Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Miiivoj Radič,
TEORIJA KNJIŽEVNOSTI I FOLKLORISTIKA (Interdisciplinarni aspekti)
I
Uvidom u veči broj teorija književnosti III poetika (jer neki poetiko izjednačavaju s teorijom književnosti) doznaje se da je vladala velika neizvjesnost koda i što s usmenom narodnom književnošču.
Svi su teoretičari imali taj problem pred sobom, I nisu se mogli ne baviti njlme, ali u šlroj teorijsko) neodredenosti ponajčešče su ili izostavljali usmeno narodno stvaralaštvo iz teorije književnosti ili ga samo u nekim poglavljima uzimali i koristili (npr. ponajčešče kad se radilo o tropima i figurama).
Mi iz ovoga izvlačimo dva zaključka:
1.	Problem smještaja i pobližeg odredenja usmenog narodnog stvaralaštva aktuelan je u teoriji književnosti i nezaobilazan u izgradnji sustava same teorije književnosti;
2,	Svaki pristup usmenom narodnom stvaralaštvu, u največem broju teorija književnosti, polazio je s gledišta poetike pisane književnosti, unutar koje se uvijek tražilo mjesto za usmeno narodno stvaralaštvo. Kako se tražilo i na koje načine, bilo je uvjetovano užim i specifičnim teorijskim koncepcijama u svakoj teoriji književnosti.
II
Kao potvrdu nekog pomalo i nerazumljivog a i spontanog prodora usmenog narodnog stvaralaštva u teorije književnosti možemo navesti nikog drugog nego Aristotela (384—322. prlje n.e.). Neče biti pret-jerano ako kažemo da je zapravo najznačajnijl dio njegovih teorija proizišao iz Homerovih epova, kojima ne možemo osporiti najužu srodnost s grčkom izvornom narodnom poezijomO),
Treba, takode, odmah na drugom mjestu da se istaknu I neka značajna razmatranja G. V. Fridriha Hegela (1770—1831) o prirodi i karakteru lirske narodne poezije, što je na jednom širem teorljskom nivou potvrda da Hegel unosi i lirsku narodnu pjesmu i ep u svoj sustav estetike i teorije književnosti(2).
U napisima Karla Marksa (1818—1883) I Fridriha Engelsa (1820—1895) o umjetnosti i književnosti nemarno razradenih pogleda posebno na narodno stvaralaštvo, ali i u ono nekoliko odtomaka koje su napisali o epovima ponajviše, o baladama nešto manje i o lirskoj poeziji najmanje, može se nedvoumno potvrditi da je i usmeno narodno stvaralaštvo bilo predmet Marks-Engelsovih razmišljanja, u čemu mi opet nalazimo vrlo važan argument da usmeno narodno stvaralaštvo ni u jednoj prilici nije bilo ¡sključeno iz sustava teorije književnosti, ili estetike umjetnosti, kako su neki drugI govorll1(3).
Ovu situaciju i ovu za nas presudnu činjenicu nalazimo i kod njemačkog teoretičara Volfganga Kajzera (1906—1960), koji sam nije razradio mjesto usmenog narodnog stvaralaštva u svojoj teoriji, ali je doista i duboko osječao taj problem kada je na jednom mjestu ipak rekao:
"U onom pravom predmetu nauke o književnosti pesnik nije sadržan. Nauka o književnosti ne mora da prestane sa radom niti istorija književnosti da ispustl pero iz ruke kada stigne do bajki, do narodnih pesama i do drugih dela anonimnog ili kolektivnog porekla"(4).
Znatno veči i značajniji korak otkrivanju nedvojbene literarne karakteristike usmenog narodnog stvaralaštva pružaju nam američko-engleski teoretičarl Rane Velek i Ostin Voren, koji su se bavili jednim dijelom, i to ponajviše stihovanim dijelom usmenog narodnog stvaralaštva, prihvatili ga i inkorporirali u teorlju književnosti. Ili barem predložili da mu se nade mjesto u književnoj teoriji.
Ruski teoretičari književnosti, počev od Leonida I. Tlmofejeva, i ranlje, visoko su cijenili usmeno narodno stvaralaštvo prldajuči mu Izuzetan značaj u razvoju pisane književnosti. Sam Timofejev detaljno je obrazložio pojam tzv. narodnog obilježja u književnosti. "Narodno obeležje je najviša forma umetničkog" kaže on, a za primjer navodi, Izmedu ostalog, Puškinove lirske pjesme koje su mnogo slične narodnim pjesmama(5).
t drugi teoretičari t istoričari književnosti u Sovjetskom Savezu iznijeli su dosta dokaza o starini, autentičnom porijek! u i stalnoj prisutnosti usmene narodne pozije. Naročito su detaljno obrazložene uzajamne veze i uticaji narodnog stvaralaštva I pisane književnosti:
"Usmena poezja nije mlada sestra, več majka umetničke književnosti. Umetnička književnost je izrasla i razvila se iz narodne poezije, od koje je dobila bogato naslede. Usmeno narodno stvaralaštvo bilo je originalna osnova I za razvoj ruske književnosti. Ovo se pokazalo več u najlepšem umetničkom spomeniku stare Rusije — u "Spevu o Igorovom pohodu", gde vidimo niz slika srodnih narodnoj poeziji ¡'i pozajmljenih pravo iz nje. Kasnije su se na narodno stvaralaštvo oslanjali svi veliki ruski pisci: Puškin, Ljermontov, Gogolj, Njekrasov, L. Tolstoj, Saltikov-Ščedrin, M. Gorki i drugi"(6).
I naši su teoretičari književnosti dali izvjestan, ali nedovoljan i nepotpun doprinos proučavanju specifičnih odlika i karakteristika usmenog narodnog stvaralaštva. Uvidom u veči broj teorija književnosti naših autora stiče se utlsak da su djela usmenog narodnog stvaralaštva, unatoč veoma izrazltoj pogod-nosti, sasvim malo korištena za dublja i konačna teorijska uopštavanja. Izuzetno su se samo pojedini teoretičari književnosti osvrtali, i to uzgredno, na usmeno narodno stvaralaštvo.
MILIJOV RODIČ
prof., prosvjetni savjetnik, Tuzla
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Bogdan Popovlč npr. svoja teorijska obrazloženja i zaključke potvrduje brojnim primjerima Iz narodne poezije (u pogiavlju "Govorne figure"), a posebno se interesuje i pitanjem razvoja narodnog pjesništva. Kod njega nalazimo prvi, zanimijiv pokušaj komparativnog pristupa srpskim narodnim pjesmama, lirskim pjesmama primitivnih naroda i umjetničkoj poeziji{7).
Za pojedine teoretičare književnosti i filologe bio je aktueian t problem vrednovanja jezičkog izraza u djelima usmenog narodnog stvaralaštva. Večina je ovih naučnika sa čisto filološkog aspekta prilazilo proučavanju jezičko-stiJskifi odlika usmenih tvorevina. Bratoljub Klaič je u jednoj študiji okarakterisao jezik narodnih pripovijedaka i usmene književnosti kao primitivan i nepismen. On nalazi da su u jezičkom izrazu usmene narodne proze prisutne silne nelogičnosti i da su narodne umotvorine lišene "stilskih Ijepota". Kao i drugi filolozi koji su zastupali stična gledišta, Klaič predlaže da se tekstovi usmenog narodnog stvaralaštva rediguju, da se u njima ispravljaju nelogičnosti i da se samo u redakciji jezičkih stručnjaka mogu štampati(8).
Oni naučnici koji na ovakav način obezvreduju jezički izraz u usmenoj narodnoj književnosti zaboravljaju jednu najbitniju činjenicu; da je riječ o specifičnom l relativno autonomnom književnom jeziku usmene narodne književnosti koji se ne da i ne može podvoditi pod gotove i univerzalne norme i zakone jezičkog standarda.
Savremena gledišta nastupaju s aspekta: "U specifičnostma narodnih pripovijedaka očituje se odredeni poetičko-stvaralačkl i filozofijski odnos prema životu I društvu, a s njim nužno i relativno autonomni jezik"(9).
Prema tome, apsurdno je u djelima usmenog narodnog stvaralaštva tražiti zadovoljenje gramatičkih normi, jer se prava "stilska Ijepota" postiže upravo odstupanjem od tvrdih jezičkih kanona I stalnim Iz-nalaženjem novih i boljih, tj. neobičnijih izražanjih mogučnosti.
Od novijih proučavalaca teorije književnosti još bi se trebalo zadržati na shvatanjima Milivoja Solara o usmenoj književnosti. Šolar striktno razgraničava usmenu i pisanu književnost: po socijalnoj strukturi društvenih sredina u kojlma se Javljaju, po načintma postanka I razvoja, po stvaralačkoj tehnici. Raz-matrajuči ta pitanja, u njegovem učenju previše je naglašen shematizam u stvaralačkoj aktivnosti narodnog pripovjedača i pjesnlka, jer se "usmena književna djela oblikuju velikim dijelom na temelju odredenih formula, formulističkih izraza l okvirnih uzoraka za koje nisu bitna manja premještanja, gomilanja, promjene u rasporedu i stično, nego je bitno Što odredenim temama odgovaraju odredeni načini ¡zražavanja koji se do neke mjere mogu sasvim slobodno slagati i premještati unutar nečeg što je zapravo, okvirno rečeno, jedno te isto djelo"(10).
Ova mišljenja bliska su stavovima njemačkog teoretičara u oblasti narodnih bajki Maks Litija. Kabinetski rad umjesto terenskog ostavio je izvjesne posljedice kod ovog naučnika, kome se zamjera što je zastupao stanovište o "izvannarodnom porijeklu bajke" i što im je osporavao gnoseološki karakter(11). Litijeva osnovna misao je u tome da narodni pripovjedač daje samo shemati20vanu sliku o svijetu i ljudima, da u bajkama nema nikakvoga odraza historijskih prilika, jer Je narodni stvaralac neobrazovan, neuk i bez ikakvog afiniteta za dimenzije vremena i prostora.
Savremena gledišta ustaju odlučno protiv ovakvih raclonalističko-prosvjetiteljskih shvatanja: da je usmenost odlika i izraz neobrazovan ost i i primitivizma; da se usmeno narodno stvaralaštvo realizuje Isklju-iivo preko sistema razvijenih, ustaljenih pjesničkih modela t formula; i da usmenost ne pruža nikakva druga nego jednostrana i apstraktna saznanja(12).
tU
Prvi proučavaoci (Još ranije zapisivači, uočavaoci, komentator! 1 drugi) usmenog narodnog stvaralaštva uvijek su locirali usmeno narodno stvaralaštvo u život t običaje jednog naroda, a najuže su ga povezivall sa onom sredinom gdje su ga I čuli: sa seoskom I seljačkom sredinom. Odatle su dolazili svi brojni nesporazumi, jer se postavljalo pitanje: kako jedna neobrazovana, neprofesionalna, neškolovana sredina može da se bavi i književnim stvaralaštvom?
Dok je trajalo to pitanje, bite su i zabune s usmenim narodnim stvaralaštvom potpune. Odatle metodološka pogreška, pa i nastranost etnologizma koji je svu pojavnost usmenog narodnog stvaralaštva povezivao isključivo uz narodne obrede I običaje. Obredi i običaji su bili održavanje familije, odgajanje djece, poljoprivredni poslovi, godišnje svečanosti, pa je onda za takve poglede, sasvim razumljivo, bilo vezano i usmeno narodno stvaralaštvo.
Ovdje treba dobro uočiti važnu teorijsku premisu da je kategorija obrednosti i običajnosti bila presudna u vrednovanju cjelokupnog kulturnog a potom 1 usmenog narodnog stvaralaštva. Tako se još uvijek danas dogada da etnolozi tretiraju I liriku, i epiku, i prozu kao forme obreda i običaja.
Prema tome, kategorija obrednosti i običajnosti potlsnula je bitne karakteristike narodnog stvaralaštva iednako kao što je i historija tražila histortjsku činjeničnost u njemu.
Odatle zaključak etnologa (npr. Milovan Gavaci) da Je usmeno narodno stvaralaštvo tradicionalno kulturno dobro, a ne živi oblik stvaralačkog spoznavanja svijeta i života.
I s druge strane — kriterij historičara (npr. Tomislav Maretič) koji je vrednovao usmeno narodno stvaralaštvo samo prema provjerenim historijskim činjenicama.
IV
Zaključne misli svode se na sljedeče:
1. Vidljivo je da ni etnologija, ni historija, a ni druge nauke nisu nI obuhvatile ni odredile u potpunosti usmeno narodno stvaralaštvo.
Glasnik SEO 20 (1960) 2
67
2. Ono je u svim siučajevima ostalo potpuno neobuhvačeno, nejednoliko sistematizirano, i tirne se nama pruža glavni argument da ¡staknemo njegovu relativnu autonomnost i izvornost, njegov autonomni naučnl aspekt, i ono što je najbitnije: neuspjelo njegovo podredivanje bilo kojoj znanstvenoj disciplini. Tu leži njegova relativna autonomnost i interdisciplinarni karakter.
1	Aristotel: O pasnlfikoj umetnosti (Poetika). — Zavod za Izdavanje udibenika SR Srbije, Beograd, 1966,
2	G. V. Fridrih Hegel: Estetika, knj. III. — "Kultura", Beograd, 1961, str. 505—509.
3	Marks — Engels: O umetnosti I književnosti. — "Kultura", Beograd, 1960.
Tvorci naučnog socijallzma visoko su cljenlli starodanske narodne pjesme: Kčl kralja Erla, O Gospodinu Jonu ("još je mnogo lepša"), Gospodar Tidman ("snažna stara seljačka pesma").
Kao sinonim za revolucionarnu narodnu poeziju, Marks uvodi pojarn "poNtitka narodna pesma". Svi seljački ratovi u prošlosti imali su odredenu revolucionarnu pjesmu koja je najpotpunije izražavata stremljenja I želje, raspoloženja I osječanja narodnih masa.
Od revolucionarnog pjesništva prošlostl, Marks Je najviše Cijenio Marseljezu, himnu velike francuske revolucije, i Pjesmu tkafca, pjesmu ustanka šlesklh tkača godlne 1844. (Marks-Engels: O umetnosti I književnosti, "Kultura", Beograd, 1960, str. 211, 298, 299, 301, 302).
4	Volfgang Kajzer: Jezičko umetničko delo. — Srpska književna zadruga, Beograd, 1973, str. 14.
5	Leonld I, Timofejev: Teorija književnosti. Osnovi nauke O književnosti. — "Prosveta", Beograd, 1950, Str. 102,
6	M. Pospelov, P. Šabliovski, A. Zerčaninov: Ruska književnost. Od početka do Ljermontova. U opštoj redakciji N. L. Brodskoga. — "Prosveta", Beograd, 1947, str. 7.
7	Bogdan Popovlč: Iz teorije književnosti. — Beograd, 1910, str. 191—196.
8	Bratoljub Klalč: Dljalektološka razmatranja uz Narodne pripovijetke u redakciji Maje Boškovič-Stulli. — Zagreb, 1963.
9	Tvrtko Cubelič: Narodne pripovijetke, Peto Izdanje. — Zagreb, 1970, Str. 90.
10	Milivoj Šolar: Teorija književnosti, II izdanje. — "Školska knjiga", Zagreb, 1977, str. 112.
11	Tvrtko Cubelič: Narodne pripovijetke. Peto izdanje. — Zagreb, 1970, str. 85,
12	Tvrtko Cubelič, o. c., str. 86,
Jurij Flkfak
DR ROMAN IN PRAVLJICA, PRIČEVALCA DVEH NAČINOV ŽIVLJENJA
Stična točka med slavistiko in etnologijo je tudi v tem, da literatura posredno ali neposredno odseva nek način življenja. V sestavku bo govor o dveh kulturnih sestavinah, o dr romanu in pravljici. Obe sestavini razkrivata posebno duhovno strukturo, ki je značilna za okolje, v katerem sta nastali in v katerem ju sprejemajo.
Obe sestavini zaključita zgodbo na podoben način. Željeno se uresniči. V dr romanu je to zveza z ljubljenim bitjem, je zakon. Dr roman odložimo v trenutku, ko sta ljubljeni osebi združeni ob misli na zakon v najbolj vročem objemu. Osebe že držijo kljuko vrat, le odpreti jih je še treba. Iskanje ljubega je izpolnjeno, potovanje se konča, pot je odprta. Pot je zakon sam, je živeti vrednoto, ki jo osebe vseskozi pričakujejo. Poročeni o tem, kako živeti ne dajejo praktično nobenih izjav kljub temu, da imajo mentorsko vlogo. (Ta se nanaša predvsem na pravilno postavljanje oseb v sistem.) Ko bi moral dr roman spregovoriti o tem, kako živeti vrednoto, onemi. A kaj pomaga človeku določena vrednota, če nima navodila za njeno uporabo? Molk tako odstira tisto, česar ni, o čemer ni mogoče govoriti.
Dr roman se dogaja kot iskanje vrednote.
Ljubezen je motto dr romana. Poseže tako daleč, da uniči ali onemogoči samo vrednoto, zakon. (V št. 61: Zaradi bodočega zakona Berta s Sabine mora umobolna Bertova žena umreti. Pomotoma vzame preveliko količino uspavalnih tablet. V št. 193: Zakon Inger in Roda se razveže, da bi se ona poročila z baronom, on z ločeno kirurginjo.) Za zakon in proti zakonu, temeljno protislovje nas opozarja na to, da postaja zakon relativna vrednota. Zveza postane začasna, namesto trajnosti stopi v ospredje funkcionalnost, uspešnost. (V okviru tega, zdaj skoraj absolutnega merila lahko razumemo potrebo po priročnikih. Pišejo, kako najbolj uspešno živeli zakon (ABC ljubezni npr.), kako si pridobiti prijatelje, itd.) Ob tej novi prvini je prisotna stara, mogli bi jo poimenovati prešuštvo. Ljubezen kot strast se dogaja mimo alf Izven zakona. Ta sestavina pa je, kot pravi Denis de Rougemont v knjigi Ljubezen in zahod eno temeljnih določil evropske kulture.
JURIJ FIKFAK
študent etnologije in slavistike, Ljubljana