prejeto: 2000-10-20
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
UDK 262.2(497.4 Koper)"15/16"
PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI
fra Ljudevit Anton MARACIC OFM Conv. Rim, Vatikan
IZVLEČEK
Avtor v svojem prispevku opisuje protireformacijsko delovanje regionalnih inkvi-zitorjev v Kopru, katerih glavna naloga je bila bedeti nad pravoverjem, v primerih resnih sumov in pritožb na račun oseb, osumljenih širjenja reformacije, pa tudi zbirati dokaze in zasliševati priče ter o vsem tem poročati višjemu sodišču v Benetkah.
Službo regionalnih inkvizitorjev na območju Beneške republike so skoraj izključno opravljali minoriti, tako da je bila ta služba tudi za Istro vse do konca inkvizicije redno zaupana istrskim menihom. Sedež istrskega inkvizitorja se je sprva selil v skladu s krajem bivanja tistega, ki je pač opravljal to službo, v drugi polovici 16. stoletja pa se je sedež inkvizitorja ustalil v koprskem minoritskem samostanu sv. Franje (Frančiška).
Arhivska dokumentacija v Benetkah potrjuje, da je med letoma 1545 in 1764 potekalo 161 procesov proti Istranom, štiri petine od teh v 16. stoletju, ko je imela kar dobra tretjina le-teh opraviti s krogom Vergerijevih privržencev. Prek dve tretjini obtoženih je pripadlo tistim, ki so bili osumljeni širjenja luteranskih idej, posebno iz območij Kopra in Pirana ter Pulja, Vodnjana in Labina.
Ključne besede: škofije, protireformacija, minoriti, Koper, Istra
LA CONTRORIFORMA NELLA DIOCESI DI CAPODISTRIA
SINTESI
L'autore descrive l'attivita degli inquisitori regionali di Capodistria nell'ambito della Controriforma. Il loro compito principale era quello di vigilare sull'ortodossia e, in caso di forti indizi e denunce nei confronti di persone sospettate di diffondere la Riforma, raccogliere prove, interrogare i testimoni e inviare la pratica al tribunale superiore di Venezia.
Nella Repubblica di Venezia il ruolo di inquisitori regionali era svolto quasi esclusivamente dai minoriti. Lo stesso vale dunque anche per l'Istria dove, sino al-l'estinzione dell'inquisizione, l'incarico fu affidato a questi frati. La sede dell'in-
163
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
quisitore per l'Istria cambiava secondo il luogo di residenza di chi deteneva la carica. Dalla seconda meta del Cinquecento la sede stabile dell'inquisitore divenne il convento dei minori conventuali di San Francesco a Capodistria.
Stando alla documentazione archivistica conservata a Venezia, fra il 1545 e il 1764 ci furono 161 processi a istriani. Di questi i quattro quinti furono celebrati nel XVI secolo, un buon terzo dei quali a carico dei seguaci di Vergerio. Oltre i due terzi degli imputati erano accusati di diffondere le idee luterane, soprattutto nella zona di Capodistria e Pirano e in quella di Pola, Dignano e Albona.
Parole chiave: vescovadi, controriforma, minoriti, Capodistria, Istria
Predmnijevam da če ovako postavljeni naslov odmah izazvati poneke dvojbe i prigovore, jer se u katoličkim krugovima sve vise napusta pojam "protureformacije", a sve vise rabi izraz "katolička obnova", o čemu ima u novije vrijeme dosta uvjer-ljivih radova (usp. Jedin, 1967, 35-37). No, buduči da u ovom radu neče biti riječi o onim pozitivnijim vidicima katoličke obnove, od kojih su neki uostalom prisutni i mnogo prije pojave Reformacije i održavanja Tridentinskoga koncila obnove, nego vise o represivnim mjerama da se potisne prodor protestantskih ideja i očuva kato-ličko pravovjerje, smatrali smo da je svrsishodnije upotrijebiti taj danas u katoličkim redovima nepopularniji izraz. Da budemo jasniji, na poziv organizatora ovoga znan-stvenog skupa, prihvatili smo obraditi nastanak, pojavu i rad katoličke inkvizicije na ovim prostorima, i to posebno u ovom razdoblju širenja i potiski vanj a luteranskog pokreta, dakle u vremenu koje se uglavnom podudara sa 16. stolječem. A buduči da o Reformaciji u Koparskoj biskupiji ima zasebno predavanje, smatram suvišnim i nepotrebnim ovdje prikazati razvoj i djelo vanje o ve pojave koja je dobro uzdrmala same temelje katoličkih ustanova na ovim prostorima, gdje je čak i jedan koparski biskup od vatrenog zastitnika katoličkoga pravovjerja postao fanatični pobornik novih ideja.
* * *
Sto se tiče same historiografije o ovom pitanju, moramo odmah priznati da je vrlo oskudna na hrvatskom jeziku, kao uostalom i o samomu protestantskom pokretu. Nije nam poznato je li postoji koje novije slovensko djelo o katoličkoj inkviziciji na ovim prostorima i bili bismo zadovoljni kad bismo se vratili s ovoga znanstvenog skupa obogačeni nekim potvrdnim odgovorom. Sto se tiče talijanske literature, valja istak-
164
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
nuti da tu susrečemo mnogo bogatiji izbor i ponudu, kako o samoj Reformaciji u Istri, tako i o pojavi inkvizicije na ovoj razmedi naroda i kultura1.
Sto se tiče pitanja inkvizicije, odnosno sudskih procesa ovoga crkvenoga sudišta na području Mletačke Republike, postoje iscrpna, ali ne i cjelovita istraživanja arhiva u Veneciji, a dio tih radova počela je objavljivati trščanska "Societ Istriana di Archeologia e Storia patria" ("Istarsko društvo za arheologiju i domovinsku po-vijest") u svojem glasilu "Atti e Memorie" (AMSI), počevši tamo još 1886., pa uz prekide, sve do 1905. godine. Tu su objavljeni zapisnici brojnih procesa koji su vodeni tijekom 16. stolječa protiv nekih istarskih pristaša i širitelja Reformacije. U no vije vrijeme, na svoj je način, ova istraživanja upotpunio rovinjski "Centro di ricerche storiche" (CRS), koji prilično zanimanja pokazuje za ovu pojavu koja je tijekom 16. stolječa potresala neka istarska mjesta, posebno ona na području Ko-parske biskupije (Piran i Kopar). Tako je Antonio Miculian u desetom svesku godišnjaka "Atti" (1979/80), koje CRS izdaje od 1970. godine, počeo objavljivati svoja istraživanja o protestantskoj Reformaciji u Istri, s izborom posebno zanimljivih i dosad neobjavljenih procesa mletačke inkvizicije. Miculian je svoja istraživanja podijelio po istarskim biskupijama, pa za našu temu može imati posebnu važnost autorov rad o heterogenim zajednicama u Kopru 16. stolječa (Miculian, 1983-1984; Cavazza, 1979-1980).
* * *
Pitanje inkvizicije izaziva nedvojbeno različite asocijacije i pobuduje spontane reakcije, več prema tome kako se netko prethodno postavio prema ovoj povijesnoj pojavi. Ne ulazimo ovdje u objekti vnu procjenu ove danas zaista osporavane institucije provjeravanja i čuvanja pravovjerja u Katoličkoj crkvi, o čemu je krajem listopada 1998. u Rimu održan i višednevni znanstveni skup, a na što se nedavno, na prvu korizmenu nedjelju Svete 2000. godine, i papa Ivan Pavao II. nedvosmisleno osvrnuo u svojemu povijesnom činu kajanja za crkvene grijehe prošlosti i današnjice, kada je zamolio od Boga oprost za gušenje vjerskih uvjerenja i nasilno suzbijanje drugačijih mišljenja. Iz današnje perspektive gledanja bio je to jedan promašeni oblik primjene ispravnih želja, kada su pogrešni postupci potisnuli pravo vjerne namjere, ali to nas ne oslobada da pokušamo s povijesnog vidika promatranja stvari pojavu shvatiti u svojemu prostoru i vremenu.
Počeci inkvizicije na našim prostorima vezani su uz djelovanje novonastalih tzv. prosjačkih redova, posebno franjevaca i dominikanaca. Kada je papalnocent IV. 15.
1 Izdvajamo samo vrlo opsežno djelo jednoga protestantskog autora, koji unatoč pokušaju ipak ne uspijeva uvijek uspostaviti objektivnu distancu koja se danas traži ne samo od katoličke strane kada raspravlja o takvim pojavama. To je djelo S. Caponetto (Caponetto, 1992). Djelo ima vrlo bogatu dokumentaciju koja se odnosi i na naše krajeve.
165
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARAČIČ: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
svibnja 1252. bulom "Ad extirpanda" ustanovio "Officium fidei" za obranu pravo-vjerja od tada sve agresivnijih krivo vjerskih sljedbi, službu crkvenih istražitelja za ova sudišta povjerio je odmah ovim mladim redovima, pa tako se i na našim pro-storima franjevci i dominikanci izmjenjuju u obavljanju ove odgovorne i zahtjevne službe, koja če kasnije poprimiti i neke oblike s postupcima koji se ne mogu opravdati. Kako u tim prvim stolječima na području Istre nema večih krivo vjernih pokreta, zapravo se o inkviziciji i inkvizitorima na našem poluotoku ne može ni govoriti sve do 16. stolječa. Ipak, bar radi utaženja znatiželje, spominjemo da je možda najpoznatiji inkvizitor kojega je dala tada još Sklavonska, a kasnije Dalmatinska fTanjevačka provincija, koja se prostirala od Trsta do Drača, bi^ra Fabijan iz Motovuna kojega razni izvori spominju kao inkvizitora Trsta, Istre, Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Ugarske, Srbije i Bugarske. Za tu je službu fra Fabijan dobio 1325. od pape Ivana XXII. i razna popratna pisma, hrvatsko-ugarskom kralju Karlu Robertu i bosanskom banu Stjepanu, gdje papa moli ove vladare da istarskog inkvizitora zaštite i podrže u zahtjevnom i odgovornom poslu. Spominjemo i to da je fra Fabijan baš u Istri imao i neugodnih iskustava u vezi sa svojim poslanjem. Kada se u lipnju 1324. pojavio kao inkvizitor u Trstu, tada su neki trščanski kanonici fizički napali fra Fabijana i onemogučili mu čitanje apostolskog pisma imenovanja, gdje ga papa naziva "inquisitor haereticae pravitatis in provincia Sclavoniae". Papa Ivan XXII. naredio je nakon toga izgreda trščanskom biskupu da kazni neodgovorne kanonike trščanske prvostolnice.
* * *
Kada se Reformacija počela širiti i na istarskom području, a to je bilo več u prvoj polovici 16. stolječa, veči dio Istre (osim unutarnjeg područja oko Pazina) politički je potpadao pod vlast Mletačke Republike, koja nije sa simpatijama baš gledala na prodor ovih germanskih ideja, ali nije ni u tome gledala tragičnu prijetnju, te je zauzela nešto tolerantniji stav prema širenju Reformacije na njezinim prostorima. Zbog toga se, bar u počecima, prema pobornicima novih ideja ni u Istri nisu pri-mjenjivale neke preoštre mjere, tako da su sa raznih strana neki domači ljudi počeli upozoravati na opasnost i prizivati oštrije mjere. Zanimljivo je istaknuti da je jedan od najvatrenijih kasnijih širitelja protestantizma u Istri i šire, koparski biskup Petar Pavao Vergerije, tada još papinski nuncij u Beču, 30. kolovoza 1534.. pisao Pietru Carnesecchiju, tajniku pape Klementa VII., upozorivši na širenje Reformacije u Piranu i okolici, te prizivao stroži kurs, čak i represiju: "Dobro nam je poznato kako su neki od onih nesretnika iz Pirana pozvani u Veneciju radi toga, ali znam takoder da bi trebalo prema njima primijeniti više strogosti nego što se običava. Monsinjore, kažem vam da ništa od toga nije važnije u ovo naše vrijeme od toga: a ako ti ljudi ostanu nekažnjeni, gotovo je s Istrom, gotovo je s opasnošču za cijelu Italiju"
166
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
(Vergerio, 1949). Radilo se o piranskoj skupini, predvodenoj pravnicima Markom Petroniom i Markom Antoniom Venierom, koji su zajedno s Giovannijem Antoniom Caldanom ("mastro di schola, eretico marcio... che ebbe animo di leger san Paulo in modo de predicar in la chiesa de San Francesco in Pirano") predstavljali jezgro sirenja protestantizma u Piranu (Gaeta, 1955). Njih su uhitili i u sijecnju 1534. odveli u Veneciju, gdje ih je preslušao papinski nuncij Girolamo Aleandro. Optuženi su pronadeni krivima, a nakon sto su potpisali odreknuce, makar je nuncij ozbiljno posumnjao u njihovu iskrenost, uz neke uobicajene duhovne kazne, pusteni su na slobodu. A da je njihovo odreknuce bilo samo izvanjska formalnost, potvrduje cinje-nica da su ubrzo javno ocitovali svoje luteranske ideje, zbog cega ce kasnije jos jed-nom morati na sud u Veneciju.
* * *
Kada je papa Pavao III., uvjeren da sa sjevera prijeti sve veča opasnost Rimskoj crkvi, 1542. godine obnovio ustanovu inkvizicije i bulom "Licet ab initio" od 21. srpnja spomenute godine dao joj centralističku značajku, u čemu je osobitu podrsku imao u kardinalu Gianpieru Carafi, kasnijem papi Pavlu IV., tadasnje mletačke vlasti nisu odmah prihvatile ove nove propise. Kada je papa ipak uvjerio Veneciju u potrebu poostrenih mjera, ova je uspjela osigurati odredenu autonomiju i na tom području, uvrstivsi u crkveno sudiste svoje svjetovne predstavnike, a svaku je pre-sudu prethodno trebalo provjeriti i potvrditi Viječe desetorice. Tako je lukava mle-tačka vlast, prema tvrdnji Carla de Franceschija, uspjela "obuzdati pretjerani žar i moguči fanatizam inkvizitora, preporučujuči blagost u kaznama; stoga su vrlo rijetki bili slučajevi smrtnih kazni, koji su drugdje inače obilovali" (De Franceschi, 1879, 291).
Redovito crkveno sudište mletačke inkvizicije bilo je u Veneciji, pri samostanu franjevaca konventualaca Sv. Marije dei Frari, sve do 1560. godine, kada je papa Pio IV. ovu službu povjerio dominikancima. Čini se da je jedan od razloga tome bio dosta popustljiv stav dotadašnjih inkvizitora iz spomenutoga fTanjevačkog reda. Tako je npr. generalni inkvizitor u Veneciji, fra Marin, 1544. pokušao opravdati i koparskog biskupa Vergerija, kada su vrlo oštro u optužbama nastupili Girolamo Muzio i Antonio Elio. Biskup je pozvan u Veneciju na opravdanje, gdje je inkvizitor ustanovio biskupovo pravovjerje, a na kraju toga prvoga procesa protiv Petra Pavla Vergerija, fra Marin 1546. godine zaključuje kako je velika nepravda i krivica učinjena jadnom biskupu, te završava kako "non omnis sermo facit hominem haereticum". Nešto slično, samo na nižoj, regionalnoj, razini učinio je fratar fra Julije iz Asiza, inkvizitor u Akvileji, koji je 1567. istraživao optužbe na račun klarisa u Vidmu i oslobodio ih krivnje, ali je zbog toga imao nemalo neprilika s generalnim vikarom Jacomom Mara-com, koji je očito imao izoštreniji sluh za otkrivanje heterodoksnih ideje i postupaka.
167
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Posljednji mletački inkvizitor franjevac konventualac bio je glasoviti Felice Peretti, kasniji papa Siksto V., koji je kao generalni inkvizitor u Veneciji djelovao od 1557. do 1560. Uz njegovo djelovanje vezani su neki procesi koparskim fratrima, o čemu če jos biti riječi.
* * *
Službu regionalnih inkvizitora na području Mletačke Republike gotovo isključivo su obavljali franjevci konventualci. Tako je i za Istru ta služba redovito, sve do utrnuča inkvizicije, povjeravana ovim fratrima. Sjediste se istarskog inkvizitora pomicalo s mj estom boravka onoga koji je vrsio tu službu, da bi u drugoj polovici 16. stolječa stalno sjediste istarske inkvizicije bilo pri koparskom samostanu sv. Franje. Uz taj je glasoviti samostan, koji i danas prenamijenjen u druge svrhe, postoji blizu koparske stolnice, nalazio se ured regionalne inkvizicije i dugo je tu stajao natpis "Ad sacram Inquisitionem Dei". Ovdje je, čini se, nakratko zbog nekih poslova, boravio i spomenuti fra Felice Peretti, generalni inkvizitor u Veneciji, vjerojatno s nekim zadacima, što je neke potaklo da i njega uvrste u popis istarskih inkvizitora. Koparski biskup Paolo Naldini u svojemu opisu Kopra s početka 18. stolječa ističe kako je u svoje vrijeme samostan sv. Franje u Kopru bio odreden za sjediste svete inkvizicije, i, "premda se njezina jurisdikcija proteže na cijelu Istru, ovdje je učvrstila svoje središte" (Naldini, 1700, 192).
Inkvizitor je u koparskom samostanu sv. Franje imao zasebne prostorije u odije-ljenoj zgradi, s vlastitim vrtom. Prema jednom inventaru iz kasnijih vremena regio-nalnom inkvizitoru za Istru bile su na raspolaganju četiri sobe, dvorana, ured, arhiv i kuhinja. Kada je pak rad inkvizicije izgubio na važnosti, čini se da je i medu samim fratrima istoga samostana znalo doči do nekih iskrenja i nesporazuma, pa tako imamo i dopis od 9. travnja 1707. kojim se mletački senator Garzoni moli da posreduje za koparskog inkvizitora, od kojega koparski gvardijan traži da neke prostorije vrati samostanu, uz prigovor da se i onako ne služi zajedničkom kuhinj om i blago-vaonicom. Očito je da se radilo o sporu unutar dviju ustanova i nadležnosti, a nije nam poznato kako se spor završio.
U počecima inkvizicije, tamo jos u 13. stolječu, izbor inkvizitora je bio prepusten provincijskim kapitulima, potom je to pravo zadržala sebi vrhovna uprava Reda u Rimu, da bi se reformom inkvizicije 1542. to pravo pridržalo samo Svetoj Stolici, koja je bdjela da ne dode do zloporaba ili deformacija službe, sto nije bilo isključeno zbog različitih naravi i sklonosti pojedinaca. U Arhivu Provincije sv. Jeronima fra-njevaca konventualaca, koji je danas pohranjen u sjedistu Provincije u Zagrebu, čuva se dopis kardinala Cusana, protektora Reda franjevaca konventualaca, kojime ovaj kardinal 15. rujna 1597. godine upozorava ministra provincijala Dalmatinske provincije sv. Jeronima, da "inkvizitori svoju službu vrse pažljivo, ne okrnjujuči pri tom,
168
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARAČIČ: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
ako je ikako moguce, redovničku stegu osobito s obzirom na opsluživanje klauzure... i da se ne bi pod sjenom Svetog oficija kršio red i zakon". U vrlo opširnom naputku govori se dalje o postupcima s osumnjičenima i optuženima: "Kada budu imali pri-tvorene siromašne ljude, neka ti ljudi žive na teret Svetog oficija i neka iznos njihovih troškova pošalju u Rim, s podacima o pritvorenima. Neka ne naplacuju od optuženih nastale troškove prije nego završe parnice, podastrijevši im prethodno točan popis onoga što je utrošeno i što bi trebalo platiti... Neka budu pažljivi u istragama i neka pripaze da spomenuti optuženici ne budu optereceni previsokim izdacima zapis-ničara..." Inkvizitori ce boraviti u samostanu, osim kada to služba bude iziskivala, s ostalom ce bracom moliti zajednički časoslov, a izbjegavat ce ručkove i večere kod svjetovnih ljudi. Posebno je istaknuto upozorenje da sami ne prireduju gozbe, osobito ce pak izbjegavati sudjelovati kod drugih, kako ne bi kasnije i sami uzvratili istom mjerom te tako bili navezani na izvanjski svijet (Acta, 1589-1605).
Sl./Fig. 1: Girolamo Muzio.
169
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARAČIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Čini se da je koparski samostan sv. Franje posjedovao i arhiv regionalne inkvizicije, u kojemu su se čuvali spisi i prijepisi dokumenata proslijedenih na visu instancu u Veneciju. Na provincijskom kapitulu, održanom 2. svibnja 1593. u pul skom samostanu sv. Franje, novoizabranom ministru provincijalu fra Ivanu Accursiis iz Pirana je povjerena briga da što prije u koparskom samostanu sv. Franje otvori arhiv Provincije sv. Jeronima, gdje če se čuvati sve ono sto se tiče dobara i uprave Provincije i Reda, a u "kojemu če se pohraniti i svi postupci", sto jasno aludira na pravne spise vezane uz inkvizicijski ured pri ovom samostanu. Kada je početkom 19. stolječa koparski samostan odredbom napoleonskih vlasti zatvoren, nestala je i bogata samostanska knjižnica, a s njome i nesumnjivo vrlo zanimljivi arhivski materijal istarske inkvizicije, tako da je danas nemoguče steči uvid u dokumentaciju za domače područje.
* * *
Regionalni inkvizitor, kao npr. onaj za Istru, nije imao ovlast donošenja presude, nego se njegova služba uglavnom svodila na bdjenje oko pravovjerja, ali i ispravnoga življenja, u slučaju sumnji morao je prikupljati dokaze i ispitivati svjedoke, te sve to, ako je smatrao dokazanim, proslijediti na više sudište inkvizicije u Veneciju. Procesi su se redovito otvarali samo na temelju neke neanonimne prijave. Mletačko se sudiste sastojalo, uz generalnog inkvizitora, od predstavnika vlasti, jednog ili više crkvenih pravnika, dvojice laičkih pravnika i bilježnika. Ovi su na temelju prijave saslusavali svjedoke, a njihove je izjave vjerno zapisivao bilježnik, s time da je optuženi uvijek imao pravo dobiti jedan cjeloviti primjerak, kako bi mogao što temeljitije pripremiti obranu. Sva je rjesenja, kako smo več istaknuli, trebalo pregledati i potvrditi Viječe desetorice, sto potvrduje činjenicu da na mletačkom području crkvena inkvizicija nema neograničenu vlast, več je njezin rad pažljivo pratila državna kontrola. No, kad je jednom presudu potvrdila svjetovna vlast, tada se ova brinula i da budu ostvarene odluke takve presude, s time da se često odgadala primjena ako se radilo o najtežim kaznama, kao sto je smrtna presuda. Takav slučaj susrečemo, npr. u procesu labin-skom fTanjevcu konventualcu fra Baldi Lupetini, koji je tri puta suden, ne bi li u meduvremenu povukao svoje stavove i promijenio svoje ponašanje. Oko dvadeset godina proveo je u mletačkom zatvoru prije nego sto je zbog svoje "nepomirljive" ustrajnosti i neprikrivene propagande svoje uvjerenje platio cijenom utapanja u moru. Mletačke su vlasti tim otezanjima i odugovlačenjima znale izazivati strpljenje crkvenih institucija, ali su to svjesno činile iz poznatog načela da vjera ne smije prevagnuti nad državnim interesima ("la fede non dovendo soppraffar la ragion di stato"). Možda bas zahvaljujuči ovoj politici, ali vjerojatno i oportunizmu s obzirom na dobrosusjedske odnose s njemačkim trgovcima na sjeveru, broj samih procesa u Veneciji, a posebno najtežih presuda mletačke inkvizicije, osjetno je niži negoli npr.
170
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
u Rimu, a da ni ne spominjemo tzv. Španjolsku inkviziciju, gdje se država samo lukavo poslužila crkvenom institucijom i zloporabila njezino sudište da se na brzinu i olako riješi mnogih nepočudnih protivnika i neprijatelja.
* * *
Več spomenuto trščansko društvo "Societl Istriana di Archeologia e Storia patria" objavilo je na prijelomu 19. i 20. stolječa cjelovit popis svih procesa koje je Sveti oficij u Veneciji vodio protiv 161 Istranina, a ovaj otužni ali ništa manje i zanimljivi arhivski popis obuhvača ljude optužene od inkvizicije u razdoblju od 1545. do 1764. (AMSI, I. s. II, 1886, 212-218). Ti Istrani, kako se ovdje navodi, živjeli su na prostoru od Akvileje do otoka Krka, dakle mnogo šire nego što danas obuhvača geografski pojam Istre. Iz popisa je vidljivo da se četiri petine, dakle daleko največi broj optužbi odnosio na ljude iz 16. stolječa, a od toga je dobra trečina pripadala krugu Vergerijevih pristaša. Preko dvije trečine optuženih pripadalo je onima koji su bili osumnjičeni za širenje luteranskih ideja. Daleko največi broj istraga i parnica odnosi se na osumnjičene iz područja Kopra i Pirana, ali i Pule, Vodnjana i Labina. To su mjesta koja su potpadala pod koparskog i pulskog biskupa, a poznato je da su u prvoj polovici 16. stolječa biskupske stolice ovih dviju biskupija zasjela dva brata Verge-rija, stariji Ivan Krstitelj u Puli, a mladi Petar Pavao u Kopru. Prvoga je vjerojatno samo smrt spasila od procesa, koji je ipak simbolično održan mnogo kasnije, kada su mu zemne ostatke spalili i bacili u more, a drugi je na vrijeme, kad je uočio da se sve više steže krug optužbi oko njegova pravovjerja, na vrijeme utekao, ali je broj njegovih pristaša iz Kopra i Pirana obuhvačen procesima koji su vodeni u Veneciji sredinom 16. stolječa, posebno pak 1548-1550. i 1556-1560. Osobito su se revnima u otkrivanju osumnjičenih u Kopru i Piranu pokazali koparski kanonikAnnibale Gri-sonio, apostolski komesar od 1548. godine, poznat po prerevnom traganju krivo-vjeraca, i negdanji prijatelj koparskog biskupa Vergerija Girolamo Muzio, poznat pak po preoštrim spisima (tzv. "vergeriane") u kojima je napadao krivovjerje svojega bivšeg prijatelja.
Navedeni popis procesa protiv Istrana u Veneciji, koji obuhvača preko dva stolj eča, ne pokazuj e ipak koliko j e optuženih i osudeno, ali nam j e poznato da je bar nekoliko njih doživjelo i smrtnu kaznu (kao što je slučaj sa spomenutimfra Baldom Lupetinom, kojemu se može imputirati fanatičnost i cinizam, ali mu se ne može poreči hrabrost i ustrajnost do mučeništva). Iz tadašnje prakse poznate pod imenom "nikodemizam", a to predmnijeva pritajeno pripadanje osumnjičenom uvjerenju, ali uz javno ogradivanje, kao što smo vidjeli i u primjeru piranske skupine, možemo zaključiti da mnogi nisu bili toliko ustrajni da bi prihvatili teške kazne, več su izvanjskim priznanjem krivnje i javnim odreknučem bili oslobodeni optužbi ili tek osudeni na blage kazne.
171
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Zanimljivo je napomenuti da su u popisu navedeni ljudi osumnjičeni zbog he-retičkih razgovora, zbog posjedovanja zabranjenih knjiga, zbog ugoščivanja heretika ili čak zbog izgovaranja krivovjernih psovki. Ima u tom popisu dakako i onih koji nemaju nikakve veze sa širenjem protestantskih ideja, kao npr. optuženih za vračanje, za prijevaru, za lažno predstavljanje kao kleričke osobe, za zazivanje duhova, za zavodenje, defloraciju i sodomiju, itd. No, da su optužbe često bile odbačene, potvrduje i primjer piranskog fTanjevca konventualca,/ra Valenga Tisane, učenog fratra koji je 1558. čak bio regionalni inkvizitor u Kopru, ali je 1573. optužen u Veneciji za "urotu protiv inkvizicije" (što vjerojatno nije bilo dostatno, pa je pri-dometnuta i teška moralna diskvalifikacija "sodomije"), od čega je ovaj inače vrije-dan piranski fTatar osloboden, čak je 1583. na provincijskom kapitulu izabran za ministra provincijala Dalmatinske provincije sv. Jeronima.
* * *
Iz svega dosada rečenoga, upadno je da su u pojavu prodora, ali i potiskivanja protestantizma u Istru podosta bili umiješani i fratri koji pripadaj u Redu franjevaca konventualaca, i to Dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima, koja je baš u 16. stolječu imala svoju Istarsku kustodiju sa samostanima u Trstu, Milju, Izoli, Piranu, Kopru, Poreču i Puli (kao zanimljivost iznosimo da svi ovi samostani nose ime patrona sv. Franje, što redovito upučuje na starije podrijetlo ovih franjevačkih samostana). Upravo je u mnogim od spomenutih mjesta Reformacija posijala svoje sjeme i počela pobirati odredene plodove. Fratri su, inače, i u Istri kao propovjednici u korizmi i došašču putovali od samostana do samostana, iz mjesta u mjesto, te javno nastupali s propovjedaonica. Prema nekim mišljenj ima, čini se da su se franjevci konventualci u Istri tog vremena posebno isticali baš u tom putujučem propovjedništvu (Paschini, 1951, 25). U takvim okolnostima mogli su pridonijeti i suzbijanju, ali i širenju novih ideja, što potvrduju i mišljenja nekih novijih poznavatelja luteranizma u Italiji, koji tvrde da su franjevci konventualci bili prvi širitelji Reformacije na području Mletačke Republike (Caponetto, 1992, 58), prešučujuči pri tom da su iz istih redova izlazili i branitelji pravovjerja, jer su inkvizitori na ovim prostorima redovito pripadali istomu spomenutom Redu franjevaca konventualaca, u što se može uvjeriti svatko tko zagleda u seriju istarskih inkvizitora, koji su svoje sjedište imali baš u koparskom samostanu sv. Franje.
Nije nam namjera ovdje zamarati imenima i djelima istarskih fratara, posebno onih koji su se istaknuli kao pobornici reformacijskih ideja, ali bismo za kraj samo naveli slučaj jednoga minorita, baš iz Kopra, koji u neku ruku oslikava razne segmente ovoga pitanja. Radi se o procesu koparskom fratru /ra Juliju Moratu. Taj koparski minorit u mnogome je svoj redovnički život uredio pod utjecajem fra Balde Lupetine, svojega redovničkog subrata, s kojim se susretao i upoznavao u Krku,
172
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARAČIČ: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Cresu i Labinu. Godine 1557. u Kopru je kao inkvizitor službovao franjevac kon-ventualac fra Paolo Filomena iz Venecije, koji je protiv svojega gvardijana morao pokrenuti postupak, buduci da fUa Julije u svojim nastupima, propovijedima i ispovijedima, nije krio protestantski nauk. Tako se te godine Morato morao pojaviti pred sudištem mletačke inkvizicije, koju je bas tada počeo voditi glasoviti fra Felice Peretti, kasniji papa Siksto V.2 No, za razliku od svojeg učitelja fra Balde Lupetine, fra Julije nije bio neka čvrsta ličnost koja ne zna za kompromis. Kažu da je inače bio vedar, društven, rado primljen, ali i neoprezan, teološki nedovoljno potkovan, te se može smatrati i žrtvom svoje sredine i vremena u kojemu je živio. I iz njegova procesa, čiji su zapisnici sačuvani u Državnom arhivu pri samostanu Svete Marije dei Frari, koji i danas pripada fTanjevcima konventualcima, gdje je i voden proces, može se vidjeti koliko je u to vrijeme bio raširen luteranizam u Istri, a iz fra Julijeva priznanja i očitovanja imena poznati su i glavni pobornici, na koje je optuženi prenio veci dio krivnje.
SI. 2: Stavba bivšega frančiškanskega samostana v Kopru. Fig. 2: Ex Franciscan convent at Koper. Proces fra Juliju trajao je točno mjesec dana, od 21. kolovoza do 21. rujna 1557.,
2 O fra Juliju Moratu i njegovu procesu objavio je radnju V. Meneghin (Meneghin, 1954).
173
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
a održan je nakon sto je več prethodne godine optuženi bio pozvan na ročište koparskog biskupa Tome Stelle, neposrednog nasljednika biskupa Vergerija. Več se na tom prvomu sudištu očitovalo da fra Julije primjenjuje i širi luteranski nauk u svojemu samostanu, kojemu je i poglavar. Na mletačkom ročištu optuženi je najprije odlučno zanijekao sve optužbe, ali nije bio nimalo uvjerljiv, jer su svjedočanstva potvrdivala suprotno, pa je postupno počeo ublažavati ili pravdati svoja stajališta. Iz njegova priznanja doznajemo da je več 1539. fra Julije sudjelovao u Kopru u nekim žestokim raspravama i zbog izazvanog nemira morao je napustiti svoj grad i priječi u samostan sv. Franje u Cresu, gdje je upoznao fra Balda Lupetinu, koji je tada pro-povijedao korizmu u mjesnoj crkvi. Tu su se bolje upoznali i fra Baldo je nagovorio koparskog fTatra da s njime pode u rodni mu Labin, gdje je počeo čitati knjige koje mu je fra Baldo dostavljao. Iz tih je knjiga Lupetina pisao propovijedi i nagovorio fra Julija da i on tako čini. "Ja sam tada bio izvan sebe, nisam znao što treba vjerovati, a što činiti: često sam mislio da je Gospodinu drago ako loše učinim", priznao je na sudu.
Na kraju procesa, generalni inkvizitor Mletačke Republike, fra Felice Peretti, sazvao je u blagovaonicu samostana Svete Marije dei Frari svoju redovničku subraču, pred kojima je fra Julije Morato pročitao pismeno odreknuče, a inkvizitor je optuženoga subrata odriješio od svih cenzura i odredio mu vremenite kazne: u roku od mjesec dana mora isto tako javno priznati svoje zablude u Kopru pred mjesnim biskupom i izabranim svjedocima, a buduči da je imao krivovjerno mišljenje o euharistiji, u buduče je bio suspendiran od služenja mise, kao i od slušanja ispovijedi. Kako pak ni svoju poglavarsku službu nije dobro obavljao, u buduče neče moči vršiti poglavarsku dužnost. Kao duhovna pokora odredeno mu je da se ispovijeda i pričeščuje bar jednom mjesečno, da obdržava postove u sve petke, da svakodnevno recitira sedam pokorničkih psalama i da uvijek ostane vezan uz samostan sv. Franje u Kopru.
Kazna zvuči prilično oštro, premda ne i drastično, ali je ubrzo osjetno ublažena, tako da u Aktima Provincije sv. Jeronima fra Julija susrečemo uskoro, več 1561. godine, na provincijskom kapitulu u Milju, pa 1565. u Kopru, a 1573. u Trstu. Posljednji se put fra Julije spominje 2. studenoga 1574. kada je premješten u trogirski samostan franjevaca konventualaca.
* * *
Ovim procesima dakako nije završena protestantska epizoda u Istri, pa ni u Koparskoj biskupiji, ali se može reči da krajem 16. stolječa Reformacija sve više jenjava i nestaje, tako da več 1577. godine predstavnik koparske gradske uprave Alvise Priuli javlja u Veneciju, vjerojatno sa smislom i za pretjerivanje, a možda i uz dozu humora: "Dok su u prošlosti bila ušla neka drugačija mišljenja u ova područja,
174
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARAČIČ: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
sada je to posve katolicki kraj i uistinu se može reci da nalikuje samostanu redovnika" (Schuller, 1950, 64). Uskoro i medu fratrima nestaje pobornika novih ideja, a inkvizitori vise obavljaju pocasnu ulogu formalne naravi, koja se potpuno gasi tek pocetkom 19. stoljeca, kada je 1806. godine, odredbom napoleonskih okupacijskih vlasti, zatvoren i koparski samostan sv. Franje, poput istoimenih samostana u Milju, Porecu i Puli.
COUNTER-REFORMATION IN THE KOPER DIOCESE
Fr Ljudevit Anton MARA CIC OFM Conv. Rome, Vatican
SUMMARY
The term "Counter-Reformation" is used herewith on the grounds that the treatise deals with the Inquisition, the Catholic repressive response to the Reformation, and is in no way concerned with the more positive aspects of the "Catholic reformation", which is increasingly occupying its proper and righteous place when talking about this period of Catholic history.
The historiography of the Inquisition as practised in the region of Istria is rather poor as far as the Croatian language is concerned (the more recent situation in the Slovene scientific-cultural sphere associated with this subject is not known to us), but there are a number of useful treatises on the same subject available in the Italian language, particularly those associated with the archival research published some hundred years ago by the "Societa Istriana di Archeologia e Storia patria" in Trieste and, during the last few decades, by the "Centro di ricerche storiche " in Rovinj.
A historical insight into what preceded the "Counter-Reformation" in Istria shows that in this region the Inquisition was not in fact operational until the arrival of Protestantism. There were, however, some well-known inquisitors from these places, such as Fr Fabijan from Motovun in the first half of the 14th century, who was due to his job subjected to some inconveniences and threats in Trieste.
The Inquisition in Istria began to flourish in 1542, when Pope Paul III reformed this institution and gave the Holy Office a centralist character. The Venetian authorities, which controlled the region dealt with in this article, retained certain autonomy within the framework of this ecclesiastic institution, for they had their own representatives in this tribunal, while all the sentences had to be checked and confirmed, before becoming valid, by the Council of the Ten in Venice. And this is the reason why the Catholic Inquisition in the Venetian Republic did not operate so
175
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
drastically as elsewhere.
The general inquisitor had its seat in Venice, but until 1560 these duties had been performed by the Franciscan Conventuals (Minorites), who were later replaced by the Dominicans. The tasks of regional inquisitors (e.g. for Istria), however, were constantly and exclusively carried out by the Franciscan Conventuals. The seat of the Istrian inquisitor soon became the Koper monastery of St. Franjo, where the inscription "Ad sacram Dei Inquisitionem Dei" stood for quite some time above a special room. The regional inquisitor was obliged to suppress any heresy, to keep watch over proper life, to collect evidence and to question witnesses as well as to report about all his findings to the higher tribunal in Venice.
From 1545 to 1764, 161 trials were conducted against the people of Istria (from Aquileia to the Island of Krk!). Four fifths of these accusations concerned people from the 16th century, one third of which belonged to the followers of Vergerius. More than two thirds of all the accused belonged to those suspected of spreading Lutheran ideas. By far the greatest lawsuits dealt with the suspects from the areas of Koper and Piran.
An important role in the spreading of Protestantism in Istria was played by the Franciscan Conventuals, who on the other hand also played a leading part in the Inquisition. One of such very demonstrative cases was that of Fr Julius Morato from the Koper monastery of St. Franjo, accused and sentenced by the Venetian Inquisition in 1557 for his apparent spreading of Lutheranism in churches and monasteries. After his public renunciation in Venice and Koper, Morato had to do spiritual penance (praying, fasting) and was at the same time suspended from conducting masses and giving the sacrament of penance. Due to the abuse of the guardian service he was further deprived, for life, of the right to be a superior and was ordered to live permanently in Koper. Still, as early as in a couple of years time the sentences were greatly mitigated, and Morato could yet again be met in Muggia, Koper, Trieste and Trogir.
The Protestant episode in Istria did not end by these processes, but it may still be concluded that at the end of the 16th century the Reformation was here gradually nearing its end. The Inquisition in Koper now in fact played merely its formal role and was totally extinguished in 1806, when the monastery of St. Franjo was forcefully closed and eventually reopened, although for entirely different purposes as is still the case this very day. At that time, all the archival materials were unfortunately lost, which could possibly have satisfied our present inquisitiveness.
Key words: dioceses, Counter-Reformation, Minorites, Koper, Istria LITERATURA
176
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Acta (1589-1605): Acta Provinciae s. Hieronymi. Zagreb, 134-139.
AMSI - Atti e Memorie della Societa Istriana di Archeologia e Storia patria. Parenzo.
Caponetto, S. (1992): La Riforma protestante nell'Italia del Cinquecento. Torino, Claudiana.
Cavazza, S. (1979-1980): Profilo di Giovanni Battista Goineo, umanista piranese. Atti del Centro di ricerche storiche, vol. XI (1980-1981). Rovigno, CRS, 135-170.
Cavazza, S. (1983): Umanesimo e riforma in Istria: Giovanni Battista Goineo e i gruppi eterodossi di Pirano. L'Umanesimo in Istria, Atti del Convegno inter-nazionale di studio, Fondazione Giorgio Cini. Firenze, Olschki, Firenze, 91-117.
Cella, S. (1989): La storiografia della Riforma in Istria - Rassegna critica. U: Zovatto, P. (ed.): Istria religiosa. Trieste, Centro studi storico-religiosi, 264-274.
Comba, E. (1897): I nostri protestanti, II. Firenze, 323-357.
Darovec, D. (1999): Janez Krstnik Gojnej. U: Darovec, D. (ed.): Stari krajepisi Istre. Knjižnica Annales Majora. Koper, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko -Znanstveno-raziskovalno središče Republike Slovenije Koper65-66.
De Franceschi, C. (1879): L'Istria, Note storiche. Parenzo, Coana.
Gaeta, F. (1955): Documenti da codici vaticani per la storia della Riforma in Venezia: appunti e documenti. Annuario dell'Istituto storico italiano per l'eta moderna e contemporanea, VII (1955). Roma, 5-53.
Jedin, H. (1967): Riforma cattolica o Controriforma? Tentativo di chiarimento dei concetti con riflessioni sul Concilio di Trento, II edizione. Brescia.
Maračic, Lj. A. (1999): Protestantizam u Istri. Nova Istra, XIII, 2-3. Pula, 196-214.
Meneghin, V. (1954): Fra Giulio Morato da Capodistria dei frati minori conventuali, processato dal S. Uffizio per idee luterane. AMSI II s., III (1954), 131-146.
Miculian, A. (1980-1981): Il Santo Ufficio e la riforma protestante in Istria. Atti del Centro di ricerche storiche, vol. XI (1980-1981). Rovigno, CRS, 171-240.
Miculian, A. (1981-1982): La riforma protestante in Istria. Processi di Luteranesimo. Atti Centro di ricerche storiche vol. XII (1981-1982). Rovigno, CRS, 129-169.
Miculian, A. (1983): Fonti inedite per la storia della riforma in Istria. L'Umanesimo in Istria, Atti del Convegno internazionale di studio, Fondazione Giorgio Cini. Firenze, Olschki, 203-214.
Miculian, A. (1983-1984): La riforma protestante in Istria: Pier Paolo Vergerio, Giovanni Battista Goineo e le comunita eterodosse di Capodistria nel XVI sec. Atti Centro di ricerche storiche, vol. XIV (1983-1984). Rovigno, CRS, 171-189.
Naldini, P. (1700): Corografía ecclesiastica della citta e della diocesi di Capodistria. Venezia.
Negri, P. (1909-1910): Note e documenti per la storia della Riforma in Italia, I -Venezia e Istria, vol. XV. Torino, Atti della R. Accademia delle scienze di Torino.
Paschini, P. (1951): Eresia e Riforma cattolica al confine orientale d'Italia. Roma.
177
ACTA HISTRIAE • 9 • 2001 • 1 (XI.)
fra Ljudevit Anton MARACIC: PROTUREFORMACIJA U KOPARSKOJ BISKUPIJI, 163-178
Pavat, M. (1960): La Riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola. Roma. Pitassio, A. (1968-1970): Diffusione e tramonto della Riforma in Istria: la diocesi di
Pola nel Cinquecento, n.s. vol. X. Perugia, Universita degli studi. Schuller, F. (1950): La Riforma in Istria. Pagine istriane, ser. III, n. 4. Trieste. Vergerio, P. P. (1949): Nunziaturberichte aus Deutschland, I. Band, I. Haelfte, 311. Frankfurt.
178