ZGODOVINSKI ČASOPIS 44 . 1990 • 1 • 119—124 Ц 9 PROBLEMI IN DISKUSIJA L u j o M a r g e t i ć O NEKIM PITANJIMA NASE RANOSREDNJOVJEKOVNE POVIJESTI R. Bratož i P. Stih u novije su vrijeme zauzeli stajalište u nemalom broju otvore­ nih problema naše ranosrednjovjekovne prošlosti, i to dijelom u diskusiji s našim pri­ jedlozima rješenja tih problema. Bratoževe i Stihove teze i njihova argumentacija značajan su prilog dubljem sagledavanju povijesne istine. Osjećamo se obveznim da upoznamo čitatelje »Zgodovinskog časopisa« s našim pogledima na neke od iznesenih teza. I 1. Gdje je bilo sjedište biskupije Cisse Problem ubikacije sjedišta te biskupije već je odavno podijelio autore. O toj bi­ skupiji postoje samo dvije (!) vijesti: jedna u zapisniku (koji je do nas došao u po­ sve nepouzdanom obliku) sinoda održanog u Gradu sedamdesetih godina VI. stoljeća, u kojem se među potpisnicima spominje Vindemius episcopus Cessensis i druga u za­ pisniku lateranskog koncila iz 680. koji uz ostale biskupe potpisuje i biskup Ursin čije je sjedište na latinskom označeno kao »Cenetensis« a na grčkom kao »Kénsou«. Mno­ gi su povezivali tu biskupiju s istarskom Cissom, o kojoj postoje vijesti iz antike i koja je postojala nedaleko današnjeg Rovinja. Kako Rovinj nije tijekom cijeloga sred­ njeg vijeka imao biskupije koja bi se mogla smatrati nasljednicom navodne biskupije u Cissi, pridružili smo se mišljenju onih autora koji povezuju sjedište spomenuta dva biskupa s Cenedom. I Bratož je dobro uvidio da se episcopus cessensis ne može uspješ­ no povezati s antičkom Cissom (R. Bratož, Nastanek, razvoj in zaton organizacije zgod- njekrščanske cerkve v Istri (4.-6. stoletje), »Antički temelji naše sodobnosti«, referati na 4. znanstvenem zborovanju Zveze društev za antične študije Jugoslavije v Pulju od 12. do 17. oktobra 1986, Ljubljana 1987, str. 21 i d.; isti, prikaz knjige L. Margetica, Histrica et Adriatica, »Zgodovinski časopis« 1. 41, 2, str. 362), ali se ne slaže s tirne da bi bila riječ o cenedskom biskupu, i to zato što u pogledu zapisnika iz 680. ne vjeruje latinskom tekstu (»Cenetensis«) jer je samo prijevod s grčkoga, a što se tiče grčkog teksta (»Kénsou«), sumnja u to čitanje i predlaže Keisou, kako je to mjesto čitao Kos, Gradivo, I, str. 186 koje se »tudi nam zdi pravilno branje« (Bratož, Nastanek, cit., str. 22, bil j . 43). Bratož misli da bi bilo potrebno ponovno pregledati sačuvane rukopise da se vidi, da li u njima stoji »Kénsou« ili »Keisou« jer je po njemu u Mansija to mje­ sto »nejasno odtisnjeno« (loc. cit.). Ako bi se mjesto pročitalo kao »Keisou« to bi bio po Bratožu još jedan razlog u prilog tezi da nije riječ o cenedskom biskupu. Bratož griješi kad misli da je to mjesto kod Mansija nejasno otisnuto. I Rubeis (Mon eccl Aqu., str. 306) i Mansi (Cone. coll. XI, str. 312) imaju ispravno i nimalo nejasno otisnuti tekst »Kénsou«. Tekst je otisnut nekom vrsti (inače potpuno jasnog) »kontrahiranog« pisma koje se i inače u starijim izdanjima vrlo često upotrebljavalo: Keine = Kénsou (ei = na bezbroj mjesta, čak i na istoj stranici Mansija. Samo nepo­ znavanje te grčke »stenografije« može zavesti neupućena čitatelja). Ako latinski vrlo stari prijevod ima Cenetensis, a grčki tekst bez ikakve sumnje Kénsou onda i jedno i drugo nesumnjivo upućuju na Cenedu. Po Bratožu u prilog biskupije Cise na üu današnje Istre »med Porečom m Pu- ljem« govori okolnost da popis sudionika na koncilu 680. ide »v grobem geografskem zaporedju« (»ZC« 41, str. 362). Međutim, ako se pregledaju redoslijedi biskupa drugih provincija, npr. Tuscije vidi se da je sastavljač popisa na geografski poredak unutar iste provincije vrlo malo pazio. 2. Sto znači septies et decies na Honorijevu natpisn Na poznatom Honorijevu natpisu na krilu centralnih vrati ju bazilike sv. Petra piše da je Honorije I (625—638) ostvario velike uspjehe nad istarskim shizmatičarima, koji su držali Istra »annis septies et decies«. Vladajuće shvaćanje tumači to kao »70 godina« ali natpis jasno govori o »17 godina« (vidi Histnca et Adriatica, cit., str. 155— 166). Bratož se s time nije složio. On kaže da je naš prijedlog »slovnično bolj pravilen« (R Bratož, Oglejska shizma in vpliv cerkvenozgodovinskih dogodkov na zgodovino Alpskih Slovanov do začetka 8. stoletja, »XXIII. seminar slovenskega jezika, litera­ ture in kulture 6.—18. julij 1987, Zbornik predavanj«, Ljubljana 1987, str. 118, bllj. 29) ali da je teže uskladljiv sa povijesnim činjenicama: naime, kaze Bratož, teško je za­ misliti »da bi Bizantinci tolerirali shizmatičnega škofa na svojem ozemlju celih se- Ì2Ó L- MARGETIČ : O NEKIM P I T A N J I M A RANOSREDNJOVJEK. P O V I J E S T I demnajst let«. Međutim, Bizant je doživljavao vrlo teške trenutke od 611. do 628. i upravo je u to doba trpio teške udarce od Avara i Slavena koji su uništili bizantsku vlast na velikom dijelu jugoistočne Europe. Uostalom, shizmatični biskupi uspjeli su se odupirati ortodoksnim shvaćanjima Rima i Konstantinopola kroz velik dio druge polovice VI. stoljeća, pa ne vidimo razloga zašto bi to bilo nemoguće u vrijeme od 611. do 628., koje je bilo u mnogim aspektima još nepovoljnije od druge polovice VI. stoljeća. U svakom slučaju, smatramo pogrešnim ne uzeti u obzir prvorazredni podatak od »17 godina«, koji je nasreću sačuvan u izvornom obliku i potječe iz VII. stoljeća, to više što se ne radi o pitanju gramatike (»-slovnično«), kako to Bratož tumači, nego o značenju riječi — a »septies et decies« je uvijek i u svakoj prilici značilo samo 17 i ništa drugo. Žao nam je što Bratož šutke prelazi preko naše interpretacije vrlo ne­ pouzdanih mletačkih kataloga biskupa iz kojih je vidljivo kako je patrijarh Fortunat bio iz tih kataloga svjesno brzo izbačen kao nepoželjan shizmatičar i mjesto njega se u njima pojavio inače potpuno nepoznat i u pravom smislu riječi fantomatičan patri­ jarh Ciprijan, o kojem inače nigdje nije zabilježena nijedna jedina vijest. I konačno, ne slažemo se s Bratoževim tumačenjem papina pisma iz 628. (Kos, Gradivo I, str. 198— 199) upućena kleru u Gradu. Po Bratožu navodno iz tog pisma slijedi da je Fortunat postao patrijarh neposredno pred objavom pisma, tj. 627. ili malo prije. O tome smo dosta podrobno pisali (Histrica et Adriatica, cit., str. 162—164) pa se na to ne bismo vraćali. Po našem je mišljenju iz pisma razvidno da je Fortunat dulje vremena bio velikom smetnjom papi i da je čak već odavno bilo predviđeno da ga se najoštrije kazni : quibus paenis interdictionis canonice aculeis Fortunatum olim ( !) sacerdotio exuendum decrevimus. Očito je da je Fortunat postao najprije patrijarhom, a kada je došao u sukob s papom, uspješno mu se odupirao sve dok zbog pobjede nad Perzijan- cima Bizant nije dobio slobodne ruke prema bizantskoj »Istri«. 3. O autentičnosti popisa sudionika Helijina sinoda sedamdesetih godina VI. stoljeća Prema Bratožu (Nastanek, cit., str. 29) popis sudionika što ga nalazimo u inače nedvojbeno krivotvorenom zapisniku s Helijina sinoda, svakako je »avtentični se­ znam«, koji se »ohranil med akti Mantovanske sinode leta 827«. Kad bi to bilo do^ ista tako, onda bi mnoga sporna pitanja bila riješena, čak bi bila i suvišna. Godina 579. ne bi se onda mogla uzeti kao godina održanja tog sinoda, jer je te godine u Trentu bio biskupom Agnellus a prema mantovanskom zapisniku tamo je zabilježen Flaminius Tridentinus (oko 572.—577.). Nesporno bi bilo i biskupsko sjedište u Scar- banciji jer mantovanski zapisnik spominje Vigilius Scaravasiensis. Pa ipak, Mantovanski zapisnik je iz više razloga mnogo manje pouzdan nego što to Bratož misli. Tako npr. neobično je već i to da je patrijarh Helije spomenut tek na četvrtom mjestu. U autentičnom tekstu on bi dakako morao> doći na prvom mjestu. A čudan je i sam spomen već navedenog Vigiliusa Scaravasiensis, koji se unatoč bez­ uspješnim pokušajima nekih autora svakako odnosi na Scarabanciju. Naime, taj grad ni po jednom drugom vrelu nije nikada potpadao pod Akvileju. Godine 433. Pannonia Prima ustupljena je ugovorom Hunima pa nakon toga ne dolazi u obzir prijenos me­ tropolitanske vlasti od Sirniija na Akvileju. Do 427. Pannonia Secunda sa Sirmijem bila je u sklopu zapadnoga rimskog carstva pa ne izgleda nimalo vjerojatno da bi se upravo u to doba metropolitanske granice prekrajale. Neobičnu pojavu biskupa Sca- rabancije na popisu koji nalazimo u zapisniku koncila iz 827. treba dakle drukčije tu­ mačiti. Poznato je da je pod Karlo Velikim došlo do oštrog sukoba između salzbur- škog nadbiskupa i akvilejskog patrijarha o granicama njihove metropolitanske vlasti, i da je 811. godine patrijarh dokazivao svoja prava per synodalia acta. Smatramo da je Kos u pravu kada tvrdi da su ta synodalia acta upravo onaj zapisnik s gradeškog koncila o kojem je ovdje riječ. Očito je akvilejski patrijarh dokazivao svoju jurisdik­ ciju sjeverno od Drave potpisima biskupa iz Agunta, Teurnije, Scarabancije itd. pa je zbog toga taj popis najvažniji dio krivotvorenog zapisnika i razlog zašto je krivotvo­ rina nastala. Prema tome čini nam se očitim da je patrijarh skrpao taj popis iz poda­ taka koji su mu stajali na raspolaganju. Ne vidimo nikakva razloga zašto bismo vje­ rovali da je patrijarh preuzeo potpise samo iz jednoga jedinog i to još autentičnog dokumenta. Dakle, teza o autentičnosti popisa je puki postulat, koji se ne može doka­ zati i koji nije ni vjerojatan. Vjerojatnije je da je taj popis sastavljen na osnovi po­ dataka iz raznih vrela. Podrobnosti u Histrica et Adriatica, str. 135—140. 4. Sjedište biskupa »Martinus Petenatis« U zapisniku sinoda u Gradu spominje se uz ostale i »Martinus Petenatis«. U lite­ raturi se.uglavnom misli na pićanskog biskupa premda o pićanskoj biskupiji inače nema nijedne pouzdane vijesti sve do 996. Usto, u VI. stoljeću Pićan je bio beznačajni vicus i da nije vjerojatno da bi u tako malom mjestu postojala biskupija. Bratož (loc. cit., str. 322—363) se ne'slaže s našim tumačenjem uz obrazloženje da je beznačajnost ZGODOVINSKI ČASOPIS 44 . ISS» • I ' * 121 Pićna postojala i u VI. i u X. stoljeću. Prigovor nije opravdan jer je, kao što smo to uostalom i naglasili (Histrica et Adriatica, cit., str. 132) dozvola za osnivanje pićanske biskupije u 996. imala »programatski značaj«, kojim se političku djelatnost akvilej­ skog patrijarha usmjerilo prema istoku. To je razlog zašto se daje patrijarhu dozvola i za osnivanje fantomatske biskupije u Tarsatici. Kako je po našem mišljenju popis sudionika sinoda u Gradu skalupljen zato da se dokaže vlast akvilejskog patrijarha na područjima preko Drave, smatrali smo da je Martinus Petenatis upao u popis iz istih razloga kao i biskup Skarabancije i zato smo-ga povezali s Poetovio i ujedno upozorili na opetovane vijesti iz VIII. stoljeća o biskupiji »Iuvavensium que et Petina« to više što o pićanskoj biskupiji još 1102. go­ vori Henrik II kao o »nedavno« (dudum!) osnovanoj. 5. O »istarskim vratima« Prema poznatom odlomku iz" pisma pape Grgura I salonitanskom biskupu Ma­ ksimu, datiranog sa srpnjem 600 Slaveni per Histriae adi tum ad Italiani intrare coepe- runt. U suprotnosti s M. Kosom i nekim drugim autorima po kojima je ovdje riječ o Vipavskoj dolini koja bi bila »istarska vrata« prema Italiji iznijeli smo i obrazložili tezu da Histriae i aditus ne znači »istarska vrata« prema Italiji i da papa želi reći ne­ što drugo, naime da su se Slaveni time što su došli u Istru već počeli širiti po Italiji jer je Istra »kao što je poznato, od Augustovih vremena pripadala desetoj regiji Ita­ lije« (Histrica et Adriatica, cit, str. 146; vidi i L. Margetić, Histria u dvije vijesti iz prve polovice VII. stoljeća, »Živa antika« 32, 1982, str. 171—172). Po Bratožu je »ta razlaga možna, vendar zaide v kontradiktornost spričo dejstva, da je bila Istra po poj­ movanju v antiki vedno sestavni del Italije«. Cini se da je ovdje došlo do velikog ne­ sporazuma: Bratož pobija našu tezu čiji je glavni temelj to što je Istra bila sastavni dio Italije upravo tim našim argumentom tako da ispada kao da tvrdimo obratno od onog što smo napisali. To, je tim više za žaljenje što se na tu Bratoževu pogrešnu in­ terpretaciju oslonio i Grafenauer (Zgodovina Langobardov, Ljubljana 1988, str. 334). II 1. U diskusiji koju'je P. Stih otvorio u »ZC« 41, 1987, 531 i d. a mi nastavili u »ZC« 42, 1988, 234 i d. polazne su točke naših analiza istraživanja Hauptmanna i Gra- fenauera koja su dala izvanredne rezultate i koja su nezaobilazni kamen temeljac sva­ koga daljnjeg proučavanja pitanja dolaska Hrvata. I Štih i mi prihvaćamo već odavno usvojenu tezu da je Konstantin Porfirogenet u svoj izvještaj u De administrando im­ perio (DAI) ubacio cara Heraklija da bi potencirao značaj uloge Bizanta u dolasku Hrvata. Razlikujemo se u tome što po našem mišljenju treba caru Konstantinu pri­ pisati i samo Heraklijevo doba kao vrijeme dolaska Hrvata i što se to po nama može dokazati analizom carevih vijesti. Naprotiv, Stih se slaže s Hauptmannom da vrijeme dolaska Hrvata prema DAI treba smjestiti u Heraklijevo doba. Stih nam je u »ZC« 41, 1987, 535 koncedirao da nema dokaza za Grafenauerovu tvrdnju da se »622./623. kagan spremao na nov udarac protiv Bizanta te u tu svrhu svakako okupljao Avare na jugoistoku avarskog područja, a možda se čak i već za- pleo,u borbe s Bizantincima«. Ali, Stih je ujedno protiv naše teze upozorio da »viri odražajo stanje trajne napetosti med obema stranema« i ustvrdio da su »leta 622 Ava­ ri pred samim obzidjem Carigrada« pokušali uhvatiti Heraklija i da »vse to dopušča domnevo, da so Avari zaradi napetosti na meji z Bizancem koncentrirali svoje sile na jugovzhodu«. Nakon našeg odgovora u »ZC« 42 Štih se u »ZC« 43, 1989, 112 još više približio našem mišljenju o miru na granici prema Bizantu, ali je iznio novu misao: »Vendar se zdi, da zaradi miru na avarsko-bizantinski meji prehod Hrvatov skozi Panonijo ni nič manj verjeten. Prav v leto 623 namreč pada začetek slovanskega upora pod Sa- movim vodstvom, ki je nedvomno povzročil velike turbulence in destabilizacijo v avar­ ski državi, ki je šla v prid morebitni hrvaški selitvi«. Ako smo dobro razumjeli Stiha redoslijed*događaja je po njemu ovaj: 623. godine počinje slavenski ustanak pod Sa­ mom, on ima za posljedicu slabljenje avarske države, a to onda omogućuje prolaz Hrvata kroz Panoniju. ' ' ' Stihova teza (slavenski ustanak — destabilizacija Avara — prolaz Hrvata) u su­ protnosti' je s Grafenauerovom tezom (prolaz Hrvata — destabilizacija Avara — sla­ venski ustanak: »HZ« V, 1952, 44). Razlika je razumljiva. Grafenauer je objašnjavao »izuzetno lak« prolaz Hrvata preko Panonije koncentracijom avarskih snaga na jugo­ istoku i možebitnim istovremenim ratnim stanjem Avara i Bizanta. Kako je Stih pri­ hvatio tezu o »miru na avarsko-bizantinski meji« on je morao pronaći neko drugo obrazloženje za prolaz Hrvata u to doba i našao ga u Samovom ustanku, koji je, ob­ ratno, po Grafenaueru, tek posljedica hrvatskog prodora. Ali, dok je Grafenauer po­ nudio veći broj dokaza u prilog svom mišljenju, Stih se zasad ograničio na postavlja­ nje vlastite teze bez podrobnijih analiza. To, dakako, nije prigovor, jer je za takvu analizu diskusija o našim tezama daleko preuzak okvir. Ipak bismo željeli spomenuti 122 L - MARGETIC : O NEKIM PITANJIMA RANOSREDNJOVJEK. POVIJESTI da kronologija koju nudi Stih u prilog svojoj tezi nije uvjerljiva. Naime, po njemu »prav v leto 623« počinje slavenski ustanak koji je po njemu imao za posljedicu de­ stabilizaciju avarske države, a ta je sa svoje strane omogućila hrvatsku selidbu — »okrog 622/623« (?). 2. Pretpostavku da je do selidbe Hrvata došlo upravo za Heraklija Stih dokazuje s dva kronološka podatka iz DAI. Jedan od njih osniva se na glavi 31 u kojoj car-pisac govori o padu Salone i dolasku Hrvata i oboje pripisuje Herakliju. Stih zaključuje: ako je podatak o padu Salone pouzdan onda treba »dobro vero nameniti tudi Kon- stantinovi vesti o hrvaški naselitvi v Heraklejevi dobi« (»ZC« 43, 1989, 113). Međutim, u glavi 31 ovi podaci slijede jédan iza drugog: — Dioklecijan naseljava Rimljane u Dalmaciju; — za Heraklija Avari tjeraju Rimljane; — po nalogu Heraklija Hrvati tjeraju Avare; — po nalogu Heraklija Hrvati se naseljavaju u Dalmaciji; — to se dešava za Porgina oca; — Heraklije krsti Hrvate za Porge. Ta nevjerojatna kronološka i stvarna zbrka čini izvještaj skrajnje nepouzdanim i ne čini nimalo vjerojatnim bilo kakvo zaključivanje na osnovi njega, a ponajmanje povezivanje bilo koja dva podatka. I anonimova kronologija u glavi 30 govori po Stihu u prilog tezi da su Hrvati došli za Heraklija, a protiv naše teze, po kojoj iz te glave proizlazi razmjerno kratko vrijeme između dolaska Hrvata i Bornine vlasti u Dalma­ ciji početkom IX. stoljeća Štih se pri tome u »ZC« 41, 1987, 534 pozvao na okolnost da su Hrvati po anonimu nakon nekoliko godina borba pobijedili Avare i »od takrat držijo to zemljo Hrvati«. Međutim, kako se »podatka o hrvaškem gospostvu v Dalma­ ciji in o njihovi podložnosti Frankom medsebojno vsebinsko izključujeta« (Stih, loc. cit.), treba po Stihu prihvatiti Grafenauerovu interpretaciju po kojoj anonim u toj glavi govori o četiri razdoblja'u najranijoj povijesti Hrvata u novoj domovini: 1) bor­ ba Hrvata s Avarima, 2) razdoblje samostalnosti, 3) franačka vlast nad Hrvatima, 4) borbe Hrvata s Francima. U »ZČ« 42, 1988, 237 dokazivali smo da anonim ne spominje razdoblje samostalnosti i da je ono samo plod Grafenauerove interpretacije i na osno­ vi njegova prekrajanja anonimova teksta Međutim, Stih i dalje ostaje pri Grafen- auerovoj koncepciji (»ZC« 43, 1989, 116) i prigovara nam da je nismo dobro razumjeli. Pa ipak, anonimov tekst (po Grafenaueru, uz izbacivanje iz teksta t. 4, 5 i 6) glasi: (III) 3. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. (IV) 1 Neko vrijeme pak bili su (i) Hrvati u,Dalmaciji podvrgnuti Francima (kao i ranije u njihovoj domovini) (riječi u zagradi izbacio Grafenauer, »HZ« V, 1952, 14). Smatramo da je upravo očito da je anonim želio ovo reči: Franci su-vladali nad Hrvatima u staroj domovini ; Hrvati dolaze u novu domovinu i pobjeđuju Avare i za­ posjedaju svoju novu domovinu, ali ostaju i dalje pod vlašću Franaka, kao što su bili u staroj domovini. Grafenauer je bio prinuđen u IV, 1 izbacili riječi »i« i »kao i ra­ nije u njihovoj domovini« jer one na jasan način ističu kontinuitet franačke vlasti nad Hrvatima prije i poslije selidbe i ne dopuštaju opstojanje razdoblja hrvatske sa­ mostalnosti. Do tog razdoblja samostalnosti došao je dakle Grafenauer ipak »z brisa­ njem vesti o hrvaški podložnosti Frankom v stari domovini« (vidi Stih, »ZC« 43, 1989, 116). Svakako se ne slažemo sa Stihom da bi se podaci o hrvatskoj vlasti u Dalmaciji i njihovoj podložnosti Francima međusobno suštinski isključivali kako je to tvrdio Stih u »ZC« 41, 1987, 534, jer isto tako, kada malo dalje anonim kaže da hrvatski ban »vlada u Lici«, time nije isključena vlast hrvatskog vladara nad banom. Dakako, sve je to anonimova priča, koja se dijelom temelji i na narodnoj hrvatskoj tradiciji i koja ne odgovara povijesnoj istini. Ali, ovdje je riječ ne o povijesnoj istini, nego o onom što je anonim mislio i napisao. 3. Ostaje dakle da se razmotri pitanje ukupnog trajanja borbe Hrvata s Ava­ rima, vlasti Franaka nad Hrvatima i borbe Hrvata s Francima. Po Štihu anonimovi podaci ne daju u tom smislu »niti najmanjše podlage«. Štih se sigurno preostro izrazio premda tu rečenicu rado ponavlja. Naime i po njemu prvo razdoblje (borba s Ava­ rima) traje »nekoliko let« (op. cit., 115), a treće sedam godina. Ali zato Štih daje ve­ liki značaj anonimovom podatku o drugom razdoblju kada su se Hrvati »določeno število let pokoravali Frankom« (loc. cit.) pa kaže da sintagma »določeno število let« može značiti »100, 10 ali pa npr. 5 let« (op. cit., 116). Da vidimo što o tome kaže naše vrelo. Po anonimu — Hrvati se bore s Avarima „ènl zivaç ZQOVOVÇ" — Hrvati su pod Francima ,,/i.éxQi xçovâv nvàv" — Hrvati se bore s Francima »sedam godina«. Najčešće je i uobičajeno značenje sintagme ZQÓVOI ziveç »izvjesni (ne osobito velik) broj godina« koji se u grčkom radu upotrebljava kao nešto drugo od xgrivôi nolloi, tj. mnogo godina. To uobičajeno značenje bez ikakve je sumnje upotrebljeno ZGODOVINSKI ČASOPIS 44 • 1990 . 1 123 za označavanje trajanja borba Hrvata s Avarima jer je očito da su te borbe mogle potrajati jedno razmjerno ograničeno vrijeme, npr. 5—10 godina. Tako to ispravno shvaća i Stih i prevodi, tu sintagmu s »-nekoliko godina«." Međutim, isto je tako jasno da se ista sintagma kod istog autora, upotrebljena svega nekoliko redaka dalje u tek­ stu mora shvatiti na isti način. Cini nam se posve nedopustivim da se ista sintagma najprije prevodi s »nekoliko let«, a onda proizvoljno i neuvjerljivo s »-določeno šte­ vilo let« očito s. namjerom da se njoj dade posve drukčije značenje. Ukratko, sva tri vremenska razdoblja o kojima govori anonim prilično su dobro, čak za naše potrebe vrlo dobro definirana. Vidi se da prema anonimovu shvaćanju od borba Hrvata s Avarima do oslobođenja Hrvata od Franaka nije mogla proteći čak ni polovica stoljeća nego još i mnogo manje — a nikako oko 200 godina. Ako uzmemo u obzir da su se borbe Hrvata s Francima dešavale početkom IX. stoljeća, onda anonimova priča upućuje na to da su po njegovu shvaćanju Hrvati došli negdje pri kraju VIII. stoljeća. 4. Stih nam prigovara (»-ZČ« 43, 1989, 112) da nismo ni pokušali riješiti važno pi­ tanje otkud su Hrvati došli »-saj je menda jasno, da niso padli z neba« i zaključuje da nema dokaza za hrvatsku selidbu koncem VIII. stoljeća. »-Ostane le, da mu verja­ memo, to pa je kategorija, ki v zgodovinopisju ne obstaja«. Te riječi doista iznena­ đuju. Stih začudo ne uzima u obzir naše opetovane tvrdnje da je DAI drugorazredno vrelo i da se zato vijestima iz toga vrela može pokloniti jedva neka vjera. Tako smo npr. 1985. (»-HZ« XXXVIII, 1985, 238) predložili još radikalniji odnos prema vijesti iz DAI. Naime, istakli smo, ako su vijesti o dolasku Hrvata z DAI puka narodna legenda s carevim natruhama, onda nismo vezani ni dobom cara Heraklija ni s koncem VIII. stoljeća. Pitali smo se, zašto ne bismo uzeli u obzir velike perturbacije u 670. godini. U svojoj pak diskusiji se Stihom (»-ZC« 42, 1988, 239) išli smo još korak dalje i nakon dodatne analize o velikoj nepouzdanosti DAI zaključili: »-Ukratko, istraživanje o vre­ menu dolaska Hrvata ne smatramo ni izdaleka zaključenim«. Zato bismo bili skloni da Stihove riječi (»ostane le, da mu (tj. Margetiću) verjamemo«) povežemo s našom upravo citiranom rečenicom kojom smo zaključili naše analize 1988. godine i s kojom će se, nadamo se, složiti i Stih i drugi. Mislimo čak da je takvo »vjerovanje« (da istraživanja ne smatramo nizdaleka zaključenim) kategorija koja postoji u povijesnoj znanosti kao osnovni pokretač novih spoznaja. Našoj tezi iz 1977. o dolasku Hrvata koncem VIII. stoljeća protivi se okolnost da se Hrvate ne spominje ni u jednom prvo­ razrednom vrelu iz prvih desetljeća IX. stoljeća. Ako bi Hrvati došli koncem VIII. stoljeća, onda bi trebalo očekivati da je njihova vojna organizacija bila toliko jaka da su se uspjeli nametnuti kao vladajuća grupa na razmjerno širem području, npr. najmanje od današnje Like do Cetine. Pa ipak, ni franački ni bizantski ni domaći ni bilo koji drugi izvori u to doba ne spominju ni Dalmatinsku »Hrvatsku« ni Panonsku »Hrvatsku«. To osobito čudi u odnosu na razmjerno bogate franačke vijesti od 791. do 826. Mogli bismo se pokušati »izvlačiti« s time da je hrvatska državna organizacija »postepeno dozrijevala« par desetaka godina, ali to bi bio izlaz iz nužde kojim bismo samo prikrili slabu stranu naše teze. Dakle, ako se želimo držati teze o »dolasku Hrvata«, onda bi šutnja razmjerno bogatih prvorazrednih vrela o Hrvatima u prva tri desetljeća IX. stoljeća upućivala na to da su oni došli oko 828.-829. kada je zbog pro­ dora Bugara i drugih razloga došlo do velike destabilizacije franačke (i bizantske) vlasti na današnjim hrvatskim područjima. Ali ni ta teza nije iz mnogih razloga ni­ malo uvjerljiva. Ako odbacujemo s dobrim razlozima vrlo slabu uvjerljivost teze o postepenom dozrijevanju hrvatske države koncem VIII. i početkom IX. stoljeća, onda je a fortiori takva misao protegnuta na »dozrijevanje« kroz dvijesta godina još daleko manje prihvatljiva. Zato je naše mišljenje da nije nimalo nemoguće da je teza o »dolasku« Hrvata uopće pogrešno postavljena i da rješenje pitanja etnogeneze Hrvata i nastanka njihove države treba tražiti u drugim društvenim i povijesnim okolnostima i činjenicama. Cini nam se da je uopće veliko pitanje da li su Hrvati do* šli tek nakon dolaska Avara bilo kao njihovi protivnici (kako se to u skladu s DAI obično tvrdi) bilo kao neka vrsta avarskih saveznika (kao što smo 1977. predlagali). Ako je to tako, onda i pitanje »odakle su došli« dobiva posve drugi smisao. Ш Naša diskusija s tezama što su ih predložili Bratož i Stih ukazala je na osnovnu pozitivnu osobinu njihovoga znanstvenog rada, tj. na iznošenje vlastitih pogleda na osnovi kontinuiranog i izravnog rada s vrelima. Ako je ova naša diskusija od izvjesne koristi, onda je to dobrim dijelom zasluga načina rada spomenutih autora. 124 L - MARGETIC : O NEKIM P I T A N J I M A RANOSREDNJOVJEK. P O V I J E S T I Z u s a m m e n f a s s u n g OBER EINIGE FRAGEN UNSERER FRUMITTELAI/TERLICHEN GESCHICHTE Lujo Margeüc Der Verfasser nimmt Stellung zu einigen seitens R. Bratož und P. Štih gegen seine Thesen gerichteten Bedenken. 1. Nach Bratož soll man,den griechischen im Protokoll des Konzils von 680 be­ findlichen Namen des Bischofssitzes Ursinos »Keisou« und nicht »Kénsou« lesen. Nach Bratož geht es um eine auch nach ihm unbekannte Ortschaft »irgendwo zwi­ schen Poreč und Pola« — Cissa — und nicht um Ceneda, wofür doch der lateinische Name (episcopus Cenetensis) und ganz einwandfrei bei Mansi gedruckter Text (»Kén­ sou«) sprechen. — Der Verfasser betont ferner dass »septies et decies« in der bekann­ ten Inschrift des Papstes Honorius nicht »70«, wie es die herrschende Meinung und Bratož deuten wollen, sondern jedenfalls »17«. Es handelt sich nicht um eine »-gram­ matikalische-« Frage, wie Bratož annimmt, sondern um eine semantische Tatsache. — Der Verfasser beweist ferner dass es höchst unwahrscheinlich ist, dass das Verzeich­ nis der Teilnehmer des Heliaskonzils aus einem einzigen, und zwar autentischen Do­ kumente herrühre, sondern dass es aus allerlei Stücken anlässlich des Abgrenzungs­ streites (um 811) zwischen Aquileia und Salzburg zusammengesetzt war. Deshalb bezieht sich der dort genannte Bischof Martinus Petenatis nicht auf die kleine istri- sche Stadt Pićan (Pedena), umsoweniger als der König Heinrich II noch im Jahre 1012 dieses Bistum als erst neuerdings (dudum!) gegründet erwähnt. — Endlich weist der Verfasser darauf hin, dass der Brief des Papstes Gregor I aus 600 von keiner »Istri- schen Pforte« sondern von dem ersten Auftreten der Slawen auf dem istrischen- und damit auch italischen — Boden spricht. 2. In seiner Diskussion mit den Ansichten des Verfassers versuchte Stih das Jahr 622/623 als die Zeit der Wanderung der Kroaten — schon früher von Grafenauer vor­ geschlagen — zu beweisen. Da er aber, anders als Grafenauer, in die damalige Ruhe an der awarisch-byzantinischen Grenze glaubt, nimmt er den Aufstand der Westsla­ wen unter Samo als den Ausgangspunkt der Ereignisse an. Nach Stih fallen die An­ fänge des slawischen Aufstandes »-ins J. 623« ; der Aufstand führt zu einer Destabili- sierung des awarischen Reiches, die seinerseits dann als Folge den Durchmarsch der Kroaten durch Pannonien »im 622/623« hatte. Es ist offensichtlich dass — abgesehen von anderen Bedenken — schon die Kronologie nicht überzeugt. — Um die zeitliche Kluft zwischen der angeblichen Ankunft der Kroaten in 622/623 und dem Beginn des 9. Jahrhundert zu überbrücken, ist Stih gezwungen nicht nur in die Erzählung des 30. Kapitels DAI eine dort nicht bestehende Periode der kroatischen Selbständigkeit vorauszusetzen, sonder auch dieselben, zweimal von Anonymus benutzten Worte XQÓvoi XLVBÇ das erste Mal richtig als »einige Jahre«, das zweite Mal aber seltsamer­ weise als »eine gewisse Zahl der Jahre« (worunter dann nach Stih sehr viele — auch 100 — oder sehr wenige Jahre zu verstehen wären) zu übersetzen. Solche unkon­ sequente Übersetzung ist jedoch unannehmbar. Jedenfalls ist die Ankunft der Kroa­ ten im 622/623 und die damit verknüpfte Gründung des kroatischen Staates schwer­ lich mit dem vollkommenen zweihunderjährigen Schweigen der Quellen über die Kroaten und ihren Staat in Einklang zu bringen. Besonders entscheidend ist das Schweigen der fränkischen Quellen, die viel über die Ereignisse auf dem heutigen kroatischen Boden im Zeitraum von 791 bis 826 berichten, die aber weder den kroati­ schen Staat noch die kroatischen Fürsten usw. mit keinem Wort erwähnen. Aus dieser mit allgemeinen Sätzen nicht wegzuinterpretirenden überaus wichtigen Tatsache geht hervor dass die Zeit der Ankunft und die sogenannte alte Heimat der Kroaten aus DAI nicht su ermitteln sind.