Poštarina plačena u gotovom God. XII. Brol d. U Zagrebu, 19. januara 1940. Pojedini broj Din !.— Narod, koji se odreče ma i jedne stope krviju i znojem otaca svo¬ jih natopljene zemlje nije dosto- jan da se nazivlie narodom i U povijesti čovječanstva pa i u onoj najnovijeg doba seljenje naro¬ da i pojedinaca s jednog kraja svijeta na drugi, nije značilo ništa mobična. Ljudi su se u historiji uvijek selili i selit te. Nekad dok kultura i civilizacija nijesu još čovjeka bile prikovale uz -jedno odvedeno mjesto, uz jedan kraj, jedan dom i jedno ognjište, či- tava su plemena bez skrupula i bez senti¬ mentalnosti selila iz jedne zemlje u drugu. Jedni bježeti pred drugim divljim i rato- bomim narodima, drugi u potrazi za boljim i lagodnijim životom, za boljom patom, a treti iz želje za pljačkom. Tako je bilo u starom i srednjem vijeku. U norije vrijeme nastajale su velike seobe naroda, obično poslije velikih ratova. Kad su iz srednje Evrope otjerani Turci, koji su tamo vladali punih 150 godina, naselili su Marija Terezija i Josip II. po ugarskim ravnicama, po Bukovini i Galiciji oko 100 000 Nijemaca, koji su se tamo odriali do dana današnjega. Turci su bili uzrokom i velikih seoba Hrvata koji su bjeiali pred njihovom najezdom tak do Beta, gdje se u Gradišču do danas satuvalo 70 000 gradi štanskih Hrvata — takavaca. Sjetimo se i seobe Srba za turskih ratova, kad ih se odjednom 75.000 doselilo u okolicu Srijem- skih Karlovaca i u Liku. U 19. i 20 vijeku se i opet dešavaju ve¬ like seobe naroda tek na drugi način. U ta dva stolječa preselilo se ništa manje nego 60 milijuna ljudi i to ne u susjedne zemlje, nego tak daleko preko oceana, tražefi rada i kruha Tako su naseljene obe Amerike i Australija. Sam mali hrvatslci narod, raču na se. da je na taj način poslao u novi svijet oko milijun ljudi, dok je Slovenaca samo u Vestfaliiu pošlo tom prilikom trbu hom za kruhom oko 50 000. a da o gole mom njihovom broju po Americi ni ne go norimo. Veliki svjetski rat 1914—1918 i opet je prouzrotio znatne seobe. Računa se da je svjetski rat preselio skoro 10 milijuna lju¬ di, koji su ostavili rodnu grudu, jedni zbog raznih revolucija, drugi zbog gladi, a treti iz želje da žive u vlastitoj narodnoj državi Iz Istre. Trsta, i Goričke iselilo je u po- sljednjih 20 godina oko 100 000 Hrvata i Slovenaca. Od toga nas je u Jugoslavija došlo oko 70 000, a u Australiju, Južnu i Sjevemu Ameriku najmanje 30.000, tako da ih je na djedovskom ognjištu ostalo još ne¬ kih 650 000, od toga 400.000 Slovenaca i 250 000 Hrvata Dok se nekada nije uopte ni pomišljalo na to. da se iseljene dijelove naroda s aču- va narodnoj skupnosti, vet ih se prepušta- lo njihovoi sudbini, da se bore kako mogu i znadu. u novije doba stalo se na ispravno stanovište, da pojedine narodne skupine bez obzira na to gdje se nalaze, ne smiju propasti i izgubiti se u tudem moru. to stanovište s osobito mnogo saviesnosti za- stupaju talijanski i njemaiki. narod. To je medutim od velike važnosti i za male naro¬ de. jer za njih igra ulogu svaka tisuta, tak svaka stotina spašenih sunarodnjaka. U božičnom broju »Hrvatskog naroda« piše Jure Prpič vrlo interesantan tlanak o Hrvatima u Njemačkoj. V njemu ima neko¬ liko veoma zanimljivih konstatacija o tom pitanju, koje je vrijedno zabilježiti. »Ako pogledamo na broj Hrvata, koji žive izvan domovine — kaže Jure Prpič — vidimo da ih u ludini živi razmjemo velik broj Prema statistikama dra Mladena Lor- kovi.ta (Juniusa) izvan hrvalskog narod- nog tla živi skoro 25 pošto Hrvata.« Jure Prpič bavi se zatim specijalno pi¬ tanjem naših Hrvata u Gradišču, no njego ve se misli mogu lijepo primijeniti i na sve ostale skupine Hrvata. »Možda če neko reči da je smiješno pi¬ sati o nekoliko desetaka tisuča ljudi našega naroda — nastavlja Prpič — koji se nalazt m manjim narodnim otocima raštrkan izme du Bratislave i bližine slovenske granice Medutim. svakom Hrvatu mora biti jasno, da je za. nas kao mali narod od velike važ¬ nosti svaka tisuča spašenih Hrvata A ža- losno le p.ak t.o. da o Hrvatima u Gradišču s nade kod nas vrlo malo ljudi, a da se ni ne spomene o torne, da večina naše inteli gencije ne zna, da je jedan od naših najbo- Ijih novijih pjesnika bio Hrvat iz Gradišča, filozof i učenjak svjetskoga glasa Mate Meršič Miloradič. (Vidi opširan prikaz Ma te Dvorničiča o čakavštini u božičnom bro ju »Istre« 1939. — Op. ur ). *Položaj naše brače u Gradišču nije ružičast — opisuje dalje spomenuti članko- pisac — kako je to sa svakom narodnom manjinom Da im se dadu kulturne slobode i prava, njihov bi položaj ostao isti. prije iti kasnije če se pretopiti. A što znoči za hrvatski narod da nestane preko 70 000 Hr¬ vata,. to može zamisliti /svaki Hrvat, koji i malo realno misli. Večina nas ni ne mi¬ sli na braču izvan granica. a oni koji mi- sle, izgovaraju se, da imamo mnogo prečih poslova i da nemarno vremena za tokove stvari Kad je prije 3 godine Slavko Bilišič (politički voda gradiščanskih Hrvata — op ur ) bio u Hrvatskoi. zapitala ga je jed- na osoba iz »visokih političlcih krugova «: SVEČANI DANI U ZAGREBU tebek medkarodne politike: NA DVEH FRONTAh POSJET NJIH. KR. VISOČANSTAVA KNEZA PAVLA I KNE¬ GINJE OLGE Nliz važnih i značajnih manifestacija — Govori Kneza Pavla, predsjednika dra. Mačka, bana dra. Šubašiča i dr. — Potpisan izborni zakon za hrvatski sabor Zagreb je ovih dana proživio nekoli¬ ko veoma svečanih dana. U nedjeiju poslije podne došli su po prvi put u siužbe.ii posjet Njih. Kr. Vi- sočanstva Knez Namjesnik Pavle i Kne¬ ginja Olga. Ovaj visoki posjet hrvatskoj metro¬ poli od veoma je velike važnosti, oso¬ bito kad se znade u koje vrijeme pada. Od velike je važnosti s obzirom na unu- trašnje prilike u Jugoslaviji, koje se razvijaju u znaku sredjivanja odnosa iz medju Srba i Hrvata zadovoljavanjem opravdanih hrvatskih zahtjeva, pa se u njemu opčenito vidi utvrdjivanje sada- nje politike sporazuma. Isto tako zna- čajan je i s obzirom na vanjskl položaj u kojem Jugoslavija ima odredjenu I jasno označenu poziciju: čuvanje naj- strože neutralnosti u sukobu interesa velikih sila vodeči, dakako, računa o čuvanju mira na svojim granicama Ta dva momenta u posjetu Knežev- skoga para Zagrebu zapazila je cijela domača i strana štampa, koja s velikim interesom prati razvoj prilika u Jugo¬ slaviji, a koja je i posjet Kneza Namjes- nika Zagrebu registrirala s posebnom pažnjom. Citav niz važnih i veoma značajnih manifestacija odigrao se u Zagrebu u vezi s posjetom Kneževskoga para Za¬ grebu. Naši su čitateiji imali vjerojat- no prilike da potanko prate sve mo¬ mente i sve faze boravka visokih go¬ stilu u Zagrebu i medju hrvatskim na¬ rodom, pa čemo se ovdje ograničiti sa¬ mo na neke najmarkantnije isječke iz inače veoma obilne kronike o boravku Kneza Pavla 1 Kneginje Olge u Zagrebu. Na svečano iskičenom peronu zagre- bačkoga kolodvora pozdravio je Kneza i Kneginju pretsjednik HSS i potpret- slednik vlade dr. Vlatko Maček zaže- iivši Im dobrodošlicu u ime cijeloga hrvatskoga naroda. Spommiuči ulogu, koju je Knez Pavle odigrao u stvaranju sporazuma izmedju Hrvata i Srba dr. Maček je istakao da princa Pavla rese tri vrline, a to su osječaj pravednosti, mudrost i odvažnost. Ban dr. Subašič. koji je zatim pozdra- slotnljivu snagu Kraljevine Jugoslavije. U ime Zagreba poželio je dobrodošlicu Knezu i Kneginji gradski povjerenik g. Mato Starčevič. U doceku je pored političkoga vod¬ stva hrvatskoga naroda, seljačke i gra- djanske zaštšte i samoga gradjanstva Midjeiovaia i crkva, koja je preko nad- bšskupa dra Stepinca pozdravila Kneza Pavia ’ Kneginju Olgu na ulazu u sta- rodrevnu Markovu crkvu, kuda su se vi¬ sok; gosti odvezii ravno s kolodvora. Nakon svečanoga »Tebe Boga hvali¬ mo« u Markovoj crkvi Kneževski par otišao je u bansku palaču. S Trga Stje- pana Radiča pozdravio je Kneza Pavla narodni zastupnik seljak Baburič kao dalekovidnoga i iskrenoga promicatelja mira s jedne, i jednakosti i ravnoprav- nosti i bratske suradnje naroda hrvat¬ skoga i naroda srpskoga s druge Strane. Na taj govor odgovorio je Knez Pa vle značajnim govorom s prozora ban¬ ske palače. Nagiasio je, da je radostan što Mu se pružila prilika da u giavnom gradu Zagrebu uputi pozdrave brači Hrvatima i cijeioj banovini Hrvatskoj. »Složni unutra mi smo sami dovoljno jaki da svako zlo od sebe otklonimo. Sloga unutra i mir na granicama, to je bila moja vazdašnja briga«, — rekao je medju ostalim Knez Pavie. S prozora banske palače progovorio je još kratko dr. Maček, koji je saopčio da je Princ Pavle potpisao uredbu o iz- borima za hrvatski sabor. Ostala dva dana boravka, ponedjeljak i utorak upotrijebili su Knez Pavle i Kneginja Olga m razgledavanje pojedi nib kulturnih odnosno humanitarnih in¬ stitucija i na posjet nekim mjestima u zagrebačkoj okolici. Osim toga bilo je u ponedjeljak u banskim dvorima veliko primarne pretstavnika zagrebačkoga gradjanstva, u kazaiištu svečana pret- stava, a u utorak u »Esplanadu« elitni ples za zimsku pomoč uz prisustvova- nje kneževskoga para. Posjet je završio u srijedu, kada je Kneževski par otpu- tovao svečano ispračen u Beograd. Prigodom boravka Njih. Kr. Visočan- vlo visoke goste, nagiasio je medju os- j stava boravili su u Zagrebu i gotovo svi talim, da je Knez Namjesnik u najtežim momentima narodnoga života dao hr- vatskom narodu mir i tako stvorio ne¬ članovi vlade na čelu s pretsjednikom vlade g. Cvetkovičem, te veliki broj no- vinara domačih i stranih. »No. kada vi mislite izumrijeti?« ... Kod nas se u Hrvatskoj polaže brige na mnoge stvari spovedne važnosti, a u torne se dobrim dijelom izživljavaju mnogi »vrli Hrvati'«. Ako dakle ima vremena za svaka- kve stvari onda još više vremena mora biti zato, da se spasi preko 70.000 svijesnih Hr¬ vata, koji su nakon četiri stolječa Ijubo- mornog čuvanja svoje narodnosti zaista za- vrijedili. da se i Hrvati iz domovine p U FOND »ISTRE« Bančič Šime, sreski načelnik. Trav¬ nik Din 12.—; Zidarič Marija, učiteljica. Novi Marof Din 12.—. Najto.plije zahva¬ ljujemo! U kratkom vremenskom razmaku imali smo u Zagrebu dvije značajne ma¬ nifestacije na • umjetničkom području. Dva naša mlada i veoma talentirana sii- kara izložila su svoja djela jedan za drugim, nezavisno jedan od drugoga. To su Ante Motika i Josip Crnobori. Prvi izlaže još i sada u Ullrichovom salonu u Iliči, a izložba drugoga je pred kratko vrijeme zaključena. I jedan i drugi, premda mladi, ipak su več vrlo dobro poznati u zagrebačkoj kulturnoj javnosti, obojica su priznati umjetnici. Zbog toga nije na odmet, da se i mi u kratko osvrnemo na njihove iz¬ ložbe i upozorimo na njih u prilici, kao sto je ova sadanja. Okornost, aa su se po¬ javili nekako istovremeno sa svojim iz¬ ložbama daje nam povoda, da to učini- mo u zajedničkom prikazu. * I Motika i Crnobori poznati su i od prije u Zagrebu. Motika je izlagao — ako se ne varamo — pred četiri godine u prostorijama Moderne galerije na Zri- njevcu. Od onda nije ga bilo u Zagrebu, odakle ga dijele na stotine kilometara. Motika je naime profesor u Mostaru, pa činjenica da se javlja samostalnom iz- ložbom u Zagrebu govori svakako o ve¬ likim naporima, što ih je morao izvršiti u želji da se ponovno prikaže sa svojim novim radovima u središtu hrvatskoga kultumoga života, od ko j ega živi godi- nama daleko — ali možda ne više za dugo... Crnobori je d jak zagrebačke umjetni- čke akademije, koju je s uspjehom za- vršio, ali se nije »odmetnuo« u profe- sore nego živi stalno u Zagrebu, posve- čujuči sve svoje vrijeme slikanju. U tom je gotovo mali fenomen. Biti mlad i do- bar slikar, priznat u publici i kri tiči je- dnodušno kao Crnobori, i moči živ jeti samo od kista, rijedak je slučaj. U tom svakako za našu sredinu zavidnom po¬ ložaju nalazi se danas Crnobori; zavi¬ dnom i potome što je sam sebi na taj način stekao onu rijetku slobodu djelo- vanja — kakvu mnogi sebi priželjkuju. U tom pogledu čini nam se za naše pri¬ like svakako »normalnijim« slučaj Mo¬ tike, koji se kao veliki talenat mora pro- vlačiti provincijom več desetak i više godina, premda bi njegovo mjesto s ob¬ zirom na njegove velike sposobnosti i daljnje mogučnosti razvoja svakako bi¬ lo u centru hrvatskoga kultumoga i um- jetničkoga života. A Crnoborijev slučaj izgleda nam više kao iznimka koja po- tvrdjuje pravilo, j er je doista iznimno, da jedan mladi umjetnik bude u isto vrijeme i opčenito priznat i da se to priznanje očituje ne samo u pohvalama i slavi — od koje je slabo živi — več i u povoljnim mogučnostima i realnim uvjetima za normalan život i daljnji ra¬ zvoj. No krivo bi bilo, kad bi se pomislilo da je Crnobori takvu zavidnu pozicij u stekao slučajem ili naklonošču drugih. Obratno je istina, j er je Crnobori u pr- vom redu neosporno lij ep slikarski ta¬ lenat, a drugo: on se sav intenzivno po- svetio slikarskom radu, iskreno, oduše- vljeno, ustrajno. ♦ I Crnobori i Motika su rod j eni u ju- žnoj Istri, na Puljštini. Interesantno je istaknuti tu činje- nicu. Dugo je u Istri največi broj kul¬ turnih i političkih radnika davala isto- čna Istra, Liburnija sa Kastavštinom i otc' Krk. Iz istočnih istarskih strana potekao je niz književnika i ostalih kul¬ turnih radnika. Drugi dijelovi Istre, za- pravo cijela Istra s druge Strane Učke, bila je nekako siromašni j a u tom pogle¬ du. Dugo, nekoliko je decenija tako bi¬ lo. Sve do nedavna. U posljednje vrije¬ me vidimo da se i srednja i južna Istra afirmira preko svojih predstavnika na različitim područjima duhovnoga stva- ranja: Tri njena najistaknutija predsta¬ vnika na tom području su pjesnik i uče¬ njak Mate Balota i dva naša slikara: Crnobori i Motika. Sva trojica toliko ja¬ ki, da na njih možemo uz još neke dru¬ ge s ponosom pokazati kad se govori o duhovnom doprinosu Istre zajedničkom hrvatskom kulturnom stvaranju. Motika se rodio u Puli, godine 1902. Otac mu je iz Pazina, a mati Primorka, iz škrljeva. Još u najranijoj mladosti pokazivao je mnogo smisla za slikarstvo. Gimnazij u je polazio u Pazinu, a prvu je poduku u črtanju dobio od profesora šantela, poznatoga slovenskoga slikara- Kasni j e se s n j ime susreče na Sušaku, gdje i maturira. U Pazinskoj gimnaziji mora da je frapirao svoje kolege a i mladje svoje drugove, jer nam je poznato, koliko su pazinski djaci, koji su kasnije polazili gimnaziju u Karlovcu, govorili o njemu kao velikom slikarskom talentu, kao pra¬ vom »vmnderkindu«. O njemu i o Cerov¬ cu, koji je svoje umjetničke sklonosti pokazivao i na likovnom i na glazbenom području (violina). Gdje je sada taj Ce- rovac, i kako je vrijeme utjecalo na nje¬ gov dalnji razvitak? Nakon srednjoškolskih nauka Motika odlazi u Zagreb i isprva se bavi jednako slikarstvom kao i kiparstvom. No kasni¬ je se odlučuje samo za slikarstvo. Kao švršeni djak umjetničke akademije do¬ biva mjesto srednjoškolskoga nastavni- ka u Mostaru. Tečajem svoje profesor¬ ske karijere odlazi jedno vrijeme u Pa¬ riz, i to nakon svoje izložbe od prije če¬ tiri godine. Umjetnički dodir s Parizom bio je za njega od velikoga značenja, kao što je u ostalom svaki kontakt, na- pose s takvim umjetničkim centrom kao što je glavni grad Francuske, za pravo- ga um jetnika od velike koristi. ♦ To je u kratko Motikin »curriculum vitae«. Tri važne etape značajne su na tom putu: Istra, u kojoj je proveo prvu mla¬ dost, s njenim bijelim kraskim pejsa- žem, Mostar u ko jem več godinama dje- luje kao profesor sa svojim sličnim kra- škim kraj obrazom i umjetnički dodir s onima, koji su brusili njegov talenat u zrelijim godinama, u Zagrebu i Parizu. Ta su tri mometa vidljiva i u njego- vom djelu, na njegovim slikama. Svi njegovi radovi, što ih je izložio u Ullri¬ chovom salonu (a tih je oko šezdesetak) -- sva njegova ulja, akvareli, gvaševi i erteži — noše na sebi pečat toga život- noga puta, bilo u izradbi, bilo u nači¬ nu tre tiran j a, bilo u izabiranju motiva. A nad tim svim dominira dakako jak biljeg njegova individualnoga stvarala- čkoga talenta, njegove fine, suptilne du¬ še. U tom je pogledu Motika sasvim ori¬ ginalna pojava u našem slikarskom ži¬ votu, sam svoj. Umjetnik, koji radi iš¬ ki j učivo po diktatu svog vlastitog unu- trašnjega doživljavanja i svoga osebuj- noga gledanja. Tu je on dosljedan je¬ dnako da li radi kafeovu slobodnu kom¬ poziciju, da li slika interieure ili prika¬ zuje svijetle hercegovačke ili primorske krajobraze — u jednom ili drugom slu¬ čaju on jednako komponira. Stoga su njegove slike u največem dijelu vizije, produkt njegova sasvim posebnoga gle¬ danja i doživljavanja. Njegova inspira¬ cija leži uvijek u njemu samomu, a va- njski predmet je tek izravan povod da na njemu oblikuje, ostvari svoje unu- trašnje emocije. Zato se za njega može reči onako, kako je rekao pokojni Dra- ganič, da nije lako nači umjetnika, koji toliko od svoga ličnoga života daje u svo¬ jim slikama koliko Motika. * Josip Crnobori je rodom iz Banjola, nedaleko Pule. Rodjen je pred tridestet i dvije (ili tri) godine. Studirao je naj- prije u Karlovcu, ali je interesantno da se njegov slikarski talenat nije u sred- njoj školi gotovo nikako primječivao. Barem ne u tolikoj mjeri, da bi se to bilo opčenito zapazilo medju njegovim drugovima. Sječam se, da se pred pet- naestak godina bio »okušao« u maloj crkvici u svom rodnom mjestu, ali ni iz daleka takvim uspjehom, koji bi bio dao naslučivati ovako impozantan kasniji ra¬ zvoj. Crnobori je pred nekoliko godina za- vršio zagrebačku umjetničku akademi- ju, a prvu je izložbu priredio pred dvi¬ je godine, takodjer u Ullrichovom salonu. Bio je to veliki riziko. Osjetio je to naj¬ bolje sam Crnobori, koji je s mnogo ne- izvjesnosti i simpatične treme gledao ne samo u svoju daljnju slikarsku bu- dučnost, več i u onu najbližu, kako če snositi troškove oko priredbe izložbe. Bio je potpuno nepoznat zagrebačkoj jav¬ nosti kao i umjetničkoj kritici, a j edino što je imao bila je laskava svjedodžba njegova profesora, slikara Marina Tar- taglie. No bojazni se nisu ispunile. Obratno, ispunile su se Cmoborijeve možda naj- veče nade: publika je dolazila na izlo¬ žbu u velikom broju, kritika je bila za mladoga slikara upravo sjajna, a što je još važnije strah tko če platiti troškove izložbe sasvim je bio suvišan, jer se na¬ šlo i dosta kupaca... Od onda je Crnobori izložio dvaput. Prvi put zajedno s velikim brejem hrvat¬ skih likovnih umjetnika na izložbi pola vijeka hrvatske umjetnosti, a drugi put polovicom prošloga mjeseca. U novom umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Aleksandra izložio je bio tri- desetak ulj enih slika: portreta i pejsa- ža. Portret je najmilije područje njego¬ va rada, ali jednakom lakočom i jedna- kim uspjehom slika i krajobraze iz Hr¬ vatskoga primorja i zagrebačke oko¬ lice. , \ I na ovoj izložbi ponovilo se ono isto, što i na prvoj samostalnoj izložbi: pu¬ blika ju je posjetila gotovo u rekordnom broju — unatoč velikoj zimi i ulaznini od nekoliko dinara — sud javnosti je is¬ to tako povoljan, a umjetnik je več pr¬ vih dana prodao nekoliko slika, a taj se broj kasnije i povečao tako da uz mo¬ ralno priznanje nije izostalo ni materi- jalno, što za slikara, koji se sav posve- tio svom zvanju, nije dakako manj e va¬ zno .... ♦ Motikina je izložba otvorena do kon¬ ca ovoga mjeseca. Ulaznine nema ni- kakve. Publika dolazi u velikom broju, osobito na večer (izložba je otvorena do 7 sati) kad ljudima nakon posla ostaje malo više slobodnoga vremena, a neke su stvari več i prodane ... I naši ljudi, koji imaju prilike neka si pogleda ju izložbu. Ne če požaliti: Mo- tikini živopisni interieuri, njegovi erte¬ ži, njegovi kraj obrazi, svijetli prozračni, njegovi parkovi i aleje koje se na ono malo platna ili kartona oduljuju gotovo beskonačno daleko, i koje s onoliko ma¬ lo boja virtuozno poredanih znade pri¬ kazati samo Motika — zaslužuje da se v:-e. I da budu ures u domu i znak do¬ brega ukusa onoga, koji može sebi na¬ baviti koju sliku. Nisu, vjerujte, skupe... (—oj—) PRAVICA DO ŽIVLJENJA Spisal France Bevk — Izdala Mohorjeva družba v Celju 92 zvezek Slov. Večernic. Strani 167 Druga za nas še važnejša knjiga ie Bev¬ kova zgodovinska povest: Pravica do živ¬ ljenja. iz življenja naših Tolmincev. Knji¬ ga pomeni novo pridobitev na našem po¬ lju saj opisuje borbo našega človeka za zemljo, življenje, pravico in svobodo. Je to povest velike pisateljeve ljubezni do ožje domovine od Tolmina preko baške grape do Bukovega pod Kojco v kraljev- stvu očeta Porezna. Zgodovinska povest je to iz 1. 1625. ko so bili v našem kotu ne¬ omejeni gospodarji tolminski gospodje, te¬ daj dornberški grofje, ki so neusmiljeno zatirali naše kmete in bajtarje in bogateli na račun njihove kože. Pisatelju smo hva¬ ležni. da je odkril spet košček našega živ¬ ljenja, naše trde preteklosti, tam blizu se¬ danje državne meje. Za Pregljem in nje¬ govimi Tolminci je sedaj na vrsti Bevk. od katerega z veseljem še mnogo priča¬ kujemo iz njegove in naše ožje domovine. Kdor bo vzel knjigo v roke je ne bo odložil dokler je ne bo prečital. V duhu bo romal od Tolmina čez Ljubinj v baško grapo, v Podmeic in Knežo, po bregovih do Bukovega in naprej po strmih brego¬ vih v območju Porezna do Poljanske doline. Brez nepotrebnega in dolgoveznega opi¬ sovanja se vrstijo dogodki drug za drugim in drže čitateljevo pozornost v napetosti. Vsi verjetni in mogoči so dogodki in opisa¬ ni tako kot zna pisati le Bevk naš največji sodobni pripovednik. Vse teče gladko, je¬ zik. opisovanje in dogodki. Glavni junaki, krepke tolminske korenine sama ljubezen do domače zemlje in doma iih je. Ljube¬ zen do pravice in svobode jih druži. Jer¬ nej Mavrič, glavni junak, Gašpar-begunec, Tomaž Kragulj in vikar Valent. Na drugi strani pa ljudski tirani grof dornberški, njegov tolminski oskrbnik Formentini, skrahirani plemič Colloredo in peresni ma¬ zač von Stieglitz pri vladi v Gradcu Med obema frontama pa gibljiva množica, ki odpove v odločilnem trenotku, pusti vodi¬ telje na cedilu in je pripravljena celo na izdajstvo. Prednjači gostilničar Golja. Po¬ zabiti ne smemo tudi nastopajočih žensk, ki so sami plemeniti značaji z grofico vred. Največja med njimi je vsekakor Jer- jenova žena Marula. ki prenaša neizmer¬ no trpljenje in končno izgubi vse: moža, bajto in zemljo: zadnje premoženje, zlat¬ nik. kt ga ji je dala grofica, pa izroči pr¬ vemu beraču, ki ga sreča na potu. Povest se godi v dobi pred velikim tol¬ minskim puntom. Jernej se vrne po deset¬ letni vojaški službi s pohabljeno nogo do¬ mov na Bukovo. Mala kmetija pod vrhom Kojce mu ne more več nuditi strehe in kruha, zato odide v gozdove pod Porezen. Tam prične krčiti in trebiti gozd, da bi napravil njivo, si postavil kočo in si ustva¬ ril družino po kateri tako želi. Z ljubez¬ nijo in trpljenjem podira gozd in rije z mo¬ tiko po iztrebljeni zemlji. Delo mu ustavi razglas tolminskega grofa, da prepoveduje vsako krčenje gozda, od novo iztrebljenih zemljišč pa zahteva dajatve. Tedaj je za¬ vrelo gori v bregovih. Od ust do ust gre glas, da je treba nekaj ukreniti. Vodstvo pokreta prevzame Kragulj, dejansko pa vodi Jernej, ki je najbolj prizadet. Zbo¬ rovanje sklene urediti zadevo mirnim po¬ tom. Najprej pošljejo poslanstvo k grofu. Grof jih ne sprejme. Nato spišejo spome¬ nico in se napotijo k vladi v Gradec. Tam padejo v roke nekemu grofovemu pod¬ repniku, ki napiše pismo za grofa in mu pošlje pritožbo kmetov Izigrani so. Ko iz¬ roči Jernej pismo grofu, ga vrže v ječo. Zborovanje kmetov razžene grof in vtakne v ječo še nekatere voditelje. Pokret je uničen. Grof sporoči vladi, da pripravljajo kmeti upor. Iz Gradca pride komisija in prične z zasliševanji. Jernej se junaško brani. Toda iz tožitelja se spremeni jv ob¬ toženca. grof pa iz obtoženca v tožitelja. Jerneja zadene najhujša kazen. Izgubi zemljo in kočo ter mora v izgnanstvo. Iz¬ ženejo ga, pa se vrne. Ljubezen do žene in otroka ga je privedla nazaj. Ko ugoto¬ vi. da sta rešena in ko mu umre prijatelj v naročju, vzame slovo od domačih krajev in gre preko meje v Poljansko dolino, s trebuhom za kruhom. b Urednik: ERNEST RADETIč. — Odgovorni nredmk: IVAN STARI. Zvonlmlrova ni. 48. III kat. — Vlasnik i izdavač: Konzorcij »Istra«. Masarykova ul. br. 28a, II. Broj telefona 67-80. »istrr.« tziazi svako* tjed o n petak. _ Broj cekovnog raCuna 36 780 — Pretplata za cijelu godinu 48 d., za pola godine 24 d, za inozemstvo dvostruko. za Ameriku 2 dolara na godina. — Oglasi se raCunaju po cjenlku. —Tisak: Jugoslovenska fitampa d. d., Zagreb. Masarykov:- ul. bi. 2£<«. — Za tiskarn odgovara; Rudolf Polanovlc, Zagreb, Iliča br. 131. Rukoplsi se ne vraCaj u