Muzikološki zbornik
Musicologica! Annual XVII/2, Ljubljana 81
UDK 7.04:681.81 (497.1)
Koralika Kos                               SLOJEVITOST GLAZBENIH IKONOGRAFSKIH
Zagreb                                               IZVORA U JUGOSLAVIJI
Poticaj  za muzikološko  vrednovanje
Muzička ikonografija predstavlja jednu od onih muzikoloških .disciplina koje su se afirmirale tek tokom posljednjih dvaju desetljeća, pružajući muzikologu svojim interdisciplinarnim karakterom mogućnost izlaska iz izolacije u koju ga zatvara njegova uža struka. Bogatstvo i slojevitost informacija koje likovni izvori pružaju muzikologiji nisu do danas dokraja sagledani, tim više što još nisu evidentirani ni svi postojeći izvori. No iako će sakupljanje i elektronska obrada ikonografske gradje nesumnjivo potrajati još godinama, a možda i desetljećima, naročito budu li se - kao posljedica napuštanja evropocentrizma u muzikologiji - u cjelokupni fond ikonografskih podataka uključili i izvori koje sadrže izvanevropske visoke kulture, podjednako kao i etnološki materijal, potrebno je i moguće već i sada, na osnovi već sakupljenih većih cjelina, obraditi pojedine teme unutar složene ikonografske problematike. I dok su s jedne strane očito neophodni radovi statističkokvantitativnog karaktera, ostaje interpretacija pojedinačnih izvora i nadalie nezamjenjivom metodom, naročito pri traženju odgovora na tako složena Ditanja kao što je to na primjer shvaćanje glazbe u odredjenom povijesnostilskom razdoblju.
širok je spektar informacija koje ikonografija pruža muzikološkoj znanosti: od podataka © oblicima, načinu sviranja, geografskoj rasprostranjenosti i razvoju pojedinih instrumenata (organografi ja ili organologica u širem smislu), preko spoznaja o izvodilačkoj praksi i zvukovnim predodžbama odredjene epohe i sredine, do glazbenoestetičkih, socioloških i psiholoških informacija. Magijsko, alegorijsku i simboličko značenje instrumenata i muziciranja, posebice složen splet odnosa koje bavljenje glazbom očituje unutar religiozne tematike, pruža uz to dranocjene spoznaje o shvaćanju glazbe u odredjenoj epohi.
Tokom posljednjih godina ikonografski izvori u Jugoslaviji velikim su dijelom evidentirani i prikazani u pojedinačnim radovima monografskog karaktera. Istražena je najzanimljivija i najobilnija gradja, tj. ona koju pružaju srednjovjekovni likovni spomenici u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Ono što je obradjeno u tako odvojenim, regionalno zaokruženim prikazima
Si
öotife danas na šire poredbeno istraživanje, kako unutar oojedinih područja u Jugoslaviji, tako i u odnosu na izvore izvan oranica Jugoslavije. Jedino u širem, medjunarodnom kontekstu moguće je svestrano vrednovanje ikonografske gradje s juqoslavenskon područja. Pritom se iz karaktera te gradje nameću i teme i nroblematika koja bi mogla biti relevantna i u medjunarodnim snecija1 i stičkim ikonografskim projektima. U ovom prikazu željela bih unozoriti na te oosebne značajke i sadržaje koji zaslužuju daliu obradu i predstavljaju vrijedan ikononrafski materijal čak i u medjunarodnim relacijama.
Prva ie problemska ciel ina kulturnopovi jesnog   karaktera. Suprotnosti i zmedju raznih kulturnih tradicija na tlu Jugoslavije, ali i povremeno stvaralačko isnrepletanje tih tradicija, odražavaju se u tematici u okviru koje se javlja muziciranje, u prikazanom instrumentariju i u nizu drugih elemenata. Tz zastupljenosti nojedinih prikaza instrumenata u raznim područjima zaključujemo i o njihovoj rasprostranjenosti i eventualnim migracijskim putovima. Tematika unutar koje se muziciranje javlja odražava pripadnost likovnih djela raznim religijskim sferama. Tako dakle ikonoorafski izvori iz Jugoslavije sadrže informacije relevantne za povijest  evropskog instrumentarija   kao i simboliku   instrumenata   i   muziciranja, Rruniranje instrumenata na poiedinim prikazima, sastav pojedinih skupina i način sviranja pružaiu elemente za zaključke o izvodilačkoj  praksi   i zvukovnim  predodžbama,   ali i o simboličkoj funkciji pojedinih instrumenata. Zbog relativno malog broja precizno prikazanih instrumenata gradja iz Jugoslavije može pružiti manje informacija o konstrukciji glazbala. Dio izvora pruža takodjer sociološke   i psihološke   informacije .
Pritom, i uza svu raznolikost gradje kojom raspolažemo, valja uočiti i niz zajedničkih značajki koje u raznim stupnjevima intenziteta i u raznim nijansama obilježavaju umjetničko stvaralaštvo svih naroda Jugoslavije. Kako prilike za nesmetani razvoj umjetnosti nisu u svim krajevima bile jednako povoljne, bilježimo pojave stilske retardacije kao i općenito asinkroni ritam stilskih promjena, susrećemo široke raspone od vrhunskog artizma do provincijalne umjetnosti pučkih majstora i lokalnih radionica s njihovom sklonošću k naivnoj narativnoj interpretaciji relinioznih tema, ali i čestim nesporazumima u preuzimanju stranih uzoraka. Zbog toga je takodjer u mnogim sredinama izrazita sklonost tradiciji, koja je uvjetovala perzistenciju postojećih modela, arhetipova i simbola. Općenita široka pučka osnova svekolike kulture i umjetnosti naroda Jugoslavije osigurava prostorni i vremenski kontinuitet te kulture i umjetnosti čak i u vrlo nepovoljnim razdobljima, kada nisu mogla nastati djela vrhunskog umijeća. No preradjujući strane stilske poticaje koji su dolazili iz jakih žarišta evropske kulture kroz prizmu vlastite stvaralačke imaginacije, domaći su majstori stvarali umjetnost koja je u svakom trenutku korespondirala s potrebama vlastita tla i sredine. Promatrana kroz takvu vizuru, ova često rustikalna, primitivna i retardirana umjetnost potvrdjuje svoju autentičnost i životnost.
Tematske   specifičnosti   izvora
Arheološki spomenici s glazbenom tematikom u Jugoslaviji nisu još osvijetljeni iz vidokruga glazbene ikonografije.
52
Materijalna kultura, vjera* simbolika 1 umjetnost prastanovnika Balkanskog poluotoka, naročito Ilira, ugradjena je u povijest velikog dijela jugoslavenskih naroda. Zato bi posebnu pažnju trebalo obratiti na eventualni kontinuitet glazbenih motiva i njihovo trajanje 1 isprepletanje s elementima grčke, rimske i slavenske umjetnosti. Instrumenti se u umjetnosti Ilira pojavljuju u sklopu kultne tematike, uz ples ili kao atribut Pana (ilirsko božanstvo Vidasus). Ikonografski elementi koji se javljaju na ilirskim spomenicima nalaze potvrdu u prastaroj praksi muziciranja na Balkanu, pa bi ih svakako valjalo analizirati i vrednovati kao značajne izvore za početke glazbene kulture na ovom tlu.
Utjecaj grčke 1 etruščanske kulture koji.se javlja u umjetnosti ilirskih plemena iskazuje se naročito u oblikovanju situla. Brojne brončane situle (vedra s poklopcem) proizvedene su u radionicama na domaćem tlu, ponavljajući stare ikonografske motive. Na poznatoj situli iz Vaca (V. st. pr.n.e.) prikazan je u okviru ritualnih scena lik svirača na panovoj fruli.
Religiozna podjela južnih Slavena, koja se produbila nakon crkvenog raskola 1054, priključila je Slovence i Hrvate zapadnom, a Srbe i Makedonce istočnom kulturnom krugu. Osmanlijska vlast zaustavlja ritam razvoja i prekida dodir sa zapadnom kulturom i glazbom. No elementi istočnjačke kulture iskazuju se kao nova, specifična vrijednost, posebno u onim krajevima centralnog Balkana (Bosna, južna Srbija), gdje su se Turci učvrstili. S druge strane kontinuirana veza s umjetnošću Bizanta u Srbiji i Makedoniji (analogno grčkoj, bugarskoj, rumunjskoj i ruskoj umjetnosti) znači ujedno i izraziti je produljivanje antičke traddcije u ovim krajevima, tako da bizantinsko i postbizantinsko razdoblje ovdje traje sve do u 18. st. kao prilično homogena cjelina, iako se nakon 15. st. nastupom turske vlasti ta umjetnost uglavnom iscrpljuje u ponavljanju i variranju ne nekadašnje velike srednjovjekovne tradicije, uz povremeno unošenje novih elemenata.
Usporedba tema i motiva s glazbenim elementima koji su predstavljeni u umjetnosti naroda Jugoslavije pokazuje niz podudarnosti ali i različitosti, koje su uvjetovane razlikama izmedju istačne i zapadne kršćanske religije. Neke su teme identično shvaćene i interpretirane, kako u  istočnoj, tako i u zapadnoj kulturnoj sferi, dok se s druge strane javljaju teme specifične samo za jedno ili drugo područje. Uz središnje teme kršćanske ikonografije javlja se i instrumentarij uvjetovan simbolikom sadržaja, a to je uzrok kontinuiteta u predstavljanju glazbenih motiva na takvim prizorima.
Izmedju općeraiirenih tema s glazbenim elementima navedimo ponajprije Posljednji  sud  s motivom andjela s "tubom", koji je tretiran identično na freskama iz raznih područja Jugoslavije; pritom je "tuba" najčešće simbolički prikazan veliki duhački instrument s malim brojem varijanata u prikazu i bez nastojanja da se slijedi neki konkretan oblik. Druga jednako univerzalna tema je Rodjenje Krista,   u okviru koje se gotovo uvijek javlja i žanr-scena pastira s frulom (okomita flauta, razni oblici svirala). I likovni komentari uz  pojedine  -psalme (česti u inicijalima rukopisa) uključuju prikaze glazbenih instrumenata u simboličkoj funkciji i podjednako su rašireni u likovnim spomenicima Jugoslavije. Za srpsku i makedonsku umjetnost karakteristična je učestala bogata glazbeno-plesna ilustracija 150.   psalma.
53
Razlike u tematici očituju se ponajprije u sferi slavljenja Bogorodice. Dok su u likovnoj umjetnosti Hrvatske i Slovenije česti prikazi muzicirajudih  andjela  uz   Bogorodicu  na prijestolju   ili uz Krunidbu Madone*   slični su prikazi u umjetnosti Srbije i Makedonije rijetkost.
Andjeoski   koncerti$ .tako česti u umjetnosti Zapada, omiljela su dekoracija u poljima gotičkih mrežastih svodova 1 predstavljaju specifičnost srednjovjekovne umjetnosti u Sloveniji, odakle su se proširili i u susjednu Hrvatsku. Simbolizirajući hvalospjev u odnosu na središnji lik Boga oca, ovi andjell obično sviraju na raznovrsnim srednjovjekovnim instrumentima, ali ne u smislu ansambla. Takvih prikaza nema u umjetnosti srednjovjekovne Srbije i Makedonije. Jednako je i s prikazom Epifanije*   koja se uklapa u tematski krug Kristova rodjenja, a interpretira se u umjetnosti Slovenije i Hrvatske kao raskošna feudalna scena s lovcima, konjanicima 1 sviračima raznovrsnih instrumenata. Samo na spomenutim područjima javlja se i omiljena srednjovjekovna tema Ples mrtvih*   koja takodjer uključuje glazbene instrumente.
Vrlo česta u sferi bizantinske umjetnosti i tipična samo za freske u srednjovjekovnoj Srbiji i Makedoniji jest tema Ruganje  Kristu   i njoj srodne etape iz ciklusa Pasije.   Može se pretpostaviti da se upravo preko tih područja ova tema proširila na zapad. Na većini sačuvanih prizora prisutni su i svirači, koji se u okviru ove teme ograničavaju na neke stalne sastave 1 njihovo neznatno variranje. Sadržajna 1 likovna slojevitost tih prizora privukla je pažnju istraživača koji su analizirali prikazani instrumentarij i upozorili na moguće veze s realnom izvodjačkom praksom.
Lik kralja Davida  javlja se u umjetnosti zapadnog kulturnog ozračja najčešće u okviru inicijala u rukopisima s harfom ili psalterijem kao atributom. U sferi bizantinske umjetnosti javlja se u minijaturnom slikarstvu vrlo razradjena tematika vezana uz pojedine epizode iz Davidova života, a u njegovim se rukama nalaze razni instrumenti - psalterij, harfa* lutnja, u jednom slučaju čak i antička lira (rezultat preuzimanja antičkog uzorka).
Valja naposljetku naglasiti da ćemo u umjetnosti Srbije i Makedonije naći brojne prizore svjetovnog karaktera4 kao ilustracije nekih tema iz Starog   i Novog  zavjeta.   Takvi su prizori Svadba  u  Kani,   Pir razbludnog  sina   ili apokrifni prizori iz života pojedinih svetaca. Na svim tim prizorima nalazimo i glazbene instrumente, a često i ples kao sastavni dio pirovanja, veselja i zabave.
Posebnu grupu likovnih glazbenih izvora predstavljaju dekorativni  motivi   sa  eviračima,   prisutni u umjetnosti svih jugoslavenskih naroda. Prvobitno vezani uz religioznu simboliku* ti se motivi u kasnom srednjem vijeku oslobadjaju relacija prema nekoj središnjoj religioznoj temi i postoje samostalno kao ukras i izraz radosti muziciranja. Uslijed toga ti se motivi, koje nalazimo u plastici, ispod konzola, na dovratnicima ili u inicijalima rukopisa, sve više približavaju stvarnosti. U sferi bizantinske umjetnosti izražena je u tim motivima često antička tradicija (npr. u pojavi muzicirajućeg kentaura u srpskoj umjetnosti).
54
Instrumenti
Pregled instrumenata koji su prikazani u likovnim izvorima Slovenije, Hrvatske, Srbije i Makedonije omogućava uočavanje nekih posebnosti po kojima se prikazani instrumentarij razlikuje na istočnom i zapadnom području. Prikazani instrumenti mogu se podijeliti u četiri skupine:
1. Instrumenti  kojih  se prikazi  javljaju u umjetnosti istočnog i  zapadnog područja  često nastupaju u simboličkoj funkciji i stiliziranom obliku (npr. "tube" na prizorima Posljednjeg suda) ili su to općenito rašireni narodni instrumenti (npr. svirala raznovrsnih oblika na prizorima Kristova rodjenja); neki se prikazi u umjetnosti Srbije i Makedonije javljaju kao kopiranje neshvaćenih zapadnih uzoraka (S-trompete) ili ih nalazimo vrlo rijetko (viella, rebec).
2. Instrumenti  specifični  samo  za  zapadnu  sferu   (Slovenija, Hrvatska) u prvom su redu instrumenti s tipkama (portativ, klavičembalo i klavikord), zatim mandora, bomhart, tromba marina, lira da braccio, rebec, viella, triangl i kolo sa zvoncima (Glockenuad) ; zatim dulcimer (Hackbrett, oprekelj) i gajde (naročito u Sloveniji).
3. Instrumenti  specifični samo za istočnu sferu   (Srbija, Makedonija): dvostruki aulos i činele (nasledje antičke tradicije); antička lira kao kopija ranijih predložaka; bizantinska lira (lijerica) i gusle; oboa.-smr; gudački
55
instrument kemctnghe   i vrsta lutnje tambura (samo u turskom razdoblju); čegrtaljke.
4. Instrumenti   koji   se  javljaju  u   izvorima   iz  obaju područja  ali   u  varijantama   koje   su   karakteristične   sa  istočnu ili  zapadnu  sferu     (te se varijante odnose na oblik, naziv ili porijeklo instrumenta). Karakteristično je da se na istočnom području ponekad javljaju i tipično "zapadni" oblici istog instrumenta, dakle postoje obje varijante.
Navedimo nekoliko takvih slučajeva:
Lutnja  se u izvorima iz zapadne sfere javlja u tipičnom kruškolikom obliku, s jasno odvojenim vratom i u raznim veličinama. U izvorima iz Srbije i Makedonije oblici lutnje znatno su raznovrsniji: uz lutnje zapadnog tipa česte su i velike kruškolike lutnje orijentalnog oblika (al Bud),   kojih veliki korpus blago prelazi u liniju vrata vertikalnog držanja; u turskom razdoblju javljaju se posve male lutnje duga vrata (tambura) .
Timpani   se u zapadnim izvorima javljaju samo u malom obliku. U gradji iz Srbije i Makedonije prikazani su najraznovrsniji oblici malih timpana i veliki timpani.
Bubnjevi  u izvorima iz Slovenije i Hrvatske imaju mali oblik. U gradji iz istočnog područja javljaju se brojne varijante malih bubnjeva, ali i veliki cilindrični bubnjevi.
Psalterij  je u izvorima sa zapada predstavljen u trokut-nom ili klasičnom trapeznom obliku. Daleko veću raznovrsnost očituju oblici prikazani na spomenicima Srbije i Makedonije (razni oblici pravokutnika, polutrapez, tzv. quanun), itd.
Po vrstama prikazanih instrumenata izvori iz Hrvatske i Slovenije su bogatiji te predstavljaju cjelokupnu sliku suvremenog zapadnoevropskog instrumentarija. U izvorima iz Srbije i Makedonije prikazi su (naročito u turskom razdoblju) često stilizirano, nejasno ili shematizirano, bez pojedinosti. Medjutim, unutar pojedinih instrumentalnih vrsta nalazimo u istočnim izvorima više raznovrsnih varijanata, ovisno o razdoblju i lokalitetu prikaza. U turskom razdoblju javlja se na istočnom području naročita raznovrsnost u oblicima prikazanih bubnjeva, a nalaze se i neki instrumenti koji se ranije nisu pojavljivali (tamburin,   daire,   tambura).   S druge strane, u tom se razdoblju neki instrumenti više ne prikazuju (činele).  U okviru gradje iz Decana značajan je i u medjunarodnim relacijama prikaz velikih timpana jer potječe iz doba kada ih zapadna Evropa još nije poznavala. Vjerojatno su ti krajevi ranije susreli veliki oblik timpana. Za opću organografi ju instrumenata s tipkama značajni su prikazi klavičembala i klavikorda na freskama u Sloveniji i Hrvatskoj, jer potječu iz 15. st., kada su prikazi tih instrumenata rijetki. Kao izuzetan ikonografski dokument valja apostrofirati 1 kolo sa zvoncima 1z Lovrana, Naposljetku, prikaz bizantinske lire (lijerice) na freski u Dečanima mogao bi predstavljati kariku u lancu migracije tog instrumenta s istoka do jadranske obale.
Odnos  prema   stvarnosti
Pridjemo li ispitivanju ikonografskih izvora iz srednjovjekovne likovne umjetnosti u Jugoslaviji u odnosu na mogući stupanj realnosti, valja nam odvojiti i posebno
56
Ispitivati :
a)  prikazane instrumente pojedinačno; oblik; učestalost;
b)  način sviranja na instrumentima» držanje;
c)  grupacije (sastav pojedinih skupina, raspored u prostoru 1 td.);
d)  sociološke i psihološke aspekte pojedinih prikaza;
e)  simboliku pojedinih prikaza; tradiranje starih, posvećenih toposa; prenošenje tih toposa u nove sredine i kombinacije; mogućnost promatranja neposredne prakse i registriranja vidjenih situacija.
Spoznaje o glazbenoj stvarnosti sredine u kojoj su nastali pružaju nam u prvom redu izvori iz Srbije 1 Makedonije. To s jedne strane proizlazi iz težnje k realizmu koja obilježava bizantinske spomenike i one koji su nastali pod njihovim utjecajem, a s druge strane i iz samog karaktera prikazanih tema, izmedju kojih mnoge ostavljaju prostor slobodnijoj, a to znači i realističnijoj interpretaciji prizora muziciranja i instrumentarija. Veze s folklornom praksom očituju se navlastito u razdoblju postbizantinske umjetnosti. Nakon 15. st. sve se jače osjeća prisutnost malih majstora i lokalnih radionica koje kopiraju stare uzore, ali u njih unose i vlastite elemente. I dok s jedne strane nailazimo na neshvaćanje ranijih predložaka i deformaciju instrumenata, koji očito nisu bili prisutni u sredinama gdje su prikazani (S-trompete), dotle s druge strane bilježimo zapažanje stvarnih glazbenih situacija, kako u izboru, tako i u prikazu instrumenata i načina muziciranja.
Zaključke o povezanosti s realnošću dopuštaju u prvom redu brojni prikazi teme Ruganje  Kristu,   koje nalazimo u srednjovjekovnom slikarstvu Srbije i Makedonije. Pokušaj interpretacije dvaju takvih prizora pokazat će nam svu složenost značenjskih odnosa koji se javljaju u prikazima te teme.
Freska u Starom Nagoričinu (14. st.) ilustrira slojevitost elemenata na tom prizoru i njihova raznovrsna ishodišta. Oko središnjeg lika Isusa Krista simetrično su postavljene dvije skupine likova, od kojih su neki u zbijenim grupama i u ulozi promatrača, dok neki aktivno djeluju izdvajajući se iz obiju skupina. Medju tim "aktivnim" likovima najistaknutiji su svirači i plesači. Oni su rasporedjeni u tri jasno odvojene horizontalne zone: U prvoj, najdonjoj, u živom su pokretu dva plesača i dva svirača (činele i čegrtaljke); ova četiri lika očito predstavljaju tradiciju antičkog teatra i plesova mirna. U najgornjoj zoni, desno i lijevo iznad Kristove glave dominiraju dva svirača hiperdimenzioniranih stiliziranih duhačkih instrumenata po obliku nalik rogovima. Oni ovdje imaju simboličku ulogu, reprezentirajući ulogu glazbe pri izvršavanju javnih kazni i smaknuća; veličina instrumenata ovdje je simbol hipertrofiranog zvuka, koji - kao što je poznato - može biti efikasno sredstvo mučenja; no u ovoj se grupi javlja preobražen i prastari topos andjela s "tubom" kao znak snage, vlasti, veličanstva, poziva na sudjenje. U srednjoj zoni, ispred lijeve skupine likova još su dva svirača, koji zajedno očito čine ansambl: to je tipično folklorna kombinacija bubnja i frule, karakteristična ne samo za naše krajeve već i za folklornu praksu najširih evropskih prostora (gdje se najčešće oba instrumenta nalaze u rukama jednog jedinog svirača jer je bubanj malih dimenzija). Napokon, cjelina, iako su pojedine skupine u hijeratskom smislu jasno odvojene jedna od druge, svojim totalitetom priziva asocijaciju na bizantinski dvorski
57
ceremonijal, naravno u izvrnutom, pervertiranom smislu, dakle u neke vrste grotesknoj parodiji.
Staro Nagoričino, Makedonija (1317-1318): Ruganje Kristu u crkvi sv. Jurja
Ponekad medjutim susrećemo slobodno sastavljene skupine, tako na primjer na poznatom prizoru Euganja Kristu   iz Decana (1335-1350). Skupina instrumentalista (svirač para timpana, bubnjar, svirač lire, svirač roga) i plesači ostvaruju ovdje vrlo dinamičnu, živu skupinu, koja je slobodno razmještena u prostoru. Iako ovu grupu ne bismo mogli shvatiti kao stvarni izvodjački ansambl (nema paralela u folklornoj praksi), čitava scena odiše temperamentnim narodnim muziciranjem i plesom. Zato i nije slučajno da se na ovom prizoru pojavljuju narodni instrumenti, izmedju kojih je posebno zanimljiva bizantinska lira (lijerica), koji je postojanje i potvrdjeno u ovim krajevima. I plesovi s mačem tradicija su u folkloru jednog dijela balkanskih naroda.
Intenzivna emotivna ustreptalost ovog prizora priziva,
58
uostalom»  na razmatranje o jednoj  od onih  sfera na  likovnim prikazima muziciranja  koje se najčešće mimoilaze u stručnim analizama  1  interpretacijama.  No svojevrsna ekspresivnost takvih scena može biti  relevantna za  spoznajnu razinu odredjene sredine jer predstavlja realnost svijesti  koju ne bi  trebalo mimoilaziti.  U ovom se slučaju jedan tradicionalni motiv oslobadja  krutih  ikonografskih shema,  približavajući   se realnoj izvodjačkoj  praksi,  1   interpretira  kao neposredan narodni komentar jedne od najpotresnijih scena 1z ciklusa Pasije.
U nizu  sličnih prizora pratimo prisutnost te emotivne komponente 1  s njome povezanih pojedinosti  u  interpretaciji. Nije zato  slučajno da  se Kristovi  mučitelji  - a medju njima  i likovi  s  instrumentima  - povremeno pojavljuju u turskoj odjeći * a ponekad su prikazani  kao izrazito ručni  i  surovi  ljudi.  U takvim su slučajevima u    interpretaciju ovog prizora projicirani osjećaji  potlačenog naroda prema superiornoj  osvajačkoj  sili. Zanimljivo je, medjutim,  da t1   "turski"  svirači  na  prizorima Ruganja Kristu ne sviraju na  specifično turskim instrumentima.
Na prizorima Ruganja Kristu susrećemo  kao  instrumentalne konstante duhačke instrumente  i bubanj.   Njihov  broj   varira,   a različiti  su  1   stupnjevi  stvarnosti  u prikazu.  Standardna je kombinacija par  istovrsnih duhača uz bubanj  ili  par timpana;  no javljaju  se 1  po dva para duhača,  ponekad raznovrsnih,  te udaraljke.  Duhački   instrumenti  često poprimaju pažljivo registrirane oblike narodnih Instrumenata tipa oboe  (zamr)9  koji u  folklornoj  praksi   najčešće  1  nastupaju  u paru uz  bubanj {tapan). No ovu ćemo kombinaciju instrumenata,  koja očito ima  korijene u narodnom muziciranju,  naći   i  na  nizu  žanr-prizora u okviru religiozne tematike.
izmedju tema  koje su specifične za  izvore iz Hrvatske  i Slovenije neke takodjer pružaju elemente za  zaključke o stvarnoj izvodilačkoj  praksi  njihova  vremena.  Susrećemo ovdje  tipične sastave pučke  i  popularne glazbe  (svirala  i   bubnjić),  gajdaša kao predvodnika Mrtvačkog plesa  s  očitom aluzijom na  narodnu praksu  (Beram)   ili  prikaze viteških  kavalkada  s obaveznim sviračima  koje  kao  simbol   feudalnog autoriteta  predvode parovi busina  uz  timpane  (Epifanija  u  Bermu  i  Hrastovi ju).
Napomena: precizne podatke o izvorima koji se spominju u ovoj studiji donose radovi navedeni u literaturi pod brojevima 1, 2, 3.
Izbor iz   literature
Primož Kuret, Glasbeni instrumenti na srednjeveških freskah na Slovenskem, Slovenska matica, Ljubljana 1973.
Koraljka Kos, Musikinstrumente im mittelalterlichen Kroatien, Muzikološki zavod Muzičke akademije, Zagreb 1972.
Roksanda Pejović, Muzički instrumenti na srednjovekovnim spomenicima Srbije i Makedonije, rukopis, disertacija na Oddelku za muzlkologijo Filozofske fakultete v Ljubljani, 1975.
Duje Rendić-Miočević, Antikni reljef plesača iz Zaostroga u Dalmaciji, Tkalčićev zbornik, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb 1975, str. §-14.
Aleksandar Stipčević, Iliri. Povijest, život, kultura, školska knjiga, Zagreb 1974.
Dragoslav Dević, Muzički instrumenti na srednjevjekovnim freskama Srbije i Makedonije, Zvuk 1974, br. 3, str. 52-75.
Edmund Â. Bowles, Eastern influences on the use of trumpets and drums
19
during the. Middle Âqes, Anuario Musical, Vol. XXVI, Barcelona 1972, str. 3-28.
Jože Kasteiics Si tula sa Vaca, Beograd 1956.
Hugo Steger, Philologia musica. Sprachzeichen Bild und Sache im literarischmusikalischen Leben des Mittelalters. Lire, Harfe, Rotte und Fidel, Wilhelm Fink Verlag, München 1971.
SUMMARY
Medieval   iconographie musical   sources  in  Yugoslavia  are mostly   listed and discussed  in works  dealing  separately  with material  from  Slovenia  and  Croatia  on  the  one   hand and from Serbia and Macedonia  on   the   other.   Those   sources*   however* facilitate  wider comparative  research  both  inside   individual Yugoslav  regions  and on  an  international   scale*   The  present paper draws  attention   to  some  peculiarities  of medieval   iconographie sources  in  Yugoslavia  and  to  the differences  existing within these materials*   both as  to  their  subject matter and as   to  the specific  instruments  depicted within   the  framework  of this subject matter»   The   sources  under  scrutiny  are  not  only culturally and  historically revealing;   they  also  offer information  of organographic  nature  and are  eloquent  on  the symbolism  of instruments  and on  the  acoustic*   psychological* sociological*   and other aspects  of music-making  in  the Middle Ages   in  a particular cultural  and  historical   setting.
As  regards   the  subject matter*   there  are  certain similarities  but also  differences  between material   coming from Croatia and Slovenia and  that coming from Serbia  and Macedonia, The   theme s  recurring  in  Slovenia  and Croatia  belong  to   the Occidental  cultural   sphere   (Concerts  of Angels*   Madonna Enthroned*   Epiphany)*   while   the  materials  originating  in  Serbia and Macedonia  belong   to   the   sphere  of the  Byzantine   iconographie repertoire   (The Mocking  of Christ)»   The   kinds  of instruments painted in   the   Slovene  and Croatian  sources  are   likewise   those known  in   the   Occident;   on monuments  from Serbia  and Macedonia* however*   Oriental   instruments  are   occasionally  found  side  by side  with  some   typically   "western" ones.   The   latter sources also   show more   numerous  variants  of the   same   instruments.
The  present  paper  is  concerned  in particular with  the  way these   scenes  of music-making reflect  reality *   e.g.   the instruments  used in  folklore  and  the  then current  performing techniques.   Its  subject   is   likewise   the   intertwining  of several levels  of meaning   in   the  representation  of a   scene   (The  Mocking of Christ  on   the  fresco  in  Stari  Nagoriöin*   XIVth c.).
Even  a  glimpse  of the materials  which abound  in medieval monuments   in  Yugoslavia makes   it  evident   that  besides   subject matter  and  instruments   specific  of the   Western  and Eastern regions  respectively *   there  are   in  existence  also   transitional forms.   Therefore *   further comparative  research   seems   to  b@ needed*   all   the more   so  because   some   of the   instruments appearing   here  might   be   interesting   in   the   context   of  the   history of European   instruments  and  their  migration.
60