Zvonovi molčijo in s njimi molči v trpljenju bridkem, naš rod . in premišlja enajsto postajo in misli na svojo pot. JOŽA LOVRENČIČ I kad se skupite tako im dan naj-lipii u litu — u svakoj hiži za stolon prazne kantride te stati, — prazna mista- te biti domačih- sini, šćer, sestar i brati, ■— ki su vikamo sami- u maglu morali pojit po svitu'... ■ MATE BALOTA GLASILO SAVEZA JUGOSLOVENSKIH EMIGRANATA U J HUJSKE KRAJINE KREŠIMIR KOVACIC ; ZAŠTO SMO ZABORAVILI ISTRU? Veoma je aktuelno danas pitanje odnosa Jugoslavije i Jugoslavena prama Istri i Julijskoj Krajini uopće. Osje- . iamo, medjutim. da taj odnos nije onakav kakav bi morao biti. 0 tome na vrlo iskren način piče u ovom članku g. Krešimir Kovačič. Kao Hrvat i Jugoslaven, koji nije Istranin, g. Kovačič može da kaže stvari, o kojima mi ne možemo govoriti. On ih iznosi ne samo kao prijatelj Istre, nego i kao jugoslavenski javni radnik, kao borac sa narodnu slobodu, jugoslavensko jedinstvo, koje nije još ostvareno sasvim. Njegove riječi imaju lim veće značenje, kad se to uzme u obzir. Ko je g. Krešimir Kovačič znade svaki i površniji poznavalac hrvatske literature i političke publicistike. On je jedan od najvidnijih i najbriljant-nijih jugoslavenskih novinara, član je redakcije »Novosti*, bio je ranije glavni urednik toga lista, a zatim dugogodišnji dopisnik iz Pariza. Ovim člankom g. Kovačiča započinjemo sa serijom članaka pisanih od neemigranata o našem problemu. Jedva je prošlo dva decenija od onoga vremena u kome je i sama riječ »Istra« izazivala u Zagrebu i cijelom hrvatstvu goleme nacionalne zanose. Svima nama su još živo u pameti ćirilo-metodski dani, puni oduševljenja, cvijeća, zlatnih grbova i barjaka, koji su u cijeloj Hrvatskoj bili posvećeni brigi i sabiranju, za našu »najmiliju pokrajinu«. Nije bilo nijednog nacionalnog, kulturnog, humanitarnog, ili gospojinskog društva u Hrvatskoj, koje se nije barem jedamput u godini sjetilo Istre. Na zabavama i banketima, čak i na porodičnim ruč-kovima, najoduševljeniji govori bili su izrečeni njoj u počast. Istra se je spominjala u književnosti, pozorištu, u štampi i politici, pa čak i u crkvi. Mnoštvo pjesnika i dobrih i loših posvetilo joj je svoje pjesme. Nikada nije nijedan pozorišni komad u tolikom triumfu prošao kroz cijelu zemlju, sijući na sve strane prave delirije oduševljenja, kao drama »Zimsko sunce« od Viktora Cara Emina. ■ U • štampi je svakoga dana spomenuta Istra makar najmanjom bilješkom. Na svečanim sjednicama hrvatskoga sabora, ustajali su predstavnici stranaka, da svake godine ponovno izjave, kako se Hrvati nikada ne će odreći Istre, što je često puta izgledalo, kao pravna ograda advokata, koji nastoji, da u civilnom procesu oko posjeda, ne bi nastupila zastara. Za Istru se je molilo u crkvama, tu riječ su uplitale majke u svakidašnju molitvu svoga djeteta. Pjesnik Fran Mažuranić posvetio je Istri epilog svoje knjige »Lišće«, epilog, koji naliči vječnom i velikom nacionalnom zavjetu. »Hrvatska majko! — Nauči svoje dijete, da svaku svoju molitvu završi sa Istrom! Možda će nevina usta djece izmoliti kod Boga, da nam povrati ono, što smo mi stariji izgubili, jer smo mnogo, mnogo griješili...« Istra je odista bila najmilija hrvatska pokrajina predstavljajući u ono doba za Hrvate, što je Francuzima bila Alzacija i Lorena. Svaka patnja Istre osjećala se je mnogo dublje, nego li patnja uže Hrvatske. Svaki triumf Istre, bio je proslavljen mnogo oduševljenije, nego li ma koja politička pobjeda u Hrvatskoj. Izborna pobjeda u Istri god. 1907 proslavljena je u Hrvatskoj neopisivim slavljem. I ako je Istra bila u stvari dosta nepoznata i o pravim prilikama njezinog života malo ko upućen, i ako je bilo mnogo ženske sentimentalnosti u govorenju o »hrvatskoj sirotici«, koja se zbilja spominjala, kao ljubljeno dijete, koje se nalazi u službi u tudjoj kući, ipak je ona krijepila i podizala duhove u nacionalnoj borbi. Hrvati su mogli u to doba zahvaliti Istri, da im je dala mnogo zanosa u narodnom otporu protiv njihovih tlačitelja. A moramo priznati da su akcije za Istru bile mnogo ozbiljnije i od akcija za samu Hrvatsku. Dok se je za Hrvatsku manifestovaio i demonstriralo po ulicama, a poslije toga išlo se je spavati s mirnom savjesti, dok se u isto vrijeme za najpotrebnije narodne stvari u Hrvatskoj nije moglo naći novaca, za Istru se je radilo ozbiljnom šutnjom, ustrajnim nastojanjem kroz godine i godine, sa-birući novčić po novčić za njezino otkupljenje. I mi se svega toga danas sjećamo. I uspomena na to zagrijava i danas naša srca i budi ponos u našim dušama. Pa ipak, kada opazimo, kako se danas i Zagreb 1 Hrvati uopće odnose prema Istri, onda moramo osjetiti I strah' I zebnju. Kako je to odjednom ugasnuo, sav onaj veliki plamen odu- ševljenja, kako su to splasnuli svi oni golemi zanosi od nekada i otkuda je nastupila potpuna šutnja o Istri upravo u času, kad se ona nalazi u najvećoj opasnosti. Jesmo Ii se odista izmirili s time, da smo našu najmiliju sestru zazidali vječno, kao Gojko svoju ljubu u zidanju Skadra, jer smo samo tom žrtvom mogli udariti temelje našoj državnoj zgradi. Istra je odista odigrala ulogu otkupiteljice. Ona je poslana na Golgotu zato, da mi ostali Jugosloveni možemo živjeti u miru i slobodi. Ali Istra je još uvijek živa. Ona zazidana vapi i zove nas u pomoć, i mi se odjednom, pošto smo je toliko voljeli, oglušujemo njezinim vapajima? Kazat ćemo iskreno: U doba, kad smo s tolikim zanosom govorili o mučenici Istri, njoj i nije prijetila tolika opasnost. A kad je odista nastupilo njezino mučeništvo i kad se je ona našla u najvećoj opasnosti, naš je zanos odjednom malaksao i pretvorio se gotovo u ništa. Mi šutimo, mi se više ne brinemo, mi smo zaboravili sve, što je bilo jučer, kao da smo se preselili na ostrvo Lotofaga. Što to znači? Zar je odista jedini spomen na Istru predstavljala šarena kutija ćirilo-metodskih šibica i kad je nje nestalo iz prometa, zaboravljeno je sve. Zar u hr-vastvu i jugoslovenstvu nije bilo nikada dubokog nacionalnog razumjevanja i osjećanja, zar smo, mi odista mogli podizati tolike goleme zanose, na nečem ispraznom, paradnom i izvještačenom, na nečemu, što nikada nije zbiljski bilo usadjeno u našim srcima. Kad bi tako bilo, onda bi nehaj za Istru značio naše nacionalno poniženje, značio bi malaksalost i slabu životnu sposobnost našeg nacionalnog duha. Zašto smo mi danas, u času, kad smo okruženi velikim nacionalnim zanosom u susjednim zemljama, toliko mrzovoljni, nehajni i skeptični. I zar to dolikuje generaciji, koja je poslije najtežih prilika, u kojima se je mogao nalaziti jedan narod u ljudskoj historiji, doživjela svoju državu, kao najmoćniju garanciju naše narodne budućnosti. U času, kada Nijemci i Talijani s pravom, ili nepravom traže i posljednjeg svoga sunarodnjaka, da ga uvuku u narodnu državu, mi imamo pravo barem na to, da se ne odričemo pomisli i na posljednjeg našeg čovjeka, ma gdje se on nalazio i ma kako mu bilo. Jer takva pomisao svjedoči živost i bo-drost nacionalnog duha, koja jedina može garantovati naše održanje i naše misije u budućnosti. »Spomenut ćemo ovom prilikom riječi Giobertia: »Narod, koji postaje suviše skroman, narod, koji se u interesu ma koje politike može da ponizi time, da odista izgubi osjećaj za ono, što je njegovo, takav narod može ujedno 1 da strepi za svoj opstanak.« I na toj tački, značila bi nebriga za Istru, kad bi odista i dalje potrajala, deka-dansu i hrvatstva i jugoslovenstva... USKRS 1919 S putničkih usana u gorkasti krvi Molitva i kletva podiže se vruća Posle mučeništva iodje Uskrs prvi Uskrs tu je, — ali nema uskrsnuća. Nek' zanijeme pjesme u današnjoj slavi Jer radosti nema. Nije danas, svelak. . Zar Istra ne stoji sa trnjem na glavi I mjesto Uskrsa — Veliki je petak. Iskopaše opet grob u našoj hridi Navališe opet na njeg’ kamen teški. Na grobnoj se ploči novi napis vidi Mjesto Nijemca, Latin stavi ga viteški. Za slobodu, pravdu mučenik se usta I otvori na svom tijelu tisuć rana »Pravda i sloboda samo riječ je pusta« Za nagradu rekoše tako drugog dana. Mučenik se trza od rana i muka Za vapaje osta njima uho gluho Razbojnička evo posegla je ruka Da pobaci kocke na krvavo ruho. Junače! crvena haljina je tvoja Od prosute krvi, kao grimiz kralja Otet ču je! Svidja ova mi se boja Jer kraljevsko ruho skrojiti mi valja. Zor toliko suza i toliko krvi Sve uzalud bješe. Zar nije sramota: U progresu ljudskom posljednji i prvi Forum pravde osta kukavna Golgota.., Sirotinjo naša u patnji i bijeda Veliki će petak i dalje da bude Jer od žrtve Krista uvijek više vrijedi Triest srebrenjaka izdajničkog Jude. Znadeš li Evropo, naša krv i suza U tudjoj se kruni, kao rubin blista Krstov put je jedna historija cijela Što je tebe briga za hiljade Krista? Gorki ocat piju opet usta žedna J opet se grobna otvaraju vrata, Krstov put nacija opet slijedi jedna Znadeš li Evropo! — Zbog tvojih Pilata! Uzalud nam Zapad bez pravde i Vjere S lažnom čovječnosti, s lažnom pravdom blista, Patnička čekaju srca puna vjere Uskrsnuće našeg, slavenskoga Hrista. MATE BALOTA: NA PUTU To je bilo u ferali, zmež Bordoa i Tulaze, da su mi na oči naglo, najedanput došle suze. Makina je priko polji prez pristanka, hitro tekla, a ja san se tu spominja sve ča mi je mati rekla zadnji put kada smo tako jedan hip »na žici* stali i pozdrav si kroz tu žicu zadnji dali.,. Putujući uz Garonu u ferali mislija san ča sad dela moja mati... Spod balkuna teku ureda bile hiže. Svaki hip san sto koraki jugu bliže. Ma ta sela i crljeni lipi krovi, ča želizni voz zmež njih u miru plovi, i ie brajde i ti puti, kako da mi sad govore; Moj nebore, mi smo zemlja kako tvoja, samo tuja, samo tuja. Tebe čeka sad sudbina, samo huja, samo huja. Ti se moreš kadi oćeš tu fermati, samo nider tu ne čeka tvoja mati. Kamo god se tuda kreneš, naj češ brajde, kad makina tamo doli malo zajde, naj ćeš smokve i ulike, malo niže, naj ćeš more, zgor Marselja naj ćeš gore kako tvoje, naj ćeš sike, naj ćeš pismu, naj ćeš vino . -,. Samo nidi već ne najdeš jeno srce, malo srce materino. Jopet jena bila hiža, javor nosi krošnju punu, Zmež Bordoa i Tuluze, sam san. ' " sam san u vaganu. USKRSNOM LAHORU Leti! Goni noćnu maglu iz dolova i * poljd, da budu sutra puna sunca, Tihano prolazi selom, i ne lupaj dverima na dvoru; da noćas ne laju psi. Lagano struji — kroz dldjstveni muk, da tvoj Uhani bruj i miljani zuj bude u toj Velikoj Noći jedini zvuk. U tajne žice tiho diraj — tiho svira], tajnu pjesmu Uho gudi. Sove utàji — zečiće budi. U jablane vite zaleti se jače, da u predzorju Novog Dana zatrčpeće življe stara im grana i mladi list; i na nebu samom zamahom svojim u treptaj tjeraj svaku zvijezdu, da krisne i blisne u novom sjaju; a iz daleka obidi svaku granu gdje tica sjedi u gnijezdu na prvom jaju. Preleti tad žurno svaki naš kraj, ponjiši živo i šumu i gaj, zelenu travu i ljubicu plavu; :] miris nosi dubrava i poljd i pitomog dolja u gradove bez zraka i sunčeva traka, da ih u sutrašnji dan izmami iz sebe van: u Veliki Hram — — Jače tad poleti, i krilima svojim pred sobom meti iz ljudskih duša svaki smrad, Y'- da sutra, u dan mlad, kad sunce razaspe na vrhunce zlatno svoje runce, čitav svijet kao Sunce bude čist. — —- SE« — —? Tad brže leti dalje, kuda te Srce naše šalje, I kad sideš, moj lahore blagi, tamo dolje — na kameni žal, podragaj nam svaki kamen dragi i svaki val. Bjeguncu što lađom kreče u rodno selo ohladi vruće četo i razgaljena njedra, i čvrsto mu duni u bijela jedra. A kad stigneš onamo prijeko, pod Vučju Goru visoku, suze suši u svakom oku, Zagledaš li negdje u toru ili pred kućom na dvoru nedužno vazmeno janje, k njemu pohrli — pa ga zagrli i milo cjeluni po bijeloj vuni, i selom raznesi posljednji njegov bl4j} umilnim daškom, kd jezikom sanje, milo mu šani: da jaganjci božji posvećuju svijet.,, Prohuji tad jače nad grobove nijeme i Novo im javi Vrijeme; tu jače duni i čvršće suni, da tvoj udar čvrst uzdrma svaki krst: neka i mrtvi u lom bijednom kraju osjete i znaju da čudo se sprema i da prave Smrti nigdje nema. A. tada, čim Velike Noći spline se mrak, na sjaju se uskrsne zore u vijor pretvori jak, i uz vijuk burni srni i jumi na vrh velebne Vučje Gore. Jurni i poleti KÓ vaskrsli zmaj. A onda, vijore moj, širom se razleti po Krajini toj; u svako se selo svrni i junački srni na crkvice bijele i drevne zvonike te zaduvaj kao nikad: neka snažna tvoja struja zaljulja sva zvona, da veselo zapoju Alleluia ■— « » ANTE ROJNIĆ : PROBLEM ČAKAVSTIME Moderna čakavska poezija i interes za čaka vitinu — Umiranje ili radjanje čaka vitine ili — uzmiče li danas čakavitina ili ne? ŠTO O TOM KAŽU UNIV. PROFESORI Dr. F. FANCEV I Dr. S. IVŠIĆ , U ovo posljednje vrijeme, pitanje ča-Kavštine postalo je vrlo aiktuelno pi-"^je. O njemu se pisalo na nekoliko Piesta bilo samo usput, da se pitanje j-akavštine samo dotaklo, u vezi s ka-^'om kritikom, ili se pak posebice rastavljalo o samoj čakavštim kao go-v°ru, kao zasebnom dijalektu. Razlog tome je oživljena čakavska j^zija, pjesme Vladimira Nazora i u ;®ćoj mjeri još, poezija isključivo čakav-“kih pjesnika Mate Balote, Draga Ger-*aisa i Pere Ljubica. Značenje ove .ča-"avske poezije dakle nije samo u tome, li su pjesme ovih čakavskih pjesni-Ka manje ili veće umjetničke vrijedno-“t. nego kako vidimo, značaj je njezin ^rastao onim časom, kad je ova poezi- već je slobodno radio baveći se Žu}?,80 u muzejima i galerijama. Muzejsko Vj 0 Sa nije mnogo privlačilo, ali je u pr-"ah jako zavolio Maneta i Manetova r> u-r* »Aleja. »K o 6 I j e« (sa izložbe u »Modernoj galeriji« u Zagrebu. dolje: Jedan Motikin početnički rad, karikatura »Misa u stolnoj crkvi u Pazinu« nakon dolaska talijanskih trupa 1018. djela, pa dje'a znamenitih impresionista Srsley-a i Fissata. Cezanne ie za njega bio cijelo otkriće. U njegovim je djelima osjetio najbliži dodir s prirodom, osjetio iskrenost Cezannove umjetnosti, život svijetla i zraka u čistun slikarskim koncepcijama velikog umjetnika Jako su mu se sviđjali pejsaži Utriia. dok mu je Vlaminckov način upotrebe boja suviše patetičan. Proučavao je Matissov tretman, naročito kao opozicioni stav prema akademizmu. U ku-bizam nije ulazio, pa ni u teorijsku stranu toga pokreta Nije ' se zagrijavao za pojedine tretrriarf kac takve, već za pojedine slike u kojima su predmeti donesem na njemu drag način. Još ovo: čak u tim je slikama volio prikazane predmete. On sam priznaje da je mnogo više zavolio prirodu otkako je upoznao Cezannova djela. To je važno za upoznavanje njegove sadašnje umjetnosti. Te subjektivne impresije Motika upotpunjuje izvjesnim psihološkim tumačem. Po Parizu on unosi u svoje radove mnogo melanholije i cerebralnih momenata. U Parizu ga obuzima unutrašnja radost stvaranja, i ta ga radost sasvim ispunja. Lako je u tim indikacijama, koje sam Motika priznaje, prozreti bitni sadržaj njegova preokreta. Gledajući Cćzannove pejsaže, Motika je osjetio neposredni dodir uinjetnikov s prirodom, za jedinstvo jednog ličnog, duhovnog iživljavanja i prirođina organizma. On je taj dodir osjetio kao svoj, ponio ga u sebi i tražio da ga objektivira, da realizu-je tu svoju unutrašnju radost. To je Moti-kova prva svijest slikarska. 1 njegova je duša htjela da vidi prirodu punu radosti, svu u mirisima, u zaigranoj svjetlosti, i zato mu se toliko nameće bjelina. Tu počinje faza bijelih harmonija. Vrativši se iz Pariza, povuče se u Mostar, šećka hercegovačkim baštama i alejama noseći u sebi nostalgiju svojih proljeća. Kao da je procvalo novo srce u njemu, nježno, senzibilno, bolećivo; jedno bilo, ubrzano, užurbano Da je sve to baciti na neku fiziološku tezulju, možda bi perce pokazalo vrlo visok stepen nekog zbivanja. Jest, Motika se u tim svojim radovima ukazuje kao zavodnik koji vreba na prvo budjenje prirode, na bijele cvjetiće voćaka na pupove i lišće u pubertetu, na reski miris mladog drveća, miris koji uznemiruje nosnice. Njegove su astralne šetnje pjane od svijetla i mirisa, i kao da se njegove vj'edje spuštam umorne od strasnoga gledanja. Kad se cvijeće rascvate, a plodovi prolijevaju zreie minse u zasićene posude vazduha, Motikino se oko odvraća, zato u tim slikama nema j.akili boja. Ta ga kontemplacija drži daleko od svake specifične slikarske problematike. Zato u tim bjeliča-stini slikama ne nailazimo nigdje na neko teško rješavanje. One se mogu svidjeti ili ne svidjeti, ali kao gotove stvar!. Po svemu tome možemo nazrijeti i negativnu stranu toga ekskluzivnog, indivi-dualističkog odnosa prema prirodi. Opasnost ie u tome što se ta psihička dispozicija koja odredjuje slikarske realizacije ponavlja. Motika je dao niz odličnih stvari iz tog isječka svog duhovnog života i napokon je sam osjetio da vrlo lako. sve lakše i lakše, radi takve slike. Drugim riječima, osjetio je da je ta duševna dispozicija njemu pružila izvjesni tretman, a dogodi ii se. te ga život nanese u jedno novo duhovno stanje, taj bi tretman prijetio da postane manir, da bude zapreka. Na tom prelazu je sadašnje njegovo stvaranje. Motika i jciodaiu nastoji da proširi područje svojih slikarskih vrednota. U duhu sadašnjeg stremljenja u slikarstvu Lvro-pe, nameće mu se potreba da u svoje radove unese više živih boia. I u tom pokušaju pokazao je u nekoliko stvari odličan elan. U posljednjoj izložbi zagrebačkih umjetnika lanjskog maja mjeseca, Motika je izložio svoj »Kolodvor«. Ta slika te vrlo jasno progovorila novini govorom umjetui-kovim. Prilikom te izložbe, a govoreći o toj slici, konstatovaii smo ovo: »Premda je Motika krenuo natrag u prošlost, u stari impresionizarn velikih majstora, način kojim ie on to izveo, vrijedan je divljenja. Da je Motika uz svoje ranije radove dao samo taj Kolodvor, bilo bi dovoljno da se bez skanjivanja izreče siguran i vrlo pozitivan sud o njegovoj velikoj nadarenosti. On se tim djelom pomakao u' prvi red naših najboljih. Tu je svaki potez kista postavljen kao pronalazak, kao posljednje objašnjenje jedne slikarske misli, koncizne, sočne i potpune. Predmeti se pretvaraju u boje, a da ništa nisu izgubili od svojeg realnog postojanja. U svakom detalju ima pokreta, pokret juri cijelom slikom, nigdje ne staje, zavitlao, zasjao i smirio se u kolodvorskoj atmosferi koja isparuje. Nema sumnje, ovo je najsvježija i najpoletnija slika u ovoj velikoj izložbi, i ona sugeriše najljepše slutnje za Motikinu budućnost.« 1 zaista, već danas, nakon same gcrf&ne dana, Motika nam je pružio prilike da utvrdimo kako su te slutnje vrlo opravdane bile. Dok ovo pišemo, u zagrebačkoj Modernoj galeriji izvješene je oko 70 Motikinih tadova, ranijih i novih. Većina tih izloženih radova spadaju još u prvu fazu njegova umjetničkog stvaranja; ima i radova koji su brzo radieni, te se mogu nazvati skicama, ali ima i nekoliko stvari koje svjedoče o njegovu prJaženju življim bojama. Medju tim stvarima se naročito ističu dva mesa; jedan oderani zec i meso iz mesnice. Teško je reći koja je od tili dviju stvari bolja. Po realističkom utisku koji je frapantno uvjerljiv, po sigurnoj mjeri kojom su boje upotrethene, a naročito po živom i neposrednom karakteru materije koja je prikazana, te se slike mogu staviti uz bok krasnim ribama i nekim mrtvim prirodama pokojnoga Plančića. Osim ovih dviju slika ima u ovoj izložbi dva voćnjaka, u kojima doduše nema jačih tonova, ali su ti biagi smedji tonovi i bje-ličaste maglice tako . krasno povezane da donose zrak i mirise voćnjaka prije nego ćc sasvim zazeleuiti. Već iz tih podataka se mogu nazrijeti pozitivne odhke Motikina talenta: čist i izravan dodir s predmetom koji prikazuje, dar za integriranje duhovnih i likovnih elemenata koji se radjaju u tom dodiru, jasnoća slikarskoga govora, koncizna primjena svladanih tehničkih sredstava i apsolutni dezinteresman za slikarske probleme koji ne ulaze u njegove duhovne dispozicije-Qn je sada baš u tom poslu svladavanja tehničkih momenata koji mu se nameću dok se pribbžu.ie življoj i šarenijoj paleti. Hoće li se raspjevati u jarkim bojama, ili će preći u tonsko razradjivanje, to je, sigurno, pitanje njegovih duhovnih dispozicija. One su do sada odredjivale krasan početak njegove umjetničke karijere, pa se može očekivati da će i dalje Motika tražiti svoje slike u sebi. Povučen u provinciju, nije imao prilike đa često izlaže. Prvi put je izložio 1933 g. u Ullrichovom salonu u Zagrebu, zatim 1934 god. s grupom »Trojice« (Babič, Becić, Mise), u Zagrebu i Ljubljani; u "Saarbriickeuu i napokon u spomenutoj majskoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Njegovih rćdova ima u obim galerijama u Zagrebu (Štrosmaierova i Moderna), u jeu de Paume u Parizu i u Saarbriickenu. IVE MIHO VILO VIĆ: ROMAN O NACIONALNOM I SOCIJALNOM ROPSTVU, OTPORU, BORBI I OSVETI RAZGOVOR S GJUROM VILOVIĆEM O MEDJIMURJU Gjuro Vilović Djuro Vilović : »Tri sata«. Roman medjimurskog prekreta 1918. — Pod tim naslovom izišla je u Zagrebu ovih dana jedna knjiga, koja mora da nas zainte-lesuje, i bez koje ne bi smjela biti ni jedna naša istarska knjižnica. Spada sasvim u red one lektire, koja je korisna i našoj borbi, jer tim romanom Djuro Vilović unosi u literaturu jedan naš problem i njegovo riješenje: pro- blem nacionalne asimilacije, problem ropstva nacionalno-socijalnog i problem otpora u tom ropstvu. I dolazi do kapitalnih konstatacija, koje mogu da se u punoj mjeri primjene na naš slučaj u kompleksu i detaljima. I ako se Medji-murje pod Madžarskom ponešto razlikovalo od Julijske Krajine pod Italijom, ostaje ipak identično ono bitno. Ono što Vilović u svom romanu konsta-tuje, s obzirom na veliku sposobnost samoodržanja Hrvata u vjekovnoj borbi s nasilnikom, ne može a da ne izazove pomisao, da takve iste osebine, taj isti vitalni kapacitet, ima i naš narod pod Italijom, i da mu je sudbina jednaka i jednako sigurna. Vilović je, dakle, dao roman, koji govori o nečemu što je prošlo (u Medjimurju), da bi bacio jaki refleks na ono, što se sada zbiva na jednom drugom kraju naše zemlje (u Ju-lijskoj Krajini), ma da možda o tome nije niti mislio, kad je svoje novo djelo fiksirao. Pišući jednu blizu historiju, Vilović indirektno piše roman naše suvremene stvarnosti i vizionerski skicira našu sutrašnjicu triumfa. _ Roman opisuje dogadjaje i život Medjimurja u posljednje vrijeme svjetskog rata. U to najteže doba medjimurskog života ulazi Vilović s jednom svojom prilično romantičkom ljubavi u Medjimurje i živi s narodom u posljednjem otporu, revoltu, slomu i osveti. Jedna gotovo sporedna ljubavna fabula: on, bečki student, Hrvat, bježi iz Beča ispred ljubavi Madžarke i ispred aveti ratne gladi. Zaklanja se u Medjimurje, koje ga srdačno prima. Biva otkriven od nje i biva tjeran od Madžara kao revolucioner. _ Oko toga isprepliće Vilović svu životnu, političku, nacionalnu i socijalnu, zbilju Medjimurja, svu psihologiju me-djimurske ravni (koja živi u tim stranicama punim životom) svu paničnost rata u pozadini. Za čitatelje, koji traže u romanu samo fabulu, Vilović će biti možda razočaranje, ali za one, koji čekaju roman naše nacionalne realnosti, bit će otkriće. Pronicavošću i instinktom romanopisca od rase.. Djuro Vilović je jednom našem socijalno političkom problemu dao originalnu obradbu u ležernoj, duhovitoj kompoziciji, koja se sasvim razlikuje od onoga što smo do sada imali kod nas u romanu. Stvar je to u svakom pogledu uspjela. S Odakovom operom »Dorica pleše« (kojoj je takodjer Vilović napisao libreto), to je drugo odlično umjetničko reprezentativno djelo o Medjimurju. želeći prikazati našim čitateljima to interesantno djelo, nismo htjeli da se ograničimo samo na isticanje pojedinih mjesta iz knjige, nego smo se obratili samome piscu, da nam za »Istru» kaže on sam nešto direktno o djelu i o Medjimurju. G. Vilović je bio Ijubezan, pa nam je najspremnije izišao u_susret sa mnogo razumijevanja za naše prilike. On je Dalmatinac i vrlo je bliz našem životu. Odazvao se je i dao nam je na nekoliko postavljenih pitanja zanimive odgovore. Zapitali smo g, Vilovića* »Što mislite, gospodine Viloviću, ima li u našem narodnom životu vrijednih motiva za roman, ima li savremenih sižeja za ozbiljna književna djela?« A on je odogovorio: — Ja sam još prije ovoga romana u djelu »Hrvatski sjever i jug« pokušao da dam u književnoj formi bit našega življa u Medjimurju i Dalmaciji. Na toj liniji je roman »Tri sata« zapravo nastavak. On je mnogo bliža konkretizacija te linije, jer je više oslonjen ne na pjesničku sugestiju, nego na stvarnost. Držim da je dosadašnje mišljenje naših književnika, a i publike, da naša zemlja nema dovoljno sižea za književnu obradu potpuno krivo, čak i više nego krivo: ono je vrlo štetno. Jer, na koncu, nemoguće je pojmiti da jedan narod koji ovako strada, boluje, koji je toliko izrabljivan, vucaren po evropskim ratištima, da on ne bi mogao dati siže za vrlo potresne konkretizacije toga života, bilo u romanu, pripovijesti, drami i uopće u svakoj mogućoj formi. Pogotovo, kad je u svim tim momentima seljak glavni akter, a naše selo ima osim te seljačke akcije još i vrlo dekorativnu i zanimivu pozadinu u svom folkloru. — Naš seljak je junak, a osim toga junak u vrlo zanimljivom miljeu. Dakle ima sve uslove da da odličnu gradju za sve književne forme. »Kako ste došli na ideju da u romanu obradite upravo nacionalno-socijalni problem Medjimurja?« — Medjimurje je u ovom pogledu zaista najtragičniji naš kraj. To su Hrvati koji su najviše tlačeni od tudjmaca. To su Hrvati, koji nemaju nikakvih vodja, jer medju njima ne živi ni jedan inteligenat. To su Hrvati, koji su zaboravljeni od drugih Hrvata, dakle najti-pičniji primjer hrvatskog sela, koje je stradalo. Ali je u tom stradanju istovremeno dokazalo svu iskonsku snagu sela u borbi za opstanak, u kojoj uvijek napreduje, i u borbi za održanje svoje nacionalne svijesti koju uvijek produbljuje. Medjimurje je dosta dugo živjelo uz ostale Hrvate u onoj feudalnoj političkoj svezi, ali kada je slomljena ta feudalna linija, ono je direktno potpalo u ropstvo, i to u ropstvo političko i socijalno, a što je još strasnije, u ropstvo duševno. Njemu je bila valjda najekla-tantnije u čitavoj Evropi oduzeta mogućnost nacionalnog razvijanja. Jer rijetko gdje ima slučaj da jedna čitava pokrajina, najčišća po svom nacionalnom sastavu, (pozivam se na madžarske statistike koje priznaju 97 posto Hrvata u toj zemlji) a ipak 114^ godina ima sve osnovne škole na madžarskom jeziku. Jedina manifestacija nacionalnog življenja ostavljena mu je u _ po-pjevci. Smio je samo nacionalno pjevati i vrlo tiho razgovarati se u svojoj kući. Tek na kućnom pragu prestajala je svaka vlast madžarizatora. Međjimurac je u kući govorio svojim narječjem, koje je vrlo siromašno. Držim da cijeli njihov riječnik ne prelazi hiljadu riječi, ali s tih 'hiljadu riječi vjekovima je toliko baratao spretno, da je stvorio vrlo okretnu konverzaciju, jednostavnu, ah u svom sastavu silno gibivu. _ Da citiram, na primjer, onu naročitu lijepu frazu: »Tulipan črleni, al gda velka lubav med vami«. Prevedeno na štokavski znači: »Tulipane crveni (naziv za momka) što se ljutiš na djevojku, kad se tako iskreno volite!« U toj recenici naročito je važna ova klasična kratkoća: »A1 gda velka lubav med vami...« On ispušta sve suvišno. Jezik se je, dakle, u sebi brusio., ali se nikada nije bogatio, prosto zato, što Medji-ipurcu nije niko mogao da unese u je- zik niti nove pojmove, niti nove oznake za pojmove — riječi. Bio je zaista^ na otoku: s jedne strane Mura i Madžari, od kojih on nije htio ništa da uzme, a s druge strane Drava i Hrvati, kopi nisu ni pokušali da mu nešto dadu i donesu. »Kako se je Međjimurac odnosio prama nacionalnom i socijalnom tlačitelju — Madžaru?« — Njegov odnos sa posjednicima Medjimurja bio je zaista stalno ovako ocrtan: Posjednik je Mr.džar i posjeduje medjimursku zemlju, * kojoj Medjimu-rac ni u jednoj sekundi nije posumnjao da možda nije medjimurska, pa je prema tome, i po diktatu borbe za opstanak, i po svojoj moralno-pravnoj svijesti, uvijek tražio da nešto od te svoje zemlje uzme k sebi. U romanu iznosim karakteristične detalje, kako seljaci samo uzimaju svoje. Prema tome vlasnik zemlje bio je trajno protivnik i zapreka medjimurskog opstanka. I kao takav je po Medjimurcima tretiran. Od njegovog imanja, koliko je Međjimurac mogao prisvojiti, toliko je prisvojio. Sve njegove druge vrednote je mrzio, tako, da nije bilo nikakvog kontakta. . (Čudnovati kraj i ljudi, koji su vjekovima bili prodavani, davani u zalos i đ®Pva?1-. povanje, darivanje i zala parile zemlje i ' ' to je uglavnom povjest Međjumurja, Jtoia glasi od prilike ovako: . . T.n- Medjuniurci su bili hrvatski, pa francuski po clanici, pa opet hrvatski, pa ugarsko-hrvatski, pa madžarski, pa ilirski, pa onda opet madžarski kroz lit R-odiua. Prodavani su na komade i obroke na rate i u gotovom davani u zalog i darivani. Šopronjski biskup prodao ih ie za 100 maraka srebra grofu Mihajlu, bratu hana Busali,•». Vlastelin Petrina kupuje za 12 maraka nekoliko medjumurskih sela i mnogo seraka, od grofa Pristana, sina bana Buzada. Kasnije ih kupuje Ceh Vitovcc. pa pokršteni zidov Ivan Ernust, koji ih prodaje caru Sigismundu, a ovaj lh zalaze orofu Hermanu Celjskom. Poslije smrti posljednjeg celjskog grofa kupuje Mccljumurje grof -Nikola Zrinski za. 20.000 forinti. Jsakon katastrofe u Bečkom Kovom Mjestu prodaje Karlo vi Meci jumur je grofu Mihajlu Aitami a grofovi Altani kasnije grofu Festetiću za 1,600.000 forinti. U takovom prodavanom, založenom i darivanom kraju živi sto hiljada kmetova seljaka na 549 kilometara zemlje, dok 249 preostalih kilometara pripada petorici vlasnika . . . Grof Festetić je bio doduše por jeklom iz Turopolja u Hrvatskoj, ali u Vilovićevom romanu govori jedno lice o njemu* > K a i on morti zna. gde je Turopolje? Ima on ‘ rajši sd cigane, pak ciganice. kak nas Međimurce. Vrag ga prek skoči!« Međjimurci su i pod njim ostali robovi. Grof Festetić je sam posjedovao 26.700 jutara! »Recite nam nešto detaljnije o metodama madžarske asimilacije kroz školu i inače«. — Madžari su, da bi madžarizaciju poduprli i omogućili, skoro u svakom kom-šiluku napravili općinu, u koju su smjestili: općinsku upravu, školu, poštu 1 vrlo gusto žandarmerijske stanice. Za sve ove institucije gradili su upravo luksusne zgrade. U Hodošanima ima n. pr. osnovna škola tako bogato i luksu-sno izgradjena da valjda nema gimnazije u Jugoslaviji, koja bi joj odgovarala, i to sa naročito naglašenim madžarskim stilom Općine su visoke impozantne zgrade, a žandarmerijske stanice pristojne kasarne. U općini, pored bilježnika, bio je blagajnik i nekoliko pisara. Svi su oženjeni, da_ bi se povećao broj madžarizatora. Pošte su se otvarale gdje valjda nije bilo godišnje deset jedinica, samo da bi bilo sto vise poštara i poštarica. Selo je bilo blokirano na taj način sa agentima madza-rizacije. Madžari su imali više dužnost da ispituju ko govori hrvatski, nego ko krade kokoši, a osim kradje kokosi drugih delikata nije ni bilo. Viuraka' Ja'oVsa M. I,e Kotoriba O1 egrad' (Na tom području troše Madžari milijarde zUt-< nih kruna z;i madžarizaciju. Imadu 20 uotara. 26 blagajnika. S6 pisara, lao učitelja i učiteljica, • suda. 21 pošte sa 65 poštara i poštarica i lit godina vremena. Protiv ovakovc madžarske sli® Mcdjumureu ostaje jedino sredstvo, da se njime birani od madžarizacijc, a to je šutnja.) * Sav ovaj aparat funkcionirao je neprekidno i uvijek u porastu 114 godina. Rezultat toga je statistika: 1920 u Medjimurju od 103.167 duša 102.053 sU Hrvati, i na koncu to, da je jedino katolički biskup Zadravec ostao sa Madžarima, osjećao se Madžarom i kao vatreni Madžar pružio topao zaklon Karlu IV. posljednjem apostolskom kralj«, madžarskom, kada je htio da ponovno sjedne na madžarski presto, ali mjesto toga sjeo je na jugoslovenski monitor i; Dunavom otplovio u Crno more pa n»| Mađeiru. . škole nisu postigle ništa, jer vidimo po madžarskoj statistici da je svega 12 hiljada ljudi znalo madžarskih. 1 od tik 12.000 jak procenat otpada na ono što su Madžari sami nadodali. — Itako su Međjimurci mogli da, onako primitivni 1 bespomoćni, po- : stignu takve rezultate? — Međjimurci su ovakav rezultat postigli prosto zato što su pokazivali do se o ničem drugom ne brinu, nego o tom da prožive. Prema Madžarima gla . sno su pokazivali svoju muku, kojo«1 uče madžarski, ali su im priznavali da im je tvrda glava, pak da »nemreju«.J rekli su Madžarima: »To je tak lep, ,a tak teški jezik!« Madžari su ih prezh rali radi njihove tupoglavosti. Epithei ton perpetuum je za njih bio: »Horvati1 ember, nem ember«. Međjimurac se je pod cijenom gluposti smiješio Madžari' ma i održavao svoju svijest i jezik. * J Pritisnuti vjekovima Medjumurci zatajuj« 8 je hrvatstvo na jedan takav, razuman način. 1 romana: »Je si U Ma diarie a ili Hrvatica? __Mi smo Međimurci. »Kako Rovorite?« — Medjimorski. „ „ »A koga više volite: Madžare ili Hrvate? — Dobre ljude. Ali u romanu ima i ovakvih mjesta: »Ti si Madžarka!« . — Mi nismo Mađjerke, fcivo j© protestira1' Katalcna. Kakšne smo mi Manjerkc? »A što ste onda?« — Međjimorke. „ »To je isto što i Madžarke. Ovo Je Madž*^ ska«. Kat alena se bunila i opirala. »Kad niste Madžarke, onda ste Hrvatice*' Katalena mu je brzo svojom silnom ruko11' zatvarala usno: — Kajte, gospon, najte, to ni smeti p0*e dati... * »Ljudi, što ste?« — Bote s tiha . • * — Našu dečke pak u soldačljt z mađjerekiJ! mučiju. Mi im međjimorke liste pišemo rekla “ jednom nedorasla Katalena.l * Međjimurac je osim popjevke i ni«' djusobnog razgovora još vrlo obilat izrabljivao crkvu za svoju nacionalni manifestaciju. Naglašavam: izrabljivah jer u crkvi je najradje volio one obr«'! de, gdje se pjeva, i pjevao je što mu i1 grlo dalo. Pjevao je upravo »per sK garsi«. On je poganski religiozan. V«*1 pjevanje u crkvi, a ništa mu nije si»' dje, nego veliki narodni izlet u MariP Bistricu, gdje se svake godine jedno«1 sastajao sa »braćom Hrvatima«. To r-medjumurska Meka. Išli su tamo, da »pospominaju, pak nekaj malo zago«'; ski rušak pojedeju«, da malo »med f#' vatima popevaju«. Madžari su bili svj«j sni ovog nacionalnog susreta na Mar«' Bistrici, pa su ga onemogućavali gài1 god su mogli i kako god su mogli. djimurac se je konstantno kroz 1*; godina vozio Mariji Bistrici u marve«' skim vagonima, uz punu cijenu tre«e klase. Nebrojeno puta su bili batina* zato što su se sa hodočašća povrat« sa medaljicama Majke Božje Bistrici* ispod kojih je visila hrvatska troboji* Ali to ih nije nikada omelo da svakbr novog hodočašća svaki kupi takvu n* dalju sa trobojkom. Razumije se da/, Madžari taj pohod zabranili da ni5! intervenirali župnici, koji su uglavn0ll< uvijek dobro stajali sa Madžarima. , njima za volju trpjeli su ih u marve« skim vagonima. Kako se je držala Crkva u pitanj« asimilacije? , Crkva kao takva nije nacionalizir« la. Ona je samo iz crkvenih intere«' pružala crkve za nacionalnu manifest« čiju, videči u njima tek religioznu n* nifestaciju i ne misleći da samo p| vanje u narodnom jeziku i u narodu molovima može imati nešto sa »pog^Jr skim nacionalizmom«. Pojedini župu* koji su znali dobro madžarski, i kizirali su u madžarskom jeziku, JT većina uvijek nije vladala dobro t« jezikom, pa se je ograničavala samu1! ono što je moralo da bude na madz* | skom jeziku. Izmed ju katoličkog sVp ćenstva i madžarizatora, osim rijet^j iznimaka, vladao je uvijek prijatelj.8^ i drugarski odnos seoske inteligenc« kao posvuda. MJ jednom procesu protir jednog svećenika ibop nekih hrvatskih molitvenika, o čemu.Vilo-vić ima nekoliko vrijednih stranica u svom romanih jedan svjedok odgovara: »Kad tko kaže »Hvaljen Jsus«, to anaci služim Bogu kao veliki Hrvat, a kad kaže medji-muràki »Hvaljen budi Jezus Kristus!« to znači: Ja hvalim Boga kao medjimur.-ki Madžar...« Toliko je daleko išla madžarska akcija kroz crkvu. * Nacionalizirali su u Medjimurju kao i svugdje kod nas predstavnici onog osebujnog,, ali sve rijedjeg tipa — narodnih popova, ali tih je bilo samo par. Po kanonima katoličke crkve popovi su morali katekizirati u narodnom jeziku, jei kanoni to izričito traže pod prijetnjom restitucije, a to znači: svaki onaj župnik, koji nije održao katekiza-ciju u svim danima, kada kanoni nalažu, ima od svojih prihoda vratiti crkvi za tolikò dijelova koliko je dijelova od ukupnog broja nared jenih katekiza-cija propustio da ih izvrši. Na to je brižno pazila viša crkvena oblast, a na kraju i župnik je imao ove naredbe savješću da ocijeni. Pod snagom kanona župnici su katekizirali hrvatski, a onaj slučaj župnika Habuša, koji je katekizirao madžarski ima se protumačiti tako da je on svoju savjest informirao da u Prelogu ima Madžara. Možda mu je savjest čak pronašla i većinu, pa je toj većini primjenjivao naredbe kanona u madžarskom jeziku. »U vašem romanu dolazi u revoluciji do izražaja ono što je u Medjimurju bilo potisnuto tako dugo u nutrini...« — Da, u revoluciji došla je do izražaja hrvatska narodna svijest, odlučan prekid sa Madžarima i težnja narodne svijesti, a poslije još veći bijeg od lati-fundista, od veleposjednika. Jednim mahom su tukli madžarizatore, još jače posjednike. To se spajalo. Svi ti elementi su provalili najednom, i uvijek se govorilo: »Novi zakoni, nove pravice«. To ne znači ništa drugo, nego vapaj za punom slobodom. Medjimurci su znali, da su im Hrvati braća, ali oni su znali i to da u Hrvatskoj ima vrlo malo veleposjednika, barem u Zagorju, gdje je ipak svaki posjedovao dosta prema njima. ★ Vilović priča u svojoj knjizi na svršetku po prilici ovo: Dolazi godina 1918. Prevrat u Zagrebu, prevrat u Pragu, prevrat u Budimpešti. Raspad austro ugarske monarhije . . Ali Medjumurac ispočetka šuti jer tako je naučio kroz Vjekove. Medjutim od sela do sela, od uha do uha ide zavjera i dogovor u samo nekoliko riječi: — Je li kaj bude? — Kaj je bilo ne bude! — A 'br.de li kaj? — Budef • ..... " ‘ Narod se potàjno oboružava. Silazi zeleni kader. Vraćaju se medjumurski vojnici s fronta. I u subotu 10 novembra u 3 sata poslije podne Medjumurac je progovorio i kazao je jasno poslije dugih vjekova što je u dvije riječi: Živjela’ Hrvatska! Skinuti su u tili čas svi madžarski napisi j zamiienjeni s hrvatskim. Pretjerani su madžarski notari, učitelji i poštari preko granice. Medjumurac bez pomoći, bez vcdja, bez inteligencije, napušten od svojih svećenika i zagrebačkog hrvatstva, sproveo je sam’ svoju nacionalnu revoluciju. I zapečatio je krvlju. Nekoliko dana kasnije vraća se madžarska žandarmerija. Progoni se, strijelja i vješa. I muškarce i žene i djevojke. U raznim mjestima povje-sano je i .poubijano oko stotinu Medjimu-raca na_ najsvirepiji način. Madžarski žandari vješaju žene: Katu Dolenčić, Matu Delizi» i Maru Surtu... Nakon^ stoljetne muke i borbe Medjimur-je je dočekalo slom i oslobodjenje u krvi hrvatskoj i madžarskoj. U drugom dijelu svog romana Vilović u grozničavom kre-šendu opisuje oktobar j novembar devetsto-osamnaeste u Medjimurju i postizava na tim stranicama najveće efekte. U jednom groznom razračunavanju.^ u kojem je nacionalni momenat od najveće važnosti. Vilović znade da potcrta ljudsko i elementarno tako da sva ta krv j čitava ta definitivna borba dobiva visoki purifikatorski karakter i puno opravdanje. Jednom unutarnjom logikom u razvijanju svog romana dovodi Vilović svoje Medjimurce, koji su lirske »popjevke pevali« i na pitanje »Jeste li Hrvati ?« odgovarali »Bote s tiha«. — do toga da umiru za slobodu i ulaze u konačnu borbu herojski i s apsolutnim samoodri-caniem. Vilovićevj popisi i opisi groznih stratišta, koje su Madžari priredili posljednjih svojih dana u Medjumurju, jezivi su. Alj istiniti, jer su sastavljeni na strogo do-kumentovanom materijalu. Nijedno ime i nijedan dogadjaj iz romana nije izmišljen! Na posljednjim stranicama romana: »Prekjuče je bio Badnjak i ulazak naše vojske. Jučer je bio Božić i prvi dan slobode. Danas-je opet bilo vrlo mnogo vjenčanja u crkvi. Svaki dan vjenčanja. Selo naknadjuje: četiri ratne godine. Selo nakna-čjuje sve: rat. gripu i Madžare. — Odoše li svi! ., , , — Svi! Šest transportnih vlakova sa 203 glave obitelji i 366 obiteljskih članova. Ukupno 569 duša. Iza njih ne osta nijedan Madžar na ravni. .. — Ode• li itko s ravni za njima? — Kako misliš? — Koliko ja znam: nijednoga...« tnuraca, koje su osvojili za Madžarstvo. — Koliko ja znam: nijednoga.., (Stenografske bilješke Alije Selimbegovića) ZVANE KASTAV AC: KOD MARČINKA U VRANJU POD UČKOM — Pa ne kazati da ima i trlja! se čovjek može, može... regulat pri guski. Ali Matko se je brzo snašao. U takovoj prigodi, u Vrbniku, kako zna Mate Dvorničić, ide se u Bijenicu visit se za ulikvu »da hrana spadne doli«, a pošto u Vranju nema maslina, Matko je spravio na sigurno svoj i moj dio trlja, odvukao me na polje i uz takt vokalne glazbe, koju u Buzetu sviraju Srgobani u svatovima, a lani se je u Ljubljani pretvorila u »buzetsko kolo«, počeli smo skakati i plesati balun dok nismo osjetili učinak bijeničke ulikve. Onda smo se vratili, uzeli iz Francikine peći naše trlje i pojeli ih uz glasno režanje i ahakanje od užitka. Da, lijepo je bilo u Istri. A sad? Da j Eno ih ,obojice na Mirogoju. Potkraj osamnaeste sklonio se je pop Frane kod svog školskog druga, župnika Nove Vesi, i uskoro pošao po nagradu za svoj rad i dobrotu. Uginuo je kao biljka iščupana u nevrijeme i presadjena u drugu zemlju. Ni rodjena Medvednica nije mu mogla zamijeniti Učku, adop-tivnu majku. »► Da je ovdje Mate Balota, kazao bi: — Zvane bi reka, da zopet plačeš. — Ta jiman i zač. — Da je bilo pravde i sriče, kapac bi ti još sidit va Buzete. — Nego kadi? ča mi je tamo manjkalo? Ne bi me bili izvukli ni svi pa-raviki od Lojda. Po svetu Apoloniju da ne bi! VINO IZ ISTARSKOG KANTUNICA Svake jeseni došao bi izaslanik iz Dolenje Vasi i svečano mi predao pismo ovog sadržaja: Illustrissime Domine nce non amico ! Pošto smo sretno spravili pod krov respective u konobu našu siromaštinu a sa Učke je već počela pirkati burica, to Te molim da mi učiniš čast i radost i da in die S. Martini dodješ u moj skromni dom, gdje tradicionalna guska cum accessoriis za moje prijatelje po starom običaju spravljena biti hoče. Vale! Tvoj H r a n c i s c u s M a r č i u k o. Pop Frane Marčinko pripadao je onoj plejadi svečenika, koji su se osamdesetih i devedesetih godina odazvali pozivu Crkve i, u pomanjkanju domaćih, požrtvovno preuzeli svećeničku službu po istarskim selima. Bio je iz Hrvatskog Zagorja. Otuda i njegov način pisanja i široke gostoljubivosti, koja je živo potsjećala na Gjalskove ljude i njihove gozbe pod intimnim »starimi krovovi« Zagorja. Kod Marčinka bila su uobičajena tri posjeta na godinu: na Sv. Martina, na Sv. Apoloniju, zimsku patronu vranj-ske crkve i na Sv. Petra, ljetnog patrona. Tih dana bilo je u Vranju stjecište pretstavnika triju susjednih kotara: pazinskog, buzetskog i.voloskog. Do Lupoglava išlo se je željeznicom a dalje lijepom cestom obilat sat. Gdje se cesta počne penjati na Učku, odvaja se put za Vranje. Sa te raskrsnice obično bismo ugledali domaćina, koji nas je nestrpljivo čekao na travnjaku za kućom, i kad bi nas ugledao, pustio na pozdrav svoj silni glas. Sve je u njega bilo krupno i jako. Sala nije bilo ha njemu a težio je centu i ako je bio srednjeg rasta; bio je kao sadjelan od tamnog metala, četvorinaste glave i širokih pleća, gustih i dugih obrva. Njegovo sjedalo na travnjaku bilo je ispi-ijeno od neotesanog debla dvjestogodiš-njeg hrasta; lula mu je jamila paket duhana a čaša, iz koje je pio, litru; postelja mu je bila od dve peršoni i pol. Kako je, živeći na Učki i pod njom bio naučan na daleka dozivanja i dojavljivanja, nije mogao govoriti tiho. Kad bi u crkvi pjevao ili propovijedao, žvečila su stakla a glas metiljavog mež-njara, koji bi silazeći iz apside oglašavao: lemozinu za duše od purgatorija, čuo se je, pored plovanovog, kao zujanje komarca u neveri. Jedinica velike vrijednosti, kao talant ili auri pondo, bila mu je »brenta masla«. U nju se je i kleo: — Ne bih — veli — rekao ni za brentu masla! Bio je dakle proizvod Učke i duhom i tijelom, odvaljen od njezine tvrde stijene, u šezdesetoj godini zdrav i snažan, vedar i otvoren, kosmat i zu-bat, grlat i dobar, svećenik i liječnik svojih župljana ponešto oslabljenih od posljedica skrljevske bolesti, koju su im sedamdesetih godina donijeli graditelji istarske željezničke pruge. Nije se mogao pretvarati i nazivao je svaku stvar pravim imenom. Jednom mu je došao kotarski poglavar iz Voloskog, austrijski aristokrat, sa jednom ženskom glavom, koju mu je pret-stavio. kao svoju ženu. Dobri čovjek ih je svojski pogostio i dao im zajedničku ložnicu. Poslije se je proćukalo da to nije bila poglavareva »kršćanka« ili ti zakonita supruga i kad ga je neko zbog toga zadirkivao, odbrusio mu je onom svojom glasinom; — ča sam ja kriv? Rekal je da mu je žena. Ne piše joj na čelu da je... Sveti Martin Sveta Apolonija slavili su se dakako pod krovom, ali Petrovo je bilo praznik božje prirode. Objedovalo se je na polju, izmedju zelenila i cvijeća, uz pjesmu slavulja i cinkanje zvona ovnova predvodnika sa Učkinih pašnja-Toga dana smo mi gosti preuzimali har-monium i pjevanje u crkvi, jer su s nama dolazile i naše kršćanke. većim dijelom muzikalne. Pod krovom malene crkve dizala se je dirljiva pjesma draga primorskoj duši: O Marijo, zvijezdo mora, Svijetli nama do kraja----------- a naše su duhovne oči gledale stare jedrenjake kako se vraćaju iz daleka svijeta i u sumračju vode posljednju borbu sa kvarnerskom burom dok im kroz stakla njihovih domova, na obalama migaju blaga svijetla fioretinskih uljenica obećavajući skorašnji mir i radost domaćeg ognjišta. Pod uticajem te pjesme i Frane bi na oltaru zastao, smirio se i skrušio i kad bi se okrenuo da bla-goslivlje, glas mu više nije bio oštar i lice mu je sjalo od zanosa. Lijepo je onda bilo živiti u Istri! Jednog Martinja bio je u društvu i Matko Brajša-Rašan. Njegova kulturna profinjenost očitovala se je i u muzičkoj osjećajnosti i u izbirijivosti za jela. Iza pršuta i guske sit i zadovoljan taman je htio da ispije »antecaphale« i da udesi kor za »Predobri Bože«, kad udje Francika noseći velik pladanj pečenih trlja, rijetka hrane podalje od mora. Matko je najprije iskolačio oči a kad je bio siguran da to nije prividjenje, stao je vikati da je to nedostatak elementarne pažnje. . .. — ča to, upita domaćin smijući se gromko i blaženo uspjeloj šali. To je ono najbolje i brižno ga se čuva »va kantuniću« u konobi. Ne daje ga se svakome, a n tako često. Mora se desiti nešto neobičnije, da dodju stari prijatelji, ili odličniji gosti, pa da te njime ponude. 1 to obične kad se dižete sa stola, na rastanku, kad vas, razigrane i raznježnjene, opći štimung tijesno približi jedne drugima. Tako se barem meni dešavalo, ne jedanput nego nebrojeno puta. I danas, nakon skoro dvadeset godina, živo su mi pred očima kantunići pok. Vice-ta iz Rukavca i Fepićev iz Osojnaki. Ne radi toga, što bi meni, starom i ustrajnom štovatelju boga Baba. ostala još uvijek živa, na vrhu jezika, uspomena na njihovu zlatnu kapljicu iz tog najštimanijeg kuta u konobi, nego radi onog ugodnog i intimnog raspoloženja, koje je skoro uvijek nastajalo kad bi se nalazili u krugu nada sve milih prijatelja i kućne čeljadi, da ju srdač-niiu i iskreniju ne možete pretstaviti. I svaki put, kad bi raspoloženje u ovom krugu dolazilo do vrhunca, te s nas zahvaćalo i kućnu čeljad (obično bi sjedili u kuhinji). pok Vice ili naš dični Pepić, na rastanku, donijeli bi iz kantunića punu, oma-šnu bukaletu, a koji put i drugu i treću, te nam nazdravlja1!, a mi njima a kroz to bi bukaleta kružila naokolo iz ruke u ruku. Nije se to, istina, dešavalo svakiput, ali nije ni rijetko. Ja mislim, stari moji prijatelji i znanci, koji nesmireni tumarate izvan rodnog kraja, da Je n,.vašiip grcima, kao i meni,-živa i mila uspomena na one nezaboravne’ časove, provedene u Vićetovoj ili Pepićevoj gostioni. 1 opet velim, ne toliko radi njihove dobre kapljice, jer smo se je. po boga, i dobre, i iz kantunića dosta »nasupali« V Riki j’ criki Svetoga Vida. Zvana j’ jako lipa i visoka. Kada san prvi put šal va nju, jako mi se j’ dosta, i vukla me j’ nà pobožnost... Šal san od ontara do ontara i zanimal san se za starinska dela- mramor i figure... Kada san prišal pred veli onlar, zadržal san se malo dalje vrimena. To j’ opazil mežnjar, ki’ j’ bil va sakristiji, pa j’ prišal k meni i ponudil mi se j’ da će mi pokazat Raspelo, ko j’ sakriveno mitri va ontari... ako me to zanima. — Molin... — molin... Vrlo rado bin želei vidit... Molin ... mene to jako zanimaj Tada j’ on spustil zastor, kin je bilo sakriveno Raspelo, pa smo Mu se obadva po-klonHi ... Valje j' za opazit, da j’ to Raspelo od starih vrimee ... — Od koga j’ vika?! — zapital san mežnjara. — To j’ bilo leta 1296. Niki Petar Lončarič, hitii jo opuku — Lončarič?! — prekinil san ga va govori, i malo san se zbunil. — Znate to me puno interesira! _ Po ton je on šal va šakreštiju, pa j pr-nesal jednu malu hartu od dva lista, na koj je bil naštampan križ i se lipo napisano kako se j’ dogodilo čudo... Lipo piše: Petar Lončarič ... Ja san se duboko zamislel, a mežnjar je počel sevat toga Lončariča 1 rekal je da j’ bil od vražje familije... Nigdar va životi nišan bil tako ponižen pred Raspelon ... Tu j’ Bog... Tu j’ Istina .. .i ja san se istinito spovidel mežnjaru da san i ja Lončarič i od Lončaričeve familije ... Mežnjar se j’ našal na čudi, baš kuliko i ja, kada mi j’ on spomenut ime: Lončarič. On jo mislel. da se ja morda š ali n, pa; san mu za svedocanstvo pokazal jedno pismo i kuvertu ku san imel va žepi... Malo se j’ počesal zad uba ... Siguro mu j’ bilo žal, ča j’ rekal »da j’ od vražje familije«.. . Onda j’ počel obračat na slaje. — Ca čete, to j’ bilo va staro vrime... Igrali su se na buče... pa vino grobni-ško ali pak tudum, a od vina Van pride saki grih... Sadanji svit je puno bolji, ima forcu samo na besedah — — Fala Bogu — rekal san ja, zač san videl, da j’ mežnjar va škripci, pa da ga z’bavin i da zatršutin ono. ča j’ on rekal: da j’ bil od vražje familije... — Vidite pak, da nij’ bilo toga našega Lončariča, nigdar nebi bilo cvdi ovako lipe crikve.’.. drugamo na onom širokom rebru od Drage Moščeničke do Zameta i Sv. Mateja, već, eto. najviše stoga, što smo se najugodnije osjećali kod one Ijubezne domaće čeljadi, u simpatičnoj okolici., u kojoj se nalazile njihove gostione, malo po strani, daleko od buke i vreve i svačijih pogleda Uvjeren sam, da je mojim prijateljima, kao i meni, kad ovo pišem, oko srca meko, vrlo meko. kad se sjete časova za vrijeme svjetskog rata, kad bi se izvan žandarskog oka, tamo sastajali subotom u večer, i prepričavali veiike dogadjaje, koji su upravo tada pre-vrćali kartu Evrope. A kad bi u »Švabe« »šajeta« udarila t. j. kad dobili batina naše bi se raspoloženje popelo do neke vrste mahnitosti, a Vice bi ili Pepić, nosili iz kantunića bukaletu za bukaletom. ne mareći, da im istrusimo i čitavu bačvicu koja je bila odredjena za još ovakove ili slične goste i prilike Dragi moji prijatelji! Prošlo je dugo vremena od tih ziatn h vremena, ali uspomena na kantuniće, i na onu dragu domaću čeljad, živo se. ne blijedeći, usjekla u moj mozak. Kosa moja već je skoro sasvim po-sijedila, a sile pomalo malakšu. ali čini mi se, da bi se taj prirodni proces zaustavio ili barem usporio, kad bi znao, da ćemo se slobodni još jednom sastati kod Viceto-vih ili Pepićevih, prepričavajući zlatne časove, i pijuckajući barem još jednu bukaletu iz kantunića! Kantunići, kantunići! Hoće li našim ru-Kama opet, kao. nekoć,^ kružiti _ bukaleta zlatne, pjenašaste kapljice, koju brižno čuvate u vašem krilu! Split. Stipe Vrdoljak. — To j’ baš pravo ... A puno se j’ ovdi zmolilo očenasi i zdravih Marij • ■ pa će od toga jedan del bit i za njegovu dušu ... Spasitelj je milostiv, pa će mu se smilovat,.. I va ton smo se pozdravili i rastali. Poslije san čestoput pasival tuda, uz erikvu, pa bin se bil kadagod svratil nutra... Najvolel san poć, kada nij’ nutrì bilo ni žive duše, zač bin onda bil jako sabran ... Tak’o sideć va kori, poče! san razmišlja* ... kako j’ to bilo pred 6G0 let i još niko lito više... kada se j’ dogodil ta žalosni slučaj... Kako san se bil zadubil pričinelo mi se j’, koti da čujen njihov govor i larmu: — Lončariču ... Pere .. ali zgajaj... foreun ... onako po »kirskk ... zgodi ju da zleti valje na Gribnik od kuda j’ i prišla. ... Pere j’ sukai jaketu, dignul je buću na oko. onda se j’ zaletel, tri četiri koraki' 1 zamahnul je sun foreun... Ali j’ previše dignul i buča j’ prebitila... samo za jedan vlas... Za to ča nij pogodil zgubil je foru... pa su mu se počeli sprdat Bičani i Grobničani : Pere »Kirac« nij’ udril zgubil je foru... On se j’ razjadil i zel je opuku... Va ton je moje misli prekinula armonika. i buka... Grobničani i Kirci prošli su mimo crikve pod hrvaskun banđirun ... Bili su na levi... Oni ki su fraj pivaju veselo koti. da su dobili foru na bučah, a oni kih je zelo, kljanu ... zgubili su foru kot. i Pere Lončarič! Po praznoj crikvi ođzva,-njaju glasi armonike. Mežnjar je opet sa-kril Raspelo... a Spasitelj je tužno oborit glavu... Ivan Lončarič Papič. DALEKO Daleko, daleko pul inora javorikà selena diši, a more va mesečne. noči tiho tiho šumi.... Daleko, daleko pul mora draga me čeka moja a je mi još Uva, je mi još šiva stara mati moja?... Ivan Boštjančič RASPELO SVETOGA VIDA im : "" ' ' ~ —— DRAGO GERVAIS PRIČA O SEBI, 0 ČAKAVSKOJ POEZIJI, O OPATIJI I „LUMBERIMA”, O MATI BALOTI, O SVEMU I SVAČEMU Nema sumnje, da je Drago Gervais jedan od najpopularnijih Istrana. Naročito poslije sbirke »Čakavskih stihova«, koja je nedavno isišla i pobudila veliku pažnju. U hrvatskoj književnosti zauzimlje poezijom, kakvu samo on daje, posebno mjesto. Ima svoju jasno ocrtanu literarnu fizionomiju. Kritika ga je priznala i rekla je o njegovom stvaranju pravu riječ. Za nas je Istrane njegova lirika pogotovo velika stvar i mi ga naročito moramo cijeniti. Mi ga i cijenimo. I s interesom očekujemo njegove nove stvari. Naše čitatelje, ljubitelje njegove poezije, interesuje medjutim i njegov život, žele da doznaju nešto direktno o samom Gervaisu, i pored onoga što im on govori kroz stihove. To nas ne smije začudjivati. To je naravna stvar. Koliko smo samo puta čuli pitanje: »Ko je Gervais? Gdje živi? Što radi?« (Pitaju nas to i o Baloti, ali nd to pitanje još nemamo ovlaštenja da odgovaramo t da razotkrijemo — misterij...). Ovih dana došao je Drago Gervais u Zagreb. Iz Bjelovara, gdje se bavi advokaturam i nimalo lirskim pi'ocesima, aktima, zakletvama i ovrhama. Dolazi on često ovamo. Osvane tako ujutro, njegovo elastično lice s nekom »lumberskom« grimasom, iskrsne tako pred velikim staklom izloga Kazališne kavane. I ovaj put tako, iznenada. A onda razgovor traje pola dana. Čakavski razgovori puni lirike, daleki od bjelovarskih sudskih akata. — Ovoga puta htjeli smo da nam nešto kaže za naše čitatelje. On je govorio, o mi smo bilježili, stenografirali, na preskoke, ono što nam se činilo interesantnije i reproducirali smo ovdje nekoliko odlomaka iz tog razgovora. Gervais priča: * Rodio sam se u Opatiji, i to ne u onoj Opatiji sa naglaskom na a, i onoj »Perle đe Adria« kako su ju prozvali naši prijašnji »Kulturtràgeri«, jer mi se tili različitih nosioca kultura valjda nikad ne ćemo riješiti, nego u našoj staroj, dobroj, čakavskoj Opatiji sa naglaskom na prvi i, i još toliko na vrijeme, da osjetim dah starih vremena i čujem priče starih mornara o »prokletoj Manci«. tajfunima, i olujama na Crnome moru, »sto ga vranići zelo«. U svojem sam djetinstvu još dospio, da vidim i čujem te. naše noniće pred crkvom i u magazinima, pravije »gamazinima«, gdje se je pilo crno dalmatinsko vino igralo trešete ih briškulu, i psovalo kakvoga »brontulona« kapetana, »kapja mu srdačna ne pala kade je da je.« Prateći moju nonicu u posjete »cii Pi-jerini« i »cii Marijeti«, ih kakovoj već drugoj »cii«, jer »čije« su bile sve, dospio sam još da čujem stare ljude kako razgovaraju o starim stvarima. No, ti su stari ljudi odlazili jedan za drugim kao ono Vojnovičeva vlastela, i njihova je riječ bila sve tiša i tiša. Još ih se samo čulo, i moga Ujeda na njegovoj barci »Jerusolim« zvanoj, kako na Portiću, u Dražici i pred kupahštima viču: »Pite šen, barke faren«. Kurort Abaci ja stekao je već svjetski glas, i glasovi stranoga svijeta nadjačali su glasove staraca. Znam, to su sentimentalnosti, to je nostalgija za starim vremenima, i to možda nije ni moja lična nostalgija, već samo odjek onih razgovora, koje sam nekada slušao. A zaista, lijepo se onda živilo u Opatiji i sigurno je, da je bilo malo kutića na svijetu gdje je život bio tako lijep i tako bezbrižan. Stranci su dolazili, glazbe su svirale, išlo se iz jedne zabave u drugu, iz jedne opatijske venecijanske noći u drugu, a pare su samo kapale, kapale. Nove generacije, koje su dolazile odgajale su se u jednom materijalno obezbjeđenom i bezbrižnom ambijentu, stvarajući poznati tip »fijake«, »lumbe-ra« i »javorike«, profesionalnih zabavljača, »tencera« i »manjafcga«. Nekad su odlazih i na studije ili se bavili nekim poslom, ah sve je to bilo larpur-laristićkl. Studije nisu svršavane, posao nije obavljen, jer zaista zašto da se čovjek muči, kad imaš kakav hotelčič i renticu. Takva je divna, dolčefami-jente sudbina čekala i moju generaciju, ah mi te sreće nismo imah. Došao je rat, a poslije njega — znaš već što. ♦ što misliš? Petnajstgodišnji dječak i Jadransko pitanje. S jedne strane Evropa i Versaj, najmudrije glave Evrope, sjajne dvorane, lusteri i diplomatska finoća, a s druge strane mah dječak i gospodin Bog, koga svakoga dana toplo moh da spasi njegovu domovinu. Možeš si odmah misliti kako je stvar svršila. Jer, što mogu jedan mah dječak i gospodin Bog prema mudrosti čovjekovoj. I tako sam ja u svojoj pet-najstoj godim postao zločinac, subverzivni i antiđižavni tip, i već u novembru 1918, zajedno sa ocem, prebjegao prvi put preko granice. I od onda počinje najludji i najstrašniji život koji traje punih osam godina, sve do onoga nesretnoga dana kad sam za zadnji put ostavio svoj rodni krah Od onda me ima svagdje kao Ahasvera, i ja ti zaista nebih točno mogao navesti gdje i kada sam bio i živio u kojem mjestu. Sve ti Je to, dragi moj, jedna strahovita zbrka mjesta, ljudi i doživljaja, i meni se i danas događa da nahazim sve na neke dobre i stare znance, s kojima sam bio neznam gdje, s kojima sam radio neznam što i koji se zovu neznam kako, a sve se tapšamo po ramenima, govorimo jedan drugome ti i skoro što se ne ljubimo. Sušak, Kraljevica, Karlovac, Jastrebarsko, Petrinja, Sisak, Ljubljana, Maribor, Opatija, Bakar, Crikvenica, pa opet Kraljevica, pa opet Sušak, Opatija, Bakar, sve se je to, dragi moj, potpuno smješalo, i nikad ja već točno neću znati gdje sam sve bio i kada. No, to ti je naša istarska sreća — upoznajemo mnogo svijeta. Znam samo, da sam najstrašnije dane proveo na Sušaku. Bio sam tamo u realci, mati i sestra u Opatiji, a otac u Kraljevici. A nisam mogao niti ovamo, niti onamo, jer su svagdje stražarili naši prijatelji; na jednoj strani Danuncijevi arditi, a na drugoj regularna vojska, jer, kako ti je poznato, između njih je postojalo odlučno i iskreno neprijateljstvo. Naravno, granicu sam svejedno i vrlo često prelazio, ah sa mnogo straha, tako đa još i danas sanjam kako sam u Opatiji bez putnice, a moram u školu na Sušak, hi bih opet htio iz Sušaka u Opatiju, pa sve onako u snu izmišljam stotinu načina na koje bih mogao preči granicu kaošto sam ih nekad izmišljao na javi. Jednom su me cak i uapsili. Kad sam došao u Opatiju bez putnice, što misliš, petnajstgodiš-nji dečko! Vodili su me karabinijeri, »bajoneta in kana«, a naš uvijek pijani Mondo Jm je vikao: »ča, već su i pete-šiće počeli zapirat«. I za sve to vrijeme polazio sam škole i morao učiti, jer zaista, gospode se profesora nije ništa ticalo što mi je trbuh prazan, što mi otac ne može poslati novaca i što mi umire kod kuće mama ... * Za tih osam godina bio sam po više puta u Opatiji, kako sam ti već rekao, i to nekad i po čitavu godinu dana. Zato sam vrijeme hodao po našim selima i mislim da nema sela u Liburniji, u koje nisam žabo svoj nos. I vidiš, dragi, za tih mojih samotnih lutanja po Istri, ja sam došao do uvjerenja, da boljeg čovjeka cd našega nema. Možda je to i prepotentno. Ah poslije sam dolazio, a i danas dolazim u kontakt sa narodom, no zaista ogromnih ima razlika između našega čovjeka tamo i ljudi s kojima sam kasnija dolazio u doticaj. One prirodne naivnosti, one gospodske dobrote u najvećega siromaha, onog iskreno čo-vječanskoga pogleda na svijet kakvoga sam našao u našega priprostoga čakavca, nikad već poslije nisam našao, pa ni ondje gdje sam to imao pravo očeki-vcti. Da h je ta širokogrudnost, taj širi pogled na svijet posljedica činjenice, da naš čovjek živi na moru i da je preko mora bio u vezi sa čitavim svijetom i upoznao strane narode, i da ga je neprestano ropstvo, s druge strane, naučilo, da je čovjekova sloboda prva i najvažnija stvar na svijetu, i da svačiju individualnost i svakoga čovjeka, ma koje on narodnosti bio, valja poštovati ne znam, ali držim da je baš to uzrok onom mentalitetu koga sam našao i naučio poštovati u našem istarskom seljaku. * U to sam vrijeme pisao i svoje prve feljtone u tršćansku reviju »Naš glas«, feljtone mladoga čovjeka koji nije sa sobom na čistu i koji je toliki brblja-vac, da to mora odmah svima objaviti. Radilo se onda i u Opatiji, u Zorin domu, gdje su bila sakupljena i sva nacionalna društva Imah smo i diletantsku sekciju koju je vodio g. Viktor Car Emin, i koja je radila sa velikim uspjehom i imala zaista par prvoklasnih talenata. Tamo sam naravno nastupao i ja. Ta kako i ne bi. »Istarski humorist«, kako. su me nazvali braća Slovenci u »Edinosti«. * Vidiš, taj »istarski humorist«, sjeća me na četmajst najljepših i nepovratnih dana. Išli smo na Triglav, a bili i tri dana pod Krnom, gdje smo držali nekakav socijalni tečaj, predavanja i što ti ja znam što sve ne. Budi uvjeren, dragi, da kroz onih četrnajst dana nisam prestao govoriti, no vjeruj mi da to nisu bili nikakvi revolucijonami govori i nikakvi antidržavni akti. Ne, zbijao sam šale na račun fašizma, na račun gospodina Mussolinija, i naravno na naš. Tada smo ti mi hodajući iz Krna u Kobarid, pod mojom komandom razumije se, pjevali na sav glas, a bila nas je neka stotinica, a na Soči su se kupali I derali talijanski vojnici, u Kobaridu smo čak priredili i pretstavu, a ja sam, zlom vremenu uprkos, pjevao kuplete 1 skakao po bini tako majstorski, da su mi čak i karabinijeri pljeskali. O, to su bili lijepi drugarski dani, to su bili drugovi kakvih već nema. Miro žmak, najtipičnija istarska glava što sam je ikada vidio, moj sustanar u nekoj kraškoj štali, i najbolji drug što se može zamisliti, toliki drugi, tolika imena, od kojih vi danas u kalendaru »Soči« spominjete neke kao ubijene, mučene, konfinirane, sve su to bih zlatni drugovi, veseli prijatelji u danima borbe i nevolje. I znaš, druže, kad sam kasnije iza kako sam definitivno ostavio domovinu, a proganjanja naših ljudi postala sve strašni ja, sve luda, bio već u Jugoslaviji i čitao, da je moj dragi Miro žmak, da su toliki drugi konfinirani, bio bih najvolio da sve ostavim do vraga, pa da idem k njima. Naravno da nisam išao. No, ostavimo šalu na stranu. Nije svako stvoren za heroja, ne zna svako da trpi. Junaci su to, t| moji dragi, nezaboravni drugovi, ti jadni mladići, kojima mladost trune u kazamatama i konfinacijama. Ta divna, jedina mladost. A zašto? Zašto? I, veruj mi druže, kad na to mislim, zar ima smisla da dalje govorim o sebi, da tu pravim iz sebe nešto što nisam, da se pravim lijep, kad je prava naša ljepota, kad je sve ono što smo imah najbolje, najpo-zitivnije i najljudskije po zatvorima. ♦ Godine 1926 otišao sam definitivno iz Opatije, i od onda živim onako kako se već živi u nas malogradjanski. Svršavam jus, jer vele da je to najjeftiniji studij i najlakše se svršava, čak sam se i oženio, a kako je u braku znaš i sam: »kalma bonaca«, obiteljski i toliko žu-đeni mir, dok ti najednom, posve nenadano, ne dođe prava bakarska bura od osam dana »duradi«. * Radim neprestano i potrošio sam već sigurno toliko papira koliko naši prijatelji od preko mora na dokazivanje, da je Istra talijanska. Ne vjerujem samome sebi, a kako ćeš vjerovati sebi, kad me je moja najranija mladost naučila da ne vjerujem nikome, pa čak ni onima, koji ti tvrde da dolaze »kome ami-čl«. Sad sam gotov sa romanom »Emigrantom« i čekam na bolja vremena, da ga štampam. Da ti pravo kažem ne sviđa mi se baš jako, jer je u svom drugom dijelu prepun detalja, koji kvare onaj dojam, onu cjelinu koju sam s njime htio da dadem. I onda, on se mnogima neće sviđati i radi toga, što sam u njemu pisao kritički i o nama, naročito o našem nacionalnom pokretu. Ne zlo, apsolutno ne zlo, ah kritički, jer znaš i sam, drugo je kad poznaš prilike, a drugo je kad samo čitaš o njima. No, ostavimo »Emigranta« s njegovim emigrantskim jadima. Radim i na jednom romanu, humorističko-satirič-nom, ali o njemu neću da pričam. Ako nastavim tempom kojim sam počeo bit će dobar. Glavni junak je naravno Opa-tijac i to onaj pravi, »lumber«, i taj moj Opatij ac prolazi sve, dolazi u svakakve situacije, bavi se svačim, i iz svega štogod primi u ruke pravi sprdnju, ukratko, izrugava se svemu što je homo sapiens do danas učinio na zemlji. * Kad sam napisao prvu čakavsku pjesmu neznam sigurno, ali čini mi se da je to bilo u starom zagrebačkom Đačkom domu, »Hica 83«, jednog mutnog novembarskog dana, kad smo sjedili u učioni i Baronove institucije bile teške kao olovo, a nostalgija za domom stra-šna. I, vjeruj mi, htio sam napisati jednu žalosnu pjesmu, elegij u neku, ali vidiš, a tako mi se je poslije često događalo, dolazi ti na kraju nešto veselo, domaće, neka pustopašna poanta, pravo opatijsko sunce i miris »javorika«. I ništa nema od tvoje elegije. Izađe neka poskočnica, neka vesela mala zvjerka, i mazi ti se i škaklje te, pa kako da joj ne ugodiš, kad te je razveselila i olakšala ti bol. Tako su pisane sve te pjesme. svi ti komadići moga rodnoga kraja. U boli i nostalgiji za rodnim krajem. Kad se je tih pjesmica nešto malo skupilo, ja sam ih u Crikvenici sa pravim početničkim strahom, predao gospodinu Vladimiru Nazoru, a on ih pohvalio, i savjetovao mi da ih štampam. Hej, moj dragi, sad sam ti ja bio pjesnik, pa makar samo čakavski. Gotovo čitav dan sam vjerovao u sebe. _ Došla je zatim »Antologija« Jeleno-vićeva i Petrisova, pa druga moja zbirka i velik, golem odjek svega toga. Slava ! No, vidiš, kritike su me prestrašile. One su zaista bile povoljne, vrlo povoljne, toliko povoljne, da im se ja niti u snu nisam nadao. Jer, zaista, ja sam samo mislio da se odužim, da platim dug domovini za sve one lijepe dane, koje mi je dala, i to tako, da te njene ljepote, da te njene krasne ljude dadem u pjesmi, da kažem drugima kako je moja domovina lijepa, kako su njeni ljudi dobri. A ono izašla ovakva nekakva slava. A ^ ne bijaše gospodina Vladimira Drago Gervais Nazora sigurno je, da bi te moje pjesmice već davno bile svršile u peći. ♦ Od Istrana pišemo čakavski, koliko mi je poznato, Balota i ja. Vladimir Nazor napisao je one čakavske pjesme, koje su ušle u »Antologiju«. Danas već ne piše čakavske pjesme. Moram samo da naglasim, da se čitajući te njegove pjesme divim otkud je njemu, Dalmatincu, uspjelo napisati te prekrasne pjesme tako savršenom čakavštinom, kad nikad njome nije govorio. A kako su čiste, kako lijepe... Barba Rike je ta-kodjer ranije pisao čakavske stihove i napisao je neke srdačne stvari. Sad pak pišemo čakavski Balota i ja. — Neznam, da li je to prepotentno, ah uvjeren sam, da smo Balota i ja, u našim najboljim pjesmama, dah baš ono što smo morali dati i zašto smo imali sve predispozicije; da smo u tim našim pjesmama dali svaki svoj kraj i svoga čovjeka baš onako i nikako drugačije nego kakav je. Balota i ja imamo još i tu sreću, da smo dva antipoda. On tvrdi istarski kmet, »ribar i mornar«, a ja veseli opatijski »lumber«. On sječe svojim pjesmama kamene hridine, a ja se valjam po opatijskim žalovima i odlučujem se bili bilo bolje ići Minaku u Iku na ribe, ili u Rukavac na domaći pršut. Na taj način došla je do izražaja i jedna i druga Istra. Istra veselja i Istra tuge. No, baš ako se tako gleda na stvar dobivaju Balotine pjesme daleko veće značenje, jer zaista što je čovjekova radost no strelica kroz oblake, dok je bol ono temeljno i najjače, ono što daje pravu sliku čovjekovu, čovjeka se ne poznaje po njegovoj radosti, nego po njegovoj tuzi. No, ja nisam kriv, što sam takav kakav sam. Držim, da je od Balotinih pjesama najbolja »Koza«, i mislim da je to uopće jedna od najboljih pjesama, koje je dala hrvatska lirika. Ne samo da je u njoj dano mnogo boli, nego je ta bol dana i na pravi istarski način, jer konstatacija, da za bol jadnoga sina neznaju ni car od Jermanije ni on cesar u Beču tako je tipično istrijanska, pretstavlja tako tvrdi, satirični istarski »vic«, da se tako izrazim, a ujedno i protest, da se istarskijega ne može zamisliti. * Balotu ne poznam. Ove sam se godine upoznao u Bakru sa Zvanom Ka-stavcem. Znaš, meni u Bakru živi otac, stari muzikus, koji bi na svu silu htio da bakarski muzikanti budu tako vješti kao svaki profesor muzike, a pošto im je on kapelnik, to sam nekad i je. u Bakru bio čitav konzervatorium. Ne samo, da sam bio u pjevačkom društvu, no sam ti u crkvi igrao orgulje, a bogami jednom čak tukao i veliki bubanj, ali po tvrdnji moga oca posve »falš«. Ne vjerujem. Ta nikako ne možeš na bubnju uloviti krivu notu, ako baš i hoćeš. Nego, čekaj, htjeli smo o Baloti. Dakle, upoznao sam se u Bakru sa Zvanom Kastavcem i dogovorili se, da će mi javiti kad bude Balota došao iz Vanta-čica u Kostrenu. I zaista, već druge nedjelje javi mi Zvane Kastavac, da se kod njega skupilo društvo, da je došao iz Vantačića Balota, a iz Sušaka dr. Jožic Peteh, najbolji istarski tenor. Misliš da sam išao? Kontinentalac kakav sam postao u Bjelovaru, tako sam se spekao na suncu, da sam imao »sto gradi fetore«, kako bi kazala moja pokojna no-nica. i tako mi je Balota izmaknuo, ali vjeruj mi, drugi put neće. i ja već znam Kako ćemo čitati naše pjesme. Kvarner će biti pred nama, i Učka, a mi za stolom, za domaćom »tavajom«, i litrica vina pred nama. »Na brege v oštarije«! Moj dragi, to su bili dani. (Stenopram A. S.) (VI :) NASA ZAPADNA NARODNOSTNA MEJA PROBLEM BENEŠKE SLOVENIJE IN REZIJE Izmed slovenskih plemen, ki so se v ‘eku nam še neznanega dela historije kaselila po Evropi, so prišli Slovenci hajdalje proti zapadu. Tudi danes, ko se Je stanje v teku stotetij na zapadnih mejah poslabšalo in je bil slovanski element potisnjen od drugih narodov globoko nazaj, tvorijo Slovenci s svojim delom, Beneško Slovenijo, najzapadnej-so mejo slovanskega življa v Evropi. Neugodna lega, gorat svet, velika kulturna zanemarjenost, dolgotrajna svoboda, ki so jo uživali, dalje popolna esamljenost, ki se združuje v popolnem Pomanjkanju kulturnih stikov z ostarmi Slovenci, vse to je bilo vzrok, da so 5e tako dolgo ohranili med tem tujim Cementom, da so živeli čisto svoje ži-vljenje, razvili in ohranili svoje običa-3e in svoje narečje. S strani drugih na-j-bdov, ki so v teku zgodovine zaporedoma vladali nad temi kraji, ni bilo po-ko so jih izrinili iz plodne ravni-ne v gore, kjer so se Beneški Slovenci nato trsta vili, do preteklega stoletja ni-kakega vpliva in pritiska. To stanje se v® izpremenilo šele po 1. 1886, ko je pri-sia Beneška Slovenija po porazu Avstri-“e s plebiscitom pod Italijo. Takrat zač-S? šele naglo potujčevanje tega dela Slovencev. , Majo je danes Slovencev, tudi med ‘Obraženci, ki bi podrobneje poznali Beneške Slovence. Njih razmere so proučevali le redki možje skoro sami tujci. Si-,?r je dala Beneška Slovenija v prete-mem stoletju nekaj odličnih sinov, toda j? fe skoro vsi udomačili v Italiji in tu-b delovali v italijanskem duhu. n®,, s,° izjeme. Omenim naj tu P. o d r e k o, ki je bil duhovnik in širil lovenske knjige med ljudstvo ter še živečega Ivana Trinka Zamejskega kot pesnika in pisatelja. Uveljavil se e v mnogih slovenskih literarnih revijah in listih ter mnogo delal za Bene-ske Slovence. Od drugih Slovencev je omembe vredno delo Simona Rutarja, ki je spisal precej obširno zgodo-Vbio in zemljepis Beneške Slovenije. To-oa njegovo delo je polno napak, ni Šturmi namreč razmer, ki so bile do tedaj “O zelo neraziskane na licu mesta. Edi-m Slovenec, ki je to deželico prepotoval, poučil kritično zgodovinski materijal, Pieno narečje in imenoslovje je bil dr. > Tuma, čeprav tudi njemu, zlasti z jozikislovnega stališča markisaj očitajo. ?ndar pa se za spoznanje te zemlje na Njegove rezultate lahko najbolj krepko donimo. TRI BENEČIJE ij..Po svetovni vojni razlikujejo v Ita->JJ tri Benečije, ki obsegajo ozemlje od ®PSo di Garda do Snežnika: Tridentin-Benečija, od gardskega jezera do lave, Furlanska od Piave do bivše au-v,Cr°-italijanske meje in naša Julijska etiečija. Gore, ki se dvigajo v furi. Be-?eciji nad ravnino in ki jih omejuje na j.aPadu Tilment, na vzhodu Soča, tvorijo “eneško Slovenijo. To lahko delimo na dela: v Beneško Slovenijo v nekem jpjem smislu in Rezijo. Ako torej_ prište-u.bm Rezijo, je sev. meja sledeča črta, s, .gre od vasi žage ob Soči na Babanj-Skedenj (2117 m), na Visoki Ka-^2585J. čez vrata Grubje (2034) in Žiii gorski greben, ki se polagoma zni-wi6 do Fele z vrhovi Žrd (2324) Tam na Kolku (1782), Tolsti vrh (1180) in Gran Paito (574). Južno mejo pa tvorijo obronki, kjer prehajajo gore v furlansko nižino. REZIJA Rezija Je jajcu podobna dolina, ki jo omejuje na severu omenjeni gorski greben, na jugu pa Muzci in potok Uče-ja. Glavna reka je Rezijanska Bela ali Fela. Rezijani sami jo imenujejo Velika Voda ali kratko voda. Rezijanska Bela teče v Felo pri Resiutti (Na Bjeli), ki prihaja s koroške strani. Na vzhodu teče Učeja, ki se izliva v Sočo pri žagi. Vsa dolina meri 127 km2 in šteje okrog 4000 ljudi, ki tvorijo eno samo občino s 5 vasmi. Občina je v Sv. Jurju ali Tu v Bjeli, vasi so pa: Ravnica, Njiva, Oseja-ni, Stolbica in Korita. Rezijani so visoke postave, koščeni in bolj temne politi. Močno slišijo hrva tskemu plemenu. Zelo ljubijo svoj kot in ga zato večkrat obiskujejo; saj so raztreseni po najrazličnejših krajih, kamor jih je odagnala skrb za kruhom. Jako so samosvoji in svobodoljubni, šol niso imeli do novejšega časa. Zato je bila nepismenost zelo velika ■— skoraj 100 odstotkov. Leta 1872 je bilo na podlagi uradne statistike v Reziji nepismenih moških 92 odstotkov, žensk pa je bilo 99 odstotkov. BENEŠKA SLOVENIJA Beneška Slovenija v ožjem smislu se nahaja južno od Rezije. Njeno sev. mejo tvori dolgi greben, ki se vleče od griča sv. Antona pri Kobaridu čez Kobariški Stol (1888), Breški Jalovec (1615), Viskoriški vrh (1621) do doline izvira Tera, nato čez Postovčič (1613), Lanež, (1631) na Vel. Karman (1716) do Til-menta. Med Rezijo in Beneško Slovenijo leži pusta in malo plodna alpska dolina Dol. Na vzhodu oklepa dolino reka Tar, ki še vleče na jug čez Mali Karman (1372) na Čampon (705). Južno mejo tvori vznožje gričevja, ki prehaja v ravnino. Posebno spomladi je krasen pogled na Beneško Slovenijo, ki tvori s svojo živo zeleno barvo krasen kontrast s furlansko ravnino, ki leži spodaj vsa v sopari in je skoro rjavkasta. Beneško Slovenijo karakterizira greben, ki se vleče od Brskega Jalovca (1615) na jug čez Tepanski rob, Vršič, Javor, Nagrad, Vrh Krčme čez Kraguvenco na Volovjak nad Čedadom. V tej verigi se nahaja tudi Ivanac (1168) kot najvišji vrh v Beneški Sloveniji. Beneška Slovenija ni enotna po narečju in jo z ozirom na to lahko razdelimo na dva oziroma na tri dele. Preje opisan greben tvori mejo. Vzhodno od njega je nadiško-idrijsko, zapadno pa trsko narečje. Trsko narečje je enotno, dočim se vzhodno nekoliko razlikuje in se zato deli v idrijsko, ki je močno slično goriškemu, Trsko je za nas najmanj razumljivo. Nadiško se nahaja nekako v sredi med obema. Da so se narečja diferencirala, je vzrok po vsem o geografskih prilikah. Ako namreč pogledamo zemljevid Beneške Slovenije vidimo poleg označenega grebena tri rečne doline, ki jih namakajo reke Ter, s Kar-nahto, Nadiža s pritoki in Idrijca. V vsaki teh dolin, ki so opasane z višjimi ali nižjimi gorami je živelo ljudstvo osamljeno skoro čisto zase, zato je čisto naravno, da so se razvila ta narečja in razni običaji, ki so svojstveni za vsako dolino. Ves opisani del Beneške Slovenije meri 412 km5 in ima okrog 40.000 prebivalcev. Pod sodnijski okraj Šempeter spadu 8 občin, pod Tarčent 3, po eno pa pod Čedad in Humin (Gemona). Beneški Slovenci so visoke rasti (najvišje prebivalstvo Italije, povprečno 169 cm). Tudi Furlani so visoke rasti, to pa vsled mešanja s slovanskim prebivalstvom, ki se je izvršilo v teku stoletij. Trinko označuje Beneške Slovence tako — le: Naši Slovenci so sploh veseli, nekaterikrat lahkomiselni, trmasti, precej naklonjeni k pravdanju, radi pojejo in tudi radi pijejo. Držijo se svojih starih navad in svojega narečja. Razumni so še precej, toda izobrazbe imajo malo, ker malo berejo. Slovenskih knjig sploh ne znajo čitati, ker jim dela književna slovenščina težavo. Večina tudi laških knjig ne razume in ne bere. jezik beneških SLOVENCEV Jezik Beneških Slovencev kaže na dnu slovenščino in je s filološkega stališča jako interesanten. Zelo sliči hrvat- ski čakavčini in ga nekateri filologi tudi prištevajo sem. Stari ples Rezijanov je hrvaško kolo. Čimbolj gremo proti zapadu tem bolj postaja jezik nerazumljiv. Po izgovoru sliči rezijansko narečje močno na turanščino (vokalna harmonija), dočim ima narečje trških in deloma nadiških Slovencev v sebi več elementov srbo-hrvaščine. Dr. Tuma, ki je proučeval historijo in jezik beneških Slovencev, je nazorno pokazal na tuje primesi in dokazal, da te niso prišle slučajno v jezik, ampak da so ostale v njem po ljudeh, ki so tu bivali in prišli v zvezo s Slovenci. Iz zgodovinskih dokumentov in listin, ki so do danes proučene, se da sklepati da so beneški Slovenci bivali v Furlaniji in segali daleč v Karnijo že pred preseljevanjem narodov in preden je Rim zavzel te kraje. AUTOHTONOST BENEŠKIH SLOVENCEV Znanstveniki in zgodovinarji trde, da so Slovenci prišli iz Karpatov in so naselili ob koncu 6. stol. kraje, kjer so še danes. Toda za to nimajo nobenih dokazov. Za Ben. Slovence se da nasprotno dokazati, da so avtohono prebivalstvo (dr. Tuma). Prve vesti o njih so iz jako zgodnjih časov in gotovo prve o Slovencih sploh, že Livij poroča da je 1. 186. pridrla od severa četa oboroženih mož in se naselila tam prav ob morju, tam kjer je danes vas Belinja. Prebivalstvo (rimsko) se je pritožilo v Rim, ki jih je nato pregnal nazaj v gore. Zgodovinarji trde, da so bili to Veneti. Kod edini dokaz navajajo, da so častili Belina, ki je bil njih božanstvo. Toda že na prvi pogled se vidi, da je ta beseda čisto slovenska. V Tolminu še živi pripovedka o nekem čudovitem bitju Belinu. Da se torej sklepati, da je to četa gorjanov, ki je iskala plodnejše zemlje. Rim je postal pozoren nanje in zato napravil trdnjavo in kolonijo, v katero je naselil 3.000 kolonov z družinami. To je začetek pozneje bogatega in cvetočega mesta Ogleja in početek latinjenja Furlanije. Zgodovina poroča, da je v Oglej prihajalo 28 rimskih cesarjev na letovišče. Pri pojedinah so bile specijalitete »poma mattana« (jabolka iz Medane) in »vinum pucinum« (proseško oz. brijsko vino). Zgodovi- prihajati na jug nemški plemiči in obrtniki, so kot svojo oznako krajevnih imen vzeli kot bazo slovenska imena. Tako Piš j a vas — Pevscheldorf, Oglej — Agley, Trbiž — Terveys itd. PRVI PARLAMENT V EVROPI Da so bili Beneški Slovenci prvotno prebivalstvo Furlanije kaže tudi njih lastna uprava, ki se je med nadižkimi Slovenci ohranila do preteklega stoletja. Iz številnih dokumentov in poročil je jasno razvidno kakšna je bila in na podlagi tega smelo trdi dr. Tuma, da so imeli Beneški Slovenci prvi parlament v Evropi. Zavojevalni narodi, ki so bili njih gospodarji so jim puščali svojo upravo skozi stoletja. Zlasti beneška republika je zavedajoč se kolike važnosti je ta deželica za njeno severno mejo pustila vse svoboščine. Beneški Slovenci so se namreč obvezali braniti prelaze na severu in so v ta namen vzdrževali četo 200 oborožanih mož. Dr. Tuma piše o tem: Uprava je obstojala iz sosesk, ki so tvorile skupino bivališč v gotovem kraju. Vodili so jih starešine, ki so se zbrali vsako nedeljo pred cerkvijo pod košato lipo ob kameniti mizi. Te mize so se ohranile še marsikje do danes. Na zborovanju, ki se je zvalo »veče« se je sklepalo in ukrepalo o gospodarskih in javnih zadevah. Vsak hišni gospodar je imel pravico prisostvovati in priglasiti svoje spore in zadeve. Starešine so pod predsedstvom župana tvorili zbor nazvan sosednja, ki je bila obenem sodišče v prvi instanci. Sodila je po običajnem pravu. Vseh sosesk je bilo 36 in sicer je tvorilo 21 sosesk na desnem bregu Nadiže landarsko skupino, 15 sosesk na levem bregu pa skupino v M j ersi. Kadar so bile sosednje navzkriž in v sporu, je vsaka skupina izvolila 12 najbolj vplivnih mož, ki so na to rešavali spor. To je dvanastija. Za posebno važne zadeve sta stopili skup obe dvanajstini, ki sta zborovali pri Sv. Krnu nad Šempetrom. Tretja instanca, zbor dvanastij, je imela pravico nalagati posebne davščine, posebno pa trošarino in celo pravico smrtne obsodbe. Soseske so bile proste vojaščine in vseh dajatev. Prevzele so edino Pot!^al°? Be^ S1,°- bivalci teh krajev Veneti in Ilirci, oz. Kelti. Toda dokazal tega še ni nihče. Simon Rutar je mnenja, da je nastala vsa teorija Keltov iz odpora pred Slovani. V Ogleju se je zelo zgodaj zanetila venci so imeli na ta način svoja sodišča, svoje finance, svojo vojsko — mala državica s popolno avtonomijo in upravo, ki je bila demokratska in parlamentarna. To pravo jim je ukinila krščanska vera in tu imamo tudi prve ' geie Francija 1805, ki je uvedla comu-mucemke, med katerimi sta sv. Mohor ne jn cantone, in Fortunat. Zanimivo je, da sta ravno ta dva svetnika slovenska patrona in jih Furlani sploh ne poznajo. Poročila govore, da sta pridigovala »in sermone rustico« t. j. v domači kmečki govorici in ne latinsko, kar še bolj govori v prilog priljubljenosti med Slovenci. Pri Sv. Ivanu ob Timavu je bil dalje najden POD AVSTRIJO Po porazu Francije je v dunajskem miru prišla Beneška Slovenija pod Avstrijo, ki se je s svojo birokratično upravo ljudstvu silno zamerila. Upravo evangelij sv. Marka. Sv. Ivan ob Tima- je prepustila italijanskem uradništvu. '■ ' v’ ‘ ” Razumljivo nam postane zato zakaj je med Beneškimi Slovenci toliko italijanskih priimkov. V Avstriji je veljal zakon, ki ga je izdala Marija Terezija in ki je predpisoval, da mora vsakdo poleg krstnega imena imeti tudi priimek. Ker se ljudje zato niso brigali, so jim italijanski uradniki dali kar samovoljno italijanske priimke. Hišna imena so pa povsod lepo slovenska. Rezultat te avstrijske uprave pa je bil med drugim ta, da je 1. 1866. ob priliki plebiscita glasoyalo vse ljudstvo za Italijo. (V Reziji je bil oddan en glas, dočim v Furlaniji vštevši Beneško Slovenijo 36 glasov za Avstrijo). vu je bil božja pot. Knjiga sama je iz 1. 381. Na njen rob so si dali romarji zabeležiti svoja imena; med njimi je vsepolno lepih slovenskih imen: Draš-ček, Slovenka, Sebidrag itd. Furlanska ravnina je bila večkrat opustošena in je večkrat menjala svoje gospodarje. Znani zgodovinar Pavel Diakon (umrl 796.) omenja v zvezi z Longobardi, katerih zgodovino je opširno opisal, Obre, Hrvate in Slovence, ki so prihajali skupno ropat s severa. Obrom in Hrvatom, ki so takrat ropali po vsej Evropi in ki so bili konjiki, so se pridružili še Slovenci kot pešci. Pri teh napadih in kolikor toliko skupnem življenju so se naselili posamezni oddelki Obrov in Hrvatov med Slovence. To vse je vplivalo, da so se jeziki nekoliko pomešali. Pozneje za Frankov je bila na tem ozemlju vojvodina z imenom »Pagus chronati«. Nadaljevala se je v grofiji Mužac (Moggio), ki jo je zadnji slovenski knez Kocelj poklonil Ogleju. Iz da-rovalne listine se vidi po krajevnih imenih, da je bila takrat ta grofija čisto slovenska. še več virov je ohranjenih iz srednjega veka in vsi jasno kažejo, da so bili Slovenci tedaj v večini v furlanski ravnini in Karniji. Zgodovinar Nicolet-ti poroča n. pr. za 1. 1596.: Pri nas v Furlaniji se govorita dva jezika: fur- lanski, ki je grob in surov in slovenski, čina. Anglež Brown, ki je 1. 1669 potoval skozi naše kraje, je dobil tik Vidma še slovenski jezik. čim. bolj nazaj gremo v srednji vek, več je slovenskih krajevnih imen, katerih debla so ostala še do danes. Ko so začeli v 9 stoletju BENEŠKA SLOVENIJA POD ITALIJO Ko je prišla Beneška Slovenija pod Italijo se je začelo stanje v narodnostnem in političnem oziru naglo spreminjati. Z uvedbo šol in »biblioteche circolanti« napreduje poitalijančevanje, posebno po vojni. Naselbine po južnih obronkih Beneške Slovenije vedno bolj zgubljajo svojo slovensko besedo. V devetdesetih letih preteklega stoletja je bila vsa Beneška Slovenila v okviru v začetku označenih mej popolnoma slovenska dočim je danas ta slika seveda popolnoma drugačna. Danes so še čisto slovenske le še občina Brdo ob Teru, Platišče in osem občin šempetrskega okraja. Vendar pa je tudi ta naša trditev zelo predrzna in bi jo zaradi novih razmer le težko vzdržali. V obrobnih južnih in zahodnih vaseh furlanski element že prevladuje. Naj naštejemo najvažnejše naselbine, ki jih imamo za kolikor toliko še slovenske: Opskrbite se za Uskrs Radenskem STRANA 12. »ISTRA« BKOj IS., 16. I 17. Šempeter ob Nadiži, ki šteje okoli 4.000 prebivalcev in daje po vojni izgled čisto italijanskega mesta. Đo 1. 1866. se ie imenoval S. Pietro degli Slavi, a 1. 1867. je Italija spremenila ime v San Pietro del Natisene. Dalje Ažla in Bjače tudi ob Nadiži, Kanalič, Macaroli, Podbonest, Canebla, Ro-bedišče. Platišče. Brezje. Breginj, Kred, Brdo, Čižerija, Njivica, Podbreg, Škarbani, Breg, Viskcrša, Tepana, Romandol, Tamar. PodKolovratom leže vasi: Klobučarji, Dreke, Ravne (1043 m visoko), Jevščeki. Zanimiva je vas Črni vrh, ki leži pod Ivancem. Njeni prebivalci predstavljajo najčisteje ohranjeni tip Beneških Slovencev in so očuvali najčisteje svojo nošo in navade. Vsa zgoraj omenjena imena govore o slovenskem poreklu. Etnična meja pa bi, če vzamemo močno mešane kraje, tekla z ozirom na Italijo takole: od Ibane (Albana) na Idrijci gre proti severu do vasi Stare gore. Nato zavije proti sevrozahodu do Alže od tu čez hrib Volovjak (420 m). Mlado seno (727 m), mimo vasi Kanalič. preko gore Sv. Lovrenca (914 m ), po občinski meji med Fojdo in Torjanom. nato pod vasjo Vile proti Por-činju, južno od vasi Čarneja, Romandola, Loga, med Erbo in Čižerijo, pod vasema Šumejo in Smrdejo na Čampon (705) m). Nato je meja greben Mal. in Vel. Karmana (1716 m), preko Laneža (631 m), in Po-stovčiča, (1613 m), preko prelaza Muzcev (1012 m) na sedlo Pbljica, dalje na Javor (1907 m), Griže v dolino Rezije in po sev. grebenu, ki omejuje Rezijo do Vel. Kanina. Dolina Raklanica, ki se nahaja nad Rezijo je bila pofurlanjena že pred sto IfitL Ako potegnemo nato še črto od Ibane na jug ob Idrijci do Krmina. od tu pa vzamemo kot mejo progo, ki veže Krmin, Gorico in Nabrežino dobimo v celoti beneški jezikovni otok. Tako poroča v glavnem Simon Rutar in kar bi veljalo za čas, ko so dobili Beneško Slovenijo Italijani. Danes je ta meja v podrobnostih sicer ostala, vendar pa se slovenski element vedno bolj zgublja. GOSPODARSKO STANJE Gospodarsko stanje Beneških Slovencev naj na kratko pokaže tale slika: Dolina Rezije je stisnjena med gore. Plodne zemlje je le malo. Glavni dohodek je od živinoreje, ki pa je tudi borna in ekstenzivna. Skoro polovica prebivalstva mora zato po svetu, kjer se preživljajo kot kramarji, delavci in zidarji. V ostali Beneški Sloveniji je nekoliko boljše. Ta del zemlje je bolj gričevnat, travnat in deloma pogozden, na južnih krajih uspeva dobro vinska trta in sadje, dočim se v hribih pečajo boli z živinorejo. Najugodneje stoji levi breg Nadiže in Idrijce. Pred vojno so izvažalj precejšnje količine jabolk, kostanja, češpelj, češenj... V dovoljni množini za prehrano uspeva žito, krompir in fižol. Planine nimajo posebnega gospodarskega^ pomena ker so prestrme in skoro brez sočne trave. V okolici Brda v Trski dolini goje svilo-prejko. Od turistike nima prebivalstvo nobenih dohodkov, čeprav je deželica lepa. Italijanska vlada se popolnoma nič ne briga, da bi pomagala iz težkega stanja tej pokrajini, ki je pasivna. To stanje se je zlasti po vojni poslabšalo. Dočim so pod Avstrijo in še deloma pred vojno svoje previške produkcije lahko vnovčili, jim je to danes nemogoče. Odkar je Beneška Slovenija pod Italijo, morajo tudi Beneški Slovenci v svet za zaslužkom. Tudi prosveta je strašno zanemarjena in tako predstavlja Beneška Slovenija v gospodarskem in prosvetnem oziru zelo zapuščeno pokrajino, posebno še vsled tega, ker ljudstva nihče pravilno ne razume in ga do sedaj ni razumel. Politični gospodarji so jim nudili, čeprav malo, samo to kar je njihovemu elementu tuje. ASIMILACIJA BENEŠKE SLOVENIJE Mešanje med latinskim in slovanskim elementom, ki se je vršilo v teku stoletij je dalo narodnostno skupino Furlanov, v teku starega, srednjega in novega veka do 19. stoletja je bil v furlanski nižini slovenski element že popolnoma izrinjen. Ohranil se je le v gorah. Danes napreduje potujčevanje tudi v gorah zelo naglo, posebno še. ker si ie vlada zadala tudi v tem smislu posebno nalogo. Tako ne bo več dolgo, ko bo Beneška Slovenija postala nam čisto tuja. Ostal nam bo le trpek spomin nanjo. Povdariti je treba, da s>e zredikimi izjemami slovenska inteligenca za Beneško Slovenijo ni nič brigala. Kar so nam odkrili, so nam odkrili tujci. Seveda ne smemo pri tem prezreti glavnega vzroka razklanosti, t. j. stalna politična odcepljenost od slovenskega narodnega telesa. Zgodovinski material, ki ga je kljub temu, da je dala Italija po zasedbi 1. 1866. uničiti vse arhive, ki so se tikali slovenskih občin, še precei po raznih knjižnicah, zlasti na univerzah severovzhodne Italije, bi pokazal mnoge zanimive rezultate. Marši katero temno mesto zgodovine Beneške Slovenile in ostale Slovenije bi se razjasnilo. Naj bo ta prispevek kratek pregled tega \-prašanja h kateremu bi. se morali v bodoče v podrobnostih vrniti, zlasti pa bi morali vzbuditi zanimanje med mlajšo generacijo za proučevanje tega problema. TONE PERUŠKO : »GRANIČARJI« BOGOMIRA MAGAJNE Bogomir Magajna Medju redovnim izdanjima Družbe sv. Mohorja u Celju izašli su i »Graničarju Bogomira Magajne. Magajna je najplodniji i najpoznatiji naš slovenski pisac-emigrant (izuzevši Pregelja od starijih i Bevka, koji se još ne ubraja u emigraciju), pa bi i to moralo da bude razlogom što se piše o njemu na ovom mjestu. Ali ovo najnovije Magajnino djelo važno je za nas i s više drugih stanovišta. Tu je, u prvom redu, sadržaj djela i pozornica dogodjaja, koji su uglavnom naši emigrantski, a osim toga se u toj knjizi postavljaju specifično naši problemi. Suviše toga su u toj knjizi i forma i način toliko naši, nama svima bliski, da bi bila šteta kada ne bi i oni emigranti koji ne čitaju slovenske knjige upoznali to potpuno i po formi i po sadržaju i po piscu — emigrantsko djelo. ♦ Pozornica dogodjaja: granica, zapravo šuma na granici, sa manjim i sporednim epizodama preko granice s ovu i s onu stranu. Sadržaj: život graničara s ovu stranu granice sa svim onim svakodnevnim dogodjajima, koji su nam poznati iz iskustva, iz naše štampe ili po pričanju. Bježanja, prihvatanja izbjeglica, mučka ubijstva i dramatska umiranja. Vrijeme dogodjaja': malo vremena pred bazovićkom tragedijom, za vrijeme te tragedije i par dana kasnije. Glavna lica: graničar Luka Ka-zanski, bivši komita Makedonac, Aleksi-, je Milič, Tine Sodja i drugi graničari;.j graničarski liječnik Vid Volarič emi-! grant i njegov prijatelj graničarski kapetan Boris Mamut; djevojka Mira i borac Gorjan. Moto djela: pjesma koju je pjevao Zvonimir Miloš par časaka prije svoje smrti na Bazovici: »Ne jokaj deklica, ne bodi žalostna — čez kratkih sedem let se bova vidla spet«. ■ * Već samo te prikazane tačke pobu-djuju interes u nama (pozornica dogodjaja, sadržaj, vrijeme, glavna lica i moto knjige), ali ostaje ono naj glavni je: način samoga prikazivanja stvari i dogodjaja. A o tom^načinu prikazivanja bi mogli da izrečemo jednu, možda paradoksnu tvrdnju: taj je način, naime potpuno naš-emigrant-ski. Ukoliko je on čisto Magajnin, ličan i subjektivan, utoliko je on i opće naš, t. j. način u kojem bi valjda svi mladi emigranti, kada bi pisali knjigu o svojoj zemlji, upotrebili da iskažu svoje osjećaje i misli. Jer pisati o svojoj zemlji u koju ne smiješ, evocirati dane svoga djetinjstva i gledati u duhu svoju kuću i svoje roditelje, pisati o svemu tome, a u to ne uložiti sve svoje srce, bilo bi nemoguće. Tako je i Magajna napisao ovu knjigu srcem, duboko osjećajno i u no-stalgično-lirskom tonu od početka do kraja. I baš to »pisanje srcem«, ta lirika, to je nama svima zajedničko, samo s tom razlikom što umjetnik-Magajna to zna da iskaže, a mi to samo osjećamo, ali kada čitamo te stranice osjećamo kao da smo ih sami pisali, tako su nam bliske, naše. Jer te iste slike nosimo svi u duši, iako možda mutno i nediferencirano, ali kad nam neko stvori izraz za ta naša stanja, onda osjetimo srodnost s onim koji je taj izraz stvorio. Osjetimo se sudionici tog djela, jer ono što je umjetnik izrazio osjećamo svojim izrazom. I po svemu tomu nam se Ćini da je taj Magajnin izraz, taj njegov način prikazivanja, svima nama zajednički u ovom slučaju. ♦ Ova knjiga bi se mogla nazvati romanom, dužom pripovijetkom, a moglo bi je se nazvati i idealizovanom autobiografijom. Jer graničarski liječnik Vid Volarič mogao bi da se zove i dr. Bogomir Magajna, a i cijela knjiga bi mogla da bude pisana u prvom licu, autobiografski, jer je toliko neposredna, subjektivna i lirska. I baš ta lirika i ta autobiografska strana sačinjavaju najljepše stranice ove knjige. Kada smo govorili o glavnim licima u ovoj knjizi nismo spomenuli šumu. Magajnin »gozd« je, medjutim, najživlje i najglavnije lice. šuma na granici nije samo pozornica dogodjaja, ona je živa, ona je biće. Ona je ogromna, mistična. Ona diše, ona govori i osjeća. Ljudi koji u njoj žive, graničari, oni su samo dio nje. I oni koji su u njoj umrli, i oni se vraćaju. Vraćaju se u tamnim noćima, plešu medju vrhovima gorostasnih stabala. I mrtvi i živi su dio te šume. šuma je sve obuhvatila, i ljude i medjaše. Ta šuma govori kao živo biće i ljudi koji u njoj žive razumiju njezin govor. Kada iza opisa te šume preko četiri stranice liječnik Volarič odgovara kapetanu Mamutu: »Gozd govori, kapetan Mamut —« mi osjetimo da je to istina i taj »gozd« vidimo jasnije nego nekoja lica, koja živu u njemu. Ta šuma na granici briše granicu, ona sakriva medjašne kamene i kroz nju prelaze ljudi s jedne na drugu stranu dršćući i plazeći kao zvjerad. U njoj se dogadjaju dramatski do-gođjaji. U njoj psi trgaju Gorjana, u njoj pogiba Aleksije Milić i u njoj pada Luka Kazanski uz tutnjavu gromova. Sve se dogadja u njoj i možda zato nam Magajna ne iznaša tragične prizore .na otvorenu scenu. Po tome naliči na klasični teater, gdje se dogodjaji odvijaju iza kulisa, a na pozornici se samo ras-pliću ili zapliću. Na pozornici su velike strasti i veliki osjećaji iskazani riječima ili slikama, a one tragične gododjaje koje nam prikazuje, daje nam ukratko, opisno, bez analize borbe. Iako je djelo puno dramatike, ta se dramatika ne daje u dijalogu na pozornici. Kada bi ta dramatika došla u prvi red, djelo bi po svoj prilici izgubilo na lirizmu na račun dramske plastike. Tada bi »gozd« izgubio i dio svoje mistične simbolike. Ostala bi samo dr- veća jedno do drugoga, ali »gozd« kao živo biće bi se smanjio, izgubio. Ta šuma, ta brda, te planine, sve je to jedno. A graničari, i oni iz macedon-skih gora i oni iz gradova i oni iz gela po ravnicama, svi su oni dio te prirode. Oni su srasli s tom zemljom na granici, oni s njom žive i duboko je osjećaju. Oni su tu mrtva straža na jednoj privremeno osvojenoj poziciji. I baš oni, ti graničari, su naj plastičnija lica u ovoj knjizi. Oni i šuma su glavni. A ona druga lica su tu samo statisti, ali uvijek zato da se što bolje istakne i podvuče glavna ideja. * A ta glavna ideja se povlači od prve do zadnje stranice. Jer od prve do zađ' nje stranice provejava vjera u odriješe-nje. Optimizam, uz mističnu tezu, da se jedino kroz patnje i krv dolazi do sreće, je glavna ideja »Graničara«. I čim je veće trpljenje, bit će bliže i otkupljenje. A kroz trpljenje, kroz suze i kroz krV prečistit će se narod za konačni uskrs. To trpljenje je neka mistična pričest, koja priprema ljude za združenje s Bo' goln--------- »---------potem pa se bodo pognale naše duše naprej do zapadnih morij, da zgrade novo svetišče na starem umrlem svetu in tedaj bodo vsi ljudje le bratje in sestre med seboj in le zlato sonce bo sijalo nad njimi«. ♦ Magajna je u »Graničar j ima« vizio-ner. On daje viziju dogodjaja. Možda nu1 uvijek ne uspijeva da dade viziju ljudi (a možda za tim ni ne ide), ali vizijt dogodjaja, sintezu, zna da nam dade plastično. I u tom vizionarstvu je najjača strana ove knjige. Svaka od tih vizija je po jedna lirska pjesma. I kada h' djelo bilo možda zbijenije bilo bi od početka do kraja nepomućeni izraz jednog jakog osjećaja. Ali i ovako je cijela knjiga uspjeli izraz auktorov i izraz osjećaja svih nas izraz lični i izraz opći. A kada je knjiga uspjeli izraz lični, izraz samog pisca, a ujedno izrazuje duševna stanja velikog broja drugih ljudi, tada je knjiga uspjelo umjetničko djelo. Prema tome su i »Graničari« uspjelo umjetničko djelo.. BARBA JI VE VUCIC, KOPAČ S CRESA IZ RATNIH USPOMENA Kasnije sam doznao da je poslan u nastt nesretnu »štrafkompaniju;, »ala p. v. It*” liener«, i to s razloga jer je kao mnogi n*? mali svijet u ono doba, govorio u ratnoj luci, Puli,. talijanski — misleći da šior' oficiri to bolje razumiju. I tako je site' ta Vuss.ich dospio daleko na sjever 11 štrafkompaniju, gdje su um Švabe izgov*' rali ime Fusili. Domala sam bratski zavolio tog mog fl' bara kopača, našeg jadnika, koga jo zatv' cala talijanska propaganda i stvorila, ga oi A r va t a - Sl o v i aca nekim Ausi rij»' kom, sa nemuštim mletačkim .žargonoi»; Većinom su u ona zlosretna vremena d signori delTirredent a« zavijali svO' jo talijanstvo u crnožute boje, ! stvarali o“ Slava, prave Sé ave Austrija^-1 Nekog jutra, baš smo ja i Vučić (barb® Jive — kako sam ga već zvao) pratili u ob' ližnju varošicu nekoliko srpskih zaroblj®; nika. Bili su to ponositi ljudi, koji su paj1 u ropstvo silom prilika. Oficir koji nam j® predao te ljude, naglasio je da, su to Srb‘ i da nemamo s njima da se upuštamo u ra®' govor. Putem (a prije ne progovoriš« ni riječi) jedan me je od zarobljenika nešto upi' j tao, — naravski srpski, — a barba Jive & [nato potiho zašapta: I — Sior, pa oni lepo besedo po našu, S»' Ne sjećam se pravo kad je to bilo, — 1915 ‘mo nekako trdo arvm-ki. ih 1916. Svakako onih crnih godina, kad su . _ Pa Srbi govore naški, odgovorim nas gomh po »strafkompamjamac, pogotovo nas iz Istre, koji se nismo mogli dočepati ‘ _ Nagki? Ca i mikov Kralj govori P® Zagreba, - onog našeg ratnog Zagreba, -;'naSu? upita me barlm Jiv6 na nam bude ljepše i da lakše dočekamo,, ' oslobodjenje. U logor, gdje sam ja bio, đo-| sigurno — dje nekog dana novajlija, okošt čovjek, jak, jj I na, to će mi i . ; Jive još tiše: ispaljena lica od sunca. Ja sam ga ubrojio | — Za ].■ , v./ iga) smo in cn' odmah u mornare, ali mi »kapuro« Švaba[ puta gveru (ilkiijali (objavili rat), kad 6® reče »Der Kerl ist auch ein p. v. vrie Ihr naši i kad govore i'o .'Nnb'... alie, aber Italiener«... Vej ga vrani'! (Neka đjavo to »»*' Rikard Katalinić Jeretov sumnjiv, kao svi vi, ali je Talijan.) Sigurno Talijan iz Istre, pomislim u sebi, približim se čovjeku i upitam ga talijanski da li je iz Istre? Odgovori mi iskvarenim mletačkim dijalektom, da je iz K e r s a (Cher-so — Cres) i da se zove Fusi h. Prosudim odmah : to je naš čovjek, Vučić, a izgovara svoje ime kako je čuo da mu ga izgovaraju Švabe — gazde. — Znadeš li ti hrvatski? — upitam ga ja odmah. — Arvaski, šior, znam — ja sam kopač (tako zovu na Cresu naš svijet!) — ribar san... šior. — Ti nisi Talijan?! — Ca Talijan ja, — ja sam Auštrijak, šjor. ga _ . đe!) nasmijem se ja, a i Srbi se od src® nasmijaše... Kasnije, kad sam još bolje upoznao Ji®* kao čestita Čovjeka i poštenjaka, ja sam Đ*® pomalo sve razložio i objasnio, te stvori® iz barba Jive, od Ausirijaka, pravog naš™ čovjeka. I on je sa mnom sanjao kako ^ bijeli orlovi u Istru i na Cres Prevariš*® se ljuto obojica, moj dobri barba Jive. • • Sigurno jo i on, ako je živ, pa i ako ,6® možda danas po ukazu zove »L u p P’ — zapalio na puneštrici (prozorni svoje skromne kućice »nella Cher9^ redenta« lumin (kandioce) za našim V0' kojnim dobrim Kraljem Mučenikom, kao što saznajem da su učinili mnogi n»-istarski kmeti, u onim našim dragim izgn®' Kapral nas sluša, nije bio čas da ga is- Ijenitn krajevima... pravljam. RIKARD KA TALINI Č-JERE101- L. L E G I Š A : SREČANJE S TUJIM SVETOM Dobre tri đni vožnje na ne kdo ve kaj mehkin železniških klopeh — toliko je bilo moje vojaške poti iz furlanske Gradiške v daljni Palermo — je moje kosti lepo utrudilo. Ob koncu, zadnjo noč, se je vsa težka izčrpanost s podesetorjeno silo zgrnila name in občutil sem mučno slast, da bi se prepustil, omahnil z glavo, udaril ob trdo klop ter izginil v zadnji, brezdanji sen. Samo da se odpočijem, da izginem. V somraku in modri noči sem nejasno slutil predore in skrivnostne obmorske doline, v mojo trudnost je odmevalo bobnenje voz, pol razumljen razgovor in plajhanje obrežnih valov. Komaj sem čutil, kako grem novemu svetu nasproti in komaj vedel, koliko se je v teh dneh nabralo v meni ob dolgi poti: mesta, morje, žar prvega poletja, rože ob poti in v kalabrijskem bregu, ljudje in njih nòvi in čudoviti gibi in ob koncu potlačena kepasta gmota, zavita v sinjkasto kopreno — velika Sicilija. Fant, Istran, ki se je vračal z dopusta, me je potolažil, da ne bom tako čisto sam, da je v velikem mestu celo na stotine naših vojakov. Pravil je, da je povečini tam doli celo lepo in se je veselo spominjal pomaranč in rožičev, ki so jih tako kradli na vajah. Bil sem dovolj truden in tudi dovolj pomirjen. Zato sem tisto noč brez posebnih misli in slabih pričakovanj, z nahrbtnikom na rami, a ne kdo ve kaj vojaško vkorakal v veliki kraljevski Palermo. ♦ Morda se začne človeku šele ob odhodu prav odkrivati svet, ki ga zapušča. Tesneči objem okolice in vsakodnevnih utripov in zanimanj se razklene in te-daj rnu je močno žal, da ni mogel nagrabiti vsega, kar mu je zemlja v tolikem obilju ponujala. Po nekaj mesecih sem ob slovesu skeleče čutil, kako sem se komaj potopil v to nenavadno južno življenje in nejogovo privlačnost, v svet, v katerem so zdaj živeli in se razgledovali tudi naši ljudje. Mik čudovite antike in polni, bujni, včasih eksotični srednji vek, po katerem otok skoraj ni doživel zgodbe in slave, podjetni, verni Arabci in Normani — to vse nekoč, še od takrat gledajo na človeka s priprtim očesom razvaljeni templji, drage cerkve in krivenčaste ulice, ki ga v mraku objemaj u s tiho svečanostjo in tesnobno zagonetnostjo svojih starili zidov. Njih zastrta, vedno lepa romantika in pisano, bujno, še vedno lepo življenje^ ob njih bi bilo morda treba dopolniti še z mislijo, da je tod danes provinca. Provinca, ki se lahko izkaže z zelo lepim številom ljudi, med katerimi ^ je nekaj stotin izbranih bogatee v, ki jim pritiče tretjina otoka. — Tu okrog Palerma prelepa Conca d’oro — Zlata školjka, obrobljena z vencem nazobčanih gora, zelena v svojih južnih vrtovih, tam svetu znana mesta z domačo in tujo razvajeno gospodo. V notranjosti ne manjka puste zemlje, nekad presihajo yode, drugod so močvirja in reke ma-larične, celo potujoče sipine se prika-zujejo nekod ob morju. Po ogoljenem gorovju pasejo za smešno mezdo ovčarji in kožarji — picurari, crapari — po valoviti planoti preži marsikod divja, opaljena golota in zapuščenost.^ K sliki spadajo samo še zaostali ubožci, ki imajo včasih le hišo ali pa še te ne, kakor pričajo nekod plemiški grbi nad slednjimi hišnimi vrati, in pridružiti jim je treba delavce, ki se dušijo v žveplenih rudnikih in ki nekod še danes nosijo žvepleno breme na svojih plečih. Tista gospoda, ki ima tretjino zemlje in še več, rudnike in podobno, je seveda v mestih, v svojih častitljivih nalačah ali po letoviških dvorcih v Ta-órmini ali Mondellu, kakor pač nanese čas. * Mikaven svet, tudi če bi ne mislil na vse obilje drobnih doživljajev, ki so polnili bivanje v njem, na žarko, ostro sončno luč, na noči, polne vrveče množice, živih luči in glasov, ki pojemajo in ugašajo v žalostnih, temačnih globinah zakotnih ulic in dvorišč, če bi se morda ozrl na to bivanje samo z ene strani, mislil samo na kolikor toliko čudno dejstvo, da smo bili Slovenci tako daleč, v tako nenavadnih krajih, ki bi nam do mišljenju vladajočih ne smeli biti nenavadni, marveč od vsega početka naravno umljivi. Vsaj s časom, s postopno vzgojo v šoli in organizacijah, z vsemi mogočimi predočevanji veličine in neizbežnosti rimske kulture, torej tudi s takimi vojaškimi obiski in ogledi, bi se morali prebiti do tega neizpodbitnega in osrečujočega spoznanja. Pot tega spoznavanja je nekoliko zanimiva, zlasti če bi jo primerjali s spoznavanjem, ki je prodiralo stoletja tik do nedavna v duše naših ljudi s severa, iz nemške kulture in samozavesti, ki je osvajala in tudi ubijala. * Kdor skuša biti kolikor toliko umerjen in pravičen, ni treba, da bi se posebej čudil ali zabavljal, če mora invalidom in še ljudem sedanjega rodu za,-Dored kazati, kje naj se podkrizajo. xn> (ODLOMEK IZ SICILIJE) masse ca una cruce, — da jim bodo izplačali potnino za nazaj. Stvar je opravičljiva, vsaj v tako razviti deželi. V takih krajih je navsezadnje tudi mafija opravičljiva. Tiste dni so zasliševali v velikanski cerkvi sv. Cite, ki je pripadala našemu opuščenemu samostanu okoli dvesto šestdeset mafijcev, ki so jih polovili v bližnji Bagheri ji in tam okoli. Za take zadeve so morali zazidati oltarje in pred glavnega postaviti velikansko kletko za izsiljevalce. Kmetje so pravili z občudovanjem in potrebno spoštljivostjo, da so bili vmes tudi advokati in višji in kako je bilo vse tako razpeljano, da so gospodarili in strahovali vse in vsakega. Pravi rokovnjači, ki so smeli pobirati plodove, ki jih niso sejali, ki so človeka na samotni cesti zvezali z rokami ob pete, ga obrali in odšli, razvili iz hiš na samem divji ogenj na orožnike in v trenotku brez sledu izginili v skrivnih podzemeljskih hodnikih, če že hoče biti človek pravičen, mora priznati, da si smejo nekod tudi kaj takega provoščiti, kakor je mafija in da vsaj ubogemu, malo svobodnemu kmetiču ni preveč očitati, da ga love zaradi nje — morda bi kaj takega bolj zaslužili višji. Vendar vem, da bi spričo takih zadev nihče naših ne maral poniževati svojih krajev in ljudi pred njihovimi in da mora tudi naš preprost človek s posmehom ali nezanimanjem odbiti brez prenehanja ponavljane besede, ki se tako naivno zaverovano kolikor nesmiselno glase iz ust patriotičnega Italijana: Mi smo vam prinesli svobodo, kulturo in red, saj prej je vladalo nad vami barbarstvo in samopašnost. — še preprost človek se čuti ob takih dejstvih in besedah vzvišenega in v svoji zavesti ter celo ponosu potrjenega. Doneče besede mu izzivajo če že ne prikritih nasprotnih misli, vsaj trmoglav, nedostopen molk. * Tudi če se človek odmika od družbe in opazovanja in mu ni, da bi primerjal, iskal sorodnosti in vezi z novimi ljudmi, se vendar postavlja predenj iz dneva v dan toliko znamenj tujega sveta, da se mora vsaj na tihem odločiti o njem in se postaviti proti njemu v svojo posebno skupino. Skupine se tudi med Italijani kaj k malu napravijo. — Stara pokrajinska razcepljenost se izrazito uveljavlja. Kratka doba enotne države ni mogla zabrisati _ zgodovine, razločkov v kulturi in značaju pokrajin. V pisani vrsti so pridni, bolj resnobni Toskanci, ki se zavedajo svoje imenitnosti in svoje lepe besede in ki nimajo misli za jug. Ti hudi preklinja-či so kakor v nasprotje obdarjeni z mičnimi, mehkimi imeni in mehko, sladko govorico s čudovitimi oblikami in obrati, da jih je naslada poslušati. — Zraven njih pa se postavljajo najbolj samozavestni, drzni, prekanjeni in kričavi Napolitanci, živa, svojevrstna južna prikazen ljudstva z močno svojo tradicijo, neskrbnostjo in izrednim domotožjem, ki jih povsod druži in vedno vabi v rodni Napoli: Napule citta poe Italijani ne poznajo, še manj pa se morejo oni prilagoditi njihovemu življenju. Do našega življa tudi ne morejo najti tako iskrenih poti, da bi si mogli biti povsem zaupni in tako se nekam samotno med dvema svetovoma nikakor ne morejo prav znajti. * Našega človeka bi že po hoji, po obrazu prepoznal in ločil od drugih. Kadarkoli sem jih srečeval v šumeči ulici, ogrnjeni v prosojen somrak, me je že sama misel, da so naši in da so tako daleč, nekam čudno ganila in navdala s skoraj otroškim veseljem. V teh nerodnih, mesta in južnega življenja nevajenih fantih, je vendar duša in srce, Id je meni najbližje in ne da bi jih poznal, me bo nehote in najprej potegnilo k njim in vem, da si bomo takoj domači. Italijan mi bo v potah svojih misli in gledanj, v svojem razmerju do življenja prevečkrat tuj, kakor mi živa neposrednost njegove govorice neprestano spri-čuje. kako daleč so mi tiste globine, ki sprožajo njegovo svojevrstno besedo in melodijo. Te razdalje med našimi nisem čutil, marveč oporo, ki mi jo je dajala njihova bližina, domačnost in enotno, »naše« mišljenje. In ob tej zavesti skupnosti, ki nas je prevevala in privlačevala, mi je bilo včasih neizrekljivo dobro, da me je obhajalo naivno mladostno navdušenje, kakor da bi si zmagoslavno govoril: Mi nc moremo prepasti, tudi zdaj ne! Kljub vročini, ki do poznih polnočnih ur ni popustila, so odhajali Italijani na večer lepo napravljeni, a naših zvečine ne bi mogel izvabiti. Posedali smo večkrat pred bolnišnico, ki je bila nekdaj samostan, nad nami je povešal divji poprovec lasaste vejice z drobcenimi dišečimi lističi, malo drevce je odpiralo velike in bele zvončaste cvetove, dva velika oleandra, beli in rdeči, sta na vsaki strani vhoda bohotno žarela kakor ogromna šopa razkošno živili in močno dehtečih rož. Ali pa smo se zleknili okrog palme na notranjem dvorišču, se med šalami pogovarjali in peli. Pesem je odmevala in se gubila v prostranem mraku, ki je že zagrinjal samostanski hodnik za ogromnimi podporniki. Včasih me je prevzemalo, kakor je piala v pesmi naša prešernost ali naša žalost, ki je tam doli, v mraku tujega samostanskega dvorišča dobivala vse izraziteje našo barvo in globino. In skoro vselej je bilo primešane v pesmi nekaj uporniške kljubovalnosti, samozavesti, ki se je nekaterim vsaj tukaj sprostila. To je bilo čisto naše. S pesmijo v fantovskem zboru smo se mogli pokazati samo mi, Italijani je niso poznali. Kadar so nas poslušali, so menili, da pojemo kakor v cerkvi. Pesem in razgovor, ki ga drugi niso mogli umeti, nas nista le zbliževala, marveč sta tudi še bolj potrjevala privzgojeni in za nas v marsičem ugodni ponos človeka s severa. Res so naši preprosti ljudje v svoji nerodnosti in slovenski pohlevnosti v primeri z gibčnimi in lo- tica. — Napoli je poetično mesto, govo-, lavimi Italijani _dosti^na^ slabsem^ Ob-re z zanosom celo nepismeni in poklicni siromaki. Njihovemu neumljivemu in včasih divjemu zavijanju se je treba stanejo, kamor jih kdo postavi, žrtvu jejo se, kjer se skuša Italijan, včasih prav nemoško, izviti. Vendar kljub_ tej privaditi in tedaj postane prijetna ta preveliki pohlevnosti ubijajočega čuta nenavadna godba neugnanih glasov, manjvrednosti spričo Italijana ne po- Kar ostane od besede, razvlečejo v ču dovite, nepopisne glasove in prehodijo vse stopnje divjih širokih in temnih leg, da beseda ni več sebi podobna. A kakor vsi severni Italijani zaničujejo tudi oni bedne Kalabreže in Sicilijance, s katerimi imajo še nekaj starega nasprotstva. Ni čuda, da je južni del, ki je živel v težjih okoliščinah, zavržen, zaostal in nezaupen do drugih in da celo marsikdo prizna, da ga je sram, ker je tam doma, * Da. so naši fantje silili le k svojto, ni nič takega. V drugačni družbi bi pač skoraj ne mogli živeti. Saj mora človek prav k malu občutiti, kako ne bi mogel zlepa {»gnati korenin v tuji svet in morda nikjer ne tako stežka kakor tu na jugu, ki živi in čuti tako po svoje in vase zagledano, da bi ostali v njem morda vedno tuje, nerazumljeno, vrinjeno telo. Treba je pogledati le na nekam klavern položaj Tržačanov oziroma sploh ljudi, ki so se že izmaknili iz našega, slovenskega ali hrvatskega čustvovanja. Po svoji krvi in miselnosti so to vendar bolj ljudje s severa — to je: iz srednje Evrope — in videti je, da to resnico vedno znova in zelo jasno občutijo vselej, kadar imajo opravka s pravimi Italijani, z ljudmi z juga. že njihova tržaška zavest je močnejša od italijanske v spominu na nekdanje srečne dni, na roke polne dela in zadovoljno življenje ne morejo imeti prijazne besede za jug in kar je ž njim v zvezi. Zaničujejo ga kakor sploh .večina severnjakov, ker jim je zaostal in top. Jug jim vrača po svoje. Ne pozna jih ali pa jih ima za Nemce ali Avstrijce — kakor tudi večino Slovanov. Na jugu jih znajo. V njem vidijo sedanjo silo, oblast, ne pa vzvišenega, do nedosegljive popolnosti doraslega naroda, pred katerim še misel na odrešenje in svoje življenje ni mogoča. Prej bi rekel, da so kakor brez smisla in čuta zanj in za vse njegovo, da vse to podcenjujejo in da navadno niti ne marajo spremeniti svojega mnenja ob resničnosti, dasi pogosto ni pravično. Ne zdi se jim vredno, ves ta dotik z novim svetom jim je nekaj začasnega, nekaj, kar nima bodočnosti ali vsaj zanesljivo ni. Povečini v njem ne vidijo strani, ki bi jih utegnila pritegniti ali vzbuditi spoštovanje. Pred Nemceh te zavesti naše ljudstvo ni imelo in je zato danes nam gotovo zelo v prid. Patriotičen Italijan, ki so ga naučili, da je prispeval svojo sveto rimsko kri v odrešenje našega italijanskega značaja, seveda ne more razumeti naše tujosti, ki nikakor noče popustiti, hladnega, trmoglavega molka ali posmehljive in tudi pomilovalne, zaničljive •misli, ki morda edina odgovarja v naših očeh njegovemu retoričnemu prepričevanju. Razvnemati se zaradi njegovih naivnih in dostikrat neumnih dokazov in razlogov, pa naj bodo še tako daleč neumni in krivični, ni ne varno ne uspešno. Morda se človek po neprevidnosti nekajkrat spusti v prerekanje, razburljivo dokazovanje logičnosti in nelogičnosti, dokler se ne vda v spoznanju, da se tako dokazovanje ire splača, ker je pač nacionalizem osvojil povsod ne samo mnogo glav, zlasti izobraženih, marveč tudi nekam prevzel vso njihovo pamet, ki je zdaj povsod enako nacionalna. »Vi pripadate državno Italiji, tu- di zemljepisno, fizično ji pripadate, zato ste Italijani. Mi smo vas vedno steli za Italijane in tako so nas učili v šoli. torej ste Italijani. Zdaj se upirate. pa boste videli in spoznali, da smo vas osvobodili in vam prinesli prosveto in blagostanje«. Takim ali podobnim logičnim sklepom, ki se stalno končujejo s slavo odrešenja, nikdar ni mogoče do živega, ker so preveč trdno zgrajeni, gotovo tako trdno, da o njih ni mogoče razmišljati ali dvomiti. ♦ Komur ni naša kljubovalnost in nerazumevanje vsega »vzvišenega« italijanskega samo izraz slovenske trmoglavosti — prav dobro je poznajo — m seveda nekulturno in neopravičeno, si vendarle ne more kaj z našo prikaznijo hi z našim značajem, ki ne gre v njegove račune, če že misli biti drugim pravičen, dasi si jih nikakor ne more prav jasno razložiti, vsaj priznanje bi rad dosegel od njih svojemu narodu, ki je takorekoč med prvimi, med najiz-branejšimi, v marsičem sploh brez primere. Sodnik iz Nota, tam onstran Etne, že močno plešast mlad človek, čudovito vljuden. — vsak trenotek sem mu bil gentilissimo, carrissi-mo signore, plemeniti, najdražji gospod — je venomer previdno in vljudno tipal v nas, nas ugibal in nas pri tem spoštoval. Kakor da bi ga s svojim hladnim, molčečim izogibavanjem nekaterih misli in z rahlim posmeškom njegovim previdno izraženim sodbam obvladovali, si ni upal več kakor napol vprašujoče: »Pa lalijan je plemenit, kaj sodite?« Zdelo se je, da nekoliko d"omi, da bi mu mi potrdili. Saj bi mu tudi ne mogli ne hoteli. Med preprostim ljudstvom se takega patriotizma, ki nas hoče po vsej sili imeti za svoje, ni bati. Ljudstvo ni vedelo, zakaj je moralo .v vojsko, čeprav so ga učili, da je v Avstriji sovražnik, in tudi ne ve, da smo sedaj v Italiji tam okrog Trsta mi, Slovenci in Hrvati, ki bi morali biti po vsem govorjenju In pisanju Italijani, v vojski odrešeni Italijani, a smo po vsej verjetnosti in splošnem prepričanju Nemci ali pa Avstrijci. Ne morejo si nas predočiti ali sploh ne vedo za nas in zato tudi nimajo, zakaj naj bi nas sovražilL Kvečjemu da jim vzbujamo včasih grozo neznanega, nevarnega, nikdar zanesljivega: Prav tam v Avstriji je že to, govorijo in si nič kaj ne vedo s tem. ♦ Včasih, res da redko, naleti človek tudi na izobraženca, ki se upa gledati preko ozkega plota jalovega patriotičnega mišljenja in se dvigniti iz mrtvega, pristno italijanskega zadovoljstva z malim, samo da je, da le živiš ali vsaj životariš. Med invalidi je prihajal iz Messine na pregled nekdanji major ar di tov, srborit človek in svobodoljubna kri, odkrit socialist, ki se je zaradi svojih misli včasih tudi spoprijel in je moral zato ostajati že po šestih zvečer doma. Povrhu so ga še vojaški zdravniki zavračali, da ni potreben podpore. Imeli smo takrat še Novi list in ko ga je videl, je takoj začel, da pozna naše kraje in tudi ljudi, ki pa jih tudi on ni dobro ločil od Nemcev. Bil je tam v vojski in je na Krasu v nekem napadu pustil življenje mlademu fantu iz Gradiške, ki ga je zanj obupano prosil, čeprav bi mu po navadi arditov ne smel prizanesti. Omenil sem mu previdno, da je to edini list, skoraj vse, kar nam je ostalo od prejšnjih prič našega živahnega prosvetnega življenja, ki da je zdaj docela zamorjeno. Namah je ujel mojo misel in menil, da smo mi v nečem na boljšem od njih. »Voi siete affratellati nel dolore« — vi ste , se pobratili v bolečini in ste zato strnjeni, si zaupate in zato laže vztrajate. Tu pa je vse mrtvo in brez prepričanja in moškosti. Na nikogar se ne morete zanesti«. — Drugi dan je šel mimo, klobuk si je bil potisnil bolj na oči in me pogledal hladno, kakor da nisva že nekaj med seboj govorila: »Na nikogar se tu ne morete zanesti«. »Voi siete affratellati nel dolore ...« Zdelo se mi je sprva, da je izrekel to kot pravi Italijan, ki mu je več do lepe, zanosno poetične besede kakor do osebne zavzetosti, ki naj bi govorila iz nje. Sprejel sem jo hladno skoraj neza-upno, tudi bi se mi zdelo, cla sem malodane izdal svoje čustvo, če bi ga razodel tako odkrito in v tako izbrani podobi. In vendar, čeprav ta človek ni poznal vse more, ki tako dolgo pije kri našemu življenju in ga duši, vem, da je bilo v tej izjavi več kakor zgolj lesk izbrane čustvene besede. In izgovoril jo je Italijan, nekdo iz naroda, s katerim smo si tudi nevede in nehote v neprestanem kljubovalnem boju, da mu določimo nam primemo ceno, s katero nam bo mogoče vsaj za silo izhajati in se je preveč ne bati, da bi ji kdaj ne bili kos, in da sebi izvijemo priznanje, ki ga tudi od njega moramo dobiti. Ta beseda je bila priznanje. VIKTOR CAR EMIN : BIO SAM I JA »DIRECTEUR« FRANCUSKOG »L’ ECHO DE L ADRIATIQUE«... Viktor Car Emin. Bilo je to odmah poslije sloma go» dine 1018. I — dakako — na Rijeci. Još se' nisu bili Talijani pod Učkom pravo ni usidrili, i već se u čitavoj Istri rasplamsao'njihov teror. Nije bilo druge, nego put pod noge pa u Zagreb i staviti se ondje narodnim ljudima na raspolaganje. I onda — što Bog da! Desilo se drukčije. Tek ja na Rijeku, a to me već na Adamićevu gatu okru-žiše prijatelj’!. — Upravo smo htjeli da poručimo po tebe. Ima tu u via Dominis neki gospodin, stranac, koji želi, da ga se iz dana obavještava - o svemu, što se tamo u vas događja. Potraži ga večeras u 6 sati. Ne ću da se hvalim, ali posluh bijaše meni uvijek »sveta stvar«, te ja mjesto u Zagreb, okrenuli prema Kantridi, da se sklonim u nekoga svog rod jaka. I još one iste večeri započeli svoju diplomatsku karijeru u via. Dominis. Medju-tim osim te karijere mene je u onom blaženom gradu čekala i jedna druga, o tome'.hoću da vam baš . i pričam. Jednog. .dana, u početku decembra zaustavi me na sušačkom mostu prijatelj j reče mi naprečac: —- Jesu li ti već rekli? Odlučili smo izdavati list u francuskom jeziku, da Saveznike ovdje i u Parizu bolje uputimo u.prilike na Rijeci i u Istri. Za sada izlazit će list dva puta nedjeljno. Ti ćeš mu biti urednik. U normalna vremena pozvalo bi se nekoga, da čovjeka odvede u najmanju ruku nekamo na motrenje. No u onom trenutku sveopćeg riarmava i svih mogućih nemogućnosti, ja sam se zadovoljio samo time, što sam skočio, kao da su me ubole sve ose ovoga Svijeta i viknuo: —- Ja — urednik francuskog lista? — TI — da! Iako su ono bili dani, kad se već nije niko ničemu čudio — pa ni ja, ipak mi se je već sama misao, da bih ja mogao biti urednikom nekog francuskog lista, činila i onda malo odviše smiona, da ne rečem skroz i. skres luda. U to mi nekako sinu u glavi, da se prijatelj hoće malo da našali, te ja njemu fino po francuski: — Piche moi la paix! Htio,sam da odem, ali me on zadr-ža i stade me uvjeravati, da je stvar vrlo ozbiljna i da je smiješno, što se toliko skanjujem i divljačim. — Stvar je tako udešena, da će sve glatko, teći. Imat ćeš, na raspolaganju dva francuska časnika, koji će paziti na sintaksu.'i na ortografiju. Jedan će se od njih potipisivati kao »gćrant«, dok ćeš ti biti glava svega — dlrecteur en chef... — Da, a kad oni moji »vittoriosi« u Voloskom vide... — Ne će vidjeti ništa. Ti ćeš raditi anonimno. Uredništvo će biti u zgradi kapucinsko] — tamo je i tiskara »Miryam«-gdje će se list Štampati. A sada gie-daj da spremiš materijal. Moći ćeš računati i na nekoliko prevodioca... Tako dakle i — all right! A proposi. — Trebat će katkada da umetneš u list i ponešto engleskoga. — A zašto ne i japanskoga. Htio sam da se nasmijem, ali mi se smijeh udavio negdje u grlu. Ipak me radoznalost' malo poškakljala, te upitah: . — A — kako će se zvati taj francu-ski list? —u»Echo de 1’ Adriatique« journal bihebdomadaire de defense đes interets yougoslaves«. — Fichtre! — zapjevah mu pod nosom i rekoh: I taj »journal bihebdomadaire« imao bih ja da uredjujem? — čuo si sve, a sad na posao! — ot-sječe prijatelj nekakvim kapralskim tonom. Pozdravi i ode. Ode prijatelj, a ja se nikako ne mogu da sjetim, koliko sam vremena ostao na onom mjestu skamenjen, stjskajući zube i sve pomalo psujući onako po francuski: — Sacré nom de nom ... Istina, mogao sam da odrežem: — Gospodo, tražite vi sebi drugog urednika, nije mene moja Učka rodila za to, da budem nekakvi »direeteur en chef« ..., ali to je u ono nepojmljivo čudesno doba bilo teško reći. Iznajprije, kako da uvjerim one moje ljude, da ja nisam nimalo sposoban za jednu onakvu rabotu? Ima momenata, kad svijet gleda u vas kao u neku vanredno živu i bujnu enciklopediju sveopćeg znanja i umijeća, a ima opet drugih momenata, kad vam onaj isti svijet ne priznaje ni ono malo što znate. Prema tome, da sam se ja dalje nećkao, moji bi ljudi govorili: — Eno ti njega! Trideset nam je godina punio uši, kako treba da radimo i živimo za narod, a sada kad treba da i sam poradi činom, što kaže inom, a on onako lijepo i fino: — Pichez moi la paix! Hic Rhodus ... pasja paro! — činilo mi se, da ih već čujem, kako me iza ledja blago-sivlju. Ne bi meni u onaj čas bio niko izbio iz glave, e će onaj »Echo de 1' Adriatique« biti moja civilna smrt, blamaža par exellence! Ali noć, dobra stara savjetnica, proizvela je u meni izvjestan obrat. Bit će da je tome toliko pridonijela i misao, da ima na svijetu i ministara, kojima ministarski »portfelj« pristaje upravo toliko koliko i meni moj fotelj direktora »en chef«, — fotelj, koji uostalom nije bio nego nekakva obična rasklimana kapucinska stolica. I tako se jednog sivog, mraznog jutra upu tih u moju redakciju — u kuću »Dobre štampe«. Oci kapucini izdavali su sve do rata svoje »Riječke novine«, s kojima se mi Supilovci nismo u svemu. slagali. Meni su — da pravo kažem — jedino smetali talijanski biskupi i kardinali, u kojima sam ja već onda gledao kao žestoko neprijatelje našega naroda. Ali u trenutku, kad sam se ono u priprostoj ćeliji našao licem u lice s blagopokojnim Ocem škrivani-ćem, časnim, sijedim starcem, nisam više imao ni na kraju pameti ono, što nas je dijelilo, već ono, što nas je u one strašne dane zbližavalo i pritiskalo: naša zajednička neizmjerna nesreća. Užasan je u ono doba bio položaj riječkih oo. kapucina! Njihova tiskara »Miryam« bila je Talijanima, * njihovim vlastima, civilnim i vojnim, veliki trn u oku. U njoj su se tiskali naši propagandistički letači i brošure i to ne samo u našem već i u francuskom i engleskom jeziku. Da tome učine kraj, aneksionisti su jedne, noći provalili u tiskaru i napravili mnogo kvara. Tah-janaški »Consiglio Nazionale« smatrao je i inače kapucinski samostan kao neko leglo svih mogućih zavjera i kom- plota, pa su već u početku karabinieri dijelom iznajmili dijelom rekvirirali neke prostorije, u koje su uselili jedan svoj odred. Bila ih je puna veža kapu-cinskog doma i pune stepenice. Medju njima bilo je i raznih agenata, zbira i špijuna, i ja sam svakoga dana morao da prolazim kroz taj nimalo ljubezni špalir ... Možete sebi zamisliti, kako mi je bilo pri duši. A lakše nije mi bilo ni u redakciji, činilo mi se, da sjedim na krateru nekakvog grdnog vulkana: Etne ili Kra-katoa. Tu sam se sastajao i s ona dva francuska časnika, što su mi ih dodijelili, da vrše korekturu. Kad bi ušli, lijepo bi pozdravili: — Ca va bien, Monsieur Direeteur? — Ca va — ca va, uzvratio bih ja. Ca va! Obojica pristali, mladi ljudi, obrijani, osmagnuti u obrazima, malo umorni. Nikakvo čudo, kad se pomisli na put, što su ga prevalili iz Soluna. I još u kakvim prilikama! Moram reći, da me je njihova blizina duboko dirala. Preko četiri godine u krvavoj borbi za jednu lijepu misao, koja je bila i naša, i evo — poslije svih bura i oluja padoše evo ovamo, u ovu kapucinsku sobicu, da mi tu pod talijanskim bajunetama pomažu na jednom djelu, za koje su i oni držali, da bi moglo biti od koristi svetoj stvari ovoga kraja i naroda. Uvodnik za prvi broj napisao je dr. K. Nešto sam i ja nabacio: dvije tri vijesti o talijanskom teroru u Istri. To se sve prevelo, a ona moja dva časnika poniješe rukopise generalu Tranieru. General Tranier dao je svoj placet uvodniku, dok je moje stvarce gotovo sve zaplijenio. — Inače bi nam »les Maccaronis« zaplijenili »notre journal« — objasni-še mi časnici. Prvi broj izišao 11 decembra. Sa svih strana primao sam pohvale, najviše od onih, koji nisu »LEcho de 1 Adriatique« ni vidjeli, nekmo li pročitali. Kako da ga vide i pročitaju, kad je general Grazioli mahom naredio, da se zaplijeni? Nekoliko se primjeraka ipak spasio, i ti su otpremljeni dalje: u Beograd, Zagreb, Pariz. Jest, i u Pariz!... I ja sam već u duhu gledao, kako se za ov.aj moj »Echo de l'Adriatique« trgaju i Clemenceau i Foch i Poincaré i Briand i čitava Entente cordiale. U svojoj nemalo ugrijanoj mašti vidio sam, kako se ti naši veliki prijatelji čitajući moj »Echo« mrgode i grčeći pesti grme: — C'est inoui! Il faui marcher et deli-vra... itd. itd. Ne čudite se! Ono je bilo doba suverene lakovjernosti i naivnosti. Ko više ko manje svi smo pomalo bili pod njenim uticajem. Poslije prve zaplijene trebalo je urediti drugi broj. — Ca va mal, Monsieur le direeteur, dočeka me sjutradan u kapucinskoj redakciji jedan od one dvojice časnika. — A la guerre comme a la guerre! — uzvratili, i s jednom nevjerojatnom, mogao bih reći d annunzijanskom kretnjom sjedoh za sto, da spremam gradi u za naredni broj. VM Année REKA (FIUME), 14 dècembre 1910. No. 2. Journal bihebdomadaire de défense drr. Jnteréts yougoslaves. „ =^rTTTT, te No. 20 cttMtimes. 1,1,11.11 Ti PresiW Hocdrow listili iiiepts des Slaves de l'ancienne Auvicbc-Hongrie. le -. dčcUratlons du 30 Mai 1917 derand*1«111 l’un'on et l’autonomi# pour les peuples tchèque-slo-vaflurs et youfoatave*. C’était le prómici pa* dćcislf vers l’écroule-mept ìntérieur de rAulriche-Hongrie. C'est de cet instani quedate l'op-po»:iion ritreme des députes slavcs ei leuf condulle irrčconciliablc el hoèt'le à tout ministćre autrichien. l’ifiondrttnent ćtait mùr au moment ou les Polon-is pitrent le pah' dfS Tchèqnes cl des Yougoslaves; le deraillemenl parlrmcn-iaìte ne pouvail plus čtre redres-séien aucune »agom F.) Le .Zeleni K^der* — le .dć-pit veri* - est le nom doni* par leipeuple Yougoslave à l'ensemble des dćserteurs, qui s ei» allant en cipalc palme du succèa, nous n'o-sons pasiTaborder celie qucslion. D’autres plus qualifiès que nous pourront peut ciré la resoudre. tSir. Jk That you may know thè peo-’plc ol Jugoslavia, newiy f.ecd iby thè principals of humanity ■and justice heid and enforeed by you to appiy alikc to all nations gread and sniall, ob-serve your aTrival in Europe *s thè coming of their libera-tor. As such they greci you. Their fondest hope is to ju-^*tity to thè world, history and to you, thè great trust you bave placed in them. May your sojourn on Europea« soii bc crowned with success in any work you mny bave come to complete or begin; and may thè greatest hnp-piness be with you and your great nailon throughout this journey and throughout time. National Covncil Fìume-SuSak. LcBtUnl Frutlittl’EspePU. De tona les généraux des armćes de rEnlente, le gćnćral Franchet; d’Espcrey sera celiti qui aura eu la gioire de voir «ne artnće enne-, mie capituter devant lui tans con-diiions. On pourra dire qu'il bćnć-ficia de certaines circonstances. mais il n’en est pas moins vrai que. s'il n’avalt pas ćtć un chef avisé et décìdé. Ics résultats n'eussent peul-ćtre pas ćtć ausst rapides, aus’si décisits. En arrivant i Silonique, il étudia les projets de son prédécesseur, le g^néral GuilUumat. les mit au point pour t* heure inévitable où il lui devirodrait posrible de les mettre i exCcution. Et cettc heure vint oi^ Oiiinl'MMiiiri!. psrmissioa et ne rrtournant plus i It pr rćgtment se cachaicot dans lei boi», dans les buissous c a d. rentraieut au .«lćp»t veri*. De» «oil-l.gn storiti — ali morda le zato da napravi bivanje mani oo godu. Bolj mi ie objasnila položai druga okolnost: železne prečke poševno navzgor ki zagraiaio dve tretjini okna in dopuščajo le v zgornjem koncu pogled na nebo, takozvana »bocca di lupo«. Bil sem v kazenskem oddelku, enako vsi I ostali politični. Živeti stalno v polmraku mora končno prizadeti tudi zelo trdne živce: »bocca di lupo« pomeni biti izložen ko- ; likor le tehtnična sredstva dopuščajo še ‘id tega omeienoga in stisnjenega življenja; vpliv na preprosto, duhovno ne preveč mo- ! čno življenje, si lahko mislimo. Nai se temu pridruži še popolna ali delna zapuščenost od strani domačih pri delni abnormalnosti navadnega »zločinca«, si je lahko predstavljati. kam tq vodi. daleč preko čisto moralnega volivanja. ker hočejo s tem kazen podčrtati. Gotovo so različna »podčrtavanja« kazni silna poglavja, ki iih komaj točneje slutim iz izkušeni in poznanstev, a s tem ni vse to ogromno poglavje niti označeno v mnogih pododdelkih. Drugi so bili v tem odelku samo za kazen, mi politični redno. ♦ Vse prilike silno vplivajo na jetnika, zlasti na onega, ki je živel v krogu rodbine in z večjimi kulturnimi potrebami. Izpraševanje. pretirano Studiranje, skrb ali bodo razmere življensko znosne, ali bo dovolj hrane, obleka dovolj topla, ali bo postrežba, zdravila v slučaju potrebe, pòseb- ; no ali bo možno odgovarjajoče duševno življenje, stiki z rodbino, to toliko bolj, ker se je bila izolacija izredno dolgo zavlekla, ali že prej v Kopru, ko nisem smel ne pisati ne iti na zrak, pa vmes klet s svojimi neprijetnostimi, ispraševanja, — ta skrb ti razjeda tiho, a vztrajno življenjske sile vrhu vsega še proces s svojo grozečo obsežnostjo in neskončnim čakanjem. Nismo si delali iluzije, toliko manj, ker smo upoštevali politične prilike te dejstvo, da so [ ne more tako temeljito oceniti vseh okolnosti v procesu, ki traja eden ali dva dneva. mesto štirinajst dni, kot bi jih morda zahtevalo obsežna snov v normalnih časih, Poleg tega še tržaški proces, ki je vznemiril vso pokrajino in odjeknil celo v mojo izolacijo. Človek se lahko racionalno tolaži, da je nujno prišlo, toda v čustvenosti je vendar težeča zavest —misel na rodbino. V izolaciji se vse neprimerno globlje in intenzivneje doživi; v jesenskih sentimentalnostih dobi neznanskega odmeva: ko pada listje, se zdaljšajo do neskončnosti noči, vstaja skrb za zimo, bodočnostjo vse bolj grozeče. To so one opojne rezignacije, ki sem jih čutil tudi pri drugih — še pred tržaškim procesom, ko je veter od nekje ' prinesel odmev otožne »Vigred se povrne«, j Zrušilo se je name tiste jesenske dni. Obžaloval sem. da nisem šel z drugimi v Trst posebno v prvih časih, ko se mi je zdelo, da je edina alternativa — blaznica. Zima 1930 se je vlekla ko večnost. Vendar je minila in tudi poletje in zopet zima. — Vedno sem imel voljo, a sedaj sem imel priliko krepiti jo. Učil sem se, kaj se pravi nič delati, nič misliti, nič čustvovati — ni dvoma, da je to težje ko volja do intenzivnega dela. Takrat sem skoraj štel vrstice. ki sem si jih smel privoščiti iz kake ilustracije. S krepko disciplino, z nadziranjem dela, oz. brezdelja, hrane in zdravil, sem se zboljševal. Videl sem, da je že marsikdo drugi, še ko je prenehal z osamljenostjo, prav tako trpel. Vprašanje živčne izčrpanosti je poglavje zase. Odkar sam v družbi opazujem tudi druge, torej je moja izkušnja izpopolnjena tudi s te strani, zato lahko trdim, da je splošna arestantska bolezen, posebno med političnimi — izjeme so seveda tudi tu in odviše od posebnosti značaja, dela in od že podedovane telesne konstitucije. V glavnem nastopi vsled čisto izpremenjenega načina življenja — razven drugih, razumljivih razlogov. Najprvo hočeš koristno izrabiti sleherno minuto in v zaporu je to neprimerno lažje ko zunaj, kjer imaš tisoč malih opravil, ki ti vzerne-jo mnogo časa in te ne izčrpajo: sprehodi, hoja, jed, družba, zabava itd. Človek se zunaj jezi na te maie stvari, ki oropajo toliko časa študiju, resnemu delu, in se niti zdaleč ne zaveda, da je to zdrava življen-ska uredba, ki hrani in brani živce zdravje. V zaporu vseh teh malih opravkov ni, oz. so le v neprimerno manjši meri. posebno v izolaciji in v prvih časih, ko mu izredna duševna razpoloženja — deloma tudi dispozicija ustavrjene od normalnih razmer — branijo, da bi se raztresel in bavil, kakor delamo pozneje kot že »izkušeni arestante«. na pr. delo u celici, snaga celice, perila, sebe, misel na jedi, čivanje, družba, sprehod, lahko čtivo. Ko se človek polnoma privadi na novi način življenja in ima pred vsem to izkušnjo o živcih, se izboljša — postane »star arestant«, ima prednost pred drugimi: dolgo težko izkušnjo za seboj, med tem ko druge posebno poletne vročine bolj trdo prijema.. UZALUDNA ČEŽNJA Moje srce čezne za malenom dragom, Za kućicom starom povrh šumnog vala. Za njom hitam, sa njom sa posljednjom snagom I htjeo bih pristat kraj njezina šala. Ladja moja stoji, ne miče se s kraja U iudjenu dragu ne da joj se poći. Nem.a više tamo, nema starog raja, Utonula sve je u očajnoj noči. Nad pitomom dragom tudj se barjak vije, A kućica stara raspada se pusta. U njoj nisu više one oči dvije I premeka ona i preslatka usta. Prije crne noći još su tamo bile I oči i usta moje majke drage, Kao spomen sveta — — ali crne sile Uništile spomen i sve njene trage. RIKARD KATALINIĆ-JERETOV. Narte Velikonja: STOL Rotija je pripravljala jerbas za blagoslov. Ni bilo blizu: nad pol ure je imela do cerkve. Veliko soboto se zdi okoli hiše vse umito in ne samo pometeno. Še kokoši drugače hodijo tisti dan. Zato je morala Rotija lepo napraviti jerbas: ona je lahko, ker je bila čevljarjeva hči in je zunaj po tridnevnem dežju, ki je napravil pota spolzka, sijalo sonce tako prijazno, kakor bi vedelo, da je velika noč. Da ste videli Rotijin jerbas! Velik bel prt je bil vezen in piruh na njem; dobro se je videlo, da je naložila tri visoke hlebe, ker pri na sje navada, da se vse nese k blagoslovu, kar re rabi na veliko noč: pr- NIKOLA ŽIC: JAVNE KNJIŽNICE U JULIJSKOJ KRAJINI 1. U CRESU: Gradska knjižnica. Nastala god. 1884. poklonom natpopa Buničiča, god. 1885. obogaćena dijelom knjižnice obitelji Moisè, sada ima 7.971 svezak različitog sadržaja za opću naobrazbu. Ima kataloge i otvorena je dva puta na sedmicu. Župna knjižnica. Osnovana god. 1880., ima dva rukopisa i 300 svezaka povjesno-crkvenog sadržaja. Knjižnica franjevaca konventualaca. Nastala je u 15. vijeku. U njoj je i arhiv bogat pergamenama i listinama. Posjeduje rukopis, 12 inkunabula i 3000 svezaka teološkog, filozofskog i literarnoga sadržaja. Ima alfabetski katalog. 2. U GORICI: Državna knjižnica (Via Mameli, 10). Prema konvenciji od 21. ožuj ka 1925. ovoj su pod zajedničkom upravom pridružene dvije druge knjižnice, naime gradska i pokrajinska. Knjige stare državne (studijske) knjižnice su pretežno literarno-bistorijskog smjera, u gradskoj znanstveno-tehničkog a u bivšoj pokrajinskoj historij-sko-regionalnoga. U svemu imade sada 108.005 svezaka i 7.120 rukopisa. Otvorena je svakog dana prije i poslije podne preko cijele godine. Jezgru joj čine knjige iz knjižnice Isusovaca. Ova se isusovačka knjižnica poslije ukinuća reda god. 1773. zvala gimnazijska i licejska, a onda studijska. God. 1780. pre-uzeše je i urediše piaristi, pod Austrijom god. 1819. postade javna, a pod Italijom ju _prozvaše državnom. Za vrijeme svjetskoga šut, pirhi, potica, hren, pomaranče in visoki Ìrata zatvorena, a_ njezini inventari,, hlebi. In na nieni srlavi šele. Pisani ierbas rukopisi i rariteti dospjese u pol hlebi. In na njeni glavi šele. Pisani jerbas s pisanim prtom in njeni bogati lasje pa heli predpasnik, ki se mu je poznalo, da ga Rotija ne obleče vsak dan in tudi v nedeljo ne. Ali naj še povem, da so bili šolni z visoko peto in na škripec? Če so se oglasili, se je ozrla, ali jo kdo sliši. Kam bi pa dejali trakove, pisane Židane trakove, ki so plavali za njo, kakor bi šli pestri plamenčki? Da bi opisoval pot. po kateri je morala, je predolgol Skrbno se je ogibala blata in iuž, privzdignila krilo, da so se velike čip-ker pri nas je navada, da se vse nese k te čipke je sama delala ter si jih ni sposodila kakor so jih druge. Vsi mislite, da je težko šla preko mlak in umazane brozge, ki se je cedila od zametov v zatišju ter tekla na pot. O, ne! Jerbasa je bila vajena ter ji je stal na glavi, ne da bi ga prijela. Z roko je lahko še mahala ter si videl njen robec, kakor da je bil pajčevina: tako ga je vsega ovezla. Na cesti so prišle druge; sama zavist jih je bilo, ker nobena ni imela tako visokega jerbasa. Tri hlebe, vsi enaki ter sc niso premaknili niti za spoznanje. Ravni in visoki! Kakor da je vsem razumljivo, je Rotija šla v prvem paru, za tem cela vrsta in so molčale. Če bi tako zapisal, bi rekli, da niso šle za pogrebom. In res niso molčale. Kakor bi po cesti šumljal prav velik in širok šop šmarnic. Samo zelene niso bile; z belimi predpasniki in zelo našarjenimi oblekami. Za njimi je plaval puh svetlih trakov. x se Je, da jih je gospod Štefan že i obrnil se je ter začel blago- slavljati, ko še niso prav dobro odložile jerbasov na tla. Zdaj si lahko videl tudi svitke. Praznične svitke, ki so žareli v barvah. Rotija je imeia še rdečkaste stro-glje v njem, da je bil bolj trden. In vsako leto drugačnega. Za, blagoslov ga je dala na glavo, potem ga je imela tisto leto za boljše, drugo leto je imela drugega in nihče ni prej vedel, kakšen bo. Kdo bi pa gledal sveče in strežnike in križev pot? To ie bilo za postni čas! Danes je bil blagoslov ter so bili jerbasi pestri in pisani kakor živi na tleh. Kdo je pa gledal, kaj moli gospod Štefan? Če pa so bili na poti jerbasi! Ko je bil konec, so se usule k izhodu. Le naj tišče, ker tista, ki prva stopi čez prag, se omoži. Rotija se je že zmenila in vedela, da jo bo Venče po veliki noči vzel! Zato se ni nič drenjala in pehala. Toda v blatu in na spolzki poti Je omahnila; jerbasa ni držala, zavalil se Je pod cesto. Rotija jè kriknila ter planila za njim. toda zadela ga je prej z nogo ter brcnila, kakor ga je ujela. Dekleta na cesti so za hip ostrmele. Ko pa se je odmotal prt z jerbasom, so se zasmejale, da se je videlo belo zobovje. V jerbasu je bil s cunjama zavit čevljarski stol. Rotija je izkušala skriti, toda stol se je valil po strmini ter puščal za seboj umazane ter raztrgane cunje, kakor bi se valilo strašilo. »Zato je imela tako ravno naloženo! Niti hìebcev ni!« In po veliki noči se Rotija n! omožila. Venče je dejal, da mora pomisliti, če ni prezgodaj. Za Rotijo je bilo prezgodaj, ker Venče je jeseni vzel drugo. Da ni čevljar in ne ve, čemu bi mu bil stol. pohranu Sveučilišne knjižnice u Grazu. Dragocjeniji dio njezine zbirke slavica i drugo je uništen gotovo posve, a teško je bio oštećen i ostali bibliografski materijal. Sada su u njoj znatnije zbirke regionalnih djela, različiti dokumenti o Furlaniji Gradska i pokrajinska knjižnica ju popunjuju. Imade pet kataloga, od kojih su alfabetski i stručni raspoloživi za javnu upotrebu. Ova se knjižnica umnožava knjižnom produkcijom po zakonu o štampi. Nadbiskupova knjižnica. Osnovana je g. 1752. za potrebu nadbiskupa, a sadržava 6.500 svezaka o teologiji i kanonskom pravu, crkvenoj povijesti, biblijskoj egzegezi i t. d. Knjižnica metropolitanskog sjemeništa. Osnovana je u drugoj polovici 18. vijeka od poklona mons. A. Herusa, a povećana je darovima mons. Endlinga i drugih, naročito knjigama ukinutih samostana u Kopru i Poreču. U njezinim se zbirkama (u svemu 30.000 svezaka, 10 inkunabula i 5 rukopisa) nalaze stare slavenske knjige rijetkih izdanja, a po većini svojih knjiga za teološko obrazovanje služi za studij klericima i svećenicima. Knjižnica maloga nadbiskupskog sjemeništa. Ima 2.000 svezaka za školu i askezu. Knjižnica isusovačkog sjemeništa za vanjska poslanstva. Sadržava 2 rukopisa i 10.000 svezaka vjerskog karaktera. Kapucinska knjižnica. U njoj je 3.800 svezaka teološkog sadržaja. Uršulinska knjižnica. Nastala je god. 1700., a umnožana je ostavinom mons. Kru-šovina i kupnjom. Sada ima 9.000 svezaka pretežno asketskog i mističnog smjera za potrebe čč. sestara uršulinki. O knjigama postoji alfabetski popis. Knjižnica školskih sestara Notre Dame. Postoji od god. 1870., a broji 3.500 svezaka s alfabetskim katalogom za potrebe Rojenica u zavodu, dakle sadržaja poučnog i pobožnog. 3. U KOSTANJEVICI (Temenici): Franjevačka knjižnica. Osnov joj čini knjižnica ukinutog franjevačkog samostana na Sv. Brdu kod Gorice, a zatim je povećana legatima i poklonima. Sada imade 9.500 svezaka, 50 inkunabula i 3 rukopisa. Postoji inventar knjižnice. 4. U KOPRU: Gradska knjižnica. Poče-četak joj ide u god. 1882., ali je uređena tek god. 1902. U njoj imade mnogo djela o Istri, znatnih je i za opću kulturu, no njezine su dragocjenosti u zbirkama malih djelca, u pergamenskom statutu grada Kopra od god. 1423., u geološkim kartama Istre, u litografijama itd. Broji 22.077 svezaka i 2423 rukopisa. Knjižnica biskupskih sjemeništa. Ima 4.000 svezaka teološkog i filozofskog sadr-Žd.j 2 Kapucinska knjižnica. U njoj je 1.500 svezaka teološkog smjera, a imade i katalog knjiga. Franjevačka knjižnica. Nastala je u drugoj polovici 15. vijeka, ima alfabetski katalog, sadržaja je teološkog, a broji 8.000 svezaka, 51 inkunabulu i 16 rukopisa. 5. U NEREZINAMA (na Lošinju): Franjevačka knjižnica sadržava 1.000 svezaka crkvenog štiva. 6. U PAZINU: Franjevačka knjižnica. U njoj je 10 inkunabula i do 1.700 svezaka smjera teološkog i filozofskog. Župna knjižnica. Broji 1.200 svezaka pretežno teološkog i historijskog sadržaja. 7. U PIRANU: Gradska knjižnica. Nastala je u 17. vijeku kao javna knjižnica mjesne akademije, god. 1818. je Austrija povjeri brizi upravitelja pučke škole, onda je preuze conte Rosa, a sada imade svoga knjižničara. Medju najstarijim knjigama su akademijine, zatim ostavštine učenih domaćih ljudi, a od ovih su najdragocjenije one od istarskog kartografa Petra Kopa iz 16. vijeka. Inače imade u njoj knjiga svake vrste, za opću naobrazbu. Pridružen joj je i gradski historijski arkiv. Izrađeni su katalozi za pojedine odjele. Knjige se čitaju zimi svakog dana, a ljeti dva puta na sed miču, ali se posuđuju za čitanje također kod kuće. U svemu ima 8.322 sveska, 7 inkunabula i 40 rukopisa. Kaptolska knjižnica. Sadržava 1.800 svezaka i 3 rukopisa, a od naročite vrijednosti su neki psaltiri iz 13. i 14. vijeka te nekoliko drugih kodeksa. Franjevačka knjižnica. I ova imade 1.800 svezaka, a to su po sadržaju teološka literarna djela za potrebe samostanaca. 8. U POREČU: Gradska knjižnica. Osnovana je oporukom grofa Carli god. 1810., a povećana je darovima kanonika Radoj-kovića i Dra Nikole de Vergottini. Sa svojih 6.000 svezaka služi za opću naobrazbu kao i gradski muzej, u kojemu je smještena. Biskupska knjižnica. Nastala je g. 1847. i umnožana darpvima svećenika, ima danas 5.000 svezaka različitog sadržaja. Knjige su alfabetski popisane u katalogu. 9. U POSTOJNI: Knjižnica zavoda za speleologiju. Utemeljena je god. 1929. da skuplja stručna djela o speleologiji za studij prirode i starina itd. Povećava se dobrim dijelom u zamjenu za organ spomenutoga zavoda. Sada se sastavlja katalog za 5.000 svezaka, koji su do sada sakupljeni. 10. U PULI: Pokrajinska knjižnica. Pripada konsorciju knjižnica u Puli, koji je g. 1930. osnovan između istarske pokrajine, grada Pule i istarskog društva za arheologiju i domaću povijest u Poreču, tako da su sada u ovoj knjižnici ujedinjene njihove tri knjižnice. Pokrajinska knjižnica, utemeljena oko god. 1870. u Poreču, gdje pod Austrijom bijaše sjedište pokrajinske uprave za Istru, ponajviše za djela o Istri i o upravnom pravu, proširila je kasnije svoj djelokrug na sve grane knjižničarstva. — Gradska knjižnica u Puli, od god. 1900., posvećivala je glavnu brigu pučkoj knjizi. Knjižnica istarskog društva u Poreču bijaše sabrala znatan broj vrijednih djela o arheologiji i čitav niz historijskih revija u zamjenu za svoj organ Atti e Memorie. Ove tri udružene knjižnice sada se u Puli preuređuju u jednu, a stvaraju se i novi katalozi, alfabetski po autorima i realni prema strukama. Nova knjižnica služi općoj naobrazbi s osobitim obzirom na arheologiju i povijest Julijske Krajine a umnožava se kupnjom i knjižnim primjercima po zakonu o štampi. Imade 30.000 svezaka i 250 rukopisa. U njoj je također historijski arhiv Istre sa 300 kodeksa iz Srednjeg vijeka i novijeg vremena, sa mnogo pergamena, karata, tiskovina, crteža itd. Otvorena je svakog dana prije i poslije podne izuzevši mjesec kolovoz. 11. U RIJECI: Gradska knjižnica. Jezgru joj čine knjige Isusovaca, koji su na Rijeci imali svoj kolegij do god. 1773., a kasnije je povećana znatnim poklonima i nabavama. God. 1892. je otvorena javnosti i sada je publici pristupačna svaki dan, a posuđuje knjige i za čitanje kod kuće. Ova knjižnica, koja broji 26.415 svezaka i 10 inkunabula, vodena je u cilju opće naobrazbe, napreduje lijepo i uživa pravo na dopune po zakonu o štampi. Kapucinska knjižnica. Osnovana je god. 1613. U njoj je propalo mnogo hrvatskih i njemačkih knjiga. Danas imade okolo 1.500 svezaka i 12 rukopisa, a služi isključivo za potrebe samostana. 12. U ROVINJU: Gradska knjižnica. Osnovana je god. 1881. pomoću knjižnice vrijednoga kanonika Petra Stankoviča iz Barbana, a pretežno je karaktera ’iterarno-historijskoga. Imade 5.000 svezaka. Knjižnica talijansko-njemačkoga zavoda za biologiju mora. U toj su stručnoj knjižnici sada također knjige nekadašnje Zoološke stanice u Trstu, tako da imade oko 12.000 svezaka. Franjevačka knjižnica. Osnovana je oko god. 1700, a broji 5.000 svezaka za potrebe samostana. 13. U SVETOM KRIŽU KOD AJDOVŠČINE: Kapucinska knjižnica. I ova je utemeljena oko god. 1700. ali imade samo 500 svezaka bogoslovnog karaktera. 14. U TRSTU: Sveučilišna knjižnica (Via Università, 6). Kao takova je oživotvorena istom god. 1920., ali u njoj su također stotine knjiga stare visoke trgovačke škole Revoltella, tako da je ovo sada najvažnija stručna knjižnica u Julijskoj Krajini za ekonomske i pravne nauke, namijenjena ie u prvom redu za studij profesorima i studentima kr. sveučilišta za ekonomiju i trgovinu u Trstu. Otvorena je svaki dan cijele godine. Ima 18.106 svezaka, o kojima postoji rukopisni katalog na ceduljama po autorima, a izrađuje se i realni katalog na ceduljama po strukama. Gradska knjižnica (Piazza Attilio Hortis, 4). Početak joj je udarila javna knjižnica Arcadia, koja je bila darovana gradu god. 1796. Služi za opću naobrazbu, ali ima i zasebnih zbirki, na pr. za povijest, onda zbirku PetraTca-Piccolomini, De Rosetti, Theri, barun De Parente itd. Povećava se primjercima po zakonu o štampi. Sada broji 165.378 svezaka, 167 inkunabula i 6.524 rukopisa. Njoj je pridružen gradski historijski arhiv. Ima 24 kataloga, od kojih. su tri opća, a ostali specijalni. Otvorena je svakog dana kroz cijelu godinu, a daje knjige za čitanje i kod kuće. Ubraja se među državne knjižnice. Knjižnica glazbenog Atenea (Via Giosue Carducci, 24). Ta stručna glazbena knjižnica sa 2.400 svezaka, koja se sada uređuje, nastala je spajanjem knjižnice dvaju kon-servatora Josipa Tartina i Josipa Verdija god. 1922. Knjižnica gradskog muzeja za povijest, umjetnost i preporod (Via della Cattedrale, 15). Razvijala se usporedno s povećavanjem zbirki ovoga muzeja od god. 1842. dalje. Sada se izrađuju katalozi na ceduljama po autorima i strukama za 16.000 sva-zaka ove stručne knjižnice za spomenute tri naučne grane ovoga gradskog muzeja. Otvorena je u radne dane. Knjižnica gradskoga prirodoslovnog muzeja (Piazza Attilio Hortis, 4). Osnovana je gpd. 1846. istodobno s muzejem Povećava se naročito izmjenom periodičkih publikacija sličnih zavoda na svijetu za organ ovoga muzeja. I ova je knjižnica dakako stručna s osobitim obzirom na Julijsku Krajinu. Pored mnogo tisuća djelca imade oko 12.000 svezaka, o kojima postoji rukopisni katalog na ceduljama. Vojna knjižnica (Biblioteca Militare di Presidio). Osnovana je god. 1926. Imade 6.055 svezaka za potrebe vojske. Otvorena je svakog radnog dana piije i poslije podne. Biskupska knjižnica. Nastala je g. 1845. za potrebe biskupije, a imade 2.000 svezaka s alfabetskim katalogom. Kapucinska knjižnica. U njoj je 1.000 svezaka za studij bogoslovlja. Knjižnica planinarskoga društva (tršćanske podružnice Club Alpino Italiano, Riva Tre Novembre, !).■ Utemeljena je god. 1883. zajedrio s društvom. U vrijeme svjetskog rata dosta je stradala. Ima 1.314 svezaka o alpinistici, a postoje i katolozi prema autorima i strukama. Otvorena je četiri puta sedmično. 15. U ZADRU: Gradska knjižnica Paravia. Osnovana je god. 1855. od knjiga Petra Aleksandra Paravie i drugih građana, a u posljednje je vrijeme znatno obo-ćena knjigama Pappafave. U njoj je vrijedna zbirka rukopisa Nikole Tommasea. koju je poklonio njegov sin. Sada sadržava 60.341 svezak, 21 inkunabulu i 708 rukopisa. U njoj su većinom djela za opću naobrazbu, ali pretežu literarna. Povećava se primjercima po zakonu o štampi. Otvorena je svaki dan cijele godine prije i poslije podne. Knjižnica državnog arhiva. Utemeljena je god. 1894. Broji 14.200 svezaka, nekoliko inkunabula i iluminiranih kodeksa. Bogata je djelima o Dalmaciji i pravnim dje'ima iz prošlosti Dalmacije. Kaptolska knjižnica. Potječe od g. 1874., a ima 3.000 svezaka i 25 rukopisa. Knjižnica bogoslovnog sjemeništa. Osnovali su je svećenici nastojanjem kanonika Grgura Rajčevića. Otvorena je 16. lipnja 1872. Ima preko 9.000 svezaka za studij klericima i svećenicima. Knjižnica će «e preurediti, jer su joj katalozi nepotpuni. Bulom Sv. Stolice od 1. kolovoza 1932. ova je knjižnica doznačena Bogoslovnom sjemeništu u Splitu te se imade prenijeti onamo. Knjižnica sjemeništa »Zmajevič*. Ovoj je udario temelj god. 1832. kanonik Ivan Mischiato, koji bijaše upravitelj Pobožne zaklade nadbiskupa Zmajevića, a kasnije je povećana darovima i ostavštinama, tako da sada imade 2.000 svezka, 1 inkunabulu i 4 rukopisa. Treba je preurediti, jer su joj katalozi nepotpuni. Spomenutom bulom Sv. Stolice ova knjižnica ostaje u Zadru zajedno s malim sjemeništem »Zmajević« za potrebe učenika u njemu. Knjižnica franjevaca sv. Franje. Osnovana je god. 1688.. a sada imade 14.000 svezaka, 97 inkunabula i 16 rukopisa. U njoj su djela većinom teološkog sadržaja. Knjižnica franjevaca trećoredaca sv. Mihovila. Nastala je god. 1807., a imade 2.000 djela smjera teološkoga i filozofskoga. Opskrbite se za Uskrs Radenskem Ne mučite se KEPANJEM PODOVA! j| RATIONAL" tekući vosak običnom krpom daje blistav Dobiva se u CnKflTOP MASARYKOVA veletrgovini I UI U ULICA SELJACI NE SMIJU U SVOJE ŠUME! Pod prijetnjom globe moramo voditi svoju djecu u zavod za odnarodjivanje. Vrbice, aprila 1935. Do pred par godina mi u našem selu, a i u našoj okolici, nismo znali što ie to glad, jer smo imali vrlo lijepu zaradu u našoj šumi. Velimo Vam u »našoj šumi«, jer sada nije više naša. Nama su naši gospodari zabraniti ići po našoj šumi, koja se proteže imedju Snežnika i Gumanca. Mi ne smijemo ići danas ni pogledati u svoju šumu. a kamoli nasjeći drva za svoju potrebu kućnu. Čim bi se samo jednoga čovjeka opazilo da pregledava svoju šumu, smjesta je uapšen i odveden na presluša-nje. Nama je to zabranjeno zato, jer se u našoj šumi nalaze kaverne i druge vojničke utvrde, kojih ima na svakom koraku. * DJEČJE ŽABA VISTE U VRBOVOM. Kòd naših su susjeda u Vrbovom nedavno osnovali dječje zabavište. Za to je vo-djena velika propaganda i govoreno nam je da će ham djeca moći kroz dan biti tamo i dà će ujedno dobiti hranu, jer da i tako mi teško prehranjujemo djecu. Ali mi se nismo dali na njihov Ijepak. Dogodilo se je medjutim ono što nismo očekivali. Dobili smo naredbu od općine da, pod prijetnjom globe, moramo djecu dati u »azile«, i mi moramo djecu svako jutro odvesti sat daleko, a takodjer na wečer moramo ići po njih. Ovaj je put vrlo opasan za djecu, jer moraju ići po kiši i snijegu. Mi znamo da ovaj vrtić nije učinjen zato da se nama olakša, nego zato da nam se našu djecu odnarodi i da se našoj djeci ulije u mladu još dušu otrov. Ali mi našim gospodarima kažemo da im je uzaludan posao, jer na vrSi ne rastu orasi, a tako ni od naše djece neće nikada posfait kala-breži. PROPAGANDA ZA DOBROVOLJNO PRIJAVLJIVANJE ZA AFRIKU. M a t u 1 j er 7 aprila 1935. Danas su ovamo pozvani svi vojni obveznici od godišta 1900 do 1910 iz čitave Liburnije. Kod poziva je svakome rečeno, da će u Matu-Ijama biti nek, zbor, a poslije zbora da će biti zajedničko hodočašće na vojno groblje u Redipuglia (Sredipolja). — Odbor je danas održan. — Tu je bilo preko 700 pozvanih. Na tom su zboru govorili neki viši oficiri, koji su došli iz unutrašnjosti Italije, ali u civilu. Svrha je toga zbora bila ne hodočašće u Redipuglie već — ver-bovanje za rat protiv Abesinije. Ovi viši oficiri koji su u civilu predsjedavali tom zboru, pozvali su prisutne neka se dobrovoljno jave — tjaravno poslije veličanja toga rata u Africi — za taj rat — ali što se dogodilo? Najednom se čitava ova masa izgubila — riti jedan se od svih ovih 700 nije javio kao dobrovoljac. NOVO VOJAŠTVO V PODBRDU. Podbrdo, aprila 1935. (A g i s.) — V novo vojašnico, ki so io začeli graditi v začetku poletia 1933 končali pa koncem leta 1934 in ki stoji med Hudajužno in Podbrdom tam. kier so bile med vojno bolnice, se ie naselilo kakih 3.000 vojakov. Do sedai iih ie bilo naseljenih v vojašnici le okrog 200. Vojašnica ie popolnoma dokončana. sedai skušajo napeljati v njo še vodovod. Vodo nameravajo napeljati s Porezna. S tem ie dobilo Podbrdo novo nadlogo. sai ie že itak vse prepravljeno s priseljenci in uniformiranci. DALMATINSKI BORCI POKLANJAJU ZASTAVU ORGANIZACIJI ZADARSKIH FAŠISTA. Bolonjski »11 Resto del Carlino«, izvještava u broju od 1 aprila, da su takozvani dalmatinski borci poklonili zastavu organizaciji zadarskog fašja. I ova svečanost bila je popraćena uobičajenim manifestacijama talijanskih ratnih dobrovoljaca. PROMOCIJA Te dni je piomoviran na tehnički fakulteti v Beogradu (ladjedelski strokj) g-Ladislav Mozetič, doma iz Sovodenj pri Gorici. Čestitamo. HIMEN V nedeljo 7. t. m. se je na Brezju poročil rojak Franc Berginc, poslovodja proda-jalnice Bat’a v Cerknici in bivši načelnik mladinskega odseka »Soče« v Celju z rojakinjo Tinko Gadnikovo iz Ljubljane. Mlademu paru bilo sreče£ V Ljubljani sta se poročila gosp. Vastko Žagar, novinar pri >Jutni< doma iz Trsta z gdč. Mario Kraigherjevo iz Postojne. Čestitamo ! Gosp. Ferdo Brišček, privatnik uradnik v Ljubljani se je poročil z gdč. Francko Accetto. Čestitamo! (Agis.) Devetak Rudolf slikarski in pleskarski mojster MOSTE — Predovlčeva ulica 46 se priporoča rojakom za vsa v to stroko spadajoča dela. Solidnost zajamčena! Cene konkurenčne! AKCIJA SAVEZA ZA NAŠ LIST NAVODILA EMIGRANTSKIM ORGANIZACIJAM ZA TISKOVNO PROPAGANDO Ljubljana, aprila 1935. Vsem saveznim članicam! Vsaka emigrantska organizacija je nujno poklicana, da v območju svojega delokroga vrši sporedno s kulturno in prosvetno tudi važno nalogo propagande za širjenje emigrantskega tiska. V to svrho je neobhodno potrebno, da se v okviru vsake organizacije v čim-krajšem času osnuje stalen odsek za tisk, v katerega naj se postavi tri do pet najboljših delavnih in agilnih oseb. Ker hočemo propagando izvesti zlasti v tem mesecu imenujte za enkrat v vsakem društvu po enega zmožnega in agilnega emigranta, ki naj prevzame nalogo propagande in si poišče sodelavcev. Vsak tak odsek bi moral tvoriti stalno in krepko vez med organizacijo in poedinim emigrantom na eni ter sistematskim tiskovnim centrom (uredništva, uprava, savez) na drugi strani. Prizadevanje tiskovnega odseka naj bo posvečeno intenzivnemu delu za razmah, krepitev in ugled emigrantskega tiska. Na eni strani naj bo tolmač potreb, željah in pritožb naročnikov in čitateljev, katere naj vestno beleži in sproti sporoči merodajnemu centru, na drugi pa naj po najboljših močeh z nasveti in dejanji pojasnjuje važno nalogo, ki jo vrši emigrantski tisk v cilju informiranja domače javnosti, o potrebah in željah naše emigracije. Slehernega emigranta naj se pouči, da bi naša emigracija še zdaleka ne predstavljala tako krepke notranje povezane sile, če bi ne razpolagala z lastnim emigrantskim glasilom. Da je razmah naše emigracije v organizacijskem pogledu dosegel tako višino, gre hvala v precejšnji meri baš našemu glasilu »Istra«. Zato je dolžnost slehernega emigranta, da jo ob vsaki priložnosti propagira in dejansko pomaga širiti zanimanje za razmah iste. V krajih in večjih podeželskih centrih, kjer ne obstojajo še naše organi- Idrija, aprila 1935. (Agis)— Že pred časom smo poročali, da so pri Sv Luciji aretirali Ludvika Štruklja, doma iz Modreje pri Sv Luciji. Štrukelj ie bil odpeljan v soriške zapore, kjer pa mu niso mogli ničesar dokazati in tudi ne obsoditi. Prepe-lian ie bilo na to v Sv. Luciiu od koder pa so ga poslali v idriiske zapore, kjer je po večmesečnem zaporu prišel na zatožno zacije, v katerih pa je naseljeno «vestno število naših emigrantov, naj delo tiskovnega odseka prevzamejo in vršijo posamezniki (zaupniki). Delokrog takih zaupnikov naj obsega po eno odnosno prilikam odgovarjajoče tudi po več občin. Ob tej priliki pa poudarjamo, da moramo stremeti tudi za tem, da razširimo naš tisk tudi med vse Jugoslovane. Naše geslo naj bo: naš tisk v vsako jugoslovansko hišo. Naloga tiskovnih odsekov, kakor tudi posameznih zaupnikov je v svojem območju delovati po naslednjih navodilih: 1) pridobivati naročnike za »Istro«, jih poučevati o načinu rednega plačevanja naročnine, odnosno oskrbovati pobiranje naročnine od naročnikov v in izven organizacije, nabrano naročnino pa nakazovati Upravi lista potom poštnih položnic. Vzporedno z nakazilom odpošiljati upravi seznam vseh naročnikov z zneski poravnane naročnine. Seznam je neobhodno potreben, da zamore uprava voditi evidenco plačanih' in neplačanih naročnin. 2) pridobivati inserate in male oglase za »Istro«. 3) razpečavati knjige, brošure in druge edicije. 4) organizirati, nadzirati in pospeševati kolportažo »Istre« po trafikah, trgovinah in kolporterjih. 5) sproti poročati pritožbe in želje, ki se tičejo vsebine (pisanja) lista, poštne dostave i t. d. ter v obče v zadevah, ki se tičejo ozir. zadevajo naš tisk. 6) točno in vestno odgovarjati na vprašanja v pogledu lokalnih razmer, zlasti pa v zadevah propagande in statistike naročnikov v svojem območja. 7) vršiti vestno in točno po prejetih navodilih častno in nad vse važno nalogo širjenja našega tiska. ORGANIZATORNO-PROPAGANDN1 ODSEK SAVEZA klon. V četrtek 4. t. m. ie bil pred idrijskim sodiščem obsojen nogoino na 3 mesece zapora ter večjo denarno globo. Ko so ca Da v petek 5. t. m. izpustili iz ječe, ga ie politični komisar dal takoj spet aretirati. Odveden ie bil ponovno v zapor ter o nadalini niecovi usodi še ničesar ne vemo. DVE ARETACIJI V IDRIJI Adolf Rupnik in njegov znanec zaprta. Idrija. 2. aprila 1935. — (A d i s), — Prejšnjo nedeljo so tukaj aretirali dva mladeniča Adolfa Rupnika, elektromehanika in nekega njegovega znanca. Rupnika so pridržali v tukajšnih zaporih, dočim so njegovega znanca takoj odpeljali v Gorico, kjer ga kot zgleda pripravljajo za posebno so-dište. Vzroka teh aretacij ne vemo, toda domneva se, da sta bila denuncirana radi nekega šaljivega razgovora. Aretacija zaradi slovenskih pesmi Ilirska Bistrica, aprila 1935. — (A g i s). V Podgrajah so pred dnevi karabinjerji aretiral) dva domača fanta, ker sta prepevala slovenske pesmi. Po poročilih, di pa niso še popolnoma potrjena, so oba aretirana odpeljali v tržaška zapore. Posveta zastave „Dalmatinskog udruženja” u Veneciji »Gazzetta di Venezia«, Venecija, od 1 aprila, i bolonjski »II Resto del Carlino«, od istog datuma donose izvještaj o posvećenju zastave »Dalmatinskog udruženja« (Azuri di Dalmazia) u Veneciji, u prisustvu potprefekta venecijanske provincije De Maselisa, sekretara okružnog odbora fašističke stranke Ciota državnog tužioca Rondine, pretstavnika udruženja »Dante Alighieri« i pretstavnika italijanskih kraljevskih karabinjera poručnika Siravegne. Udruženje nosi ime Enrika Toti, italijan-skog nacionalnog junaka iz prošlog rata. Svečanosti su prisustvovale sestra pok. Totia, Ema Lombarduci Toti i udova takozvanog istarskog junaka: Nazarija Saura, sa svojom kćerkom. Pretsjednik udruženja »dalmatinskih plavih« u Veneciji je,-ste sin Nazarija Saura. Italo Sauro, koji je veličao zasluge onih koji su se žrtvovali za otadžbinu i pozvao prisutne da pristanu, da udruženje dob'je ime Enrika Toti. Italo Sauro je pozvao sve Talijane da budu solidarni i spremni, da na Mussolinijev poziv ustanu u bilo kojem momentu, kad to bude tražio spas otadžbine, Riiečj hala Saura bile su, po pisanju Gazete di Venecija, primljene dugotrajnim aplauzom i poklicima: »Živ’ela Dalmacija!« Poslije toga je advokat Aleksandar Bras održao govor o životu i smrti Enrika Toti. koji je poginuo na Krasu prilikom jednog napada talijanske vojske. Slovenske gostilne zapirajo Postojna, 2. aprila 1935 — (Agi s.) — Iz Št. Petra poročajo, da so tamkajšnji daleč naokoli znani Muhov) gostilni oblast-tva odvzela koncesijo. Točna motivacija tega postopka ni znana, ve se le toliko, da ie za vsem politično ozadje. To poštovanje na-pram našim gostilničarjem in lastnikom drugih javnih lokalov nam je prav dobro znano in se slučaji kar vrste. Na ta načm skušajo fašistične oblasti uničiti še one naše podjetnike, ki so se vzdržali do danes. OSIGURANJE Informacije i objektivne savjete, te proračune za sve vrsti osiguranja: život, miraz Itd. Elementar: požar, kradje, jamstvo, nesreča, auto itd. dobijete pismeno i usmeno badava kod IVO KLARIČ, MARIBOR U PODGRADU IMA 200 ZAPLIJENJENIH BICIKLA, JER SU FINANCI OTKRILI, DA SE U GUMAMA KRIUMČARI KAVA IZ SLOBODNE ZONE LUDVIK ŠTRUKELJ IZPUŠČEN IZ ZAPOROV IN PONOVNO ARETIRAN Golac, aprila 1935. — Nedavno smo vam bili javili o aferi, koja je izbila zbog švercanja kave iz riječke slobodne zone. A aferu su bile upletene i nekoje službene finansiiske ličnosti. Ta afera nije još završena, jer svakih par dana dolazi k nama komisija na istraživanje o ovoj aferi. I ovih je dana bPa jedna takva komisija, kojoj je predsjedao jedan finansijski kapetan. Pozvani smo bih svi muškarci i žene u gostionu kod Tomašiča, gdje se je počelo sa ispitivanjem. Četrdeset naših ljudi još uvijek leže po zatvorima. Finansi fcažu da su izumili šverceri u našoj okolici jednu drugu metodu za švercanje, da su počeli u gumi od bicikla voziti kavu. Sada svakome plijene biciklu, tako da ima danas u Podgradu preko 200 •icikla zaplijenjenih, te ih financa prodaje komad od 20 do 50 lira. SLOVENCU LASTNIKU BUFETA ODVZELI KONCESIJO Trst. aprila 1935. (Agis.) — V Trsta so oblasti odvzele koncesijo lastniku bufeta v ulici Milano. Kristjanu Colia, doma iz Škrbine na Krasu. Oblasti so ga obdolžile, da ie bil v neki gostilni pri Sv. Ivanu y družbi, ki je prepevala slovenske pesmi. Zaradi tega ga smatrajo kot protidržavni element in kdor pade pri fašizmu v nemilost. *3 ie obsoien na gospodarsko propast. Tako počasi izginjajo lokali za lokalom, ki so še v slovenskih rokah. Ne samo v Trstu, isto ie v Gorici, kjer smatrajo slovenske podietnike in obrtnike za hude konkurente priseljencem. Isto ie Po deželi, kjer morajo izginiti stare znane gostilne, da tako odpiralo svobodno pot »dopolavoru« in nje-; govim ustanovam. Z UTRJEVANJEM OB MEJI NADALJUJEJO Podbrdo, aprila 1935. (Agis.) — O iznih utrdbenih delih v podbrškem kotu tio že večkrat poročali. Utrjevanje Pa se = vedno nadaljuje in celo pospešuje tako k ob meii kot v zaledju. Podminirani so si važnejši objekti v Baški dolini, pose-no železniški. Tudi v bohinjskem predoru rtaio velike Same prt vhodu iz Podbrda, in sicer na obeh straneh visoko pod stropom. V primeru, da bi Italijani razstrelili predor, bi nastale grozovite posledice: iz vsega podbrškega kota bi nastalo jezero, ker bi bila Bača s tem zajezena. Ufiinek eksplozije same si lahko predstavljamo če Domislimo, da se ie že sedaj pri vrtaniu jam v predoru posulo del škarpe ob Bači. RAZLAGOVA ULICA 13 Italijanski kaplan žali naš narod Slovani moralo izginiti s sveta .., Podbrdo. 8. aprila 1935. (A g i s.) — V nedeljo 31. marca so nameravale prirediti črnosraičniške organizacije v Podbrdu sveto mašo na prostem pred postajo. Zaradi slabega vremena so na morali to slovesnost oremestii v župno cerkev, kjer se ie vršila ob 11. uri. Službe božje so se udeležili razni unoformiranci iz Podbrda in okolice. V ta na namen ie prišel v Podbrdo že na predvečer miličniški kaplan don Altan Poleg maše ie imel tudi pridigo v italijanskem ieziku seveda, ali boljše rečeno — govor, navaden političen agitacijski govor. Človek bi pričakoval da bo vernike pripravil na velikonočno spoved in učil ljubezni do bližnjega, kakor ie to delal Kristus. Toda niti besedice o veri. o cerkvi, o bližajočem se vstaieniu — saj to ie fašističnim duhovnikom v Italiji postranska stvar, še bolj postranska Pa onim. ki se nahajajo v naših krajih. Predmet njegovega govora te bil predvsem Mussolini in Abe-sinija. O vsebini ni vredno, da bi spregovorili, ker si lahko vsak sam predstavlja niegova izvajanja. Seveda se ie dotaknih tudi slovenskega naroda v Primorju in ga nesramno žalil. Izrazil se ie. da ie nezdrav narod, poln tuberkuloze, ki mora izginiti s sveta. Komentar ie nepotreben ! ISTARSKI VELIKI PETAK Sred mulca crnih stojimo Mi djeca Istre mile. Mi žrtve jesmo nevine Barbarske tudje sile, U naše kuće dodjoše Sa zapada tudjinct, Što oni znače ćute svedj Slavenske Istre sinci. Bezbroj je naših moralo. Pobjeći i bez ruha, I drugdje tražit zaklona I drugdje tražit kruha. A oni što Su ostali. Paklene trpe muke, Zarobljena im duša je I svezane im ruke, Nit Boga već se slavenskt Ne može molit više, Ne dadu našem narodu, Da govori i diše. Svu djecu mu otimaju, Da budu janjičari, »Kulturu« tobož rivaju. Danajski to su dari... Sa crkve i sa grobišta Slavensko slovo brišu, 1 crni dani narodu, Slavenskome se pišu. Do kad će, pita svaki sad, Da traje Velik Petak? Kad dun slobode doći će? Kad slavit ćemo svetak? Uskori, Bože mili naš, Tog svetka nam svanuće. Da klicat može duša nam, I slavit Uskrsnuće, Ante B elani ć. VISOKO ODLIKOVANJE G. ANDREJA GABRŠČEKA G. Andrej Gabršček, naš znani publicist In prvoboritelj goriških Slovencev je dobil za svoja dolgotrajno in požrtvovalno delo v korist naroda priznanje z najvišjega mèsta in I* bil odlikovan z redom Sv. Save III. stopnje. Gospodu Gabrščku ob tej, priliki najis-krenejše čestitamo! (Agis ) U; FRAN KRAPEŠ UMRL V Ljubljani je umrl 11. t. m. znani ka-varnar Fran Krapeš. Pokojni je bil splošno znana oseba in ni ga skoro človeka zlasti y Ljubljani, ki ga ne bi poznal. Neglede na to Pa zosluži mož, ki si je s svojo vztraj-nostjo in neumornim delom povzdignil zelo visoko in igral v javnem življenju zelo važ-po vlogo. Pokojni je bil rojen na novega *eta dan 1864 u Otlici—Dol nad Ajdovščino, kot sin malega ih siromašnega kmeta. Komaj 11 leten je šel z doma in se v Gradcu izučil čevljarstva. Od tu je prišel v Ljubljano, kjer se je z 21. letom osamosvojil m kmalu odprl trgovino s čevlji. Toda to mu ni zadostovalo, ke mu njegova podjet-j? Prirojena žilavost ni pustila miro-ati. Kmalu je uzel v najem gostilno a leto za tem 1886 je odprl prvo slovensko kavarno v Ljubljani. Tako je postala njegova ka-varna središče vsega slovenskega narodnega občinstva. S tem je začel svoje podjetje izpopolnjevati in ga dvignil na zelo častno visino dokler ni takoj po vojni prevzel prostore znanega Kazina, ki je bil prej nemška trdnjava v Ljubljani in je tu uredil moderno kavarno in restavracijo »Zvezda«. Poleg vsega tega pa je našel vedno dovolj časa za udejstvovanje u javnem življenju, zlasti Y vseh nacionalnih društvih. Tako je bil c,an sokola, dalje pevskega društva »Slavec«. kolesarskega kluba, gasilskega društva. kmetijske družbe, obrtnega društva, Gostilničarske zadruge itd. Radi svojega trdnega narodnega prepričanja je moral 1. ,I908. celo na zatožno klop. Kot poštenjak lr! mož kremenitega značaja je bio dobrot-njk ne samo številnih društev temveč tudi siromakov in marsikateremu študentu je bPomoge! in ga podprl tudi denarno pri študiju. Pogreb pokojnika se je vršil v petek 0b častni udeležbi sokolstva, in gasilcev z Godbami, številnih rojakov ter Ijubljanske-Ga meščanstva. S tem možem je legla v Grob ena najbolj vidnih oseb, ki si je pridobil v- boju z nemštvom za naš narod ne-Veljivih zaslug. — (Agis.) Umrl je peter klavčič , Umrl je .naš rojak in član prmsv. in potp. društva »Tabor« v Kamniku. Gosp. Peter Klavčič, višji stražnik v pokoju, v starosti KI let. Pred vojno je služboval v Puli, po vojni pa v Ptuju in Celju, pred plebiscitom ,ddi na Koroškem. Zapušča ženo in. dva Sn,a. katera oba služita pri kr. mornarici, okojnemu rojaku in tovarišu blag spomin, stalim pa naše sožaljenje. __________ —v 390.- 490.- 90.- 170 - 390.- 110- 290.- 290.-_ y%UtodcLse obtuxMa — jumovife se. C VL f Ti¥« ODIJELA JEDNA USPJELA KULTURNA MANIFESTACIJA VEiČE ISTARSKE PJESME U GLAZBENOM ZAVODU U ZAGREBU Zagreb, 12 aprila. — U srijedu 10 aprila je emigracija u Zagrebu priredila jednu nadasve uspjelu našu kulturno-muzi-čku priredbu. Te je večeri po prvi put nastupio u Hrvatskom glazbenom zavodu Pjevački zbor (muški) društva »Istra«. — Zbor je nastupio pod vodstvom svoga zborovodje g. Slavka Zlatica, a uz zbor su sudjelovali sa pojedinim tačkama na toj priredbi gdja Draga Kundić, sopran, g. Rudolf Župan, bariton, gost Zagrebačke opere, te gg.'Edo Molinari, bariton i Zlatko Šir, tenor. Na programu, su. bile kompozicije naših, kompozitora, iz .Julijske, Krajine, i Hrvata i' Slovenaca, a i’tri Vipavske harodhe pje-rSmfe Emila Adamiča. ' Zbor je na početku nastupio malo nesigurno, a to nije ni čudo. kada se uzme u obzir da mu je to prvi širi javni nastup, a osim toga da je taj nastiip bio u Glazbenom zavodu Ali iza malo nesigurne »Mažurano moja« Matka Brajše-Rašana, zbor se malo pomalo snalazio i izvadjao je sve ostale tačke sve bolje i sve sigurnije. U prvom dijelu su izvedene kompozicije Matka Brajše-Rašana,. Augusta Armi-na Lebana, Ante Dukića i Antona Haidri-cha. Iza toga je gdja Draga Kundić otpjevala jakim i ugodnim sopranom Ledene rože Volariča i Matetić-Ronjgova Moja zemja i Ča je more. Gdja Kundić je bila toliko aklamirana, da se morala ponovno pojaviti na. pozornici i otpjevati još jednu ta-čku. Naročito je Gervaisova »Moja zemja«, koju je komponirao Matetić, izazvala buru oduševljenja, pa se ne zna dali je publika, većinom emigranti, više pljeskala pjesmi ili Pjevačici. Senzacija večeri je bio nastup baritona Rudolfa Župana, gosta Zagrebačke opere. Župan je postigao već lijepe uspjehe na talijanskim pozornicama, a pjevao je i u milanskoj »Scali«. U Zagrebačkoj operi je kao gost doživio u nekim ulogama (na pr. Valentin u »Faustu«) prave triumfe, o čemu je pisala i talijanska štampa (Rodom je iz Pule). On je otpjevao Volaričeve »Zopet • solze«, Zlatićevu »Tužna mladost moja« i Brajšinu »Domovina«. Publika je bila pod takovom impresijom Županova baritosa, da je cijela dvorana slušala kao skamenjena. Na koncu je provalio takav aplauz i takove aklamacije, da je Župan bio prisiljen da se ponovno vrati na pozornicu. i da ponovi zadnju pjesmu. Iza njega su Molinari i Sir pjevali Zla-tićeve istarske narodne napjeve. Iako su nastupili neposredno iza Župana, dok je još publika bila pod dojmom njegova glasa, ipak su i oni izvanredno uspjeli, naročito u drugom napjevfi, koji je jednostavniji i mnogo bliži narodnom seljačkom pjevanju nego prvi. Taj drugi napjev su morali ponoviti, a i iza toga je publika još oduševljeno pljeskaia i zahtjevala ponovno ponavljanje. Na koncu je nastupio opet zbor. U ovom drugom dijelu je bio cijeli zbor mnogo bolji, a u Matetićevom narekovanju za ocem »CAće moj« i u njegovom »Brkiči« bio je, moglo bi se kazati, savršen. Te dvije pjesme je dao tako skladno, uvježbano i sa takovom toplinom, da to nebi mogao bolje izvesti ni kakav stari, renomirani zbor. Možda je tome pridonijela i odlična Maletičeva kompozicija tih pjesama, ali uza sve to je zbor sam po sebi pokazao da može svladati. i .teže stvari, i da može dostojno reprezentirati našu muzičku kulturu. Te je večeri naš mladi zborovodja Slavko Zlatić pokazao što zna i može, i te se večeri konačno afirmirao kao ambiciozan i sposoban zborovodja- Iako još mlad, tek je završio Muzičku akademiju, on je pokazao te večeri i spremu i energiju. Cijeli zbor mu je bio u vlasti i dirigirao je lako i hladnokrvno. Kada se uzme u obzir da je zbor tek prvi put nastupio, da pjevači nisu baš najredovitije dolazili na vježbanja, onda mu se zbilja mora čestitati na takovoj rutini i sposobnosti. Ali te večeri je Zlatić pokazao i svoje kompozi-torsKe sposobnosti. »Tužna mladost moja« (pjevao Župan) Istarski narodni napjevi (Molinari i Sir) i »Suknju sam kupil« (zbor) pokazali su da je Zlatić pošao pravim putem u komponiranju i harmoniziranju naših narodnih, napjeva.. Ne ođalččivajući se ' puno od osnovnog tona narodnog pjevanja, on nastavlja uspješno rad naših poznatih muzičara, pokojnog Brajše Rašana i Mate- ; tića-Ronjgova. Ugodno smo bili iznenadjeni videći te veččri na programu i dvije kompozicije našeg pjesnika Ante Dukića, jer mnogi nisu znali, da se on okušao i u toj grani umjetnosti. Pjesme je komponirao pred 40 godina, ,a harmonizirao ih je sada Matetić. Ta priredba je uspjela iznad svakog očekivanja i u moralnom i materijalnom pogledu. Dvorana Glazbenog zavoda jébjla dupkom puna, što je rijetkost, jer ni poznatija pjevačka društva ne mogu da napune tu dvoranu. . Zahvalni smo našim pjevačima, :zboro- / vodji Zlatiću i društvu »Istra« što su nam pružili takav užitak, i što su ujedno doprinijeli upoznavanju naše kulture, a uz to su još jednom, i. na nov t uspješan način, dali doprinos našoj • propagandi. FRAN RAMOVŠ: ^ KARTA SLOVENSKIH NAREČIJ V silno omejeni nakladi je izšla pred kratkim »Karta slovenskih narečij« v priročni izdaji, delo univ. prof. in bivš. rektorja v Ljubljani dr. Frana Ramovša. Delo je skrajšan pregled slovenskih narečij po knjigi, kot je izšla pred več leti od istega znanstvenika, a ki ie že popolnoma razprodano. Poleg 16 strani obsegajočega uvoda ie nazorna slika vseh narečij. Ramovš deli slovenski jezik v sedem osnovnih dijalektov ali dijalektičnih baz; v koroško, primorsko, rovtarsko, gorenjsko, dolenjsko, štajersko in panonsko. V vsaki bazi pa loči ožje enote, dijalekte in končno še manjše enote, če so različnosti dovolj izrazite — govore. Tako bi lahko našteli na ozemlju naše ožje domovine, po sliki dr. Fr. Ramovša te le ožje dialekte’ (od severa dol): (deloma) ziljski, rezijanski, bovški, borjanski, terski, kobariški, nadiški, briski, tolminski, cerkljanski, črnovrški, kraški, brkinski, šavrniški (istrska skupina), in notranjski. Zgodovina formira človeško družbo v ožje enote in govor teh enot v ožje jezikovne skupine, v jezik in dialekte- Kot glavni faktorji, ki so tako v zgodovini razčlenjevali alpsko slovanščino, našteva dr. Ramovš sledeče: 1) naselitev Slovanov v Alpah so pospeševale naravne in umetne komunikacijske zveze; za. naše kraje pridejo v poštev rimske ceste- Ljubljana—Hrušica proti Italiji: cesta Iz. Ogleja , na Beljak čez Rezijo po eni strani in čez Bovec po drugi strani Kaninske skupine; cesta iz Ogleja , čez Kras, Nostranjsko in Dolenjsko proti Sisku; 2) že pred Slovenci kolonizirano ozemlje je bilo tpdi za prva. slovanska, naselitvena jedra najugodnejše,, saj ga je. nekdaj kot zdaj naravna struktura priporočala (pri nas; cerkljarisko-idrij-sko predgorje z izhodom na beneška brda:) 3) politične meje (Karantanija; longobard-ski,limes, in poznejša, meja furlanske voj-, vođine, tolminska, gastaldija itd.) 4) naravne ovire in pregrade; (pragozdovi na .severo-zapadnem.Gorenjskem, v selški do-, lini, Hrušica in Snežnik); 5) tujejezični elementi. S temi vrstami smo podali nekaj podrobnosti iz knjižice najboljšega poznavalca dialektov, kolikor se tiče naše zemlje. Opskrbite se ga Uskrs Radenskem AKTIVNOST ISTARSKIH KAOEMICARA U ZAGREBU SEMESTRALNA SKUPŠTINA ISTARSKOG AKADEMSKOG KLUBA tJ nedjelju dne 7 aprila o. g. održao je Istarski akademski klub svoju redovitu skupštinu za ljetni semestar. Skupštini su prisustvovali članovi kluba u potpunom broju. Skupštinu • je otvorio pretsjednik kluba Franjo Barkpvić. Pozdravivši pretstavnika upravne vlasti i pretstavnika društva »Istre« dra M. Kajina,^ osvrnuo se je kratkim potezima na današnju političku situaciju u Ju-lijskoj Krajini — spomenuvši pri tom najnovije istarske mučenike. dzima zatim riječ tajnik kluba V. Cu-kon. On u svom iscrpnom izvještaju u markantnim crtama prikazuje rad kluba u zimskom semestru U kratkom prologu tajničkog izvještaja, spominje tajnik da ima članstvo sve preduvjete za rad, ali su naše snage raspršene po raznim našim društvima i odborima. Zatim prelazi na sam rad kluba. Obzirom na vrlo kratki period u zimskom semestru ne može se mnogo očekivati. No opet klub je bio dovoljno aktivan i ne može se reći. da je rad u akademskom klubu u opadanju. Kroz cijeli zimski semestar-održana je stalna veza sa.svim našim emigrantskim organizacijama u prvom redu, zatim sa Ju-goslovenskom Maticom i sa svim zagrebačkim studentskim organizacijama. Sa društvom »Istra« u Zagrebu je klub u tijesnoj i stalnoj vezi.. Kod svake priredbe i akcije, što poduzima društvo »Istra«, angažirani su članovi kluba. Naši članovi aktivno saradjuju skoro u svim sekcijama društva »Istra«, a osobito u pjevačkom zboru. Klub. je ovog semestra bio u stalnom saobraćaju i sa Cehoslovačko-Jugoslovenskom ligom u Zagrebu. Prigodom proslave 85-gođišnjice presi-denta Cehoslovačke republike Masaryka, koia se je diljem cijele naše otadžbine slavila — nije zaostao ni naš klub. Klub je, iako skromno bez ikakve reklame, lijepo proslavio 85-godišnjicu presidenta Masaryka. Proslava se je održala u okviru članskog sastanka. Uz predavanje o Masaryku i Cehoslovačkoj koje je održao g. dr. Ivo Ražem, davao se je. zahvaljujući Cehoslo-vačko-Jugoslovenskoj ligi, i film sa scenama iz života presidenta Masaryka zajedno sa historijskim spomenicima Praga i bliže okolice. Održano je i nekoliko uspjelih članskih sastanaka sa predavanjima. Klub je po prvi puta otkako postoji priredio natjecanje za šahovskog prvaka kluba. Održalo se je takodjer takmičenje- ša-'Šahovskom sekcijom Sokola III, gdje smo odnijeli pobjedu. Ovog semestra otvo.rio je klub i tečaj engleskog jezika koji vodi besplatno agilna kolegica Vesna Skaljer. Osim toga izlaze svake subote šaljive zidne novine koje ure-djuje kolega Dodić. Poslije tajničkog izvještaja pročitan je još blagajnički i arhivarski izvještaj, a zatim je pročitan izvještaj nadzornog odbora, te je nakon toga dan apsolutorij staroj upravi.. Nakon kratke stanke od 5 minuta izabran je novi odbor. Novi odbor sačinjavaju slijedeća lica: Pretsjednik: Franjo Barko-vić, cand. iuris. potpredsjednik: Vjekoslav Bratulić, cand, iuris, tajnik I: Ante Milja-vac. stud. agr., tajnik 11: Stanko-Grgić, stud. agr„ blagajnik I: Josip Jernej, cand. iuris. Blagajnik JI : Slavko Božić, stud. phil., arhivar: Vlatko Cukon, cand. iuris, odbornik: Janko Lukšić, — a u nadzorni odbor ušli su: Božo Race, cand. rer. comm.. Josip Grakalić. apsol. iuris, i Ante Posedel, stud. agr. ■ U eventualijama pretsjednik najprije izvješćuje članstvo da je dr. Ivo Ražem poklonio klubu svotu od 500 dinara, pa predlaže skupštini da ga izabere za člana dobrotvora I. A. K-a, što je sa odušeljenjem prihvaćeno. Skupština je dalje primila pet novih seniora: Dr. med. Dušana Jakca, dipl. pravnika Dragovana Šepića, Dipl. phil. Ivana Gra-kalića. Dipl. phil. Blaža Cukona i lng. agr. Franju Jardasa. — Pao je i predlog da se osnuje društvo starijih intelektualaca — i to ili u vezi sa klubom ili kao samostalna jedinica. Predlog je dan odboru na proučavanje. jer na skupštini nije došlo do konkretnih zaključaka. KULTURNO ŽIVLJENJE SLOVENCEV IN HRVATOV V JULIJSKI KRAJINI Zaključno predavanje Društva „Soča” matice v Ljubljani v sezoni leta 1934—35. V soboto dne 13 IV. t. 1. se je vršilo v salonu pri »Levu« zaključno predavanje agilnega društva »Soča« matica v liubljani v sezoni 1934—35. Ob nabito polni dvorani ie otvoril večer načelnik predavateljskega odseka nadzornik tov. Urbančič. Snov tega predavanja je nosila naslov: »Kulturno življenje Slovencev in Hrvatov v Julijski Krajini« in jo je lepo ter spretno podal znani poznavateli razmer in kulturnih'. prilik^ v zasedenem ozemlju, g. Dr. Lavo Čermelj. Navzoče ie zlasti presunila predavateljeva vest. da ie našemu živilu preko meje z zadnjimi odredbami odvzeto najnedolžnejše čtivo v materinem jeziku kot so n. pr. — pravljice. Prepovedana ie celo izdaja slovenskih molitvenikov in koledarjev. ; ki so že natiskani i. s. prvi v 28.000 drugj pa v še več tisočih izvodih. Tako trpi naš narod preko meje poleg kulturne, tudi materijalno škodo. Poslušalci — člani in prijatelji »Soče«, zastopniki raznih nacijonalnih društev kot »Jadranske Straže«. «Branibo-ra«. »Tabora« itd. — so z zanimanjem sledili jasnim predavateljevim izvajanjem ter ga zanie^ nagradili -s ponovnim aplavzom. Zaključno besedo je spregovoril posle-vodeči Dodpredsiedmk Sancin, ki se e predavatelju g. Dr. Čermelju zahvalil za njegovo sodelovanje. Spomnil se - je tudi vseh predavateljev, ki so v tej sezoni go- vorili v »Soči«: Dr, Dinko Puc, Dr. Spek-torski. univerzitetni profesor, načelnik v p. Ivan Sancin profesor dr. A. Sladniak nadzornik v p.. Al. Urbančič, ravna'elj Glazbene Matice Mahkota, Dr, Branko Vrčon, Dr. Stanko Jug. profesor Dr. Vinko Šarabon, zdravstveni svetnik Dr. Franta Mis. odvetnik Dr. Joahim Raženi, gospa prof. Si.doniia Jeras-Guinot prof. Dr- Lavo Čermelj, ter jim imenu odbora izrekel priznanje in za hvalo. Istotako ie izrazil zahvalo vsem onim, ki so društvena oredavanja zvesto obiskovali, posebej pa še odborniku in blagajniku tov. Sfiligoju, ki z nesebično požrtvovalnostjo že več let pripravlja aranžira vse potrebno za predavanja. Za živahnost večera je sKrbel društve ni pevski zbor, ki je pod vodstvom pevo vodie tov. Mihe Rožanca zapel po konča nem predavanju nekaj ljubkih narodnih pesmi. Društvo »Soča« matica v Ljubljani prireja že od svoje ustanovitve t. j. od leta 1920 razna poučna Predavanja strokovne narodno-gospodarske in poučne vsebine. Predavajo po večini strokovnjaki, med njimi učenjaki velikega slovesa. Predavanja so vedno dobro obiskana ih popularna. Ljudstvo samo jim je nadelo naslov: »So-čina ljudska univerza« Želimo »Soči« njenem udejstvovanju še mnogo uspehov. SLAVENSKI NATPISI U CRKVI MORAJU NESTATI ' mm^ mj SHELL JOJ je po svojem djelovanju smrtonosan za svu gamad Njegova je kvaliteta sada pojačana! Uvjerite se sami i štrcajte sa SHELL TOXOM ! Ang'o-Jugeslavensko petrolejsko d. d. Glavna skupština osiguravajuće zadruge „Croatia” SPOMENIK IVANU GERŽEL.IU V MARIBORU V Mariboru so postavili v nedeljo na pokopališču. spomenik Ivanu Gerželju po rodu iz Divače, ki se je lansko leto smrtno ponesrečil pri telovadbi. Star je bil 21 let. Ot-kritja so se udeležili njegovi najbliži sorodniki, številni sovaščani, ki prebivajo v Jugoslaviji, ter zlasti polnoštevilno članstvo Sokola, Narodne odbrane in CMD. Pevski zbor Zarja je odpel dve žalostinki. Ob obletnici njegove tragične smrti so vsi govorniki na-glašali njegovo značajnost in kremenitpst ter ga stavljali v zgled ostalim. Naj mu bo ohranjen časten spomin! (Agis.) Dne 15 e. mj. u 4 sata poslije podne održana je u sjedničkoj dvorani palače »Croatiae« 49 glavna skupština ovoga našeg najstarijeg domaćeg osiguravajućeg zavoda, kojoj je prisustvovao lijep broj zadružnih članova. Skupštini je pretsjedao • pretsjednik zadruge, sveuč. prof. arh. Janko Koljač, koji je prije otvorenja skupštine komemorirao tragičnu smrt blaženopo-čivšeg Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja. Prelazeći na dnevni red konstatirano je, da je računska godina unatoč te- ških privrednih prilika, kako se to iz izvještaja ravnateljstva, predloženog glavnoj skupštini razabire, završila povoljno. Od svoga postanka isplatila je zadruga u ime šteta i dospjelih osiguranih glavnica Din 194,424.187.11. . . Skupština je^ prihvatila predložene joj zaključne račne te odobrila u smislu zadružnih pravila razdijeljenje poslovnog viška za god. 1934 od Din 780.419.30. Nakon proveden ja zaključenih dotacija stajat će na raspoložbi zadruge jamcevna sredstva od Din 102,078.880.74. Koncert akademskega pevskega zbora in naša narodna pesem Kot zelo vazen kulturni dogodek mo-I tenia, stvarjanja in narodne psihe je fa pe ramo omeniti koncert narodnih pesmi, ki j sem stilna usedlina vseh kulturnih vsedlja jih je izvajal »Akademski pevski zbor« v j jev na njegovi življenski poti od rodu pre-Ljubljani. O tem smo predhodno že poro-J ko ljudstva do naroda v visokem pomenu čali in ugotovili, da bodo tvorile izbrane besede. Vsi veliki mojstri narodov so bili IZLETI »TABORA« V KAMNIKU Prosvetno in potporno društvo »Tabor« v Kamniku namerava prirediti eno nedeljo v maju mesecu skupen izlet u Kamn. Bistrico. Vabijo se vsa bratska društva da prijavijo čim številnejši obisk članstva. Naprošajo razni odseki za sodelovanje. Bratje in sestre, pridite da se najdemo, porazgo-vorimo in zabavamo v tem krasnem kraju in priljubljeni izletni točki. Točen dan bo še določen in bomo o tem pravočasno še poročali. narodne pesmi z naše zemlje poseban del programa. Važnost, ki bi jo morali polagati na našo narodno posem morda danes v tem popolnoma razbitem času podcenjujemo. Ne bi bilo zato odveč, če v bistvenih črtah opozorimo na elementarne in temeljne poteze narodne pesmi z ozivom na naše današnje prilike v Primorju.' Misli so posnete iz brošure, ki jo je izdal za ta koncert in ki obsega na 26 straneh, poleg kratkega odlomka iz Cankarja, pet uvodnih člankov, peski obravnavajo bistvo narodne pesmi, kot pesmi preprostega naroda, ki je narodu svojstvena, tradicijska, v njenem skupnostnem instinktu zasidrana ljudska ali v najširšem pomenu besede narodna pesem, ki živi v ustnem izročilu naroda. Ne da bi spremenila svoj značaj pristnost in izraznost, ko se je mogla tesno nasloniti na umetno pesem izobražencev, je narodna pesem doživela epohalen razvoj. Usoda naroda in njegovi življenski pogoji so kovah melodije, ki so kipele narodu iz grla. V dobi težkih notranjih in zunanjih bojev in kritičnih napetosti v znamenju socialane revščine in trde borbe za obstanek itd. je narodna pesem umolknila, a ne umrla: Ko sinteza vsega narodovega stremljenja, ho- le nadaljevalci narodne pesmi. Domovina narodne pesmi ni bila nikdar mesto. Danes je v času ekstremne napetosti in na prelomu dveh velikih epoh, stopila pesem v ozadje. Sodobna duhovnost s svojo kompli-chano racionalizacijo, ki je brezidejna, ne-pristna, sama v se zaverovana obrnjena v plitki, bedasti, spolski šlager. Sodobna glasba narodu ne nudi nobene življenjske osnove- Pri tem pa vstaja kot samo ob sebi umevno, da je treba nujno ohraniti staro pristno narodno pesem v napevu in besedi kot neprecenljivo kulturno vrednoto ter jo narodu vrniti ohranjeno v svoji celotno pristni obliki, kakor jo je narod ustvaril. Kot zadnjo ugotovitev našega najboljšega poznavalca narodne pesmi in pevovodja Akademskega zbora v njegovem uvodniku naj citiramo sledeče: »Naša narodna pesem ne bo umrla, ker vsebuje vrednote, ki niso časovne, toda, dokler bo vladala spekulativna fraza o stvarni resničnosti jih bo vedno manj, ki jo bodo peli. V novo narodno pesem more verjeti le, kdor je prepričan o novem rodu nove duhovnosti, ki bo izravnal razredna nasprotstva. Nastati bodo morali zopet ljudje, ki bodo vedeli eden za drugega, ki jih bo sočustvovanje s soč- POTANKOSTI O NAREDBI PULJSKOG PREFEKTA O IZBACIVANJU IZ CRKAVA. — SUDJELOVANJE CRKVENIH VLASTI I BISKUPA PEDERZZOLIJA Rijeka, aprila 1935 — (Agis). — U zadnjem broju »Istre« smo bili objavili vijest o dekretu puljskog prefekta, s kojim se naredjuje podredjenim vlastima, da moraju. u najkraćem roku izbaciti iz crkava još preostale slavenske natpise. O tome smo doznali ješ slijedeće potankosti: puljski prefekt Cimoroni, koji je izdao taj dekret, nije se obratio na župnike, već na njemu podred jene organe i na pode-štate. Oni su morali u prvom redu potanko obavijestiti o stanju u tom pogledu, koliko je natpisa, u kojoj crkvi i gdje se nalaze itd. Oni su iza toga dostavili naredbu crkvenim vlastima, t. j. župnicima i kapelanima. Razumljivo je da su župnici i kapelani Talijani s veseljem izvršili tu naredbu, ali je teže to išlo sa našima. Negdje, ali vrlo rijetko, su se župnici oduprli toj naredbi, alj zaludu, jer su se morali pokoriti drugoj sili i crkvenoj disciplini, t j, porečo-puljskom biskupu Pederzoliju, koji je poznat kao pokorni sluga fašizma. Da bi izbjegnuo eventualnim prebacivanjima, taj je biskup pronašao način kojim će se izvući iz neprilike. On je, naime, župnicima zabranio da ne smiju sami izvršiti ukaz prefektov, ali se nije protivio da taj ukaz izvrše općinski organi. Na taj način se je dogodilo da su općinski podvornici ostranili sve slavenske natpise sa slika i s križnoga puta u crkvama, bez da je crkvena vlast proti takovom kršenju svojih prava protestirala. Nije se usudilo tvrditi da takav rad vlasti nije protiv konkordata, koji još jednom potvrdjuje svoju nemoć. Crkvene vlasti su bile do sada već više puta napadane od fašističkih političkih vlasti, uza sve odredbe konkordata^ ali do sada nisu ništa poduzele u obranu svojih interesa. Besum-nje da se u borbi proti našem narodu obe vlasti — i crkvena i fašistička — mnogo ne razilaze i da po svojim eksponentima vode mirno i zajednički sve akcije. Pri koncu objavljujemo okružnicu, koju je prefekturni komesar općine Pazin poslao na gla\are pojedinih sela te općine, koja je u ogromnoj većini hrvatska. Ta okružnica je bila izdana besumnje na osnovu prefektovog dekreta, koji je htio da se tačno informira o položaju i koji je za-htjevao pismeno obavještenje. Okružnica glasi u originalu: Pisino, li_ 23 gennaio 1935; Anno XIII. Ai signori delegati comunali. Prego SS- LL. di verificare e riferirmi prontamente se. nelle chiese delle rispettive frazioni esistono scritte in lingua slava precisamente sui quadri della Via crucis, su immagini, statue ecc. Il Commissario prefettizio. Pazin, 23 januara 1935, God. XIIL Gospodi općinskim delegatima. Molim V. G. da provjerite i da mi javite odmah da li u vašim odlomcima postoje u crkvi natpisi u slavenskom jeziku, naročito na križnom putu, slikama, kipovima itd. Prefekturni komesar. Ta vijest i taj ukaz su dokazom u kakove pojedinosti zalaze u izvadjanju naredaba u borbi za istrebljenje našega jezika. Vidi se ujedno da je pri takvom strogom izvadjanju ukaza i naredaba svaki otpor uzaludan. 1) hi ss Vi Si k: bi ta GLAVNA SKUPŠTINA Emigrantskog Udruženj'a »Istra« n Sušaku. Emigrantsko udruženje »Istra« u Sušaku prema^ zaključku Upravnog odbora i 8 22. društvenih pravila održat će svoju redovnu godišnju glavnu skupštinu dne 8 maja ove^ godine u 8 sati ujutro u maloi dvorani Sokolskog Doma u Sušaku sa slijedećim dnevnim redom: 1. Pozdrav pretsjednika. 2. Čitanje zapisnika konstituirajuće skupštine. 3. Izvještaji funkcionara. 4. Razrješnica dosadašnjoj upravi. 5. Izbor nove uprave. 6. Izbor nadzornog odbora. 7. Slučajni predloži. Prema § 23 društvenih pravila red-glavna skupština može raspravljati i o svakom drugom predlogu podnešenom na glavnoj skupštini. Takav predlog mora biti barem tri dana prije glav. skupštine prijavljen Upravn )g odboru- Pozivaju se svi članovi udruženja da ovoj prvoj red. god. glav. skupštini prisustvuju u punom broju-Pretsjednik. NOVA UPRAVA »ISTRE« U DUBROV- xr NIKU Na glavnoj godišnjoj skupštini društva Istra« u Dubrovniku izabrana je slijedeća uprava: Prelsjednik Ludvik Fajgelj šef. tei-, potpresj. g. Ivo Martinić grad., tajnik g-Ciril Prelovec v. činov., blagajnik g. Jože Podobnik, odbornica gdjica Marija Spinčić činov,, revizor g. Lovrenčič Antun priv. lovekom našli v skupni žalosti in veselju. bodo občestveno odgovorni za dogodke za usodo svojega naroda«. — V smislu teh besed in po spredaj ocrtanih mislih se moramo ozirati tudi mi na našo narodno pesem. Mnogo je še pesmi, ki jih ponekod še pojejo in mnogo je še ljudi, ki poznaju pesmi, ki so že skoro zginile. Zato je sveta dolžnost vseh. da pomagajo pri ohranitvi tega narodovega zaklada. (žl) Z!Z. £? ?" *1 « ~ ^ a. tj ? tv <- p* « /I EKONOMSKA SITUACIJA ITALIJE Nekaj številk in informacij Trst, aprila 1935. (A g is). Zadnji ukre-italijanske vlade, ki gredo za tem, da ^ascitijo valuto, so obrnili nase pozornost sega gospodarskega sveta. Stalni odtok ziate rezerve, ki je namenjena fundaciji li-f l1) katerega povzroča stalno nazadovanje PJScilne bilance je vzrok, da je Italija pri-"topila strogim deviznim omejitvam in honč: ^oncno tudi zabranitvi uvoza. S ?°Seči uravnovešenost tnrovinsl tem hoče ;či uravnovešenost trgovinske bilance i1! na ta način ohraniti tečaj lire na višini, j' odgovarja zlati pariteti. Sicer je s poli-ii;o deviznih omejitev in klirinških dogo-orov začasno dosegla zmanjšanje pasiv-?e£a salda v trgovinski bilanci, toda isti-pSno so se aktivne postavke plačilne bi-aitce občutno zmanjšale. Italiji je mogoče “o Rotove meje vzdrževati uravnovešenost Plačilne bilance, kljub temu da je trgovin-l^a bilanca visoko pasivna in to iz dohod-j.°y turizma, italijanskega kapitala v tu-P'h, njenega trgovskega brodovja in pošiljk pphsrantov. Toda ti dohodki v zadnjih letih ..alno padajo, največji padec pa kažejo po-iiJke emigrantov in dohodki tujskega pro-P^fa. Italijanski emigrant je uvidel, da je P0‘ie imeti svoj denar pri sebi. kot ga P.°slati domov. Pri tem se namreč izpostav-.'a riziku, da izgubi še oni borni prihranek. j'ORaja se namreč često, da mora svoje pri-P'anke prostovoljno »posoditi« državi. Kaj e nravi v Italiji notranje posojilo tudi phto. Tujci se danes raje izognejo italijan-i.‘h' letoviščain radi visokih cen, radi ši-jtaniranja in strogih orhejitev kretanja. Da P,1 bilo vsako leto sveto, tudi ni mogoče, ytedo raje v druge države, kjer so na bolj-,2ni, har se tiče valute« in svobode kretnja. ,. Tako so od 1. 1929 do lani zaloge deviz, jj1 se štejejo v kritje lire, padle od 5 miljard ,la 27 miljonov lir. Skupna fundacija lire pa ? Padla od 1. 1929 do danes od 10.340 mi-lottov na približno 6.000 miljonov lir. Da-«es sc vidi kakšno napako je storil Musso-jl?1- ko je 1. ]927 stabiliziral liro na, za ita-nanske gospodarske razmere, previsokem Sicer bi danes fašizem liro lahko zrlriiiolra ’ t0l^a stabilnost lire je tako in c„ f!,a s samim fašističnim programom tr>me n51261]! tudi zaveda, da bi razvredno-n lrs SI*n.° škodilo njegovemu ugledu ■in?0! preprostim ljudstvom (kolikor ga še Ploh uživa) in tudi izven države. «iato podvzema danes fašistična vlada, s? ,DrePreči kruh lire, skrajna obrambna tRdstva in zadaja s tem narodnemu go-■Podarstvu velikanske žrtve. Cilja pa pri feih ne bo dosegla. Lira počasi, toda toliko 0olj sigurno pada. Zlata pariteta s francoskim frankom ^aša 134.34 (100 zlatih lir je enako 134.34 'atih frankov), dočim kotira lira v Parizu jjog 126. Zadnji ukrepi vlade glede uvoza bodo sicer nekoliko zavirali hitrejši padec lire. toda poboljšati tega stanja ne bodo mogli. Vzrok padanja kakor smo videli ni v trgovinski bilanci, ampak v zmanjševanju aktivnih postavk plačilne bilance. Nekoliko statistike: leta 1933 uvoz 7.431 miljonov lir izvoz 5.990.6 rnilionov lir leta 1934 uvoz 7.664.7 miljonov lir izvoz 5.231.5 miljonov lir Izvoz se je torej lani skrčil za 759.1 miljo-nov lir (12.6%), dočim se je uvoz dvignil za 232.9 miljonov lir (3.1%). Pasivnost trgovinske bilance se je tako povečala od 1.444.2 miljonov lir v predlanskem letu. na 2.433.2 miljonov lir lani. V januarju in februarju tega leta kaže trgovinski bilanca isto gibanje: povećavanje uvoza in padec izvoza. Boriti se proti prirodnim prilikam, kakor skuša fašizem je nemogoče: saj je sama struktura italijanskega gospodarstva taka. da ne bo nikoli dosegla aktivne trgovinske bilance. Odvisnost italijanskega gospodarstva od tujih tržišč je neizbežna, ker agrarna produkcija ne zadovoljuje potieb potrošnje, še manj pa potreb industrije po surovinah. Zanimivo je ugotoviti, da v novejšem času uvozniki Italije nočejo sprejemati za svoje terjatve deviz na lire. Pravilno slutijo krah lire in se hočejo na ta način očuvati težjih izgub. Interesantno je dalje analizirati najnovejše indeksne številke o gibanju italijanske industrijske proizvodnje. Za bazo jemlje fašistični statistični urad ministrstva za korporacije leto 1928 kot 100 in primerja stanje industrije V posameznih mesecih do lanskega leta Obenem primerja te številke s stanjem in gibanjem industrijske proizvodnje drugih važnejših držav. Po nastopu, krize kaže italijanska industrija velik padec. Najnižjo točko doseže leta 1932 in to 68.31; od tedaj pa se polagoma dviga do julija leta 1934, ko doseže 91.20, nato pa zopet v naslednjih mesecih pada in danes stoji na okrog 80. Italijansko časopisje je imelo v juliju preteklega leta. ko je bila dosežena najvišja točka polha usta hvale, češ da od vseh držav (izvzemši Anglije) največji dvig pokazala njih industrija in ta uspeh pripisuje izključno režimu. Takoj bomo razumeli to dviganje, če vzamemo v obzir dejstvo, da kažejo največ.ii porast industrije vojnega'materijala, dočim produkcija živil celo padec. Ugodno je vplivalo na industrijo tudi novo dvo miljardno notranje posojilo, ki ga je vzela država v namenu, da podpre propadajočo industrijo. Sploh opažamo, da so postala notranja posojila, ki se večkrat Svim pretplatnicima — čitateljima i prijateljima žele SRETAN USKRS Uprava i uredništvo »ISTR £« PRIMORSKO AKADEMSKO STAREŠINSTVO je imelo v torek 9. t. m. v restavraciji »Zvezdi« članski sestanek. Bil je srednje dobro obiskan. Pogrešali smo zlasti starejše člane. Pred prehodom na dnevni red se je predsednik spomnil ob poteka polletnice globoke žalosti marsejske tragedije in pozval navzoče, da s trikratnim »Slava« počaste spomin nesmrtnega Kraija-Viteza Aleksandra 1. Uedinhelja Na dnevnem redu so bila nekatera aktualna vprašanja zadevajoča emigracijo in nadaljevanje debate o »Programatičnih smernicah«. Debata, ki so S' je vdeleževa-la skoro vsi navzoči, je bila veskazi stvarna in ie prinesla zaželjeni uspeh. Članstvo, zlasti ono na deželi, bomo o priliki natančneje informirali pismenim potom. — Prosimo člane, de nam poravnajo članarino, če tega d,- zdv> še niso storili DRUŠTVO »SOČA-JESENICE« bo imelo redni občni zbor v Soboto 27. t. m. ob 8 uri zvečer v društvenem lokalu (pri kobalti). Članstvo ir prjatelje društva iskreno vabimo, da se po'n vštevimo udeležijo. Občnega zboia se udeleži i tudi zastopnik Saveza. Udeležba ie častna dolžnost! Gostiona Ljubljana v ŠIBFNlKu (na obalh Izl orna kuhinja, oh vs.aki uri tople In mrzle jedi. prvovrstna vina. sobe za tujce, vse po naizmernejsih cenah Priporoča se ecnj. p/Ietuikom in trg. potnikom FRANJA in ANDREJ £ (j L J A N vrše kar s konfisciranjem vlog. običajen način da se izogne fašizem gospodarskim težkočam hi bankrotstvu. Posebno vrsto posojit tvorijo posojila, ki gredo v vojne svrhe. Tako vidimo, da se je v zadnjih petih letih državni dolg povečal za približno 20 miljard in znaša danes javni dolg Italije 105 miljard lir. Ako, po mnenju angleške gospodarske revije »The Economist«. upoštevamo različne garancije. ki jih je prevzela država za reorganizacijo industrije in bankarstva, znaša ta dolg okrog 160 miljard. To je svekakor breme, ki ga bodo morale prenašati še vrste generacij in ki grozi uničiti italijansko gospodarstvo. IZ DRUŠTVA „ISTRA” U ZAGREBU Članski sastanak održaće se u nedjelju 28 aprila o. g. u 9.30 priie podne u društvenim prostorijama na Aleksandrovom trgu. Pozivaju se članovi društva »Istre«, da tom sastanku prisustvuju. Zdravo! Gospodin arh. Lav Kalda u Zagrebu predao ie društvenom odborniku Jakovu Vivodi iznos od Din 200.— kao uskrsni dar za socijalni odsjek društva »Istre«. Gospodinu darovatelju najsrdačnija hvala. Vivant ss-quentes! __,____ Klub Primork v Celju Klub Primork bo kmalu začel š svojimi rednimi sestanki, na katerih bodo predavale same priznane javne delavke. Skrb za te sestanke ima prosvetarka, ki je bila na zadnji seji izvoljena. Izgleda, da bo Klub Primork dostojno reprezentiral primorsko ženo in kmalu dokazal svojo potrebo. U FOND „ISTRE” Petar Iceia, Šibenik . ... D 10.— Stanko Skočir, učitelj, Bogojina (sa prodane blokove) ... D 20.— Motika Josip, Krk.................D 50.— Narodno obranbeni odsek Sokola, Kranj , . .....................D 100— Marič-Husova Mara, Bilolj . D 10.— Grga Basletič, Maribor ... D 50.— Rupena Ivo, Košaki 30, Maribor D 10.— Prah Adolf, Kranj . .... D 100.— Sabrano na učiteljskem zborovanju v 'Iumilili .... D 25.— U prošlom broju objavljeno . D 36.638.60 UKUPNO D 37.013.60 * Ivan, Ivanka i Milica Dikič, svo sama dobra djeca iz Beograda, koja vole Istru, šalju nam u Fond 20 švicarskih franaka od svoje uštednje. Taj vrlo lijep gest rodoljubne beogradske djece vrlo je dirnuo, ]>a im od srca zahvaljujemo U našoj valuti to iznosi Din 294.—. UKUPNO D 37.307.60 JUGOSLAVENSKO NAKLADNO D. D. „OBNOVA" ZAGREB MASARYKOVA UL. 28 TELEFONI 6646—6648 Permanentna prodaja odabranih, zabavnih i poučnih knjiga, uz snižene, vanredno jeCtine cijene. VRSNI ROMANI, NOVELE I PRIPOVJETKE DOMAĆIH I STRANIH PISACA PO DIN 5 —; DIN IO-—; DIN 15—; DIN 25 --. Tri serije sabranih djela F. M. Dostojevskega Omladinske i dječje knjige Zakoni Kraljevine Jugoslavije ZBIRKE RJEŠIDABA VRHOVNIH SUDIŠTA PRAVNA LITERATURA I PRAVNI UDŽBENICI Znanstvena ! naučna literatura (Rijćčnici i dr.) UDŽBENICI ZA VISOKE, SREDNJE I OSNOVNE ŠKOLE Naše popise šaljemo na svaki zahtjev badava i franko! -w S. SPITZERA NASU. TRANSPORTNO IOTPREMNIČKO D. D. ZAGREB, ILICA 16 I. KAT TELEFON BROJ 55-39 ♦ ♦♦ OBAVLJA SVE VRSTI TRANSPORTA .... KAO I PRESELENJA .. U VLASTITIM POKUĆTVENIM KOLIMA Berislaviceva ul. 8 Telefion 78-7S Izabrana domaća i dalmatinska vina. Dnevno svježe morske ribe i rakovi. IZVRSNA DOMAĆA KUHINJA »FENIKS« DRUŠTVO ZA OSIGURANJE ŽIVOTA FILIJALNA DIREKCIJA ZAGREB, JURIŠIĆEVA ULICA 19 U VLASTITOJ ZGRADI Telefoni br. 63-55 i 63-57 Brzojavi: Lefeniks, Zagreb Garantna sredstva proračunato u dinarima . . 6,117.383.000.-Stanje osiguranja koncem 1933 god. u dinarima 27,541.000.000.-U god. 1933 isplaćeno je u životnoj grani osigurnine dinara ........................ 645.4x6.000.- Prihodi na premiji u životnoj grani u 1933 god. iznose dinara.......... 1,592.319.000.- GRANE OSIGURANJA: ŽIVOT, POŽAR, PROVALNA KRADJA, AUTO, NESRETNI SLUČAJEVI, OSIGURANJE MIRAZA I RENTE. NOVO UVEDENO ŠTEDNO OSIGURANJE BEZ LIJEČNIČKOG PREGLEDA Za dva dinara dnevno isplaćujemo . . . . . Din 17.500.- » tri ,, ,, ,, .....,, 26.250.- „ četiri ,, ,, „ 35.000.- U slučaju smrti uslijed nezgode naročite pogodnosti. Tražite ponude s naročitim povlasticama. Vrsnim zastupnicima pruža se dobra zarada. Sve upute daje najpripravnije : „FENIKS" DRUŠTVO ZA OSIGURANJE ŽIVOTA, FILIJALNA DIREKCIJA ZAGREB, JURIŠIĆEVA UL. 19. JADRANSKA PLOVIDBA D. D. SUŠAK Vrši redovitu parobrodsku službu u svim pravcima na Jadranskom moru Svakodnevna brza služba iz Sušaka za Dalmaciju i obratno TURISTIČKA PUTOVANJA ZA DALMACIJU I GRČKU 6 DANA ZA DALMACIJU 10-11 DANA ZA DALMACIJU I GRČKU uz umjerene cijene uključiv vožnju, hranu i krevet Prvoklasni parobrodi - odlična kuhinja - dobra posluga Prospekti besplatno 1 UPUTE DAJE: JADRANSKA PLOVIDBA D. D. U SUŠAKU sve njezine agencije, svi uredi društva Putnik i društva Wagons-Lits-Cook. FILIPA DEUTSCHA sinovi ZAGREB, Vrbovceva ul. 1 'W PRODAJE GORIVO DRVO SVIJU VRSTA TELEFON 30-47 (HROMO* DD tvornica g r a f i č k i h boja, firnisa, mase za valjke i drvenog namještaja za tiskare. - Specijalni zavod za kompletno uređjivanje tiskara, knjigovežnica, lito- grafija, cinkografija i offset - tiskara. ZAGREB, FRANKOPANSKAUL.12, TVORNICA: Samobor kraj Zagreba Telefon broj 59—55 i 35—33 POZOR OBRTNICI, TRGOVCI I PRIVATNICI! KATALOGE, POSLOVNE KARTE I CJENIKE LIS TOVNE PAPIRE, KUVERTE, OBJAVE, POSJETNICE I SVE OSTALE TISKANICE ZA TRGOV. I PRIVATNU UPORABU IZRADIT ĆE VAM NAJJEFTINIJE, BRZO I SOLIDNO JUGOSLOVENSKA ŠTAMPA D. Đ. Masarykova ulica 28a ZAGREB Telefon 6646, 6647 i 6648 ŠUMSKO - INDUSTRISKO PREDUZEĆE DOBRUIN - DRVAR A. D. Centralna uprava u Sarajevu Zgrada Zemaljske banke Adresa za pisma: Sarajevo 4 Telegrami: ŠIPAD Telefoni br. 206, 370 i 504 Strugare u Dobrljinu, Drvaru i Ustiprači Direkcija šumskih radova u Oštrelju Direkcija željeznica u Drvaru Eksportna stovarišta u Šibeniku, Dubrovniku 2 i na Sušaku Stovarišta u Prijedoru i Kninu Eksploatiše šume u Vrbaskoj banovini, u basenu Tare (Zetska banovina) i u području Kovač Štakor ina (Drinska banovina) Proizvodi sve vrste jelove, smrčeve i bukove rezane građe, burad, drvenu vunu, građevni materijal itd. Štedionica savske banovine u Zagrebu OSNOVANA NA TEMELJU UREDBE BANA SAVSKE BANOVINE OD 4. X. 1930 — BROJ 20267/1. 1930 SREDIŠNJICA ZAGREB BARUNA JELAČIČA 1, BLAGAJNA ILICA laTEL, 32-56 ULOŠCI NA ULOŽNIM KNJIŽICAMA Din 30,000.000-ULOŠCI NA TEKUĆEM RAČUNU Din 42,000.000- PRIMA ULOŠKE NA ULOŽNICE I TEKUĆE RAČUNE POSEBNA GRANA POSLOVANJA: REDOVITA VEZANA ŠTEDNJA NA 5 I VIŠE GODINA UZ NAJPOVOLJNIJE UVJETE I KAMATNJAK OD 6°/,, PODJELJUJE VJERE8IJE OPĆINAMA, GRADOVIMA ZEMLJIŠNIM ZAJEDNICAMA, IMOVNIM OPĆINAMA, ZATIM HRVATSKIM SELJAČKIM, SRPSKIM ZEMLJORADNIČKIM ZADRUGAMA I T- D. SAVSKA BANOVINA PREUZIMA ČITAVOM SVOJOM IMOVINOM I PRIHODIMA NEOGRANIČENO I NEOPOZIVO JAMSTVO ZA SVE OBVEZE ŠTEDIONICE SAV-SKE BANOVINE U ZAGREBU A NAPOSE ZA ULOŠKE I NJIHOVO UKAMAČENJE. NIKOLA EINZIG prije L. GRLIC I DRUG ZASTUPSTVO TVORNICA PAPIRA ZAGREB GENERALNA ZASTUPSTVA: TVORNICA KN JIGOVEZ AČKOG PLATNA JOSEF KOHORN & BRUDER, BRAUNAU • TVORNICA PAPIRA IGNAC SPIRO & SÒHNE A. G. BOHMISCH-KRUMAU ŠAGRIN-, GLANC I CHROMO PAPIR BUNTPAPIERFABRIK G. F. LELE, EBELSBERG VELETRGOVINA FINIH PAPIRA CARL MANG, WIEN Heftbinde i t. d. h DEŽELIĆEVA UL. 74|II — TELEFON BR.: 29-61 Brzojavi: SUPERIOR Poštanski čekovni račun br. 34-610 Stalno na skladištu: ŽICE (sjajne i pocinčane), original Gruschwitz-KONAC, Bindšpage, Kapitalband, Heftgurte, Ml Športska kabanica od uzorkovane tkanino, muška fa-sona, bez potstave Din 165.— Ista kabanica, pot-stavijeoa do dolje Dta 235.— Dill 560.- Proljeće je tu i nove kabanice su tu. Bezbroj novih uzoraka tkanina, bezbroj novih fazona, za svaku figuru imamo odgovarajuću kabanicu. Sve dame pozivamo na feea©bve%It© razgledavani© prolfefnilB kabanica u II. katu naše trgovine. Kišna kabanica od gumiranog platna. sasma se zatvara, u lijepim bojama Din 190.— Mušterijama izvan Zagreba dostavit će se novi katalog ovih dana. Interesenti, koji nisu još kupili od nas, neka zatraže naš katalog za ljeto, koji obiluje povoljnim prilikama kupnje. Proljetna kaba-aica od jednobojno tkanine sa dvored-nim gumbima i modernim reverima. Potstavljena do dolje Din 498.— Kabanica od ledena, nosi se zatvoreno i otvoreno, prikladna za šport i kišovito vrijeme Din 296.— Proljetna kabanica od angora tkanine u svjetlije ili tamnije-sivoj boji, cijela potstavljena Din 320.— .Vi Raglan - paleto od engleske tkanine. sa bubi ovratnikom i urezanim džepovima Din 440.— Kabanica za proljeće od jednobojne drap tkanine (dobra imitacija devine dlake), lijepo izradjena. bez potstave Din 398____ t* », A5;’ A '-ih '’/L W ''tV’- ■V(Vv c ./I ♦ _•! * ♦! <ŠM f m t- Hi m ti m m It Prometna kabanica od engleske tkanine, — modernog kroja sa pripadajućim samovezom, čitava potstavljena Din 730,— Din 690.- iHiÉ WMÌ »Istra« izlazi svakog tjedna a petak. — Uredništvo » uprava nalaze se u Zagrebu, Masarykova ulica fen. — Vlasnik i izdavač: KONZORCIJ »ISTRA«, ta: Za cijelu godinu 50 dinara; za po godine 2^ dinara; za inozemstvo dvostruko: za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cij®n1nska 6. — Tisak: Siečajnina Jugoslovenske štam Masarykova ul. 28 II. Telef. br. 67-80, —. Uredu:*1 ^vo Mihovilović, Jukićeva ul. 30. — Za uredništvo odgovara; Dr. Fran Brnčić, advokat, Samosta28, II. — Broj čekovnog računa 36.789, — Pretp»ap0 d. d-, Zagreb, Masarykova 28a, — Za tiskar® odgovara Rudolf Polanović, Zagreb, Dica broj 131.