih 1945 in 1946. Acta Histriae, 27, 4, 835–864. Nye, Joseph (2004): Soft Power: The Means to Success in World Politics. New York, NY, Public Affairs. Orlić, Mila (2015): Se la memoria (non) mi inganna … L’Italia e il “confine orientale”: riflessioni sulla storia e sul suo uso pubblico. Acta Histriae, 23, 3, 475–486. Petrobelli, Pierluigi (2001): Giuseppe Tartini. Grove Music Online. https://doi.org/10.1093/ gmo/9781561592630.article.27529 (ultimo accesso: 2022-11-06). Pirjevec, Jože (2015): Soočenje kulturnih, državnih, geopolitičnih in ideoloških konceptov na stiku italijanskega in južnoslovanskega prostora (1848–1975). Acta Histriae, 23, 3, 377–392. Polzonetti, Pierpaolo (2014): Tartini and the Tongue of Saint Anthony. Journal of the American Musicological Society, 67, 2, 429–486. Poropat Jeletić, Nada (2017): O hrvatsko-talijanskoj dvojezičnosti u Istri i ishodima jezične doticajnosti. Annales, Series Historia et Sociologia, 27, 3, 629–640. Pupo, Raoul (2012): La più recente storiografia italiana di frontiera: alcune questioni interpretative. Acta Histriae, 20, 3, 293–306. Rakušček, Janez (2022): Izjava. In: Drozg, Miha: 24ur FOKUS. PopTV, 26. 6. 2022. Režek, Mateja (2016): Obmejni fašizem in antifašizem v slovenskih zgodovinskih učbenikih od konca druge svetovne vojne do danes. Acta Histriae, 24, 4, 905–918. Rudolph, Harriet (2013): The Material Culture of Diplomacy. The Impact of Objects on the Dynamic of Habsburg-Ottoman Negotiations at the Sublime Porte (1530–1650). In: Barth-Scalmani, Gunda, Rudolph, Harriet & Christian Steppan (ed.): Politische Kommunikation zwischen Imperien. Der diplomatische Aktionsraum Südost- und Osteuropa. Innsbruck, StudienVerlag, 211–237. Sedmak, Mateja & Maja Zadel (2015): (Mešane) kulturne identitete: konstrukcija in dekonstrukcija. Annales, Series Historia et Sociologia, 25, 1, 155–170. Sivec, Ivan (2012): Moj ljubljeni Tartini. Kamnik, Ico. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 210 Boštjan UDOVIČ & Lara SORGO: GIUSEPPE TARTINI: SOLTANTO UN’ATTRAZIONE CULTURALE LOCALE ..., 183–210 Sivec, Ivan (2022): Ali je bil Tartini sploh Slovenec? https://www.rtvslo.si/kolumne/ali-je- bil-tartini-sploh-slovenec/619463 (ultimo accesso: 2022-11-06). Sorgo, Lara & Boštjan Udovič (2022): Interviste con 10 interlocutori. Pirano/Sali- sburgo, 27 giugno 2022. Sukljan, Nejc (ed.) (2022a): In Search of Perfect Harmony: Tartini’s Music and Music Theory in Local and European Context. Berlin, Peter Lang. Sukljan, Nejc (2022b): Intervista via e-mail. Lubiana, 13 novembre 2022. Taschetti, Gabriele (ed.) (2022): Giuseppe Tartini: Fundamental Questions. Berlin, Peter Lang. Udovič, Boštjan (2022): Regionalizacija in marginalizacija: stekleni stolp skladateljev Slovenske Istre v slovenskem glasbenem observatoriju – primer Vladimirja Lovca in Giuseppeja Tartinija. Vladimir Lovec Simpozij ob 100-letnici rojstva Vladimirja Lovca (1922–1992) in 60-letnici Oddelka za muzikologijo Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 18. 11. 2022. Koper, Pretorska palača. Udovič, Boštjan & Matevž Štepec (2021): Tartini v Sloveniji. Baza podatkov v 1ka. Udovič, Boštjan & Matevž Štepec (2022): Giuseppe Tartini as a (Missed) Opportunity for Slovenia’s Cultural Diplomacy. In: Taschetti, Gabriele (ed.): Giuseppe Tartini: Funda- mental Questions. Berlin, Peter Lang, 185–202. Udovič, Boštjan & Sonja Novak Lukanović (2022): Slovenian-Italian Bilingualism Bonus in Socialist Slovenia: Domestic Policy or Yugoslav Diplomatic Prestige? Draft. Udovič, Boštjan, Snoj Janž in Tanja Žigon (2023): “Forgotten Friend(s)”: Polish Literary Diplomacy in Slovenia. East European Politics and Societies. Umer Kljun, Jerneja (2015): Dojemanje mešane identitete in kodnega preklapljanja med pripadniki italijanske narodne skupnosti v Slovenski Istri. Annales, Series Historia et Sociologia, 25, 1, 223–234. Vižintin, Marjanca A. (2015): Prepoznavanje kulturne mešanosti in sestavljene identitete znotraj državnih meja. Annales, Series Historia et Sociologia, 25, 2, 211–222. Zaccaria, Benedetto (2019): Blowing Up the Self-Management Bubble: Yugoslav Propa- ganda and Italian Reception in the Early 1970s. Acta Histriae, 27, 1, 125–142. Žigon, Tanja, Kondrič Horvat, Vesna & Boštjan Udovič (2020): Vprašanja identitet, migracij in transkulturnosti: primer pesnice Cvetke Lipuš. Dve domovini/Two Homelands, 51, 185–200. Žitko, Duška (2017): Giuseppe Tartini. Piran, Pomorski muzej Sergej Mašera. Žitko, Salvator (2015): Od iredentizma do intervencionizma: na prelomu 19. in 20. stoletja do vstopa Italije v prvo svetovno vojno. Annales, Series Historia et Sociologia, 25, 4, 861–884. Žitko, Salvator (2022): Vrnitev v Italiji zadržanih umetnin in arhivov iz Kopra, Izole in Pirana: zgodovina neke problematike ali problematika neke zgodovine?. Annales, Series Historia et Sociologia, 32, 1, 1–38. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 211 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN (1721‒1724) AND HIS RELATIVES Stanislav JUŽNIČ Provincial Jesuit archive, Dunajska 83, 1000 Ljubljana, Slovenia e-mail: juznic@hotmail.com ABSTRACT We described the actions of Trieste bishop Wolfgang Weickhard von Rain and his influential father. Given that we are dealing with an extremely important Carniolan noble family, it seems quite incredible that modern censuses do not include Rain either among the bishops of Trieste, or among the broader enumerations of Catholic bishops. To explain the background of those unfortunate omissions, we presented the lives of both actors in the light of the Habsburgian court’s politics and academic intrigues of their times. Keywords: Johann Friedrich Rain, Wolfgang Weickhard von Rain, academic background, Alchemy, 17th-18th Century, Habsburgian Monarchy IL VESCOVO TRIESTINO DIMENTICATO WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN (1721‒1724) E LA SUA FAMIGLIA SINTESI Nell’articolo prendiamo in esame l’operato del vescovo triestino Wolfgang Weickhard von Rain e del suo influente padre. Trattandosi di una importante famiglia nobiliare della Carniola, sembra abbastanza incredibile che i censimenti moderni non includano Rain né tra i vescovi di Trieste, né tra le più ampie enumerazioni dei vescovi cattolici. Per spiegare i retroscena di queste spiacevoli omissioni, abbiamo deciso di presentare le vite di entrambi i protagonisti alla luce della politica della Corte Asburgica e degli intrighi accademici del tempo. Parole chiave: Johann Friedrich Rain, Wolfgang Weickhard von Rain, formazione accademica, alchimia, secoli XVII e XVIII, Monarchia Asburgica Received: 2023-02-23 DOI 10.19233/AH.2023.10 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 212 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 INTRODUCTION1 The bishopric of Trieste is important political and religious post: therefore, it is not coincidence that the member of eminent family of barons Rain became a bishop in Trieste. The curious question is, why he failed the official recognition? We’ll try to resolve that puzzle. FATHER OF TRIESTE BISHOP The owner of the castle Rain by Begunje Georg Rainer held the high office of Carniolan viceroy. Andreas obtained the manor Strmol, which his son Georg inherited. Georg’s son Franz Rain (Franziscus, 1497–Strmol 1555) was a member of Carniolan provincial estates: he received the title of baron in 1530. He mar- ried Amalia Sigesdorf: their son Georg Rain (1532 Strmol–1581 Ljubljana) was among the leading protestants to change fortune of their family. Georg married Margarete Paradeiser and had a son Franz Georg Rain (1562–1628) who was noted in Strmol on 16 November 1568. On 24 December 1606 a manager of the castle Švarcenek the judge Franz Georg signed a complaint against then Ljubljana bishop Thomas Chrön. That protest did not help much, and the part of the family Rain was forced to resettle to northern protestant areas. Franz Georg Rain’s wife born Raunach gave birth to Jacob Georg Rain (Abt. 1595 Strmol–1635) who sold Strmol to his second cousin, Franz Christoph von Schwab Lichtenberg (1597 Tuštanj–1641 Sorg in Middle Franzonia) on 14 August 1634. Franz Christoph was a grandson of Anna Rain (1528 Strmol–1566 Tuštanj): she was also a great grand aunt of Jacob Georg Rain’s son the alchemist Johann Friedrich Rain. Most of Protestants left their Carniola, but Johann Friedrich Rain reembraced his Catholicism and stayed at home. As the mythic political alchemist Johann Friedrich Rain donated to his emperor 50 nicely illustrated allegorical works about the philosophers’ stone (Žvab, 2016, 224). From 1647, Johann Friedrich Rain’s neighbor at Gornji Trg no. 5 in Ljubljana between the Auersperg Palace and the Ljubljanica River on today’s Salendrova Street no. 4 was the Ljubljana City Judge Jacob Seiter who served together with the mayor Ludwig Schönleben (1590 Heilbronn–1663 Ljubljana). Ludwig’s son Johannes Ludwig (1618–1681) was Volf Engelbert Auersperg’s best friend. Jacob Seiter’s and Ursula’s eldest son Jacob Ignatius Seiter was baptized in Ljubljana St. Nicholas church on 28 July 1654: his godparents were Mathias Triller von Trilleck and Anna von Walther, while in 1660 the godparents of his younger brother Johan Karl were the wealthy Ljubljana wholesaler Zacharias von Waldreich zur Ehrnport (1623 Augsburg–1682) and his wife Anna Katharina born Pippan. Jacob Ignatius became a Ljubljana physician and a city physicist in Varaždin: like his neighbor Rain, he loved alchemy. Few months after the Ottomans besieged Vienna, Jacob 1 Dedicated to Andraž Žvab (1980–2020). I would like to thank both per-reviewers and editors of this article. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 213 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Ignatius wrote the manuscript Lux septuplex, which was later transcribed by the leading pharmacist of Idrija mine, Ernst Freyer (* 1729) who apprenticed nearby (Seiter, 1684; Smole, 1982, 468; Schivitz, 1905, 19, 25, 123, 265; Sommervogel, 1890–1900, VII, 1205–1206; Andritsch, 1980, 200, 204; AS 863, fasc. 1; Kovačič, 1998, 63, 70; Baraga, 2003, 206–213, 211, 213–214; Valvasor, 1689, book 10, part XXXI; SI_ZAL_LJU/0346, Fabjančič, 1940–1943). Among Johann Friedrich Rain’s Graz teachers were a rector in 1657 Joannes Ferdinand Hafenegger (1607 Vienna–1659 Graz) as well as his predecessor and successor the Croatian Michael Sikuten (1608 Šašinovec by Zagreb–1687 Graz). Sikuten studied theology in Graz in 1633-1637 with the leading Ro- man Jesuitical mathematician Christopherus Grienberger (1564–1636). In 1635–1637, a student Sikuten taught philosophy in Graz. After his dissertation he was professor of philosophy in Vienna in 1638–1640 where he served as a dean of philosophical studies and a confessor. He was a Viennese vice-dean in 1640 when his students published his theses for their PhD in philosophy. Later, during the fourteen years, Sikuten served four times as the rector in Zagreb, Judenburg, and Graz: in 1650–1654, after Rain’s promotion in 1659–1662, in 1669–1672, and in 1676. He became an Austrian provincial. Besides the theses published by Rain and his other students, Sikuten and his fellow Jesuits issued the praise of Jesuitical successes in China between 1581–1669: they used the manuscripts of Adam Schall von Bell and his Beijing assistant Bernard Diestel (1623 Vipava–1660). In 1654/55–1657 in Graz Johann Friedrich Rain studied philosophy with Michael Sautter (1618 Riedling by Passau–1684 Linz) who taught Rain physics in 1655/56 as a catechist and confessor. Throughout his pedagogical services, Sautter taught Hebrew language. Sautter and Schönleben were born just few weeks apart, but Schönleben left the Jesuit order before Rain’s promotions. In 1657/1658 Rain still titled himself by the castle Strmol: on 27 April 1656 at 8 o’clock Sautter promoted Rain and his fellow students to their bachelor’s degrees. A year and half later, Sautter awarded them with their doctorates in the aula of the university in Graz on 30 August 1657 at 8 o’clock. Some of Rain’s classmates were Benedictines or they became the Jesuits while his fellow Carniolans were Mathias Struckl from Kromberg by Gorizia, Mathias Gaspersic from Škofja Loka and Jacobus Mihic from Gottschee. The student Rain resided in Graz Archiducal Collegium Convict. The linguist, translator, professor of Hebrew Language, theologian, and philosopher Sautter joined the Jesuits in Vienna in 1640 and studied two last years of philosophy there in the class of Georg Plazer and Johann Eberhard Nithard (1607 Falkenstein–1681 Rome) in 1643–1644. Nithard became a preceptor of Leopold I and his sister the future Spanish queen Mariana. Nithard was her confessor in Madrid: she made him the Grand Inquisitor and de facto prime minister of Spain in 1666–1669, but he signed the unfavourable treaties with Portugal and Franze in 1668. In 1672 Nithard became a Cardinal in Athanasius Kircher’s Rome. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 214 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Sautter’s promotion of Rain’s dissertation made Sautter welcome in Ljublja- na. After Rain’s promotion, Rain and Sautter went to Ljubljana almost together. Sautter served as twenty-first rector of the Jesuit College in Ljubljana from 28/29 August 1660 to 24 September 1663: there Johann Weikhard von Valvasor just finished his studies. On 10 August 1660 the new rector Sautter got his own room at the newly build floor of the Jesuit collegium to prepare the visit of emperor Leopold, planned by three brothers Auersperg. Leopold stayed in Ljubljana from 7 September to 15 September. The new rector Sautter had just few days for all necessary arrangements. During his first afternoon in Ljubljana, the emperor, his uncle the alchemist archduke Leopold Wilhelm, the imperial confessor Graz native Jesuit Philipp Miller, and other dignitaries visited the Jesuit college, greeted by the deputy rector at the front door. After the mass, the students staged the play named Emperor Rudolf includung the music of then popular opera to imitate the Italian theatre which performed at Auersperg’s pal- ace in next days. The emperor Rudolf ’s alchemistic pursuits were well known and appreciated. For some reasons, Johann Weikhard von Valvasor in his Glory detailly described that imperial visit but failed to note the role of the Jesuits. Later, Sautter took over the rectorship in Passau (1666–1670, 1673–1675) and in Vienna (1675–1680). Johann Friedrich Rain obtained his PhD in Sautter’s class with an essay on Philosophia Tripartita dedicated to the prince’s elder brother the Carniolan gov- ernor general VE Auersperg and published in Graz next year (Rain, 1657). His and Schönleben’s PhD were among at least twenty-three works dedicated to VE Auersperg. Soon after Rain, Johannes Andreas von Gallenfels (Abt. 1635–after 1692) obtained his PhD under VE Auersperg’s patronage in Graz in 1659. Johannes Andreas later owned the manor Golnik and as a headmaster at Bled in 1678. His son Karl baron Gallenfels (1673–1741) became the Jesuitical confessor of the Habsburgian born Portuguese queen in Lisbon. Johannes Antonius von Kunstl (1627–1708) dedicated to VE Auersperg his PhD in law obtained in Salzburg in 1651. Johannes Balthasar count Schrattenbach (abt. 1625–1693) also dedicated to VE Auersperg his PhD defended in Graz in 1650. VE Auersperg certainly paid all those printing expenses. Therefore, Rain praised him as the peak of the six hundred years of history of Carniolan family Auersperg. After his PhD, Johann Friedrich Rain worked in Ljubljana as an assessor. He married Marianna (Maria Anna) of the Trieste salt merchant family de Leo who got the title of the counts Löwenburg on 3 May 1605. On 13 June 1676 Johann Friedrich Rain and Ljubljana mayor Markus Witz’s (1569–1654) son Johannes Andreas Witz von Wizenstein (* 1620) were groomsmen at the marriage of Franz Ludwig von Buseth († 1683/84) with Johannes Andreas’s daughter Regina Ther- esia (* 1657), while Rain’s wife became a godmother to the son of Karl von Sellenitsch and Anna Susanna on 29 November 1672. From his calm official and family life, Rain gradually embraced his alchemy also because of his supervisor Sautter’s knowledge of Hebrew, influenced by Sikuten’s Chinese relations. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 215 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Johann Friedrich Rain left his Opus posthumum (ÖNB Rain Cod. 11516) which his son and heir the baron Wolfgang Weickhard von Rain submitted to the emperor (Evans, 1989, 166; Tauschitz, 2019, 39). That book was bound with the scripts of Basilius Valentinus and others. Rain mentioned Mercu- rius Philosophorum, Kircher, Baptist van Helmont, Michael Sendivogius, Thomas Aquinas, Becher, Newton’s favourite Johann de Monte-Snyders (abt. 1625–1670), and both sages posthumously praised as the alchemists: Ramon Llull (c. 1232 Palma–1315/1316) and the manuscript-trader Nicolas Flamel (c. 1330–1418 Paris). Rain also indorsed Roger Bacon, Paracelsus, and Zetzner’s anthology (Zetzner, 1661). Rain loved the myths about Hercules, Odysseus, and the underground adventures of Vergil’s Aeneas which Rain understood as the journey into subconscious (Rain, 1686, 12r; ÖNB Rain Cod. 11395, liber 1). In his first volume of Theoria et Praxis, Cod. 11395, Rain wrote fifty-four chapters described in table of contents before the start of his manuscript. That first volume was entitled Dye composition of a philosopher mercury. Its table of contents was written after a preface and before the text of that first volume. Second volume entitled Dye composition of a philosopher sulfur had twenty- four chapters listed in a separate table of contents before that volume. Rain also wrote those useful indexes to all his following volumes. The last third volume entitled Dye composition of a white net of philosophers’ stone had thirteen chapters initially listed in table of contents (ÖNB Rain Cod. 11395, liber 3, 316–317). A stylized pointing hand was drawn in the left margin to underline impor- tant parts and the notes put at the right margin. With his astrological Seven Planets Rain connected seven metals, seven spectral colours, and seven days of a week (ÖNB Rain MS. 11.487, 144). Rain’s Mercurius Philosophorum can be produced from the Idrija quicksilver (Tauschitz, 2019, 43; Soukup, 2021). Rain’s Codex 11395 is the first of four volumes. It deals with the practice and theory of the manufacture of the Mercurius Philosophorum. That supposed item is warm and moist and glittering. It became denser by heating, while the common vulgar mercury is cold and moist: it blackens other metals and might be rarefied by heating. On his way to gain the famous philosophers’ stone Rain also discussed the Sulfur Philosophorum. According to Franz Minařik, the messenger father Marcus presented Rain’s Summarum natura to the Emperor Leopold I and to the empress. That father Marcus could have been the Jesuit Markus Antonius Kappus (1657 Kamna Gorica–1717 Arivechi in Mexico) who studied theology in Graz and Milano in 1683-1685 before he went to America in 1687. Rain gained imperial patronage and 36 golden Denarius on 26 December 1686. In his work Praeservativum, Rain identified another benefit that he had seen in alchemy: with this unique means, you, Austria, will rule over the other countries, resembling the ideas of Philipp Wilhelm von Hörnigk (1640 Frankfurt–1714 Passau): Becher married Hörnigk’s sister. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 216 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Rain dedicated his Praeservativum to the emperor Leopold I and his wife Ele- onore (Rain, 1680). The clever Leopold simultaneously supported Rain’s archenemy Jakub Jan Václav Dobřenský z Černého Mostu (Dobrzensky, 1623 Prague–1697 Prague). Zetzner was Rain’s principal source as Rain usually quoted his volumes and pages to describe the works of alchemists (Rain 1686, 10r, 10v). FORGOTTEN BISHOP OF TRIESTE BARON RAIN In contrast to his antagonist Dobrzensky, Johann Friedrich Rain adhered to classical alchemy and most of all to Paracelsus, which in those times also meant an explicit or implicit enthusiasm for the Rosicrucian. Although Rosicrucian were primarily Protestant, they also had their supporters in the Catholic coun- tries: Rain’s parents were in good relations with the leading Carniolan Lutheran Primus Truber. Johann Friedrich Rain firstborn was Wolfgang Weickhard von Rain (Wolfgang Weichard, Wolff, Volbenk, baron Riams, 15 May 1664 Ljubljana–1724 Trieste): Riáms castle in Ober-Pundt inside Three Leagues (Raetia) is now in the Swiss cAntonius Graubünden. Wolfgang Weickhard von Rain's godparents were the Governor General VE Auersperg (* 1610) and Volbenk Avgust baron Paradeiser († 1696 Ljubljana). In 1685 at Ljubljana Parish church S. Petri Apostoli Volbenk Avgust baron Paradeiser married Maria Salome Shesariz (Ljubljana St Nicholas Baptismal book page 349/329; Schivitz, 1905, 19, 259). Then Imperial Court Chaplain Wolfgang Weickhard von Rain authored his Viennese Ph.D. in Wolfgang Eggendorffer’s (1648 Steyr–1709 Graz) class of theology. In 1684–1686 in Graz Eggendorffer was a professor of ethic and phi- losophy with physics as well a dean of linguistic and a confessor. Later he taught theology and then fulfilled the duties of prefect of studies and chancellor at the University of Vienna (Stöger, 1855, 69; Sommervogel, 1890–1900, III, 342; Rain, 1692). At the bottom of first copperplate Volf Vajkard put his engraved title. The second copperplate have the dedication; the next ten copperplates have the theses at the bottom. Within his thesis, Wolfgang Weickhard von Rain published twelve copperplated illustrations of Georg Christoph Eimmart the younger (1638 Regensburg–1705 Nurnberg), a German draughtsman-engraver who established the first astronomical observatory inside Nurnberg city walls with a little help of his daughter Maria Clara Eimmart (1676 Nurnberg–1707 Altdorf). Maria Clara Eimmart married her father’s pupil and successor Johann Heinrich Muller who taught physics at the Nuremberg Gymnasium (Grammar School) with Johann Gabriel Doppelmayr (1677–1750) as his frequent visitor. Doppelmayr’s books and experimental tools dominated the collection of Ljubljana Jesuits’ school where Johann Friedrich Rain’s other son Johannes Heribert Ferdinand Rain (1674 Ljubljana–1742 Passau) taught. The last Wolfgang Weickhard von Rain's engraving was authored by Johann Christoph Weigel of Vienna, after the painting of C. Heiss (Johann Heiß (1640 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 217 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Fig. 1: Baptismal note of Wolfgang Weickhard von Rain (Ljubljana St Nicholas Baptismal book, page 349/329). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 218 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Memmingen–1704 Augsburg)). Christoph Weigel the Elder (1654 Redwitz an der Rodach in Upper Franzonia–1725 Nuremberg) learned the art of copper engraving in Augsburg. After his various stations, including Vienna and Frankfurt am Main, he acquired citizenship in Nuremberg in 1698, few years after Wolfgang Weickhard von Rain's dissertation. He tutored his younger brother the engraver, art dealer, and publisher Johann Christoph Weigel (1661 Redwitz–1726 Nuremberg). After his dissertation, Wolfgang Weickhard von Rain was an infulirter (entitled to wear a miter) Probst to S. Paul (Carinthian Sankt Paul im Lavanttal (Šentpavel) by Wolfsberg which included the famous Benedictine monastery): less probably he served at the Sankt Peter an der Au in Lower Austria. Later, Wolfgang Weickhard von Rain was employed as the imperial City pastor to Bruck an der Mur and si- multaneously served as the Archpriest in Upper Styria (less probably Upper Steyr) under Josef I Dominikus count Lamberg (1680 castle Lamberg in Steyr–1761 Passau) who ruled as the bishop of Graz-Seckau from 1712 to 1723 and was cre- ated a cardinal in 1737. In 1723 Seifert’s stated that now Wolfgang Weickhard von Rain serves as a bishop and count of Trieste (Wolff Weichard von Rain / Freyherr von Riáms/vorher infulirter Probst zu S. Paul/Kays. Stadt Pfarrer zu Bruck an der Muhr/u. Erz-Priester in Ober-Steyer /nun Bischoff und Graf zu Triest/ geb. 1664, Seifert 1723, 375/244). Indeed, in 1721 Wolfgang Weickhard von Rain became the bishop of Trieste instead of then deceased Joseph Antonius baron Delmestri von Schönberg (1672 Krmin (Cormons)–19 February 1721 Trieste) who was appointed on 23 April 1720 but ruled just several months. A count-bishop in Trieste Wolfgang Weickhard baron Rain was replaced by Joseph Antonius ’s younger brother Luca Sartorio II Delmestri baron Schönberg (1679 Cormons–1739 Trieste) on 26 June 1724. Joseph Antonius provided the Trieste bishopric functions for his brother in hope that he would replace him: that might have caused some anger against Wolfgang Weickhard von Rain's appointment even if he was a descendant of ancient Trieste family De Leo by his maternal line. That might have caused Wolfgang Weickhard von Rain's exclusion from the official list of Trieste bishops. Rain–Leo’s competi- tors Schönbergs were the Saxon nobles who can be traced back to the 13th century as bishops, cardinals, bailiffs, or chamberlains: until 1761, several members of the noble Schönberg family headed the Saxon mining administration. Anyway, their Cormons Friuli branch was politically far weaker in Trieste compared to De Leo. But the times changed in 1719 after the emperor Charles VI created a free port (Punto Franzo) in Trieste, two years before Wolfgang Weickhard von Rain took over the Trieste bishopric: the municipality of Trieste was subsequently directly subordinated to the Viennese court. Moreover, the alchemy of Paracelsus, Leopold I, or Wolfgang Weickhard von Rain's father became clandestine under Leopold’s son Charles VI. In those times the bishop of the nearby Venetian Koper (Capodistria) was the Theatine (C.R.) Antonius Marija Borromeo (1666 Padova–1738) from 1713 to 1733, while Dionisio Dolfin (1663–1734) became the next to last patriarch ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 219 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 of Aquileia in 1699. The Trieste of bishop Wolfgang Weickhard von Rain went through a great period of prosper. The mercantilism prevailed in Vienna: but the port of Trieste hardly challenged the dominant position of Venice in the Adriatic Sea. In 1702, during the War of the Spanish Succession, Trieste was heavily bom- barded by the French fleet: its commercial capacity was damaged. Few months later Isaac Newton’s friend Edmund Halley examined the port of Trieste on 1–4 February 1703, 3 March 1703, 27 July 1703, and on 15 September 1703: he cooperated with the price Eugene of Savoy whose Viennese library gained fame. In Trieste, the civil governor of the city Johannes count Strassoldo from the old Friulan family and the military governor Johannes Ernst count Herberstein (5 June 1671–1746 Graz) helped Halley’s measurements of the depth of water and the size of port: the Styrian provincial administrator from 1703 to 1728 Johannes Ernst Herberstein fathered the Ljubljana bishop Karl Johannes Herberstein (1719–1787). Halley’s effort was futile because he did not consider Trieste port deep enough. During his secret mission for the queen the captain Halley preferred the deeper Bakar (Buccari) Bay, but the landing never occurred there after the Brits captured Gibraltar in 1704 (Cook, 1998, 299, 318; Halley, MacPike, 1937, 249). Soon after Halley’s visits, in 1706, the Trieste high-school lectures began: the seminary opened on 4/11/1713. They never filled their classrooms with more than a hundred students. No theology was taught in the curricula of Tri- este except for the lectures of moral philosophy for the priests of the Trieste diocese at the request of then bishop the Trieste native Antonius io Marenzi in 1647 (Zovatto, 2006, 265). Wolfgang Weickhard von Rain supported Trieste Jesuits as so many of his relatives joined them. His father’s paternal first cousin Friedrich Rainer (* 1619 Mureck; SJ 1637 Vienna; † 1683 Linz) taught grammar as the leader of congregation in Ljubljana in 1651: he became the professor of philosophy in Trnava and Klagenfurt and published two polemical books about the Virgin Mary. Wolfgang Weickhard von Rain's younger brother was the Jesuit Johannes Heribert Ferdinand Rain. Wolfgang Weickhard von Rain also had two nephews Jesuits (Sommervogel, 1890–1900, VI, 1405, 1408; Stöger, 291–292). During Wolfgang Weickhard von Rain's episcopate, in 1719–1724 the pro- fessor of philosophy, catechist, confessor, and the prefect of Trieste school was Aloysius Ustia (* 1684 Trieste; SJ 1701 Vienna; † 1739 Rijeka). In 1705-1707 and in 1711–1714 in Graz, Ustia studied philosophy and theology. In 1718/19 in Trieste, he taught logic, in 1719/20 physics, and in 1720/21 he preached in Italian language without ever teaching metaphysics as a third part of his course. In 1724 he was a minister in Trieste and in 1727 he headed the congregations there. In 1734–1737 he was a confessor in Rijeka. In 1738 in Trieste, he was a confessor, and in 1739 in Rijeka he served as a prefect (Lukács, 1988, vol. 3, 1753; Fejér, 1990). In 1707–1709 the Croatian Franzesco Saverio Petris (* 1674 Cres; SJ 1689 Rijeka; † 1753 Trieste) taught philosophy in Gorizia where he pub- lished his student’s philosophical dissertation in 1709. He was the Trieste ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 220 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 college historian and catechist in 1712–1724: from 17 October 1718 to 1720 he served as the Trieste rector. In 1719–1720 Petris’ minister was Michael Fait who filled that post again in 1725, while in 1721–1722 Joseph Ravina (* 1678 Val de Non; SJ 1700 Vienna; † 1756 Gorizia) took over the ministry after he taught philosophy in Gorizia in 1719–1720 and published his fifty theses in 1720. After Rain passed away, from 4 November 1724 Petris was rector in Rijeka: from 10 December 1725 he was again the rector in Trieste with the minister former Ljubljana rector Zacharias Gladich. Petris was ap- pointed the rector in Gorizia on 3 June 1728. On 15 November 1738 Petris was elected the Trieste rector again. After Rain took over the Trieste bishopric, from 13 November 1721 until November 1724 the Trieste rector was Simon Sommavilla (Sum- mavilla, 1672/1673 Moena in South Tyrol–9 February 1739 Trnava) while Petris headed the Trieste seminary in 1722–1724. In 1687 in Graz Summavilla matriculated in grammar class of Antonius io Bömer (1664 Geseke in North Rhine–Westphalia–1706 Spain): Bömer published several books about the physics and zodiac. The bishop Rain was a decade older than Summavilla: he needed Summavilla’s qualities to connect business interests of the then Hungarian kingdom with newly opened free ports in Trieste and Rijeka. Sum- mavilla was a socius of magister of novices, librarian, and monitor in Trenčin in 1718–1719 and 1726–1728: he served as the monitor and spiritual in Trnava in 1719–1721 and in 1729–1731. He was the superior preacher in Italian and German language and prefect of congregation in Osijek in 1728 where he managed the local crypt under the church. On 28 October 1731 Summavilla took over the rectorship in Trieste again with Ernest Codelli as a minister and Terzi as the preacher in Italian language. From 10 October 1734 Summavilla was a rector in Rijeka with Zacharias Gladich as a minister: until Joseph Tedeschi replaced Summavilla on 22 December 1737. In 1738 Summavilla was a spiritual, examiner of candidates, and monitor in Leoben. In 1739 he was a spiritual, examiner of candidates, and monitor in Trnava. After Rain’s death, from 10 December 1724 to 10 December 1725 the rector in Trieste was Franziscus Xaver Barci with his minister Ernst Codelli. Previ- ously in 1719–1724 Ernest Codelli (von Fahnenfeld, * 1661 Gorizia; SJ 1677 Gorizia; † 1739 Gorizia) was a school prefect: before and later he served in Ljubljana. In 1719–1720 in Trieste Franziscus Pittorfer (* 1679 Ljubljana; SJ 1699 Klagenfurt; † 1727 Ljubljana) preached in Slovenian language: in 1721– 1722 his duties were taken over by Bartholomeaus Bassar (* 1682 Škofja Loka; SJ 1718 Vienna; † 1738 Ljubljana), and in 1724–1725 by Markus Antonius Kap- pus’s nephew Joachim Markus Kappus (von Pichelstein, * 1693 Ljubljana; SJ 1710 Ljubljana; † 1752 Ljubljana). In 1719–1724 in Trieste Jacob Troyer was a prefect of Congregation of Christ’s agony: in 1724–1732 he was monitor and then confessor. In 1719–1720 the former bishop’s theologian in 1718 Mihael Caucig (* 1669 Razdrto; SJ 1687 Trieste; † 1738 Linz) was ill: in 1721–1738 he ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 221 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 taught mathematics in Klagenfurt and Linz. The rector from 21 October 1714 to 1718 Lucas Slataper (* 1667 Gorizia; SJ 1688 Leoben; † 1745 Rijeka) was the theologian of the Trieste bishop as the regent of seminary in 1719–1720. In 1721 he was just a regent of seminary and a lecturer of casuistic as Rain did not use the Jesuit theologian. After Rain took over the Trieste episcopate in late February 1721, Slataper became a rector in Rijeka on 17 March 1721 (Jesuits, 1718, 21; 1719, 21; 1720, 22; 1721, 21; 1722, 21; 1724, 22; 1740, 44; Lukács, 1988, vol. 2, 1099–1200; Tavano, 2006, 239; Sommervogel, 1890–1900, II, 242; Stöger, 1855, 38). In the year of Rain’s death in 1724, Antonius Terzi (* 1694 Gorizia; SJ 1709 Vienna; † 1755 Gorizia) lectured on rhetoric and poetics as the leader of congregations in Trieste: in 1718 in Varaždin he taught poetic still as a magister, in 1719–1722 in Graz he studied theology with Joachim Markus Kappus among his classmates. In 1721 in Graz Terzi was inflected as the pater and made his 3rd approbation in Judenburg in 1723. In 1725 Terzi taught logics as the catechist in Zagreb while there Bakranin taught phys- ics as the prefect of lower schools and Novoselić taught rhetoric. From 25 June 1724 to 17 November 1727 the rector in Zagreb was Jacob Pettinatti (Petinatti, * 1673 Volarje by Tolmin; SJ 1691 Gorizia; † 1730 Judenburg) who taught philosophy in Graz in 1708-1710 with physics in 1709: on 28 April 1709 in Graz, he published Annuum Sapientia about the eclipses, full moon, Kepler, Galileo, and Kircher. In 1710 in Graz, he published Holo- caustum about the Sun in first part, and in second part on the moral virtues of philosopher. Pettinatti served as a rector in Rijeka in 1719–1722 and in Varaždin in 1723–1724 where he arranged the autonomy of his school against then city authorities. After 1727 he instructed the 3rd approbation in Judenburg. Despite of their Ratio Studiorum, not all the Jesuits represented unified positions in physics and philosophy. There were also conflicts: one of them happened in 1726. At that time, the professor of physics and prefect of congregation at the University of Zagreb Antonius Terzi used the help of the Zagreb professor of logic, the catechist and historian of their college Josip Novoselić (1694 Varaždin; SJ 1709 Varaždin; † 1752 Zagreb) and their students against the Descartes’ presumption and conjecture advo- cated by then Zagreb professor of metaphysics and prefect of lower schools Luka Bakranin (* 1692 Oštarije by Ogulin; SJ 1712; † 1627 Cadiz). Terzi and Novoselić rejected the thesis of Bakranin and appealed to the Jesuitical General Michelangelo Tamburini against Cartesians. The whole town of Zagreb was stirring up the conflict. After the intervention of the Austrian provincial Maximilian Galler, Tamburini punished all involved. The Jesu- itical authorities rejected Terzi by finding that in their own declaration of 15 June 1706 the authorities did not put Descartes on the list of prohibited teachings. Pettinatti, Terzi, and Bakranin left Zagreb. After he finished three years course of philosophy in Zagreb, Bakranin was immediately ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 222 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 send to western missions: but he died on his way. In 1727 Terzi taught metaphysics in Zagreb as the last part of three years course: in 1728 Terzi taught casuistic in Ljubljana. Terzi taught casuistic in Zagreb in 1729–1730 and Novoselić headed congregations as the Zagreb librarian in 1728–1730. Terzi returned to Trieste as a catechist and lecturer of casuistic in 1732: but soon Cartesians won that game anyway. The alchemist Johann Friedrich Rain and his son the Trieste bishop Wolfgang Weickhard von Rain might have preferred then modern Bakranin’s Cartesians to their Aristotelian critic Terzi even if Johann Friedrich Rain’s or Robert Boyle’s alchemy was at odds with both (Lukács, 1988, #326, 1632; Andritsch, 1987, 104; Jesuits, 1718, 25; 1719, 10; 1722, 10, 41; 1723, 13; 1724, 22; 1725, 32–33; 1726, 33; 1727, 33; 1728, 13, 33; 1729, 31; 1730, 31; 1732, 22). Hörnigk’s idea of a free port in Trieste was finally accepted in Vienna in 1717 also because Wolfgang Weickhard von Rain's father shared Hörnigk’s alchemistic mottos. The emperor Charles VI declared freedom of trade in the Adriatic and consequently obtained the approval of the Trieste municipality at the end of 1718. In the meantime, on 21 July 1718, in Požarevac the Habsburgians concluded a treaty of peace and trade with the Ottoman Sultan, which encouraged the free movement of the eastern goods through Habsburg territory after Eugene of Savoy occupied Beograd. The two patents issued by the emperor on 15 and 18 March 1719 established the Trieste privileges. Merchants were offered the imperial flag and accommodation. Furthermore, the roads leading to the port of Trieste were widened and protected. The Ar- ticle 3 of the patent dated March 18 declared free ports in Trieste and Fiume: placed directly under the authority of Vienna. Additionally, the Ostend East India Company (General Company Established in the Austrian Netherlands for Commerce and Navigation in the Indies) as a chartered trading company was established in December 1722, after Habsburgian annexed Habsburgian Netherlands according to the Peace of Utrecht signed on 11 April 1713. The company’s business was in the East and West Indies, but primarily in former, which then meant India and China. That company took its name from the Flemish port city of Ostend where it was mainly supplied and man- aged by the wealthy merchants or bankers of Antwerp and Ghent involved in private expeditions. The company had two commercial subsidiaries: Cabelon on the Coromandel Coast (Covelong (Kovalam) in Chennai, Tamil Nadu in southeast India) and Banquibazar (Bankipur) in west Bengal of modern India. Between 1724 and 1732, twenty–one vessels of Ostend company were sent abroad, mainly to the Chinese CAntonius and Bengal. With then rising prices, high profits were made in China, which angered the older rivals including the Dutch VOC, the British EIC and the French CFT; they refused to recognize the Habsburgian emperor’s right to establish an East India company in the Habsburgian Netherlands and regarded the Ostenders as interlopers. The international pressure was exerted on the emperor: he ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 223 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Fig. 2: Academic ancestors of Wolfgang Weickhard von Rain (Authors archive). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 224 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 eventually capitulated. In May 1727 the company’s license was suspended for seven years and in March 1731 the second Treaty of Vienna ordered its definitive abolition. The flourishing Ostend Company had been sacrificed to the interests of Pragmatic sanction: then modern sexual extravagancies of the sons of Leopold I failed to produce his grandsons for the first and only time in Habsburgian history. To promote those local businesses and his religious duties, the bishop Rain had to cooperate with other Trieste authorities. Marzio count Strassoldo became the captain of Trieste in 1705. He was a colonel hunter and state councilor: under his government the public building was completed in Trieste, the lazaretto St. Carlo was built in 1720, the capital house was increased, and the first ship was built to introduce trade. On 27 March 1719, the Compagnia Orientale a Trieste received its privilege nine days after the Viennese imperial decree. At the beginning of Rain’s episcopate, the Trieste native Andrea baron de Fin became the captain of Trieste in 1721. JESUIT BROTHER OF TRIESTE BISHOP Johann Friedrich Rain studied in Graz, but all his sons preferred the Vi- ennese university. Johannes Heribert Ferdinand (* 1674) entered the Jesuit order in 1692 and went through his novitiate in Ljubljana in 1694–1695. In 1696–1699 Johannes Heribert Ferdinand studied mathematics with his year older fellow student Antonius Steyrer (1673 Brunico–1741 Dresden) who later taught mathematics the princess Maria Amalia (1701–1756) and other children of Emperor Josef I, and until his death confessed then empress Maria Amalia in Munich. The other Johannes Heribert Ferdinand Rain’s Viennese teacher of mathematics was Johannes Baptista Rösing (1652 Vienna–1723 Vienna) who previously taught mathematics also in 1685 and in 1692. In 1693–1695 Rösing taught casuistic in Ljubljana and in 1699 he taught controversial theology in Rome. In Vienna he published his thesis in 1687. Later, he issued Plani- sphaerium austriacum in 1688 and Philosophia elementaris seu Victoriae et Trimphi Lepoldo Magno in 1689, altogether four books about physics and the similar opus about the emperor Leopold’s battling Ottomans including his elegy (Stöger 1855, 304, 339–340). Johannes Heribert Ferdinand also studied theology in Vienna: then he taught at the lower studies in Graz on 28 February 1708: next year in January 1709 he taught rhetoric there (Andritsch 1987, 193, 196). Later in 1712–1716 in Ljubljana he taught philosophy including physics and served as the professor of canon laws, confessor, the prefect of higher studies, and examinator in Ljubljana in 1724–1726. In 1722–1723 in Klagen- furt, Johann Heribert Ferdinand taught casuistic as a prefect of congregation of higher studies and consultor while his brother was a bishop in Trieste. The Viennese and Graz members of baron Rain Family studied in Graz (Jesuits, 1722, 5; 1723, 5; Andritsch 1987, 193, 136, 146). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 225 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Fi g. 3 : R ai n an ce st or s: F am ily o f W ol fg an g W ei ck ha rd v on R ai n (A ut ho rs a rc hi ve ). T he T ri es te B is ho p R ai n A nd re as K at ha ri na Fr an z G eo rg R ai n Fr an z Ch ris to ph Fr ie dr ic h Ra in er Jo ha nn Fr ie dr ic h Ja co b Ge or ge R ai n Jo ha nn es He rib er t M ar ga re te ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 226 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 CONCLUSION From 1664 to 1678 Johann Friedrich Rain had twelve children including three daughters: but only a daughter and three sons survived to adulthood. His two older sons were important priests while just the youngest Leopold Friedrich Rain (* 1686) became the imperial Inner Austrian Regimental Council and married Anna Keller von Kellersperg. Johann Friedrich Rain’s only surviving daughter Maria Magdalena (* 1671 Ljubljana) married the Hungarian-Croatian knight Franz von Gorup (Goriup) of the old military family of Varaždin county, which carried their predicate after their estate Bežanec (NŠALj St. Nicholas, 341; Seif- ert, 1723, 375/244). His relative Franz Gorup was Bishop of Novi in 1659–1662: their descendant Eugen Franz Gorup von Besánez (1817–1878) metamorphosed Johann Friedrich Rain’s alchemy into modern chemistry. Johann Friedrich Rain was not only a famous alchemist, but also an influential Carniolan politician. His prestige was inherited by his surviving children, most of all by the bishop of Trieste Wolfgang Weickhard von Rain. For some reason, the list of Trieste bishops does not include him: it is high time to repair that inconvenient error. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 227 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 POZABLJENI TRŽAŠKI ŠKOF VOLF VAJKARD RAIN (1721–1724) IN NJEGOVO SORODSTVO Stanislav JUŽNIČ Arhiv družbe Jezusove, Dunajska 83, 1000 Ljubljana, Slovenija e-mail: juznic@hotmail.com POVZETEK Dosežki tržaškega škofa Volfa Vajkarda Raina (Wolff, Wolfgang Weichard) in njegovega vplivnega očeta Johannesa Friedrich a Raina bodejo v oči s svojim svetovljanskim duhom onih dni. Pripadala sta mogočni habsburški družini ple- menitašev: toliko bolj zagatno je, da sodobni popisi ne vključujejo Raina ne med tržaškimi škofi, ne med širšimi naštevanji katoliških škofov. Naša razprava ima namen popraviti to neugodnost. Kako je sploh lahko prišlo do neljube napake? Da bi bralcem priskrbeli kolikor toliko smiseln odgovor, smo skušali ovrednotiti življenjske poti poglavitnih junakov naše zgodbe. Opisali smo graške in dunajske študije obeh Rainov: zveze pridobljene v metropolah so botrovale njuni evropski razpoznavnosti, pridobile pa so jima tuti prenekaterega nasprotnika potem, ko je zlata doba habsburške alkimije omahnila skupaj s smrtjo cesarja Leopolda I. Ključne besede: Johann Friedrich Rain, Volf Vajkard Rain, akademske študije, alkimija, 17.-18. stoletje, Habsburška monarhija ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 228 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 SOURCES AND LITERATURE Andritsch, Johann (ed.) (1980): Die Matrikeln der Universität Graz: 1630–1662. Graz, Akademische Druck- u. Verlagsanstalt. Andritsch, Johann (ed.) (1987): Die Matrikeln der Universität Graz: 1663–1710. Graz, Akademische Druck- u. Verlagsanstalt. AS 863 – Arhiv Republike Slovenije Freyer, family (rodbina), 1683–1864 (AS 863). Baraga, Franze (ed.) (2003): Letopis Ljubljanskega kolegija Družbe Jezusove (1596–1691). Ljubljana, Družina. Cook, Alan H. (1998): Halley charts the heavens and the Seas. Oxford, Charedon Press. Evans, Robert John Weston (1989): Das Werden der Habsburger Monarchie 1550–1700: Gesellschaft, Kultur, Institutionen. Wien, Köln, Böhlau. Fejér, Josephus (1990): Defuncti secundi saeculi Societatis Jesu 1641–1740, Volume V, S–Z. Roma, Institutum historicum S.I. Halley, Edmond & Eugene Fairfield MacPike (ed.) (1937): Correspondence and papers of Edmond Halley. London, Taylor and Franzis, Ltd. Jesuits (1718-1773): Jesuits in Habsburg Monarchy. Catalogus personarum, & officiorum provinciae Austriae Societatis Jesu, pro Anno… Vienna, Societatis Jesu. Kovačič, Lojze (1998): Rektorji jezuitskega kolegija. In: Rajšp, Vincenc (ed.): Jezuitski kolegij v Ljubljani (1597–1773). Ljubljana, ZRC SAZU, 49–76. Lukács, Ladislaus (1988): Catalogus generalis seu nomenclator biographi- cus personarum Provinciae Austriae Societatis Iesu, 3. Romae, Institutum Historicum S.I. NŠALj St. Nicholas – Nadškofijski arhiv Ljubljana, fond: Župnijski arhivi, matične knjige (parish archives), Ljubljana St Nicholas Baptismal books. 01197 & 01198. ÖNB Rain Cod. 11395 – Österreichischen Nationalbibliothek manuscripts (ÖNB), Theoria et Praxis lapidis philosophorum (Cod. 11395). ÖNB Rain Cod. 11516 – Österreichischen Nationalbibliothek manuscripts (ÖNB), Opus posthumum (Cod. 11516). ÖNB Rain MS. 11.458 – Österreichischen Nationalbibliothek manuscripts (ÖNB), Summarum natura et artis chemicae (De Chymia) (MS. 11.458). ÖNB Rain MS. 11.487 – Österreichischen Nationalbibliothek manuscripts (ÖNB), Tinctura auri in auro vulgari etc. (MS. 11.487). Rain, Janez Friderik (Johann Friedrich) von (1680): Praeservativum Universale Naturale. A natura & arte depromptum in omni morborum genere, est lapis Philosophorum, cuius possibilitas, realitas, existentia is solus sit unicus morborum debellator Hercules, contra Jacobum Joannem Wencesl. Dobrzenski de Nigroponte, Philosophiae et Medicinae Doctorem, Lapidem Philosophorum eiusque indefinitam in omnibus morbis curandi excellentiam negantem remon- strator. Laibach, Johann Baptist Mayr. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 229 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Rain, Janez Friderik (Johann Friedrich) von (1686): Laboratorium Chymico- rum Vulgarium una cum eorum ignibus, vitris, Fornacibus, Vasis, Materiis, Substantiis & Instrumentiis (quorum reiectorum enarratas species sequens monstrabit pagella) rejectum, destructum, confractum dissipatum, Authore Joanne Friderico L. B. à Rain in Stermoll & Radelsegg, Inclyti Ducatus Carniolae Provincialum, Aulicarumque Causarum Assesore, Vienna, Johann-Jan van Gehlen. Rain, Janez Friderik (Johann Friedrich) von (30 August 1657): Philosophia Tripartita, Quam in Alma Universitate Graecensi pro Doctoratus Philosophici Su- prema Laurea Consequenda Publice Propugnadam Suscepit. Praenobilis et Doctissimus Dominus Joannes Fridericus a Rain, ad Stermoli, Provincialis Carnioliae, ex Archiduc. Collegio Convictorum, Praeside, Reverendum Patre Michaele Sautter, e societate Jesu, Artium Liberalem, et Philosopiae Doctore, ejusdumque Facultatis professore ordinario, PhD in Graz. Printed next year: Graz, Franziscus Widmanstad. Rain, Volf Vajkard (Wolfgang Weichard) von (1692): Conclusiones ex universa theologia quas sub auspiciis Augustissimi, et Invictissimi Romanorum Imperatoris Leo- poldi I In Antiquissima ac Celeberrima Universitate Viennensi pro suprema Theologiæ Laurea consequenda, Anno Salutis m.dc.xcii. Mense Novembri, die… Horis ante et post mieridiem consuetis Publicè propugnabit Admodum Reverendus, Perillustris, ac Generosissimus Dominus Wolffgangus Waichardus à Rain, ad Stermoll, et Radelsegg, Carniolus Labacensis, Sac. Rom. Imp. nec non Inclytorum Interioris Austriae Ducatuum Eques, Sac. Caes. Maj. Capellanus Aulicus, Iuris utriusque, ac Sacrosanctae Theologiae emeritus, ejusdemque pro suprema Laurea Candidatus. Preside R. P. Wolffgango Eg- endorffer, è Societate Jesu, SS. Theologiae Doctore, ejusdemque Professoris ordinario. S. I., Small folio, Viennese PhD. Schivitz, von Schivizhoffen Ludvig (1905): Der Adel in den Matriken des Herzog- tums Krain. Gorizia, self-publishing. Seifert, Johann (1723): Hoch-Adeliche Stamm-Taffeln, nach Ordnung des Alpha- bets, Zweiter Teil. Regensburg, Johann Georg Hofmann. Seiter, Jacob Ignatius (1684): Lux septuplex astralis, id est: triumphans sapientum Mercurius… Dedicavit Adamo a Lebenwald Medicinae Doctori… Labaci (Ljubljana) on 6 August 1684, later transcribed by Ernst Freyer, fasc. 1. SI_ZAL_LJU/0346 – Zgodovinski arhiv (Historical Archive, unit in Ljubljana, ZAL), Fabjančič, Vladislav (1940–1943): Knjiga ljubljanskih hiš in njih stanovalcev, 82–84. Fond: collection of manuscripts (Zbirka rokopisnih elaboratov, 1898–2004). Smole, Majda (1982): Graščine na nekdanjem Kranjskem. Ljubljana, DZS. Sommervogel, Carlos (1890-1900): Bibliothèque de la Compagnie de Jésus. 1–9, Bruxelles, Oscar Schepens; Paris, Picard. Reprint with additions: Carlos Sommervogel; Augustin de Backer; Auguste Carayon. 1960. 1–12, Louvain, Héverlé - Editions de la Bibliothèque S.J., Collège philosophique et théologique. Soukup, Rudolf Werner (2021): Alchymistische Kunststücke am kaiserlichen Hof; Alchemie unter den Habsburgerkaisern Rudolf II., Ferdinand III. und Leopold I. Papers presented at the International symposium “Alchemical Laboratories. Practices, texts, material relics”. Vienna, on 19–21 February 2020. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 230 Stanislav JUŽNIČ: FORGOTTEN TRIESTE BISHOP WOLFGANG WEICKHARD VON RAIN ..., 211–230 Stöger, Johann Nepomuk (1855): Collectio Scriptorum Societatis Jesu: Scriptores Provinciae Austriacae Societatis Jesu. Wien, Congreg. Mechitarist. Tauschitz, Elisabeth (2019): ‘Mit diesem einzigartigen Mittel wirst du, Österre- ich, über die übrigen Länder herrschen´. Eine kritische Durchsicht der Schriften des Alchemisten und Allegorikers Johann Friedrich von Rain. Diplomarbeit, Dissertation, Universität Wien. Tavano, Luigi (2006): Typische Merkmale der Anwesenheit der Jesuiten im Görzer Raum. In: Drobeschm, Werner & Peter Tropper (eds.): Die Jesuiten in Innerösterreich. Die kulturelle und geistige Prägung einer Region im 17. und 18. Jahrhundert. Klagen- furt, Hermagoras, 231–242. Valvasor, Johannes Vajkard (1689): Die Ehre. Ljubljana-Nurnberg, Endter. Zetzner, Lazarus (1661): Theatrum Chemicum, Praecipuos Selectorum Auctorum Tractatus De Chemiae Et Lapidis Philosophici…Strasbourg, Zetzner. Zovatto, Pietro (2006): Die Niederlasung der Jesuiten in Triest und ihre Rolle in der Stadt. In: Drobesch, Werner & Peter Tropper (eds.): Die Jesuiten in Inneröster- reich. Die kulturelle und geistige Prägung einer Region im 17. und 18. Jahrhundert. Klagenfurt, Hermagoras, 252–268. Žvab, Andraž (2016): Baročna alkimija na Kranjskem. Kronika, 64, 2, 199–224. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 231 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED SOCIAL SUBJECTS Polona TRATNIK Institute IRRIS for Research, Development and Strategies of Society, Culture and Environment, Čentur 1f, 6273 Marezige, Slovenia University of Ljubljana, Faculty of Arts, Aškerčeva cesta 2, 1000 Ljubljana, Slovenia e-mail: polona.tratnik@guest.arnes.si ABSTRACT “Hansel and Gretel” begins with the parents’ decision to abandon their children. The author argues that the differences in how the children survive their exile reflect the chan- ges in how modern societies conceptualized their organization. An early baroque tale speaks of a contracted civil society and legitimizes sovereign power, while later versions represent Enlightened social subjects capable of emerging from their minority. The motif of abandoned children reaches back to Roman antiquity, where it was linked to mimetic rivalry. The author shows in what ways mimetic rivalry appears in modern fairy tales. Keywords: fairy tale, Hansel and Gretel, Jacob and Wilhelm Grimm, Charles Perrault, Giambattista Basile, Martin Montanus, Enlightenment «HANSEL E GRETEL»: I BAMBINI ABBANDONATI DIVENTANO SOGGETTI SOCIALI ILLUMINATI SINTESI La fiaba «Hansel e Gretel» comincia con la decisione dei genitori di abbandonare i propri figli. L’autrice del contributo sostiene che le differenze nel modo in cui i bambini sopravvivono all’esilio riflettono i cambiamenti nel modo in cui la società moderna concepiva la propria organizzazione. La versione della fiaba del primo barocco parla di una società civile con un contratto sociale e legittima il potere so- vrano, mentre le varianti successive rappresentano soggetti sociali illuminati capaci di uscire dalla loro minorità. Il motivo dei bambini abbandonati risale all’epoca romana, in cui era legato alla rivalità mimetica. L’autrice espone i modi in cui la rivalità mimetica si manifesta nelle fiabe moderne. Parole chiave: fiaba, Hansel e Gretel, Jacob e Wilhelm Grimm, Charles Perrault, Giam- battista Basile, Martin Montanus, Illuminismo Received: 2023-05-20 DOI 10.19233/AH.2023.11 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 232 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 INTRODUCTION “Hansel and Gretel” is considered to be a so-called “classic” fairy tale familiar to everybody. The authorship is attributed to Jacob and Wilhelm Grimm, who pub- lished the tale under this title.1 At the same time, it is considered a German folktale. Neither is exactly true. The story the brothers collected did not originate from the peasantry, but was told to Wilhelm Grimm by his future wife, Dorthen Wild, who was an educated, middle-class young woman, some time between 1808 and 1810. In 1808 Jacob and Wilhelm Grimm visited the Haxthausen estate in Westphalia where they collected tales from a group of men and women. Young women from the Wild family (Dorthen, Gretchen, Lisette, and Marie Elisabeth) and their mother, Dorothea, as well as young women (Ludowine, Jeanette, and Marie) from the Hassenpflug family regularly gathered to relate tales they had read or heard from their nursemaids, gov- ernesses, and servants. Many of the tales the Grimms collected were French in origin as the Hasenpflugs were of Huguenot ancestry and spoke French at home. The French also occupied the Rhineland during that time, thus accounting for the strong French influence throughout the region (Zipes, 2001, 866). Wilhelm took down the tale of “The Little Brother and Little Sister” (“Das Brüderchen vnd das Schwesterchen”) as it was initially titled, and the brothers Grimm edited and revised it numerous times. Their last version from 1857 is now considered to be the most “original” (Zipes, 2010, 198), which means this is neither the version told by the storyteller, nor the first version published by the authors (Zipes, 1997, 42). In addition, there were similar tales published before the nineteenth century by Charles Perrault, Giambattista Basile and Martin Montanus. Perrault’s tales were known in the region where they recorded the tale (Böhm-Korff, 1991, 20) and Wilhelm had read Stöber’s Alsatian tale “The Little Pancake House” (Elsässisches Volksbüchlein, 1842), from which he appropri- ated certain phrases, sayings, and verses in the fifth edition of 1843, when most the dramatic changes occurred (Zipes, 1997, 43–44). The plot of “Hansel and Gretel” by the brothers Grimm begins with the parents’ decision to abandon their children. Because little children would have practically no chance of survival in the wilderness, such abandonment seems to equal to mur- der. This tale is striking precisely because of this motif which launches the plot. The motif of the abandonment of children was actually very wide-spread in an- tiquity, but organized a bit differently and not with poor parents who were no longer capable of maintaining their children. Many mythological tales tell of abandoned infants wherein the abandonment is usually related to a struggle for the throne. The legend of Romulus and Remus speaks of infant twins that were ordered thrown into 1 The article results from research conducted within the project N6-0268 Political Functions of Folktales, program P6-0435 The Practices of Conflict Resolution between Customary and Statutory Law in the Area of Today’s Slovenia and Neighboring Countries and project J6-3140 Slovenian intellectual history in the light of modern theories of religion: from the separation of spirits and cultural struggle to the communist revolution, funded by the Slovenian Research and Innovation Agency (ARIS). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 233 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 the Tiber River by their old uncle, who had usurped the throne. They were rescued by a she-wolf who suckled them. Three points may be made in relation to this legend which has connections with the modern variants of the tale of abandoned children. First, the children were shown mercy in that they were not killed, and were left in the wilderness instead. This apparently tiny difference between being killed and being left in the wilderness as small children seems equal to murder, is represented as a signifi- Fig. 1: Ludwig Emil Grimm, illustration of Hänsel behind the bars from “Hänsel und Gretel” (Grimm, 1825, 89). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 234 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 cant difference between death and having a chance to survive. This alternative is actually the alternative between death or exile, which is repeated several times in Sophocles’ King Oedipus, because both options are so tightly linked that in pri- mordial communities, exile almost always meant death, not only because of wild animal attacks or a lack of food, but because primordial man could not survive exile from a community because of total isolation and loneliness (Hribar, 1998, 5). Children seem to have even less of a chance of surviving exile than adults. The abandonment of children is a sort of exile. Tales about abandoned children speak about those minimal chances the children have for survival, but which they use to survive. The plot thus evolves around their survival in extreme existential condi- tions, with security and caretaking having been withdrawn from them. Centuries later with the setting of children being abandoned by their parents in the forest, this initial situation remains the same as a general framework. Secondly, in the ancient legend of Romulus and Remus, the wolf appears as a surrogate mother, while wolves also appear in tales about abandoned children published by the Grimms, Perrault and Basile. In those cases, wolves do not represent sanctuary for children, but quite the contrary, they are represented as an existential threat, yet one that never really comes to fruition. This change in the representation of wolves could be interpreted as showing the change in the conceptualization of an organized society that provides contracted security to the social subjects as compared to the natural state, which is a state of permanent danger and war. Third, after the twins were saved by the she-wolf, the legend of Romulus and Remus continues with the rivalry between the brothers. Finally, one is killed and the other becomes the political sovereign. René Girard interprets the situation as a mimetic rivalry, in which the rivalry is established from imitating the model and the model becomes a rival. Rivalry results in the initial collective murder, which functions as a basis for the community (Girard, 1986, 88–94). The mimetic rivalry or the situation with the protagonist as a model and the rival actually re-appear in modern versions of the tales about abandoned children. BROTHER AND SISTER ABANDONED BY THEIR PARENTS AND SECURED BY THE PRINCE The version that appeared in the Grimms’ 1810 manuscript mentions a very poor woodcutter who could hardly continue to maintain his wife and his two children. His wife suggested he should take the children into the woods and leave them there. For long he resisted this suggestion, but finally he agreed (Bedenk & Blažić, 2018, 29). Zipes argues that the Grimms rationalized the abandonment through the embellishment of the text, the introduction of Christian motifs, the representation of social reality and the erasure of the mother and the depiction of the witch. This rationalization in his view also defines the manner we receive this tale up to the present (Zipes, 1997, 39–60). In Germany, “Hansel and Gretel” has remained the most popular of the Grimms’ fairy tales (Böhm-Korff, 1991, 7). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 235 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 Maria Tatar believes this motif originates from an age marked by wars, plague, and famine and refers to the cultural historical analysis of Robert Darnton (Tatar, 2012, 73). Darnton discussed the earlier French tale by Charles Perrault, “Little Thumbling” (or “Tom Thumb”), written in the mid-1690s, at the height of the worst demographic crisis in the seventeenth century, from the period that lasted for four centuries (from the first ravages of the Black Death in 1347 to the first great leap in population and productivity in the 1730s), when “[g]reat masses of people lived in a state of chronic malnutrition.” (Darnton, 1999, 24). Mothers would neglect their infants they could not feed so that they would become sick and die. In a similar manner Little Thumbling’s parents were “trying to cope with a problem that overwhelmed the peasantry many times in the seventeenth and eighteenth centuries—the problem of survival during a period of demographic disaster” (Darnton, 1999, 30). Darnton noticed that the same motif exists in the peasant versions of the tale and in other tales, along with other forms of infanti- cide and child abuse. It is not necessarily the case that folktales were transferred into aristocratic culture. Literary fairy tales were also translated into folktales when they traversed from an aristocratic context to the peasant one, as Charlotte Trinquet has shown (Trinquet). Dire economic crisis seemed to justify parents abandoning their children when they found themselves in a situation without prospects in order to ensure their own survival. Great poverty as a demographic issue expanded throughout centuries of European history and was still an issue in the times of the Grimms. This would explain why this meme remained relevant until then, yet the question remains, why does this motif persist until the present day? Bruno Bettelheim provides a psychoanalytic interpretation of the split of the mother into two personalities: the real mother, who is all-good and “represents the source of all food to children,” (Bettelheim, 1976, 159) and the “false parent,” who becomes her evil counterpart, expressed in the figures of the stepmother and the witch. “The fantasy of the wicked stepmother not only preserves the good mother intact, it also prevents having to feel guilty about one’s angry thoughts and wishes about her – a guilt which would seriously interfere with the good relation to Mother” (Bettelheim, 1976, 68–69). In Bettelheim’s view, the tale ad- dresses the child’s anxious fantasies about starving to death, where abandonment represents a mother weaning a child from breast-feeding and the tale speaks of the initiation of a child into an independent person by meeting the world (Bettelheim, 1976, 159). For this reason, this tale is supposed to have a universal relevance for growing children. This interpretation, however, relies on the later version of the Grimms’ tale ignoring the fact that the Grimms themselves published seven edi- tions of the tale between 1812 and 1857 in which they made significant changes, depending on the anticipated reception. They transformed the real mother into a stepmother only in the fourth edition from 1840 (Križman, 2013, 66–74). In ad- dition, although the father’s guilt seems minor compared to that of his wife, he is still complicit in this crime. Zipes acknowledged the Grimms minimized the role of the father as a victimizer, while at the same time they depicted the stepmother ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 236 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 as aligned with the witch who wanted to devour the children (Zipes, 1997, 197). Quite the contrary, he consents to abandon the children as early as in the version from the Ölenburg manuscript, while the Grimms afterwards even increased the father’s guilt in the version from the second large edition from 1819 by adding to the text that the father fastens a branch to a tree and the banging noise it makes tricks the children into believing that he is chopping wood. An earlier tale written by Giambattista Basile (from his collection of fairy tales Lo cunto de li cunti, 1634 and 1636, Naples), “Ninnillo and Nennella” (the names are diminutives for male and female children) speaks of a boy and a girl whose very poor father remarries. His wife insists on getting rid of the children because of the great famine. The father feels sorry for the children, but takes them to the woods as his wife has ordered. The message conveyed by the tale is that the introduction of step-parent will do more harm than good to the family. The representation of her bad deeds is an important point of the tale, which is expressed in the first two sentences: “Hapless is the man who has children and hopes to take care of them by giving them a stepmother: he brings home the machine of their ruin” (Basile, 2016, 437). There is no witch or ogre in this tale. While the children’s father believes his children were eaten by wolves, they were actually found and taken care of by a prince (the boy) and a pirate (the girl). The prince teaches Ninnillo many skills and how to behave in gentile society, thus enabling him to secure a good social position for himself. Nennella is then reunited with her brother and both siblings marry well, as arranged by the prince. Ninnilo and Nennella go through a “civilizing process.” The stepmother is pun- ished by being put into a barrel and rolled down a mountain, while the father is very happy to meet his children and lives with them. The tale has an important function of legitimizing the role of nobility. The prince mediates in the lives of ordinary people and helps them establish the proper social order, not by giving them wealth, but by teaching them skills that enable them to arrange a good social position for themselves and build a well-organized and morally appropriate com- munity. At the time of its primary distribution, the tale legitimized the sovereign power of the nobility as the feudal social order was self-imagined. Basile published his fairy tales in 1642, a good decade later than Thomas Hobbes published De Cive. Philosophical Rudiments Concerning Government and Society. In his political philosophy he defined the civil government as the greater good for human society than the law of nature with permanent bellum omnium contra omnes – war of all against all. Human societies proceed from lawless nature and the bare “mutual help” to the civil government of the contracted society, in which people consented for the common good and in which the private interest of the individuals might appear to them to be in conflict with the common good, but in which people can live in peace without fear, under the protection of the sovereign (Hobbes, 1987, 87–88). In this early theory of the social contract, Hobbes asserts that sovereign power has the mandate to take care of the social subjects by offering them protection. “Ninnillo and Nennella” reflects the idea of the nobility being ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 237 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 Fig. 2.: Illustration of the tale by Giambattista Basile “Nennillo, e Nennella,” day v, tale 8 (Basile, 1754, 248). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 238 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 given the mandate of being the ruling class, which at the same time resists the ancient tripartite ideology of feudal society self-imagined in a hierarchical order with the clergy at the top, nobility in the middle and the working people at the bottom of the social organization (Dumézil, 1958; Duby, 1982). Hobbes not only stressed the need for the sovereign power of the nobility, but he also identified parents as having sovereign power over their children. Yet, because “dominion,” i.e. the “supreme power” cannot be ascribed to two persons, male and female, “women are invested with the principall authority” (Hobbes, 1987, 122). The child belongs to both the mother and the father, but the “original Dominion over children belongs to the Mother” (Hobbes, 1987, 123). According to Michel Foucault, “Sovereignty took life and let live” (Foucault, 2004, 247). Thus it seems the parents would have the legitimate right to take the lives of the children who belong to them, which also means they may have the right to abandon them. Hobbes focused on the right of the parents over their children and not of the children under the sovereign power of their parents, but he did not consider killing or abandoning children explicitly as a right of the parents. He did, however, write that abandoned children will then belong to any individual who takes them in: “The Dominion passes from the Mother to others, divers wayes; first, if she quit and forsake her Right by exposing the child” (Hobbes, 1987, 123). “Ninnillo and Nennella” speaks of how the sovereign power of their parents over the children has been withdrawn and instead, the power of the noble class has been implemented, which is also positioned above the sovereign power of the parents in the contracted civil government. The children as social subjects traverse from the sovereign power of their parents within the organization of the family, upwards to the sovereign power of the prince, who, positioned at the top strata of society, also has the right to punish the parents for not offering safety to their children, the minors. In Basile, the wilderness represents the exile of the protagonists from the contracted society to the natural state, which is a state of war of all against all. The children return to civilization as young adults, the organized contracted society, governed by the sovereign power. The wolf in this regard belongs to the wilderness; the wolf represents the natural state and stands in opposition to the contracted civil society. Accordingly, the wolf can no longer take over the role of a surrogate parent such as in antiquity, because early modern society believed wild animals cannot have a sovereign right over man, while parents and nobility have dominion over children. Wild animals will also not introduce children to the civil society, thus they need a human sovereign to protect and direct them. Basile’s tale does not correspond to ATU type 327A or ATU type 327, as does the Grimms’ “Hansel and Gretel.” It does not even correspond to the group “Tales of Magic – Supernatural Adversaries.” Still, it contains the motif of parents abandoning their two children, a boy and a girl, and the motif of a path made of food leading back toward home (bran in this case) that is soon eaten up by an animal, a jackass in this case. The first time children return home by the path of ashes made by Ninnillo. This motif might be linked to the ancient Greek motif of Ariadne’s thread of which a variant appears in “Hansel and Gretel” (Böhm-Korff, 1991, 10). Ariadne provided a thread to her lover Theseus so that he could retrace his way out of the labyrinth of the Minotaur. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 239 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 THE ENLIGHTENED CHILDREN In “Hansel and Gretel,” the father in the end stays alone with his children and they live “happily ever after.” Zipes argues, this situation is not realistic because such a safe home never was and may never be, especially if the father remarries (Zipes, 2010, 197). However, the difference between the beginning and the end of “Hansel and Gretel” is significant. Not only is the stepmother gone at the end, but the children provide the material basis needed for living. They become family “providers,” they take over the role of their parents. They gain “political sovereignty” as they become social subjects capable of maintaining the oikos, home. They become the purveyors of oekonomia instead of their incompetent father and a substitute for their dead mother. This is a very relevant Enlightenment message conveyed by “Hansel and Gretel.” Children are the Enlightened, responsible, rational, caretaking social subjects. Such as the Grimms’ Hansel and Gretel, so is the Little Thumbling of Charles Per- rault an Enlightened child capable of taking initiative, making responsible decisions and finding solutions with his rational mind so as to prove him capable of acting au- tonomously as a social subject in the modern world. Immanuel Kant, who supported the ideas of the French Revolution, i.e. the transfer of sovereignty to the people (Maliks, 2022, 8), published a famous essay “The Answer to the Question: What is Enlightenment” in Konigsberg (Prussia) in the December 1784 issue of Berlinische Monatsschrift, five years before the revolution took place. He wrote: Enlightenment is the human being’s emergence from his self-incurred minority. Minority is inability to make use of one’s own understanding without direction from another. This minority is self-incurred when its cause lies not in lack of understanding but in lack of resolution and courage to use it without direction from another. Sapere aude! Have courage to make use of your own understanding! is thus the motto of enlightenment (Kant, 1996, 17). Hansel and Gretel, but also the Little Thumbling, emerge from their “minor- ity” or nonage, as they show their ability to make use of their own understanding without direction from another. Ninnillo and Nennella as children, on the contrary, do not act as Enlightened social subjects, but depend on the sovereign power of their parents and then other caretakers, finally the prince. In the end Nennillo and Nennella also become their father’s caretakers, but only after they grow up, marry and establish their own social cells, the family, and thus become sovereign social subjects within the social unit of a family. Charles Perrault’s tale “Little Thumbling” (published in his Histoires ou contes du temps passé, avec des moralités: Contes de ma mère l’Oye, Paris, 1697) corresponds a special type in the ATU index, i.e. type ATU 327B “The Brothers and the Ogre.” It contains an ogre who wants to eat children. The story speaks of seven brothers, of ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 240 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 Fig. 3: Gustave Doré, Little Thumbling climbed to the top of a tree to see if he would discover anything, illustration accompanying “Little Thumbling” (Le Petit Poucet) written by Charles Perrault (Perrault, 1862, n.p.). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 241 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 which the youngest is the smallest and the wisest of all. Because of the great famine, their parents plan to abandon the children. This time, it is on the father’s insistence, while the mother resists the idea in the beginning, but soon gives in. The parents take the children to the forest, but with the motif of Ariadne’s thread – the Little Thumbling throws pebbles in little bits all along the way –, the children find their way back home. The parents still want to abandon the children and the next time they take them to the thickest and most obscure part of the forest. The Little Thumbling uses bread crumbs this time, but they are soon eaten by the birds. The boys are lost and arrive at the house of an ogress and an ogre. The latter wants to eat them, but he mistakenly kills his own seven daughters instead. The Little Thumbling then tricks the ogress into giving him all the money she and the ogre have. Interestingly, this narration provides an alternative ending in which the boy only steals the boots with which the ogre was catching children. The main message refers to the little boy who is shrewd although nobody recognizes that in the beginning. He brings the salvation to the family. Yet, the tale does not address small children, but parents who might not recognize the treasure hidden in their child. The moral in the end says: “No longer are children said to be hardship, If they possess great charm, good looks, and wit. If one is weak, and knows not what to say, Mocked he’ll be and chased until he runs far away. Yet, sometimes it’s this child, very least expected, Who makes his fortune and has his honor resurrected” (Perrault, 2001, 711). It is interesting that the moral does not reproach the parents for abandonment as such, but instructs parents not to overlook the potential of a quiet child, as he will run away from them. This sets the initial situation as extreme existential conditions in which the parents cannot support their children and thus force them to find their own way in order to survive. The Little Thumbling manages to overcome existential threats. He is a survivor, the most capable of all when dealing with the difficult chal- lenges of life. He also proves he can take care of others. Ninnillo and Nennella, on the contrary, do not survive on their own, but rely on the sovereign power and security of the prince, while the Grimms’ Hansel and Gretel count on the help of God, which perhaps they do receive, but they also empower themselves not only by wit and com- petence, but also by engaging in some indecorous acts, unlikely to have been at God’s direction, as Christianity abhors killing and robbing. The Grimms’ tale speaks of the increasing sovereignty of people who tend to organize their lives by themselves. It is significant that in the “Little Thumbling” the children do not kill the ogre and the tale minimizes Little Thumbling’s guilt for stealing by providing an alternative ending in which he does not rob the ogres. If the boy robs the ogres, he improves the economic status of the family, while in the event that he does not, the question remains, why then would the parents happily accept the children back, if they initially abandoned them due to poverty, seeing as how nothing has changed in terms of their economic situation. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 242 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 The Grimms, on the contrary, are explicit in these regards: the children kill the witch who had captured them and they rob her. Their father is happy when they return home, his wife having died in the meantime. By eliminating the negative element, the conditions for acceptance are given, as well as the mate- rial goods that the children bring, such as pearls and precious stones, which enable the family to live happily ever after. At the same time as Perrault, Marie-Catherine Le Jumel de Barneville, Baroness d’Aulnoy, included the motif of abandoned children in the fairy tale “Finette Cendron” (1697), a variant of the Cinderella tale. The king and queen have become impoverished and decide to be rid of their three daughters because they are spoiled and the parents can no longer provide them with the beautiful clothes they want. Finette, the youngest daughter, is a cunning, greedy and am- bitious young lady, a survivor, who saves the lives of the girls and succeeds by marrying well, but who also brutally kills an ogress and ogre. Despite this, she is described as the best girl in the world because in the end she does not punish her sisters who had maltreated her. This message referring to Finette’s proper behavior, which leads from her victimization to her self-salvation and even heroism is also communicated in the moral, which says one should return good for evil as this is the best revenge (d’Aulnoy, 2001, 467). The French fairy tales of the seventeenth and the eighteenth century have become part of the general civilizing process in the West (Zipes, 2012, 31–33). However, compared to Per- rault’s tales, d’Aulnoy’s fairy tales were generally less suitable to the civilizing process as “the psychogenesis of the adult make-up in civilized society” and the simultaneous “sociogenesis of our ‘civilization’” (Elias, 2000, xi). Fig. 4: Hänsel and Gretel depicted by Alexander Zick (1845–1907), 1880s (Pinterest). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 243 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 THE MIMETIC RIVALRY AND THE SCAPEGOAT MECHANISM The German anecdote writer and dramatist Martin Montanus published a variant of the tale of Hansel and Gretel in the sixteenth century in Tübingen (Schwankbücher, 1557–1566, Gartengesellschaft cap. 5) titled “A nice history of a woman with two children” (Montanus, 1899, 260–267). The tale speaks of a good poor man with two children, both girls, who remarries. His new wife does not like the little girl Margretlin and wants her dead. The woman devises a conspiracy together with the older daughter to take the little one to the woods and leave her there. The girl is ordered to collect wood – the motif also appears in the Grimms’ tale –, and finds her way home twice with the motif of a thread. The third time she finds a cottage, into which a cow locks her. Fig. 5: Martin Montanus, “A nice history of a woman with two children,” Schwank- bücher, Gartengesellschaft cap. 5 (Montanus, 1899, 260–261). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 244 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 She is then rescued by her sister, the cow is killed and her remains buried as ordered, so that an apple tree grows, the fruit of which can cure a young man. In the end the youngest daughter, her father and the young man leave the stepmother and the older sister. This tale does not explicitly say why the stepmother plans to be rid of the stepdaughter and thus leaves the door open for interpretation. There is however the motif of sibling rivalry present, which is to be found not only in the legend of Romulus and Remus, but also in the baroque fairy tale by d’Aulnoy, “Finnete Cen- dron,” as well, this motif is central to the renaissance fairy tale “Fortunio and the Siren” by Giovanni Francesco Straparola from The Facetious Nights (1551/1553), where the motif of abandoning children also appears, but in a different setting. A couple wish to have children but are unable and are determined to adopt a child who they will nurture and treat as if he were their own legitimate son. They went “to a certain spot where young children who had been cast off by their parents were often left, and, having seen there one who appeared to them more seemly and attractive than the rest, they took him home with them, and brought him up with the utmost care and good governance” (Straparola, 1901, 149). After that the couple have a child of their own who calls his adopted brother a bastard and the son of a vile woman. Ruth Bottigheimer detected a note of personal experience from the depth of the pain and psychological exactness with which Straparola described Fortunio’s feelings (Bot- tigheimer, 2002, 53). These tales by Montanus, Straparola, and d’Aulnoy, address sibling rivalry, as well as the scapegoat mechanism, of which especially illustrative examples are to be found in Roman and Greek antiquity (Palaver, 2013, 159). Mimetic rivalry also appears in the Book of Genesis with the story of Cain and Abel. According to René Girard, “The principal source of violence between human beings is mimetic rivalry, the rivalry resulting from imitation of a model who becomes a rival or of a rival who becomes a model” (Girard, 2001, 11). The rival desires the same object as the subject, wherein “the subject desires the object because the rival desires it. In desiring an object the rival alerts the subject to the desirability of the object. The rival, then, serves as a model for the subject […] in regard to desires” (Girard, 2022, 164) Thus also “Our neighbor is the model for our desires” (Girard, 2001, 11). Livy described how the two brothers, Romulus and Remus conceived of the idea of building a new city on the very spot where “they were abandoned and reared,” yet there was a “hereditary passion” at work, the “thirst to reign” that turned the peaceful enterprise into a criminal conflict. Since it was impossible to choose between the twins, the conflict increased to a collective murder of the “scapegoat,” according to Girard, which was needed for the city to be established. “Everything is always equal between twins; there is conflict because there is competition and rivalry. The conflict is caused not by difference but by its absence” (Girard, 1986, 91–92). This rule of violence between people positions Girard’s philosophy in proximity to Thomas Hobbes’s notion of the natural state as being a state of permanent war of all against all. The scholar of Girard, Wolfgang Palaver, acknowledges that Girard diverges from Rousseau’s faith in the natural goodness of human beings, yet he rejects ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 245 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 “any natural aggressive drive and argues that human beings can overcome their violent nature” and holds the “Jesus’s calls for nonviolence […] as a plausible, objective, yet very complex attempt to argue for an overcoming of violence” (Palaver, 2013, 35). Contrary to Hobbes’s liberalist political philosophy in defending essential individual- ism, Girard’s mimetic theory describes man as a social being dependent on relations to others (Palaver, 2013, 36–37). As an example of life outside the rivalry resulting from mimetic desire, Girard believed the love of parents for their children cannot be interpreted as mimetic (Girard, 1996, 28). However, is it possible to interpret tales about abandoned children as cases of mimetic desire? In the tale written by Montanus, there are two sisters who could be considered rivals for the love of their parent, the father. In addition, the stepmother could also be considered a rival for the man’s affection. In this rivalry, the stepmother joins forces with the older daughter in the attempt to get rid of the youngest daughter, who becomes the “scapegoat.” Yet the collective “murder” of the scapegoat does not take place and the family finally fell apart and a new family is to be established. The young- est daughter leaves the scene together with her father, who abandons his wife and Fig. 6: Romulus and Remus breast-fed by she-wolf. Silver didrachm (6.44 g), ca. 269–266 BC (Wikipedia). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 246 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 his older daughter, and goes to live with his daughter and a young man, possibly her future husband. Through the tale, the maturation of the little girl into a young lady is announced, who will soon form her own family and take over the care of her father. In the tales written by Basile and the Grimms, there is no rivalry between the children. However, in a possible psychoanalytic interpretation, there is a rivalry be- tween the stepmother and the children. As in Montanus’ tale, there is a rivalry between the stepmother and the children for her husband’s affection. In the tales written by Basile, the Grimms and Montanus, the stepmother is jealous of the children who are loved by their father. Competition is established for the man’s affection, instead of the stepmother’s taking on a parental relationship towards the children. The stepmother is initially jealous of the dead mother as the model loved by her husband and the mother of his children. The stepmother competes with the children’s mother for the man’s affection, although the mother is no longer alive. The figure of the dead mother as the model who gained the love of a man, is now transferred to the children as her progeny. In the end of the tale by Montanus, the cow that represents the dead mother’s sanctuary for the little girl, dies, the parents’ protection of their daughter has been withdrawn, and a new tree grows that produces fruit which cures a young man who leaves with the girl, suggesting they are capable of producing the fruit of their union. Accordingly, the little girl takes over the role her mother once had, as she will become the dominator of family yet to be established. In the Grimms’ “Hansel and Gretel” there is another transmission, i.e. of the father to his son. He aims to play a similar role for the girl as his father should, which is to safeguard his children, the “minors.” In this seemingly patriarchal setting there are switches that speak of the contrary, of the male inability to take care of their family thus proving the mother’s dominion in the organization of the family. The male fails to represent the sovereign in the formation of the family. There is the father who fails to take care of his children and fails to protect them from the existential danger originat- ing from mimetic rivalry. In the end, the father does not become more competent so as to be the provider for the family; he is released from the role of being the caretaker of his children and the children take over the role of care-giving. The father thus utterly fails to fulfil the role of the family safeguard and the dominator. His son, the little brother, repeatedly calms his sister down, telling her that everything will be alright, with or without God’s help, depending on the version.2 He also looks for solutions to the motif of Ariadne’s thread, but these prove to be unsuccessful. First, because they take the children back home where nothing has changed and the abandonment repeats, and second, because he also fails to make a path which is not eaten by animals. The witch locks the boy in a cage, disables him from his mission to protect his sister in a similar manner as the stepmother has disabled her husband from taking care of his children. The witch orders the little sister to collaborate in her attempt to kill the boy. Finally, a twist follows with the little sister solving the situation by killing the 2 The Grimms’ not only significantly extended or “polished,” but also Christianized the fifth version of the tale from 1843 (Križman, 2013, 66–72). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 247 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 witch. The little sister as the symbolic embodiment of the absent good mother, the dominator of the family, removes the negative element, the witch and at the same time the stepmother, who, as the story is composed, is dead by the time the children return home. The mimetic rivalry took place between the figures of the stepmother and the dead wife/mother through her children, so that the rivalry ended by killing the witch/ stepmother instead of the children. All the tales containing the mimetic rivalry end with ending the rivalry, possibly by the death or exile of the rival. CONCLUSION Although the tales were written by the Grimms, Perrault and Basile, and possibly Montanus, they supposedly originated from the peasantry. They were educated men who were not members of the lowest social strata. One might therefore leave room for the interpretation of the motif of abandoned children as it appears in their tales as a symbol- ized situation of extreme existential challenges which force young people to find their way through life without the support of their parents, as imagined by the educated writers. Many people in the post-second world war European countries were still facing great poverty, but still, the post-war generation of peasantry did not see their children as a burden to be abandoned, but quite the contrary, the children represented social security for the parents and the family as a whole. Couples would often have several children, as child-mortality rates were high. Children were considered not only descendants who would take over the farm after their parents’ deaths, but also work the land. In addition, children are guaranteed care-givers for their parents when they become old, especially when they could not rely on the support of the state. Some children would leave home young, while others would stay and take over the farm, gradually unburdening older parents and taking care of them. Having more children would therefore represent having more social security, which at first glance might seem exactly the opposite of the motif of the abandonment of children. The motif of abandoned children as it appears in the discussed tales shows that one cannot read the contents of fairy tales in a literal fashion. The motifs that have been molded for centuries have become heavily loaded with meaning. At the same time, each singular edition of the tale with this motif reflects the society in which it was produced, or rather its mentality. The discussed cases show the fairy tales convey very different mes- sages to the anticipated addressees, although they appear quite similar in their structure and share motifs and were perhaps even classified as the same type of tale. Basile primar- ily addressed men who were not to expect good care for their children from their wife if they remarry, while at the same time he advocated for the contracted civil society and the sovereign political power of the nobility. Perrault advised parents not to neglect their seemingly weak and quiet children, as they might have the potential to act as Enlightened social subjects who will at some point offer their parents social security. The Grimms’ children were not only Enlightened social subjects, but also capitalist individuals who ensured the material conditions needed to live. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 248 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 »JANKO IN METKA«: ZAPUŠČENA OTROKA POSTANETA RAZSVETLJENA DRUŽBENA SUBJEKTA Polona TRATNIK Inštitut IRRIS za raziskave, razvoj in strategije družbe, kulture in okolja, Čentur 1f, 6273 Marezige, Slovenija Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Aškerčeva cesta 2, 1000 Ljubljana, Slovenija e-mail: polona.tratnik@guest.arnes.si POVZETEK Pravljica »Janko in Metka«, ki sta jo napisala Jacob in Wilhelm Grimm, se začne s presunljivo odločitvijo staršev, da zapustita svoje otroke. Izvore motiva so preučevali glede na družbenozgodovinske okoliščine, vendar je motiv zapuščenih otrok v evropski mitologiji in pravljičnem izročilu pravzaprav zelo pogost in sega v antiko. ATU ljudska pravljica tipa 327A se ne pojavi šele v devetnajstem stoletju pri bratih Grimm, ampak že prej, v sedemnajstem in celo v šestnajstem stoletju. Av- torica zagovarja trditev, da razlike v tem, kako otroka oziroma otroci preživijo svoje izgnanstvo, odražajo spremembe v tem, kako je sodobna družba pojmovala svojo organizacijo. Zgodnja baročna zgodba, ki jo je napisal Giambattista Basile, govori o civilni družbi z zgodnjo moderno družbeno pogodbo in legitimira suvereno oblast, medtem ko poznejše različice, ki so jih napisali Charles Perrault in brata Grimm, prikazujejo razsvetljene družbene subjekte, ki so sposobni iziti iz svoje nedoletnosti. Pomembna razsežnost legende o Romulu in Remu iz rimske antike, ki vključuje tudi motiv zapuščenih otrok, predstavlja mimetično rivalstvo. Avtorica pokaže, na kakšen način se mimetično rivalstvo pojavlja v sodobnih pravljicah, ne le v baročnih, ampak že v zgodbi iz šestnajstega stoletja, ki jo je zapisal Martin Montanus. Ključne besede: pravljica, Janko in Metka, Jacob in Wilhelm Grimm, Charles Perrault, Giambattista Basile, Martin Montanus, razsvetljenstvo ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 249 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 SOURCES AND LITERATURE Basile, Giambattista (2016): “Nennillo and Nennella.” In: The Tale of Tales or Entertainment for Little Ones. New York, Penguin Books, 437–442. Basile, Giambattista (1754): Pentamerone. Naples: Editions of Naples. Bedenk, Kasilda & Milena Mileva Blažić (2018): Pravljice bratov Grimm od prve rokopisne zbirke iz 1810 do recepcije na Slovenskem. Ljubljana, Pedagoška fakulteta. Bettelheim, Bruno (1976): The Uses of Enchantment. The Meaning and Importance of Fairy Tales. New York, Alfred A. Knopf. Böhm-Korff, Regina (1991): Deutung und Bedeutung von ‘Hänsel und Gretel.’ Frankfurt am Main; New York; Bern; Paris, Peter Lang. Bottigheimer, Ruth (2002): Fairy Godfather. Straparola, Venice, and the Fairy Tale Tradition. Philadelphia, University of Pennsylvania Press. Darnton, Robert (1999): The Great Cat Massacre and Other Episodes in French Cultural History. New York, Basic Books. D’Aulnoy, Marie-Catherine (2001): “Finette Cendron.” In: Zipes, Jack (ed.): The Great Fairy Tale Tradition: from Straparola and Basile to Brothers Grimm. New York; London, W. W. Norton & Company, 454–467. Duby, Georges (1982): The Three Orders. Feudal Society Imagined. Chicago; London, University of Chicago Press. Dumézil, George (1958): L’Idéologie Tripartite des Indo-Européens. Brussels, Berchem. Elias, Norbert (2000): The Civilizing Process. Sociogenetic and Psychogenetic Investigations. Malden; MA; Oxford; Victoria, Blackwell Publishing. Foucault, Michel (2004): “Society Must Be Defended.” Lectured at the College de France, 1975–76. London, Penguin Books. Girard, René (2001): I See Satan Falling Like Lightening. Maryknoll; NY, Orbis Books. Girard, René (1996): Quand ces choses commenceront: entretiens avec Michel Treguer. Paris, Arléa. Girard, René (1986): The Scapegoat. Baltimore, The Johns Hopkins University Press. Girard, René (2022): Violence and the Sacred. London; New York; Oxford; New Delhi; Sydney, Bloomsbury Academic. Grimm, Jacob and Wilhelm (1825): Kinder- und Hausmärchen. Berlin, R. Reimer Verlag. Hobbes, Thomas (1987): De Cive. New York, Oxford University Press. Hribar, Tine (1998): “Sveta žrtev: Girard in Freud.” Phainomena, 7, 25/26, 5–33. Kant, Immanuel (1996): Practical Philosophy. Cambridge, Cambridge University Press. Križman, Maja (2013): Primerjalna analiza izbranih Grimmovih pravljic v nemških izdajah in slovenskih prevodih: diplomsko delo. Ljubljana, Pedagoška fakulteta. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 250 Polona TRATNIK: “HANSEL AND GRETEL”: THE ABANDONED CHILDREN BECOME ENLIGHTENED ..., 231–250 Maliks, Reidar (2022): Kant and the French Revolution. Cambridge, Cambridge University Press. Montanus, Martin (1899): Schwankbücher. Tübingen, Johannes Bolte. Palaver, Wolfgang (2013): René Girard’s Mimetic Theory. East Lansing, Michigan State University Press. Perrault, Charles (1862): Les Contes de Perrault. Paris: J. Hetzel. Perrault, Charles (2001): “Little Thumbling.” In: Zipes, Jack (ed.): The Great Fairy Tale Tradition: from Straparola and Basile to Brothers Grimm. New York; London, W. W. Norton & Company, 704–711. Straparola, Giovanni Francesco (1901): The Facetious Nights of Straparola. Mil- ton Keynes, Lightning Source UK Ltd. Tatar, Maria (2012): The Annotated Brothers Grimm. New York; London, W. W. Norton & Company. Trinquet, Charlotte (2007): “On the Literary Origins of Folkloric Fairy Tales: A Comparison between Madame d’Aulnoy’s ‘Finette Cendron’ and Frank Bouri- saw’s ‘Belle Finette’.” Marvels & Tales, 21, 1, 34–49. Zipes, Jack (2001): “Cross-Cultural Connections and the Contamination of the Classical Fairy Tale.” In: Zipes, Jack (ed.): The Great Fairy Tale Tradition: From Straparola and Basile to the Brothers Grimm. New York; London, W. W. Norton & Company. Zipes, Jack (2012): Fairy Tales and the Art of Subversion. New York; Oxon, Rout- ledge. Zipes, Jack (1993): “The Struggle for the Grimms’ Throne. The Legacy for the Grimms’ Tales in the FDR and GDR Since 1945.” In: Haase, Donald (ed.): The Reception of Grimms’ Fairy Tales. Responses, Reactions, Revisions. Detroit, Wayne State University Press, 167–206. Zipes, Jack (1997): Happily Ever After. New York, Routledge. Zipes, Jack (2010): Why Fairy Tales Stick. The Evolution and Relevance of a Genre. New York, Routledge. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 251 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»: TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA NELLA VENEZIA GIULIA (1918-1923) Matteo PERISSINOTTO Via San Giacomo in Monte 18, 34137 Trieste, Italia e-mail: matteo.perissinotto@gmail.com SINTESI Questo articolo vuole ricostruire il mercato e l’aumento del consumo di cocaina attraverso l’analisi del case study della Venezia Giulia durante la fase di transizione che seguì la Prima guerra mondiale. Attraverso lo studio dei periodici locali vengono sia prese in esame la percezione del fenomeno da parte dell’opinione pubblica, sia analizzate le modalità del traffico della cocaina nella regione, cercando di individuare i soggetti coinvolti nel mercato sia dal lato della domanda che dell’offerta. Centrale nel traffico e contrabbando della cocaina fu il ruolo delle donne, che nella letteratura scientifica e nei romanzi erano invece presentate o come vittime o come tentatrici. Parole chiave: stupefacenti, Venezia Giulia, genere, consumi, contrabbando, cocaina "IN THE ‘DEMI-MONDE’ OF COCAINE": COCAINE TRAFFICKING AND CONSUMPTION IN JULIAN MARCH (1918-1923) ABSTRACT This article aims to reconstruct the market and the rise of cocaine consumption through the analysis of the case study of Julian March during the transitional phase that followed World War I. Through the study of local periodicals, both the public perception of the phenomenon and the way cocaine was trafficked in the region are examined, attempting to identify those involved in the market from both the demand and supply sides. Central to the trafficking and smuggling of cocaine was the role of women, who in scientific literature and novels were instead presented either as victims or as temptresses. Keywords: narcotics, Julian March, gender, consumer, smuggling, cocaine Received: 2023-03-27 DOI 10.19233/AH.20 3.12 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 252 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 INTRODUZIONE1 Nel clima di incertezza politica, sociale ed economica che segnò la Venezia Giulia nella fase di transizione che seguì la Prima guerra mondiale (Apih, 1966; Apollonio, 2001; Capuzzo, 1992; Visintin, 2000), tra le molteplici e gravi que- stioni sanitarie che condizioario il primo dopoguerra, si registrò, così come in tutta Europa, anche l’aumento dell’uso «voluttuario» di sostanze stupefacenti, in particolare della cocaina (Gootenberg, 1999; Berridge, 1984; Parssinen, 1983; Musto, 1999; Padwa, 2012). Il fenomeno seppur ancora limitato nella sua diffu- sione, destò preoccupazione tra i medici, segnando politicamente e culturalmente il dopoguerra, tanto che diversi paesi emanarono delle leggi sul tema. Il periodo preso in esame in questo articolo va dall’inizio dell’occupazione italiana della regione nel novembre 1918 fino al febbraio del 1923, quando nel Regno d’Italia venne emanata la prima legge recante i «provvedimenti per la repressione dell’a- busivo commercio di sostanze velenose aventi azione stupefacente» (Gazzetta ufficiale del Regno d’Italia, 5. 3. 1923, 1530–1531). La diffusione delle sostanze stupefacenti nel primo dopoguerra è stato un tema finora scarsamente indagato dalla storiografia italiana, la quale si è concentrata soprattutto sulla diffusione delle droghe negli anni Settanta.2 Il case study della Venezia Giulia può fornirci importanti informazioni e dati per analizzare il fenomeno sia perché situata al confine tra Austria, Regno d’Italia e Regno dei Serbi Croati e Sloveni (SHS), sia perché il fenomeno del «cocainismo» fu rilevato con relativo anticipo rispetto a quanto avvenne nella stampa e nel dibattito politico nel Regno d’Italia (Cornac- chia, 1986, 60–64). Partendo da queste considerazioni il presente saggio vuole ricostruire la percezione del fenomeno e analizzare le modalità del traffico della cocaina nella regione, cercando di individuare i soggetti coinvolti nel mercato sia dal lato della domanda che dell’offerta. Come vedremo, centrale fu il ruolo delle donne nel traffico e contrabbando della cocaina, mentre nella letteratura scientifica e nei romanzi dell’epoca venivano viste, percepite e rappresentate da un lato come più propense all’uso della cocaina vista la loro «naturale tendenza alla neurastenia», dall’altro erano le «tentatrici» che grazie, alla loro sensualità e alla loro condotta immorale, corrompevano gli uomini introducendoli all’uso della cocaina (Berridge, 1999; Keire, 1998; Kandal, 1999, 23–41; Kohn, 2001). 1 The article was elaborated within the EIRENE project (full title: Post-war transitions in gendered perspec- tive: the case of the North-Eastern Adriatic Region), founded by the European Research Council under Horizon 2020 financed Advanced Grant funding scheme [ERC Grant Agreement n. 742683]. 2 Oltre alle pubblicazioni degli anni Venti, vi sono al momento solo due ricerche sulla diffusione della cocaina nel primo dopoguerra nella Penisola italiana: quello del sociologo Pierluigi Cornacchia (Cor- nacchia, 1986) e quello del farmacologo Paolo Nencini (Nencini, 2017). Il primo ha ricostruito le questioni relative alla nascita della prima legge contro gli stupefacenti e i discorsi sul tema in diversi contesti: medico-psichiatrico, giornalistico e politico; mentre Nencini ha analizzato la storia delle sostanze stupefacenti e dei provvedimenti repressivi varati nella Penisola italiana tra la fine dell’Ot- tocento e gli anni Settanta del Novecento. Nencini si è occupato anche della presenza delle sostanze stupefacenti nella cultura italiana (Nencini, 2022). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 253 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 La fonte principale è il quotidiano Il Piccolo, il più venduto a Trieste e il più attento osservatore del fenomeno del cocainismo in città, sia per le inchieste pubblicate sia per l’attenzione riservata alle notizie relative ad arresti e inda- gini.3 Insieme al Piccolo, sono stati presi in esame il socialista Il Lavoratore; il fascista Il Popolo di Trieste che venne pubblicato dal dicembre 1920 (Apih, 1966; Mattiussi, 2002; Vinci 2011, Klabjan & Bajc, 2022), L’Era Nuova, quoti- diano antisocialista di tendenze moderate e filomassoniche; Vita Nuova, organo della Diocesi locale nato nell’aprile del 1920 e il giornale satirico Cocaina. Stupefacente della caricatura, della satira e dell’umorismo pubblicato a Trieste tra il 1921 e il 1922. Vorrei subito porre in evidenza un aspetto critico di tale tipo di fonte: spes- so sono gli stessi giornali a dichiarare che le loro analisi non sono basate su informazioni verificate e in alcuni casi sono ricavate dal gossip di quartiere (Lis & Soly, 1993). Inoltre la stampa nelle notizie di cronaca riportava solo i traffici scoperti dalle autorità di polizia o in seguito ai ricoveri di coloro che manifestavano evidenti sintomi di dipendenza in pubblico. Queste notizie sono le uniche fonti a fornirci dati quantitativi e ci possono permettere di ricostruire il clima culturale e politico intorno ad un fenomeno così complesso che investì diversi aspetti della vita dell’epoca e del contrabbando di stupefacenti: da quel- lo economico a quello politico, da quello sociale a quello sanitario. Oltre alla pubblicistica scientifica coeva ho analizzato la documentazio- ne presso l’archivio della Diocesi di Trieste e Capodistria, gli archivi delle istituzioni sanitarie e politiche dell’area,4 i fondi processuali,5 e diversi fondi conservati presso l’Archivio Centrale dello Stato relative al periodo preso in esame. Non è stato possibile individuare atti di processi e carte di polizia rela- tive al tema poiché, come abbiamo detto, fino al febbraio del 1923 non vi era una legge atta a reprimere il commercio illegale e l’uso della cocaina. Solo in caso di persecuzioni di altri reati, come quello di truffa, sono stati individuati fascicoli attinenti al tema. Nonostante lo scarso materiale emerso da questi fondi, tale fonti ci permettono però di notare come il consumo di cocaina si stesse diffondendo anche nelle piccole realtà urbane e non fosse un fenomeno presente solo nelle grandi città. 3 Fondato nel 1881 dall'irredentista Teodoro Mayer, fu il giornale di riferimento dei liberal-nazionali triestini. Poiché considerato uno dei simboli dell’italianità della città, venne distrutto nel maggio del 1915 durante le manifestazioni contro la dichiarazione di guerra del Regno d’Italia all’Impero austro-ungarico. Dopo la fine della guerra riprese le pubblicazioni il 19 novembre 1919. In occa- sione delle elezioni del 1921 sostenne del Blocco Nazionale e poi del Fascismo (Monti Orel, 1976; Apih, 1966; Apollonio, 2001). 4 Mi riferisco a: ASTs, Governatorato della Venezia Giulia poi Commissariato generale civile per la Venezia Giulia. Ho provato anche, senza esiti positivi, a rintracciare i nomi dei trafficanti e spacciatori nei fascicoli della Questura di Trieste. 5 ASTs, Tribunale Provinciale (1850–1923). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 254 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 LA COPERTURA MEDIATICA DEL FENOMENO E L’INCHIESTA DELLA SOCIETÀ TRIESTINA D’IGIENE Analizzando da un punto di vista quantitativo gli articoli apparsi nel primo dopoguerra,6 si può notare come nel 1921 vi fu un boom di notizie riguardanti lo stupe- facente, sia a livello nazionale che locale: Anno Corriere della Sera7 La Stampa8 Il Piccolo9 1919 17 9 - 1920 18 29 9 1921 122 112 73 1922 73 68 55 1923 79 58 46 Nel Regno d’Italia l’attenzione dell’opinione pubblica esplose a partire dal giugno del 1921 in seguito ad uno scandalo avvenuto a Bologna, nel quale diversi membri dell’alta società vennero colti in flagrante dalle autorità durante un’orgia mentre con- sumavano «collettivamente» la sostanza (Cornacchia, 1986, 60–64).10 Tale scandalo diede un nuovo impulso anche alla discussione di una legge alla quale il Governo italiano stava lavorando da qualche mese. In questo clima culturale venne pubblicato il bestseller «Cocaina» di Pitigrilli, il quale ebbe un impatto enorme sull’opinione pubblica italiana (Eco, 1979; Castoldi, 1994, 149–163). Ed infine sempre nello stesso anno venne mossa al deputato socialista giuliano Giuseppe Tuntar l’accusa – sulla quale ritorneremo – di fare uso di cocaina (Cornacchia, 1986, 57–68). L’interesse per il fenomeno da parte della stampa fu talmente ampio che il Corriere della Sera inaugurò anche una rubrica dal titolo «Gli scandali della droga». 6 Le notizie prima della guerra legate al tema della cocaina fanno riferimento ad episodi di violenza e reati, dove compare in modo marginale o è del tutto assente la questione della dipendenza e dell’uso voluttuario della sostanza. 7 Il Corriere della Sera [d’ora in poi CdS] era il principale quotidiano del Regno d’Italia, veniva pubblicato a Milano (Murialdi, 2006). Nell’archivio digitale https://archivio.corriere.it/Archivio/interface/landing.html (last access: 2023-08-18), cercando il lemma «cocaina», il motore di ricerca restituisce tra i risultati, seppur raramente, vi sono anche articoli che contengono parole associate come «polvere», «strisce», «bianca». 8 Fondato nel 1867 a Torino, nel 1920 fu acquistato dalla famiglia Agnelli. L’archivio è consultabile online: http://www.archiviolastampa.it/ (last access: 2023-08-18). 9 Il Piccolo riprese le pubblicazioni il 20 novembre 1919, i dati per quell’anno non sono quindi stati in- dicati perché non paragonabili a quelli del CdS e della Stampa. L’archivio è consultabile all’indirizzo: https://archivio.ilpiccolo.it/ (last access: 2023-08-18). 10 CdS, 7. 12. 1921: La sentenza sullo scandalo della cocaina di Bologna, 3. Sul fatto scrisse anche uno dei protagonisti (Sansoni, 1922). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 255 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Se questo tema esplose sulla stampa italiana nel giugno del 1921, il periodico triestino Il Piccolo pubblicò già tra gennaio e febbraio un’inchiesta sul fenomeno del «cocainismo»,11 ben cinque mesi prima di quella apparsa sul Corriere.12 Questa inchiesta seguì il lavoro di indagine svolto dalla Società Triestina d’Igiene (d’ora in poi STI) la quale «allarmata per il dilagare del cocainismo, questa nuovissima piaga sociale», decise di redigere un memoriale,13 che venne elaborato dai medici Antonio Iellersitz e Eugenio Gusina.14 I due dottori raccolsero «un ampio e particolareggiato materiale di documentazione»,15 relativo alla diffusione del fenomeno a Trieste e nella Venezia Giulia. Partendo da questo elaborato, Il Piccolo pubblicò un’inchiesta nella quale veniva proposta un’analisi a tutto tondo, che prese in esame cause, diffu- sione, soggetti coinvolti, canali di arrivo e vendita della cocaina. Il reportage, diviso in quattro parti, si avvalse della collaborazione diretta del dottor Iellersitz,16 oltre che dei «dati raccolti e documentati presso enti e medici» triestini.17 Nell’inchiesta del Piccolo ritroviamo anche diversi esempi e citazioni di un noto studio francese (Courtois-Suffit & Giroux, 1918), che funse in quegli anni da riferimento per la pubblicistica sul tema. Inoltre il caso francese era considerato simile a quello italia- no sia perché anche in quel paese la cocaina era la droga più diffusa, sia perché la legge francese del 1916 rispecchiava la visione dei medici e legislatori italiani.18 Chi compilò l’inchiesta evidenziò la scelta di usare «esempi triestini dal vero»,19 spesso facendo riferimento all’attività del dottor Gino Treves della Croce verde locale.20 11 L’inchiesta, non firmata, era divisa in quattro parti, la prima Il Piccolo, 30. 1. 1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. L’ultima in Il Piccolo, 20.02.1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importazione e reprimendone il commercio, 3. 12 CdS, 21. 6. 1921: La cocaina e le sue vittime. Scene e drammi d’ogni giorno, 5. 13 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. Non è stato possibile reperire il memoriale, dalla stampa sappiamo che è stato consegnato al Senatore Antonio Mosconi, Commissario Generale Civile per la Venezia Giulia. 14 I due medici sono stati dei proficui pubblicisti, trattando diversi temi legati alla sanità triestina tra la fine dell’Ottocento e gli anni Trenta del Novecento. Antonio Iellersitz (a volte Jellersitz) era a capo dell’Ufficio Igiene (Il Piccolo, 29. 6. 1921: Il dilagare del male e i provvedimenti del Governo, 2). Eugenio Gusina (1863- 1930) nel 1909 era primario dell’VIII divisione psichiatrica dell’Ospedale Civico (Braulin, 2002, 50). 15 Il Piccolo, 30.01.1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 16 Il Piccolo, 29. 6. 1921: Il dilagare del male e i provvedimenti del Governo, 2. 17 Il Piccolo, 20. 2. 1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importa- zione e reprimendone il commercio, 3. 18 Il Piccolo, 30.01.1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. Si veda a tal proposito anche la relazione del Sena- tore e medico Nicola Badaloni (Badaloni, 1921). 19 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3. 20 Gino Treves (1869-1938) gestiva l’omonima Infermeria e Compagnia autorizzata d’infermieri sita in via Beccherie 17. Interveniva per trasferire le alienate dalla divisione di osservazione psichiatrica dell’ospedale al manicomio o interveniva quando queste erano in stato di agitazione o creavano pro- blemi di ordine pubblico (De Rosa, 2002). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 256 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Questi esempi avevano un duplice obiettivo: risultavano più familiari ai lettori dando maggiore credibilità alle tesi esposte, e avevano un intento pedagogico, soprattutto verso i più giovani, che avrebbero dovuto rimanere impressionati e impauriti dalla descrizione degli effetti della sostanza. L’inchiesta del Piccolo non si discostava dalla visione della medicina coeva, ovvero di come il «cocainismo» si fosse diffuso in tutte le classi sociali approfittando della situa- zione di incertezza e instabilità postbellica. In questo contesto lo Stato avrebbe dovuto intervenire per limitarne la diffusione attraverso un’opera di repressione ed educazione: le scelte del singolo cittadino non potevano essere lasciate alla libertà individuale poiché avrebbero avuto ripercussioni sul corpo nazionale, in particolare sulla salute dei giovani. La guerra per se stessa essendo una inibitrice di piaceri, rattiene e doma ogni istinto che si manifesta invece sotto varie specie durante gli armistizi. La co- cainomania è nata da due anni, ma assume proporzioni endemiche da pochi mesi [e] l’uso smodato minacciava di dilagare con grave compromissione della pubblica salute e della dignità umana. 21 Secondo i medici italiani tale vizio era assente nel Regno prima del conflitto e sarebbe arrivato solo in seguito alla guerra portato a seconda delle versioni, dagli eserciti alleati o da quelli nemici. A Trieste, secondo il professor Giusto Coronedi,22 «tale vizio parrebbe esser stato importato da l’ufficialità austriaca alquanto corrotta nelle abitudini di vita» (Coronedi, 1921, 326). Queste osservazioni non trovano riscontro in nessuna delle fonti a nostra disposizione, anche se va notato come si ebbe effettivamente un aumento del consumo della cocaina e della morfina a scopo medico durante la guerra e a Trieste ci fossero ospedali dell’esercito austro-ungarico (Kamieński, 2019; Eisenbach-Stangl, 2014). Per la maggioranza dei medici la cocaina, visti gli enormi benefici e qualità terapeutiche, doveva rimanere disponibile quale medicamento: per questo motivo veniva contemplata una quota fisiologica di pazienti che sviluppava una dipendenza. La preoccupazione del dopoguerra era dovuta al fatto che, oltre a questi soggetti, si stava andando diffondendo l’uso voluttuario della sostanza, ovvero tra: gli innumerevoli «sportivi» della cocaina; non cocainomani propriamente chiamati, ma dei delicati cercatori di esperienze voluttuarie, abbastanza resistenti alle piccole dosi ma non tanto forti da saperne fare a meno. Sono centinaia e centinaia di giovani che propagano l’uso e lo estendono a titolo di curiosità, nei conviti famigliari, nelle adunate allegre.23 21 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 22 Direttore dell’Istituto di Materia Medica e Farmacologica presso il Regio Istituto di Studi Superiori e di Perfezionamento di Firenze. 23 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 257 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Sempre secondo l’inchiesta del Piccolo, la situazione di incertezza politica e sociale del dopoguerra portava i più «deboli», ovvero quelli che la medicina dell’epoca faceva rientrare nella categoria dei «degenerati», a cadere nel vizio, ed aggiungeva: «specialmente tra le donne la cocaina esercita un’influenza fortissima in quanto esse divengono i soggetti passivi e necessari della ma- lattia morbosa».24 Questo era uno degli stereotipi più diffusi: la donna caduta nel vizio per la sua debolezza congenita diventava il «veicolo di contagio» di quella che veniva considerata dai medici una vera e propria «epidemia» che aveva dei centri di diffusione nei locali e negli ambienti dove la sostanza veniva consumata collettivamente. «Il cocainomane, per la sua stessa natura spirituale, diviene il più contagioso dei malati: esso ha un’insistenza appassionata per in- durvi alle beate imitazioni e una disperata volontà nel procurarsi l’inseparabile veleno».25 I casi erano frequenti soprattutto tra «giovani studenti inesperti […] uomini largamente dotati di fortuna, disoccupati senza meta e parassiti, vitaioli e mondane, ragazze spensierate e signore desiderose di un’ora eccezionale e intensa».26 L’astinenza portava poi il cocainomane a compiere qualsiasi atto, anche criminale, per pagare la sostanza, arrivando a corrispondere un mese di stipendio per un grammo di cocaina,27 infrangendo quindi uno degli aspetti es- senziali del nazionalismo uscito rafforzato dal conflitto: la rispettabilità (Mosse, 1984). Seppur venisse sottolineato continuamente l’aumento dei casi e della diffusione della sostanza non ritroviamo mai numeri e dati sul fenomeno in città, anche perché la gran parte dei consumatori restava anonima.28 Il Piccolo parlava di «centinaia di giovani»,29 ma non esistono indagini o statistiche affidabili nem- meno per il Regno d’Italia, dove alcune stime parlano di 3.000 «cocainomani» nel 1920 (Allevi, 1931, 16). La mancanza di dati certi viene sottolineata anche nelle pagine nel memoriale della STI, la quale chiedeva di raccogliere dati e statistiche tra medici, farmacisti, medici psichiatri, alienisti, neurologi, medici periti giudiziari e tutte le autorità coinvolte, allo scopo di produrre dei resoconti mensili che «insegnerebbero che dietro i venti o trenta casi di delirio cocainista si nascondono almeno trecento che hanno l’abilità e la forza di superare la crisi senza bisogno dell’intervento medico».30 24 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 25 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 26 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Un’altra piaga che bisogna cauterizzare. Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 27 Il Piccolo, 30.01.1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 28 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 29 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. 30 Il Piccolo, 20. 2. 1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importa- zione e reprimendone il commercio, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 258 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 L’ultima parte dell’inchiesta del Piccolo era dedicata ai mezzi e iniziative che si sarebbero dovute implementare per combattere il «vizio della cocaina».31 A tale pro- posito veniva analizzata la legge francese del 1916, mettendone in risalto gli aspetti positivi ovvero il controllo delle frontiere, del commercio interno, e le sanzioni previ- ste per contenere il fenomeno che, seppur severe, non erano però ritenute sufficienti. In tale approccio venivano infatti riscontrate anche delle criticità: le frontiere della regione erano troppo vaste per essere controllate e i cocainomani erano omertosi e quindi si proteggevano reciprocamente impendendo alle autorità di smantellare le fitte e diramate reti di importazione, spaccio e consumo. La STI chiedeva quindi ai giornali di pubblicare l’inchiesta per informare la popolazione e prevenire la diffusione del fenomeno. Queste attività dovevano essere integrate anche dalla «prevenzione morale», poiché le cause al fenome- no, «risiedono in molta parte negli incentivi e stimolanti della bassa letteratura illustrata e nei «films» cinematografici riproducenti allegri convitti e amori forsennati».32 Il memoriale della STI e l’inchiesta del Piccolo erano allineate a quella visione della «medicina sociale» che vedeva nell’opera dello Stato la soluzione per poter arginare il fenomeno attraverso la repressione del commercio illegale, da una parte, e la prevenzione da farsi attraverso l’educazione della popolazione dall’altra, soluzione nella quale i medici dovevano ricoprire un ruolo centrale attraverso le loro competenze. LA CORNICE ISTITUZIONALE E LE LEGGI IN VIGORE NELLA VENEZIA GIULIA Dal termine del conflitto all’agosto del 1919 la Venezia Giulia fu sottoposta prima al controllo di un Governatore Militare, successivamente i poteri furono trasferiti al Commissario Generale Civile, fino all’annessione ufficiale della regione al Regno nel 1922 (Capuzzo, 1992; Visintin, 2000). In questa fase di transizione, in accordo con i trattati internazionali, le autorità italiane man- tennero in vigore la legislazione austrica intervenendo solo tramite decreti e ordinanze. È bene evidenziare che prima della guerra né nel Regno né nell’Impero austro-ungarico erano in vigore legislazioni specifiche sul tema delle sostanze stupefacenti. Nell’Impero solo per i farmacisti vigeva l’obbligo di importare la cocaina da enti autorizzati e di tenere un registro per i controlli, che venivano effettuati dalla Direzione di Finanza. Nel dopoguerra oltre ai farmacisti la merce 31 Il Piccolo, 20. 2. 1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importazione e reprimendone il commercio, 3. 32 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 259 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 poteva essere venduta anche per scopi commerciali da agenti muniti di un permesso rilasciato del Commissariato Generale Civile. La cocaina, se munita dei documenti della fabbrica produttrice e fossero stati pagati i diritti di confine, poteva essere introdotta legalmente nella regione. In caso di contrabbando si veniva puniti con una multa, la quale era risibile rispetto ai potenziali guadagni.33 La merce entrata legalmente nella regione non veniva più controllata se non dall’autorità sanitaria che però esercitava la sua attività solo nelle farmacie. Vi era quindi la possibilità di introdurre legalmente la sostanza e poi farla entrare nel mercato illegale. In caso di vendita illegale interveniva il Tribunale penale, ma paradossalmente con le leggi in vigore all’epoca era più controllato e represso il commercio illegale di saccarina che quello della cocaina. Come emerge dalle dichiarazioni del Questore di Trieste, le autorità avevano quindi grosse difficoltà nel reprimere alcune forme di reato che nel Regno era- no invece previste, questo a causa della mancata unificazione legislativa della Venezia Giulia: Trieste che non essendo ancora sufficientemente difesa dall’applicazione della legge è diventata il rifugio di coloro che sono sottratti alla sorveglianza delle altre polizie italiane. E fra questi numerosi i trafficanti e spacciatori di coca, che fanno la spola in compiacente compagnia di signore tra l’Austria e Trieste, la Svizzera e Trieste, la Germania e Trieste.34 Nel febbraio del 1919 la STI consegnò il suo memoriale ad Antonio Mosconi, Commissario Generale Civile per la Venezia Giulia. Questi si impegnò ad imple- mentare le richieste fatte dalla Società: controllo capillare degli esercizi farma- ceutici, aumento dei controlli della finanza e autorità marittima per reprimere il commercio illegale attraverso i controlli di dogana, esercizi notturni, prostitute, perquisizioni dei piroscafi, l’applicazione di pene severe per i commercianti clan- destini e la richiesta alle autorità giudiziarie di applicare severamente la legge, soprattutto qualora fossero stati coinvolti dei minorenni. Meno di venti giorni dopo entrò in vigore un decreto del Commissario riguardante il controllo del commercio e della vendita di cocaina e dei sali di cocaina.35 Va evidenziato come il decreto riguardasse solo la cocaina e non altre sostanze stupefacenti, a dimostrazione della preoccupazione legata alla diffusione dell’alcaloide. Il decreto era composto di set- te articoli36: veniva prevista una speciale vigilanza per il commercio; fatto obbligo a commercianti e farmacisti di tenere dei registri dettagliati in entrata e uscita; conservare i documenti di acquisto; i farmacisti dovevano inoltre conservare le 33 Il Piccolo, 20. 2. 1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importazione e reprimendone il commercio, 3. 34 Il Piccolo, 29. 6. 1921: Il dilagare del male e i provvedimenti del Governo, 2. 35 Il Piccolo, 17. 3. 1921: Il commercio della cocaina, 3. 36 L’Era Nuova, 18. 3. 1921: Disposizioni sul controllo del commercio di cocaina, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 260 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 ricette e segnare in un registro i nomi dei medici che avevano fatto la prescrizione, i dati del cliente e le quantità erogate. In caso di mancato rispetto di tali norme erano previste multe da 2.800 a 10.000 lire, oltre alla confisca della merce. Come responsabile del controllo di tali norme veniva indicata l’autorità di Finanza. Questo decreto, seppur più severo, va letto come un adeguamento a quelle che erano le leggi in vigore nel Regno d’Italia in quel momento. Si voleva controllare il mercato legale, ed in particolare impedire che le farmacie diventassero dei canali di spaccio della merce importata illegalmente. Per questo restavano ancora esclusi i trafficanti e gli spacciatori, i quali anche quando colti in fragrante venivano arrestati ma rilasciati poche ore dopo e se stranieri o non pertinenti alla regione venivano riaccompagnati al confine e la merce veniva sequestrata. «TRIESTE, PORTO DI MARE E CITTÀ DI CONFINE».37 IL TRAFFICO INTERNAZIONALE. Già dalla fine dell’Ottocento Trieste era un nodo di transito per le sostanze stu- pefacenti.38 Almeno dall’inizio del Novecento erano già attive reti di commercio di cocaina con la Germania (Block, 1989, 315), tanto che le autorità inglesi chiesero maggiori controlli sulle navi del Lloyd in partenza da Trieste, tramite le quali hashish e cocaina giungevano ad Alessandria (Egitto)39 e in India.40 Nel 1913 nelle colonne del Piccolo si denunciava come i narcotici girassero liberamente nella zona del porto, dove l’autorità di finanza non praticava alcun sequestro.41 Dopo il conflitto cambiarono anche le destinazioni, che divennero gli Stati Uniti e il Regno d’Italia (in particolare Venezia e Milano)42: «Meno colpita, seppur sensibilmente, delle altre città italiane e francesi dalla mania cocainista, Trieste, per la sua posizione di confine, è divenuta un importante centro di commercio e transito della stupefacente».43 La cocaina che transitava da Trieste era prodotta in Germania e i canali di acces- so della sostanza nella Venezia Giulia erano principalmente due: il primo attraverso il nuovo confine alpino italo-austriaco; il secondo, attraverso la Svizzera faceva transitare la merce nel Regno d’Italia per poi essere venduta nella Venezia Giulia 37 Il Piccolo, 2. 4. 1921: Il disegno di legge contro il commercio abusivo e l’uso della cocaina, 2. 38 La prima notizia sul contrabbando di cocaina è nel Il Piccolo, 08.11.1908: Due cameriere del Lloyd arre- stati e condannati per contrabbando a Bombay, 7. Nel 1913 le autorità inglesi minacciarono provvedimenti restrittivi a danno del Lloyd (Il Piccolo, 8. 1. 1913: Il contrabbando della cocaina, 4). Sul traffico via mare: Il Piccolo. 30.05.1920: Le peripezie del «Presidente Wilson», 5;Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artifi- ciali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. Ancora nel 1929 Alessandria insieme al Cairo era uno dei porti di arrivo dell’eroina in transito tramite Trieste e Genova proveniente dalla Svizzera (Block, 1989, 327; Nencini, 2017, 114). 39 Il Piccolo, 22. 2. 1922: La cocaina del mozzo, 3. 40 Il Piccolo, 21. 3. 1914: I contrabbandieri di narcotici nel nostro porto e in quelli dell’India, 3. 41 Il Piccolo, 8. 1. 1913: Il contrabbando della cocaina, 4. 42 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. 43 Il Piccolo, 29. 6. 1921: Il dilagare del male e i provvedimenti del Governo, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 261 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 (Vivante, 1936).44 Quello che emerge da tutte le fonti a nostra disposizione è la rela- tiva facilità di passaggio della merce attraverso i confini. Nelle zone occupate dopo la fine del conflitto, le reti di relazioni e commerciali, unite alla facilità di movimento dei residenti, e alla conoscenza del territorio agevolavano tutti i tipi di contrabbando (tabacco, valuta, stupefacenti), come dimostrano anche le notizie riguardanti la Ve- nezia Tridentina.45 A Trieste la cocaina arrivava soprattutto tramite l’Austria «portata con l’illecito commercio che dal tempo dall’armistizio ad oggi viene praticato da Vienna, per mezzo di agenti scaltri e di mercanti ingordi». In diversi casi la cocaina «è una mercanzia sussidiaria o un lavoro complementare nella vasta trama di affari esercitati dal signore anonimo, tal altra invece è il genere unico e preferito».46 Il Piccolo ci fornisce anche informazioni su come la cocaina arrivasse a Trieste: La grande dispensa di cocaina risiede a Vienna. A quel mercato centrale afflu- iscono i mercanti e le mercantesse locali. I treni di lusso Trieste-Vienna portano ingenti quantitativi sapientemente occultati da eleganti signori e graziose signore. Alle visite doganali ovviamente i finanzieri non trovano niente. Ma le signore sanno bene l’arte di collocare in luogo sicuro il prezioso deposito: nelle rose gonfie del cappellino, nel grosso manico d’avorio dell’ombrellino, tra le calze di seta, sotto il giubbino. Tutti luoghi proibiti allo sguardo del doganiere ma sicuri per condurre la merce in porto. Il porto si chiama Trieste.47 Tra il novembre 1918 e il gennaio 1921, il commercio di morfina e cocaina nella Venezia Giulia fu stimato in oltre 35 milioni di lire.48 Dall’agosto del 1919 al febbraio 1921 a Trieste si effettuarono oltre 50 sequestri di forti quantitativi di cocaina, e furono arrestate 25-30 persone. Secondo le stesse autorità queste operazioni avevano colpito circa il 10% del traffico complessivo.49 Per avere un’idea degli altissimi guadagni di tale commercio, Il Piccolo ci forni- sce alcune cifre sull’aumento del valore a seconda del mercato dove veniva venduta. A Vienna un chilo di cocaina veniva comprato per 1.400 lire, al suo arrivo a Trieste il valore era salito a 5.000-6.000 lire, qui veniva rivenduta a circa 8.500 lire al chilo arrivando anche a 40.000 se venduta al dettaglio direttamente al consumatore finale. Al suo arrivo a Milano o Genova il valore era triplicato.50 Negli Stati Uniti, dove la domanda così come il rischio erano molto elevati vista la legislazione proibizionista 44 Il Piccolo, 23. 10. 1921: Complicato contrabbando di cocaina fra Udine, Pola, Oneglia e Lugano, 4. 45 CdS, 13. 6. 1921: Mezzo chilogrammo di cocaina sequestrato, 3. 46 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. 47 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 48 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. Solo tra l’agosto e dicembre del 1920 il trafficato fu calcolato in 7 milioni di lire. 49 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3. 50 Il Piccolo, 20. 2. 1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importa- zione e reprimendone il commercio, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 262 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 in vigore,51 la cocaina veniva rivenduta a 90.000 lire al chilo. È da supporre che per incrementare i guadagni una parte consistente di questa cocaina venisse tagliata già a Trieste con fenacetina, bicarbonato, soda o amido. I trafficanti che giungevano da Vienna, dopo essere arrivati in treno a Trieste prendevano alloggio in uno degli alberghi del centro, e la hall della struttura o la loro stanza diventavano il luogo di vendita della cocaina.52 A volte questa veniva venduta al dettaglio, altre volte invece veniva venduto l’intero quantitativo ad un intermedia- rio che si sarebbe successivamente occupato della distribuzione e rivendita. Come detto, in mancanza di una legge che regolamentasse tale traffico le autorità erano di fatto impossibilitate ad esercitare un’azione efficace nei confronti dei traf- ficanti e degli spacciatori. Inoltre dobbiamo anche considerare che non vi era modo di rilevare la presenza di cocaina se non attraverso l’analisi di laboratorio, cosa che poteva essere fatta solo dopo il sequestro della merce. Bisognava quindi affidarsi all’opera di pedinamento e infiltrazione degli agenti, che dovevano cogliere sul fatto i venditori. La tecnica più utilizzata era quella di dislocare gli agenti in borghese nei luoghi di passaggio, in particolare nei pressi della stazione centrale, dove la merce giungeva via treno, nei luoghi ove i trafficanti vendevano la merce, oppure dovevano fingersi compratori. Con il tempo gli spacciatori cambiarono strategia: se all’inizio si presentavano agli appuntamenti con la merce, iniziarono a chiedere ai compratori di portare il denaro in un luogo pubblico, lo consegnavano ad un complice o lo na- scondevano, e solo dopo chiedevano all’acquirente di seguirli nel luogo ove avevano nascosto la merce.53 Come notava Il Piccolo queste operazioni di polizia anche quando riuscivano ottenevano però solo risultati temporanei: «Tutti ne parlano, tutti sanno ove la droga micidiale viene smerciata, ma rare volte la polizia riesce ad acciuffare i venditori o gli acquirenti, i quali, se pur sono per qualche tempo messi fuori di circolazione, una volta usciti dal carcere, ricominciano la loro opera delittuosa, riuscendo quasi sempre ad eludere la vigilanza della P.S»..54 Dalla stampa emergono anche casi in cui gli stessi agenti di polizia erano coin- volti nel commercio della cocaina. Secondo Il Piccolo vi erano casi in cui la merce sequestrata dagli agenti veniva rivenduta ai farmacisti, oppure «l’agente sequestra la metà; l’altra metà è comperata dal farmacista denunziante, di modo che l’autorità centrale di Finanza e la Questura non arrivano mai ad esplorare e districare le svariate 51 Dal 1914 negli Stati Uniti era in vigore una severa legislazione contro il commercio e l’uso di sostanze stupefacenti (Musto, 1999). 52 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 53 Il Piccolo, 17. 9. 1921: La caccia ai propinatori dell’ebrezza mortale. Il drammatico episodio di un’investigazione. 23 chilogr. di «coca» sequetrati, 3. 54 Il Piccolo delle ore diciotto, 15.08.1921: Una serie di arresti e uno scandalo in vista, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 263 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 combinazioni di contrabbando e i casi – seppur rari – di corruzione».55 In altri casi i funzionari avevano un accordo con il compratore: dopo aver fatto irruzione nel locale della compravendita, arrestavano tutti i presenti, ma subito dopo il confidente veniva rilasciato in cambio di metà della merce acquistata. A quel punto veniva proposto al venditore di cedere la metà del denaro ottenuto dall’operazione in cambio del suo rilascio, mentre gli altri arrestati venivano scarcerati con la promessa di non proferire parola sul fatto. La cocaina veniva poi rivenduta dagli agenti stessi al dettaglio in città. Questa operazione veniva chiamata nell’ambiente «salto», e fruttava all’agente circa quanto dieci mensilità di stipendio.56 Vi erano quindi casi di corruzione e con- cussione commessi dagli agenti, i quali a volte, visti gli alti guadagni diventavano spacciatori e trafficanti a loro volta. Se questo commercio potremmo definirlo come «individuale», dal 1922 si ini- ziarono a sgominare vere e proprio organizzazioni di trafficanti che commerciavano decine di chili.57 Spesso erano bande composte da un uomo che procurava la cocaina in Austria e intermediari a Trieste o in altre città quali ad esempio Fiume/Rijeka, Gorizia o Udine.58 Uno dei sistemi usati da questi gruppi per introdurre la cocaina, ma anche la saccarina, nella regione era nasconderla «in pacchetti abbastanza voluminosi e ben confezionati […] dietro le spalliere molto alte dei «coupè» di seconda classe» dei vagoni ferroviari jugoslavi provenienti dall’Austria che si fermavano poi alla stazione di Porticina/Thörl-Maglern nei pressi di Tarvisio, località che rimase sotto controllo italiano fino al 1924.59 Durante la notte i contrabbandieri smontavano i sedili e recuperavano la merce introducendola così nella Venezia Giulia, grazie anche alla «piena complicità dei ferrovieri jugoslavi e tedeschi». Un altro sistema era quello di introdurre la cocaina usando le donne come corrieri, come nel caso di Giovanna M., che perquisita dai finanziari alla stazione di Piedicolle/Podbrdo, venne trovata in possesso di un chilo e mezzo di cocaina. In seguito alle indagini si appurò che la donna operava all’interno di una rete di contrabbandieri che importava cocaina da Vienna.60 Nel corso del 1922 i carabinieri di Cervignano (Udine) individuarono due bande di contrabbandieri e spacciatori di cocaina, morfina, oppio e saccarina.61 Una era la banda del «Viennese» che operava tra Monfalcone, Gorizia, Villacco, Tarvisio e Udi- ne. A guidare l’organizzazione era il viennese Grünn, il quale aveva vissuto a Trieste durante la guerra. Il «Viennese» insieme ad una decina di complici contrabbandava 55 Il Piccolo, 30. 1. 1921: Nei «paradisi artificiali» della cocaina. La salute fisica e morale si corrompono senza rimedio, 3. 56 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3. 57 Il Piccolo, 31. 3. 1922: La caccia ai mercanti di veleni. Come fu scoperta una banda di spacciatori di cocaina. Affari per 300.000 lire. Una serie d’arresti, 3. 58 Il Piccolo, 07. 4. 1922: La scoperta di due vaste bande di contrabbandieri di stupefacenti, 3. 59 Il Piccolo, 07. 4. 1922: La scoperta di due vaste bande di contrabbandieri di stupefacenti, 3. 60 Il Piccolo, 21. 11. 1922: Il sequestro di un chilo e mezzo di cocaina, 3. 61 Il Piccolo, 07. 4. 1922: La scoperta di due vaste bande di contrabbandieri di stupefacenti, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 264 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 cocaina almeno dal 1919. La cocaina veniva acquistata, grazie alla complicità di alcuni dipendenti, da una fabbrica chimico-farmaceutica di Darmstadt,62 dove aveva sede l’industria Merck che per prima aveva sintetizzato la cocaina. Grünn portava la merce in un albergo di Villacco/Villach, città al confine tra Austria e Venezia Giulia, e da qui veniva fatta entrare nella regione, ad una media di 15 chili ogni dieci giorni. L’11 marzo del 1922 furono arrestati tre uomini della banda in possesso di 11 chili di cocaina, 12 di saccarina e 2 di morfina. I giorni seguenti finirono in carcere altri due complici a Gorizia e fu individuata anche una donna, l’unica di cui vengono riportati nome e cognome nell’articolo. In seguito alle indagini si scoprì che la banda, con diramazioni fino a Genova e Milano, vedeva coinvolti anche cittadini del Regno d’I- talia che operavano nella Venezia Giulia. La seconda banda sgominata dalle autorità trafficava cocaina e saccarina attraverso le vie alpestri. Fu calcolato che solo queste due bande in 30 mesi importarono circa 400 chili di merce per un valore stimato in tre milioni di lire.63 Un caso particolarmente interessante è quello della rete di trafficanti che vide coinvolti Emilia C., «appartenente ad un’ottima famiglia di Gorizia», e suo cugino Benedetto N. di Cormons i quali acquistarono da Vincenzo C. di Catanzaro due chili di cocaina importati da Vienna.64 Dall’inchiesta emerse come Benedetto N. fosse l’or- ganizzatore di un ingente commercio di cocaina tra la Germania, la Venezia Giulia e Milano. La donna inizialmente venne accusata dai due uomini di essere la mente della banda, mentre le autorità accertarono che in realtà fosse «solo» l’accompagnatrice del cugino per il viaggio, probabilmente allo scopo di distogliere i sospetti. Questa notizia dimostra come la fitta rete di trafficanti e contrabbandieri coinvolse diverse classi sociali, come questi provenissero da diverse regioni del Regno e di come la Venezia Giulia fosse uno dei luoghi prediletti di transito della cocaina verso le grandi città del Regno. Quello che emerge da queste notizie oltre alle vie e modalità usate dai trafficanti e commercianti per introdurre la cocaina nella regione, è la centralità del ruolo dei «tedeschi» e delle donne nel commercio. Con il termine «tedeschi», così come avveniva durante il primo conflitto mon- diale, venivano indicati di fatto i tedescofoni, quasi sempre cittadini austriaci. Nelle pagine dei giornali locali «i tedeschi» seppur spesso visti e indicati come i principali importatori e trafficanti di cocaina, non vengono accusati di contagiare e diffondere «l’epidemia cocainica». Non vi sono neanche accuse di compro- mettere le donne e indurle alla prostituzione attraverso l’uso degli stupefacenti, non venivano quindi visti come una minaccia per la razza e la nazione come invece successe con i cinesi in Gran Bretagna, con i tedeschi in Francia e con gli afroamericani negli Stati Uniti (Berridge, 1984; Gootenberg, 1999; Musto, 1999; 62 Nell’articolo si parla di «Armestadt, presso Vienna». Armestadt è uno dei nomi usati per l’attuale città di Darmstadt, città che però si trova nella regione dell’Hessen in Germania. 63 Il Piccolo, 07.04.1922: La scoperta di due vaste bande di contrabbandieri di stupefacenti, 3. 64 CdS, 3. 7. 1921: Gli scandali della cocaina. Tre arresti ad Udine, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 265 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Retaillaud-Bajac, 2009). Durante il conflitto in Francia e Gran Bretagna la diffu- sione della cocaina venne interpretata come un sintomo dell’impatto della guerra e dell’ansia collegata ad essa, e al mondo del traffico illecito si collegarono da subito la xenofobia, le storie di spie e di intrighi. A Trieste i «tedeschi» furono invece accusati di essere profittatori di guerra, dei pescecani, che sfruttavano la debolezza degli acquirenti, al pari però degli italiani coinvolti in tale traffico. Quello che è una costante, trasversale a tutti i paesi, è il fatto che la cocaina veniva vista come un vizio portato «da fuori». Come emerge dall’inchiesta e dalle notizie le donne rivestivano diversi ruoli: commercianti, trafficanti, accompagnatrici e a volte basiste, e vengono accusate anche di essere le menti di reti di vendita e commercio della sostanza. Dalle notizie apparse sui giornali possiamo notare come solitamente fossero donne tra i 35 e i 45 anni che nascondevano o commerciavano cocaina per cifre molto elevate, spesso si parla di decine di migliaia di lire, quando lo stipendio mensile di un’impiegata andava allora dalle 500 alle 1000 lire mensili. Emergono quindi ruoli diversi rispetto a quelli attribuiti alle donne dalla pubblicistica coeva, ovvero quello di «tentatrici» o «vittime del veleno». Le donne che viaggiavano da sole, o una giovane coppia soprattutto se benestante, erano soggetti a minori controlli alle frontiere e nelle stazioni di transito. Per questo le donne che incontriamo nelle notizie qui analizzate vengono arrestate solo durante le indagini successive all’arresto di uno dei membri di una banda o per- ché accompagnavano un trafficante già noto alle autorità. Possiamo quindi supporre che fosse più facile per le donne sia attraversare i confini che evitare le perquisizioni perché ritenute meno pericolose. IL PICCOLO SPACCIO E IL CONSUMO DI COCAINA A TRIESTE Così come nel Regno anche nella Venezia Giulia, un ruolo centrale nel piccolo commercio era rivestito dalle farmacie, sulle quali come abbiamo visto intervenne anche il Commissariato Generale. I farmacisti potevano «ripulire» la cocaina impor- tata illegalmente inserendola nel mercato legale. In altri casi erano i dipendenti delle farmacie a sottrarre la droga al commercio legale rivendendola agli spacciatori.65 Un altro dei canali di spaccio era quello che vedeva coinvolte alcune profes- sioni collegate al mondo della ristorazione e dell’hôtellerie, ovvero i camerieri, ristoratori, e proprietari di alberghi che fornivano la sostanza a viaggiatori di passaggio per la città. Un terzo canale era rappresentato dai piccoli spacciatori che compravano la sostanza dai trafficanti che giungevano in città o dagli intermediari delle organiz- zazioni. Spesso infatti questi ultimi prima di immetterla nel mercato la tagliavano e la rivendevano ai piccoli spacciatori,66 i quali preparavano cartine con dentro dosi 65 Il Piccolo, 1. 6. 1921: Ancora vittime del paradiso artificiale, 4. 66 Il Piccolo, 11. 5. 1921: Le truffe con la cocaina: 6000 lire per un po’ di bicarbonato!, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 266 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 da 0,5 a 2 grammi della sostanza.67 Questi piccoli spacciatori operavano spesso nei quartieri dove si trovavano i luoghi di ritrovo della microcriminalità cittadina e i bordelli. Da quello che risulta dalle fonti a nostra disposizione e dalle dichiarazioni dei protagonisti, seppur vada tenuto in considerazione che cercassero di trovare delle scuse e giustificazioni alla loro condotta, non sono rari i casi in cui gli spacciatori che erano entrati nel commercio solo dopo aver perso il lavoro in seguito alla crisi economica che colpì la città nel primo dopoguerra. Prima di analizzare alcuni di questi passaggi vorrei riportare un pezzo dell’in- chiesta del Piccolo nel quale si descrivono alcune modalità di vendita della cocaina in città: Spesso è interessata nell’affare tutta una famiglia: padre viaggiatore, madre depositaria, fratelli venditori e sorelle che indicano il consumatore. Esempi: Un giovane porta un pacco di «coca» occultato all’interno della giacca. Fa un giro obbligato per le vie di città, entra in chiesa S. Antonio Nuovo. Presso un confessionale una giovane lo attende. Essa riceve in custodia la «coca» e aspet- ta. Arriva un signore elegante: breve scambio di parole e sguardi circospetti. Il signore esce con soddisfazione. La giovane esce dalla parte opposta con sorriso computo e riverente. L’affare è concluso. Una signora impellicciata; veletta a mezzo viso, va dal manicure. Nel salottino aspetta il turno. Entra un signore, aspetta anche lui. La signorina lascia cadere la borsetta. Il signore premuroso raccoglie. Oh, quali segreti avete racchiusi? (specchi, batufolo… lettere… quante lettere…). Sono segreti in codeste buste? La signora rassicura: ma che segreti! potete leggere. Viene il turno: il signore è padrone delle buste: dentro c’è la «coca». Sulla porta di una chiesa, un accattone mutilato, con gamba di legno, prega «un soldato» col cappello in mano. Passa una signora ossigenata: il questuante mormora una gentile offerta. La signora entra in chiesa. L’accattone corre claudicante in un ritiro, scioglie le viti alla base della gamba di legno e tira fuori il pacchettino di «coca». La signora è servita. Alla sera l’uomo prega la carità nei «cabarets» e nei caffè-concerto.68 Quello che emerge in articoli come questo è l’adattamento di alcuni aneddoti ripresi dalla produzione scientifica e letteraria dell’epoca, facendo credere al lettore che siano casi avvenuti in città: emblematico in questo senso è ad esem- pio la cocaina nascosta nella gamba di legno del mutilato, il quale divenne in quegli anni un topos narrativo (Nencini, 2017, 223). Un secondo aspetto che va notato è il ruolo delle donne nel mercato al dettaglio della sostanza: erano donne appartenenti alla medio-alta borghesia o donne che pur non appartenendo a quella classe sociale frequentavano i luoghi della sociabilità borghese. Queste 67 Il Piccolo, 29. 6. 1921: Il dilagare del male e i provvedimenti del Governo, 2. 68 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 267 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 vendevano la cocaina al dettaglio nella cerchia di conoscenze e amicizie, e agli occhi dei lettori coevi rappresentavano la perfetta antitesi all’ideale borghese della morigeratezza. Così come studiato per il caso inglese e quello americano (Kandal, 1999; Kohn, 2001), è presente anche nella pubblicistica medica italia- na lo stereotipo della «donna tentatrice»: Le donne sono le più abili nella ricerca degli acquirenti, perché hanno la maniera di facilmente insinuarsi nell’animo umano e poi perché per molte di essa la cocaina diventa un mezzo ottimo per attirare nella panie gli ingenui e i degenerati, che in fondo, rappresentano i due poli estremi della loro clientela (Allevi, 1931, 50). Inoltre «la donna ha una parte principale nel commercio e nel consumo della cocaina che richiede una particolare sottigliezza d’istinto per trovarla».69 Le don- ne vengono spesso descritte come delle venditrici, delle affabulatrici che esaltano i poteri e le virtù dall’alcaloide.70 La cocaina era considerata un lusso inutile che andava contro la morale comune, una di quelle mode femminili nate e diffusesi con la guerra da condannare e reprimere.71 A questo proposito è opportuno notare l’attenzione riservata ai kit per il consumo di cocaina venduti nelle gioiellerie: scatolette d’oro e madreperla, piccoli cornetti vuoti e ciondoli di tutte le forme «è una piccola scuola di snobismo, che ha già i suoi vezzi e le piccole manie esibizioniste».72 Una delle modalità di assunzione della cocaina era legata al consumo collettivo, in «piccole associazioni di cocainomani con segreti gelosa- mente custoditi», ove convergono uomini e donne che sono già stati «iniziati» al consumo della sostanza e dove si fanno anche nuovi «proseliti» introducendo chi li frequenta per la prima volta all’uso.73 Centrale in questa narrazione risulta inoltre il ruolo del mondo dello spettacolo, in particolare quello delle ballerine e delle attrici, le quali rientravano in quella «microsocietà ai margini», che l’opinione diffusa accomunava al mondo della prostituzione (Mariani, 1989). Soprattutto le attrici e le cantanti che non riuscivano a lavorare a tempo pieno nel settore, condividevano la frequentazione di bar e ristoranti con le prostitute, alcune volte loro stesse si prostituivano (Kohn, 2011, 55). Come veniva fatto notare anche in una pubblicazione scientifico-divulgativa 69 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. 70 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3. 71 Il Piccolo della Sera, 9. 8.1921: Il fumo, 1. Coronedi sosteneva che seppur il vizio in Italia fose diffuso in maggioranza tra gli uomini, tra le donne la cifra più elevata si ritrova tra le «oziose, amanti del lusso, le quali, mancando di mezzi di fortuna, fanno del vizio mestiere, cioè nelle cosidette mondane di medio e lato rango» (Coronedi, 1921, 326). 72 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. Il Piccolo della Sera, 6. 9. 1921: Una bicicletta con complicazioni. 73 Il Piccolo, 3. 2. 1921: L’offensiva tossica della cocaina e le sue funeste conseguenze, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 268 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 coeava: «specialmente […] in quello minuto delle ballerine, delle coriste e delle comparse di cinematografo – pullulano venditori di coca» (Marta, 1921, 108). L’attrice Maura C., originaria di Zara/Zadar, viene definita dal Piccolo: «una sacer- dotessa della coca».74 La ballerina Anna B. venne colta da una crisi dovuta all’ec- cessiva assunzione di cocaina, e il giornale locale commentò così: «quando l’arte le frutta poco, non disdegna qualche omaggio galante»,75 sostenendo di fatto che fosse anche una prostituta (Bertilotti, 2016). Molto spesso la stampa evidenziava che le figure coinvolte erano quelle di artisti o di coloro che in modo dispregiativo venivano definiti «artisti mancati».76 In questo commercio, sempre stando alla stampa e alle pubblicazioni scientifiche coeve, erano coinvolte attrici, cantanti, coloro che lavoravano nei night clubs, ragaz- ze indipendenti, emancipate, donne giunte da poco in città (come le domestiche, le prostitute, ecc.). Queste, sia che fossero vittime o spacciatrici, venivano rappresentate quasi tutte come non appartenenti ad una classe sociale ben definibile, erano l’emble- ma di come le giovani donne indipendenti, prive di protezione familiare, cedevano a questi vizi mortali (Kohn, 2001, 5). Quest’immaginario era sintomatico dei timori della società dell’epoca collegati al processo di emancipazione femminile e alle nuove posizioni sociali, lavorative ed economiche dopo la guerra: le giovani donne erano un nuovo gruppo sociale, socialmente definito e visibile, e le droghe erano divenute uno strumento da usare contro di loro per articolare l’ansia della società nei loro confronti. Il medico Francesco Sabatucci, così come diversi suoi colleghi, riteneva inoltre che l’uso di cocaina alterasse anche l’istinto alla conservazione, e nei soggetti che ne facevano uso aumentava quindi la tendenza al suicidio (Sabatucci, 1922, 285). Era considerato uno dei modi più «dolci» per togliersi la vita: Moltissimi, troppi sono i disperati corridori [verso il regno della morte]: da domenica ad oggi una dozzina di sventurati hanno tentato, o di affogare la vita in un bicchiere di veleno o di appenderla ad un chiodo con un metro di corda benunta o di inebriarla col dolce veleno della cocaina, fino a darle il freddo brivido della morte.77 Il Popolo di Trieste, lo definiva addirittura «il mezzo di morte ideale»: Il tempo dei veleni che corrodevano le viscere, la corda unta col sapone che faceva penzolare malinconicamente i disgraziati nel vuoto come tanti salami, è passato: oggi sono quasi fuori d’uso questi metodi… I candidati alla morte, hanno trovato un altro mezzo di morte… ideale. La morte alla cocaina! 78 74 Il Piccolo, 21. 7. 1922: Il veleno bianco e i suoi drammi, 2. 75 Il Piccolo, 4. 6. 1921: Il dramma delittuoso nel racconto di una ballerina, 2. 76 Il Popolo di Trieste (d’ora in poi PdT), 17.10.1921: Cocaina e acido solforico, 2. 77 PdT, 4. 6. 1921: … E la corsa continua, 2. 78 PdT, 23. 5. 1921: La morte alla cocaina, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 269 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Stando alla stampa periodica almeno 14 erano state le persone che avevano tentato di uccidersi con la cocaina e circa due terzi di queste erano donne. Si riteneva che la morte per intossicazione fosse più dolce e senza sofferenze, a differenza ad esempio di quelle con veleni o molto violente (precipitazione, impiccagione, armi da taglio o da fuoco) (Perissinotto, 2023). Un altro degli effetti attribuiti alla cocaina era quello eccitante: nel caso degli uomini era afrodisiaco, mentre rendeva le donne disinibite nei comportamenti, portandole anche a spogliarsi in pubblico (Sabatucci, 1922, 271–272). A tal pro- posito diverse notizie riguardano l’intervento del dottor Treves in caso di sintomi collegati a forme di «pazzia» o «nevrastenia». Il medico veniva chiamato anche quando coppie rimanevano chiuse per giorni in camere d’albergo e sotto l’effetto della cocaina davano in escandescenze fino ad episodi di violenza, uso di armi, scatti d’ira e urla.79 In particolare nell’estate del 1921 sono presenti moltissime notizie di questo tipo, con titoli come «La cocaina che fa impazzire» e «Le vittime del veleno boliviano».80 Vi sono anche episodi di violenza domestica collegati alla cocaina, in ascesa soprattutto dopo la seconda metà del 1922. In questi casi è sempre l’uomo che sotto gli effetti della sostanza aggredisce la compagna o la moglie, con armi da taglio o fuoco, in alcuni casi fino all’omicidio.81 Nella stampa si sottolineano gli effetti della cocaina e non la violenza diffusa del dopoguerra, inoltre viene sempre richiamato il diritto del maschio a ricorrere allo ius corrigendi (Cavina, 2007), il quale si poteva applicare anche sotto l’effetto della sostanza, purché non vi fossero eccessi.82 I BORDELLI DI CITTAVECCHIA Tra i principali luoghi che la stampa individua come centri di consumo vi erano le bettole, le osterie e i bordelli del quartiere di Cittavecchia (Fabi, 1985), a pochi passi dalla principale piazza di Trieste, dove i vari mondi del piccolo spaccio, della ricettazione, della prostituzione, della povertà, della microcriminalità e della malavita si mescolavano.83 In particolare erano numerosi bordelli presenti nel quartiere a ricoprire un ruolo centrale nel piccolo spaccio e nel consumo di droga: 79 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3.Il Piccolo, 20.02.1921: Come si può combattere il vizio della cocaina? Arginandone, anzitutto, l’importazione e reprimendone il commercio, 3. Il Piccolo della Sera, 28. 05. 1921: Rivelazioni importanti sul Cozzi. Cocainomane e pazzo!, 2. 80 Il Piccolo, rispettivamente 21. 8. 1921, 2 e 1. 9. 1921, 2. 81 Il Piccolo, 27. 9. 1922: Il delitto di un cocainomane. Uccide con una revolverata l’amante che lo ripudia, 4. 82 Il Piccolo, 9. 4. 1922: Felicità infranta. Cocaina in un dramma famigliare, 6. 83 Il Piccolo, 18. 2. 1922: La danza araba della vestale, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 270 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 A Trieste recentemente e in altri centri importanti si sono scoperte in case equiv- oche piccole farmacie ove si preparavano liquidi beatificanti e droghe dell’etere, alla coca, alla morfina. Gli smerciatori all’ingrosso della coca trovano presso questa gente i clienti redditizi. Durante il giorno le giovani «affiliate» preparano cartine da uno, due, tre grammi di «coca» con l’etichetta […]. Le cartine vengono smerciate in quantità considerevoli presso i consumatori dilettanti e affidate ad astuti commercianti: camerieri di «tabarin», garzoni d’hotel, e anche presso alcuni «salon de toilette».84 Tanto che la Società d’Igiene chiedeva anche di «impartire disposizioni e norme tassative ai medici addetti alla sorveglianza della prostituzione, di invigilare sull’uso della cocaina fra le donne dedite alla mala vita, e di far rilievi sulla cocaina eventual- mente occultata nei luoghi di meretricio».85 Nella visione medica e sociale, le prostitute erano inclini all’uso di droghe perché più predisposte ai cosiddetti «problemi femminili», ma anche alla delin- quenza (Nencini, 2017, 214; Montaldo, 2019; Gibson, 2022). Il collegamento tra droga e prostituzione comparve da subito, perché in quel contesto di margi- nalità l’immoralità sessuale era collegata a tutte le altre devianze, tra le quali anche la cocaina (Retaillaud-Bajac, 2009, 136–141). È pur vero che la droga era entrata da subito in questi ambienti sociali, dove gli stupefacenti circolavano abbondantemente e dove oltre alla tentazione all’uso vi era anche facilità nel procurarsi il prodotto. Era inoltre uno dei modi usati nelle case chiuse per az- zerare la volontà di quelle ragazze obbligate a prostituirsi o per sedarle quando riemergeva la loro riluttanza (Keire, 1998, 810–813). Secondo Sabatucci, le prostitute iniziavano ad assumere la sostanza «per vincere le ultime riluttanze di una coscienza, non ancora del tutto passata al di là della morale», e poi continuano ad utilizzarla «non per eccitare la sessualità, ma i caratteri accessori della medesima, quelli cioè che fissano l’attenzione dell’uomo e la rendono la donna più ricercata» (Sabatucci, 1922, 239). Sempre secondo il medico, questo le portava col tempo a ricercare rapporti sessuali solo con altri cocainomani, perché solo con loro riuscivano «ad avere l’eccitamento sessuale completo», poiché la donna a differenza dell’uomo non aveva rapporti sessuali per bisogno fisico, ma la sua «sessualità è risvegliata da rappresentazioni e rievocazioni cerebrali». In questo contesto i bordelli erano dei luoghi ove queste donne creavano proseliti «ove la degenerazione si accoppia alle più stupide pose, al più sfrenato bisogno di ricercare piaceri mai provati» (Keire, 1998, 810–813). Tra le conseguenze dell’assunzione di cocaina vi era anche il ricovero di diverse prostitute in ospedale, manicomio o carcere in seguito a «crisi isteriche sulla pubblica via». Come nel caso della prostituta Antonia S., 20 anni, la quale 84 Il Piccolo, 13. 2. 1921: Nel «demi-monde» della cocaina. Fenomeni inquietanti dell’epidemia cocainista a Trieste, 3. 85 Il Piccolo, 26. 2. 1921: La società d’igiene per la repressione del cocainismo, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 271 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 «sulla pubblica via commetteva ogni sorta di eccessi, di stranezze e atti osceni».86 Dopo aver distrutto anche il tavolaccio della cella fu portata in ospedale per «violenta frenosi». Le medicina dell’epoca in caso di intossicazione consigliava il divezzamento, che solitamente avveniva in strutture quali il manicomio o il carcere. 87 Ci troviamo di fronte ad un ruolo ambiguo delle prostitute, che da un lato sono vittime del sistema e dei protettori, dall’altro sono colpevoli di introdurre i clienti al consumo della sostanza. LA DIFFUSIONE DELLA COCAINA NELLA VENEZIA GIULIA Nel dibattito pubblico il consumo di cocaina era presentato come un feno- meno tipicamente urbano, ma dalle fonti consultate emerge come l’uso della sostanza non fosse presente solo a Trieste o nelle altre città della Venezia Giulia (Pola/Pula e Gorizia), ma anche nei piccoli centri. Il Piccolo attribuiva questo fenomeno alla pubblicità che veniva fatta sugli effetti della sostanza, la quale creava entusiasmo anche tra gli «onesti e laboriosi braccianti» del contado che la assumevano per provarne gli effetti, in particolare quelli collegati all’eccita- mento sessuale.88 Pola era uno dei principali centri della regione, e secondo Il Piccolo anche lì: «l’abuso della cocaina prende forme gravi, tanto che l’autorità ha dovuto interve- nire con tutta energia per cercare di sopprimere, almeno in parte, i danni che ne derivano ai consumatori del micidiale alcaloide».89 Le autorità in seguito al decreto del Commissario Generale iniziarono a controllare maggiormente i traffici in città e sgominarono un giro di cocaina che vedeva coinvolte diverse figure: un farmacista, un orefice, un ufficiale giudiziario, il proprietario di un pattinaggio, un ammini- stratore di stabili, la moglie di un commerciante e un’altra donna che fungeva da intermediaria. La cocaina arrivava a Pola tramite auto da Udine90 o tramite treno da Trieste.91 In questo secondo caso era sempre una coppia a trasportare la sostanza, in modo da risultare meno sospetta. Nonostante il grande clamore sulla stampa le pene andarono dalle 4 settimane di arresto a 200 lire di multa per soli tre degli accusati, gli altri furono tutti assolti.92 Tra questi ultimi vi era anche la donna della coppia giunta in città per vendere la cocaina. 86 Il Piccolo, 14. 7. 1921: I drammi della cocaina. Pazza furiosa a vent’anni, 3. 87 Il Piccolo, 14. 6. 1921: La vestale cocainomane, 3. 88 Il Piccolo, 14. 9. 1921: Un bracciante impazzito, 4. A tale proposito sarebbe interessante studiare i fascicoli degli ospedali psichiatrici per capire come nei piccoli centri si diventasse dipendenti dalla sostanza, quello che emerge dalle fonti analizzate sono invece le modalità di diffusione della sostanza nella regione e le preoccupazione che questo suscitava. 89 Il Piccolo della Sera, 15.06.1921: Uno scandalo della cocaina a Pola, 4. 90 Il Piccolo, 23. 10. 1921: Complicato contrabbando di cocaina fra Udine, Pola, Oneglia e Lugano, 4. 91 Il Piccolo, 26. 7. 1921: Triestini importatori di cocaina a Pola, 2. 92 Il Piccolo, 26. 6. 1921: Il processo contro gli spacciatori di cocaina, 5. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 272 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 In diverse notizie compare la cittadina di Postumia/Postojna, località vicino al confine con il Regno SHS, la quale grazie alla sua posizione risultava al centro di una rete di contrabbandieri. Qui vennero arrestate diverse persone che tentavano di introdurre non solo cocaina, ma anche valuta, tabacco e caffè.93 Un caso interessante, anche per la documentazione rinvenuta nel fondo del Tribunale Provinciale,94 è quello relativo all’arresto nel maggio del 1921 di Massimiliano P., nato nel 1888 a Lubiana e che dal 1918 risultava domiciliato a Trieste.95 L’uomo fu arrestato per aver usato una banconota falsa e durante la perquisizione fu trovato in possesso di due kg di cocaina proveniente da Vienna. L’uomo dichiarò di averla acquistata a Trieste e di essere giunto a Postumia per venderla. In seguito alle indagini si scoprì che in realtà la sostanza era acido borico ma il perito del Tribunale notò come il pacchetto che l’uomo cercava di vendere era in tutto e per tutto identico a quello originale della famosa marca di cocaina di produzione tedesca Merck. Durante le indagini tra le dichiarazioni rilasciate quella che qui ci interessa riportare è quella del titolare di una tratto- ria in città, il quale affermò che: «nel locale vengono spesso persone ad offrire cocaina». Ciò dimostra come la cocaina si stesse diffondendo o fosse comunque una questione che vedeva coinvolte anche cittadine di medie dimensioni come Postumia. Emblematico della diffusione della cocaina anche nei piccoli centri sono le dichiarazioni del sacerdote Mandic di Castua/Kastav, cittadina di circa 2500 abitanti tra Abbazia/Opatja e Fiume, il quale durante la conferenza decanale tenuta nell’Episcopio di Trieste nell’aprile del 1920 affermò: I soldati con a capo gli ufficiali usarono tutte le arti della seduzione contro delle onestissime ragazze e donne, che fino allora conducevano vita esemplare e fre- quentavano i sacramenti le ingannarono e le fecero cadere; le prime rovinarono la propria esistenza, le seconde trassero nella rovina i mariti e la prole; i mariti fuggirono dalla vergogna, la prole restò abbandonata alla strada. Fù importata la cocaina fin qui da nessuno conosciuta dalle nostre parti; Furono importate certe bestemmie mai prima sentite; le chiese abbandonate dai fedeli, che alle autorità ecclesiastiche rimproverano l’incuria.96 Tale informazione andrebbe vagliata alla luce di altra documentazione che confermi o meno questa tesi, la quale d’altra parte potrebbe rientrare tra le ac- cuse mosse da parte del clero sloveno e croato contro gli «italiani» che avevano 93 L’Era Nuova, 9. 7. 1921: Cocaina, tabacco e caffè, 2. 94 ASTs, Tribunale Provinciale (1850-1923), Atti Penali, b. 5229, f. 2042/21 P. Massimiliano. Nel novembre del 1921, dopo diversi mesi di carcere, l’uomo venne assolto dalla giuria del Tribunale di Trieste dall’accusa di truffa. 95 Il Piccolo, 24.05.1921: Banconote false e cocaina!, 3. 96 Archivio della Diocesi di Trieste e Capodistria, Gestione Particolare, b. 31, Pr. 1920, foglio 31. Mandic parlò in croato ma venne verbalizzato in italiano. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 273 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 occupato e volevano annettere zone a maggioranza «slava» della regione, allo scopo di delegittimare la loro autorità agli occhi della popolazione e dell’opi- nione pubblica internazionale. IL COCAINISMO: TRA DELEGITTIMAZIONE POLITICA E SATIRA Come abbiamo visto fino ad ora in diversi casi l’accusa di far uso di cocaina o di averla introdotta in ambienti prima esenti da tale vizio veniva usata per condannare comportamenti ritenuti contrari alla morale borghese, ma anche per dimostrare come fosse un vizio importato da stranieri che stava corrompendo e traviando la popola- zione della regione: se a Trieste erano i «tedeschi», nell’Istria erano gli «italiani» a corrompere le donne e soprattutto i giovani, ovvero il futuro. In particolare la stampa fascista fece un uso politico, spesso spregiudicato, dell’accusa di cocainismo verso gli avversari politici, allo scopo di delegittimare sia il loro operato che la loro immagine di fronte all’opinione pubblica. Proprio nel giugno del 1921, al culmine dell’attenzione della stampa nazionale sulla questione della cocaina, la stampa romana accusò il deputato giuliano Giuseppe Tuntar di essere stato arrestato a Roma perché colto durante una retata in una pensione ove si radunavano i cocainomani. Seppur la notizia venne smentita il giorno seguente e venne indicato nel deputato socialista Andrea Beltramini la persona coinvolta nei fatti,97 Il Popolo di Trieste continuò la sua propaganda accusando più volte Tuntar di far uso di stupefacenti, «Infatti è risultato anche che tempo fa egli fu ricoverato in una casa di salute in seguito a disastrosi effetti prodotti nel suo cervello e nel suo fisico dalle polverine stupefacenti». Ma il periodico fascista non era il solo a condurre questa campagna di dele- gittimazione, Tuntar venne definito «morfinomane» anche da L’Era Nuova.98 Diverse settimane dopo la smentita della notizia, Il Popolo di Trieste intitolava un corsivo in prima pagina «il deputato cocainomane…», sostenendo che Tuntar era un abituale consumatore dello stupefacente.99 Qualche mese dopo il deputato venne minacciato dalle colonne del periodico e venne definito «rappresentante esclusivo della Venezia Giulia in cocaina».100 Non erano solo i socialisti ad essere accusati di far uso di cocaina, anche i mazzi- niani di Rovigno erano definiti «strozzini e venditori di cocaina».101 A tal proposito è interessante notare come tali notizie e accuse compaiano tutte intorno al giugno del 1921, proprio poche settimane dopo lo scandalo di Bolo- gna e la presentazione del ddl contro le sostanze stupefacenti al Senato, ovvero nel pieno della campagna di stampa nazionale sul fenomeno del «cocainismo» 97 CdS, 25. 6. 1921: Il caso dell’on. Beltrami, 3. 98 L’Era Nuova, 22. 7. 1921: Il fatto personale dell’on. Morfinomane, 2. 99 Uno di noi, «Il deputato cocainomane…», PdT, 24 giugno 1921, 1. 100 PdT, 15. 10. 1921: A proposito di Tuntar, 4. 101 PdT, 11. 7. 1921: Da Rovigno. Mazzini vi prenderebbe a pedate, 4. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 274 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 nel Regno. Questa accusa veniva quindi usata per delegittimare gli avversari politici del fascismo, ovvero chi era contro la Patria e stava tradendo lo spirito del «Radioso Maggio», e coloro i quali agivano contro il movimento guidato da Mussolini: «Contro chi? Contro coloro che hanno voluto disperatamente un’Italia vittoriosa, grande e potente? Contro una generazione gagliarda e incoercibile, che ha preferito la lotta civile alla cocaina, l’intervento virile alla pederastica diserzione?» (Bolzon, 1921). Anche il periodico cattolico della Diocesi di Trieste e Capodistria Vita Nuova trat- tò il tema, e nel febbraio 1921 accusò i giornali liberali di concentrarsi sull’abolizione dell’insegnamento religioso invece di preoccuparsi dei fenomeni come il cocainismo, che «minacciano di compromettere irreparabilmente la salute fisica e morale, l’av- venire della nostra città».102 Il Cristianesimo veniva presentato come l’unico argine morale contro questi problemi, mentre «la cocaina e … i mercuriali non sono che la conseguenza … costosa, ma fatale delle vostre [dei liberali] degenerazioni!». Le cause di queste degenerazioni venivano individuate nella civiltà moderna, nella man- canza di morale cattolica e nella ricerca del «divertimento amorale», fattori sui quali non poteva intervenire la legge, ma sarebbe servito un ritorno «alle divine sorgenti che fecero [la civiltà] cristiana».103 Dopo mesi di silenzio sul tema, nel febbraio 1923 la rivista cattolica fece un approfondimento sulla diffusione della cocaina (Vidali, 1923). Seppur l’articolo riconoscesse che vi fosse effettivamente un pericoloso aumento della diffusione, soprattutto tra i giovani, tale fenomeno veniva visto come l’esito di un disfaci- mento morale della società. A Trieste questo era arrivato prima che nel resto del Regno, ed era stato accelerato dalla guerra e dal fatto che era venuto meno il ruolo educativo della scuola e della famiglia, ruolo che era stato preso da «una letteratura vuota di pensiero, ma ricca di adescamenti in cui l’arte di trucca da Signorina elegante sulle copertine dei libri, la cui letteratura è ozio di fantasia e dilettazioni di immagini oscene». Il rimedio veniva visto in un ritorno ad un’edu- cazione e ad una morale cattolica che erano in antitesi a questo «ultra edonismo». Per la stampa cattolica la cocaina era quindi vista come l’effetto e non la causa di questo male. A Trieste la cocaina entrò così tanto nel dibattito e nell’immaginario pubbli- co che nel 1922 venne pubblicata una rivista intitolata Cocaina. Stupefacente della caricatura, della satira e dell’umorismo, diretta da Giovanni Mion. Il titolo voleva creare scandalo e curiosità nell’opinione pubblica, sfruttando l’on- da d’indignazione sull’uso voluttuario della cocaina.104 La rivista non riuscì in quest’operazione tanto che, dopo solo tre numeri, chiuse i battenti per mancanza di finanziamenti e di pubblicità.105 102 S.S., «Dal laicismo… alla cocaina!», Vita Nuova, 12 febbraio 1921, 1. 103 S.S., «Le due cocaine», Vita Nuova, 16 luglio 1921,1. 104 Cocaina, I, 2, 1. 105 C47 H21 NO4. Cocaina, I, 3, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 275 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Nell’editoriale di apertura si sottolineava come la rivista volesse creare di- pendenza nel pubblico e allo stesso tempo essere odiata da chi non la comprava, così come lo stupefacente. Tutti gli editoriali si giocano su questo schema di odio/ amore e di riferimenti alla droga del momento, simbolo della modernità. Nelle grafiche e caricature della rivista ritroviamo donne e uomini sotto l’effetto della sostanza e a volte con alcolici, ma mentre gli uomini erano rappresentati in abiti civili, le donne erano raffigurate in pose sensuali, a volte nude o con addosso solo una sottana. Nell’editoriale del secondo numero la redazione scriveva: «Quanti sono riusciti a comperare e a far uso della meravigliosa droga, ne sono rimasti entusiasmati. Pochi hanno ottenuto l’effetto contrario: a questi non la consigliamo, vuol dire, che hanno idiosincrasia per la droga, in altri termini sono degli idioti. La coca non è per essi».106 A mio avviso, l’impostazione della rivista si richiama al futurismo e proba- bilmente anche all’impresa fiumana, dove l’individualismo contro la disciplina, l’uso della droga, la libertà sessuale e l’originalità dell’abbigliamento avevano creato scandalo mettendo in discussione la morale della società. Inserendosi in quel filone di anticonformismo che voleva scardinare le regole e creare una socialità alternativa, la rivista triestina si rifaceva probabilmente alle riviste umoristiche fiumane dove erano presenti «l’umorismo più bislacco e la satira politica e di costume» (Salaris, 2002, 166).107 Nei tre numeri ritroviamo racconti di feste ed eventi mondani, insieme a caricature dei personaggi più in vista della città e a consigli di moda alle signore con vestiti dadaisti e futuristi (Morachioli & Piazzoni, 2022). La pubblicazione, seppur effimera, di questo periodico rileva l’interesse in città per il tema, tanto che fu in grado di accendere la fantasia degli editori e illustratori, e dimostra anche lo stretto legame tra caricatura e la cronaca, tra la satira e l’attualità (Morachioli & Piazzoni, 2022). CONCLUSIONI Trieste era al centro di una rete di trafficanti e spacciatori, i quali non solo ven- devano la merce in città, ma avevano connessioni nazionali e internazionali, con diramazioni che andavano fino agli Stati Uniti. Dalle notizie raccolte, il primo dopo- guerra fu senza dubbio un punto di svolta nel consumo di cocaina in tutta la Penisola, ma Trieste e la Venezia Giulia risultano essere in anticipo rispetto alle tempistiche e alla diffusione della sostanza nel Regno d’Italia. Questo fu dovuto probabilmente alla loro posizione, ai legami commerciali con gli ex territori dell’Impero, in particolare con Vienna e alla permeabilità dei nuovi confini disegnati nel primo dopoguerra, 106 Cocaina, I, 2, 1. 107 Dall’analisi delle fonti a nostra disposizione, non emerge invece un ruolo centrale di Fiume, neanche durante l’Impresa dannunziana, né come centrale del traffico né come destinazione della cocaina. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 276 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 in particolare per le donne, le quali erano soggette a minori controlli da parte delle autorità. In questo commercio inoltre come abbiamo visto ritroviamo tutte le fasce sociali. Se l’alta e media borghesia, o la borghesia decaduta in seguito alla guerra, fungevano da corrieri e grandi spacciatori viste la conoscenza delle lingue la capacità di muoversi tra gli Stati, nel piccolo spaccio e consumo ritroviamo spesso figure del proletariato urbano.108 Nella stampa coeva si sottolineava costantemente la relazione tra l’uso della sostanza e la vita «depravata» del dopoguerra, dove i valori borghesi erano venuti meno, soprattutto tra le donne. Questa visione di genere sull’uso della droga, unita alle questioni legate alla modernità e alla crisi sociale, contribuiva alla richiesta di un controllo capillare: l’uso ricreativo delle droghe implicava irrazionalità, sensualità e una perdita di controllo, caratteristiche che nella mentalità dell’epoca era tutte collegate alle femminilità (McAllister, 2000, 17). Il cocainismo fu una delle questioni sociali e politiche del primo dopoguerra, come dimostrato dall’uso di delegittimazione politica, ma anche dalle pubblicazioni satiriche al riguardo. La cocaina era entrata nell’immaginario collettivo, così come nella vita di centinaia di triestini e triestine; un fenomeno che si stava diffondendo velocemente, tanto da richiedere una legge speciale che verrà approvata, anche grazie alle pressioni internazionali, nel febbraio del 1923. 108 I traumi della guerra e del primo dopoguerra probabilmente influirono anche nella diffusione della cocaina, una pista che andrebbe sicuramente indagata maggiormente attraverso lo studio delle cartelle psichiatriche. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 277 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 »V ‚POLSVETU‘ KOKAINA«: TRGOVINA S KOKAINOM IN NJEGOVA PORABA V JULIJSKI KRAJINI (1918–1923) Matteo PERISSINOTTO Via San Giacomo in Monte 18, 34137 Trst, Italija e-mail: matteo.perissinotto@gmail.com POVZETEK Članek na podlagi analize primera Julijske krajine rekonstruira trg in porabo kokaina v prehodnem obdobju po prvi svetovni vojni. Ker do leta 1923 tihotaplje- nje kokaina ni bil kaznivo dejanje, je glavni vir prispevka lokalno časopisje, ki ne omogoča le vpogleda v kvantitativne podatke, temveč podaja tudi rekonstrukcijo kulturnega in političnega ozračja okrog pojava tihotapljenja drog. Esej analizira načine trgovanja s kokainom v regiji. Pod drobnogled vzame tudi udeležence na trgu in sicer tako s strani povpraševanja kot ponudbe. Ta pojav se je med vojno in po njej razširil po vsej Evropi. V primerjavi s Kraljevino Italijo pa se je pojav prej razširil v Julijski krajini, verjetno zaradi njene obmejne lege in zgodnejših trgovinskih povezav med Italijo, Avstrijo in Kraljevino SHS. Trst je postal središče mreže tiho- tapcev in trgovcev, ki blaga niso prodajali le v mestu, temveč so imeli nacionalne in meddržavne povezave s podružnicami vse do Združenih držav Amerike. Pomembno vlogo pri trgovanju in tihotapljenju kokaina so imele ženske, ki so bile v strokovni literaturi in romanih po eni strani dojete in prikazane kot tiste, ki pogosteje uživajo kokain, po drugi strani pa kot »čutne zapeljivke«, zaradi katerih so moški pogosto zabredli v uživanje kokaina. Po drugi strani pa so bile ženske dejavne v trgovini, saj so bile pod manjšim nadzorom oblasti in so lažje prečkale meje ter svobodneje trgovale v mestu. Ključne besede: narkotiki, Julijska krajina, spol, potrošnik, tihotapljenje, kokain ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 278 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 FONTI E BIBLIOGRAFIA Allevi, Giovanni (1931): Gli stupefacenti. Oppio, morfina, eroina, etere, cocaina, ecc. Caratteri, danni e rimedi. Contrabbandi e traffici clandestini, tossicomanie e difesa della razza. Milano, Hoepli. Apih, Elio (1966): Italia, Fascismo e Antifascismo nella Venezia Giulia (1918–1943). Ricerche storiche. Bari, Laterza. Apollonio, Almerigo (2001): Dagli Asburgo a Mussolini. Venezia Giulia 1918-1922. Gorizia, Istituto Regionale per la Cultura Istriana – LEG. ASTs. Archivio di Stato di Trieste. Badaloni, Nicola (1921): Provvedimenti per la repressione dell’abusivo commercio di sostanze velenose aventi azione stupefacente. Atti Parlamentari, Senato del Regno, Legisla- tura xxvi, Documenti N.1-A, 1a sessione 1921, 31 luglio 1921, 1–17. Berridge, Virginia (1984): Drugs and social policy: The establishment of drug control in Britain 1900-3o. British Journal of Addiction, 79, 1, 17–29. Berridge, Virginia (1999): Opium and the People: Opiate Use and Drug Control Policy in Nineteenth and Early Twentieth Century England. London-New York, Free Association Books. Bertilotti, Teresa (2016): Donne eroiche e «veneri vaganti». Luoghi di intrattenimento e rispettabilità». In: Bartoloni, Stefania (ed.): La Grande Guerra delle italiane. Mobilitazio- ni, diritti, trasformazioni. Roma, Viella, 295–316. Block, Alan A. (1989): European Drug Traffic and Traffickers between the Wars: The Policy of Suppression and its Consequences. Journal of Social History, 23, 2, 315–337; 327. Bolzon, Piero (1921): Brumaio, Popolo di Trieste, 22 dicembre 1921. Braulin, Flavio (2002): La questione sanitaria nella Trieste di fine ‘800. I caratteri antropologici della medicina ospedaliera sul Litorale austriaco. Milano, Franco Angeli. Capuzzo, Ester (1992): Dal nesso asburgico alla sovranità italiana. Legislazione e amministrazione a Trento e a Trieste (1918–1928). Milano, Giuffrè. Castoldi, Alberto (1994): Il testo drogato. Letteratura e droga tra Ottocento e Novecen- to. Torino, Einaudi. Cavina, Marco (2007): Il padre spodestato. L’autorità paterna dall’antichità ad oggi. Roma-Bari, Laterza. CdS. Corriere della Sera (CdS). Milano, Rizzoli-Corriere della Sera Media Group, 1876–. Cocaina – Cocaina. Stupefacente della caricatura, della satira e dell’umorismo [d’ora in poi Cocaina]. Trieste. Tipografia Morterra, 1921–1922. Cornacchia, Pierluigi (1986): Droga. Nascita di un fenomeno. Analisi di una realtà e della sua rappresentazione. Milano, UNICOPLI. Coronedi, Giusto (1921): L’attuale epidemia di cocainismo. Giornale di Clinica Medi- ca, 2, 9, 321–332. Courtois-Suffit & René Giroux (1918): La cocaine. Ètude d’hygiène sociale et de medecine légale. Paris, Masson. De Rosa, Diana (2002): La carrozza di Treves. Storia di donne e della loro follia. Dogliani (CN), Sensibili alle foglie. Eco, Umberto (1979): Introduzione. In: Pitigrilli (ed.): Cocaina. Milano, Bompiani, 1999. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 279 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Eisenbach-Stangl, Irmgard (2014): Passion and Insanity: A Twofold Concept of Addiction in Austria Before World War Two. The Social History of Alcohol and Drugs, 28, 9–33. Fabi, Lucio (1985): Alcoolismo, osterie e classi sociali nella Trieste industriale del primo Novecento. Movimento operaio e socialista, 1, 41–62. Gazzetta Ufficiale del Regno d’Italia. Roma, Istituto Poligrafico e Zecca dello Stato, 1860–1946. Gibson, Mary (2002): Born to crime: Cesare Lombroso and the Origin of Biological Criminology. Wesport, CT-London, Praeger. Gootenberg, Paul (ed.) (1999): Cocaine: Global Histories. London-New York, Routledge. Il Lavoratore. Trieste, Il Lavoratore Editorial Board, 1894–1927. Il Piccolo della Sera. Trieste, 1921–1943. Il Piccolo. Trieste, 1861–. Kamieński, Łukasz (2019): Drugs. In: Ute Daniel Ute Daniel, Peter Gatrell, Oliver Janz, Heather Jones, Jennifer Keene, Alan Kramer, and Bill Nasson (eds.): 1914–1918-onli- ne. International Encyclopedia of the First World War. Berlin, Freie Universität Berlin. encyclopedia.1914-1918-online.net/article/drugs (last access: 2022-08-17). Kandal, Stephen R. (1999): Substance and Shadow: Women and addiction in the United States. Cambridge-London, Harvard University Press. Keire, Mara L. (1998): Dopo Fiends and Degenerates: The Gendering of Addiction in the Early Twentieth Century. Journal of Social History, 35, 1, 809–822. Klabjan, Borut & Goradz Bajc (2021): Ogenj, ki je zajel Evropo: Narodni dom v Trstu 1920–2020. Ljubljana, Cakarjeva založba. Kohn, Marek (2001): Dope Girls: The Birth of the British Drug Underground. London, Granta Books. L’Era Nuova: Qutodiano della Venezia Giulia. Trieste, Società Editoriale «L’Era Nuova», 1919–1923. La Stampa. Torino, GEDI Gruppo Editoriale, 1867–. Lis, Catharina & Hugo Soly (1993): Neighbourhood Social Change in West European Cities: Sixteenth to Nineteenth Centuries. International Review of Social History, 38, 1, 1–30. Mariani, Laura (1989): L’onore delle attrici. Una ricerca con fonti orali sul teatro italiano del primo Novecento. In: Fiume, Giovanna (ed.): Onore e storia nelle società mediterranee. Città di Palermo, Arcidonna, Atti del seminario internazionale (Palermo 3–5 dicembre 1987). Palermo, La Luna, 249–262. Marta, Felice (1921): La cocaina. Storia. Clinica. Rimedi. Milano, Sonzogno. Mattiussi, Dario (2002): Il Partito nazionale fascista a Trieste. Uomini e organizzazione del potere, 1919-1932. Trieste, Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli-Venezia Giulia. McAllister, William B. (2000): Drug Diplomacy in the Tewntieth Century: An Interna- tional History. London-New York, Routledge. Montaldo, Silvano (2019): Donne delinquenti. Il genere e la nascita della criminologia. Roma, Carrocci. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 280 Matteo PERISSINOTTO: «NEL ‘DEMI-MONDE’ DELLA COCAINA»:TRAFFICO E CONSUMO DI COCAINA ..., 251–280 Monti Orel, Silvana (1976): I giornali triestini dal 1863 al 1902. Società e cultura di Trieste attraverso 567 quotidiani e periodici analizzati e descritti nel loro contesto storico. Trieste, LINT. Morachioli, Sandro & Irene Piazzoni (eds.) (2022): La caricatura politica in Europa tra Otto e Novecento. Memoria e Ricerca, 1. Mosse, George L. (1984): Sessualità e nazionalismo. Mentalità borghese e rispettabili- tà. Roma-Bari, Laterza. Murialdi, Paolo (2006): Storia del giornalismo italiano. Bologna, Il Mulino. Musto, David F. (1999): The American Disease: Origins of Narcotic Control. New York-Oxford, Oxford University Press. Nencini, Paolo (2017): La minaccia stupefacente. Storia politica della politica della droga in Italia. Bologna, Il Mulino. Nencini, Paolo (2022): Storia culturale degli stupefacenti. Roma, Futura. Padwa, Howard (2012): Social Poison: The Culture and Politics of Opiate Control in Britain and France, 1821–1926. Baltimore, The Johns Hopkins University Press. Parssinen, Terry M. (1983): Secret Passions, Secret Remedies: Narcotic Drugs in British Society, 1820-1930. Manchester, Manchester University Press. Pasetti, Matteo (2020): Droghe e tossicodipendenze nella storia d’Italia. Italia Contem- poranea, 294, 163-184. PdT. Il Popolo di Trieste (PdT). Trieste, 1920–1943. Perisisinotto, Matteo (2023): Perché le donne si uccidono? Analisi dei suicidi femmi- nili a Trieste nel primo dopoguerra (1918–1922). DEP, 50, 1–26. https://www.unive.it/pag/ fileadmin/user_upload/dipartimenti/DSLCC/documenti/DEP/n50/02_Perissinotto.pdf (last access: 2023-08-16). Retaillaud-Bajac, Emmanuelle (2009): Les paradis perdus. Drogues et usagers de drogues dans la France de l’entre-deux-guerres. Rennes, Presses universitaires de Rennes. Sabatucci, Francesco (1922): Sindromi neuropsichiche nei fiutatori di cocaina. Il Policlinico. Sezione Medica, 29, 235–286. Salaris, Claudia (2002): Alla festa della rivoluzione. Artisti e libertari con D’Annunzio a Fiume. Bologna, Il Mulino. Sansoni, Adolfo (1922): Le mie prigioni per una presa di cocò. Raccolta di fatti più o meno verosimili. Bologna, Stabilimenti Poligrafici Riuniti. Vidali, D. A. (1923): Cocaina.Vita Nuova, 03.02.1923. Vinci, Annamaria (2011): Sentinelle della patria. Il fascismo al confine orientale 1918–1941. Roma-Bari, Laterza. Visintin, Angelo (2000): L’Italia a Trieste. L’operato del governo militare italiano nella Venezia Giulia (1918–1919). Gorizia, LEG - Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli-Venezia Giulia. Vita Nuova. Trieste, 1920–. Vivante, Guido (1936): Cocaina e cocainomani. Ateneo Veneto. Rivista di lettere arti e scienze, 120, 1, 64–66. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 281 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM PO DRUGI SVETOVNI VOJNI (1948–1954) Matic BATIČ Študijski center za narodno spravo, Tivolska 42, 1000 Ljubljana, Slovenija e-mail: matic.batic@scnr.si IZVLEČEK Razprava obravnava ideološko zaznamovane primere preimenovanj naselij na zahodnem robu slovenskega ozemlja. Med letoma 1948 in 1955 so komunistične oblasti na tem območju preimenovale številna naselja, pri čemer jih je vodila želja po preobrazbi podobe pokrajine, iz katere naj bi izginili sledovi preteklosti, ki se niso skladali z njihovo vizijo nove družbene ureditve. Kot problematični so se s tega vidika kazali predvsem toponimi s katoliško etimologijo, a tudi tisti, izvirajoči iz nemškega jezika, tako da je pri preimenovanju prišlo do spajanja revolucionarne in nacionalistične sporočilnosti. Vendar proces preimenovanja kljub jasnim ideološkim mejam (ne)sprejemljivega ni bil preprost ali hiter, saj se je zavlekel vse do leta 1955. Ključne besede: toponimi, Primorska, 20. stoletje, komunizem, kraji spomina, Ljudska republika Slovenija IL NUOVO LINGUAGGIO DELL’AMBIENTE: MODIFICHE DEI TOPONIMI SUL LITORALE SETTENTRIONALE SLOVENO NEL SECONDO DOPOGUERRA (1948–1954) SINTESI Il saggio verte su alcuni casi di modifiche dei toponimi, guidate dalla mano dell’ideolo- gia, occorse sul bordo occidentale del territorio sloveno. Tra il 1948 ed il 1955, numerosi toponimi sono stati modificati dalle autorità comuniste, spinte dalla tendenza di modificare l’immagine del paesaggio, eliminandone le tracce del passato non concordanti con la nuova visione dell’ordinamento sociale. Per quanto riguarda l’ideologia, risultavano pro- blematici i toponimi con l’etimo cattolico, nonché quelli derivanti dalla lingua tedesca. Le nuove denominazioni, quindi, rispecchiavano la fusione dell’impronta del rivoluzionarismo e quella del nazionalismo. Il processo di modifica dei toponimi, però, malgrado i chiari limiti ideologici dell’(in)accettabile, non fu né facile né veloce, protraendosi fino al 1955. Parole chiave: toponimi, Litorale sloveno, Novecento, comunismo, luoghi della memoria, Repubblica Popolare di Slovenia Received: 2023-05-21 DOI 10.19233/AH.202 .13 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 282 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 UVOD1 Ozemlje severnega Jadrana, ki je danes razdeljeno med Slovenijo, Hrvaško in Italijo, je v 20. stoletju zaznamovala vrsta političnih in kulturnih pretresov. Burna zgo- dovina regije se ni odražala zgolj skozi (večkratno) premikanje državnih meja, temveč morda še bolj po kulturno-političnih spremembah, povezanih s prehodi med različnimi političnimi sistemi. Zadnja taka sprememba se je zgodila po drugi svetovni vojni, ko je velik del tega ozemlja prešel v okvir Federativne ljudske republike Jugoslavije oz. Ljudske republike Slovenije (LRS) kot njenega sestavnega dela in s tem v nov politično-družbeni sistem. Po eni strani je slovensko in hrvaško prebivalstvo ta prehod dojelo kot narodno osvoboditev, po drugi je s seboj prinesel globoke spremembe, ne le na političnem in gospodarskem, temveč tudi na socialnem in kulturnem področju. Njihov namen je bil po eni strani utrditi nov politični sistem in po drugi spremeniti zavest lokalnega prebivalstva v duhu komunistične revolucije; kot je bilo jasno pove- dano na prvem zborovanju ljudskih odposlancev goriškega okraja leta 1947: »[…] je naloga prosvete, da ustvari novega človeka, z novo miselnostjo in z novim odnosom do ljudstva, države in dela.«2 Procesi kulturne revolucije v slovenskem prostoru, ki so se odvijali v letih po drugi svetovni vojni, so doslej bili predmet nekaterih raziskav, pri čemer velja izpostaviti predvsem obsežne študije Aleša Gabriča.3 Raziskave v največji meri doslej še niso zajele prostorske dimenzije tega procesa, tj. vloge, ki so jo pri tem odigrali ideološko nabiti posegi v lokalno kulturno krajino. Če je v zadnjih letih to področje raziskav tudi na Slovenskem doživelo porast zanimanja in raziskav, pri čemer so številne raziskave osredotočene prav na obmejni prostor severnega Jadrana,4 je obdobje po letu 1943 v tem pogledu ostalo še v veliki meri neraziskano.5 Pričujoča razprava obravnava en vidik ideološko zaznamovane prostorske politike jugoslovanskih oblasti, in sicer prei- menovanje toponimov6 na severnem delu Primorske, tj. tistem delu večinsko s Slovenci poseljenega ozemlja za nekdanjo Rapalsko mejo, ki je z mirovno pogodbo v Parizu leta 1 Razprava je nastala v okviru podoktorskega raziskovalnega projekta Fluidna krajina: arhitektura, identiteta in obmejni prostor v severnem Jadranu od 1943 do 1954 (Z6-3222 (B)), ki ga financira Javna agencija za znanstvenoraziskovalno in inovacijsko dejavnost Republike Slovenije (ARIS) iz državnega proračuna. Za velikodušno pomoč pri nastajanju te razprave se zahvaljujem Juriju Rosi, ki mi je prijazno pomagal z nasveti pri iskanju arhivskega gradiva. 2 Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), fond 80: Okrajni ljudski odbor Gorica, šk. 29, Poročilo tajništva za prvo redno zasedanje OLO Gorica. 3 Prim. predvsem Gabrič, 1991; Gabrič, 1995. 4 Med slovenskimi obravnavami te tematike prim. npr. Ferletic, 2007; Klabjan, 2014; Klabjan & Bajc, 2021; Pelikan, 2016; Batič, 2020; Batič, 2021. 5 Že obstoječe študije obravnavajo predvsem značilnosti prvih partizanskih spomenikov na Primorskem ter ideološko sporočilnost arhitekture in urbanizma v tem času: Klabjan, 2012; Hrobat Virloget & Čebron Lipovec, 2017; Čebron Lipovec, 2019; Klabjan, 2022. 6 Toponime ali zemljepisna imena lahko razdelimo na številne podskupine, glede na njihovo lego, razse- žnost, poseljenost, izvornost in vrsto, več o tem prim. Perko & Geršič, 2021, 14–16. V razpravi obravnavam le imena naselij, ki jih bolj specifično umeščamo med ojkonime, tj. imena poseljenih območij. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 283 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 1947 pripadlo Jugoslaviji.7 Ta raziskovalna problematika doslej še ni vzbudila večje- ga zanimanja, čeprav gre za enega od najočitnejših in najdaljnosežnejših ideoloških posegov v prostor, ki konec koncev še danes določa značaj pokrajine in sestavlja del njene »govorice«. Tudi redke obstoječe raziskave so večinoma zajele slovenski prostor kot celoto, pri čemer so predstavile predvsem glavne značilnosti tega procesa,8 ne da bi podrobneje predstavile razmere na Primorskem ali analizirale ta proces s kultur- nozgodovinskega vidika. Kot izjemo lahko izpostavim le prispevek Jurija Rose, ki je v 90. letih prejšnjega stoletja o preimenovanju lokalnih toponimov pripravil razstavo relevantnega arhivskega gradiva v Pokrajinskem arhivu v Novi Gorici (Rosa, 1993). Katalog razstave predstavlja dragoceno izhodišče za nadaljnje raziskovalno delo. Namen te razprave je zato dvojen. Po eni strani želim najprej podrobneje predstaviti ideološko nabita9 preimenovanja lokalnih toponimov na Primorskem med leti 1948 in 1955, torej od začetka preimenovanj do zaključka tega procesa. Pri tem pozornosti ne bom posvetil zgolj spremembam, temveč tudi analizi »problematičnih« toponimov, novih naselbinskih imen in končno procesu odločanja, tako da se bo izrisala celovita slika tega procesa. Po drugi strani je tematika preimenovanja toponimov na presečišču številnih humanističnih ved, tako da študija tega vprašanja odpira vpogled v odnos med (komunistično) oblastjo in javnim prostorom, politično legitimnostjo, kulturnim spomi- nom in kulturno hegemonijo v času komunizma, a končno tudi v proces delovanja moči v tedanjem političnem sistemu. Iz tega razloga je drugi cilj članka podati prispevek k poznavanju in razumevanju teh problematik s kulturno-zgodovinskega vidika. TOPONIMI KOT NOSILCI POMENA IN IZRAZ POLITIČNE MOČI Krajevna imena v zadnjih letih v mednarodnem prostoru predstavljajo pogosto temo raziskav v okviru različnih ved. Če so starejše raziskave te tematike bile predvsem »klasično« geografske in so obravnavale izvor, starost, pomen, oblikovne značilnosti in prostorsko razširjenost krajevnih imen, so se v zadnjih letih tudi na tem področju uveljavili humanistični raziskovalni pristopi, s pomočjo katerih so v ospredje prišli tudi ideološki, simbolni, spoznavni in čustveni vidiki krajevnih imen. Na tej podlagi je postalo jasno, da krajevna imena niso zgolj utilitarni označevalci, temveč so tudi nosilci različnih pomenov in čustev, s pomočjo katerih se družbeno oblikuje odnos do 7 V razpravi ne obravnavam južnega dela Primorske, saj gre za ozemlje, ki je vse do leta 1954 sodilo v drugo državno tvorbo, tj. Svobodno tržaško ozemlje (STO), kjer slovenska zakonodaja ni veljala. Raziskovalci toponomastične politike na tem področju so doslej obravnavali predvsem problematiko imena »Istra« in njegovega izginjanja v času po drugi svetovni vojni; Baskar 2002, 179–214; Hrobat Virloget 2021, 27–31. 8 Prim. predvsem Gabrič, 1996; Urbanc & Gabrovec, 2005; Perko & Geršič, 2021. 9 Opozoriti velja, da je v tem času prišlo tudi do nekaterih preimenovanj, pri katerih ideološki naboj ni bil prisoten. Pri teh primerih je večinoma šlo za manjše spremembe imen, in sicer pri tistih toponimih, kjer je obstajalo več naselij z istim imenom (npr. Grahovo ob Bači namesto Grahovo). V drugih prime- rih je šlo za manjše jezikovne izboljšave oz. posodobitve zapisa (npr. Dolenja Trebuša namesto Dolnja Trebuša ali Skrilje namesto Škrilje). V to kategorijo lahko uvrstimo tudi spremembe, ki so nastale zaradi ukinitve oz. združitve naselij (npr. ukinitve naselja Šturje zaradi združitve z Ajdovščino). Več o tem prim. Rosa, 1993, 3. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 284 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 pokrajine in s tem posledično tudi kolektivna identiteta. Ljudem krajevna imena nudijo vpogled v preteklost kraja njihovega bivanja in tako delujejo kot element tradicije. Poleg tega jim nudijo občutek pripadnosti in jih obenem tudi ločujejo od prebivalcev drugih krajev (Urbanc & Gabrovec, 2005, 26). Upoštevajoč njihovo simbolno dimenzijo in pomen pri oblikovanju kolektivne identitete ni presenetljivo, da so v določenih politično-geografskih kontekstih topo- nimi postali tudi polje ideološkega boja. Vprašanje politično spornih toponimov so v zadnjih letih obravnavale številne študije v okviru različnih humanističnih ved. Zaradi kompleksnosti tega fenomena obstajata vsaj dva večinska raziskovalna pristopa oz. obravnavi tega fenomena v dveh različnih humanističnih disciplinah. Na prvem mestu lahko izpostavim raziskave kulturnega spomina, pri čemer igra posebno pomembno vlogo koncept lieux de mémoire, ki ga je razvil Pierre Nora (Nora, 1984–1992). Norajev koncept krajev spomina obsega širok spekter različnih stvarnih in nestvarnih fenomenov, ki so pomembni za ustvarjanje kolektivnega spomina določene skupnosti. Mednje sodijo tudi (nekateri) toponimi, predvsem tisti, ki se nanašajo na pomembne zgodovinske osebnosti ali dogodke, saj ti bistveno prispevajo k tradiranju kulturnega spomina skupnosti. Ker je kulturni spomin bistvenega pomena za samorazumevanje določene skupnosti, so kraji spomina pogosto tudi predmet kulturnega boja, kar velja tudi za krajevna imena (Perenič, 2016, 325–327). Politično sporne toponime obravnavajo tudi kulturno-geografski pristopi, natanč- neje raziskave političnih simbolov. Tudi zemljepisna imena lahko namreč razumemo kot politične simbole, če ti v določenem zgodovinskem kontekstu služijo predstavlja- nju političnih vrednot določene skupnosti ali skupine. Kateri toponimi tako sporočil- nost prevzamejo, je odvisno od širšega družbeno-političnega konteksta. S pojavom nacionalizma je tako npr. že jezik ali izvor določenega toponima postal inherentno političen in posledično potencialno sporen. V moderni dobi se tako utilitarna in simbolna funkcija krajevnih imen vedno tesneje prepletata, medtem ko se glede na njihov javni značaj tej sporočilnosti nihče ne more izogniti. Zato ni presenetljivo, da so še posebej v 20. stoletju številni toponimi bili predmet nasprotovanja, političnega boja in končno podvrženi preimenovanju. To problematiko obravnavajo številne študije, med katerimi lahko izpostavim zlasti prispevek izraelskega geografa Maoza Azaryahuja,10 a tudi številne druge.11 Tudi na območju severnega Jadrana, ki predstavlja geografski okvir te razprave, se je od sredine 19. stoletja progresivno povečevala politizacija lokalne toponomastike. »V naših krajevnih imenih leži torej naša zgodovina!« je leta 1886 zapisal goriški zgodovinar Simon Rutar12 in s tem strnjeno izrazil vso simbolno nabitost lokalne toponomastike v tem času. Tako slovenska kot italijanska stran sta namreč skušali s sklicevanjem na izvor krajevnih imen dokazati svojo prvobitnost na tem ozemlju. Če se je pred prvo svetovno vojno ta boj odražal predvsem skozi polemične prispevke 10 Med številnimi objavami prim. zlasti Azaryahu, 1991; Azaryahu, 1997; Azaryahu, 2006. 11 Prim. npr. Berg & Vuolteenaho, 2009; Light, 2004; Alderman, 2000. 12 Rutarjeva navedba je povzeta po Marušič, 2012, 73. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 285 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 v lokalnem časopisju in drugih publikacijah, je po prvi svetovni vojni pridobil po- polnoma nov značaj. Italijanske oblasti so namreč v okviru svojih italijanizacijskih prizadevanj posegle tudi na področje lokalnih zemljepisnih imen in jih sistematično italijanizirale. Proces je zajel tako imena naselij in drugih zemljepisnih fenomenov (gora, rek, pokrajin) kot tudi imena ulic in trgov. Pri tem so italijanske oblasti večino slovenskih imen zgolj »površno« italijanizirale, s tem, ko so jih fonetično priredile italijanski izgovarjavi in jim tako dodale »italijanski« zven, medtem ko so v nekaterih primerih uvedle popolnoma nova italijanska imena.13 Glede na izrazit italijanizacijski namen preimenovanj krajevnih imen in dejstvo, da je ta proces od vsega začetka sprožal ostre odzive slovenskega prebivalstva, ni prese- netljivo, da je po kapitulaciji Kraljevine Italije in potegnitvi nove mejne črte leta 1947 na področju lokalne toponomastike ponovno prišlo do velikih sprememb. A te niso zadevale le vrnitve v prejšnje stanje, temveč so nove slovenske komunistične oblasti izvedle nov val idejno zaznamovanih sprememb. »IMEN[A], KI NISO V SKLADU Z DANAŠNJO DRUŽBENO IN NARODNOSTNO STVARNOSTJO« Pri preučevanju krajevnih imen za Rapalsko mejo med leti 1943 in 1947 moramo ločevati dve različni ravni tega vprašanja. Po eni strani so nastajajoče partizanske oblasti vseskozi uporabljale slovenska krajevna imena, sprejele so tudi več ukazov za ponovno slovenizacijo javnega prostora, mdr. za odstranitev tabel z italijanskimi napi- si.14 Po drugi strani to področje do dokončne ureditve mejnega vprašanja ni moglo biti zakonsko urejeno, saj je, mednarodnopravno gledano, še vedno predstavljalo del Italije. Kot je dejal predsednik slovenske vlade Boris Kidrič na drugem vladnem zasedanju 11. maja 1945, Jugoslavija do sprejema nove razmejitve ni mogla uradno uveljaviti svoje zakonodaje, prav tako ni želela spoštovati italijanske, saj bi s tem priznavala italijansko suverenost. Kidrič je zato poudaril, da se je treba tej problematiki na načelni ravni preprosto izogniti: »Italijanski predpisi naj se odpravljajo via facti.«15 Zdi se, da je takšno nedorečeno stanje na področju lokalne toponomastike uradno trajalo vse do uveljavitve pariške mirovne pogodbe septembra 1947. Nisem namreč za- sledil, da bi bodisi zavezniška (ZVU) bodisi jugoslovanska vojaška uprava (VUJA) na tem področju sprejeli kakršne koli uradne predpise. Do posegov na področje krajevnih imen pred tem ni prišlo niti na ozemlju tedanje LRS. Očitno so slovenske komunistične oblasti pred sprejemom kakršnih koli posegov na tem področju čakale na ureditev mejnega vprašanja, da bi spremembe lahko nato bile uvedene na vsem slovenskem ozemlju. Po določitvi nove mejne črte je Ljudska skupščina LRS nato sorazmerno kmalu res sprejela zakonodajo, ki je pomenila poskus obsežnega predrugačenja slovenske 13 Strnjeno o italijanizaciji krajevnih imen prim. Čermelj, 1965, 148–150; Wörsdörfer, 2004, 251–254. 14 ARS 1701, 1, mapa 2, Dopis Okrožnega komiteja KPS vsem rajonskim komitejem, 4. 11. 1943. 15 ARS 223, 306, Zapisnik 2. seje Narodne vlade Slovenije, 2. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 286 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 toponomastike. Zakon o imenih naselij in o označbi trgov, ulic in hiš je bil sprejet 17. februarja 1948 ter je predstavljal osnovo za vsa preimenovanja v prihodnjih letih. Njegov osnovni namen je bil poseg v ideološko nezaželena imena naselij po Sloveniji. V zvezi s tem je bistven predvsem 3. člen, ki je določal, da naselja »ne smejo imeti imen, ki niso v skladu z današnjo družbeno in narodnostno stvarnostjo, ali ki žalijo na- rodnostni čut slovenskega naroda ali drugih narodov Jugoslavije.«16 Poleg imen naselij je zakon določal tudi novo stvarnost pri imenovanju ulic in trgov. V 7. členu je namreč določal, da ti ne smejo nositi imen »oseb ali dogodkov, katerih poveličevanje ne bi bilo v skladu z današnjo družbeno in narodnostno stvarnostjo«.17 V 5. členu je zakon dalje določal, da spremembe imen naselij sprejme vlada po predlogu ministrstva za notranje zadeve. Končno je zakon tudi določal, da se morajo v enem letu od sprejema zakona prilagoditi imena naselij, ki ne bi ustrezala zakonskim določilom.18 Za boljše razumevanje nadaljnjega izvrševanja zakona na zahodnem robu teda- nje LRS je treba na začetku na kratko opredeliti tedanji upravno-politični položaj na Primorskem. Z uveljavitvijo Pariške mirovne pogodbe septembra 1947 so na Pri- morskem prenehale prehodne določbe o začasni razdelitvi Julijske krajine na cono A in cono B. Vzpostavljena je bila nova meja med državama, pri čemer je bilo širše območje Trsta vključeno v Svobodno tržaško ozemlje (STO). S priključitvijo Jugo- slaviji oz. Ljudski republiki Sloveniji se je na novo priključenem ozemlju razširil tudi jugoslovanski upravni sistem. Najvišje upravne enote so bili okraji, in sicer je bilo ozemlje Primorske po priključitvi razdeljeno na šest okrajev: Gorico, Idrijo, Ilirsko Bistrico, Postojno, Sežano in Tolmin. Nižjo upravno-teritorialno enoto so predstavljali kraji, ki so jih vodili krajevni ljudski odbori (KLO) in so običajno zavzemali le nekaj vasi. Večja naselja s statusom mesta so vodili mestni ljudski odbori (MLO).19 Delovanje krajev je bilo podrejeno okrajnim ljudskim odborom (OLO), ki so jih vodili okrajni izvršni odbori (OIO). Taka ureditev se je v veliki meri ohranila do leta 1952, prišlo je le do nekaj manjših priključitev ali odcepitev naselij od posameznih krajev. Izjemo predstavlja ustanovitev Goriške oblasti oz. goriškega okrožja, ki je združevalo vseh šest primorskih okrajev, a je delovalo le od leta 1949 do leta 1951 (Rosa, 1997, 23). Skladno z določili Zakona o imenih naselij so z notranjega ministrstva 13. maja 1948 vsem okrajnim ljudskim odborom poslali navodila o izvajanju zakona, ki so bila sorazmerno skopa, saj so le ponovila določila iz 3. člena zakona (Rosa, 1993, 5). Na podlagi določil zakona in izdanih navodil se je proces sprememb lokalnih toponimov preselil na raven okrajnih in krajevnih ljudskih odborov. Na Primorskem je bil očitno še posebej dejaven OLO Gorica, ki je po vsej verjetnosti sredi leta 1948 KLO-jem poslal navodilo, naj zberejo predloge za nova imena. Poleg tega so na okraju očitno tudi sami pripravili preliminarni seznam »problematičnih« imen, kajti OIO Gorica je 29. 16 Uradni list LRS, 24. 2. 1948: Zakon o imenih naselij in označbi trgov, ulic in hiš, 115–116. 17 Uradni list LRS, 24. 2. 1948: Zakon o imenih naselij in označbi trgov, ulic in hiš, 115. 18 Uradni list LRS, 24. 2. 1948: Zakon o imenih naselij in označbi trgov, ulic in hiš, 115–116. 19 Podrobno o upravno-teritorialni razdelitvi Slovenije v tem času prim. Kopač, 2005. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 287 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 junija 1948 MLO Ljubljana poslal dopis o izdelavi napisnih tabel za krajevne ljudske odbore v okviru okraja. V njem je OIO Gorica sporočal, naj ljubljansko podjetje zadrži izdelavo očitno že naročenih tabel z napisi, ker bodo ti KLO-ji v bližnji prihodnosti verjetno preimenovani. Dopis vsebuje prvi seznam nezaželenih naselbinskih imen, in sicer so na območju okraja za to predvideli naslednja naselja: Dornberg, Rihemberk, Šmarje, Sv. Križ, Št. Vid, Col, Stomaž, Šempas, Kromberk, Kanal, Kambreško, Opatje selo, Šempeter, Šmartno (PANG 80, 60, 6456). Ni popolnoma jasno, kako je omenjeni seznam nastal. Vsekakor ne vsebuje vseh to- ponimov v goriškem okraju, ki so bili nato tudi dejansko predlagani za preimenovanje. Zato se zdi verjetno, da predstavlja ta dokument preliminarni seznam »problematičnih« naselbinskih imen, ki so ga v prihodnjih mesecih nato še dopolnili. To dokazujejo ohranjeni dopisi posameznih krajevnih ljudskih odborov, ki so v prihodnjih mesecih prihajali na okraj. Vsi dopisi verjetno žal niso ohranjeni oz. še niso bil identificirani v obsežnem in nepopisanem gradivu OLO Gorica, ki ga hrani Pokrajinski arhiv v Novi Gorici. Vendar je znanih dovolj dopisov, da si lahko ustvarimo dovolj dobro sliko, kako je ta proces potekal. O novih imenih so odločali posamezni KLO-ji, pogosto v sodelovanju z lokalnimi odbori Osvobodilne fronte (OF) oz. zbori volivcev. Konec junija 1948 je tako prišel dopis KLO Kromberk, ki je poslal kar pet predlaganih novih imen za naselje, in sicer Goriški Branik, Novi Branik, Goriška Livada, Goriška stran in Mejnik (Rosa, 1993, 5). Iz ohranjenega dopisa KLO Ozeljan izvemo, da je 25. julija 1948 potekala skupna seja odborov OF v vaseh Ozeljan in Sv. Mihael, na kateri so sprejeli, da se bo vas Sv. Mihael odslej imenovala Partizanske vodice. Novo ime vasi naj bi bilo »posneto od zgodovinskega mesta, kjer je bil leta 1942 ustanovljen I bataljon Simona Gregorčiča na Primorskem« (PANG 80, 38, 7758). Konec avgusta je prišel dopis KLO Šempas, v katerem je slednji predlagal ime Goriški Tabor kot novo ime za naselje. Dopis se je pri tem skliceval na izbiro prebivalcev, in sicer naj bi jim bilo to ime »najbolj prijetno in se jim najbolj dopade« (citirano po Rosa, 1993, 6). Dopis obenem razkriva zgovoren vpogled v odnos lokalnega prebivalstva do preimenovanja njihovih krajev. Formulacija »v slučaju spremembe imena vasi je ljudstvo zadovoljno za Goriški Tabor« (citirano po Rosa, 1993, 6) namreč nakazuje, da je bila sprememba imena pred- stavljena kot zaključeno dejstvo, o katerem razprava ni več mogoča. O tem, da bi, vsaj v primeru Šempasa, pobuda za preimenovanje prišla »od spodaj«, ni nobenega indica. Po drugi strani lahko najdemo primere, ko so se v kampanjo za spremembo lokalne toponomastike dejavno vključili tudi nekateri posamezniki. V letu 1948 iz- stopa primer vasi Št. Vid v zgornji Vipavski dolini (danes Podnanos), rojstnega kraja enega od najslavnejših primorskih partizanskih voditeljev Janka Premrla - Vojka (1920–1943). Vojko, ki je pri komaj 23. letih padel v spopadu z Italijani v bližini Idrije, je med drugo svetovno vojno postal pravi narodni junak primorskih Sloven- cev in simbol primorskega odpora, medtem ko so oblasti njegov kult po vojni tudi ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 288 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 načrtno spodbujale in oblikovale.20 Junija 1948 se je pojavil predlog, da bi njegovo rojstno vas Št. Vid poimenovali v Vojkovo, in sicer v obliki dopisa v časniku Nova Gorica. Avtor, dr. F. M.,21 je svoj predlog utemeljeval predvsem z željo po postavitvi kar najlepšega, najprimernejšega in najtrajnejšega spomenika padlemu Janku Pre- mrlu. Preimenovanje vasi naj bi po eni strani počastilo njegov spomin in po drugi spodbujalo druge k sledenju njegovemu zgledu: »Ali ne bi na ta način vsakomur, kdor bi imel opravka s Št. Vidom pri Vipavi, zablestel pred očmi junaški lik prvega borca za pravice primorskega ljudstva heroja Vojka, ga opozoril, če treba, na njegovo mlačnost, ga bodril s svojim zgledom in vodil po pravi poti?« (M., 1949, 4). Članek je poleg tega opozoril tudi na nepraktičnost tedanjega imena vasi zaradi prisotnosti drugih krajev z istim imenom v Sloveniji, vendar ni izpostavljal katoliške konotacije imena kot problematične. Avtor je zaključil z mislijo, da bodo o imenu vasi končno odločali prebivalci sami, a obenem izrazil prepričanje, da bodo ti predlog z navdu- šenjem sprejeli (M., 1949, 4) O tem, kaj so si prebivalci mislili o novem predlogu imena, zaradi pomanjkanja tozadevnih virov ne moremo ničesar reči. Vsekakor se je predlog preimenovanja Št. Vida v Vojkovo znašel v prvem zbirnem predlogu novih krajevnih imen, ki ga je konec leta 1948 pripravilo ministrstvo za notranje zadeve.22 Zbirni predlog je bil 11. decembra 1948 poslan v pregled tedanjemu predsedniku vlade LRS Mihi Marinku.23 Seznam je obsežen, saj je bilo na celotnem slovenskem ozemlju za preimenovanje predvidenih kar 421 naselij, pri čemer so vključena tudi območja, ki jih je Jugoslavija pridobila po pariški mirovni pogodbi, a ne tudi območja, ki so tedaj še spadala v okvir STO. Skladno s tem so na seznamu tudi številni kraji iz goriškega, postojnskega, sežanskega, tolminskega in idrijskega okraja. Na seznamu najprej izstopa precejšnja razlika med številom predlaganih preimenovanj med okraji, saj je bilo daleč največ krajev predvidenih za preimenovanje v goriškem okraju (23), medtem ko je bil v okraju Idrija le en. Vsa predlagana naselja na tem območju so navedena v Tabeli 1 in Tabeli 2. Seznam »problematičnih« naselbinskih imen iz leta 1948 predstavlja vrh načr- tovanih posegov, saj je samo v goriškem okraju za preimenovanje bilo predvidenih kar 23 vasi. Čeprav seznam nato ni bil (v celoti) uresničen, ga velja zato natančneje analizirati. Pozornost najprej vzbudijo nezaželena naselbinska imena, ki jih je bilo v primorskih okrajih skupaj kar 50. Kar se tiče njihovih značilnosti, jih lahko razdelimo v tri najpomembnejše skupine. Daleč najštevilčnejšo skupino predstavljajo toponimi s katoliško etimologijo, pri čemer imamo v večini primerov opravka z naselji, ki so prevzela ime po zavetniku, ki mu je bila posvečena vaška cerkev (npr. Št. Peter, Št. Vid, 20 Že sredi februarja 1946 so bili Vojkovi posmrtni ostanki slovesno prekopani v njegovo rojstno vas, kjer je bila ob tej priložnosti postavljena tudi spominska plošča (PANG 72, šk. 5, mapa Program Vojkove proslave). Vojkov prekop in postavitev spominske plošče predstavljata enega od prvih primerov novega kulta padlih po koncu vojne. 21 Najverjetneje gre za Franca Marušiča (1901–1965), zdravnika iz Solkana, enega od vodilnih pri razvoju zdravstva na Primorskem po drugi svetovni vojni. 22 Več o tem v nadaljevanju razprave. 23 ARS 223, 31, mapa 355/48. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 289 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 24 24 ARS 223, 1, mapa 355/48, Pregled naselij, ki naj se jim spremenijo nazivi po zakonu o imenih naselij in označbi trgov, ulic in hiš z dne 23. 2. 1948. OKRAJ GORICA STARO IME NASELJA PREDLOGI NOVEGA IMENA Sv. Križ Vipavski gradec Vipavski hum Šturje Hubljevo Zahublje Ajdovska livada Col Lasje Razpotje Orešje Križna gora Bukova gora Hladnik Bukov vrh Dornberk Vinodol Sv. Gora Skalnica Kambrežko Preval Kostanjev vrh Kostanjevo Kamniti breg Kromberk Goriška livada Šlovrenc Medrečje Reški hrib Fojana Breskov vrh Breskovje Opatje selo Darkovo Selo Sv. Mihael Partizanske vodice Sveto Studenec Pri studencu Na studencu Rihemberk Branik Rafut Gajevica Šempas Goriški Tabor Hrovatini Št. Peter Rožnik Vrtno polje Zelenica Sončni breg Št. Vid Vojkovo Šmarje Vinica Iztokovo Partizansko sleme Draga Šmartno Briški grič Briški Tabor Stomaž Bratinovo Podčaven Kuclevo Novelo Hrastovica Hrastje Nemci Ozrenci Jelovje Jelovo Tabela 1: Seznam naselij v goriškem okraju, predvidenih za preimenovanje s predlogi novih imen.24 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 290 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 25 25 ARS 223, 1, mapa 355/48, Pregled naselij, ki naj se jim spremenijo nazivi po zakonu o imenih naselij in označbi trgov, ulic in hiš z dne 23. 2. 1948. OKRAJ SEŽANA IME NASELJA PREDLAGANO IME Škocjan Jamnica Šmarje Vidiči Leškovje Sveto Setó Štanjel Kobdil Stenkova vas Bogo Tabor nad Rašo Rašica Štjak Gornje Selo Križ Kremenik Grahovo brdo Stomaži Podvrh Vremski Britof Vreme Škoflje Malo Vreme OKRAJ TOLMIN IME NASELJA PREDLAGANO IME Šentviška gora Na gori Sv. Lucija Most ob Soči OKRAJ IDRIJA IME NASELJA PREDLAGANO IME Šebrelje Brje Gorenja vas OKRAJ POSTOJNA STARO IME NASELJA PREDLOGI NOVEGA IMENA Cajnarje Stopnjak Slugovo Partizanska vas Sv. Trojica Šivče Šteberk Ledince Sv. Štefan Tomova vas Šmihelj pod Nanosom Podnanos Šmarata Kotnice Fara Nova vas Sv. Duh Ravnik Sv. Vid nad Cerknico Žilče Knežja njiva Prevole Nemška vas Slovenska vas Sušica Šmihel pri Št. Petru Dolane Št. Peter na Krasu Kardeljevo Tabela 2: Seznam naselij v sežanskem, tolminskem, idrijskem in postojnskem okraju, predvidenih za preimenovanje s predlogi novih imen.25 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 291 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 Štjak, Štanjel ipd.). Drugo skupino problematičnih imen sestavljajo toponimi nemškega (npr. Kromberk, Rihemberk, Col) in italijanskega izvora (Fojana). V zadnjo, naj- manjšo skupino lahko uvrstimo krajevna imena, ki so s svojim imenom nakazovala na svojo fevdalno preteklost (npr. Opatje selo, Knežja njiva) ali dejstvo, da so jih prvotno poseljevali nemški kolonisti (npr. Nemška vas, Nemci ipd.). Končno lahko izpostavim še tista imena, pri katerih je težje določiti njihovo spornost; tak primer je npr. vas Kambreško na Kanalskem Kolovratu. Poleg »problematičnih« imen pozornost pritegnejo tudi predlogi za nova imena. Seznam teh je brez dvoma nastal na podlagi predlogov, ki so iz posame- znih KLO-jev v letu 1948 prišli na okraje. To dokazujejo nekatera predlagana nova imena, ki so identična s predlogi KLO-jev, kot so razvidni iz ohranjenega arhivskega gradiva (npr. Partizanske vodice za vas Sv. Mihael, Goriški Tabor za Šempas). Poleg tega je očitno za to zadolženo osebje na okrajih izmed prejetih predlogov pripravilo izbor. Izmed petih predlaganih novih imen za Kromberk so se tako na okraju odločili le za eno. V drugih primerih se je na končnem seznamu znašlo več predlogov novih imen, ki so se odločevalcem zdela primerna. Predlagana nova imena večinoma izhajajo iz ledinskih imen ali nakazujejo na geografske in kmetijske lastnosti pokrajine, kjer se posamezne vasi nahajajo (npr. Vinodol, Breskov vrh ipd.). To ne pomeni, da ti predlogi niso bili ideološko zaznamovani. Če je osnovna ideološka dimenzija tega procesa izhajala iz želje po odstranitvi tistih toponimov iz javnega prostora, ki se niso skladali z vladajočo ideologijo, je tozadevna sporočilnost novih toponimov v tedanjem zgodovinskem kontekstu očitna. Ideološka dimenzija se v tem primeru ne kaže zgolj v novem imenu, temveč še bolj v tem, da novo ime nadomešča oz. ukinja starega.26 Poleg tega imajo nekateri predlogi še dodatno sporočilno dimenzijo, ki se večinoma navezuje na izkušnjo partizanskega odpora med drugo svetovno vojno, medtem ko deloma izkazujejo tudi nacionalistično sporočilnost v smislu obrambe sloven- stva.27 Končno najdemo tudi imena, ki naj bi slavila vodilne pripadnike režima oz. osebe, ki so jih tedanje oblasti predstavljale kot junake boja proti okupatorju, ki je bil hkrati koncipiran tudi kot boj za komunistično revolucijo. Po ideološki nabitosti izstopata predvsem predlagano preimenovanje naselja Št. Peter na Krasu (današnja Pivka) v Kardeljevo in preimenovanja nekaterih vasi po partizanskih voditeljih (Št. Vid v Vojkovo, Štanjel v Stenkova vas,28 Šmarje v Iztokovo29). 26 Podobno npr. ne bi mogli reči, da italijanizacija toponimov za rapalsko mejo po prvi svetovni voj- ni ni bila ideološka v tistih primerih, kjer je šlo zgolj za uvedbo italijanske različice slovenskega imena. 27 Sem lahko verjetno uvrstimo imena, kot sta Goriški Tabor ali Branik. 28 Na koga se ime navezuje, ni popolnoma jasno. Verjetno je mišljen Anton Šibelja-Stjenka (1914– 1945), eden od vidnejših primorskih partizanskih voditeljev. Druga možnost bi bil Bojan Polak- -Stjenka (1918–2004), poveljnik različnih partizanskih enot in visok povojni režimski funkcionar. 29 Ime se po vsej verjetnosti nanaša na Ivana Turšiča-Iztoka (1922–1944), poveljnika 30. divizije IX. korpusa NOV, ki je 29. julija 1944 padel v bojih z Nemci na Lokvah. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 292 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 POBUDA ZA PREIMENOVANJA PREIDE NA LOKALNO RAVEN Seznam notranjega ministrstva s konca leta 1948 kljub določilom Zakona o imenih naselij ni bil v celoti uresničen. Rok za izvedbo sprememb je bil najprej podaljšan do 1. januarja 1950, medtem ko so bile junija 1950 pristojnosti za preimenovanje naselij z notranjega ministrstva prenesene na vladni komite za zakonodajo in izgradnjo ljud- ske oblasti, ki ga je že naslednji mesec nadomestil Svet vlade LRS za zakonodajo in izgradnjo ljudske oblasti. Zdi se, da je od začetka leta 1949 lista preimenovanj končala v predalih uradnikov (Gabrič, 1996, 112). Na Primorskem je tako do leta 1950 prišlo zgolj do enega preimenovanja, in sicer je bil z dopolnitvami Zakona o upravni razdelitvi LRS novembra 1949 kraj Šentviška gora preimenovan v Planota. Pri tem torej ni šlo za preimenovanje naselja, temveč kraja kot najnižje enote lokalne samouprave.30 Zakaj komunistične oblasti na začetku leta 1949 niso izvedle načrtovanih preime- novanj, za zdaj še ni jasno. Iz pripomb predsednika vlade Miha Marinka k seznamu iz decembra 1948 bi lahko celo sklepali, da so bili najvišji slovenski komunisti tedaj še odločeni, da proces izpeljejo. Marinko je sicer nekaj predlogov zavrnil, a obenem zahteval tudi preimenovanja nekaterih krajev v škofjeloškem okraju, ki se niso znašli na seznamu.31 Kaj je te načrte nato preprečilo, (še) ne moremo z gotovostjo reči. Možno je, da je načrt predlaganih sprememb vzbudil nasprotovanje pri kateri od osrednjih znanstvenih in kulturnih ustanov.32 Drugi razlog za odlog preimenovanj bi lahko predstavljale spremenjene mednarodnopolitične okoliščine, v katerih se je Jugoslavi- ja znašla po t. i. informbirojevskem sporu sredi leta 1948. Zaradi prekinitve vezi s Sovjetsko zvezo in njenimi sateliti se je jugoslovansko vodstvo moralo začeti ozirati na Zahod, a obenem je začelo iskati tudi nove politične in kulturne modele, ki so se začeli uveljavljati leta 1949 (Gabrič, 1998). V tem kontekstu so načrti o preimenovanju toponimov iz leta 1948, ki so vsebovali tudi načrte po preimenovanju številnih naselij po nekaterih vodilnih komunistih in partizanskih poveljnikih,33 verjetno delovali preveč stalinistično. Kakršen koli je že bil glavni razlog, dejstvo je, da je na začetku leta 1949 prišlo do zastoja. Čeprav je na državni ravni proces preimenovanja torej zastal, so se nekatera priza- devanja nadaljevala. V letu 1949 so okrajni organi po nalogu notranjega ministrstva morali izvesti anketna povpraševanja o mnenju prebivalcev glede sprememb imen v relevantnih naseljih (PANG 80, 157/B (246), 615). Spomladi 1949 lahko zasledimo 30 Uradni list LRS, 8. 11. 1949: Ukaz o spremembah in dopolnitvi zakona o upravni razdelitvi Ljudske republike Slovenije, 249; prim. tudi Rosa, 1993, 7. 31 AS 223, 31, mapa 355/48, Odgovor Mihe Marinka Borisu Kraigherju, 14. 2. 1948. 32 Tozadevnih dokumentov doslej ne poznamo. Ne glede na to bi taka intervencija bila možna, saj vemo, da so oblasti k pregledu novih imen in podaji pripomb več strokovnih institucij pozvale v prihodnjih letih. Več o tem v nadaljevanju razprave. 33 Seznam je poleg preimenovanja Št. Petra na Krasu v Kardeljevo predvideval tudi preimenovanje Sv. Pavla pri Preboldu v Šlandrovo, vas Mavrlen v okolici Črnomlja naj bi postala Rozmanovo, tedanji Marenberg (današnje Radlje ob Dravi) Lackovo, medtem ko naj bi Št. Vid pri Stični postal Kozakovo (Gabrič, 1996, 111–112). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 293 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 tudi prizadevanja za dopolnitev imen naselij z enako glasečimi se imeni. Okraj Gorica je v zvezi s tem pripravil obsežen seznam sprememb, glede na katerega bi kar 67 na- selij v okraju dobilo različne pristavke. Za raziskovalno tematiko prispevka je pri tem bistvenega pomena, da je ta seznam spremljal tudi poziv za čimprejšnje preimenovanje imen »tujega izvora (Dornberg, Rihemberg, Rafut, itd.) in imen neprikladnega značaja (Št. Vid, Šmarje, Stomaž itd.)«.34 V letu 1949 lahko torej opazimo novo dinamiko tega procesa, saj preimenovanja niso več temeljila zgolj na zahtevah centralnih organov, temveč so spremembe začeli zahtevati lokalni funkcionarji. Poleg tega lahko vsaj za eno vas z določeno gotovostjo trdimo, da so se pojavile zahteve po preimenovanju na strani samih prebivalcev ali vsaj dela teh. Gre za vas Rihemberk (danes Branik) v dolini Branice. V Rihemberku prva prizadevanja za pre- imenovanje segajo že na začetek leta 1948, torej še pred sprejetjem Zakona o imenih naselij. Na začetku tega leta je namreč lokalni KLO na podlagi sklepa zbora volivcev sprejel sklep, da se Rihemberk preimenuje v »novo, današnjemu času primerno ime, to je v BRANIK«.35 Kot zapisano, gre za edini identificirani primer vasi na Primorskem, za katerega lahko rečemo, da je pobuda za preimenovanje resnično prišla od samih vaščanov ali vsaj dela teh. Razlog za to lahko po vsej verjetnosti iščemo v tragični medvojni usodi vasi, saj so nemške enote Rihemberk sredi februarja 1944 popolnoma požgale, prebivalce pa deportirale v Nemčijo.36 Zdi se verjetno, da je tragična med- vojna izkušnja pri marsikom vzbudila antipatijo do nemško zvenečega imena vasi, čeprav ohranjeni dokumenti ozadja sprejema te odločitve in dejanskega mnenja vseh vaščanov ne razkrivajo. Možno je, da je bila odločitev tudi bolj ali manj izsiljena od vodilnih funkcionarjih vaškega KLO-ja. Kakor koli že, pobuda za preimenovanje Rihemberka v Branik je bila vključena že na seznam notranjega ministrstva iz leta 1948, a njegova določila, kot smo videli, niso bila realizirana. A v primeru Rihemberka zastoj na državni ravni ni pomenil konca prizadevanj. Lokalni KLO je še naprej vztrajal pri preimenovanju in vložil več tozadevnih prošenj pri okrajnih organih. Zaradi teh zahtev se je OLO Gorica junija 1951 pisno obrnil na Franceta Bevka, tedaj podpredsednika Prezidija skupščine LRS, ki je kot poslanec pred- stavljal to območje, s prošnjo, naj poskrbi za preimenovanje naselja. Prošnja poudarja željo, da bi bilo preimenovanje izvedeno še pred 22. julijem, kar bi preimenovanju »dalo slovesnejšega povdarka v patriotičnem in političnem pogledu« (PANG 80, 157 B (246), 615). Bevk se je na zahtevo odzval in v zvezi s tem uspešno posredoval pri notranjem ministrstvu, kjer je dobil ustrezna zagotovila, da bo preimenovanje izvršeno (PANG 80, 157 B (246), 615/2). Po Bevkovem posredovanju je vlada 13. julija 1951 34 PANG 80, 80/1 (94), mapa Spisi 2696–2996, Izpopolnitev imen naselij in krajev. 35 PANG 127, 2, Notranje zadeve, št. 520. 36 Požig Rihemberka 15. februarja 1944 sodi med najhujše zločine nemških enot na območju Operacijske cone Jadransko Primorje. Poleg Rihemberka so v okviru te akcije Nemci požgali tudi Komen ter več okoliških manjših vasi in zaselkov. Zločin nad civilnim prebivalstvom je bil izveden kot represalija za partizansko uničenje nemške vojaške kolone v Dovcah na začetku februarja 1944, med katerim so parti- zani Južnoprimorskega odreda tudi mučili ujete nemške vojake in pobili ujetnike. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 294 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 naselje in kraj Rihemberk nato tudi uradno preimenovala v Branik,37 o čemer je Svet za zakonodajo in izgradnjo ljudske oblasti že takoj po sprejemu odloka obvestil OLO Gorica (PANG 80, 157 B (246), 615/3). PASIVNOST ALI UPOR? Nadaljnje toponomastične spremembe so bile povezane s pripravo nove uprav- no-teritorialne razdelitve Slovenije. Namen reforme je bil zmanjšati številne eno- te lokalne uprave, zato je bila sprejeta odločitev o ukinitvi dotedanjih krajev in njihovi nadomestitvi z večjimi občinami. Očitno so se oblastniki odločili pripravo zakona povezati z izvedbo preimenovanj, skladno z zakonom o imenu naselij iz leta 1948. Dopis Sveta za zakonodajo in izgradnjo ljudske oblasti OLO Tolmin z začetka februarja 1952 omenja številne predloge za spremembo naselbinskih imen,38 ki niso bili uresničeni, ker vlada ni izdala ustrezne uredbe o postopku za spremembo imen. Ker to področje še ni bilo urejeno, so v dopisu opozorili, da je nujno pri imenih novih občin upoštevati določila Zakona o imenih naselij. Pri tem dopis eksplicitno omenja tudi kategorije nesprejemljivih imen, in sicer »gre predvsem za spremembo izrazitih nemških in izrazitih svetniških imen«. Občinam naj bi pustili imena, ki so jih ti kraji že nosili, pri čemer naj bi odpadle svetniške oznake »sveti« oz. »št.« (Rosa, 1993, 8). Nov zakon o upravni razde- litvi z uradnim imenom Zakon o razdelitvi LRS na mesta, okraje in občine je bil izdan 12. aprila 1952. Zakon je z novimi imeni občin prinesel tudi preimenovanje nekaterih naselij. Na Primorskem so bila spremenjena imena naselij Šmihel na Krasu (v Dolane), Št. Peter na Krasu (v Pivka), Dornberg (v Zali hrib),39 Št. Vid (v Podnanos) in Sv. Lucija (v Most na Soči).40 Nova imena kažejo nekaj podobnosti s prvotnimi predlogi iz leta 1948, a pr- votni seznam je bil leta 1952 upoštevan le v manjši meri. Najočitnejša razlika je v obsegu preimenovanj, saj je bilo preimenovanih bistveno manj naselij, kot je bilo prvotno predvideno. Prav tako se precejšnje razlike kažejo tudi v novih imenih, ki se v veliki meri razlikujejo od prvotno predlaganih. Z novim zakonom je bil tako opuščen predlog o preimenovanju Št. Petra na Krasu po Edvardu Kardelju, kar lahko pripišemo negativnemu Kardeljevemu odzivu na tovrstne težnje (Gabrič, 1996, 116). Prav tako ni bilo uresničeno niti preimenovanje Št. Vida v Vipavski 37 Uradni list LRS, 17. 7. 1951: Uredba o spremembi imena naselja in Krajevnega ljudskega odbora Rihemberk, 145. 38 Verjetno je mišljen seznam s konca leta 1948. 39 Glede na sedanji pravopis bi ime morali pisati kot Zali Hrib, a v tedanjih dokumentih se dosledno pojavlja v obliki Zali hrib. Skladno s tem tudi v razpravi ime navajam na ta način. 40 Uradni list LRS, 19. 4. 1952: Zakon o razdelitvi Ljudske republike Slovenije na mesta, okraje in občine, 43–79. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 295 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 dolini v Vojkovo, temveč so se odločili za ime Podnanos,41 ki je bilo prvotno predvideno kot novo ime vasi Šmihel, ki leži na drugi strani planote Nanos. Do spremembe je prišlo tudi pri imenu vasi Dornberg v spodnji Vipavski dolini, ki ni bila preimenovana v Vinodol, kot je bilo prvotno predlagano, temveč v Zali hrib. Do manjše spremembe je prišlo tudi pri vasi Sveta Lucija, ki ni bila preimenovana v Most ob Soči, temveč v Most na Soči. Primer iskanja novega imena vasi Sveta Lucija v dolini reke Soče nam odpira vpogled v ozadje tega procesa. Očitno so o novih imenih vasi ponovno obširno razpravljali na lokalni ravni, in sicer na zborih volivcev ali v okviru množičnih organizacij. To dokazujejo dokumenti iz naselja Sveta Lucija v Soški dolini, kjer so na podlagi prej omenjenega dopisa Sveta za zakonodajo in izgradnjo ljudske oblasti o tem razpravljali 28. februarja 1952. O novem imenu vasi je bilo nekaj razhajanj. Nekateri so se zavzemali za ohranitev starega imena v obliki Sveta Lucija ob Soči. Nesprejemljivost starega imena je bila utemeljena s trditvijo, »da je cerkev ločena od države«.42 Kar se tiče novega imena, je bilo podanih več predlogov (Most ob Soči, Most na Soči in Na Mostu ob Soči), ki so vsi izhajali iz starega imena vasi. O novem imenu kraja se je torej javno razpravljalo, a meje te razprave so bile jasno omejene z ideološkimi postulati. Očitno je bilo tudi razlikovanje med mnenjem »zavednih« in »reakcionarnih« državljanov. Dopis KLO Sv. Lucija z začetka marca 1952 je tako poudarjal, da je predlog za ime Most na Soči »podprt od najzavednejših ljudi v kraju« (citirano po Rosa, 1993, 9). Čeprav torej pri procesu iskanja novih toponimov ne moremo govoriti o demo- kratičnosti, je vendar očitno, da so oblasti vsaj do določene mere želele upoštevati tudi želje prebivalcev krajev. Razlog za to lahko verjetno iščemo v ugotovitvi, da bi preveč oblastno postopanje prineslo več škode kot koristi. Mnenje prizadetih prebivalcev je torej vsekakor bilo eden od dejavnikov, ki ga je bilo treba upošte- vati, še posebej, če so jih pri tem podpirali tudi funkcionarji na krajevni ravni, kar najjasneje dokazuje primer vasi Dornberg v Vipavski dolini. Ime vasi je zaradi svojega izrazitega nemškega izvora od vsega začetka bilo predvideno za preimenovanje, in sicer je seznam notranjega ministrstva iz leta 1948 predlagal ime Vinodol, ki je namigovalo na pomen vinogradništva v kraju. Prvotni predlog ni bil upoštevan, po zakonu iz leta 1952 je Dornberg bil preimenovan v Zali hrib. Kako je prišlo do spremembe in izbora novega imena, ni jasno, a vsekakor je novo ime vzbudilo precej nezadovoljstva med domačini, zato je bil v vasi kmalu sprožen postopek za ponovno preimenovanje naselja. Poleti 1953 je ObLO Zali hrib 41 Preimenovanje Št. Vida v Podnanos je podrobno raziskal Jurij Rosa, ki ugotavlja, da se o tem preimeno- vanju niso ohranili nobeni dokumenti. Ozadja preimenovanja zato žal ni mogoče rekonstruirati. Vsekakor ime Podnanos ni bilo originalno, temveč se je že prej uporabljalo za kraje na vzhodnem obrobju Nanosa. Tako ime je npr. nosil okraj v okviru srednjeprimorskega okrožja med drugo svetovno vojno, ki je mdr. obsegal vasi Ubeljsko, Strane, Šmihel, Bukovje in Predjama. Do določene mere je bilo novo ime povezano tudi z vasjo Št. Vid, saj je duhovnik in skladatelj Stanko Premrl, avtor slovenske državne himne, uporabljal pridevek »Podnanoški« (1996, 35). 42 Dokumentov mi v preurejenem fondu KLO Sveta Lucija žal ni uspelo najti; citirano po Rosa, 1993, 9. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 296 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 povabil domačine, naj pisno podajo predloge za novo ime naselja. Glede na ohranjene dopise so se prebivalci tej pobudi množično odzvali in občinski odbor dobesedno za- suli s predlogi.43 Iz zapisov ni razvidno, da bi prebivalce posebno motila sprememba prvotnega imena naselja Dornberg, saj so se odzvali z vrsto novih predlogov, prav tako se ni nihče postavil v bran staremu imenu vasi. Glede na nekatera pisma naj bi načrti za spremembo nemškega imena vasi obstajali že po koncu prve svetovne vojne, a se prebivalci tedaj niso mogli zediniti glede novega imena, ti načrti pa so poleg tega postali neuresničljivi s prihodom Italijanov.44 Nekateri dopisi razkrivajo tudi razlog, zakaj je ime Zali hrib naletelo na tolikšno nasprotovanje. Glavni razlog je po vsej verjetnosti bil predvsem način sprejema novega imena, ki je bilo očitno sprejeto brez večinskega soglasja domačinov.45 43 Večina predlogov je izhajala iz vinogradniške tradicije v kraju, pri čemer so predlagatelji pokazali precejšnjo mero domišljije, saj so predlagali več kot 20 različnih imen: Trtnik, Vinorod, Vidol, Grozdana, Jagodnik, Vingrad, Zlati grič, Zlati vinski grič, Zabreg, Zali grič, Zalič, Vipavski breg, Breg, Bregindol, Nadgorica, Trsnik, Mejak, Dolinbreg, Dobrovin, Trtogoj, Vipavin, Strmec. Glede na izrazito »vinogradniško« zaznamovanost velike večine predlogov ni presenetljivo, da sta dva domačina predlagala, naj se Dornberg preimenuje kar v Vinograd (PANG 94, 2, mapa 13). 44 »Že prve dni po razsulu Avstrije je bila želja zavednih vaščanov za spremembo Dornberga. Vsi trtorejci so stremeli za ime, ki bi značilo vinorodni kraj. Rodil se je ʻGrozdičʼ. Žal so Italijani [nečitljivo]. A tudi z Grozdičem se ni večina domačinov strinjala.« (PANG 94, 2, mapa 13, Pismo Jožefa Berceta, 6. 8. 1953). 45 »Še manj z Zalim hribom, na katerega so pristali, brez vednosti ljudstva, ljudje, ki danes nočejo tega priznati.« (PANG 94, 2, mapa 13, Pismo Jožefa Berceta, 6. 8. 1953). Slika 1: Vas Dornberg v prvi polovici 20. stoletja (Goriška knjižnica Franceta Bevka). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 297 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 Na podlagi prejetih predlogov je o novem imenu vasi 12. avgusta 1953 odločal zbor volivcev, ki je izbral ime Vinodar (Rosa, 1993, 10). A predlog za to ime je bil kmalu opuščen. Za to je bil verjetno odločilen dopis poslanca Franceta Bevka, ki je občinskemu odboru konec septembra 1953 sporočil, da se je, verjetno po prejemu novice o novem predlogu imena za Dornberg, odločil o tem posvetovati se s strokovnjaki: »Govoril sem z ljudmi, ki se na to nekaj razumejo, a se jim ime Vinodar nikakor ne zdi primerno in posrečeno.«46 Očitno je bilo Bevkovo mnenje usodno za Vinodar, kajti po tej novici je bilo ime vasi ponovno predmet obravnave na seji občinskega ljudskega odbora (ObLO) 17. januarja 1954, ko je bilo sprejeto ime Podbreg. S tem sklepom je ObLO Zali hrib preklical prejšnje predloge in za- prosil OLO Gorica, naj novo ime potrdi kot dokončno izbiro krajanov.47 A le nekaj dni kasneje je potekala nova seja občinskega odbora in množičnih organizacij, saj so ugotovili, da naselje Podbreg že obstaja v goriškem okraju.48 Skladno s tem so preklicali le nekaj dni star sklep in sprejeli odločitev, naj vas nosi ime Vinorod. Obenem so zaprosili še za spremembo imena vasi Gradišče, ki naj bi postala Gra- dišče pri Vinorodu.49 A tudi s tem se proces iskanja novega imena še ni zaključil. Konec januarja 1954 so na zahtevo OLO Gorica ponovno zborovali volivci z na- menom odločanja o novem imenu. Podbreg in Vinorod sta namreč bila zavrnjena kot neprimerna zaradi obstoja drugih naselij z enakim oz. s podobnim imenom. Glede na zapisnik so na zboru, ki se ga je udeležilo 160 volivcev, razpravljali o več imenih, ki žal niso omenjena. Končno je predsednik OLO Gorica, ki se je udeležil zbora, predlagal ime Vinodol, s čimer se je proces pravzaprav vrnil na začetek, saj se to ime pojavi že na seznamu notranjega ministrstva leta 1948. Zbor je predlog podprl,50 sklep je nato skladno s pravili potrdil še ObLO.51 Na zasedanju okrajnega zbora na začetku avgusta 1954 se je o tem vpraša- nju razvila kar burna razprava. Eden od razpravljavcev je izrazil začudenje, da prihaja do predloga o preimenovanju, glede na to, da je Dornberg le pred nekaj leti bil preimenovan v Zali hrib. Pojasnili so mu, da je preimenovanje v Zali hrib »prišlo nekako proti ljudski volji, dočim se s sedanjim preimenovanjem v Vinodol prebivalstvo strinja«.52 V razpravo je poseglo še več odbornikov. Ne- kateri so menili, da novo ime ni najprimernejše, eden je celo izrazil mnenje, da si večina prebivalcev želi nazaj prvotno ime naselja. Temu predlogu je odločno nasprotoval drug odbornik, »ker je ime nemško in spominja na čase, ko so pri nas vladali Nemci«.53 Tudi predsednik okrajnega odbora je temu nasprotoval in se pri tem skliceval na dejstvo, da je bilo ime Vinodol potrjeno na zboru volivcev. 46 PANG 94, 2, mapa 15, Pismo Franceta Bevka, 25. 9. 1953. 47 PANG 94, 3, mapa 46, št. 46/54. 48 Podbreg je manjša vas v bližini Podnanosa. 49 PANG 94, 3, mapa 46, Sprememba imena kraja, 21. 1. 1954. 50 PANG 94, 3, mapa 46, Zapisnik zbora volivcev 28. 1. 1954. 51 PANG 94, 3, mapa 46, Preimenovanje kraja, 1. 2. 1954. 52 PANG 80, 2057, Sejni zapisniki, 19. seja, 3. 8. 1954. 53 PANG 80, 2057, Sejni zapisniki, 19. seja, 3. 8. 1954, 8. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 298 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 Na glasovanju je večina (50) odbornikov nato potrdila spremembo, a predlog v primerjavi z večino ostalih točk na dnevnem redu ni bil soglasno sprejet, saj se je 11 odbornikov vzdržalo, eden je celo glasoval proti.54 A zgodbe z iskanjem novega imena za Dornberg tudi s tem še ni bilo konec. Novo ime je namreč morala potrditi še vlada oz. Izvršni svet (IS) LRS. Iz zapisni- kov vladnih sej izvemo, da je Izvršni svet za preučevanje te problematike ustanovil posebno komisijo, v kateri so sodelovali zastopniki različnih državnih organov in strokovnih služb, za mnenje so vprašali tudi Inštitut za slovenski jezik in Geografski inštitut. Prav mnenje slednjega je bilo tudi »usodno« za Vinodol, saj se predstavniki inštituta niso strinjali z novim imenom. Pojavil se je predlog, naj Zali hrib ponovno postane Dornberg.55 Ta predlog je skupaj z ostalimi spornimi imeni ponovno preučil notranjepolitični odbor pri IS LRS skupaj s strokovno komisijo, nakar ga je vlada končno potrdila na seji 19. maja 1955, z dopolnilom, naj se vprašanje pred uradno spremembo imena razreši še z okrajem in s prebivalci.56 Na tej podlagi je v Dorn- bergu konec maja 1955 potekal nov zbor volivcev, na katerem so preklicali prejšnji sklep in nato izvedli glasovanje, ali naj kraj obdrži ime Zali hrib ali ponovno postane Dornberg. Glede na zapisnik ime Zali hrib skorajda ni uživalo podpore, saj je še pred začetkom glasovanja večina prisotnih »z medklici zahtevala naj se našemu kraju da prvotno ime Dornberg«.57 Z veliko večino so nato izglasovali prvotno ime, za Zali hrib je od 170 prisotnih glasovalo le pet volivcev.58 Na trenutke že prav komična saga iskanja novega imena vasi se je s tem končno zaključila. ZADNJA PREIMENOVANJA Iskanje novega imena Dornberga nas je privedlo v zadnje obdobje procesa topo- nomastičnih sprememb na Primorskem. Kot smo videli, so se ideološko zaznamovane spremembe zaključile leta 1955 in v zadnji fazi je bilo preimenovanih sorazmerno malo naselij. Poleg že izpostavljenega primera Zalega hriba, kjer so komunistični oblastniki končno odnehali in se sprijaznili s starodavnim imenom, so v zadnji fazi bili preimeno- vani še Sveti Križ v občini Ajdovščina, Sv. Mihael v občini Šempas, Bukovica v občini Šempeter in Ravnik v občini Vipava (Rosa, 1993, 11–12). Pri zadnjih dveh primerih ideološka dimenzija ni igrala nobene vloge, saj niti Bukovica niti Ravnik nista bili spor- ni imeni. Nasprotno je to toliko bolj veljalo za Sveti Križ in Sv. Mihael. Pri obeh gre tako v idejnem smislu za podoben primer kot pri ostalih obravnavanih preimenovanjih, vendar ta v primerjavi s prvimi v nekaterih vidikih tudi odstopata. Po preimenovanjih v letu 1952 so še naprej obstajala nekatera naselja z »nepri- mernimi« imeni, kar so bile oblasti odločene »popraviti.« OLO Gorica je v zvezi 54 PANG 80, 2057, Sejni zapisniki, 19. seja, 3. 8. 1954, 8. 55 ARS 223, 306, Zapisnik XLVI. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine z dne 15. aprila 1955. 56 ARS 223, 306, Zapisnik XLIX. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine z dne 19. maja 1955. 57 PANG 94, 3, št. 400, Zapisnik zbora volivcev 25. 5. 1955. 58 PANG 94, 3, št. 400, Zapisnik zbora volivcev 25. 5. 1955. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 299 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 s tem sredi leta 1954 poslal občinskim ljudskim odborom dva dopisa, v katerih je pozval, naj se čim prej pripravijo predlogi za preimenovanja. Dopisa sta vsebovala tudi navodila, da morajo biti vsi predlogi opremljeni z ustreznimi prilogami, tj. zapisnikom zbora volivcev in zapisnikom seje ObLO (Rosa, 1993, 11–12). Nov poziv za iskanje novih imen naselij je bil ponovno povezan s pripravo nove reforme upravno-teritorialne razdelitve, ki je bila sprejeta leta 1955 (Piškurić, 2020, 157). Postopek izbire novih imen je ponovno najprej potekal na občinski ravni, predloge so nato potrjevali okrajni organi in končno IS LRS. Kot je bilo že izpostavljeno, je za pregled zbranih predlogov IS tokrat ustanovil posebno strokovno komisijo. A še pomembneje je bilo, da se je stališče vodilnih režimskih predstavnikov do »problematičnih« imen v primerjavi s prvimi leti nekoliko »omehčalo.« Kategorije nezaželenih toponimov so ostale iste (katoliška in tuja imena), a na seji na začetku januarja 1955 je IS sklenil, naj se ta imena spremenijo le tam, kjer je to nujno po- trebno. Prav tako je bilo tudi odsvetovano iskati popolnoma različna imena, dovolj je bilo svetniški izvor imen le nekoliko »prikriti«.59 Najpomembnejša novost je bila v tem, da naj bi pri preimenovanju naselij upoštevali tudi mnenje prebivalcev, tudi v primerih že izvršenih preimenovanj: »Kjer je bilo preimenovanje že izvršeno, pa se je pokazalo, da se novo ime ne udomači in da ni dobro, se gre lahko na prvotno ime, vendar samo v takih primerih, kjer je resen odpor proti novemu imenu.«60 Kot smo videli na primeru Dornberga, se je to določilo v praksi že izvajalo, vendar je uradna vladna potrditev vsekakor predstavljala pomemben korak nazaj. Ne glede na (delno) popuščanje se je proces preoblikovanja lokalne toponomastike in s tem po- dobe javnega prostora nadaljeval, pri čemer sta na Primorskem iz javnega prostora izginila Sveti Križ in Sv. Mihael. Naselje Sveti Križ se je znašlo že na seznamu za preimenovanje iz leta 1948, ko sta bili predlagani imeni Vipavski gradec in Vipavski hum.61 Kot ugotavlja Jurij Rosa, so oblasti v uradnem poslovanju že pred preimenovanjem poleg uradnega uporabljale več imen, in sicer Vipavski Križ, Križ Vipavski ali samo Križ (1993, 12). Zakaj naselje ni bilo preimenovano že prej, ni jasno. Na podlagi prej omenjenih pozivov iz leta 1954 je ajdovski občinski odbor predlagal, naj se Sveti Križ prei- menuje v Vipavski Križ, kar je OLO Gorica obravnaval na seji 3. avgusta 1954 in predlog potrdil. Staro ime je sodilo med tiste, ki niso ustrezala »današnji družbeni ureditvi«.62 Odločevalci so tako opustili prvotni predlog, ki bi iz imena naselja izbrisal tudi osrednji krščanski simbol, tako da lahko pri novem imenu opazimo delno popuščanje ideološkega pritiska. Po privolitvi na strani OLO Gorica je bil nov predlog imena nato poslan na vlado, kjer je podobno kot Dornberg novo ime naletelo 59 »Pristavek ʻšentʼ naj se združi z imenom v eno besedo, tako kot ga ljudje izgovarjajo; kjer se je že udomačilo ime brez pristavka ʻsv.ʼ ali ʻšentʼ, tam naj se piše samo ime, kjer pa se dosledno upora- blja svetniško ime, naj to ostane.« (ARS 223, 306, Zapisnik XXXVI. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine dne 7. januarja 1955). 60 ARS 223, 306, Zapisnik XXXVI. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine dne 7. januarja 1955. 61 Prim. Tabelo 1. 62 PANG 80, 2057, Sejni zapisniki, 19. seja, 3. 8. 1954, 5. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 300 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 na nasprotovanje. Po mnenju Geografskega inštituta naj preimenovanje ne bi bilo primerno, ker je ime pomembno za slovensko literarno zgodovino kot rojstni kraj Janeza Svetokriškega.63 Vendar v primerjavi z Dornbergom v tem primeru mnenje stroke ni prevladalo. Izrazito katoliški značaj imena je očitno bil tako izrazit in moteč, da je IS LRS sklenil, naj se preimenovanje izvede.64 Drugo ideološko pogojeno preimenovanje je istega leta doletelo tudi naselje Sv. Mihael v občini Šempas. Težnja po spremembi tega imena se je pojavila že leta 1948, ko so na sestanku lokalne organizacije OF predlagali ime Partizanske vodice, ki nato ni bilo sprejeto. Postopki v zvezi s spremembo imena so se ponov- no začeli leta 1954, povod pa je bila izdelava novih hišnih tablic. V dopisu ObLO Šempas s konca januarja 1954 je namreč zabeleženo, da so namestili hišne tablice za vsa naselja, z izjemo Sv. Mihaela, za katerega je Urad za statistiko in evidenco pri OLO Gorica ustavil naročilo »vsled pripombe (ime svetnika)«.65 V skladu s tem je ObLO Šempas zagotovil, da bodo na prvem prihodnjem zboru volivcev obravnavali in sprejeli sklep o spremembi imena vasi Sv. Mihael.66 O novem imenu vasi je na začetku februarja najprej razpravljal zbor Soci- alistične zveze delovnega ljudstva, naslednice OF, nato 28. februarja 1954 še zbor volivcev. Iz ohranjenega poročila je razvidno, da je na zboru prišlo do nasprotovanja med zagovorniki radikalnejšega preloma z zgodovinsko tradicijo in tistimi, ki so se zavzemali, da bi ime le nekoliko preoblikovali v obliko Šmi- hel. Zagovorniki »trše« linije so predlagali, naj se naselje preimenuje v Lijak po bližnjem potoku, medtem ko bi ime Sv. Mihael v spremenjeni obliki Šmihel obdržal zaselek vasi. A ta predlog ni prodrl in volivci so se odločili za ime Šmi- hel.67 Vendar pravega zagona za preimenovanje očitno ni bilo. Občinski tajnik je o sklepu zbora volivcev sicer v sredini marca 1954 obvestil OLO Gorica,68 a postopek s tem formalno še ni bil zaključen, saj bi sklep moral potrditi še ObLO. Ta je o tem vprašanju odločal šele 22. junija 1954, ko je predsednik po- jasnil navzočim, da je v zvezi s tem na občino »prišlo že več urgenc«.69 ObLO je nato potrdil sklep zbora volivcev in sprejel sklep o preimenovanju Sv. Mihaela v Šmihel.70 To ime je nato na seji 3. avgusta 1954 potrdil tudi OLO Gorica,71 nakar je bilo potrjeno tudi na vladi. Nato je bilo ime tudi uradno spremenjeno z objavo v uradnem listu junija 1955.72 63 ARS 223, 306, Zapisnik XLVI. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine z dne 15. aprila 1955, str. 4. 64 ARS 223, 306, Zapisnik XLIX. seje Izvršnega sveta Ljudske skupščine z dne 19. maja 1955, str. 5. 65 PANG 106, 1, mapa Hišne tablice, Numeracija in skica naselja, 28. 1. 1954. 66 PANG 106, 1, mapa Hišne tablice, Numeracija in skica naselja, 28. 1. 1954. 67 PANG 106, 1, mapa Hišne tablice, Sklep o preimenovanju vasi Sv. Mihael v Šmihel, 7. 7. 1954. 68 PANG 106, 1, mapa Hišne tablice, Preimenovanje vasi Sv. Mihael, 10. 3. 1954. 69 PANG 106, 1, mapa 1–3, Zapisnik VI. seje občinskega ljudskega odbora Šempas, 22. 6. 1954. 70 PANG 106, 1, mapa 1–3, Zapisnik VI. seje občinskega ljudskega odbora Šempas, 22. 6. 1954. 71 PANG 80, 2057, Sejni zapisniki, 19. seja, 3. 8. 1954. 72 Uradni list LRS, 9. 6. 1955: Uredba o preimenovanju naselij, o dopolnitvi imena takih naselij, ki imajo enako se glaseča imena in o drugih popravkih imena naselij, 394 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 301 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 SKLEP Preimenovanje naselij predstavlja enega od najdaljnosežnejših primerov kulturne politike slovenskih komunističnih oblasti na Primorskem v času po drugi svetovni vojni, saj večina preimenovanih krajev tudi danes nosi ista ime- na. Namen in ideološko ozadje preimenovanj nista sporna: s preimenovanji so komunistične oblasti želele iz javnega prostora odstraniti nezaželene relikte preteklosti, ki se niso skladali z novo vizijo družbe, a lahko jih razumemo tudi kot poskus oblikovanja novih krajev spomina in s tem novega okvira za ustvar- janje kolektivne zavesti revolucionarne družbe. Obenem so preimenovanja pomenila izraz moči novega političnega sistema, ki je na ta način v javnem pro- storu ustvarjal nov simbolni red. Z obeh vidikov funkcionalnost teh sprememb ne odstopa od številnih že analiziranih primerov preimenovanja toponimov v drugih zgodovinskih in geografskih kontekstih. Ne glede na to je analiza poteka preimenovanj pokazala tudi druge dimenzije tega procesa, ki odpirajo številna zanimiva vprašanja o izvajanju prostorskih politik v tem obdobju ter o dinamikah moči in oblastnih razmerij v novi družbe- ni ureditvi. Med temi lahko najprej izpostavim vprašanje odnosa med ukazi »z vrha« in pobudami »od spodaj«. Kot je bilo izpostavljeno, procesa iskanja novih toponimov nikakor ne moremo označiti zgolj kot golo impozicijo »od zgoraj«.73 V njem so namreč dejavno sodelovali tudi številni lokalni funkcionarji in tudi vsaj del lokalnega prebivalstva. To ne pomeni, da je bil proces demokratičen. Obstajale so jasne meje, ki jih ni bilo mogoče prestopiti, zlasti glede problema- tike toponimov, zaznamovanih s katoliško dediščino. Glede na široko razširjeno represijo nad vsemi nasprotniki režima moramo poleg tega upoštevati tudi de- javnik strahu.74 Po drugi strani ostaja dejstvo, da po sprejetju zakona leta 1948 gibalo tega procesa pogosto niso bili ukazi z vrha, ampak pritiski »od spodaj«. Zdi se, da je komunistična oblast s sprejetjem zakona sprožila nov ideološki projekt, pri katerem so številni začeli zavzeto sodelovati. Skoraj zagotovo so jih pri tem vodili različni razlogi, od konformizma do želje po uveljavitvi v novem sistemu, vsaj v nekaterih primerih je bilo prisotno tudi ideološko strinjanje s tem prizadevanjem. Pri tem lahko opazimo predvsem primere ideološkega pristajanja na nacio- nalistično dimenzijo toponomastične politike slovenskih komunističnih oblasti. Glede na pregledano dokumentacijo nisem našel nobenega primera lokalne po- bude za preimenovanje katoliško zaznamovanih krajevnih imen. Nasprotno lahko opazimo veliko več navdušenja in celo zahtev »od spodaj« v primeru »nemških« 73 Pri tem lahko najdemo številne paralele z značilnostmi gradnje nekaterih partizanskih spomenikov na Primorskem v obdobju po drugi svetovni vojni; podrobno o tem prim. Klabjan 2012; Klabjan 2017; Klabjan 2022. 74 O represiji na Primorskem v tem času obstaja že več obsežnih študij; prim. predvsem Vidmar, 2016; Čipić Rehar, 2007; Griesser Pečar, 2023. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 302 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 toponimov, kot npr. v vasi Rihemberk. Tudi v primeru Dornberga ohranjeni do- kumenti ne razkrivajo posebnega nasprotovanja preimenovanju, temveč le načinu izbire in novemu imenu Zali hrib. Očitno je režimski poskus obračunavanja z »nemškim« imenom užival precej podpore tudi med tistimi prebivalci, ki se z novim imenom niso strinjali. To pojasnjuje, zakaj je komunistična politika na tem območju uživala vsaj delno podporo. Obenem ti primeri kažejo na kontinuiteto nacionalizma in njegovega pomena v prostorskih politikah na severno-jadranskem območju skozi vso prvo polovico 20. stoletja. Tudi v komunističnem sistemu, ki je vsaj v teoriji skušal doseči prelom s preteklostjo, ni bilo nič drugače. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 303 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 THE NEW LANGUAGE OF SPACE: THE RENAMING OF SETTLEMENTS IN NORTHERN PRIMORSKA AFTER THE SECOND WORLD WAR (1948–1954) Matic BATIČ Study Centre for National Reconciliation, Tivolska 42, 1000 Ljubljana, Slovenia e-mail: matic.batic@scnr.si SUMMARY The paper deals with the ideologically charged toponomastic policy of the Slovenian communist authorities in the Primorska region. As part of the estab- lishment of a new political and social order, the communist authorities renamed many settlements in the area. This process can be understood as part of a wider cultural revolution, which was supposed to establish a new form of society. The renamings took place on the basis of the provisions of the Act on the Names of Settlements, which was adopted by the Assembly of the then People’s Republic of Slovenia in mid-February 1948. The renamings mainly affected settlements whose names originated from the Catholic heritage, as well as toponyms with German origins. Despite the clear limits of ideological acceptability and the Communist Party’s monopoly of rule, the process of renaming underwent several changes, and it cannot be characterized simply as a bare imposition by central state bodies. The original large-scale renaming plan was partially abandoned after the conflict between Yugoslavia and the Soviet Union. The renaming process then dragged on until 1955. In addition, local communities also actively participated in the process, which could at least to a certain extent influence the choice of new names, and in rare cases even represented the leading force in efforts to carry out renamings. It seems that the nationalist element of the communist toponomastic policy enjoyed a lot of support, while the confrontation with the Catholic-marked place names was met with less enthusiasm. The process thus shows the continuity of some elements of ideologically marked spatial policies in the border area of the northern Adriatic, which, despite slogans about a break with the past, continued even in the new political system after the Second World War. Keywords: toponyms, Primorska region, 20th century, communism, sites of memory, People’s Republic of Slovenia ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 304 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 VIRI IN LITERATURA Alderman, Derek H. (2000): A Street fit for a king: Naming Places and Comme- moration in the American South. Professional Geographer, 52, 4, 672–684. ARS 223 – Arhiv Republike Slovenije (ARS), Vlada Ljudske republike Slovenije (fond 223). ARS 1701: Arhiv Republike Slovenije (ARS), Okrožje Gorica (fond 1701). Azaryahu, Maoz (1991): Von Wilhelmplatz zu Thälmannplatz: Politische Symbole im öffentlichen Leben der DDR. Gerlingen, Bleicher Verlag. Azaryahu, Maoz (1997): German Reunification and the Politics of Street Names: The Case of East Berlin. Political Geography, 16, 479–493. Azaryahu, Maoz (2006): Tel Aviv: Mythography of a City. Syracuse, Syracuse University Press. Baskar, Bojan (2002): Dvoumni Mediteran: študije o regionalnem prekrivanju na vzhodnojadranskem območju. Koper, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko & Znanstveno-raziskovalno središče Republike Slovenije. Batič, Matic (2020): Italijanizacija kulturne krajine v Goriški pokrajini od konca prve svetovne vojne do kapitulacije Italije: doktorska disertacija. Koper, Univerza na Primorskem. Batič, Matic (2021): Italijanizacija sakralne arhitekture na Goriškem v času med svetovnima vojnama. Res novae: revija za celovito znanost, 6, 2, 35–76. Berg, Lawrence D. & Jani Vuolteenaho (ur.) (2009): Critical Toponomies: The Contested Politics of Place Naming. Farnham, Ashgate. Čebron Lipovec, Neža (2019): Post-War Urbanism along the Contested Border: Some Observations on Koper/Capodistria and Trieste/Trst. Dve domovini: razprave o izseljenstvu = Two homelands: Migration Studies, 49, 199–219. Čermelj, Lavo (1965): Slovenci in Hrvatje pod Italijo. Ljubljana, Slovenska matica. Čipić Rehar, Marija (2007): Cerkev in oblast na Primorskem v letih 1945–1953. Ljubljana, Družina. Ferletic, Andrej (2007): Propagandni in politično-propagandni napisi ter grafiti na Primorskem od 1918 do 1943. Zgodovinski časopis, 61, 1–2, 113–140. Gabrič, Aleš (1991): Slovenska agitpropovska kulturna politika: 1945–1952. Lju- bljana, Mladika. Gabrič, Aleš (1995): Socialistična kulturna revolucija: slovenska kulturna politika 1953–1962. Ljubljana, Cankarjeva založba. Gabrič, Aleš (1996): Preimenovanje krajevnih in uličnih imen v letih 1945–1955. Prispevki za novejšo zgodovino, 36, 1–2, 109–120. Gabrič, Aleš (1998): Sprememba kulturnopolitične usmeritve po informbiroje- vskem sporu. Prispevki za novejšo zgodovino, 38, 1–2, 137–150. Goriška knjižnica Franceta Bevka. Domoznanski oddelek, Zbirka razglednic. Griesser Pečar, Tamara (2023): Preganjanje duhovščine v priključenem delu Primorske in coni B Svobodnega tržaškega ozemlja. Dileme: razprave o vprašanjih sodobne slovenske zgodovine, 7, 1, 123–164. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 305 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 Hrobat Virloget, Katja & Neža Čebron Lipovec (2017): Heroes we Love?: Monuments to the National Liberation Movement in Istria between Memories, Care, and Collective Silence. Studia ethnologica Croatica, 29, 45–71. Hrobat Virloget, Katja (2021): V tišini spomina: »eksodus« in Istra. Koper, Založ- ba Univerze na Primorskem; Trst, Založništvo tržaškega tiska. Klabjan, Borut (2012): »Partizanska pokrajina«: partizanski spomeniki in kome- moriranje partizanov na Tržaškem. Acta Histriae, 20, 4, 669–692. Klabjan, Borut (2014): Fašistični Trst: tržaška kulturna krajina v času med svetov- nima vojnama. Studia historica slovenica, 14, 2/3, 593–607. Klabjan, Borut (2017): »Our Victims Define Our Borders«: Commemorating Yugoslav Partisans in the Italo-Yugoslav Borderland. East European Politics and Soci- eties, 31, 2, 290–310. Klabjan, Borut & Gorazd Bajc (2021): Ogenj, ki je zajel Evropo: Narodni dom v Trstu 1920-2020. Ljubljana, Cankarjeva založba. Klabjan, Borut (2022): Graditi partizanski spomin v socialistični Jugoslaviji: slovenski primer v času po drugi svetovni vojni. Acta Histriae, 30, 2, 513–534. Kopač, Janez (2005): Kraji in občine kot upravnoteritorialne enote: 1945–1955. Arhivi: glasilo Arhivskega društva in arhivov Slovenije, 28, 2, 205–212. Light, Duncan (2004): Street Names in Bucharest: 1990–1997: Exploring the Mo- dern Historical Geographies of Postsocialist Change. Journal of Historical Geography, 30, 1, 154–172. M., F. (1948): Šent Vid pri Vipavi – Vojkovo. Nova Gorica: glasilo odbora Osvobo- dilne fronte Goriške oblasti, 3, 23, 9. 6. 1949, 4. Marušič, Branko (2012): Sosed o sosedu. Prispevki k zgodovini slovensko-itali- janskega sožitja. Trst, ZTT EST. Nora, Pierre (ur.) (1984–1992): Les Lieux de mémoire, 3 tomes: t. 1 La Répu- blique, t. 2 La Nation, t. 3 Les France. Paris, Gallimard. PANG 72 – Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), Okrožni NOO za Goriško (fond 72). PANG 80 – Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), OLO Gorica (fond 80). PANG 94 – Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), ObLO Zali hrib (fond 94). PANG 106 – Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), ObLO Šempas (fond 106). PANG 127 – Pokrajinski arhiv v Novi Gorici (PANG), KLO Branik (fond 127). Pelikan, Egon (2016): Tone Kralj in prostor meje. Ljubljana, Cankarjeva založba. Perenič, Urška (2016): Toponomastika uličnih imen, nacionalna identiteta in pri- padanje: literarne ulice v ožjem središču Ljubljane. V: Dović, Marijan (ur.): Kulturni svetniki in kanonizacija. Ljubljana, Založba ZRC, 325–327. Perko, Drago & Matjaž Geršič (2021): Sporna imena naselij v Sloveniji. Ljublja- na, Založba ZRC. Piškurić, Jelka (2020): »Sistem socialistične demokracije in razvoja socialistične- ga gospodarstva stremi za tem, da se formirajo gospodarsko močne občine« ali kako je nastala Občina Ljubljana Vič – Rudnik. Dileme: razprave o vprašanjih sodobne slovenske zgodovine, 4, 1–2, 155–175. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 306 Matic BATIČ: NOVA GOVORICA PROSTORA: PREIMENOVANJA NASELIJ NA SEVERNEM PRIMORSKEM ..., 281–306 Rosa, Jurij (1993): Nova oblast – nova imena. Dokumenti o preimenovanju naših krajev v letih 1948–1955. Nova Gorica, Pokrajinski arhiv v Novi Gorici. Rosa, Jurij (1996): Šentvid, Šembid,…Podnanos – o izvoru, najstarejših omembah, poimenovanjih in preimenovanju našega kraja. V: Rosa, Jurij (ur.): Št. Vid – Podnanos. Zbornik prispevkov o kraju in njegovi zgodovini. Nova Gorica, Pokrajinski arhiv v Novi Gorici, 25–37. Rosa, Jurij (1997): Upravnoteritorialna ureditev in upravni organi. V: Valentinčič, Slobodan (ur.): Zbornik Primorske – 50 let. Koper, Primorske novice, 35–38. Uradni list Ljudske Republike Slovenije. Ljubljana, Uradni list LRS, 1945–1955. Urbanc, Mimi & Matej Gabrovec (2005): Krajevna imena: Poligon za dokazova- nje moči in odraz lokalne identitete. Geografski vestnik, 77, 2, 25–43. Vidmar, Jernej (2016): Nadzor in represija v prvem desetletju jugoslovanske obla- sti na severnem Primorskem (1945–1955): primer okrajev Gorica in Tolmin: doktorska disertacija. Koper, Univerza na Primorskem. Wörsdörfer, Rolf (2004): Krisenherd Adria 1915–1955. Konstruktion und Artiku- lation des Nationalen im italienisch-jugoslawischen Grenzraum. Paderborn, Ferdinand Schöningh. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 307 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND YUGOSLAV MILITARY DOCTRINES Blaž TORKAR Military Schools Centre of the SAF, Engelsova 15, 2111 Maribor, Slovenia e-mail: blaz.torkar@mors.si Stanislav POLNAR University of Defence, Faculty of Military Leadership, Kounicova 65, 66210 Brno-střed, Czech Republic e-mail: stanislav.polnar@unob.cz ABSTRACT This paper analyzes and compares the impact of the 1968 Prague Spring on military and strategic thinking in Czechoslovakia and Yugoslavia. A great change in the Czechoslovakian military caused Memorandum 68, a proposal of domestic military doctrine which consistently took into account the vital security interests of Czechoslovakia in international relations at that time. The document was mainly based on the inviolability of Czechoslovak territory and the right of its nations to defend their own existence regardless of the superpower interests of the Soviet Uni- on. At the same time Yugoslavia began to develop its own doctrine of the General People’s Defence and Social Self-Protection, which emphasized its total nature, creating the reality of the concept of a “nation in arms,” which attached great importance to soldiers and the art of soldiering in Yugoslavia. Keywords: Czechoslovakia, Yugoslavia, Prague Spring, military doctrine Memorandum 68, NATO, Warsaw Pact L’IMPATTO DELLA PRIMAVERA DI PRAGA DEL 1968 SULLE DOTTRINE MILITARI DELLA CECOSLOVACCHIA E DELLA JUGOSLAVIA SINTESI Il contributo analizza e confronta l’impatto che la Primavera di Praga del 1968 ha avuto sul pensiero militare e strategico in Cecoslovacchia e in Jugoslavia. Un grande cambiamento nelle forze armate cecoslovacche seguì al Memorandum 68, una proposta di dottrina militare interna che teneva rigorosamente conto degli in- teressi vitali della sicurezza della Cecoslovacchia nelle sue relazioni internazionali. Il documento si basava principalmente sull’inviolabilità del territorio cecoslovacco e sul diritto dei suoi popoli a difendere la propria esistenza indipendentemente Received: 2022-11-21 DOI 10.19233/AH.2 2 .14 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 308 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 dagli interessi di superpotenza dell’Unione Sovietica. Contemporaneamente, la Jugoslavia iniziò a sviluppare una sua dottrina dal nome «Difesa totale nazionale e autoprotezione della società» che ne enfatizzava la natura totalizzante, concretando così il concetto di «nazione in armi» che attribuiva grande importanza ai soldati e all’arte militare in Jugoslavia. Parole chiave: Cecoslovacchia, Jugoslavia, Primavera di Praga, dottrina militare Memorandum 68, NATO, Patto di Varsavia INTRODUCTION The military, political, and strategic cooperation between the former states of Czechoslovakia and Yugoslavia had deep roots. The two countries began collaborating soon after the First World War, and their close contacts with each other essentially continued for the entire duration of their existence as states. This was implemented at many levels, and it involved mutual influence in considerations about war or peace—in particular, in military doctrine and developing the two countries’ armed forces. On August 14th, 1920, Czechoslovakia concluded a treaty of alliance with the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes (after 1929 the Kingdom of Yugoslavia), which was later supplemented by bilateral military agreements between the two countries and Romania, called the Little Entente. From 1921 to 1939, the organization of the Little Entente functioned as part of the French eastern allied system. The Munich events at the end of September 1938 were not influenced or effectively dealt with by the Little Entente; however, secret cooperation between the British, Czechs and Yugoslavs (Slovenes) began in 1938. Yugoslavia’s foreign policy condemned the Nazi aggression against Czechoslovakia, and took the same stance on the occupation of Bohemia and Moravia in mid-March 1939 (Wandycz, 1962, 195–197; Wandycz, 1988, 14; Klabjan, 2007, 311; Bajc, 2010, 127–150; Sovilj, 2016). Both countries experienced a similar fate during the Second World War. Their neighbours seized and annexed the territories they wanted, and Nazi puppet states were created in both Slovakia and Croatia. Similarity can also be seen in the wartime resistance movements that were formed in the two countries, and also in authentic popular support for the communist regimes that developed in both countries. However, there were also differences in the number of wartime casualties and economic consequences, which hit Yugo- slavia harder (Judt, 2005,18–22). The main difference, which also dictated developments after the Second World War, lay in the success of the Yugoslav communists in carrying out a revolution to assume power during the war and, ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 309 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 in connection with this, in their legitimization of power at home and abroad. After 1948, Czechoslovakia remained within the Soviet sphere, whereas Yu- goslavia did not. In Yugoslavia, Tito’s regime went its own way in this regard, and it soon defected from its vassal relationship to Moscow (Ivešić, 2022, 241; Djerdj, 1976). Diplomatic and political relations between the two countries were again in focus during the Prague Spring of 1968. Some historians from the former Yu- goslavia (Jakovina, 2011; Dimić, 2005, Režek, 2010) and Czech historians (Pe- likán, 2008a, 2008b, 2010) have carried out research and published high-quality studies about this period. In the studies published to date, there is a lack of research on how the Prague Spring influenced the military strategy and doctrine of the two countries. The military quashing of Czechoslovakia’s Prague Spring by Warsaw Pact troops after August 21, 1968, had a powerful impact, which also meant the end of a bold attempt at military reform. This text analyzes and compares the impact of the August events on military doctrinal and strategic thinking in the two countries up to the early 1990s, when both Czechoslovakia and Yugoslavia were dissolved. THE MILITARY SCHOOL SYSTEM AND MILITARY REFORMS OF THE 1968 PRAGUE SPRING IN CZECHOSLOVAKIA AND YUGOSLAVIA After the communist takeover of Czechoslovakia in 1948 the Czechoslovak Army became completely ‘sovietized’. It could be said that the total sovietiza- tion of the Czechoslovak military after 1948 very soon came into conflict with the general concept of nuclear war (Graebner, Burns & Siracusa, 2020, 89–92), which began in Czechoslovakia in the second half of the 1950s. The rapid development of nuclear weapons in the United States of America (1945) and later in the Soviet Union (1949) (McCauley, 2016, 98–99) opened the way, in a global perspective, for the acceleration of the scientific and technological revolution, which also took place in Czechoslovak military science. A new or- ganization of Czechoslovak military higher education also responded to this. By August 15, 1951, three military colleges of the university type had been established in Czechoslovakia: the Military Academy in Prague (Vojenská akademie); the Military Technical Academy (Vojenská technická akademie) in Brno; and the Military Medical Academy (Vojenská lékařska akademie) in Hradec Králové (Vondrášek, Chrastil & Markel, 2005, 40). In particular, the requirements for university professional education of technical personnel officers grew. The planned use of nuclear weapons brought additional demands to acceler- ate the pace of military operations, which placed increased claims on the flex- ibility, speed and continuity of the command and control system (C2). A staff member was no longer a primitive executive tool for transmitting command decisions, but on the contrary, they became an independent intelligent unit with ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 310 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 the necessary education, specialization and expertise. Completely new technical inventions penetrated the Czechoslovak People’s Army (CSLA) at the turn of the 1950s and 1960s.1 These trends were analyzed mainly by Czechoslovakian military sociology. One of the decisive pioneering sociological institutes in the CSLA was the Scientific Research Institute of the Sociology of the Army (Vědecko-výzkumné pracoviště sociologie armády) at the Klement Gottwald Military Political Academy (Vojenská politická akademie Klementa Gotwalda – VPA KG) in Prague, which started work in the autumn of 1964. The dynamic development of military sociology was also secured by the Departments of Sociology of the VPA KG and the Military Academy Antonín Zápotocký (Vojenská akad- emie Antonína Zápotockého) in Brno and some other workplaces, which also included the sociological group of the personnel department of the CSLA Main Political Administration (MPA) (Rice, 1984, 108–109). In the autumn of 1967, an independent Military Institute of Social Research (Vojenský ústav sociálních výzkumů) and a Group of Social Research of the Scientific and Technical Revo- lution (Skupina sociálních výzkumů vědecko-technické revoluce ve vojenství) were established at VPA KG (Ždímal, 1992, 4–5). Military sociologists were also inspired by Western theorists of thermo- nuclear war. This concerned in particular the American futurologist, mathemati- cian and physicist Herman Kahn2. In his analyses, Kahn focused mainly on the role of hydrogen weapons in US foreign policy (Kahn, 2017a, 432–434). In his texts from the early 1960s, he always emphasized the close connection between politics and the military, which included a large number of condition- ing elements, variables and possible target states. The Czechoslovakian military reformers were strongly influenced by his thoughts on the escalation scale (Kahn, 2017b, 5) and on the psychological effects of thermonuclear war as a real possibility (deterrence strategies and its escalating types) (Freedman & Michaels, 2019, 138–141). A great change in the Czechoslovakian military caused the military Memoran- dum from the turn of May and June 1968 (Memorandum 68). It was born out of a breeding ground of many years of scientific work at the Prague VPA KG. About 30 military scientists from the frame of the CSLA and another 12 collaborators participated in the creation of this document, using their knowledge of sociol- ogy, psychology, theory of science, war economics, political science, pedagogy, 1 VÚA-VHA – 280, Carton 47, No.0493, Evaluation of the Symposium on the Sociology of the Milita- ry, which was held at the VPA KG in Prague on April 25-27, 1967, with participation of sociologists from friendly armies, 13; Carton 46, Basis for the Meeting of the Sociology Commission at the Sym- posium on Social Sciences in CSLA, 15 December 1966, 12-13. 2 Herman Kahn (1922-1983): he based his scientific work on games and systems theory, and in the 1960s acted as a strategic advisor to the Pentagon and the Atomic Energy Commission. In 1961, he founded the Hudson Institute, which, as a private institution, compiled analyses of US national security and global forecasts of world development. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 311 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 history, management theory, forecasting and technical sciences. It was subtitled “The formulation and constitution of Czechoslovakian state interests in the mili- tary” and was a methodological guide on starting points for creating an original Czechoslovakian military doctrine. The Memorandum was divided into five main parts: political and military doctrine; the military policy of the Czechoslovak Socialist Republic; the situation of war and peace throughout the late 1960s; the possible formulation of the military interests and needs of Czechoslovakia; and a proposal for a systemic approach (including modern research methods) for the creation of a new military doctrine. Memorandum 68 refused the stance based on one unbalanced point of view, the simple logic of “common sense” and determined the current methods of work to be the main danger in the constitution of the Czechoslovak military doctrine. In particular, it seemed absurd to absolutize the variant of a general nuclear war on the European battlefield, which would bring about the total de- struction of Czechoslovakia, regardless of the size of its army and the amount of its defence spending.3 Memorandum 68 stated that the modern military should give up the frontal destruction of the enemy preferred by the Soviets and, conversely, reorient to the intensive destruction of key elements in the enemy’s defence. By controlling these, through paralysis or direct physical destruction, it would be possible to effectively paralyze the enemy’s defence system as a whole. It was not only a theory, because the text of Memorandum 68 explicitly cited the example of the Arab-Israeli (so-called “six-day”) war between June 5 and 10, 1967. To sum up, it was a hidden critique of the Marxist conception of war. Unfortunately, thanks to the Prague Spring of 1968 and the occupation of Czechoslovakia by Warsaw Pact troops on August 21, 1968 (Williams,1997, 37–38), for many years Memorandum 68 remained only a bold theoretical inspira- tion without practical implications for Czechoslovak foreign and military policy, despite the fact that the “military” Prague Spring was a turning point in the Cold War, along with other global events of the memorable year 1968 (Bischof, Karner & Ruggenthaler, 2011, 4; McDermott & Stibbe, 2018, 1). The Soviet supporters in the CSLA, understandably, were not satisfied with the expected abolition of the VPA KG in the summer of 1969. The Soviet support- ers decided to deal harshly with the representatives and followers of the military reforms of the Prague Spring. The entire wider circle of authors, signatories and political promoters of Memorandum 68 became particularly dangerous to the regime. The first step was the professional liquidation of career military professionals, who were first reassigned to the personnel disposition, expelled from the Communist Party if they were members, and then released into the 3 VÚA-VHA – 280, Carton 35, Report on a Business Trip to the Meeting of the Working Group of the International Sociological Association (London), 14-16 September 1967 on the issue of militarism and the social group of professional soldiers, 4. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 312 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Fig. 1: The first page of Memorandum 68, the core of military reform of the Prague Spring (Central Military Archive (Prague)). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 313 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 reserve. This act was most often followed by placement in inferior manual jobs. Not only former members of the Prague VPA KG, but also some related military scientists from Antonin Zapotocky´s Military Academy in Brno met this fate. This was followed by a systematic increase in the pressure of the communist regime, which consisted of the criminalization of the military reformers of 1968 and 19694. The State Security, or rather its mutated military counterintelligence, ac- quired an irreplaceable role in the environment of the CSLA. In June 1970, mili- tary counterintelligence created a central register of the professional soldiers and civil workers of the CSLA who in 1968/69 had showed hostility towards the Communist Party, the socialist system and the Soviet Union. It is obvious that military counterintelligence considered the signatories, as well as all active supporters and promoters of Memorandum 68, to be actual or potential enemies of the normalization regime (Rozkaz náčelníka, 1970, 3). The development of the Yugoslav Army (YA)5 and its military science and higher education from the end of the Second World War up to 1948 can be referred to as a period of revolutionary statism. The YA was reorganized into a peacetime structure, there were instances of demobilization and the first recruit- ment, and the new army was formally regulated. The YA was the key element for the defence and stability of the state and of society as a whole. In the develop- ment of the YA, emphasis was placed on improving its organization, formation, education, and training (Marijan, 2008, 34; Marković, 2007, 31). From 1945 to 1948 the YA became completely “sovietized”. The reorganiza- tion of the YA and military higher education was strongly influenced by the Soviet model, because the army headquarters were manned by accredited Soviet instructors and YA personnel trained and educated in the Soviet Union. Yugoslav military doctrine abandoned the doctrine of the Partisans’ National Liberation Movement and copied Soviet military doctrine. The Yugoslav Army abandoned everything that was “Partisan-like” and began to develop frontal-manoeuvre warfare. A very important year for the development of this was the Tito-Stalin split in 1948. The Eastern Block failed to ideologically and economically influ- ence Yugoslavia through the Resolution of the Communist Information Bureau (Cominform). The establishment of Cominform signalled that the Soviet Union was once again setting itself up as the official leader of the communist bloc nations. Yugoslavia was an original member, but Tito proved to be reluctant to follow the Soviet line. The cause of the Tito-Stalin split was Stalin’s rejec- tion of Tito’s plans to absorb Albania and Greece in cooperation with Bulgaria, thereby setting up a powerful eastern European bloc outside Moscow’s control. Stalin ordered Yugoslavia expelled from Cominform. Gathering Soviet divi- sions close to the Yugoslav borders (in Hungary, Romania, and Bulgaria) was a 4 ABS – V-15242 MV, AKCE TRANSIT – ÚNOS, refilling knowledge, August 12, 1970, 1. 5 On 22 December 1951 the Yugoslav Army (YA) was renamed the Yugoslav People’s Army (YPA). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 314 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 clear indication that the Soviet Union intended to invade Yugoslavia during the next phase of the political crisis. The country’s leaders made use of the lessons learned during the Second World War and formed a territorial component of the YA, made up of Partisan-style detachments. However, the political crisis never developed into a hot war between Yugoslavia and the Soviet Union (Johnson, 1978, 3; Dimitrijević, 2014, 81–82; Marković, 2008, 55–56). The beginnings of Yugoslav military education had already formed during the Second World War; however, the situation in which the armed uprising against the Axis forces began did not allow the immediate establishment of a military school system, such as military academies. After the war, the Yugoslav military education system faced a shortage of educated officers, and Yugoslavia had not yet begun to develop its military science because it did not even have a regulated military school system. Changes in the development of the army, the concept of defence, and military doctrine affected the development of higher military education in Yugoslavia (Bjelica, 1983, 43). The construction of the Yugoslav military school system was influenced by the Soviet model of military schools, including a number of factors, such as the Soviet military instructors who played an important role in the Yugoslav military school system. The Yugoslav military commanders of the time had been trained at Soviet military schools and colleges, and Soviet military literature was used for education and training in the YA. Under Soviet influence, on July 31, 1945, the military school system was reorganized. The Yugoslav Military Academy was dissolved, and military colleges for individual branches of the army were established. After the Tito-Stalin split, the first objections to the stereotyped use of the Red Army’s experience in the military education system can be traced, and the experience from the Yugoslav front of the Second World War began to be studied. On July 30, 1948, the Military Academy (Vojaška akademija) was established, and later the Higher Aviation Military Academy (Višja letalska akademija), the Higher Naval Academy (Višja pomorska akademija), and the Military Medical Academy (Vojaškomedicinska akademija). Yugoslavia began to develop its own military school system and also began to develop military science (Dimitrijević, 2006, 236–251). The Prague Spring in 1968 and the intervention of the Warsaw Pact troops in Czechoslovakia had a very strong influence on the Yugoslav security and defence system. The situation in Czechoslovakia was viewed in Belgrade as evidence of Soviet determination to throttle possible independent communist countries, and thus as an indirect attack on Yugoslavia. It came as a great surprise to the country’s leaders and its military supreme command. Even Great Britain and its allies in NATO were fully aware of the difficult position of Yugoslavia in the summer of 1968. We can say that Great Britain had made significant efforts to induce NATO to admit that Yugoslavia would be interested in developing exchanges with the West, particularly in trade and industry, and obviously with the European Economic Community as well (Bajc, 2016, 76–77). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 315 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Yugoslavia appeared to be seriously threatened, and the Yugoslav People’s Army (YPA) had never been less prepared to protect it during the entire postwar period. Politicians and the military supreme command concluded that it was time to make use of the lessons learned from the Partisan experience during the Second World War. Under the circumstances, it was decided that a territorial component responsible for popular resistance needed to be established. This component was to operate alongside the YPA, but not within its structure. A completely new model of the defence concept and the armed forces with a ter- ritorial component was developed. The operational component would be the first in line to deter aggression. However, the territorial defence forces were planned to be the largest form of organizing people into combat units under the authority of the Yugoslav republics and regions. This was the first opportunity for the republics to develop their own defence units (Torkar, 2017, 195) The General Staff of the YPA (Generalštab Jugoslovanske ljudske armade) initiated the theoretical development of the doctrine of General People’s Defence and Social Self-Protection (Splošna ljudska obramba in družbena samozaščita) in accordance with the political standpoints of the Federal Assembly (Zvezna skupščina). The distinctiveness of the approach was apparent when compared with defence preparations in the early 1950s. Then, fearing a Soviet invasion, Yugoslavia carried out a massive conventional military build-up of almost half a million men under arms, with a corresponding mobilization capacity. In 1970, the YPA was capable of resisting an aggressor, made use of Yugoslavia’s lessons learned, and refuted the defence thesis arguing that resistance was possible only in depth. In the document “Armed Forces of the SFRY” (Oborožene sile SFRJ), the Territorial Defence (TD) was given greater importance. The TD was treated as a strategic component of the armed forces, integrated into all spheres of society in various organizational forms (Bebler, 1992, 52; Marković, 2007, 31). WARSAW PACT DOCTRINE, MILITARY DISSENT AND CZECHOSLOVAK WAR PLANS (1968–1991) Thanks to the Soviet occupation after August 21, 1968, Moscow’s long-term strategic intentions became absolutely binding (Brezinski, 1967, 435; Gaddis, 2007, 185-188) for the Czechoslovak war plans. The operational preparations were also related to the highly probable presence of Soviet nuclear weapons on Czechoslovak territory, based on a secret treaty of December 1965. The CSLA operational plan from December 1977 became the expression of the persistent Cold War confrontation (Luňák, 2019, 262–263), according to which the stop- ping of imperialist aggression in the territory of the Czechoslovak Socialist Republic was prepared by the plan of the subsequent offensive operation. This operational document cannot be described as anything else other than unrealis- tic nuclear fantasy. The goal of the “Czechoslovak front” (the group of armies) was nothing less than the destruction of the NATO ground and air forces in ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 316 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 the southern part of West Germany, and to reach the French state border on the eighth or ninth day after the start of the operation. This victory was to be achieved by using Soviet 258 nuclear warheads in the form of missiles and air bombs. At the time of its validity, the plan fitted exactly into the intensify- ing course of the Cold War. This was mainly due to the Soviet intervention in Afghanistan (1979-1989), which accelerated the collapse of the Soviet Union and the demise of its vassal states situated in the central and eastern parts of the European continent. At the end of the summer of 1983, the Kremlin decided to deploy SS-20 medium-range missiles in both buffer states, East Germany and Czechoslovakia. The West again proved its intransigence during NATO’s annual “Able Archer” international exercise, which in early November 1983 could have turned into a general nuclear confrontation. About 40,000 Alliance troops practised the escalation of the conflict from the conventional level to the use of chemical and nuclear ammunition (Jones, 2016, 54–59; Krüger, 2017, 80–8; Sauer, 2016, 10–11). In a fateful five days of November 1983, some simulation elements were used to bring the exercises as close to reality as possible (Futter, 2015,109–110). The Soviets, after eavesdropping on communications between Western commanders, decided that everything was approaching a surprise nuclear strike on the Soviet Union, and therefore put their forces at the highest levels of combat readiness. Czechoslovakia contributed to the growth of nuclear tensions in Europe with its loyal passivity to the Soviet Union. In October 1983, the government of the Czechoslovak Socialist Republic had already agreed to begin preparatory work on the development of missile complexes for operational and tactical use in Czechoslovakia. A year later, US Pershing 2 missiles (Thompson, 2003, 62–63) capable of carrying thermonuclear warheads were deployed in West Germany, Belgium, Italy, the Netherlands and the United Kingdom (Thompson, 2003, 62–63; Johnston, 2017, 183). On March 11, 1985, the new Secretary General of the Soviet Communist Party, Mikhail Sergeyevich Gorbachev, took over power in the Soviet Union, raising general expectations about a possible change in military-political rela- tions, or even a change in the strategic paradigm of the entire Cold War. From his first days in office, Gorbachev was aware that Moscow’s economic and technical expertise was becoming obsolete behind the ever-growing US defence potential. Under his leadership, the Soviet administration sought to stop the arms race, limit the development of nuclear weapons, and totally banned de- ployment in space. At the turn of 1985/86, a final decision was also made on the prospective transfer of Soviet troops from the hot Afghan soil. The Soviet ideas about a possible victory in the global nuclear conflict were strongly reduced after the accident at the Chernobyl nuclear power plant (Adamsky, 2019, 41), which took place on April 26, 1986. This was the definitive end of nuclear romanticism, which had led to the idea that nuclear weapons could enable vic- tory in a possible “Third World War”. In the aftermath of the accident, the ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 317 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Soviet army was forced to conduct a real military operation in an environment contaminated by real radioactivity for the first time. The consequences for the health of the intervening soldiers were more than appalling. Thanks to this the trends of “new thinking” and “common European house policy” became more and more favoured over military confrontation in Soviet foreign policy. However, the Czechoslovak war plan, which was created based on the Soviet directives in the Czechoslovak General Staff at the end of October 1986, re- flected these tendencies only to a very limited extent. On the one hand, the plan defined the defensive operation of Czechoslovak troops. On the other, the plan assigned an offensive task to the Czechoslovak Socialist Republic immediately after the expected aggression of the Western armies was repulsed. After cross- ing Switzerland, the Czechoslovak front would have to go through the southern part of West German territory and reach the French border about fifteen days after launching the offensive operation. This time limit was counted up in the conditions of e nuclear inferno. It was planned to allocate Soviet 344 nuclear warheads (Luňák, 2019, 312) to the Czechoslovak operation; at the same time, the strategic nuclear forces of the Soviet Union were given the combat task of destroying enemy objects west of the line set for the advance of the detached units of the Czechoslovak Army. The operational document became an anachro- nism at the time of its creation. Despite this fact, the end of the Cold War was inevitably approaching, which was only confirmed by work on the new, Gorbachev military doctrine (Janu- ary 1986 – summer 1989). The new Soviet doctrinal document was officially introduced at the Warsaw Pact Political Advisory Committee in East Berlin on 28–29 May, 1987. It spoke about “defensive sufficiency” and “non-offensive defence” (Bílý, 2021, 255; Mastny, Byrne, 2005, 61). According to its fourth point, NATO’s attack was to be repulsed only by defensive operations, and Mos- cow undertook to address the causes of the war solely by political means. The fifth point defined the rules of the Soviet political and military leadership task of preventing the emergence of armed conflict at all (Glantz, 1992, 212–213) and in all possible circumstances. The year 1985 became important not only due to the launch of Gorbachev’s reform plan, but also from the point of view of the formulation of the founda- tions of the military-political programme of the Czechoslovak opposition. It was predominantly represented by the Charter 77 civil movement (McDermott, 2015, 174–178; The Moravian Library, 2017, 9). Military issues were mostly avoided by this opposition initiative, due to fears of accusations from the side of normalization power (criminal activity against the republic). Despite this, the document Charter 77 No. 18/1978 fundamentally criticized the Soviet oc- cupation of 1968 (Commission on Security, 1982, 135–136). The document Charter 77 No. 7/1985, called the “Prague Challenge”, marked a fundamental breakthrough in this regard. It suggested the reduction of the dangerous situ- ation on the European continent at that time through disarmament initiatives, ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 318 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 the creation of neutral and nuclear-free zones, the conclusion of agreements on non-aggression, the renunciation of nuclear weapons, or the unification of divided Germany. Charter 77 proposed the dissolution of the military structures of NATO and the Warsaw Pact, removing all nuclear weapons from Europe, and initiating the withdrawal of all US and USSR military units from the territory of their European allies (Forster, 2021, 17–19). All this was to be accompanied by a permanent reduction in the ranks of all the armies of European countries. The Prague Challenge saw a permanent solution in the transformation of Europe into an equal community of friendly partners which, within the framework of a system of collective security, would permanently reduce the danger of global war. Leading representatives of the Czechoslovakian opposition, such as Václav Havel (1936–2011), Jiří Dienstbier (1937–2011) and Luboš Dobrovský (1932–2020), also signed the document. In the early 1990s, however, in the positions of Czechoslovak President, Foreign Minister, and Federal Minister of Defence respectively, they largely abandoned this concept (Johnston, 2017, 132–133). The second half of the 1980s brought the emergence of several independ- ent civil initiatives in the late normalization public space, which developed opposition-oriented activities in solving the societal issues of war, peace or the form of military service. At the same time, these informal groups took advan- tage of the weakening power position of the regime under the leadership of the Communist Party. In April 1988, the Independent Peace Association (IPA) was established – an initiative for the demilitarization of society, whose members perceived themselves as a free community without a rigid organizational struc- ture (Bulletin Nezávislého mírového sdružení, 1988, 2–3). According to the IPA statement, the CSLA should have been subject to demo- cratic control and participated more significantly in the education of the young generation from the point of view of culture and politics. Military service had to be transformed from a form of necessary evil into a concept of honourable civic duty. This is why the IPA supported the legalization of an alternative military service, without weapons. From the point of view of international politics, the association advocated the strengthening of security and trust between nations and supported all steps of Czechoslovakia leading to general disarmament. In the spring of 1988, an informal movement, Czech Children, was also established, which distributed leaflets promoting social mobilization for the 20th anniversary of the occupation of Czechoslovakia by Warsaw Pact troops on August 21, 1968. At the beginning of December 1988, the John Lennon Peace Club (JLPC) was founded. The JLPC also did not have firm organizational foun- dations, and its activities were mainly aimed at promoting alternative culture. Its founders criticized the contradiction between the official statements of the Czechoslovak government on peaceful coexistence between nations on the one hand, and the deep militarization of society on the other. From February 1989, the Club for Socialist Reconstruction (Obroda) began to work, which, on the ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 319 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 basis of Gorbachev’s reconstruction, strove for dialogue with official power with the aim of radical democratization and reform of degenerate normalization socialism (The Associated Press, 2015, 10; Marples, 2004, 27–29). In the fall of 1989, Obroda created a proposal to enforce basic military service lasting only fifteen months, then a proposal to introduce substitute service lasting five months for socially needy conscripts, and finally the idea of introducing an alternative military service without weapons for reasons of conscience or religious conviction. Within its frame a special Committee of the Military Section was also established. The memorable November 17, 1989 then opened the floodgates for societal change without any restrictions, which naturally affected the understanding of military issues. THE DOCTRINE OF NON-ALIGNED COUNTRIES, THE YUGOSLAV DOCTRINE OF GENERAL PEOPLES DEFENCE AND SOCIAL SELF-PROTECTION, AND YUGOSLAV WAR PLANS (1968–1991) The countries of the Non-Aligned Movement, in which Yugoslavia played one of the major roles, did not have a unified or coalition-oriented military doctrine. Each country developed its own military doctrine, which was based on striving for peace, independence, and coexistence, which was an alternative to the bloc division of the world. It was characteristic of the non-aligned countries that they relied on their own armed forces in security and defence, which was a condition for independence and freedom from the pressures and influence of foreign countries. Defence and security cooperation between the non-aligned countries thus took place in sales of military equipment and weapons, transfer of military technology, and training of command staff (Ljubičić, 1981, 209–211). In the summer of 1969 the Yugoslavs were the strongest champions of the liberalizing Dubček regime, and the appreciative Czechoslovaks saw in them their closest and truest friends. After the Prague Spring in 1968, Yugoslavia began to develop its doctrine of General People’s Defence and Social Self- Protection. Yugoslavia’s military forces consisted of two components: the Yugoslav People’s Army (YPA) and the Territorial Defence (TD).6 Their duty was to defend the country and its constitutional order. The majority of military experts (the officer corps) were members of the Communist Party, which was a prerequisite for pursuing such a career. The TD was assigned greater importance and its foundation was reinforced. The TD needed to increase the population’s ability to offer long-term resistance against an aggressor, thereby enhancing the army’s operational echelons and ensuring more effective results than could be predicted considering likely force ratios. The 1969 Defence Act (Zakon o ljudski obrambi) further stated that it was the right and duty of every citizen to participate in national defence, and the right and duty of the local political 6 TNA FCO 28/640, Yugoslavia-Czechoslovakia – the Honeymoon is Over, 7 October 1969, 1. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 320 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 authorities to organize total national defence and to directly command units in battle. In this scenario, the YPA itself would engage the enemy in frontal war- fare and expel it from the country. The TD in the border region affected would selectively assist the YPA and would remain on alert in case the military threat increased. Far more likely than the above scenario, according to Yugoslav mili- tary scholars, was the prospect of a large-scale attack led by the Soviet Union. In this case, the enemy would have overwhelming military superiority in tradi- tional terms. It could be expected to achieve general air superiority, to mount a large-scale armoured land invasion, and to attempt to quickly seize Belgrade, Zagreb, and other key cities with parachute and helicopter-borne troops. In this scenario, the first task of the YPA would be to employ frontal tactics and to avoid large losses, which would lead to a delay in the enemy’s penetration. The YPA units, after withdrawing from border areas, would wage active defence in depth alongside the TD throughout the country. The expected consequence was a merger of the front and rear, or the transformation of the entire country into a “hedgehog defence” system. The YPA and TD units would fight on, utilizing a mixture of combined and partisan tactics. In occupied territory, both urban and rural, the TD and paramilitary forces would wage a guerrilla war. Only if the entire country were occupied, however, would the YPA and TD units revert exclusively to partisan tactics, as in the Second World War (Marković, 2007, 34–37; Johnson, 1978, 3–4). The Yugoslav war plans had the code name Sutjeska and were created at the beginning of the 1970s. The plans envisaged full-scale aggression against Yugoslavia in two versions—an attack from the east (Sutjeska-1) and attack from the west (Sutjeska-2)—and the response of the YPA. On the basis of the western variant, Sutjeska-2, which was systematically refined in the 1980s, the YPA conducted a military exercise codenamed Romanija every year from 1986 to 1990, in which the commands and units of the YPA trained to implement the planned response to the aggression scenario. The plan predicted that NATO would be successful during the first days of the war, occupying part of Yugosla- via, and that after adjusting to the situation and transitioning society to wartime conditions the YPA would conduct a successful liberation by engaging forces from deep positions. It was anticipated that the territory occupied by the enemy would be liberated almost entirely by the TD. Training for the eastern version of the plan (Sutjeska-1) was mostly neglected in the 1980s by the YPA (Marijan, 2008, 102–107; Kadijević, 1993, 135–136). CZECHOSLOVAK MILITARY STRATEGY AND ARMED FORCES AND THE TERMINATION OF THE FEDERATION (1989–1992) At the time of the November coup of 1989, the serving communist leader- ship counted on certain options of the CSLA’s deployment against opposition demonstrations (the “INTERVENTION” action) or the taking over of the ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 321 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 technical performance of broadcasting on Czechoslovak Television by military experts (the “WAVE” action). In the end, however, the misuse of the army for the purpose of defeating the Velvet Revolution did not happen (Kroupa et al., 2019, 12). The soldiers thus remained out of dynamic political developments. Until the end of 1992, on the other hand, extensive democratization and at the same time humanization of the Czechoslovak Army (CSA)7 took place. It was gradually transformed into a guarantee of the society-wide democratization process. Some global geopolitical changes such as the definitive end of the Cold War, the decomposition of the bipolar world and the collapse of the former Czechoslovak protectorate of the Soviet Union also contributed to this. The new state, with the new name “the Czech and Slovak Federative Republic (CSFR)”, had definitively joined the new global era. Czechoslovak military units actively participated in Operation Desert Shield and Desert Storm in the Persian Gulf (1990/1991) (Hutchinson, 1995, 6; Bin, Hill, Jones, 1998, 95-96), as well as supporting the peacekeeping deployment of UN forces in the disintegrating and warring Yugoslavia. The process of ensuring the country’s security in foreign policy was fully underway after the departure of the former occupying Central Group of Soviet troops (end of June 1991) and the dissolution of the Warsaw Pact on July 1st of the same year (Keohane, Nye & Hoffman, 1997, 360–361). There were ideas about possible Czechoslovak neutrality, the parallel dissolution of the North Atlantic Alliance, and the con- struction of a pan-European system of collective security based on the Confer- ence on Security and Cooperation in Europe (Gaddis, 1992, 38–39). In the first post-recession months, the former opposition structures cre- ated several independent centres that conducted a dialogue with the Federal Assembly (Federální shromáždění), the Federal Ministry of Defence (FMoD) (Federální ministerstvo obrany) and the General Staff of the CSLA (later the CSA) (Generální štáb) about military reforms based on the newly understood doctrine and strategy. The political movement Občanské fórum (OF), which was founded on November 19th, 1989, created the Military Commission of the Co- ordinating Centre (MCCC) (Vojenská komise koordinačního centra) of the OF at the end of January 1990. The activities of the MCCC were aimed at reforming the FMoD from many angles, and therefore its scope of action was quite broad. In particular, it strove for the amendment of military law and the formulation of the law on civil service, and, last but not least, it dealt with the issue of the existence of spiritual care in the army. The main goal of the MCCC then became the introduction of the institution of the General Inspectorate, whose activity was to guarantee the democratization and humanization (Roušar, 2006, 33) of the entire social area of the military.8 7 The name of the army was changed by Act No. 74/1990 of the Collection of Laws. 8 APS – FS VI , Carton 60, Resolution No. 20 of the Defence and Security Committee, October 5, 1990 (draft law on the General Inspectorate). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 322 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 At the strategic level of the FMoD, former professional officers and supporters of the military reforms of the Prague Spring returned to civilian management positions. These were mostly experts in the field of social sci- ences, especially from the field of military sociology, which significantly influenced the military science of the 1960s and the memorable Memorandum 68. In 1990, these veterans of military reforms began to promote the systemic concept of a democratic army which went beyond only a purely military sub- system headed by the Chief of the General Staff. Their reform considerations were based on the need to create strategic, economic and social management subsystems within the political-administrative section of the FMoD – all this with significant elements of civilian management of the armed forces (Man- nitz, 2017, 114–115). Preparations for the development of the new Czechoslovak military doctrine did not take place only at the level of theoretical and professional considera- tions, which were significantly influenced by the former military reformers of 1968/69. From an international political point of view, 1990 and 1991 were characterized by a transition from the policy of confrontation between NATO and the surviving Warsaw Pact (Blank, 2011, 2), to a multilateral system of international relations arising from ideas about European collective security. The formation of the doctrine was influenced by the internal political events in Czechoslovakia (national conflict) (Leff, 1988, 272–273) along with the legis- lative aspects of the whole process. In May 1990, the State Defence Council9 decided to prepare a doctrinal text that took fully into account the reality of international politics at the turn of the 1980s and 1990s. On June 28, 1990, the President of Czechoslovakia, Václav Havel, made an urgent request on the floor of the Federal Assembly; his idea was that Czechoslovak military doctrine should be established on the principle of reasonable defence sufficiency against any hostile, aggressive attack from any geopolitical direction. The legislative process10 was completed on March 20, 1991. On this day, the Federal Assembly of Czechoslovakia announced the military doctrine as an official text at the 14th joint meeting of the House of People and the House of Nations, as its resolution No. 122 (print 366). The text of the doctrine did not specify any concrete enemy of the state, thereby signing up to the principle of “azimuth” defence, i.e. defence feasible in all possible directions. It was clearly based on the strategic idea that the defence of Czechoslovakia was no longer ensured on a coalition basis, but was completely independent (Balík et al., 2015, 8). The main task of the CSA, therefore, became repelling ground and air attacks launched from any direction on any part of the state territory. 9 This was a military-political body established at the beginning of the existence of the Czechoslovak Fede- ration, according to the Constitutional Act No. 10/1969 Collection of Laws. 10 APS – FS VI, Carton 61, List of Materials for the 13th Meeting of the Defence and Security Committees of the Federal Assembly, 21 March 1991. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 323 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 The fundamental issue was the adoption of the principle of reasonable defence sufficiency. The doctrine provided for the provision of an army for the needs of UN peacekeeping operations and the liquidation of the consequences of ecological or other natural disasters. The Czechoslovak state further declared that it did not own or manufacture nuclear weapons or other weapons of mass destruction, nor did it seek to own or deploy them on its sovereign territory. The doctrine from 1991 reflected not only all the basic theses of the military reforms of the Prague Spring, but also subscribed to long-term Czechoslovak strategic thinking. It was mainly a matter of taking into account the geopolitical position of Czechoslovakia in the centre of Europe and the elongated shape of the state territory with minimal depth (Moravec, 1938, 79), which in essence allowed only some variants of strategic defence. In the course of 1992 the process of disintegration of the unified strategic concept was constantly accelerated as the agony of the Czechoslovak federation continued. This became irreversible based on the result of the parliamentary elections on June 5-6 of the same year, and the CSFR ended its existence on December 31, 1992. The division of the federation put the two successor states in an even more disadvantageous geostrategic position than united Czechoslo- vakia, along with the obvious financial cost of the process of the withdrawal of the Czech Republic and the Slovak Republic from the originally unified framework. Both countries acquired long borders, which made it impossible to build up enough forces and resources for the needs of linear defence. The CSA came to an end as the protection of the state and the pillar of federative ideas (Innes, 2001, 176–177; Heimann, 2009, 319–320). THE YUGOSLAV MILITARY STRATEGY AND ARMED FORCES IN THE 1980S UP TO THE DISSOLUTION OF THE FEDERAL STATE In the 1980s, Yugoslavia was marked by political crisis, economic problems, the growth of nationalism, and the emergence of civil society movements focus- ing on peace, ecology, feminism, and other issues. Civil movements, especially in Slovenia, were critical towards the YPA, which represented a “brotherhood and unity” that was no longer present in Yugoslavia. The process of increas- ing YPA power and influence became even more pronounced after Tito’s death in 1980. Yugoslavia’s federal presidency, as a collective leadership body that was re-elected annually, was incapable of legally or practically performing the operational functions of supreme command, especially on a daily basis. Its operational command functions were, in fact, only nominal (Marković, 2008, 64–65; Repe, 2002). In 1987, the document “The General People’s Defence and Social Self- Protection Strategy of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia” (Strategija splošne ljudske obrambe in družbene samozaščite SFRJ) was adopted by the presidency. It defined the theoretical, doctrinal, and regulatory integration of ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 324 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 all defence and security elements. The document introduced a section on crisis situations; this was the first time this issue had been discussed in a regulatory or doctrinal document of the Yugoslav defence and security forces. The document defined two types of crisis situations: situations provoked by insurrection and direct risk of aggression. In addition to this, the document allowed for a broad interpretation of the term “crisis situation”, defined as including possible seri- ous natural or technological disasters. The document also mentioned the possi- bility of the aggravation of a crisis situation due to weaknesses and problems in the functioning of the social system, regardless of whether the reasons for this were outside or within the country’s control. The document especially warned of possible infiltration into the system’s institutions and the spread of ideas that countered the concepts of a self-governing social and economic system. In general, the document warned against all ideas that could in any way affect established processes and situations. The unitarism and the protection of an extremely centralistic system served as a strategic instrument of defence and security to resist all change. The system even allowed for the possibility of action against positive attempts at democracy. The responsibilities at all systemic sociopolitical levels were carefully defined, including the responsibilities of security service authorities. The YPA was to be engaged for two purposes: the demonstration of force against threats, and direct engagement in crisis management. If approved by the federal presidency, the Federal Secretariat of the People’s Defence was designated as the authority to decide whether to activate the YPA in crisis situations. This made possible the regulatory arrangement of the armed forces deployment concept for internal Yugoslav situations, as well as the provision of material to carry out the concept (Marijan, 2008, 107–123). The YPA became the “backbone” of the country’s political system and social order, with enough political power and influence to make the idea of a YPA regime come true—but fortunately this did not take place. The critics of the existing defence security system in the 1980s succeeded in becoming more vocal. The constant lagging of the YPA behind the democratization process, and the unwillingness of its leadership to separate the federal army from the Communist Party and remove it from the political scene, contributed to the deepening of the country’s ethnic and political divisions and to the exacerba- tion of the Yugoslav crisis. All of this led to the bloody Yugoslav wars in the 1990s. Demands with regard to a stronger centralization process were justified by growing frictions within the system of the General People’s Defence, which emphasized its total nature, creating the reality of the concept of a “nation in arms,” which attached great importance to soldiers and the art of soldiering in Yugoslavia. Despite the well-thought-out concept of the General People’s Defence, it failed to provide answers to how to defy an “internal enemy”, and how to solve the country-wide internal political and economic problems that accumulated in Yugoslavia in the 1970s and 1980s. After its establishment in ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 325 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 1968, the Slovenian TD developed differently from similar organizations in the other federal republics. Many among its few professional service members and, particularly, members of the large reserve component, considered the creation of the Slovenian TD the resuscitation of the idea of Slovenia’s own armed forces (Bebler, 1992, 52–57; Torkar, 2017, 204). CONCLUSION From an overall perspective, the Prague Spring of 1968 grew out of the spe- cific Czechoslovak conditions, but, on the other hand, its violent suppression by the invasion of Warsaw Pact troops had a strong impact on the military doctrines of both Czechoslovakia and Yugoslavia. August 21, 1968, and all the violence associated with that date, strongly influenced Yugoslav strategic thinking at that time. The Yugoslav regime, under the leadership of Tito, recognized that Yugoslavia could be a similar target of Soviet aggression in the future. Yugoslav military doctrine and the country’s military plans consistently reflected this fact in the 1970s and 1980s. Czechoslovakia adopted a Warsaw Pact doctrine that was based on nu- clear arms and conducting an offensive nuclear war against NATO, whereas Yugoslavia developed its own doctrine focused on combining the YPA with territorial defence. In planning, this entailed the conventional army meeting an invasion head-on, buying time for reserves and the general population to mobilize. Czechoslovakia’s Memorandum 68 out of necessity declared Czechoslova- kia’s affiliation with the Soviet sphere of influence in eastern and central Eu- rope. Nevertheless, it was the proposal of the domestic military doctrine that consistently took into account the vital security interests of Czechoslovakia in international relations at that time. The document was mainly based on the inviolability of Czechoslovak territory and the right of its nations to defend their own existence regardless of the superpower interests of the Soviet Union. Memorandum 68 reflected these conclusions based on the latest knowledge of Czechoslovak military science, especially in the social sciences. These military and political concepts from the military reform of the Prague Spring strongly resembled a number of aspects of Yugoslav military doctrine at that time. The Yugoslav doctrine of the General People’s Defence failed to find answers to how to defy the “internal enemy” and how to solve the internal country-wide political and economic problems that emerged in Yugoslavia in the late 1980s. Since the dissolution of Yugoslavia in the 1990s, the Doctrine of General People’s Defence has largely been forgotten, and is characterized as an old concept that is outdated in the context of to- day’s security situation. The Slovenian Territorial Defence can be seen as a positive phenomenon, which derived from the Doctrine of General People’s Defence (Clark, 2001, 434). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 326 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 The series of bloody civil wars in the former Yugoslavia (Gray & Colin, 2012, 257; Brzezinski, 2016, 53) that began in the early 1990s also had an impact on the atmosphere in which Czechoslovakia was divided. The crisis in Czech-Slovak relations raised the prospect of the danger of a “Yugoslav scenario”. The peaceful division of Czechoslovakia can rightly be attributed to the greater cultural, linguistic, and ethnic proximity of the Czechs and Slovaks (Haass, 2017, 106). However, the ethnic cataclysm of Yugoslavia’s disintegration undoubtedly also played a role. The military and political events in the two countries were closely related in the period between 1969 and 1993, and it is thanks to this that mutual connections in doctrinal and strategic thinking can be found. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 327 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 VPLIV PRAŠKE POMLADI 1968 NA ČEŠKOSLOVAŠKO IN JUGOSLOVANSKO VOJAŠKO DOKTRINO Blaž TORKAR Center vojaških šol Slovenske vojske, Engelsova 15, 2111 Maribor, Slovenija e-mail: blaz.torkar@mors.si Stanislav POLNAR Obrambna Univerza, Fakulteta za vojaško voditeljstvo, Kounicova 65, 66210 Brno-střed, Češka e-mail: stanislav.polnar@unob.cz POVZETEK Vojaško, politično in strateško sodelovanje med nekdanjo Češkoslovaško in Jugoslavijo je imelo globoke korenine že od samih začetkih obstoja obeh držav. Obe državi, ki sta nastali na ruševinah stare Evrope, sta začeli sodelovati tako na političnem, gospodarskem in tudi na vojaškem področju. Medsebojni vpliv se je videl tudi v skupnih razmišljanjih o vojni ali miru – zlasti pa pri vojaški doktrini in razvoju oboroženih sil obeh držav. Vpliv praške pomladi leta 1968 na vojaško ter strateško razmišljanje na Češkoslovaškem in v Jugoslaviji je bil velik. Veliko spremembo v češkoslovaški vojski je povzročil Memorandum 68, ki se je pojavil kot predlog domače vojaške doktrine, ki je dosledno upoštevala vitalne varno- stne interese Češkoslovaške v takratnih mednarodnih odnosih. Dokument, ki je bil kritika Marxovega koncepta vojne, je temeljil predvsem na nedotakljivosti češkoslovaškega ozemlja in pravici njenih narodov, da branijo svoj obstoj ne glede na interese Sovjetske zveze. Istočasno je jugoslovansko politično vodstvo zaradi intervencije sil Varšavskega pakta na Češkoslovaškem spoznalo, da JLA sama ni zmožna ubraniti napada z vzhoda, zato se je jugoslovanski politični in vojaški vrh začel naslanjati na izkušnje iz narodnoosvobodilnega boja. Nastala je nova vojaška doktrina, poimenovana »doktrina splošne ljudske obrambe in družbene samozaščite«. Ključne besede: Češkoslovaška, Jugoslavija, praška pomlad, vojaška doktrina, Memorandum 68, NATO, Varšavski pakt ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 328 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 REFERENCES AND BIBLIOGRAPHY ABS – V-15242 – Security Services Archive (ABS). Prague, Fund StB investigation management collection – investigation files. Adamsky, Dmitry (2019): Russian Nuclear Orthodoxy: Religion, Politics, and Strat- egy. Stanford, Stanford University Press. APS – FS VI – Archive of the Chamber of Deputies (APS). Prague, Fund Federal Assembly VI. Bajc, Gorazd (2010): “Obveščevalni trikotnik”: SOE, češka ilegala in Jugoslavija, 1939–1941: prispevek o tajnem sodelovanju med Britanci, Čehi in Slovenci. Acta Histriae, 18, 1–2, 127–150. Bajc, Gorazd (2016): Great Britain and the Italian-Yugoslav Relations in the 1970s. In: Bucarelli, Massimo, Micheletta, Luca, Monzali, Luciano & Luca Riccardi (eds.): Italy and Tito´s Yugoslavia in the Age of International Détente. Brussels, P. I. E. Peter Lang. Balík, Stanislav, Pojar, Tomáš, Pospíšil, Ivo, Romancov, Michael, Tříška, Dušan, Vodrážka, Michal & Alexandr Vondra (2015): Helsinki Process, Velvet Revolution of 1989 and the Czech Transformation: Lessons for the Korean Peninsula? Praha, Cevro. Bebler, Anton (1992): Jugoslovanska ljudska armada in razpad Jugoslavije. In: Grizold, Anton (ed.): Razpotja nacionalne varnosti: obramboslovne raziskave v Sloveniji. Ljubljana, Fakulteta za družbene vede, 45–57. Blank, Stephen J. (2011): Russian Nuclear Weapons: Past, Present, and Future. Carl- isle Barracks, Strategic Studies Institute Book. Bílý, Matêj (2021): Varšavská smlouva 1985–1991: dezintegrace a rozpad. Praha, Ústav pro studium totalitních režimů. Bin, Alberto, Hill, Richard & Archer Jones (1998): Desert Storm: A Forgotten War. Westport, Connecticut, London, Praeger. Bischof, Günter, Karner, Stefan & Peter Ruggenthaler (2011): The Prague Spring and the Warsaw Pact Invasion of Czechoslovakia in 1968. Maryland, Lexington Books. Bjelica, Obrad (1983): Vojna akademija kopnene vojske 1944–1984. Beograd, Vojnoizdavački zavod. Blank, Stephen J. (2011): Russian Nuclear Weapons: Past, Present, and Future. Carl- isle Barracks, Strategic Studies Institute Book. Brezinski, Zbigniew (1967): The Soviet Bloc: Unity and Conflict. Cambridge, Lon- don, Harvard University Press. Brzezinski, Zbigniew (2016): The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives. New York, Basic Books. Bulletin Nezávislého mírového sdružení (1988) – Iniciativy za demilitarizaci společnosti (May 1988), 1, 2–3 (independent print). Clark, Wesley K. (2001): Waging Modern War. New York, Public Affairs. Commission on security (1982) – Commission on security and cooperation in Europe. Human Rights in Czechoslovakia: The Documents of Charter ‘77: 1977–1982, Washington, 135–136. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 329 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Craig, Campbell & Sergey Radchenko (2008): The Atomic Bomb and the Origins of the Cold War. New Haven, London, Yale University Press. Dimić, Ljubodrag (2005): Pogled iz Beograda na Čehoslovačku 1968. godine. Tokovi istorije, 3–4, 205–232. Dimitrijević, Bojan (2006): Jugoslovenska narodna armija 1945–1959. Beograd, Institut za savremenu istoriju. Dimitrijević, Bojan (2014): Jugoslovenska narodna armija 1945–1959. Beograd, Institut za savremenu istoriju. Djerdj, Gal (1976): Borba protiv fašizma u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj: saopštenja sa IX zasedanja jugoslovensko-čehoslovačke komisije istoričara. Novi Sad, Pedagoški institute Vojvodine. Forster, Thomas M. (2021): The East German Army: The Second Power in the War- saw Pact. Oxon, New York, Routledge. Freedman, Lawrence & Jeffrey Michaels (2019): The Evolution of Nuclear Strategy. London, Palgrave Macmillan. Futter, Andrew (2015): The Politics of Nuclear Weapons. London, Palgrave Macmil- lan. Gaddis, John Lewis (1992): The United States and the End of the Cold War: Implications, Reconsiderations, Provocations. New York, Oxford, Oxford University Press. Gaddis, John L. (2007): The Cold War. London, Penguin Books, 185–188. Glantz, David M. (1992): The Military Strategy of the Soviet Union: A History. Oxon, Frank Cass. Graebner, Norman A., Burns, Richard D. & Joseph M. Siracusa (2010): America and the Cold War: A Realist Interpretation, Volume 1. Santa Barbara, California, Praeger. Gray, Colin S. (2012): War, Peace and International Relations: An Introduction to Strategic History. Oxon, New York, Routledge. Haass, Richard (2017): A World in Disarray: American Foreign Policy and the Crisis of the Old Order. New York, Penguin Books. Heimann, Martin (2009): Czechoslovakia: The State that Failed. New Haven, London, Yale University Press. Hutchinson, Kevin Don (1995): Operation Desert Shield/Desert Storm: Chronology and Fact Book. Westport, Connecticut, London, Greenwood Press. Innes, Abby (2001): Czechoslovakia: The Short Goodbye. New Haven, London, Yale University Press. Ivešić, Tomaž (2022): Exchanging the “Progressive Experiences” in a Transnational Perspective: Nationality, Economy and Federalism in Yugoslavia and Czechoslova- kia in 1960s. Acta Histriae, 30, 1, 239–262. Jakovina, Tvrdko (2011): Yugoslavia and Czechoslovakia (January to August 1968). In: Bischof, Günter, Karner, Stefan & Peter Ruggenthaler (eds.): The Prague Spring and the Warsaw Pact Invasion of Czechoslovakia in 1968. Lanham, Md., Lexington Books, 400–418. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 330 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Johnson, Ross A. (1978): The Role of the Military in Yugoslavia: An Historical Sketch. Santa Monica, The Round Corporation. Johnston, Seth A. (2017): How NATO Adapts: Strategy and Organization in the Atlan- tic Alliance since 1950. Baltimore, Johns Hopkins University Press. Jones, Nate (2016): Able Archer 83: The Secret History of the NATO Exercise that Almost Triggered Nuclear War. New York, The New Press. Judt, Tony (2005): Postwar: A History of Europe Since 1945. New York, Penguin Press. Kadijević, Veljko (1993): Moje viđenje raspada. Beograd, Politika. Kahn, Herman (2017a): On Thermonuclear War. New York, Routledge. Kahn, Herman (2017b): On Escalation: Metaphors and Scenarios. New York, Rout- ledge. Keohane, Robert O., Nye, Joseph S. & Stanley Hoffman (1997): After the Cold War: International Institutions and State Strategies in Europe, 1989–1991. Cambridge, London, Harvard University Press. Klabjan, Borut (2007): Češkoslovaška na Jadranu: Čehi in Slovaki ter njihove pov- ezave s Trstom in Primorsko od začetka 20. stoletja do druge svetovne vojne. Koper, Založba Annales. Kroupa, Daniel, MacDonagh Pajerová, Monika, Naegele, Jolyon, Sokol, Jan & Olga Sommerová (2019): The Velvet Revolution: 30 Years After. Prague, Karoli- num. Krüger, Dieter (Hrsg.) (2017): Schlachtfeld Fulda Gap: Strategien und Operations- pläne der Bűndnisse im Kalten Krieg. Fulda, Parzellers Buchverlag. Leff, Carol S. (1988): National Conflict in Czechoslovakia: The Making and Remaking of a State, 1918–1987. Princeton, Princeton University Press. Ljubičić, Nikola (1981): Opštenarodna odbrana strategija mira. Beograd, Vojnoizdavački zavod. Luňak, Petr (2019): Plánování nemyslitelného: československé válečné plány 1950–1990. Praha, Dokořán. Mannitz, Sabine (2017): Democratic Civil-Military Relations: Soldiering in 21st Century Europe. London, New York: Routledge. Marković, Zvezdan (2007): Jugoslovanska ljudska armada (1945–1991). Ljubljana, Defensor. Marković, Zvezdan (2008): Strategic Doctrine of the Yugoslav People’s Army – The Strategy of All-People’s Defence and Social Self-Protection. In: Kladnik, Tomaž (ed.): Strategic Planning for War. Ljubljana, Defensor, 53–74. Marples, David R. (2004): The Collapse of the Soviet Union 1985–1991. Oxon, New York, Routledge. Mastny, Vojtech & Malcolm Byrne (2005): A Cardboard Castle?: An Inside History of the Warsaw Pact 1955–1991. Budapest, New York, Central European University Press. McCauley, Martin (2016): Origins of the Cold War 1941–1949. London, New York, Routledge. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 331 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 McDermott, Kevin (2015): Communist Czechoslovakia, 1945–89: A Political and Social History. London, New York, Palgrave Macmillan. McDermott, Kevin & Matthew Stibbe (2018): Eastern Europe in 1968: Responses to the Prague Spring and Warsaw Pact Invasion. London, Palgrave Macmillan. Moravec, Emanuel (1938): The Military Importance of Czechoslovakia in Europe: With 8 Maps. Prague, Orbis. Pelikán, Jan (2008a): Jugoslavija i Praško proleće posle pojačanja sovjetskog pritiska na Čehoslovačku (jul 1968), In: Radić, Radmila (ed.): 1968–četrdeset godina posle = 1968–forty years later. Beograd, Institut za noviju istoriju Srbije, 97–128. Pelikán, Jan (2008b): Jugoslávie a pražské jaro Vyd. 1 (Opera Facultatis Philosophicae Universitatis Carolinae Pragensis 5). Praha, Univ. Karlova, Filozofická Fak. [u.a.]. Pelikán, Jan (2010): Titovi pogovori v Moskvi in češkoslovaška kriza. Acta Histriae, 18, 1–2, 101–126. Repe, Božo (2002): Jutri je nov dan: Slovenci in razpad Jugoslavije. Ljubljana, Modri- jan. Režek, Mateja (2010): Odmev praške pomladi in njenega zloma v Sloveniji in Jugo- slaviji. In: Čepič, Zdenko (ed.): Slovenija-Jugoslavija, krize in reforme 1968/1969. Ljubljana, Inštitut za novejšo zgodovino, 167–182. Rice, Condoleezza (1984): The Soviet Union and the Czechoslovak Army, 1948–1983. Uncertain Allegiance. Princeton, New Jersey, Princeton University Press. Roušar, Jaroslav (2006): The Czech Republic and its Professional Armed Forces. Prague, Ministry of Defence of the Czech Republic. Rozkaz náčelníka (1970) – Rozkaz náčelníka Hlavní správy vojenské kontrarozvědky. June 30, 1970, 16. Sauer, Frank (2016): Atomic Anxiety: Deterrence, Taboo and the Non-Use of U.S. Nuclear Weapons. Hampshire, Palgrave Macmillan. Sovilj, Milan (2016): Češkoslovensko-jugoslávské vztahy v letech 1939–1941: od zániku Češkoslovenské republiky do okupace Království Jugoslávie. Praha, Filozo- fická fakulta Univerzity Karlovy. The Associated Press (2015): The Collapse of the Soviet Union: End of an Empire. Miami, Mango Media, 10. The Moravian Library (2017): Czech Literature: Possibilities and Limits of Freedom: Charter 77, Underground Culture, and Exile, Brno, 9. Thompson, Willian J. (2003): The Soviet Union Under Brezhnev. London, Pearson Education Limited. TNA FCO 28 – The National Archives, Kew-London (TNA), Foreign Office and Foreign and Commonwealth Office: Northern Department and East European and Soviet Department (and succeeding departments): Registered Files (N, EN and ES Series) (FCO 28). Torkar, Blaž (2017): The Doctrine of Total People´s Defence – what Yugoslav armed forces learned from their past. In: Hiio, Toomas (ed.): Visions of War: experience, imagination and predictions of war in the past and the present. Estonian Yearbook of Military History, 7, 13. Tallin, Estonian War Museum, 187–205. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 332 Blaž TORKAR & Stanislav POLNAR: THE IMPACT OF THE 1968 PRAGUE SPRING ON CZECHOSLOVAK AND ..., 307–332 Vondrášek, Vaclav, Chrastil, Sylvestr & Martin Markel (2005): Vojenská akademie v Brně. Brno, Ministerstvo obrany – Agentura vojenských informací a služeb. VÚA-VHA – 280 – Military Central Archives–Military Historical Archives (VÚA- VHA), Prague, Fund 280. Wandycz, Piotr S. (1962): France and Her Eastern Allies, 1919–1925: French-Czecho- slovak-Polish Relations from the Paris Peace Conference to Locarno. Minneapolis, The University of Minnesota Press. Wandycz, Piotr S. (1988): The Twilight of French Eastern Alliances, 1926–1936: French-Czechoslovak-Polish Relations from Locarno to the Remilitarization of the Rhineland. Princeton, New Jersey, Princeton University Press. Williams, Kieran (1997): The Prague Spring and its aftermath: Czechoslovak politics 1968–1970. Cambridge, Cambridge University Press. Zakon o narodni obrani. Ur. L. SFRJ 8/1969 (11 February 1969). Ždímal, Milan (1992): Mezioborový tým sociálních výzkumů vědeckotechnické revo- luce ve vojenství, 1967/1969: dokumentární případová studie. Bratislava, Vysoká vojenská pedagogická škola. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 333 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI U RECENTNOJ HISTORIOGRAFIJI I KNJIŽEVNOSTI SJEVERNOJADRANSKOG PROSTORA Mila ORLIĆ Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Sveučilišna Avenija 4, 51000 Rijeka, Hrvatska e-mail: milaorlic@ffri.uniri.hr IZVLEČEK Članek z metodo zgodovinske in literarne imagologije ponuja kritično analizo zgo- dovinskih naracij, prisotnih v novejšem italijanskem zgodovinopisju in drugih besedilnih virih (popularnih, publicističnih, literarnih), ki jih prežemajo predsodki in stereotipne predstave o slovanskem prebivalstvu ali jugoslovanskih oblasteh na območju zgornjega Jadrana. Pri analizi dejavnikov, ki so prispevali k oblikovanju podobe Drugega, v tem primeru »Slovanov«, je posebna pozornost namenjena konstrukciji mita o »vzhodni meji« v okviru italijanskega kulturnega spomina in zgodovinskih naracij zadnjih treh desetletij. Ključne besede: protislovanstvo, nacionalizem, javni spomin v Italiji, Zgornji Jadran, drugost MEMORIA PUBBLICA ITALIANA E RAPPRESENTAZIONI DELL’ALTRO: STEREOTIPI ANTISLAVI NELLA RECENTE STORIOGRAFIA E LETTERATURA DELL’AREA ALTO ADRIATICA SINTESI L’articolo offre, attraverso il metodo dell’imagologia storica e letteraria, un’analisi critica delle narrazioni storiche presenti nella recente storiografia italiana e in altre fonti testuali (divulgative, pubblicistiche, letterarie) che sono permeate da pregiudizi e rappresentazioni stereotipate della popolazione slava o delle autorità jugoslave nell’a- rea dell’Alto Adriatico. Nell’analisi dei fattori che hanno contribuito alla formazione dell’immagine dell’Altro, in questo caso degli «slavi», particolare attenzione è dedicata alla costruzione del mito del «confine orientale» all’interno della cultura della memoria italiana e delle narrazioni storiche degli ultimi tre decenni. Parole chiave: antislavismo, nazionalismo, memoria pubblica in Italia, Alto Adriatico, alterità Received: 2023-05-20 DOI 10.19233/AH.2023.15 ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 334 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 Tko kopa po prošlosti kao ormaru punom primjera i sličnosti, ni ne sluti koliko, u određenom trenutku, ovisi o njihovom ostvarenju. (Benjamin, 2006, 502) KAKO SE STVARAO MIT „ISTOČNE GRANICE” Tony Judt je u svom monumentalnom djelu Postwar upozoravao da je pamćenje „loš vodič u prošlost”, podsjećajući nas da je „poslijeratna Europa izgrađena na smišljeno lažiranom sjećanju – na zaboravljanju kao načinu življenja” u odnosu na složena i tragična iskustva koja su potresala Europu između 1938. i 1948. godine, dok se nakon 1989. utemeljila na „višku sjećanja” u kojem je srž kolektivnog identiteta postalo institucionalizirano javno pamćenje. Upravo zato, opaža Judt, „za razliku od pamćenja koje samo sebe potvrđuje i osnažuje, povijest doprinosi otrežnjenju” jer ono što nam nudi – u smislu kritičke (re)interpretacije – „izaziva nelagodu, čak i nemir” (Judt, 2022, 450–451). U ovom ćemo članku pokušati kritički dekonstruirati pojedine aspekte problema- tičnog odnosa između povijesti i sjećanja, isprepletenih u teško razdvojive oblike, osvrćući se posebno na one koji bude „nelagodu i nemir” i koji se tiču načina na koji je Italija stvorila novi utemeljujući mit „istočne granice”. Ako Judtove teoretske okvire primijenimo na talijanski kontekst s kraja osamdesetih i početka devedesetih primijetit ćemo da je tranzicijski proces temeljito izmijenio društvene determinante povijesnih interpretacija, namećući nove perspektive iščitavanja povijesti, kao i nove oblike pamćenja. Ovdje nam nije moguće detaljno razmotriti procese koji su doveli do krize antifašističkog narativa1, utemeljenog na mitološkoj predodžbi talijanskog pokreta otpora kao zajedničke borbe čitavog naroda protiv nacifašizma. Fokusirat ćemo se samo na važne momente koji su značajno utjecali na izgradnju novih nacionalnih paradigmi, a koji su striktno vezani s povijesnim događajima i pamćenjem na sjevernojadranskom prostoru. U kontekstu širih političkih i kulturnih preobrazbi tijekom devedesetih, na valu povijesnog revizionizma koji je od osamdesetih sve više nagrizao antifašističke narative u čitavoj Europi (posebno u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji), talijanska vladajuća klasa i institucije počele su zamišljati a potom i promovirati novu politiku sjećanja koja bi (konačno) razriješila tradicionalni antagonizam između fašizma i antifašizma. Taj je antagonizam proizlazio iz dvadesetogodišnjeg fašističkog režima, građanskog rata (1943–’45) i njegovog problematičnog nasljeđa. Nova verzija jav- nog pamćenja je bila zamišljena kao „pomirujuća” za podijeljeno talijansko društvo, a u konačnici je trebala dovesti do nacionalnog pomirenja, odnosno zajedničkog pamćenja (memoria condivisa) Drugog svjetskog rata, kako ga je zamislio bivši talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi2. To je na kraju i učinjeno stvaranjem, 1 O ovoj temi opširnije u: Focardi, 2005; 2013; 2020; Deák, Judt & Gross, 2001; Davies, 1994; Judt, 1992; 2022; Luzzatto, 2004; Müller, 2002. 2 Obnašao je dužnost predsjednika Republike Italije od svibnja 1999. do svibnja 2006. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 335 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 među ostalim, i novog nacionalnog mita tzv. istočne granice kroz institucionalizirano sjećanje na „fojbe i egzodus”3 – dva povijesna fenomena vezana za sjevernojadranski prostor koja su trebala postati „tragedija svih” Talijana4. Radilo se o procesu koji se razvijao postepeno i taktično, počevši od već spomenute krize antifašističkih nara- tiva te potrebe da se pronađu zajednički nacionalni čimbenici koji bi izveli Italiju iz „doba totalitarizama” i koji bi „pročistili pamćenje” (purificazione della memoria) te „prevladali mržnju i ogorčenost”.5 Upravo je u Trstu (gradu koji simbolizira nacionalno-iredentističku paradigmu) upriličen susret predstavnika tadašnje Demokratske stranke Luciana Violantea i predsjednika post-fašističke stranke Nacionalnog saveza Gianfranca Finija u ožujku 1998., koji je u već spomenutom kontekstu političke nestabilnosti i potrebe pro- nalaska zajedničkog pamćenja simbolički označio prvi korak prema konvergenciji talijanske ljevice i desnice u stvaranju drukčijeg pogleda na nacionalnu prošlost, polazeći upravo od povijesnih događaja na „istočnoj granici”. Kako je sažeo tršćan- ski dnevni list Il Piccolo: „Odavde se iznova pokreće nacionalna svijest”6 koju je trebalo izgraditi na temeljima „patriotske solidarnosti” kao „branu protiv nacionalne dezintegracije koja dolazi sa sjevera u obliku zahtjeva za odcjepljenje i s juga, u oblicima organiziranog kriminala.” Par godina kasnije, prilikom posjete Trstu, pred- sjednik Ciampi ponovo je inzistirao na potrebi da se „zajedno oda poštovanje svim našim mrtvima”7 te je svojom posjetom Rižarni San Sabba i Fojbi u Bazovici ukazao na potrebu nacionalnog pomirenja koje se osnivalo na osudi dva totalitarizma (naci- fašizma i komunizma). U vezi s tim posjetom međutim važno je naglasiti sljedeće: Rižarna je bila nacistički logor, koji je bio u funkciji od 1943. do 1945. u sklopu tzv. Operacijske zone Jadranskog primorja (Operationszone Adriatisches Küsten- land) pod izravnom upravom Reicha, stoga je odgovornost simbolično prebačena na nacizam, potiskujući indirektno prethodne odgovornosti fašističkog režima, dok se razdoblje 1943-’45 uglavnom podudara s fenomenom vezanim za fojbe.8 Tako su Rižarna San Sabba i Fojba u Bazovici postale nova „politička svetišta” (Sacrari politici)9 talijanskog javnog pamćenja koje je predsjednik Ciampi nastavio promo- virati i u narednom razdoblju. Njegov je cilj bio ostvarenje „cjelovitog sjećanja” 3 La Repubblica, 10.2.2004: La tragedia delle foibe nella memoria di tutti gli italiani. 4 Il Piccolo 10. 2. 2003: Esodo, patrimonio comune di tutti gli italiani; Il Piccolo, 10. 2. 2004: Foibe ed esodo, Ciampi: tragedia di tutti. 5 Il Piccolo, 25. 2. 2000: Risiera e foibe: „Basta con i rancori”. Primjeri koji su navedeni u tekstu odabrani su na osnovu uvida u nacionalni i lokalni talijanski dnevni tisak (Corriere della sera, La Repubblica, Il Picco- lo) s fokusom na razdoblje 1998-2004, do uvoda Dana sjećanja na fojbe i egzodus, što smatramo ključnim razdobljem za stvaranje mita o „istočnoj granici”. 6 Il Piccolo, 15. 3. 1998: È da qui che riparte la coscienza nazionale. 7 Il Piccolo, 25. 2. 2000: Onoriamo insieme tutti i nostri morti. 8 Fojbe su postale simbolički i kumulativni naziv za razne oblike nasilja koje su počinili pripadnici jugosla- venskog NOB-a u dva navrata: u jesen 1943. (nakon kapitulacije Italije) i poslije kraja rata. O fenomenu „fojbi” više u Pirjevec, 2009; 2021. 9 Il Piccolo 18. 08. 2002: Basovizza, dove riposa la memoria. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 336 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 (memoria piena), nužnog za „nacionalno pomirenje bez amnezija”10 i za stvaranje novog nacionalnog identiteta te jačanje osjećaja pripadnosti talijanskoj državi koja je tijekom devedesetih bila u dubokoj političkoj krizi11. Da bi se ostvario takav ambiciozan i nipošto jednostavan cilj, nije bilo dovolj- no stvoriti novi utemeljujući mit koji bi premostio unutarnje podjele talijanskog društva prikazane kroz dihotomiju oprečnih narativa (fašizam/antifašizam), nego je bilo nužno rekreirati i stari-novi lik „neprijatelja”, ovaj put „vanjskog”, odnosno izvan-nacionalnog, koji je pronađen u nedefiniranoj figuri Slavena i slavenskih komunista poznat iz iredentističke i poslije fašističke propagande. Tako se talijansko javno pamćenje fokusiralo isključivo na nasilje koje su Talijani pretrpjeli – kroz „fojbe” i „egzodus” – dok se potpuno potisnulo nasilje koje su Talijani počinili tijekom dvadeset godina fašističkog režima, između ostalih upravo i prema tim „Slavenima” koji sad figurativno utjelovljuju novog nacionalnog neprijatelja. Na taj se način Italija svrstala među „žrtve” Drugog svjetskog rata, potpuno zanemarujući svoju odgovornost: od invazije i okupacije, progona slavenskih naroda, donošenja rasnih zakona, do potpune represije i masovnih deportacija u suradnji s nacističkom Njemačkom na sjevernojadranskom prostoru, koji su gotovo iščezli iz javnog dis- kursa i kolektivnog pamćenja. Fokus se tako prebacio s fašizma na komunizam – u ovom slučaju isključivo jugoslavenski. „Kult žrtve”, koji dominira kulturom pamćenja diljem Europe (Traverso, 2006; 2012) i koji je globalno izgrađen na tragičnom iskustvu Holokausta, doveo je međutim do novih i problematičnih distorzija povijesti koje su posebno vidljive upravo na primjeru mitskih narativa koji su se nametnuli u talijanskoj javnosti oko događaja na „istočnoj granici”. Naime, Dan sjećanja na Holokaust idealno je nastao kao ujedinjujući element europskog pamćenja kako bi se zabilježili (i arhivirali) masovni zločini XX. stoljeća te promovirao suživot i tolerancija kroz zajedničku komemoraciju žrtava. Glavna namjera europskih institucija bila je obrazovanje no- vih generacija, u vjeri da ih se na taj način može zaštititi od svih oblika ksenofobije i rasne, etničke i vjerske netolerancije (David, 2020). Međutim, Dan sjećanja na fojbe i egzodus, iako inspiriran arhetipskim modelom Dana sjećanja na Holokaust12, bitno se razlikuje u svojim političkim načelima koja, u ime nacionalne pomirbe i pozivanje na nacionalno jedinstvo, često stvaraju nove podjele i sukobe jer su neri- jetko opterećena nacionalističkim i antieuropskim tonovima i sadržajima.13 Štoviše, 10 Amnezije se u ovom slučaju uglavnom vežu za odgovornost komunističkog sustava, tj. za žrtve koje je prouzrokovao i koje su u javnom pamćenju bile potisnute dugi niz godina, a koje se simbolički komemo- riraju kao „fojbe”. 11 Corriere della Sera, 25. 4. 2003: Una memoria intera, un Paese più unito. 12 Kritički pristup analizi Dana sjećanja na Holokaust u: Schwarz, 2016; 2021. 13 Konkretan primjer u tom smislu je govor Antonija Tajanija, tadašnjeg Predsjednika Europskog parlamenta i današnjeg Ministra Vanjskih poslova Republike Italije, povodom obilježavanja Dana sjećanja 2019. u Bazovici kada je uzviknuo „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”: https://video.corriere.it/foibe-tajani-basovizza-viva-istria-italiana-dalmazia-italia- na/01ec6e3e-2e33-11e9-b2ba-a8cdeed9884a (last access: 2023-06-28). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 337 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 kako ćemo vidjeti u ostatku članka, da bi se izgradila i učvrstila nova „zamišljena nacija”, iznikla iz ruševina političko-ideološke krize s početka devedesetih, trebalo je stvoriti imageme koji su podrazumijevali, osim slike neprijatelja, i ponižavajuće prikaze Drugog.14 TALIJANSKA INAČICA ORIJENTALIZMA Od trenutka kada su teme vezane za „istočnu granicu” postale predmet pažnje šire talijanske javnosti, jer su služile novoj nacionalnoj pripovijesti o Drugom svjetskom ratu i njegovom nasljeđu, povijesni narativi i predožbe korišteni za opis povijesnih događaja na sjeverno-jadranskom prostoru već su bili dostupni u oblicima nacionalnih pripovijesti koje vuku korijene još iz 19. stoljeća (Badurina 2009; Collotti 1999). Stoga, dok je javna pozornost bila usmjerena na dva ključna događaja („fojbe” i „egzodus”) izvlačeći ih iz pretežito lokalnih okvira, naciona- listički narativi i diskursi obnovljeni su na nacionalnoj razini u raznim oblicima antislavenstva i stereotipnih prikaza o Drugome. Dakako, ponovno otkrivanje takvih modela nije bilo potaknuto isključivo unutarnjim razlozima novih politika pamćenja u Italiji, već i nekim vanjskim čimbenicima koji su utjecali na njihovo obnavljanje. Glavni su svakako rat i raspad Jugoslavije na početku devedesetih, koji su odmah tumačeni kao izrazi „balkanske zaostalosti” i brutalnosti te predispozicije za rato- vanje (Petrungaro, 2012). Tako se na primjer u knjizi povjesničara Arriga Petacca, Egzodus, Negirana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske krajine (L’esodo. La tragedia negata degli italiani d’Istria, Dalmazia e Venezia Giulia), koja je imala mnoštvo izdanja i veliku popularnost, tvrdi sljedeće: […] da je „etničko čišćenje” tragična navika borbi među rasama kojima se periodički prolijeva krv na Balkanu potvrđuju nedavni događaji koji su se do- godili u Bosni i na Kosovu, gdje se ponovilo upravo ono što se u Istri dogodilo pedesetak godina ranije, s jedinom razlikom da su, budući da zemlja nije nudila “pogodnost” fojbi za skrivanje leševa, ubojice bili prisiljeni pribjeći masovnim grobnicama […] (Petacco, 1999, 141–142). Pojam „Balkan” se tako počinje vraćati u upotrebu sa svim svojim mračnim i negativnim konotacijama kao spoj orijentalističkih predodžbi, s posebnim obiljež- jem „okrutnosti, drskosti, (političke) nestabilnosti i nepredvidivosti” (Todorova, 2009, 119). Taj skup imagema je oprečan načinima na koji se karakterizira Europu: kao središte razuma, uređene vlasti, samokontrole i osjećaja za pravdu, pa se tako Balkan ponovo afirmira kao „tamna strana” Europe, zaostala i nasilna regija u kojoj vlada „plemenska mržnja” i „barbarstvo” (Todorova, 1994, 453) te postaje dominantna interpretacijska paradigma koja se primjenjuje ne samo na ratove na području bivše Jugoslavije iz devedesetih nego i retrospektivno (i anakronistički) 14 Za širi europski kontekst v. Harle, 1994; 2000. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 338 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 na prethodna razdoblja, uključujući i događaje iz Drugog svjetskog rata i poraća na sjevernojadranskom prostoru. Štoviše, sukobi na prostoru bivše federacije postaju ključni dokaz i potvrda duboko ukorijenjenih i dugotrajnih predrasuda zasnovanih na stereotipu prirodne sklonosti slavenskih naroda prema nasilju i mržnji, dok koncept „etničkog čišćenja” i njegovo nekritičko korištenje i primjenjivanje na razne faze i fenomene dovodi do usmjeravanja interpretacija sjevernojadranskih povijesnih događaja isključivo na etničke skupine i njihovu međusobnu suprotstavljenost, koje na taj način postaju gotovo ekskluzivni teorijsko-interpretacijski obrazac u povi- jesnim analizama talijanske historiografije i publicistike (Orlić, 2023). Talijani s jedne strane i „Slaveni”15 s druge su stoga prezentirani kao glavni povijesni akteri, precizno podijeljeni i jasno definirani u svojim nacionalnim i etničkim kategorijama, koje se pritom podudaraju s također ukorijenjenom dihotomijom selo/grad. Upravo taj binarni koncept selo/grad – koji ćemo detaljnije analizirati u nastavku teksta i koji vuče korijene još od mletačke dominacije na Jadranu16 – dodatno opterećuje vrijednosnim sudom jer se grad veže za identitetsku kategoriju „Talijana”, dok se ruralne sredine prikazuje kao isključivo „slavenske”, pa se u tom ključu binarno suprotstavljaju i druge kategorije vezane za tu paradigmu: superiorno/inferiorno, visoka kultura/niska kultura, civilizacija/primitivizam itd, zanemarujući pritom niz drugih mogućih kategorija analize povijesne zbilje (društvenih, kulturnih, po- litičko-ideoloških i drugih) koji nisu vezani za etničku ili nacionalnu pripadnost (Verginella, 2008). Usto treba također imati na umu i specifičnost pograničnog po- dručja koje je uvijek višejezično, multikulturalno, fluidno te vrlo često promjenjivo i nedefinirano, stoga gore navedene etničko-nacionalne kategorije i interpretativni obrasci reduciraju složenost povijesnih događaja, projicirajući ih u metahistorijske narative (Orlić, 2023). STEREOTIPNI PRIKAZI I STIGMATIZACIJA DRUGOG Prikladna metoda u kritičkoj analizi načina i oblika na koji se prikazuje „dru- gost” u sjevernojadranskom prostoru je historijska imagologija, koja proučava formiranje predodžbe o Drugome, stereotipne prikaze i ponavljajuće imageme u različitim vrstama povijesnih izvora te njihovo instrumentalno korištenje u političke svrhe. Radi se o recentnoj disciplini koja se razvila iz književne imagologije pod utjecajem postkolonijalnih i literarno-kritičkih smjerova istraživanja. Usmjerena 15 Izrazi „Slaven/i” i „slavenski” su preneseni iz talijanske publicistike, književnosti, historiografije i jav- nog prostora te se i dalje koriste kao opći naziv za netalijansko stanovništvo na sjevernojadranskom prostoru, bez ikakvih unutarnjih razlika, što predstavlja dodatni primjer u omalovažavanju Drugog koji tako postaje nedefinirana skupina. 16 Radi se o poznatoj distinkciji između povijesnih naroda i naroda bez povijesti unutar koje se podrazu- mijeva da „nepovijesni” narodi nemaju svoju državu i političku elitu pa su stoga predestinirani da budu podčinjeni povijesnim narodima. Taj se koncept (stvoren u europskoj političkoj filozofiji devetnaestog stoljeća) afirmirao u talijanskoj iredentističkoj historiografiji te dodatno nametnuo za vrijeme fašističkog režima, ističući neraskidivu vezu između kulture i imperijalizma (Verginella, 2008; Badurina, 2023). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 339 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 je na dekonstrukciju „esencijalizma” koji je prisutan u karakterizacijama određene skupine (rasne, nacionalne, rodne, vjerske ili neke druge) i putem kojeg se složene kategorije, procesi i fenomeni svode na banalizirane, pojednostavljene i crno-bijele prikaze. Stvaranjem nacionalnih heteropredodžbi (slika Drugog) i samopredodžbi (slika vlastite nacije) formiraju se svjetonazori određene zajednice, koji potom utječu na njezine norme i vrijednosti. Imaginarna slika Drugog, kao i sam proces „stereotipiziranja” određene skupine, pragmatičan je postupak kojim se određene (uglavnom nacionalne) poruke vrlo brzo propagiraju i u širim kontekstima, prelazeći iz lokalne na državnu razinu (Beller & Leerssen, 2007; Neumann, 2009). U fokusu historijske imagologije je stoga i kritička analiza odnosa moći pod utjecajem kojih su određene predodžbe oblikovane, njihova recepcija u društvu te njihov utjecaj na političke i društvene procese (Drača, 2021). U ovom radu ćemo koristiti upravo taj metodološki pristup kako bismo pomnije analizirali setove stereotipa i karakteristika koji se pripisuju pojedinoj skupini (u našem slučaju tzv. slavenskom stanovništvu) i koji su uglavnom negativni i inferior- ni u odnosu na one koji se pripisuju vlastitoj grupi, a istovremeno služe političkim ciljevima (kao što smo već konstatirali na primjeru kreiranja mita „istočne granice”) te su se upravo korištenjem stereotipnih prikaza i imagema vrlo brzo proširili s lo- kalnih (sjevernojadranskih) okvira na šire državne okvire.17 Pritom želimo naglasiti da ćemo ovdje navesti samo nekoliko paradigmatskih primjera u funkciji ilustracije fenomena koji je tema ovog članka te da nam je kriterij njihova izbora evidentno korištenje spomenutih imagema i stereotipa. Ne uzimamo dakle u obzir cjeloku- pnu talijansku historiografiju vezanu za sjevernojadranski prostor. Istovremeno međutim, samim time što ovdje odabrani tekstovi uživaju velik utjecaj i autoritet na široj nacionalnoj razini, ukazujemo na činjenicu da antislavistički stereotip nije marginalna pojava. Početni korak u svakoj imagološkoj analizi sastoji se od definiranja konkretnih tropa i imagema te njihovog tekstualnog konteksta (koji će biti prikazani i objašnjeni u nastavku članka), a koji se sastoje od nekoliko temeljnih imagoloških matrica. U ovom članku nam, naravno, nije moguće obuhvatiti brojne i različite doprinose u kojima su prisutni imagemi i stereotipni prikazi Drugog na sjeverno-jadranskom prostoru18, pa ćemo se usredotočiti na nekoliko konkretnih, ali vrlo indikativnih radova. Premda nam je glavni cilj analiza historiografskih tekstova, počet ćemo s 17 U ovom članku se nećemo baviti recentnim talijanskim filmskim prikazima Drugog na sjevernoja- dranskom prostoru, među kojima se posebno ističu dva filma: „Srce u jami” (Il cuore nel pozzo) iz 2005. i „Red Land” iz 2018. U oba se mogu uočiti karikirani prikazi „Slavena” i partizana, koji su uzorni u konstrukciji nacionalnog i nacionalističkog diskursa, kako ih je objasnio A. M. Banti u svo- joj knjizi „Čast nacije. Seksualni identiteti i nasilje u europskom nacionalizmu od XVIII. stoljeća do Velikog rata” (L’onore della nazione. Identità sessuali e violenza nel nazionalismo europeo dal XVIII secolo alla Grande Guerra), u kojoj ističe da je silovanje (prisutno u drugom od dva navedena filma, u vezi slučaja Norme Cossetto) također „narativno sredstvo koje nastanjuje nacionalno-patri- otski diskurs poput opsesije” (Banti, 2005, 245). 18 Opširnije u: Badurina, 2023; Košuta, 2014; Raspudić, 2010. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 340 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 književnim ne bismo li opisali širi diskurzivni kontekst u kojem se od historiografije očekuje kritički odmak. Prvi rad, „Bura. Istra, vjetar izbjeglištva”19, posebno je značajan prije svega zbog svoje popularnosti, jer se koristi u školama diljem Italije i u gotovo svim popularizacijama teme „istočne granice”, upravo kao primjer knjige koju „treba pročitati” ukoliko se želi saznati nešto više o događajima na sjeverno- jadranskom prostoru. Ako tome pridodamo i kritičku analizu specifičnog konteksta u kojem je ta knjiga nastala, a to je 1998. godina u kojoj se dogodio već spomenuti tršćanski susret dvaju političara, Luciana Violantea i Gianfranca Finija, kada su de- finirani okviri „nacionalnog pomirenja” unutar kojih se trebao razviti novi povijesni narativ koji bi učvrstio talijanski nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti – možemo dobiti uvid i u pragmatičan način kojim se predodžbe prisutne u spomenutoj knjizi šire na nacionalnu (pa čak i izvan-nacionalnu) razinu, bitno utječući na formiranje slike o Drugome, kao i na društveno-političke procese i promjene. Ovdje je korisno imati na umu da je Dan sjećanja na fojbe i egzodus20 uveden svega nekoliko godina kasnije, dok su neke bitne izmjene u toponomastici uvedene već od 2000., kao npr. imenovanje ulica ili trgova u znak sjećanja na „mučenike fojbi” (martiri delle foibe). Knjigu o kojoj je riječ („Bura”) napisale su dvije autorice: Anna Maria Mori, novinarka talijanskih dnevnih novina La Repubblica, i Nelida Milani, spisateljica. Pri- povjedačice, obje rodom iz Pule, istovremeno su i protagonistice tog autobiografskog romana, u kojem svaka od njih pripovijeda o svojoj obitelji i poslijeratnim odlukama: obitelj Mori, koja je nakon Drugog svjetskog rata odlučila otići iz Istre u Italiju, i obitelj Milani, koja se – iako pripadnica talijanske govorne skupine, opredijelila za ostanak u Puli nakon pripojenja Istre Jugoslaviji. Knjiga je pisana kao vrsta dijaloga, odnosno prepiske, ne samo dvije autorice i njihovih sudbina, nego i simboličnog dijaloga „dviju duša” (izbjeglih iz Istre i onih koji su ostali) jedne cjeline, metaforičkog nacionalnog tijela – istarskih Talijana. Ta knjiga je stoga i pokušaj „pomirenja” onih koji su otišli i onih koji su ostali, među kojima je do kraja devedesetih vladao vrlo izražen animozitet, vezan za razloge koji su ih doveli do odluke da odu ili ostanu u Istri, kao i za oprečna političko-ideološka opredjeljenja koja su uvjetovala pola stoljeća međusobnog nerazu- mijevanja. Štoviše, dugi niz godina zajednica izbjeglih (ezula) je sustavno potiskivala činjenicu da je jedan dio talijanske manjine ostao živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako navodi Pamela Ballinger, ezuli su svojoj djeci često govorili da više nema Talijana u Istri, objašnjavajući im da su oni koji su ostali bili ubijeni (Ballinger, 2010, 28–29). Ta negacija postojanja skupine onih koji su ostali (rimasti) od strane ezula – ne samo unutar obitelji, nego i u javnim prikazima – bila je funkcionalna samoj zajednici da bi apsolutizirala razloge svog odlaska. Priznati da je netko ostao i da je preživio, čak obavljajući važne funkcije unutar istarskog društva, kao i činjenicu da talijanska zajednica opstaje i postoji sve do danas – ističući svoj talijanski identitet – moglo je 19 Naslov na talijanskom izvorniku je Bora. Istria, il vento dell’esilio (Mori & Milani, 1998). 20 Zakon br. 92 donesen 30.03.2004. kojim je proglašen „Dan sjećanja” u spomen na žrtve fojbi, julijsko-dalmatinski egzodus, događaje na istočnoj granici te dodjelu priznanja rodbini stradalih u fojbama (Gazzetta Ufficiale, 13. 04. 2004, 86). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 341 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 ozbiljno narušiti pripovijesti samih ezula, koje su se temeljile na samopredstavljanju talijanske zajednice na ekskluzivan način. Analizirajući tisak zajednice ezula iz poslije- ratnog razdoblja može se uočiti niz članaka u kojima se izravno osporava autentičnost talijanskog identiteta onih koji su ostali, njihov se izbor da ostanu smatra „krivnjom” te ih se optužuje za izdaju i suradnju s neprijateljem.21 Na to se izravno osvrće Anna Maria Mori: „Postali ste naš neprijatelj: jer ste, ostavši, na neki način umanjili naš odlazak. Iz Istre su otišli svi: ili gotovo svi... A vi ste taj ‘gotovo’” (Mori & Milani, 1998, 218). Kako stoga pomiriti „dvije duše” talijanske zajednice, otišlih i ostalih, a pritom se uklopiti u ideju daleko šire politike nacionalnog pomirenja koja je dominirala u talijan- skom društvu i politici krajem devedesetih? Izlaz je bio u pronalaženju novog (odnosno drevnog) „neprijatelja”, kojim bi se prevladala političko-ideološka i egzistencijalna podjela između ezula i talijanske manjine ali, kao što ćemo vidjeti kasnije, i čitave Italije koja je također tražila način da ispliva iz političke i institucionalne krize tražeći novo nacionalno jedinstvo koje bi stvorilo osjećaj zajednice i pripadnosti. Taj novi „neprijatelj” je, kako smo prethodno spomenuli, utjelovljen u „Slavenima”: „I kako možemo pomiriti taj „mi” i taj „oni”. Pogotovo što se „oni” (rekli bi s’ciavi22, ali to je također rasizam) nemaju nikakvu namjeru pomiriti, već dominirati, brisati, izbrisati nas. Mi se borimo za Europu bez granica. Oni se ubijaju kako bi označili granice, kako bi stalno uspostavljali razlike: mi i oni, oni i Srbi, Srbi i Hrvati, bosanski Srbi i bosanski Hrvati, kršćanskih Hrvati i muslimanski Srbi.” (Mori & Milani, 1998, 204–205). Ovdje se autorice izravno pozivaju na događanja iz ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koja su se u Italiji, kako smo ranije spomenuli, koristila kao „dokaz” slavenske krvoločnosti i bru- talnosti te predispozicije za ratovanje, dok su s druge strane Talijani (u citiranom tekstu „mi”) borci za mir i za Europu bez granica, iskazujući stav civilizacijske superiornosti, paternalizma i moralizma. Najproblematičniji su u knjizi opisimi vezani za događaje iz Drugog svjetskog rata, u kojima autorice često koriste poznati repertoar predrasuda i stereotipa o „Slavenima” koji su sastavni dio talijanskog nacionalno-patriotskog pripovijedanja i koji su, kao što ćemo vidjeti, kasnije preuzeti u mnogim drugim djelima, uključujući i neke historiografske radove. Ulazak partizana u oslobođenu Pulu opisan je na sljedeći način: […] vojska „osloboditelja” koja je marširala prema Puli, porazivši fašiste i Nijemce, bila je partizanska, slavenska i anti-talijanska, seljačka, nasilno protugrađanska i antiburžujska. Talijanski stanovnici Pule, iznenađeni i opravdano zabrinuti, naviknuti na grad, na more i svoje trgovine, na svoje kino, svoje kazalište i svoje knjižare […], promatrali su na šetalištu uz obalu ili na Korzu paradu vojske koju su s klasnom nadmoći zvali „vojskom u papučama”, l’esercito in zavatte. Bili su to slavenski partizani: čuveni „narod iz šume”, skloniji ratu nego miru; skloniji oružju, čak i onom najprimitivnijem, nego razgovoru; naviknuti ne na eleganciju i formalnost regularnih uniformi, već na siromaštvo i jednostavnost sela, čiji je sastavni dio bila i 21 Jedan od bitnijih izvora iz poslijeratnog razdoblja su novine Giornale dell’Istria. 22 Pogrdan dijalektalni naziv za slavensko stanovništvo. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 342 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 odjeća u kojoj su krpene papuče [...] zamijenile čizme i cipele koje nisu posjedovali i s kojima nisu bili upoznati, kao što im nisu bile poznate (šaptalo se, uz smijeh, ali s neizrecivim teretom straha i tjeskobe) keramičke sanitarije Ginori u kupaonicama lijepih građanskih kuća. Do te mjere - prepričavalo se - da su, zauzevši neke luksuzne stanove i vile, napunili kade i bidee zemljom kako bi zasijali peršin i bosiljak. A WC, s njegovim čudesnim mehanizmom ispiranja, dao im je mogućnost najmaštovitijih načina korištenja (Mori & Milani, 1998, 72). U ovom gotovo grotesknom opisu nalazimo niz lajtmotiva koji su karakteristični za etnicistički prikaz Drugog – u ovom slučaju „Slavena” i koji su već bili prisutni i u drugim uspješnim književnim djelima, kao što je „Proljeće u Trstu. Sjećanja iz ‘45.” Piera Antonija Quarantottija Gambinija. To djelo i danas, nakon više od 70 godina od izlaska prvog izdanja, uživa veliku pozornost.23 Kao i u prethodnom književnom primjeru iz djela Mori i Milani, vezanom za Istru, Quarantotti Gambini opisuje dolazak jugosla- venske vojske u Trst kao civilizacijsku kataklizmu: „Ne mogu opisati osjećaj potpune uništenosti koju osjećam pri ovoj misli: Slavi su u Trstu. A onda osjetim, u dubini duše, poriv za pobunom: koliko beskoristan! Naši gradovi su postojali uz ovo more, sa svojim lukama, kazalištima, arenama, rimskim cestama i temeljima, stoljećima i stoljećima prije nego što su se Slaveni prvi put pojavili u Europi […]” (Quarantotti Gambini, 1951, 59). I u Quarantotti Gambinijevoj knjizi partizani su opisani kao „seljaci, šumari i pastiri” (Quarantotti Gambini, 1951, 76), s dodatnim rasističkim opisima Slovenaca: „Niski su, uglavnom, ti Slovenci, znatno niži od prosječne visine Tršćana i Istrana. Promatram njih, a potom i građane koji prolaze pored mene; da, postoji iznenađujuća razlika u stasu, osim somatske i konstitucijske. […] Ta razlika je još uočljivija kod žena. Slovenke, kratkih i mišićavih tijela […] su potpuna suprotnost Tršćankama, s njihovim vitkim torzima i dugačkim nogama.” (Quarantotti Gambini, 1951, 134). Suvremeno književno djelo dviju autorica oslanja se dakle na opise prisutne u memo- arskoj i publicističkoj literaturi koji su tijekom poslijeraća postali kanonski. Među njima su, kao što je vidljivo iz navedenog odlomka Quarantottija Gambinija, i rodne predrasude i mizogine slike. U tjedniku ezula Il grido dell’Istria, koji se besplatno dijelio u Trstu, možemo naći primjere duboko ukorijenjenih predrasuda i stereotipa prema ženama koje su prikazivane kao zvijeri i monstrumi.24 Ovo je „satirički” opis „drugarice”: Za one koji to još ne znaju, naravno ne Istrani, drugarica [...] znači otprilike ovo: „životinja koja pripada ljudskoj vrsti, ženskog spola; uslijed posebnih životnih uvjeta i neprirodnih praksi, pretvorila se u stvorenje s monstruoznim licem, tijelom i duhom. U tom procesu pretvorbe, ono što je bilo nježno žensko postalo je monstruozno, veliko i mišićavo, muško biće. Duh se uskladio s tijelom i akumulirao sve najgnjevnije i 23 Zadnje izdanje knjige je iz 2018. s predgovorom Claudija Magrisa. Knjiga Quarantotti Gambinija, čije je prvo izdanje iz 1951., predstavlja početni model koji je naknadno preuzet u mnogim drugim talijanskim djelima, pa tako i u knjizi „Bora”, objavljenoj skoro pola stoljeća kasnije. 24 O prikazima jugoslavenskih partizanki u talijanskoj književnosti cf. Mengo, 2016. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 343 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 naj-divljije što ljudska priroda može imati. Poznata je i kao šumska zvijer.” [...] Pri- vučene slobodnom ljubavlju, odlazile su u šumu one koje je Majka Priroda obdarila neuglednim izgledom, one koje u normalnim vremenima ne bi mogle konkurirati manje ružnim kolegicama. Ljepše su, naravno, ostale kod kuće, gdje su se osjećale dobro. Teški život u šumi učinio ih je divljima, muška odjeća, puška, nož, vojnički rječnik i život u zajednici ogadile su ih i samim ženama. Kako su gubile ženstvenost, postajale su sve odvratnije. Kao reakcija, u njima je rasla bijes i srdžba, poprimile su divlji karakter sličan lisici, vuku i svinji. Posebno grozan izgled monstruoznosti po- primile su one koje su se podvrgle snažnim injekcijama kako bi prekinule mjesečnicu. Nisu više bile žene niti su postale muškarci. Priroda u svojim neumoljivim zakonima pretvorila ih je u „drugarice” (Il Grido dell’Istria, 27. 06. 1946).25 U knjizi „Bura”, kao i u „Proljeću u Trstu”, ponavljajući element (topos) je invazija urbanih prostora – naseljenih (isključivo) Talijanima, koji su sofisticirani, civilizirani, miro- ljubivi, obrazovani, uredni, elegantni, fizički ljepši – od strane Slavena koji su prikazani kao vanjski element, izvan kulturnog prostora, ljudi koji dolaze „iz šume” i koji su necivilizirani, nepismeni, siromašni, divlji, krvoločni, okrutni, inferiorni, izopačeni, bestijalni, prenositelji bacila, odnosno patogenih agensa koji napadaju i razaraju zdravo tijelo, tj. talijansku urbanu civilizaciju, prisvajajući ono što im ne pripada i što nikada nije bilo njihovo: Prodavala je kruh svima, Puležanima, talijanskim komunistima koji su stigli iz Mon- falconea, Hrvatima, Srbima, Crnogorcima, svima koji su dolazili u svojoj povijesnoj žurbi u kolonama, množili se kao muhe, kao bacili, kao primitivni organizmi, nestr- pljivi da ispune svoju mesijansku ulogu (Mori & Milani, 1998, 155).26 O prikazima „neprijatelja” kao prenositelja „bacila” i „bolesti” u raznim oblicima po- stoji mnoštvo primjera, čije tragove možemo pronaći sve do danas, uključujući i recentne predodžbe i predrasude vezane za globalnu krizu Covida-19. Zajednička nit je svakako opsesivna potraga za „odgovornima”, a njihov „pronalazak” je uglavnom usredotočen na figuru „neprijatelja” te diseminaciju stereotipa koji – osim stvaranja stereotipnih predodžbi – razvijaju i negativne emocije, pogotovo one vezane za strah i osjećaj ugrože- nosti, i koje u ekstremnim oblicima mogu biti motivacija za dodatno širenje šovinističkih stajališta (Badurina, 2020). 25 Cf. Columni, Ferrari, Nassisi, Trani, 1980, 143. 26 Ta se metafora pojavljuje na još jednom mjestu u knjizi, kad pripovjedačica prenosi očevu pripovijest o mladom Talijanu kojeg je zarazila djevojka „slavenskog” porijekla : [...] upoznao je prekrasnu djevojku, Slavenku. Bila je kći vrlo traženog krojača, pripadala je najuglednijoj obitelji u selu. Njih su se dvoje zaljubili i počeli nalaziti po šumama i livadama. Nakon nekoliko dana, mom se prijatelju obratio nepoznati suseljanin upozorivši ga: budite oprezni, djevojka boluje od tuberkuloze i, koketi- rajući s Talijanima, posebno onima koji pripadaju talijanskom građanstvu koje ima neku važnost u Trstu ili Istri, obavlja, na svoj način, politički posao. Pokušava ih zaraziti svojom bolešću... „Vidiš, kćeri moja, sklon sam vjerovati da je ta priča istinita. Ali u svakom slučaju, čak i ako nije, znakovita je: pokazuje rasnu mržnju, nasilan nacionalizam [...]” (Mori & Milani, 1998, 98). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 344 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 POVJESNIČARI KAO „ČUVARI NACIJE” U kritičkoj analizi povijesnih narativa prisutnih u talijanskoj historiografiji koja se bavi sjevernojadranskim prostorom ne možemo ne primijetiti nekoliko prijepornih čimbenika koji se tiču preuzimanja imagoloških matrica i stereotipa i u znanstve- no-historiografskim publikacijama. Naime, moglo se očekivati da će povjesničari, suočeni s opsežnom rasprostranjenošću anti-slavenskih predrasuda i stereotipa, pružiti u svojim radovima kritičke osvrte, koji bi bar donekle spriječili širenje stereo- tipnih prikaza Drugog kroz složeniju viziju prošlosti. Takvi radovi, nasreću, postoje i sve je više znanstvenika koji kroz svoja dugogodišnja istraživanja omogućuju da se istakne kompleksnost povijesnih događaja u pograničnom području iz komparativne, transnacionalne i transdisciplinarne perspektive. Međutim, u jednom dijelu talijanske historiografije, koja uživa veliku popularnost i široko priznanje unutar znanstvene zajednice, još uvijek postoje povijesni prikazi u kojima se obilno koriste svi setovi imagema o kojima smo govorili i koji su dio nacionalno-patriotskog diskursa. Dapa- če, ako kritički razmotrimo razdoblje objavljivanja većine tih radova (u desetljeću od kraja devedesetih do sredine prvog desetljeća dvijetisućitih) možemo uočiti da su pojedini talijanski povjesničari itekako pridonijeli učvršćivanju novog nacionalnog narativa, aktivno sudjelujući u državnim politikama vezanim za povijest tzv. istočne granice. Najproblematičniji aspekt takve historiografije leži u njezinoj nevoljkosti da kritički procijeni i dekonstruira određene stereotipe, predrasude, kategorije ili karak- teristike koje obilno cirkuliraju u publicistici, svjedočanstvima istarskih izbjeglica, javnom prostoru te književnim radovima, što u konačnici dovodi ne samo do prihva- ćanja takvih narativa i diskursa nego i do njihove daljnje reprodukcije, prezentirajući ih pritom kao „objektivne” i znanstvene. Kako se radi o publikacijama koje se između ostalog koriste u školstvu na svim razinama – preko nastavnika koji su zakonom obavezani da obrađuju teme vezane za „fojbe i egzodus” unutar nastavnog programa27 – nužno im je posvetiti posebnu pažnju, imajući na umu da se upravo u povijesnim knjigama često prenose oni na- rativi koji jačaju svijest o dubokim podjelama i sukobima sa susjednim zemljama, stvarajući „iluziju da je konflikt prirodno i nepromjenjivo stanje u kome se nalaze ti narodi”. To je razlog zašto se naglašavaju one povijesne faze koje podupiru sliku o „sukobu kao sudbini”, dok se razdoblja dobrih odnosa potiskuju iz povijesnih narativa (Stojanović, 2013, 191). Upravo se to događa i u većini historijskih narativa koji se tiču povijesti Drugog svjetskog rata i poraća na sjevernojadranskom prostoru 27 https://www.miur.gov.it/la-scuola-e-il-giorno-del-ricordo (last access: 2023-06-28). Na navedenoj stranici talijanskog Ministarstva obrazovanja i zasluga (Ministero dell’istruzione e merito), u dijelu posvećenom Danu sjećanja na fojbe i egzodus u školstvu, priložen je dokument „Smjernice za nastavu o jadranskoj granici” (Linee Guida per la didattica della Frontiera Adriatica), čiji su autori Giuseppe Parlato (profesor suvremene povijesti sa Sveučilišta za Međunarodne studije u Rimu), Raoul Pupo (profesor suvremene po- vijesti sa Sveučilišta u Trstu), Guido Rumici (profesor prava i ekonomije u srednjoj školi u Monfalconeu) i Roberto Spazzali (profesor povijesti i književnosti u srednjoj školi u Trstu). U prezentaciji se također navodi da su gore navedene smjernice odobrile i Udruge ezula iz Istre, Rijeke i Dalmacije. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 345 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 i koji se fokusiraju uglavnom na negativne stranice prošlosti kao što su nasilje i odlazak jednog dijela stanovništva (prikazanog isključivo kao nasilno protjerivanje ili čak „etničko čišćenje”), dok se dugotrajne faze suživota i međusobnih interakcija prešućuju, zajedno sa svim drugim pozitivnim karakteristikama pograničnog pod- ručja (Orlić, 2023). Ovdje ćemo prikazati samo neke od konkretnih primjera u kojima se ponavljaju imagemi i stereotipni prikazi Drugog o kojima je već bilo riječi. Jedan od najpozna- tijih radova o istarskom egzodusu je „Dugi egzodus” (Il lungo esodo) tršćanskog povjesničara Raoula Pupa28, objavljen u nekoliko izdanja29 i koji se sve do danas nudi u školama i sveučilištima te se preporučuje svima koji žele naučiti nešto o talijanskoj „istočnoj granici”. Knjiga sadrži više problematičnih opisa i predodžbi koje ćemo ovdje ilustrirati s nekoliko citata: […] strah zbog svireposti pobunjenika30, koji su razbili patrijarhalnu sliku pokor- nih i bezopasnih slavenskih seljaka. [...] Situacija koja se dogodila između rujna i listopada ‘43. izgledala je Talijanima kao neka vrsta „svijeta naopako”, u kojem je sve postalo uznemirujuće moguće. Tako su stanovnici slavenskih sela mogli zauzeti politički prostor talijanskih gradića, premošćujući s ponosom zidove koji su do tada bili opipljiv simbol razlike i superiornosti urbanog središta u odnosu na selo, obilje- žavajući svojim plesovima na trgovima osvojeno područje (Pupo, 2005, 75–76). Iz navedenog je vrlo jasna binarna podijeljenost selo/grad (o kojoj smo već govorili) i koja reproducira i etnički narativni okvir prema kojem su stanovnici istarskih sela isključivo „Slaveni” dok su gradovi isto tako striktno „talijanski”. Radi se o vrlo pro- blematičnom iščitavanju povijesti putem kojeg paradigma selo/grad i dualistički prikaz multietničkog prostora označava ljestvicu vrijednosti između dvije stvarnosti: inferiorno/ superiorno, niska kultura/visoka kultura, primitivizam/civilizacija, itd. banalizirajući i simplificirajući povijesnu zbilju koja je sačinjena od mnoštva čimbenika (društvenih, kulturnih, političkih, klasnih itd.) koji se nipošto ne mogu svesti isključivo na tobožnju „etničku pripadnost” (Verginella, 2008). Također možemo primijetiti i neke druge ele- mente, kao npr. „svirepost pobunjenika”, u kojima se opis partizana svodi na okrutnost i jezovitost. Ovdje postoji još jedan imagem, pun predrasuda, a tiče se „plesova” (misleći na kolo) kojima su „stanovnici slavenskih sela” označavali „osvojeno područje”. Slika se jasno povezuje s imagemom tribalnih plemena koja, baš zato što nisu dosegla razinu 28 Radi se o autoru „Smjernica za nastavu o jadranskoj granici” iz prethodne fusnote, kao i autora „Pri- ručnika za Dan sjećanja” (Vademecum per il Giorno del ricordo) u izdanju Regionalnog povijesnog instituta iz Trsta (http://www.irsrecfvg.eu/upload/vademecum_giorno_ricordo/Vademecum_giorno_ del_ricordo_aggiornato.pdf (last access: 2023-06-12)) te jednim od najaktivnijih povjesničara za teme talijanske „istočne granice”, posebno prisutnim u javnom prostoru. 29 Prvo izdanje je iz 2005. za izdavačku kuću Rizzoli iz Milana, potom 2006., 2013. (i kao e-izdanje), 2019. i 2022, a 09.02.2021. je distribuirana kao poklon u najtiražnijim talijanskim dnevnim novinama Corriere della sera. 30 Misli se na partizane, op.a. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 346 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 civiliziranosti, obilježavaju vlastiti trijumf kroz fizičke činove, kao što je ples. Radi se o slici koja se često ponavlja i u svjedočanstvima istarskih izbjeglica, kako sam i sama mogla ustvrditi u nekim od intervjua: Moramo reći istinu: nikada nismo gledali Slavene [slave] blagonaklono. Nikada nismo željeli biti pod Slavenima, nismo ih željeli. Uvijek smo ih smatrali infe- riornima i nismo ih htjeli. Mi smo bili Talijani! [...] Uvijek sam se rugala kada su plesali kolo na trgu i pjevali «Živio Tito», a ja sam govorila: izgledaju kao majmuni koji plešu (Orlić, 2023, 134). Ustaljenost ovakvih prikaza može se uočiti i u još jednoj (kasnijoj) knjizi istog autora, „Rijeka grad strasti” (Fiume città di passione) koja, kao i prethodna, uživa veliku javnu vidljivost jer je objavljena na stogodišnjicu D’Annunzijevog pohoda na Rijeku.31 U njoj su imagemi i stereotipni prikazi još naglašeniji i toliko evidentni da ih nije potrebno ni dodatno komentirati: Naciste se moglo mrziti, njemački su vojnici mogli buditi strah: ali bili su uredni, besprijekorni, dobro odgojeni, kao što priliči onomu tko želi zapovijedati. A novi gospodari32 izgledali su kao da su izašli iz perverzne mašte Hieronymusa Boscha, to su prostaci koji osvajaju gradove, a i u selima su bili marginalci, bezemljaši, «magna pan de bando»33, koji izokreću sustave utvrđene generacijama (Pupo, 2018, 223–224). Ista imagološka matrica se ponavlja i u drugim povijesnim radovima: Nije bilo Talijana u istarskoj zemlji koji nije odahnuo i od srca se zahvalio nebesima ugledavši ih. Naravno, nigdje drugdje u Europi njemački vojnici nisu bili dočekani kao osloboditelji. […]ti vojnici s prepoznatljivim čeličnim šljemom, umotani u maskirna odijela i prijeteći poput ratničkih bogova, u mnogim su se- lima našli nasmijane ljude koji su nudili vino i voće dok su zvona zvonila u znak slavlja […] (Petacco, 1999, 64). Slika opsjednute citadele […] prikazuje drevnu suprotstavljenost između UNU- TARNJEG koji je poznat i umirujući, uređen i miroljubiv u svojim strukturama i svijeta IZVAN - simbolično predstavljenog šumom - s neizvjesnim granicama, pod tuđom vlašću, u kojem djeluju neregularne snage s mračnim ciljevima i opakim težnjama (Nemec, 1998, 148). Partizanske postrojbe su izašle na vidjelo, bez legitimnosti i bez povijesti […] promje- na koja je uslijedila imala je karakteristike prirodne katastrofe (Nemec, 1998, 155). 31 O kritičkoj analizi D’Annunzijeve okupacije Rijeke v. Badurina (2023). 32 Odnosi se na partizane, op.a. 33 Doslovno oni koji jedu stari kruh, siromasi, op.a. Radi se o izrazu koji Pupo kontinuirano koristi u svojim radovima pri opisu „Slavena”, pa se tako isti izraz pojavljuje i u zadnjoj knjizi „Adriatico amarissimo. Una lunga storia di violenza” iz 2021, 211. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 347 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 Prikrivena drugost izronila je s oružjem u rukama: ono što je oduvijek postojalo, ali što tijekom dvadeset godina fašizma nije imalo javno kulturno dostojanstvo, naprasno je ušlo na domaću zajedničku scenu i najavilo kraj jedne epohe (Nemec, 1998, 34). Kako je primijetila Natka Badurina, prikazivanje „slavenskih” seljaka/partizana kao brutalnih i zaostalih divljaka „bez legitimnosti i bez povijesti”, koji su se spustili iz šume da nasilno preuzmu vlast i stvore kaos s „karakteristikama prirodne katastrofe”, ukazuje također na pretpostavku da prethodno fašističko a potom i nacističko nasilje nije imalo iracionalne konotacije već je, naprotiv, bilo organizirano (kako na vojnom, tako i na hijerarhijskom planu) te gotovo umirujuće i funkcionalno za uspostavljanje reda i smirivanje kaosa (Badurina, 2020; 2023). Suprotstavljanje reda i kaosa, koje se podudara s piramidalnom idejom moći u kojoj oni koji su u podnožju piramide ne mogu (i ne smiju) preuzeti moć i vlast, predstavlja jedno od najprisutnijih imagema koji je sažet u konceptu i izrazu „izvrnutog svijeta” ili „svijeta naopako” (il mondo alla rovescia). Gotovo u svim povijesnim i publicističkim radovima koji su objavljeni u razdoblju kada se formirao novi narativ vezan za „istočnu granicu” od kraja devedesetih do 2005. – godine kada je održana prva službena komemoracija Dan sjećanja na egzodus i fojbe – taj se imagem kontinuirano prikazivao i naposljetku duboko ukorijenio u povijesne narative koji su prisutni sve do danas. Međutim, korisno se još jednom prisjetiti da je riječ o izrazu koji je bio prisutan i u fašističkim narativima (tisku, dokumentima, itd.): „Vojska ološa ulazi u grad” (Corriere istriano, 14. 10. 1943), „Poreč pogođen u srce od strane slavensko-komunističkih zvijeri, plače za svojom najboljom djecom brutalno ubijenom” (Corriere istriano, 28. 10. 1943), „životinjska balkanska mržnja protiv svega što miriše na talijansko” (Il Piccolo, 6. 11. 1943), stoga dodatno iznenađuje njegovo nekritično korištenje kod današnjih povjesničara.34 O prikazima Drugog kao monstruoznog i bestijalnog smo također već govorili, a ovdje možemo vidjeti neke od konkretnih primjera koje Gloria Nemec prenosi u svojoj knjizi i koji proizlaze iz usmene povijesti sjećanja Istrana, a u kojima se navodi opis partizana kao zastrašujućih, neljudskih ili životinjskih bića: „bili su kao lavovi... kao tigrovi”, inzi- stirajući na njihovoj „dramatičnoj drugosti” (Nemec, 1998, 180; Badurina, 2023, 219). U istom se radu također ponavlja i predodžba partizana kao prenositelja bolesti: „donijeli su nam šugu i uši” (Nemec, 1998, 201). Zanimljivo je da se gotovo identična matrica pojav- ljuje i u nekim drugim povijesnim analizama historijske imagologije, u kojima možemo detektirati vrlo slične ako ne i potpuno jednake imageme monstruoznih „bradatih zvijeri”, kojima se suprotstavljaju „građani motivirani pravedničkim gnjevom”.35 34 Ovdje smo naveli samo neke od članaka iz tiska s kraja 1943. koji jasno ukazuju na stvaranje fašističkog narativa o „slavenskom i komunističkom neprijatelju” koji se pokazao izvanredno učinkovitim propa- gandnim sredstvom ne samo za utjerivanje terora i straha, nego i za sprečavanje budućeg sudjelovanja lokalnog stanovništva u partizanskom pokretu. Pritom izjednačavanje „slavenskog” i „komunističkog” neprijatelja u kontekstu jeseni 1943. (nakon kapitulacije Italije) dobiva novu funkciju opravdanja obnove fašističko-nacističke političke i ideološke suradnje. 35 Riječ je o vrlo zanimljivoj analizi Vinka Drače, koji je pomno analizirao imagološki prikaz pobune Srba u Hrvatskoj na početku devedesetih (Drača, 2021). ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 348 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 Kao što smo već mogli vidjeti, prikazi „slavenskih” žena (a pritom i partizanki) opterećeni su i mizoginim predrasudama koje se ponovo mogu pronaći i na stranicama povijesnih knjiga: Elokventan simbol obrtanja vrijednosti […] je promjena uloge žena: više nisu bile one koje su, prema običajima, nosile jaja, mlijeko i pružale nježnost talijanskoj djeci, već su postale najbjesnije u poticanju pobunjenika na linč i mučenje talijanskih vele- posjednika i njihovih obitelji (Pupo, 2005, 75). U knjizi „Rijeka grad strasti” autor preuzima riječi pisca Giovannija Comissa, le- gionara koji je sudjelovao u pohodu na Rijeku 1919. godine: „Strasti su doista bile bez granica: grad je stvarno postao talijaniziran do krvi. Nisu muškarci pravili ljubomorne drame, već žene: žene su se natjecale za talijanskog muškarca”, na što autor dodaje „Ne znamo jesu li tako razmišljale i hrvatske seljančice i pastirčice iz okolice Rijeke, koje su također bile predmet živahnih udvaranja legionara” (Pupo, 2018, 106–107). Ta naizgled bezazlena konstatacija, u suštini sadrži niz problematičnih elemenata počevši od klasič- nog stereotipa prema kojem se hrvatske žene automatski povezuje s ruralnom sredinom, dok ih se istovremeno omalovažava koristeći umanjenice: „seljančice i pastirčice”. S druge strane opis ponašanja legionara kao „živahnih udvaranja” opet priskače stereotipu nestašnih i vrckastih talijanskih vojnika koji su u Rijeku došli dobronamjerno, kako bi se lijepo proveli u okrilju seksualne slobode, zanemarujući pritom sve problematične aspekte takvih „udvaranja”.36 ZAKLJUČAK U ovom smo radu naveli samo neke od primjera historijske imagologije vezane za sjeverno-jadranski prostor, uglavnom one koji se najčešće ponavljaju, a koji su proble- matični jer konstruiraju poželjnu sliku o prošlosti – prožetu stereotipnim i omalovaža- vajućim prikazima Drugog – koja često sadržava i vrlo jasnu političku poruku upravo kroz ekskluzivne nacionalno-patriotske diskurse u kojima nema prostora za drugačije interpretacije i manjinske kulture. Zaključno možemo ustvrditi da se u posljednjih trideset godina u talijanskom javnom prostoru postupno nametnuo nacionalno-patriotski diskurs vezan za događaje na „istoč- noj granici”, kroz izraženu italocentričnu službenu pripovijest prožetu predrasudama i anti-slavenskim stereotipima koji se nimalo ne uklapaju u ideju povijesne „komplek- snosti” koja se spominje u tekstu zakona o Danu sjećanja na fojbe i egzodus. Također se ne uklapa ni u transnacionalnu historiografsku metodološko-interpretativnu paradigmu, na koju se mnogi pozivaju ali je rijetko tko suštinski primjenjuje. Ako povijest kao znanost još uvijek ima političko-intelektualnu ulogu u javnoj raspravi, treba je tražiti u dekonstrukciji općeprihvaćenih narativa, stereotipnih prikaza i predrasuda te u stalnom kritičkom preispitivanju kategorija kojima se služi. 36 Za kritičku analizu stereotipnog prikazivanja talijanskih vojnika v. Focardi, 2013. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 349 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 ITALIAN PUBLIC MEMORY AND REPRESENTATIONS OF THE OTHER: ANTI-SLAVIC STEREOTYPES IN RECENT ITALIAN HISTORIOGRAPHY AND LITERATURE OF THE UPPER ADRIATIC AREA Mila ORLIĆ University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences, Sveučilišna Avenija 4, 51000 Rijeka, Croatia e-mail: milaorlic@ffri.uniri.hr SUMMARY This essay explores the evolution of public memory in Italy after 1989, influenced by the declining myth of the Resistance as a national liberation movement and the rising pressure of historical revisionism that questioned the prevalent anti-fascist interpreta- tions of World War II. Drawing on newspapers from the period as a source, the study demonstrates how political dynamics steered the formation of a renewed public memory, with events on the “eastern border” taking center stage. Particularly, amid the disinte- gration of the Italian party system in the early 1990s, the “foibe” and “exodus” nar- ratives emerged as pivotal in shaping a new national myth and identity. This narrative, stimulated in part by the dissolution of the Yugoslav federation, relies on entrenched nationalist rhetoric and taps into a reservoir of “anti-Slav” biases and stereotypes rooted in the latter half of the 19th century and the initial half of the 20th century. It identifies the “Slav” or “Yugoslav communist” as the archetypal image of the “enemy”. The study analyses paradigmatic examples, from historiography and other textual mediums (like popular, journalistic, and literary sources), that have sculpted the portrayal of the Other. Utilizing the method of historical imagology, the essay underscores and critiques the multifaceted issues these representations bring to the fore in public discourse and the education of younger generations. Key words: antislavism, nationalism, Italian public memories, Upper Adriatic, otherness ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 350 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 IZVORI I BIBLIOGRAFIJA: Accati, Luisa & Renate Cogoy (2010): Il perturbante nella storia. Le foibe. Uno studio di psicopatologia della ricezione storica. Verona-Bolzano, QuiEdit. Badurina, Natka (2023): Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća. Zagreb, Disput. Badurina, Natka (2020): Fear, the Fantastic, and the Political in the Italian Memory of the Istrian Exodus. In: Badurina, Natka, Bauer, Una, Jambrešić Kirin, Renata & Jelena Marković (eds): Encountering Fear. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 57–82. Badurina, Natka (2018): Strah, fantastično i političko u talijanskom pamćenju istarskog egzodusa. Umjetnost riječi: Časopis za znanost o književnosti, izved- benoj umjetnosti i filmu, 62, 2, 209–230. Badurina, Natka (2009): Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću. Zagreb, Centar za ženske studije. Ballinger, Pamela (2010): La memoria dell’esilio. Esodo e identità al confine dei Balcani. Roma, Il Veltro. Banti, Alberto Maria (2005): L’onore della nazione. Identità sessuali e violenza nel nazionalismo europeo dal XVIII secolo alla Grande Guerra. Torino, Einaudi. Beller, Manfred & Joeep Leerssen (2007): Imagology. The cultural construction and literary representation of national characters. A critical survey. Amsterdam, Editions Rodopi. Benjamin, Walter (2006): Opere complete. Vol. 7. Scritti 1938–1940. Torino, Einaudi. Collotti, Enzo (1999): Sul razzismo antislavo. In: Burgio, Alberto: Nel nome della razza. Il razzismo nella storia d’Italia 1870–1945. Bologna, Il Mulino, 33–61. Columni, Cristiana, Ferrari, Liliana, Nassisi, Gianna & Germano Trani (1989): Storia di un esodo. Istria 1945–1956. Trieste, Istituto Regionale per la Storia del Movimento di Liberazione nel Friuli-Venezia Giulia. Corriere della Sera. Milano, 1876–. Corriere istriano. Pola, 1929–1945. David, Lea (2020): The Past Can’t Heal Us: The Dangers of Mandating Memory in the Name of Human Rights. Cambridge, Cambridge University Press. Davies, Norman (1994): The Misunderstood War in Europe. The New York Review of Books, 9 June 1994. Deák, Istvan, Judt, Tony & Jan Gross (2001): The Politics of Retribution in Europe: World War II and its Aftermath. Princeton, Princeton University Press. De Luna, Giovanni (2011): La repubblica del dolore. Le memorie di un’Italia divisa. Milano, Feltrinelli. Dota, Franko (2010): Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o strada- nju i iseljavanju Talijana Istre. Zagreb, Srednja Europa. Drača, Vinko (2021): Izvještaji iz „Balvanije”: imagološka artikulacija pobune Srba u Hrvatskoj u Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije. Tragovi, 4, 1, 73–101. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 351 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 Focardi, Filippo (2005): La guerra della memoria. La Resistenza nel dibattito politico italiano dal 1945 ad oggi. Roma-Bari, Laterza. Focardi, Filippo (2013): Il cattivo tedesco e il bravo italiano. Roma, Laterza. Focardi, Filippo (2020): Nel cantiere della memoria. Fascismo, Resistenza, Shoah, Foibe. Roma, Viella. Harle, Vilho (1994): On the Concepts of the “Other” and the “Enemy”. History of European Ideas, 1–3, 27–34. Harle, Vilho (2000): The Enemy with a Thousand Faces. The Tradition of the Other in Western Political Thought and History. Westport, Praeger Publisher. Il Grido dell’Istria. CNL dell’Istria, 1945–1947. Il Piccolo. Trieste, 1881–. Ježernik, Božidar (2010): Europa selvaggia. I Balcani nello sguardo dei viaggiatori occidentali, Toriono, EDT. Judt, Tony (1992): The Past is Another Country, Myth and Memory in Postwar Europe. Dedalus, 121, 4, 83–118. Judt, Tony (2022): Poslije rata. Povijest Europe od 1945. Zagreb, VBZ. Klabjan, Borut (2020): Memorie divise? Commemorare la seconda guerra mondia- le tra Italia e Slovenia. Memoria e ricerca, 63, 1, 159–180. Klabjan, Borut & Gorazd Bajc (2023): Battesimo di fuoco. L’incendio del Narodni dom di Trieste e l’Europa adriatica nel XX secolo. Storia e memoria. Bologna, Il Mulino. Koroman, Boris (2015): Postkolonijalno čitanje Nazorova Velog Jože. Tabula, 1, 176–195. Košuta, Miran (2014): Da “buon selvaggio” a ectoplasma: eterostereotipi antislavi nella letteratura triestina italiana tra Otto e Novecento. Ricerche slavistiche, 12, 58, 485–502. La Repubblica. Roma, 1976–. Luzzatto, Sergio (2004): La crisi dell’antifascismo. Torino, Einaudi. Mengo, Francesco Maria (2016): Tra discredito ed esotismo. Le partigiane jugo- slave nella pubblicistica nazionalista italiana dopo la Seconda guerra mondiale. La Camera Blu. Rivista Di Studi Di Genere, 15, 1–19. Mori, Anna Maria & Nelida Milani (1998): Bora. Istria, il vento dell’esilio. Como, Edizoni Frasinelli. Müller, Jan-Werner (2002): Memory and Power in Post-war Europe, Studies in the Presence of the Past. Cambridge, Cambridge University Press. Nemec, Gloria (1998): Un paese perfetto. Storia e memoria di una comunità in esilio: Grisignana d’Istria 1930–1960. Gorizia, LEG. Neuman, Brigit (2009): Towards a Cultural and Historical Imagology. European Journal of English Studies, 13, 3, 275–291. Oliva, Gianni (2005): Profughi. Dalle foibe all’esodo: la tragedia degli italiani d’Istria, Fiume e Dalmazia. Milano, Mondadori. Orlić, Mila (2015): Se la memoria (non) mi inganna. L’Italia e il „confine orienta- le”: riflessioni sulla storia e sul suo uso pubblico. Acta Histriae, 23, 3, 475–486. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 352 Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352 Orlić, Mila (2021): Le difficili traiettorie delle memorie pubbliche nell’Alto Adria- tico. Contemporanea, 24, 2, 309–312. Orlić, Mila (2023): Identità di confine. Storia dell’Istria e degli istriani dal 1943 a oggi. Roma, Viella. Petacco, Arrigo (1999): L’esodo. La tragedia negata degli italiani d’Istria, Dalmazia e Venezia Giulia. Milano, Mondadori. Petrungaro, Stefano (2012): Balcani. Una storia di violenza? Roma, Viella. Pirjevec, Jože (2009): Foibe. Una storia d’Italia. Torino, Einaudi. Pirjevec, Jože (2021): Partizani. Ljubljana, Cankarjeva založba. Pupo, Raoul (2005): Il lungo esodo. Istria: le persecuzioni, le foibe, l’esilio. Mila- no, Rizzoli. Pupo, Raoul (2018): Fiume città di passione. Roma, Laterza. Pupo, Raoul (2021): Adriatico amarissimo. Una lunga storia di violenza. Roma, Laterza. Quarantotti Gambini, Pier Antonio (1951): Primavera a Trieste: ricordi del ‘45. Milano, Mondadori. Raspudić, Nino (2010): Jadranski (polu)orijentalizam, prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti. Zagreb, Naklada Juričić. Schwarz, Guri (2016): La Shoah come paradigma: memoria dell’evento e paragoni (im)possibili. In: Recchia Luciani, Francesca & Claudio Vercelli: Popshoah? Immaginari del genocidio ebraico. Genova, Il Melangolo, 158–171. Schwarz, Guri (2021): Un antirazzismo commemorativo. La Shoah, i migranti e i demoni dell’analogia. Italia contemporanea, 297, 145–179. Selimović, Šenol (2022): Esuli. Od Mussolinija i Tita do Tuđmana i Berlusconija. Zagreb, Srednja Europa. Stojanović, Dubravka (2013): Sećanje protiv istorije: Udžbenici istorije kao glo- balni problem. Beogradski istorijski glasnik, IV, 185–204. Tenca Montini, Federico (2016): Politika sjećanja za postideološka vremena: slučaj Italije. Politička misao, 3, 7–25. Todorova, Maria (2009): Imagining the Balkans. New York, Oxford University Press. Todorova, Maria (1994): The Balkans: From Discovery to Invention. Slavic Re- view, 53, 2, 453–482. Traverso, Enzo (2006): Il passato: istruzioni per l’uso. Storia, memoria, politica. Verona, Ombre corte. Traverso, Enzo (2012): Il secolo armato. Interpretare le violenze del Novecento. Milano, Feltrinelli. Verginella, Marta (2008): Il paradigma città/campagna e la rappresentazione duali- stica di uno spazio multietnico. Contemporanea, 4, 779–792. Verginella, Marta (2011): Antislavismo, razzismo di frontiera? Aut Aut, 349, 30–49. OCENE RECENSIONI REVIEWS ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 355 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Eleanor Janega: THE ONCE AND FUTURE SEX: GOING MEDIEVAL ON WOMEN'S ROLES IN SOCIETY. New York, W. W. Norton & Company, 2023, 272 strani. Kljub prizadevanju posameznic in posameznikov je v slovenskem zgodovinopisju še vedno zaznati neskladje med zanimanjem za položaj in vlogo ženske na eni strani ter objavljenim gradivom in raziskavami na drugi strani. Slednje, tudi zaradi stanja virov, velja zlasti za starejša zgodovinska obdobja. Od del, objavljenih v zadnjem času, se namreč le redka dotaknejo življenja žensk v srednjem veku. V primerjavi s stanjem pri nas se izpostavljenemu znanstvenoraziskovalnemu področju drugod po Evropi v zadnjih desetletjih posveča precej več pozornosti. Toda problematika še ni prešla svojega zenita, o čemer pričajo vedno nove in inovativne raziskave. Med slednje se uvršča tudi januarja 2023 izdano delo The Once and Future Sex: Going Medieval on Women’s Roles in Society (slov. Nekdanji in bodoči spol: sredn- jeveški pogledi na vlogo ženske v družbi), v katerem se medievistka Eleanor Janega, upajoč na boljše razumevanje predstav, navezujočih se na ženski spol v sodobnem zahodnem svetu, poglobi v dejansko in pričakovano, »idealno« vlogo in podobo evropske srednjeveške ženske. Pri tem predpostavlja, da nepoznavanje preteklosti vodi v izoblikovanje pomanjkljivih trditev, na primer, da sta sodobno razmišljanje o ženskah in njihova družbenoekonomska vloga superiorna v primerjavi s preteklimi vzorci. Vsebina dela je razdeljena v pet poglavij. V prvih štirih, tematskih poglavjih, se avtorica posveti posameznim vidikom, ki so nujni za razumevanje podobe in vloge srednjeveške – in posledično tudi sodobne – ženske: 1) miselnost in predstave, vezane na dojemanje ženske v srednjeveški družbi; 2) lepotni ideali; 3) srednjeveški odnos do spolnosti in 4) družbena pričakovanja o vlogi žensk izven zakonske postel- je. Zadnje, peto poglavje je namenjeno kritični refleksiji teh problematik, navezujoč se na pričakovanja, ki jih ustvarja sodobna zahodna družba. V prvem poglavju Janega poda kratek oris intelektualnih temeljev, na katerih je bila grajena podrejenost srednjeveške ženske. Trditev, ki na splošno še danes velja za uveljavljeno resnico, naj bi izvirala že iz antike, ko so stari Grki, izhajajoč iz spisov Hipokrata, Platona in Aristotela, žensko, v primerjavi z moškim, videli kot nepopolnega človeka. Pomanjkljivo naravo ženske so misleci mdr. izpeljali iz te- lesnih razlik. Ženska se namreč ni mogla enačiti s popolnoma razvitim človekom, tj. moškim. Tedanja »znanstvena dognanja« pa je bilo skozi srednji vek treba utemeljiti tudi s krščanstvom. Po mnenju Cerkve je človeštvo Božjo naklonjenost izgubilo zaradi Evine »šib- kosti« – Geneza namreč priča, da je podlegla hudičevi skušnjavi in okusila sadež z drevesa spoznanja dobrega in zla. Njeno dejanje je predstavljalo osnovo za večino srednjeveškega (mizoginega) pisanja, o čemer pričajo dela številnih (zgovornih) teologov. Janega v delu izpostavi zgolj nekatere – npr. Tertulijana, sv. Avguština iz Hipona in sv. Tomaža Akvinskega – in se raje posveti redkim posameznicam, ki so zastopale glas takrat živečih žensk. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 356 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Medtem ko je obravnava Hildegarde iz Bingna, Christine de Pizan in Heloize (Héloïse d‘Argenteuil) vse prej kot nepomembna, avtorica izpusti res redke, toda vendarle obstoječe ženskam naklonjene mislece moškega spola (npr. sodnik Alber- tan iz Brescie in njegovo besedilo Liber consolationis et consilii), s čimer nehote (?) ne prikaže celostne slike. Avtorica se v zadnjem segmentu poglavja posveti pomenu pridig, miraklov in ne- katerih drugih literarnih zvrsti ter pri tem analizira, kako so ti vplivali na dojemanje vloge ženske med najnižjim, večinskim družbenim slojem. Nazadnje sklene, da nam srednjeveški zapisi, bodisi domišljijski bodisi medicinski ali teološki, ženske običajno prikažejo kot nepopolno obliko (popolnega) moškega. Drugo poglavje obravnava srednjeveške lepotne ideale, ki so, po besedah avto- rice, oblikovali (še danes veljavno) »najpomembnejšo od ženskih lastnosti« (str. 186). Ženska v teoriji namreč ni mogla zasedati vplivnega posvetnega ali verskega položaja, ne da bi bila tudi vizualno privlačna. Ker je bila lepota ključ do moči, so se srednjeveški pisci posledično vse bolj zanimali za kodificiranje meril privlačnosti. Vendar so le redka klasična besedila navajala ideal lepote, zato je najpogostejši vir navdiha predstavljal mit o trojanski vojni, natančneje podoba (lepe) Helene kot koncepta privlačnosti, praviloma povezana s svetlo poltjo in s svetlimi lasmi. Teoretično idealiziranje lepote se ni končalo zgolj pri tem, temveč so kritični opisi sledili delom telesa od glave navzdol, kot nekakšno natančno preverjanje seznama. Idealna srednjeveška ženska je prav tako morala imeti določen niz značilnosti. Da je veljala za resnično lepo, je morala biti npr. ne samo mlada, ampak tudi spolno neizkušena. Idealizirana lepota se je sčasoma prebila iz teoretičnih v literarna dela in druge umetnostne zvrsti. V srednjeveški umetnosti so jo praviloma, vendar ne izključno, upodabljali kot Evo, pri čemer podoba idealne ženske lepote ni ostala omejena zgolj na sakralno umetnost. Srednjeveška družba je dolgo časa snovala ideal ženske lepote. Toda tako Sveto pismo kot pridige in didaktična dela so ženske svarili pred napuhom (lat. superbia) – naglavnim grehom, ki se je največkrat povezoval z zanimanjem žensk za svoj videz. Toda medicinski oziroma lepotni priročniki, kot npr. Trotula iz 12. stoletja, pričajo, da so se srednjeveške ženske zanimale za svoj zunanji izgled, ne meneč na se za vsa opozorila. Kot izpostavi avtorica, so bili lepotni ideali, podobno kot danes, dostopni zlasti privilegiranim posameznicam višjega družbenega sloja. Za večino srednjeveških žensk, zaradi narave njihovega dela, ohranjanje popolne snežno bele polti preprosto ni bilo mogoče. Nasprotno danes, ko večina žensk opravlja delo v zaprtih prostorih, predstavlja ideal zagorela polt, ki se povezuje s preživljanjem prostega časa v naravi, počitnicami ipd. (str. 188). Tretje poglavje se osredotoča na srednjeveško idejo o ženskah, spolnosti in ljubezni. V nasprotju z modernim – (občasno) skoraj odklonilnim – odnosom je bila spolnost takrat predmet živahne razprave med srednjeveškimi filozofi in teologi. V njihovih očeh je spolni odnos, izvzemši zagotavljanje potomstva in zakonskega dolga, veljal za greh. Zaradi svoje domnevne iracionalne ter poželjive narave pa so bile ženske v središču »umovanja« o spolnosti. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 357 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Njihovo prešuštvo je namreč predstavljalo veliko večjo skrb, saj je nezvesta ženska lahko rodila otroka, ki ni bil možev; kar je predstavljalo eksistenčno grožnjo bistvu zakonske zveze. Ženska nezvestoba je prav tako krhala pričakovan ideal družbene hierarhije spolov, mdr. razvidno v pomenu in pogosti uporabi žaljivke rogonósec. Eleanor Janega meni, da je takšna obravnava ženske spolnosti, skupaj z nepozna- vanjem njene fiziologije, pri- peljala do »skrb vzbujajočih in dehumanizirajočih stališč« (str. 117–118). Za ženske, ki so se preživljale kot spolne delavke, so v srednjem veku pogosto menili, da ne morejo zanositi. Podobno mnenje pa je veljalo tudi za žrtve posilstva, kjer je bilo dejanje praviloma pojmo- vano kot oblika lastninskega spora med moškimi. Avtorica v nadaljevanju izrazi mnenje, da nekateri srednjeveški pogledi ostajajo prisotni, medtem ko se je veliko naših pogledov na spolnost žensk do danes spre- menilo. Mdr. izpostavi še vedno obstoječe koncepte o privlačnosti in nedolžnosti, s katerimi sodobna družba še vedno pritiska na mlada dekleta. Nadalje se naveže tudi na odnos oz. obravnavo spolnega nasilja, pri čemer problematizira delikt posilstva, kjer se še vedno prepogosto poskuša okriviti žrtev. Skratka, žensko spolno vedênje je po njenem mnenju, podobno kot v srednjem veku, tudi danes pogosto videno kot neprimerna oblika spolnosti. Četrto tematsko poglavje se posveti družbenoekonomski vlogi srednjeveških žensk. Zaposlitev žensk naj bi na splošno veljala za novodoben pojav. Skladno s predhodnimi študijami tudi Janega pritrdi dejstvu, da so bile že predmoderne ženske aktivne delavke. Sama del vzroka za interpretacijo ženske delovne neaktivnosti vidi v – še danes veljavni – pričakovani družbeni vlogi ženskega spola, in sicer žene in matere. Toda čeprav je skrb za otroke in gospodinjstvo sama po sebi predstavljala obliko dela, pogosto videnega kot manjvrednega ali vsaj samoumevnega – mdr. predmet nesoglasij v današnji družbi še danes –, vloga srednjeveških žensk ni bila omejena zgolj na domače ognjišče. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 358 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Kot izpostavi avtorica, so se tradicionalne evropske zgodovinopisne študije v preteklosti osredotočale zlasti na vidne, vendar atipične pripadnice višjih družbenih slojev. Njihova vloga voditeljic, mediatork, upraviteljic itd. je namreč vse prej kot zanemarljiva. Toda za prikaz čim celovitejše slike je po avtoričinem mnenju po- membna zlasti analiza dela najnižjega, večinskega družbenega sloja. Čeprav ženske ne veljajo za arhetip slednjega, so delale skupaj z moškimi. Janega pri tem izpostavi, da delo, upoštevajoč nekatere izjeme, ni bilo nujno vezano na posamezen spol. V nadaljevanju avtorica prikaže, da so bile mnoge ženske prisiljene najti tudi dodatne načine zaslužka, s katerim so prispevale k družinskemu proračunu – npr. živilska trgovina na drobno ali varjenje in prodaja piva, čeprav ni šlo za izključno njihovo področje delovanja. Prav tako oriše delo babic, prostitutk, rokodelk, slu- žabnic, tiskark, trgovk, učiteljic itd. ter se mdr. posveti tudi »alternativni« možnosti življenja žensk, namreč vlogi in pomenu ženskih samostanov kot obliki neformalne emancipacije ženske v srednjem veku. V petem poglavju Janega povzame sklepe, ki jih je oblikovala skozi knjigo, in te naveže na koncepte o vlogi in položaju ženske danes. Pokaže, da nam proučevanje srednjeveških spolnih norm omogoči doumeti, da so se številne predpostavke o družbeni vlogi spolov v resnici spremenile. Vendar hkrati ugotavlja, da sodobna zahodna družba nekaterih t. i. tradicionalnih konceptov – vključno z nekaterimi predsodki – še ni popolnoma ovrgla. Po mnenju avtorice gre v primeru družbenih pričakovanj, vezanih na posamezen biološki spol, namreč za spremenljive koncepte, t. i. kulturne konstrukte, ki jih je z ustreznim védenjem in razumevanjem mogoče predrugačiti, s tem pa ustvariti temelje za enakopravnejšo družbo prihodnosti. Tematska poglavja The Once and Future Sex podajo kratek, vendar jasen prikaz dejanske in pričakovane vloge ženske v srednjeveški Evropi. Gre namreč za široko tematiko, ki odpira vedno nove vidike in možnosti raziskovanja na tem relativno novem področju zgodovinopisja. Avtorica se pri svoji raziskavi naslanja na širok nabor literature in virov – katerih pomanjkanje velikokrat povzroča veliko težavo ob rekonstrukciji ženskega izkustvenega sveta in vsakdanjega življenja v srednjem veku. Ob tem je delo zanimivo predvsem zaradi avtoričine navezave na sodobno zahodno družbo oz. zaradi svoje aktualizacije. Janega namreč izpostavi predsodke in predstave, ki se jih kot družba tako vztrajno oklepamo in jih preredko problema- tiziramo. Veronika Kos ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 359 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Joseph Lennon: IRISH ORIENTALISM: A LITERARY AND INTELLECTUAL HISTORY. Syracuse, Syracuse University Press, 2004, 478 pages. Joseph Lennon’s Irish Orientalism: A Literary and Intellectual History is a compelling exploration of the complex relationship between Ireland and the Orient. In this ground-breaking book, Lennon takes readers on a thought- provoking journey through Irish literature and intellectual discourse, shedding light on how the Irish imagination engaged with and interpreted the East. With meticulous research and insightful analysis, Lennon presents a comprehensive study that challenges traditional perspectives and narratives, deepens our understanding of Irish cultural identity, contributes to ongoing conversations about the dynamics of Orientalism and postcolonialism, and offers new insights into Irish cultural identity. This review examines the key themes, strengths, and contributions of Lennon’s work, highlighting its significance in the field of literary and intellectual history. Scholars, students, and anyone interested in Irish literature and intellectual history will find this book to be a valuable and thought-provoking resource. Lennon’s writing style is accessible and engaging, making his book an en- joyable read for both academic scholars and general readers. His meticulous attention to detail, combined with his ability to present complex ideas in a clear and concise manner, ensures that readers are able to grasp the intricacies of Irish Orientalism without feeling overwhelmed by jargon or dense theoretical frameworks. Additionally, the book is well-structured, with each chapter build- ing upon the previous ones to create a cohesive narrative that guides readers through the evolution of Irish engagement with the Orient. Moreover, Lennon’s research is commendable, as he draws from a wide range of primary and second- ary sources, including literary texts, historical documents, and critical studies. This comprehensive approach not only strengthens the validity of his arguments but also provides readers with a rich and diverse collection of materials to ex- plore further. Lennon’s thorough analysis of both well-known and lesser-known texts ensures that his study encompasses a broad spectrum of Irish Orientalist discourse, avoiding any oversights or omissions. Lennon masterfully examines the multifaceted aspects of Irish Orientalism, exploring the intersections of literature, politics, religion, and nationalism. By delving into both Irish writing about the East and Irish encounters with Oriental cultures, he provides a comprehensive understanding of the complex dynam- ics at play. The book explores a wide range of themes, including exoticism, cultural borrowing, religious encounters, political ideologies, and postcolonial perspectives, all of which contribute to a nuanced understanding of the Irish engagement with the Orient. Lennon’s work raises important questions about the nature of cultural ex- change and appropriation. Through his examination of Irish writers’ engage- ment with Oriental cultures, Lennon prompts readers to consider how ideas, ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 360 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 symbols, and narratives are borrowed, reimagined, and reinterpreted across different cultural contexts. This exploration of cultural borrowing and exchange adds depth to our understanding of the dynamics of literary and intellectual history, emphasizing the fluidity and interconnectedness of cultural production. In his analysis, Lennon skillfully navigates a vast array of literary works, from canonical figures like Jonathan Swift and W.B. Yeats to lesser-known writers who contributed to the discourse of Irish Orientalism. By examining poetry, fiction, travel writing, and intellectual debates, he reveals the diversity of per- spectives and motivations that shaped Irish responses to the East. This breadth of coverage ensures that readers gain a comprehensive understanding of the subject matter. One of the key strengths of Lennon’s work lies in his ability to uncover and analyze the often overlooked connections between Irish literature and Oriental- ism. He illuminates how the Irish engaged with the Orient in a manner distinct from their British counterparts, forging a unique path that reflects Ireland’s historical, religious, and political context. Lennon’s research fills a significant gap in the scholarship on Orientalism, showcasing the distinctive contributions made by Irish authors and intellectuals to this discourse. Lennon’s examination of the intersections between Irish nationalism and Orientalism is particularly enlightening. He skillfully demonstrates how Orientalist tropes and ideas were incorporated into the construction of Irish national identity, challeng- ing the assumption that Irish cultural identity was solely based on opposition to British imperialism. By highlight- ing the ways in which Irish nationalists drew inspiration from Oriental cultures and narratives, Lennon prompts readers to rethink traditional notions of Irish identity for- mation. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 361 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 Another noteworthy contribution of Lennon’s work is his incorporation of postcolonial perspectives. He deftly analyzes the power dynamics inherent in Irish encounters with the East, interrogating the relationship between the colonized and the colonizer. By exploring the ways in which Irish writers and intellectuals negotiated their own position within the global hierarchy of power, Lennon offers a valuable contribution to postcolonial literary studies. Further strength of Lennon’s work is his attention to the nuances and com- plexities within Irish Orientalism. Rather than presenting a monolithic view, he highlights the variations and contradictions that exist within Irish literary and intellectual responses to the Orient. By doing so, Lennon avoids oversimplifica- tion and acknowledges the diverse range of perspectives and motivations that shaped Irish engagement with the East. This nuanced approach challenges the notion of a singular Irish identity or a uniform Orientalist discourse, and instead reveals the intricacies and tensions inherent in the subject matter. Another commendable aspect of Lennon’s research is his incorporation of marginalized voices and perspectives. He not only explores the works of well- known Irish writers but also delves into the writings of lesser-known figures who contributed to the discourse of Irish Orientalism. This inclusion of voices that have been historically marginalized provides a more comprehensive and inclusive understanding of the topic, enriching the overall narrative. Additionally, Lennon’s analysis of the religious dimension of Irish Orien- talism is particularly enlightening. He examines the encounters between Irish Catholicism and Eastern religions, shedding light on the ways in which Irish writers and intellectuals navigated the complexities of religious identity and spirituality in the context of Orientalist discourse. By exploring the interplay between religion, culture, and literature, Lennon offers a fresh perspective on the Irish engagement with the Orient, further deepening our understanding of the complexities of Irish cultural history. While Lennon’s work is undoubtedly a valuable contribution to the field, one potential limitation is his interpretation of Thomas Moore’s Lalla Rookh (1817) as an Arabic romance, “discussing the similarity in Irish and Arab temperaments and natures,” (p. 156) which is surprisingly untrue. Lalla Rookh is a Persian romance with Persian characterisation and setting, and is set in the context of a romanticized portrayal of Persia (present-day Iran). Lennon’s Irish Orientalism: A Literary and Intellectual History is a signifi- cant addition to the field of literary and intellectual history, offering a compre- hensive exploration of the intricate relationship between Ireland and the Orient. It is thought-provoking work that sheds light on an often overlooked aspect of Irish cultural history. Through his meticulous research, insightful analysis, and engaging writing style, Lennon challenges traditional perspectives and offers new insights into the complexities of Irish engagement with the Orient. By examining the intersections of literature, politics, religion, and nationalism, he uncovers the multifaceted motivations and implications of Irish Orientalism. ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2 362 OCENE/RECENSIONI/REVIEWS, 355–362 This book serves as a valuable resource for scholars and students interested in Irish studies, literary and intellectual history, postcolonial studies, and Oriental- ism. Lennon’s work not only deepens our understanding of Irish cultural iden- tity but also contributes to broader discussions on the complexities of cultural encounters and the power dynamics inherent in the construction of national narratives. This book is an invaluable resource for scholars, researchers, and readers interested in Irish studies, literary and intellectual history, postcolonial studies, and cultural exchange. By illuminating the multifaceted nature of Irish Orientalism, Lennon invites us to critically examine the dynamics of cultural encounters and the construction of identity in a global context. Li Gengming Dezhou University Hamid Farahmandian (corresponding author) School of Foreign Languages, Chengdu University