prejeto: 2008-03-07	UDK 340:929.737(497.5Dubrovnik)"653"
izvirni znanstveni članek
DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE)
Nella LONZA
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti, HR-20000 Dubrovnik, Lapadska obala 6 e-mail: nella.lonza@planet.nl
IZVLEČEK
Članek obravnava številne elemente, ki so osvetlili odnos dubrovniških patricijev do fenomena prava v poznem srednjem veku. Avtorica je uporabila metodo pro-zopografije, da bi ugotovila, ali so patriciji v zakonodajnih in sodnih organih posedovali specifična pravna znanja, pridobljena skozi prakso v tovrstnih dubrovniških institucijah ali s študijem v tujini. Analize so pokazale, daje simbolna vrednost prava pri gradnji individualne in kolektivne identitete znatno presegala vpliv pravnega znanja na prakso.
Ključne besede: Dubrovnik, pravo, pravniki, patriciat, pozni srednji vek
PATRIZIRAGUSANI DI FRONTE ALLA SFIDA DELLA LEGGE (SECONDA META' DEL TRECENTO E IL QUATTROCENTO)
SINTESI
Il contributo analizza una serie di elementi che fanno luce sull'atteggiamento dei patrizi ragusani verso il fenomeno della legge nel basso medioevo. L'autrice ha adoperato il metodo prosopografico al fine di investigare se i patrizi impiegati negli organi legislativi e giudiziari possedessero delle conoscenze legali specifiche, acqui-site attraverso la prassi legale nelle rispettive istituzioni ragusane oppure attraverso studi all'estero. Le analisi hanno dimostrato che il valore simbolico della legge per la formazione di un'identità individuale e collettiva superava digran lunga l'influsso della conoscenza legale sulla prassi.
Parole chiave: Ragusa, legge, giuristi, patriziato, basso medioevo
117
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Ako se dubrovačko 16. stoljece običava nazivati "zlatnim dobom" razbujale trgovine, društvenog blagostanja i visokih umjetničkih dometa, prethodi mu ne manje za-nimljivo "poletno 15. stoljece" (o njemu najbolje i najcjelovitije Janekovic-Romer, 1999). Nakon pola vijeka formalne zaštite hrvatsko-ugarskog kralja, a faktične samo-stalnosti, Dubrovačka je Republika u 15. stoljece stupila stabilizirana i ojačana. U to doba dolazi do jasnijeg profiliranja sastava i nadležnosti stožernih državnih institucija (Velikog vijeca, Malog vijeca i Vijeca umoljenih), te se 1415. razdvajaju i njihove službene knjige. Oko 1440. uvodi se važan registar Zrcalo dužnosnika (Speculum officialium), tj. popis patricija izabranih na državne funkcije. Dubrovački se pravosudni sustav tada intenzivno pregraduje, od čega spomenimo barem ute-meljenje zasebnog gradanskog suda (1416.), kaznenog suda (1459.) i osnivanje pri-zivnog tijela u gradanskim predmetima (Liber viridis, 1984, c. 164-171, 492; Liber croceus, 1997, c. 132). Godine 1428. precizno se ureduje i razgraničuje djelatnost državnih ureda (Liber viridis, 1984, c. 223; Stulli, 1954, 100). Službe čuvara pravde za kontrolu zakonitosti djelovanja i odlučivanja središnjih institucija vlasti (v. niže) i sindika za skrb nad funkcioniranjem vlasti u lokalnim jedinicama (Lonza, 1997, 76) prožimaju institucionalni sustav bitnim nadzornim mehanizmima. Istodobno se iz-raduju nove, službene redakcije pravnih propisa koje u pravnu domenu trebaju unijeti red i sigurnost (Lonza, 1995, 98-99; Lonza, 1997, 26-27).
Živu aktivnost u institucionalnoj i pravnoj sferi, medutim, nije pratila profesionalizacija pravosuda. Dok je u mnogim talijanskim gradovima u to doba školo-vana pravna elita preuzela mnoge važne položaje u pravosudu, zakonodavstvu i upravi (v. na pr. Ascheri, 2000, 337-338; za Firenzu Martines, 1968), Dubrovnik je i nakon polučene samostalnosti nastavio slijediti mletački model, u kojem je sva vlast položena na političku moc staleža, a ne na specifično znanje profesije (za Dubrovnik Janekovic-Romer, 1999, 117; za Veneciju Ruggiero, 1997, 391).
Unutar osnovnih linija koja je historiografija vec ocrtala, čini mi se da ima i prostora i potrebe pomnije razmotriti neke elemente odnosa dubrovačkog patricijata prema pravu. Primjerice, poznato je kako su se izglasavali zakoni, no ostalo je zane-mareno pitanje tko je te tekstove ustvari kreirao. Ili, pisalo se o "stručnoj profilaciji" za pravosudne funkcije unutar patricijskog kruga (Janekovic-Romer, 1999, 117-118), no primamljivo je pokušati doci i do nekih konkretnih pokazatelja o iskustvenom kapitalu dubrovačkih sudaca iz 15. stoljeca. Zatim, u literaturi se navodilo da sustav nije položen na profesionalne pravnike, ali i navodilo podatke o Dubrovčanima koji studiraju pravo, ostavivši otvorenim pitanje koji je bio njihov motiv za studij, te je li se stečeno sveučilišno obrazovanje ikako moglo odraziti na pravnu praksu. Nadalje, kakvu su "težinu" imali pravni tečajevi koji su se povremeno organizirali? Napokon, pisali smo o "knjigama kao prijenosnicima znanja", nedovoljno se pitajuci jesu li one odista mogle podučiti onoga tko nije imao nikakvo sustavno stečeno predznanje. Unatoč razlikama u patricijatu i specifičnostima "dubrovačkog slučaja", nadam se da
118
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
ce odgovori na spomenuta i neka druga pitanja kreiranja i funkcioniranja pravnog po-retka biti zanimljivi i onima koji se bave drugim istočnojadranskim sredinama.
ZAKONODAVSTVO IZMEDU ZAMAHA I POSUSTAJANJA
S prestankom mletačke vrhovne vlasti 1358. dubrovački su patriciji postali isklju-čivi kreatori svog pravnog poretka. Ta ih zadaca, dakako, nije zatekla posve ne-spremne. I dotada su, makar zajedno s knezom poslanim iz Mletaka i pod izvjesnim ograničenjima koja je nametala podložnost promjenjivog intenziteta, sudjelovali u svim funkcijama vlasti. Promatrano na dulji rok, dubrovačka je zavisnost postupno kopnila, tako da je 1358. trebalo preskočiti samo uski usjek koji je dosta široku autonomiju izborenu via facti dijelio od (gotovo potpune) državne nezavisnosti.
Je li zakonodavstvo samostalne države postalo cjelovitije? Je li vidljiv kakav uzlet u pravnoj sferi koji je, možda, dotada kočila mletačka gospodarica? Svakako, nakon 1358. na dnevni red zasjedanja dubrovačkih vijeca dolazit ce i nove teme, koje su iskaz izborene državne samostalnosti. No, pregleda li se Liber omnium refor-mationum, zakonska zbirka u kojoj su obuhvacene odluke trajne prirode donesene u razdoblju 1335.-1410., ne vidi se nakon 1358. nikakav posebni "kvantitativni" ni "kvalitativni" skok. Propisi i dalje ostaju usmjereni na uska pitanja pravnoga života, kazuistički stilizirani i nepovezani u sustav.
Ustvari, jedini tada proveden sistemski zahvat u pravni poredak bila je akcija kojom su 1358. iz Statuta izbačene odredbe o mletačkoj vrhovnoj vlasti. Ubrzo po prekidu podložničkih veza prema Veneciji imenovano je peteročlano povjerenstvo (quinqué sapientes ad corrigendum statuta) sa zadatkom da pregleda i utvrdi što je potrebno izmijeniti u Statutu. U njemu su bili Petar Pozza, Nikola Cavernigo, Jakov Menge, Marin Menge, Junije Gradi i Marin Bona (Libri reformationum, 1882, 228). To su odreda bili ugledni patriciji, koji su vec obnašali visoke časti u državnom aparatu i bili iskušani u prijelomnim političkim prilikama. Na primjer, Nikola Cavernigo imao je u tome trenutku iza sebe vec višekratnu službu u Malome vijecu i Vijecu umoljenih, bio je član raznih povjerenstava (sapiens), a nakon 1360. svake godine knez i vrlo često izaslanik u diplomatskim misijama (Mahnken, 1960, 458; Janeko-vic-Romer, 2003, 102). Marin (Juinijev) Menge nabrao je vec desetogodišnju pravo-sudnu praksu (kao sudac, državni odvjetnik, odvjetnik Malog suda), a u prijelomnoj 1358. odigrao je vrlo važnu ulogu te postao jednim od prvih kneževa po uspostavi samostalnosti (Mahnken, 1960, 337-338). Tek malo manje politički eksponiran bio je Jakov Menge, takoder s bogatim iskustvom na sudačkim i upravnim položajima (Mahnken, 1960, 327). Kako posao ove petorice nije bio gotov u predvidenom roku od tri mjeseca, izabrano je novo tročlano povjerenstvo, koje je trebalo i formulirati konkretne prijedloge za preinaku Statuta (Libri reformationum, 1882, 245). U njega je, uz vec spomenute Nikolu Qavernigo i Marina Menge, imenovan Marin (Lukin)
119
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Bona, patricij koji se iskazao na poslaničkim dužnostima kod stranih vladara, a 1358. ostao knezom za čitava trajanja prijelaznog ustroja vlasti (Mahnken, 1960, 149-155; Janekovič-Romer, 2003, 102). Očito je da su oba povjerenstva kojima je povjerena važna zadaca "čiščenja" statuta, bila sastavljena od najiskusnijih "državnika" i ponaj-boljih "pravnih znalaca" u krilu dubrovačkog patricijata. Zadača koja je pred njima stajala bila je politički važna, no ustvari pravno-tehnički vrlo jednostavna, jer je tre-balo samo izbaciti dijelove koji ukazuju na mletačko vrhovništvo. Medutim, rezultat njihova višemjesečnog djelovanja zaprepaščujuče je slab. Pri tom "retuširanju" niz je grubih propusta i krnjih rješenja, a u nekim statutarnim odredbama zaboravljeni su dijelovi rečenice, koja je tako ostala "visjeti u zraku". Ti su iskusni patriciji demonstrirali razočaravajuče nisku tehničku razinu baratanja pravom.
No, negdje iza 1380. počinje se nazirati nova nomotehnika. Javljaju se prvi propisi "iz domače radionice" koji reguliraju ponešto šira pravna pitanja, na primjer odredbe o poljskim štetama iz 1383. (LOR, 1936, XXI, 7 i XXII, 1-3), zakon o vaganju brašna iz 1387. (LOR, 1936, XXI, 1), zakon o stražama i čuvanju grada iz iste godine (Liber viridis, 1984, c. 58). Taj trend "okrupnjavanja" zakonodavnog rada nastavit če se i u 15. stolječu. Premda i tada, a i kasnije, ima posve kratkih i usko usmjerenih zakona, može se uočiti da se češče donose opsežniji i cjelovitiji propisi (Liber viridis, 1984). Nekoliko propisa iz 15. stolječa bit če znatno dulji i zahvačati mnogo širu materiju na pr. o postupanju ukoliko Dubrovniku zaprijeti kuga (Liber viridis, 1984, c. 319) i o prizivnom postupku u gradanskim predmetima (Liber viridis, 1984, c. 357). Naziv ordo, koji se doduše povremeno koristio i ranije (Lonza, 2002a, 17), tada se primjenjuje s punom sviješču da je to propis kojim se manje-više sustavno i gusto pokriva jedan splet pitanja iz prakse, na pr. kovanje novca (Liber viridis, 1984, c. 200), bacanje smeča (Liber viridis, 1984, c. 296), djelovanje stonske kancelarije (Liber viridis, 1984, c. 300).
Bernard Stulli, pravnik i vrsni povjesničar Dubrovačke Republike, analizirao je zakonodavnu produkciju 1358.-1583. i utvrdio da se od ukupno oko 750 zakona 40% odnosi na ustroj državne vlasti, oko 19% na trgovinu i obrt, 18% na financije, oko 15% na sudski postupak, a samo oko 6% na gradansko pravo (Stulli, 1952, 94). Drugim riječima, tek oko četvrtine zakonodavstva odnosilo se na ono što nazivamo privatnim pravom. U toj su domeni postojali ustaljeni običaji (na pr. u trgovini i pomorstvu), a mnoge pravne odnose uredivale su stranke sporazumno (potanje o pluralitetu pravnog poretka Lonza, 2002a, 13-16; za Veneciju Ruggiero, 1997, 390). U granama javnog prava (državni ustroj, kazneno pravo, financijsko pravo, procesno pravo i sl.) državna je vlast daleko jače intervenirala svojom regulativom. Na tome prostoru ponekad su se sukobljavali kontradiktorni zakoni, a dolazilo je i do trvenja izmedu zastaijelih propisa i prakse (Lonza, 2002a, 33-36).
120
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
Sl. 1: Ivan Ugrinovic, inicijal s likom Sv. Vlaha. Dubrovački statut iz 1272., službeni
prijepis iz 1432. (DAD, 11, f 5r). Fig. 1: Image of St. Blaise by the artist Ivan Ugrinovic in the official transcript of the 1272 Dubrovnik Statute, dating from 1432 (DAD, 11, f. 5r).
Spomenute grane javnog prava, koje su bile gušce pokrivene pravnim propisima, vapile su za cjelovitim uredenjem, kojim bi se obuhvatilo odredbe sadržane u raz-ličitim zbirkama, izbacilo ono što je praksa vec napustila i unijelo sistematiku radi njihove lakše i sigurnije primjene. Kolikogod se taj potez nametao i mamio dubro-vačke patricije, jer su se i sami svakodnevno mučili s nepreglednim i zastarjelim pravnim izvorima, zalogaj je jednostavno bio prevelik. U domacoj sredini nije bilo dovoljno stručnog znanja, ni dovoljno "daha" da se to provede. Toga su patriciji i sami bili svjesni, jer su u 16. stoljecu ozbiljno raspravljali o tome da taj zadatak po-vjere strancima (Stulli, 1952, 110; Lonza, 2002a, 29-30). No, taj je projekt najprije
121
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
potisnula u stranu epidemija kuge, a zatim sredinom stoljeca konačno otklonio konzervativni duh koji je prevladao u tijelima vlasti (Stulli, 1952, 112; Lonza, 2002a, 29-30). Tihim odustankom od čitavog projekta reformi, Dubrovnik je prigrlio for-mulu pravnog konzervativizma koja ce karakterizirati sva društva Starog poretka. Tradicija i kontinuitet smatrani su bitnim gradivnim elementima političke samo-svojnosti, a simbolička vrijednost Statuta i ostalih zakonskih zbirki vremenom je potisnula problem njihove (ne)uporabljivosti u praksi (potanje Lonza, 2002a, 35-44). Tako nije bilo samo u Dubrovniku, nego i u mnogim drugim sredinama koja su na sličan način pristupale pitanju političkog identiteta i legitimiteta (Webb, 1996, 103; Ruggiero, 1997, 390; Ortalli, 2001, 21-23).
Jedno od pomocnih rješenja za praksu bila je izrada kazala (indeksa) koje upucuje na zbirku i točno mjesto (glavu/list/stranicu) na kojemu se pojedini pojam javlja i obraduje. Vec oko 1410., uz pokretanje trece zbirke po redu (Liber viridis), kancelar Ivan Adamov iz Muggie (Iohannes Adami de Mugla) izradio je prvo skupno kazalo, koje je pola stoljeca kasnije dopunio kancelar Ivan iz Riminija (Iohannes de Ugupo-nibus de Arimino), a u 16. stoljecu imenom nepoznati notar u dubrovačkoj službi (Lonza, 1995, 83-85; Nedeljkovic u Liber viridis, 1984, XXIX-XXX). Ta su kazala uvezana u jedan kodeks za službenu upotrebu, te su tako stajala na raspolaganju svim dužnosnicima i kancelarima koji bi ih htjeli konzultirati (Nedeljkovic u Liber viridis, 1984, XI).
U zadnjoj četvrtini 16. stoljeca na tome je tragu patricij Frano Gondola (Gun-dulic) izradio nova zbirna predmetna kazala za sve temeljne zakonske zbirke, ali i sastavio sažetke (summaria) duljih propisa u svakoj zbirci (bio-bibiografski podaci u Lonza, 2002b). U tim su sažecima zakoni vješto "destilirani" i pojednostavljeni u izričaju, pa su dubrovačkom sucu i svakom drugom primjenjivaču prava njegova pomagala bila praktičnija od golih zakonskih tekstova, što dokazuje i činjenica da su se često prepisivala i dopisivala propisima. No opet, Gondola tek ponegdje i usput bilježi ono u čemu je bit problema: sudska se praksa vec do njegova vremena po-prilično udaljila od onoga što u tim propisima piše, razvijajuci jurisprudenciju mimo, pa i protiv starih zakona (Lonza, 2002a, 35-36).
Drugim pravcem išla je izrada posebnih pravnih knjiga u koje su se prepisivali svi zakoni vezani uz jednu službu. Praktične potrebe nametnule su vrlo rano izradu takvih pravnih zbornika za upravu u lokalnim jedinicama vlasti (Lonza, 2002a, 2829) i za tijela koja su djelovala izvan prostorija Kneževog dvora i Vijecnice, na pr. carinsku službu (Lonza, 1995, 98-99). No, vec su se potkraj 15. stoljeca takve zbirke počele sastavljati i za središnje institucije vlasti, na pr. za gradanski sud, a zatim i za kazneni sud, Veliko vijece i druga tijela (Lonza, 1995, 99-101). Tom se metodom, doduše, nisu uklanjale moguce proturječnosti izmedu zakonskih odredbi, ali su relevantni propisi barem bili okupljeni na jednome mjestu i bili "pod rukom" onih koji su ih morali primijeniti (usp. za Veneciju Ruggiero, 1997, 391).
122
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
Sredinom 16. stoljeca pokazat ce se da je reforma gradanskog postupka najhitnije potrebna, te ce Senat pokušati potaknuti izradu sustavnih propisa za tu granu prava. Konačni su rezultati ipak bili mršavi. Par desetljeca kasnije patricij Šimun Benessa sastavio je priručnik za gradanski sud Praxis curiae ad formam legum et con-suetudinum Reipublicae Ragusinae, koji je suce trebao voditi kroz sve stadije postupka, a slična djela izradivala su se i kasnije (Stulli, 1952, 111). No, ovim naznakama vec smo iskoračili iz perioda kojime se bavimo.
Trostruka "konzervativna formula" - ograničenih zakonodavnih zahvata, izrade pomagala i priručnika te postupnog "tokarenja" pravnih instituta kroz praksu - vidljiva vec u dubrovačkom kasnom srednjovjekovlju, u 16. je stoljecu odnijela konačnu pobjedu.
ZAKONODAVCI I ZAKONOTVORCI: SUSTAV POVJERENSTAVA AD HOC
Vec sam dotaknula važno pitanje zakonodavne procedure. Zapisnici vijeca bilježe samo donesene odluke i rezultate glasovanja, a ne i raspravu koja je eventualno prethodila. Poneki izvor spominje držanje govora u dubrovačkim vijecima (Jane-kovic-Römer, 1999, 105-106), no vjerojatno se o podastrtim nacrtima samo izuzetno potanko raspravljalo, a obično glasovalo en bloc. Ne niječuci činjenicu da tek izgla-savanjem u Velikom vijecu zakon postaje dio dubrovačkog pravnog poretka, pa da se i pri tome štogod moglo preinačiti, našu je pozornost sa zakonodavca potrebno pre-nijeti na zakonotvorca. Tko je izradivao nacrte zakona?
Potkraj 14. stoljeca Malo bi vijece, kad bi se nametnulo zakonsko reguliranje nekog pitanja, izabralo povjerenstvo koje je trebalo razmotriti postojece prilike, utvr-diti potrebne promjene i izraditi nacrt zakonskog teksta (officiales ad providendum, officiales super provisione i slično, u ranijim razdobljima i sapientes). Razmotrimo jedan primjer. Početkom 1392. pokazalo se potrebnim izmijeniti statutarnu odredbu o zabrani uvoza stranog vina (LSCR, 1904, VI, c. 35 i sl.). Malo je vijece na sjednici od 30. siječnja imenovalo trojicu službenika sa zadatkom pripreme teksta propisa (officiales super provisione vini forinseci et de Stagno et de Puncta). To su bili Lampre Cerva, Nikola Gondola i Andrija Dobrin Bingola (ODV, 2005, 187). Za ovo razdoblje ne raspolažemo potpunim izvorom o službama koje su pojedini patriciji preuzimali, no evo kakav je "profil" tih zakonotvoraca na osnovu podataka koje imam. Za Nikolu Gondola teško je išta pouzdano reci, jer su u to vrijeme živjela tri vlastelina s tim imenom (usp. Mahnken, 1960, tablica XXXVI/2 i 3). Lampre (Bivov) Cerva javlja se u arhivskim izvorima od 1363. (Mahnken, 1960, tablica LXXVIII/2). Umro je vjerojatno početkom svibnja 1392. (ODV, 2005, 181 i 213), a mogao bi biti roden najkasnije oko 1340. Potkraj 14. stoljeca bio je, naime, u zrelim godinama, kada je još imao malodobnu djecu (ODV, 2005, 213), no vec mogao pre-uzimati najviše državne časti. G. 1390. bio je član Vijeca umoljenih i izabran za
123
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
državnog odvjetnika, a 1391. predlagan je za funkciju kneza (ODV, 2005, 126, 128, 318). Povremeno je bio član raznih povjerenstava, na pr. za izradu instrukcije poslaniku u Kotor (ODV, 2005, 156), ili za procjenu nosivosti nekog broda, a upravljao je i gradevinskim radovima na jednom potezu zidina (ODV, 2005, 164; Mahnken, 1960, 464). Inače se, kao i mnogi drugi dubrovački patriciji, bavio pomorskom trgo-vinom i brodarstvom (Mahnken, 1960, 463). Andrija Dobrin Bingola bio je jedan od najuglednijih patricija toga doba, vjerojatno kojih desetak godina stanji od Lampre Cerva (Mahnken, 1960, 134-135). Često mu se povjeravalo sastavljanje instrukcija za izaslanike i formuliranje zakonskih nacrta (na pr. Mahnken, 1960, 134; ODV, 2005, 59, 71, 80, 88; DAD, 1, ff. 30v, 43v, 50r, 57v). Bio je medu onima koji su morali predložiti mjere za poticanje nekih obrta i razmotriti način stjecanja Primorja (ODV, 2005, 243-244, 251-252). Obnašao je važne državne funkcije, a u razdoblju od 1380.-1392. gotovo da nema godine u kojoj nije biran za kneza (OVDR, 1951, 7; OVDR, 1964, 3-4; ODV, 2005, 182). Ovaj primjer ilustrira kako je zadača izrade zakonskih nacrta povjeravana zrelim patricijima, koji su iza sebe imali godine i godine iskustva u državnim poslovima.
Za konačnu stilizaciju odredbe zaslužni su bili dubrovački kancelari/notari. Na to bi mogli ukazivati Joci communes uneseni u arenge propisa, koje su ti činovnici naučili i usvojili za vrijeme notarske izobrazbe. Dok neke arenge ipak spominju kon-kretnije motive, neke su stilski ukras i preuzimaju formule poznate iz retorike i ars dictaminis, na pr. "da iznademo prikladna sredstva da potaknemo i osokolimo mirne i staložene [ljude] a potisnemo smutljivce i opake [...]" (Liber viridis, 1984, c. 182), "jer na ovome svijetu nema nijedne stvari koja je milija, draža i doličnija slobodnom čovjeku od dobrostanja njegove vlastite domovine, nad kojim svaki dobar gradanin treba bdjeti u svako vrijeme, sat i čas radi njegovog očuvanja, kao i za čast, korist, slavu i dobar glas koji iz njega proizlazi, uz to radi naše neoskvrnjene slobode i jedinstva [...]" (Liber viridis, 1984, c. 319), ili, starozavjetni motiv skrnavljenja Bož-jeg hrama koji se varira u propisu protiv plesanja u crkvama (Liber viridis, 1984, c. 194). Druga, važnija okolnost jest da se izričaj propisa nedvojbeno mijenjao zavisno od kancelara/notara koji ga je zapisivao. Na primjer, od dva zakona, donesena 1436. u razmaku od mjesec dana, prvi je na latinskom, drugi na mletačkom (Liber viridis, 1984, cc. 294 i 295). Ustvari, ako se paralelno prate promjene kancelara (Nedeljkovič u Liber viridis, 1984, XXVIII-XXIX) i izričaj statutarnih odredbi (Liber viridis, 1984), može se uočiti da konačnoj dikciji zakona kancelari daju jasan vlastiti pečat.
Sve do druge polovice 15. stolječa zakoni su se stvarali na opisani način, tako da se imenovalo, redovito tročlano, povjerenstvo ad hoc da bi razmotrilo pitanje i sročilo odgovarajuču zakonsku mjeru, koju su zatim kancelari zaodijevali u adekva-tan pravni oblik. Ti su se "zakonotvorci" birali iz uže skupine patricija i jedni češče od drugih, što svjedoči o blagoj "specijalizaciji", no tek je u sljedečoj fazi stvorena trajna institucija vlasti s izvjesnim personalnim kontinuitetom.
124
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
NOVI PRAVNI STRATEZI - PROVIDURI
Godine 1477. utemeljena je nova služba - provisores civitatis, odnosno na talijan-skome proveditori dela terra (Liber croceus, 1997, c. 86). Prema djelokrugu koji im je pripao, naročito u kontroli zakonitosti, možemo ih nazvati "čuvarima pravde". Nakon prve tri pokusne godine, djelovanje službe se ustalilo. Redovi providura popunjavali su se patricijima starijima od 50 godina, koji su vec nabrali više desetljeca iskustva u radu državnih tijela, a smjeli su ponovno biti izabrani na tu funkciju tek nakon počeka od godinu dana (Liber croceus, 1997, c. 86; Lonza, 1997, 74-76). Djelatnost ovog tijela vrlo je teško istraživati, jer nije vodilo zasebne spise, vec su njegove intervencije u zakonodavnoj, upravnoj i sudskoj sferi zabilježene u aktima drugih tijela vlasti. Premda to nije stajalo izrijekom u njihovom "opisu poslova", ti su dužnosnici odmah, vec 1478., počeli inicirati i predlagati pravne propise (Liber croceus, 1997, c. 91). Vremenom se njihov djelokrug proširio tako da je obuhvatio nadzor nad zakonitošcu postupanja i odlučivanja u vijecima, davanje autoritativne interpretacije propisa, brigu za državnu imovinu, suzbijanje izborne korupcije i slično; konačnu odluku o onome što bi oni osporili donosio je Senat (Lonza, 1997, 74-76). Djelatnost providura, dakle, ne da se posve svrstati ni u jednu od funkcija vlasti, no, bdijuci nad zakonitošcu novih propisa i odluka, davala je "armaturu" čitavom pravnom sustavu.
Pogledajmo kako su se popunjavali redovi čuvara pravde u prvim desetljecima djelovanja institucije (1481.-1499.; svi podaci iz DAD, 5, ff. 241v-243v). U spome-nutih 19 godina u funkciji providura iskušala su se 42 patricija. Petorica su se na toj časti našla najmanje 4 puta, četvorica barem pet puta, a Dragoje Lujov Gozze ob-našao ju je do kraja stoljeca šest puta, u razmacima od po tek koju godinu. Kod svih spomenutih ponavlja se isti model rotacije izmedu članstva u Malome vijecu u gra-danskom sudu i funkcije čuvara pravde, uz senatorsko mjesto koje je iza njih automatski slijedilo, te povremenu (mjesečnu) kneževsku čast. Riječ je o najvišem položaju na ljestvici vlasti do kojeg bi se vlastelin mogao uspeti. Ovdje bih htjela istaknuti drugu okolnost, manje uočljivu i nedovoljno zapaženu. Naime, ovako gusta, gotovo neprekinuta cirkulacija kroz najviše službe osiguravala je i gotovo kontinuirano članstvo u Senatu, jer su članovi Malog vijeca, suci gradanskog suda i knezovi automatski ostajali u tome tijelu još po godinu dana. Na inicijativu providura (intromissio), Senat je kasacijski odlučivao o zakonitosti gotovo svih drugih akata državne vlasti, od zakona donijetih u Velikom vijecu i odluka Maloga vijeca, do presuda sudačkih tijela i odluka dužnosnika u lokalnim jedinicama vlasti (Lonza, 1997, 246-247). Patriciji iz ovoga kruga kao providuri i senatori ustvari držali su uzde kojima se moglo spriječiti da zakonodavna i pravosudna praksa krene u ne-željenom smjeru. U Dubrovniku je to bilo tim važnije što je u čitavim sferama društvenog života pravna regulativa bila vrlo oskudna, te su se pravni instituti oblikovali kroz praksu.
125
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
PATRICIJI I PRAVNA NAOBRAZBA
Jesu li dubrovačka vlastela, u potrazi za primjerenim obrazovanjem za dužnosti koje ih čekaju u državnom aparatu odlazila na studij na strana sveučilišta? Osim što je 15. stoljece razdoblje velikog poleta u izgradnji institucija vlasti, duh vremena pro-žet je idealima humanizma, medu kojima se velika važnost pridaje znanju, pa time opcenito raste i poriv za odlazak na studij. Povezivanjem sitnijih podataka iz raz-ličitih arhivskih serija (odluka triju dubrovačkih vijeca, oporuka, ugovora, akata stra-nih sveučilišta) može se sklopiti prilično pouzdana i potpuna slika o skupini dubrovačkih studenata prava u 15. stoljecu.1
Vremenske mede postavljene su tako da obuhvate one koji su studirali tijekom 15. stoljeca, bez obzira kada su rodeni. Dobivena skupina sastoji se od 16 osoba. Od te šesnaestorice osmorica su študirala kanonsko pravo, dvojica rimsko pravo, a šesto-rica su stekla doktorat "oba prava" (utriusque iuris). Barem sedam ih je studiralo na Sveučilištu u Padovi, koje je u to doba bilo na vrhuncu (Grendler, 1995). Jedan se školovao u Pisi, a jedan u Perugi, na studijima koji su poznavali i bolje dane (Cortese, 2000, 383, 393). Za još jednoga znamo da je studirao negdje u Italiji, a vje-rojatno je to bio slučaj i s ostalima, za koje nemam točne podatke. Medu spome-nutima deset je patricija, ostali su bili pučani, neki iz višeg gradanskog sloja Antunina koji se upravo oblikovao (Pešorda-Vardic, 2006; Janekovic-Römer, 2007, 4144). Sastav Velikog vijeca, u koji su ulazili svi punoljetni patriciji svjetovnjaci, u 15. se stoljecu popeo do tristotinjak članova (Janekovic-Römer, 1999, 97; Rheubottom, 2000, 31-32), no za našu je analizu korisniji pokazatelj ukupni broj članova Velikog vijeca u razdoblju 1440.-1490., koji je iznosio 813 (Rheubottom, 2000, 175). Buduci da je ovdje riječ samo o pola stoljeca, a broj od 10 patricija-studenata prava protegnut je na cijelo stoljece, udio pravnika u dubrovačkom patricijatu sigurno nije prema-šivao 1%. To nas vec upozorava da moguci utjecaj školovanih pravnika u državnoj vlasti ne treba precjenjivati. Sljedeci pokazatelj dobiven prozopografskom analizom još je važniji. Naime, od ukupno 16 studenata iz svih slojeva, 6 je bilo svecenika, 7 kanonika, a samo tri preostala bili su svjetovnjaci. Svi su kanonici pripadali patri-cijskome sloju, što je u Dubrovniku 1442. bilo i ozakonjeno (Liber viridis, 1984, c. 338), dok je svih 6 svecenika s pravničkom naobrazbom bilo iz redova pučana. Ni jedni ni drugi nisu ulazili u tijela državne vlasti. Tri svjetovnjaka iz patricijskog staleža ustvari su jedini koji su mogli sudjelovati u institucionalnom i političkom životu Republike, pa razmotrimo osnovne činjenice iz njihovog javnog djelovanja. Luka Bona upisan je medu članove Velikog vijeca 1465. (DAD, 5, 387v). Studij rimskog prava u Padovi završio je 1467. (Acta graduum, 1992, 252, ad 623). Umro je, medutim, vec 1473. (DAD, 3, ff. 62v-63r), pa u registru državnih službi nema o
1 Prozopografska studija koju pripremam sadržavat ce i precizne upute na sve korištene arhivske izvore. U odlomku koji slijedi izdvojeni su samo osnovni pokazatelji i zaključci.
126
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
njemu nikakvog traga. Drugi, Lovro Ragnina, upisan u Veliko vijece 1489., prav-ničku je karijeru započeo u Italiji (Crijevic, 1977, 347-348; Vojnovic, 1929, 24). Početkom 16. stoljeca biran je u Dubrovniku na više funkcije vlasti, medu kojima i za suca gradanskog suda (DAD, 6). Treci, Nikola Resti (o. 1418. -1454.), studirao je pravo u Padovi (Acta graduum, 1970, 90, sub 1382), no nije sigurno je li studij završio. Umro je prije četrdesete godine života, tako da nije ni doživio dob u kojoj je mogao biti biran na važnije funkcije. Zrcalo bilježi da su mu povjeravane niže službe (na pr. dužnosnik za nadzor nad vunarskim obrtom 1446., fontikar 1450.). Višekrat se javlja na relativno osjetljivome položaju jednog od financijskih nadzornika (offi-cialis quinque rationum- 1446., 1451., 1453.).
Ako sažmemo ove rezultate, možemo zaključiti da je djelovanje školovanih pravnika u dubrovačkim institucijama vlasti u 15. stoljecu bilo zanemarivo. Njihova mukom stečena titula više je kotirala vani, gdje su se školovani pravnici tražili za razne službe, nego u njihovoj domovini, čiji je institucionalni ustroj bio položen na stalež, a ne na profesiju. Nad "uravnilovkom" medu patricijima se bdjelo, pa i prijetilo zatvorom onima koji bi se drznuli iskati prvenstvo na temelju doktorske titule. Zbog toga je opomenut i Lovro Ragnina (DAD, 2, f. 164v).
Osnovni razlog zašto se u to doba išlo studirati pravo i nije bilo stručnije obav-ljanje državnih poslova (usp. Janekovic-Römer, 1999, 190-191). Najviše interesa za stjecanje pravničke titule iskazivali su patriciji kanonici (za uzorak iz druge polovice 16. stoljeca usp. Seferovic, 2007, 68-69), za koje se može reci da su tvorili crkvenu elitu, visoko obrazovanu, sa sigurnim materijalnim zaledem i uglednim položajem u društvu. Pravna naobrazba mogla im je poslužiti kad su uredivali imovinske interese crkve (na pr. DAD, 8, 74 i 75) i u sporovima koji je vodio biskupski sud (primjerice, Janekovic-Römer, 2007, 32-34). No, vjerojatno dominantni motiv studiranja nije bilo stjecanje znanja o pravu, nego status. Pravni studij u to je doba još čuvao prestiž najstarijeg sveučilišnog obrazovanja i donosio visokovrijednu titulu. Dubrovački kanonici odlazili su na studij vecinom kad su vec raspolagali unosnim prihodima i postigli položaj u crkvenoj hijerarhiji i dubrovačkom društvu, koji su stjecanjem doktorata željeli još povisiti.
Povremeno - ustvari rijetko - dubrovačke su vlasti organizirale tečaj putem kojeg se mlade patricije podučavalo osnovama prava. Sredinom 15. stoljeca iskorištena je okolnost što su se u službi učitelja gradske škole našla dvojica koja su završila pravni studij. Prvi je bio domaci čovjek, svečenik Nikola Bončic/Junčič. Studij kanonskog prava u Padovi završio je 1461. doktoratom (Acta graduum, 1992, 27, ad 68). Odmah po povratku kuci bio je postavljen za opcinskog učitelja, s time što je u blagdanske dane trebao podučavati kanonsko pravo i statut, od čega se očekivalo da ce "značajno prosvijetliti pamet onih koji vode upravljanje državom" i pozitivno utjecati na tuma-čenje propisa i statuta (Bogišic, Jireček u LSCR, 1904, XI, bilj. 1). Drugi je pravnik-učitelj bio Antonius de Fondis, legum doctor. Kada je 1465. primljen u službu,
127
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
obvezao se da če predavati i "druge pravne znanosti [sic!]" (Krekič, 1994, 134). Čini se da je pravna poduka nakon toga zamrla sve do kraja 17. stolječa. Ukupni domet ovakve izobrazbe bio je skroman, jer su tečajevi trajali kratko, održavali se vrlo rijetko i bili posve ad libitum.
PRAVNE KNJIGE KAO PRIJENOSNIK ZNANJA?
Znameniti dubrovački pjesnik Ilija Cerva (Crijevic, 1994; 1463.-1520.) u latinskim stihovima posvečenima "idealnoj knjižnici" pjeva: "to što je tu nije baš nezna-tan broj knjiga koje plemiče o pravdi i zakonu uče ..." (Crijevic, 1994, 94). Podaci o knjigama, pa i onima pravnog sadržaja, nalaze se gdjegdje u dubrovačkim oporu-kama i inventarima. U 15. stolječu, nažalost, najčešče nisu navedeni podaci o autoru ili naslovu koji bi omogučili identifikaciju djela. Znamo, na primjer, da je znameniti Gjin Gazulli (Johannes Gazulli) u svojoj bogatoj biblioteci, koju je 1465. oporukom ostavio na javno korištenje, imao knjige iz kanonskog prava, no ne znamo točno koje (Jurič, 1962, 46; Krekič, 1994, 140). Isti je bio slučaj s več spomenutim Nikolom Bončičem (Burič, 1963, 230-232).
Patricij Luka Bivov Bona posjedovao je 1473. knjige iz kanonskog prava, Speculum iudiciale Viljema Durantisa (Guillelmus Durantis) i Summu Henrika de Segusio zvanog Hostiensis (DAD, 3, ff. 62v-63r). Prvo djelo jest vrlo popularan priročnik o romansko-kanonskom postupku s kraja 13. stolječa (Nörr, 1973, 394), a drugo ne manje poznata obrada Dekretala Grgura IX (Pennington, 1993). Bona je te knjige vjerojatno kupio kao student u Padovi (Acta graduum, 1992, 136, 361). Njegov neznatno mladi kolega sa studija, Niko Marinov Ghetaldi, takoder je u to vrijeme nabavio neke pravne knjige (DAD, 4, ff. 119v-120v).
Neke od pravnih knjiga u Dubrovniku 15. stolječa bile su i javno dostupne, pa se nameče pomisao da su iz njih dubrovački patriciji ovladavali pravnim znanjima. Medutim, ne treba gubiti iz vida važnu okolnost da mnogi pravni naslovi iz toga doba jednostavno nisu bili pristupačni laicima. Večina pravnih izvora rimskog i kanonskog prava, njihovih komentara i traktata bila je razumljiva samo onima koji su studirali pravo. S izuzetkom upravo ovih par naslova koje je imao Bona, te Justinijanovih Institucija i sve popularnijeg kompendija Vokabularium utriusque iuris, od kojeg su i u Dubrovniku sačuvana dva primjerka (Knjižnica samostana Male brače; Znanstvena knjižnica), pravna djela koja su u to doba u optjecaju nisu primjerena za samo-naobrazbu. Čak i spomenuti naslovi, sistematičniji i lakše pisani, vrlo su zahtjevno štivo za onoga tko nema sustavno stečeno predzanje.
Ovome bih dometnula upozorenje da dubrovačko 15. stolječe nije samo period načitanih humanista. Patriciji su u to doba polazili uhodanu državnu školu u kojoj su im predavali kvalitetni učitelji (Voje, 1983, 206-208; Janekovič-Römer, 2001, 1418), no neki su od njih izašli iz nje jedva opismenjeni (usp. Lonza, 1998, 23-26;
128
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Seferovic, 2007, 51). Vlastoručni zapisi slabije obrazovanih plemica rjede su saču-vani, pa se o dubrovačkoj obrazovanosti u našim očima i nehotice stvara slika laskavija od stvarnosti. Znamo, doduše, za par patricija iz 16. stoljeca koji su i bez formalne juridičke naobrazbe vlastitim trudom savladali osnove prava: Sigismund Giorgi, Šimun Benessa (Stipčevic-Despotovic, 1983; Lonza, 1993). Ipak, bilo bi nerealistično vjerovati da je prosječni dubrovački patricij exprivata diligentia sustavno proučavao zahtjevne pravne knjige da bi se pripremio za pravosudne dužnosti koje ga možda čekaju.
"PRAVOSUDNA SPECIJALIZACIJA" U KRILU PATRICIJATA?
Bez oslonca u adekvatnim pravnim propisima i pratecim komentarima, a s ovla-stima koje nisu podredene čvrstom načelu zakonitosti, nego propusne i za izvan-pravne kriterije oportuniteta, personalni aspekt pravosuda pokazuje se izrazito važnim. Buduci da je dubrovački institucionalni ustroj bio položen na relativno kratke mandate (za sudska tijela obično godinu dana) i redovite rotacije (zajamčene odredbama da se neka služba može ponovno preuzeti tek nakon proteka odredenog vremena), postavlja se pitanje kako se osiguravala relativna ustaljenost pravne prakse, ključna za pravnu sigurnost, koja je temelj svake uredene države. Prva mjera koja je omogucavala da se pravosudni mehanizam pokrece bez zapinjanja bilo je načelo kolegijalnosti sudskih tijela: u pravilu nisu sudili pojedinci, nego višečlana vijeca, pa su oni iskusniji mogli voditi glavnu riječ. Nju je pratio princip da se sastav suda mijenja postupno, tako da svima mandati ne počinju i ne završavaju u isto vrijeme (Lonza, 1997, 49-50). Kombinacijom ovih dviju mjera osiguravao se ne samo do-slovni kontinuitet u radu suda, nego i otvarao kanal za prijenos vještina i znanja uspostavljenih u praksi.
Medutim, ključno je pitanje da li u praksi dolazi i do izvjesne "pravosudne spe-cijalizacije" pojedinih patricija. Ne bi li bilo za očekivati da ce racionalni institucionalni sustav na sudačka mjesta nastojati vracati one najvičnije pravu?
Odgovor na to pitanje vrlo je složen, zahtijeva ozbiljno prozopografsko istraži-vanje na opsežnoj neobjavljenoj gradi, tako da u ovome trenutku mogu ponuditi samo ograničeni uvid i prvu naznaku. Demografski procesi u krilu patricijata uvelike su utjecali i na ovo pitanje (Janekovic-Romer, 1999, 120-121). Buduci da je broj stalnih funkcija ostajao manje-više isti, u kasnijim razdobljima populacijske krize i opadanja broja raspoloživih osoba pojedinci su se češce vracali na istu dužnost. U razdobljima demografskog prosperiteta, kakvo je bilo i 15. stoljece, prosječne frek-vencije ponavljanja funkcije, po prirodi stvari, nece biti toliko visoke.
129
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Sl. 2: Grb Dubrovačke Republike na vratima palače Sponza. Fig. 2: Coat of arms of the Republic of Ragusa on the door of the Sponza Palace.
130
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Analizirala sam skupinu patricija upisanih medu članove Velikog vijeca izmedu 1451. i 1455., što znači da su bili rodeni ranih 30-ih godina (Rheubottom, 2000, 176191). Iz početne grupe, koja je brojila 51 člana, isključila sam šesnaestoricu koji su umrli prije nego što su navršili 50 godina, dob koja se tražila za više državne funkcije (shodno Rheubottom, 2000, 140). Na temelju podataka iz Zrcala za 15. i 16. stoljece (DAD, 5 i 6), za preostalih 35 analizirala sam koje su važnije "pravosudne dužnosti" obnašali (sudac gradanskog suda, sudac kaznenog suda, providur). Upada u oči da se manje od polovice spomenutih (14) ikada uspelo na te službe, premda su zašli u traženu dob. Dok se temeljito ne istraži čitava "kretaljka" po funkcijama, teško je reci je li posrijedi zapostavljanje jednih a preferencija drugih pri izboru za ta mjesta ("specijalizacija"). No, za nit koju pratim to i nije najvažnije pitanje. Zanimalo me ispitati jesu li birani u sudska tijela bili u prilici steci specifično sudačko iskustvo, to jest jesu li se uskoro ponovno našli na funkciji na kojoj bi mogli primijeniti usvojena znanja. Analiza je pokazala da se od spomenute četrnaestorice šestorica bili suci samo jednom, a jedan dvaput. Znači, kod polovice je djelovanje u pravosudu bila samo kratka i slučajna epizoda u njihovoj "patricijskoj karijeri". Osim toga, ponekad bi do ponovnog dolaska na istu čast proteklo i više od desetljeca, pa je jasno da je znanje iz ranije prakse vec bilo izblijedilo. Ustvari, iz cijele te "generacije" samo su trojica za-ista stekla značajno pravosudno iskustvo: Junije Andrijin Ragnina (o. 1437.-1507.), koji je pet puta bio sudac gradanskog, četiri puta kaznenog suda i tri puta providur; Paladin Bivov Gondola (o. 1433.-1505.), po tri puta član gradanskog i kaznenog suda i čak 7 puta providur; Niko Ruskov Pozza (o. 1434.-1496.), pet puta kazneni sudac i jednom providur.
Sudeci prema ovome uzorku, u 15. stoljecu na pravosudne funkcije dolazilo vrlo malo onih sa specifičnim pravnim iskustvom. Očito je da je za uredno djelovanje pra-vosudnog mehanizma bilo presudno profesionalno osoblje (kancelari, odnosno no-tari), koje je vodilo zapisnike i samostalno obavljalo neke procesne radnje. Kan-celari-profesionalci unosili su stručno znanje (stečeno tijekom školovanja) i iskustvo (akumulirano u službi), koje patriciji-amateri obično nisu imali. Neki od dubrovačkih kancalara imali su završen pravni studij i doktorat "oba prava" (rimskog i kanonskog), a ostali su imali barem temeljnu naobrazbu ars notariae s elementima prava i retorike, koju su pružale notarske škole. Dolazili su u dubrovačku službu na ugovor, koji se svakih par godina obnavljao, a mnogi ostajali u službi i po više desetljeca (potanje Jireček, 1904, 192-199). Ostajuci u službi dok su se patriciji rotirali, bili su ključni oslonac ustaljene sudske prakse. Slično je bilo i u Veneciji (Ruggiero, 1997, 39). Zato se može reci da dubrovačko pravosude ustvari nije svedivo na kategorije "profesionalno"/"laičko", vec da kombinira elemente i jednog i drugog.
131
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
ZAKLJUČAK
Provedene analize pokazale su da dubrovački patricijat u kasnom srednjem vijeku nije u pravnoj profesiji prepoznao moguci zamašnjak za izgradnju efikasne državne vlasti.
Pravni poredak se brzo, ustvari prebrzo nakon stjecanja samostalnosti počeo smatrati jamcem državne stabilnosti, u kojeg je bolje ne dirati. Zakonodavni zahvati bili su vrlo ograničenog opsega, više krpanje na mjestima koja su se u praksi pokazala najslabijima, nego plod strateškog promišljanja o pravu. U drugoj polovici 16. sto-ljeca pravni je konzervativizam odnio konačnu pobjedu.
Dubrovačka je država u to vrijeme "uvozila" školovane notare - profesionalce koji su vladali osnovnim pravnim zvanjima - i povjeravala im važna mjesta u državnim uredima. Medutim, patriciji koji su u 15. stoljecu dolazili na najodgovornije pravosudne dužnosti, rijetko su imali ikakvo specifično pravno predznanje, pa ni ono stečeno kroz praksu. Vlast je bila toliko opsjednuta modelom rotacije u službama, da nije uvidjela prednost nešto izrazitije specijalizacije na pravosudnim dužnostima.
Analiza je pokazala da odlazak pojedinaca na studij prava nije imao gotovo ni-kakvog utjecaja na pravosudnu praksu. Vecina dubrovačkih studenata pripremala se za crkvenu karijeru i pravnička titula bila im je potrebna za podizanje statusa u krilu kaptola i katoličke hijerarhije. Tipičan dubrovački student prava u 15. stoljecu bio je patricij, ali kanonik, koji s političkom vlasti i svjetovnim pravosudem nije imao ništa.
Iz činjenice da se efikasnost prava rado žrtvovala u ime tradicionalizma, a da se pravo studiralo uglavnom za osobni prestiž, može se izvesti zaključak da je praktična važnost pridavana pravu u dubrovačkoj kasnosrednjovjekovnoj državi bila manja od njegove vrijednosti za izgradnju identiteta (državnog, staleškog, osobnog). Dubrovački patriciji su izazovu prava odgovorili suzdržano i konzervativno, ne prihva-cajuci sav stručni potencijal koji im je poznavanje prava moglo ponuditi.
ZAHVALA
Za podatke o godini rodenja Nikole Resti se zahvaljujem Nenadu Vekaricu.
132
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
THE ATTITUDE OF RAGUSAN PATRICIANS TOWARDS THE LAW IN THE LATE MIDDLE AGES
Nella LONZA
Croatian Academy of Sciences and Arts, Institute of Historical Sciences in Dubrovnik, HR-20000
Dubrovnik, Lapadska obala 6 e-mail: nella.lonza@planet.nl
SUMMARY
Through the application of the prosopographical method, among others, the author examines the attitude of Ragusan patricians towards the law in the late Middle Ages.
Since the late 14th century nomotechnical knowledge gradually improved and Ragusan legislation became more integrated and systematic. However, the l6h century was characterized by the victory of legal conservativism, rejection of legal reform, and increasing frequency of separate palliative measures aiming at the facilitation of practical applications of law. Furthermore, presenting the system of ad hoc legal boards and then the operation of a permanent body (providuri) in charge of the creation of legal strategy in the fields of legislation, the judiciary, and administration since 1477, the article examines the under-researched issue of the development of legal plans. It is known that the Ragusan judiciary was not laid upon professional foundations. In fact, research findings indicate that in the 15th century very few among the most important jurisdictional positions were held by patricians with specific legal experience.
Prosopographical analysis revealed that in the 5 century there were sixteen Ragusan law students. Ten of them were members of the patrician class. However, among these as many as seven were canons that would not enter state administration bodies. Only one of the three secular patricians held a position that enabled him to apply the legal knowledge acquired during his studies. In addition, the author emphasizes the scarce effect of the occasional legal courses organized in Dubrovnik and the slim probability that patricians would engage in self-education by studying legal books.
Based on the presented indicators, the author concludes that the symbolic value of the legal constituent in the construction of identity (state, class, and individual) outmatched the value that the patricians attributed to law as a normative instrument used in the regulation of societal reality.
Key words: Dubrovnik, law, lawyers, patriciate, late Middle Ages
133
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
IZVORI I LITERATURA
Acta graduum (1970): Zonta, C. (ur.): Acta graduum academicorum Gymnasii Patavini, II (ab anno 1435 ad annum 1450). Padova, Antenore.
Acta graduum (1992): Pengo, G. (ur.): Acta graduum academicorum Gymnasii Patavini, XIII (ab anno 1461 ad annum 1470). Padova, Antenore.
Crijevic, S. (1977): Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recesentur, II. Zagreb, JAZU.
DAD, 1 - Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), ser. 2. Reformationes, sv. 30.
DAD, 2 - DAD, ser. 3. Acta Consilii Rogatorum, sv. 27.
DAD, 3 - DAD, ser. 10.1. Testamenta notariae (TN), sv. 21.
DAD, 4 - DAD, ser. 10.1. TN, sv. 24.
DAD, 5 - DAD, ser. 21.1. Manuali pratici del Cancelliere (MPC). Leggi e istruzioni (LI). Specchio del Maggior Consiglio (Specchio). sv. 1.
DAD, 6 - DAD, ser. 21.1. MPC. LI. Specchio, sv. 2.
DAD, 7 - DAD, ser. 21.1, sv. 9a.
DAD, 8 - DAD, ser. 76. Diplomata et acta saec. XV.
Liber croceus (1997): Nedeljkovic, B.: Liber croceus. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III, 24. Beograd, SANU.
Liber viridis (1984): Nedeljkovic, B.: Liber viridis. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III, 23. Beograd, SANU.
Libri reformationum (1882): Tkalčic, I. Kr.: Libri reformationum, II. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, XIII. Zagreb, JAZU.
LOR (1936): Solovjev, A.: Liber Omnium Reformationum. U: Istorisko-pravni spomenici, I. Dubrovački zakoni i uredbe. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, II, 6. Beograd, SANU.
LSCR (1904): Bogišic, V., Jireček, C.: Liber statutorum Civitatis Ragusii com-positus anno 1272. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, IX. Zagreb, JAZU.
ODV (2005): Lonza, N., Šundrica, Z.: Odluke dubrovačkih vijeca 1390.-1392. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
OVDR (1951): Dinic, M.: Odluke veca Dubrovačke Republike. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 15. Vol. I. Beograd, SANU.
OVDR (1964): Dinic, M.: Odluke veca Dubrovačke Republike. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 15. Vol. II. Beograd, SANU.
Ascheri, M. (2000): I diritti del medioevo italiano. Roma, Carocci.
Cortese, E. (2000): Le grandi linee della storia giuridica medievale. Roma, Il Cigno Galileo Galilei.
134
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJECE), 117-136
Crijevic, I. (1994): Epigram knjižnici. U: Novakovic, D. (ur.): Hrvatski latinisti: razdoblje humanizma. Zagreb, Erasmus naklada.
Duric, V. J. (1963): Dubrovačka slikarska škola. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti.
Grendler, P. F. (1995): The University of Padua 1405-1600: A Success Story. U: Books and Schools in the Italian Renaissance. Aldershot - Brookfield, XI, 8-9.
Janekovic-Römer, Z. (1999): Okvir slobode: dubrovačka vlastela izmedu srednjo-vjekovlja i humanizma. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Janekovic-Römer, Z. (2001): Dubrovački govori Filipa de Diversis: kratka pouka o humanizmu. U: de Diversis, F.: Dubrovački govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU, 9-49.
Janekovic-Römer, Z. (2003): Višegradski ugovor temelj Dubrovačke Republike. Zagreb, Golden marketing.
Janekovic-Römer, Z. (2007): Maruša ili sudenje ljubavi: Bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb, Algoritam.
Jireček, C. (1904): Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner. Archiv für slavische Philologie, 26, 161-214.
Juric, Š. (1962): Prilozi biografiji Ivana Gazulica. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8-9, 447-479.
Krekic, B. (1994): Miscellanea from the Cultural Life of Renaissance Dubrovnik. Byzantinische Forschungen, 20, 133-151.
Lonza, N. (1993): Burdevic, Sigismund. U: Hrvatski biografski leksikon, 3. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Lonza, N. (1995): Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljecu. Doktorska disertacija. Zagreb.
Lonza, N. (1997): Pod plaštem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljecu. Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Lonza, N. (1998): Na marginama rukopisa Lastovskog statuta iz XIV. stoljeca. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 36, 7-26.
Lonza, N. (2002a): Dubrovački statut, temeljna sastavnica pravnog poretka i biljeg političkog identiteta. U: Statut grada Dubrovnika sastavljen godine 1272. Dubrovnik, Državni arhiv, 11-46.
Lonza, N. (2002b): Gundulic, Frano. U: Hrvatski biografski leksikon, 5. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 312-313.
Lonza, N. (2004): Election Procedure in the Republic of Dubrovnik. Dubrovnik Annals, 8, 7-41.
135
Nella LONZA: DUBROVAČKI PATRICIJI PRED IZAZOVOM PRAVA (DRUGA POLOVICA 14. I 15. STOLJEČE), 117-136
Mahnken, I. (1960): Dubrovački patricijat u XIV veku, I-II. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti. Martines, L. (1968): Lawyers and Statecraft in Renaissance Florence. Princeton,
Princeton University Press. Nörr, K. W. (1973): Die Literatur zum Gemeinen Zivilprozess. U: Coing, H. (ur.): Handbuch der Quellen und Literatur der Neueren Europäischen Privatrechtsgeschichte, I. Mittelalter. München, C. H. Beck Verlag, 383-397. Ortalli, G. (2001): Tra normativa cittadina e diritto internazionale: Persistenze, in-trecci e funzioni. U: Rossetti, G. (ur.): Legislazione e prassi istituzionale nell'Eu-ropa medievale. Tradizioni normative, ordinamenti, circolazione mercantile (se-coli XI-XV). Napoli, GISEM - Liguori Editore. Pennington, K. (1993): Henricus de Segusio (Hostiensis). U: Popes, Canonists, and
Texts 1150-1550. Aldershot, Variorum. Pešorda-Vardič, Z. (2006): Dubrovački Antunini u kasnom srednjem vijeku. Doktorska disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet. Rheubottom, D. (2000): Age, Marriage, and Politics in Fifteenth-Century Ragusa.
New York, Oxford University Press. Ruggiero, G. (1997): Politica e giustizia. U: Arnaldi, G. et al. (ur.): Storia di Venezia dalle origini alla caduta della Serenissima, III. La formazione dello stato patrizio. Roma, Istituto della Enciclopedia Italiana, 389-407. Seferovič, R. (2007): Strani učitelj i domači povjesničar: Nascimbene Nascimbeni i Serafin Cerva o retorici. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 45, 47-116.
Stipčevič-Despotovič, A. (1983): Beneša, Šimun. U: Hrvatski biografski leksikon, 1.
Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža. Stulli, B. (1952): Ordines artis nauticae secundum consuetudinem civitatis Ragusii.
Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 1, 85-131. Stulli, B. (1954): Prilozi pitanju o redakcijama Knjige statuta grada Dubrovnika.
Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 3, 85-118. Voje, I. (1983): Vplivi Italije na šolstvo in s tem povezan kulturni razvoj v Dalmaciji
ter v Dubrovniku v srednjem veku. Zgodovinski časopis, 37, 3, 213-212. Vojnovič, L. (1929): Nikola Machiavelli, nesugjeni sekretar dubrovački (1521.).
Glasnik Dubrovačkog učenog društva 'Sveti Vlaho', 1, 19-39. Webb, D. (1996): Patrons and Defenders: The Saints in the Italian City-States. London - New York, I. B. Tauris Publishers.
136