Izvirni znanstveni članek
prejeto: 5. 8. 2009, sprejeto: 27. 8. 2009
Mirela Banjavčic, Vlasta Erdeljac1
Višejezičnost i identitet2
Večjezičnost in identiteta
Izvleček: Posledica razvoja in družbenih sprememb so vedno bolj prefinjene delitve vlog med člani posamezne skupnosti. Ena od neizbežnih posledic tega procesa je stratifikacija jezika. Upoštevajoč različna načela vertikalne in horizontalne stratifikacije skupaj z merilom vrednosti, dobimo reprezentacijo distribucije obstoječih sociolektov, dialektov in jezikov, ki jih uporablja ena ali več jezikovnih skupnosti.
Ključne besede: večjezičnost, identiteta, jezikovna skupnost, dvojezičnost, diglosija, jezikovne manjšine, Evropska unija
UDK: 811.163.6:39(082)
Multilingualism and Identity
Abstract: The development and change in society have given rise to increasingly sophisticated divisions of roles amongst its members. One of the inevitable consequences of this process is the stratification of language. By taking into account the various principles of both vertical and horizontal stratification, combined with a value standard, we arrive at the distribution of the existing sociolects, dialects and languages spoken within one or more language communities.
Key words: multilingualism, identity, language community, bilingualism, diglossia, language minorities, the European Union
1	Dr. Vlasta Erdeljac je izredna profesorica na Oddelku za lingvistiko na Filozofski fakulteti v Zagrebu in predavateljica na Institutum Studiorum Humanitatis, Fakulteti za podiplomski humanistični študij, Ljubljana, smer Lingvistika govora in teorija družbene komunikacije. E-naslov: vlasta.erdeljac@ffzg.hr. Mirela Banjavčic je je doktorandka na Univerzi v Gentu, Belgija. E-naslov: kamehoiio8@yahoo.co.uk.
2	Rad u okviru projekta Konstrukcija i struktura jezičnog identiteta uz potporu MZOŠ i Banco Popolare Croatia.
Jezik i društvo
Prateci povijest razvitka ljudske vrste postajemo svjedoci konstantnega i sve sofi-sticiranijega raslojavanja društva. Od najstarijih dokaza o uspostavljanju odnosa unutar rodovskih i plemenskih zajednica, pa do današnje složene, štoviše sve kompleksnije socijalne stratifikacije, svjedočimo neprestanome mijenjanju društvenih odnosa i struktura. Podjela uloga koje članovi nekoga društva mogu ili moraju preuzeti sve je složenija, a kao jedna od neizostavnih posljedica ovoga fenomena jest i raslojavanje jezika. Širok raspon varijacija u jezičnoj upotrebi odražava se u jezičnoj raznolikosti, odnosno realizaciji jezičnih jedinica na bilo kojoj od postojecih razina jezične strukture, ali i u samoj upotrebi, odnosno u njezinome simboličkom i pragmatičkom aspektu.
Varijetet
Konkretni se, odnosno prirodni jezici, ovisno o svojoj upotrebi raslojavaju na manje entitete. Nadasve je teško odrediti kako uopce definirati jezik. Postoje raz-ličiti kriteriji kojima se nekome jezičnom entitetu pridaje taj naziv. U socioling-vističkoj se teoriji izraz jezik često zamjenjuje neutralnim terminom idiom ili varijetet. Time se diskretno izbjegava svaka subjektivna i emotivna konotacija koja se može pojaviti vezano uz neku odredenu "vrstu jezika". Termin varijetet koristi se za sve oblike u kojima se manifestira jezična upotreba, neovisno o tome radi li se o sociolektu, dijalektu ili pak nacionalnome jeziku.
Različiti varijeteti uspostavljaju, se s jedne strane - primjenom principa horizontalne, a s druge strane, i to prvenstveno, primjenom principa vertikalne stratifikacije, odnosno tako da se u obzir uzmu sve jedinice koje supostoje na odre-denome teritoriju, te ih se ovisno o rezultatima prethodno provedene tipološke i genetske klasifikacije definira kao zasebne entitete. Dakle, kombinacijom principa vertikalne i horizontalne stratifikacije (pri čemu se pojedini jezični entiteti dovode u vezu s teritorijalnim jedinicama), dolazi se do prikaza kakav nam je poznat s jezičnih karata koje prikazuju raspodjelu pojedinih varijeteta u svijetu, odnosno u nekoj državi, regiji ili odredenoj socijalno izdiferenciranoj skupini.
Postoji nekoliko vrsta varijeteta. Oni koji su striktno vezani uz odredeno geografsko područje nazivaju se dijalektima. Razlika izmedu dijalekta i jezika u tradi-cionalnome smislu te riječi često je politički motivirana. Tako ce, primjerice, svaki pokušaj da se lingvistički utemeljeno, točno i precizno odredi mjesto na kojem, u virtualnom lancu koji od francuske metropole vodi do talijanske, prestaje francu-
ski, a počinje talijanski jezik, vjerojatno završiti neuspjehom. Odgovor na pitanje zašto vrlo je jednostavan: što su dijalekti s obiju strana granica medusobno terito-rijalno bliži, to su stvarne jezične razlike medu njima sve manje; ono što jedne dijalekte čini francuskima, a druge talijanskima nije nikakva odluka na temelju jezičnih kriterija, nikakav 'jezični rez', vec jednostavno društveno-politička odluka kojoj je lingvistička odluka u znatnoj mjeri podredena.3
O sličnoj situaciji riječ je u primjeru južnoslavenskoga dijalekatskog kontinuu-ma koji sačinjavaju hrvatski, srpski, bošnjački i črnogorski jezik (čiji je status, čini se, još uvijek sporan). Lingvistički gledano, riječ je o uistinu minornim razlikama u gramatici i tek nešto vecima u leksiku i izgovoru, no kompleksnost društveno-političkih, povijesnih i kulturnih čimbenika vezanih uz svaku pojedinačnu etni-čku skupinu rezultirala je imenovanjem triju, odnosno četiriju medusobno jasno razumljivih jezika zatvorenih unutar granica uspostavljenih država-nacija.4
Nacionalni jezik je varijetet koji jednu naciju predstavlja kao cjelinu, a time i sve obrazovne, kulturne, pravne i ine institucije karakteristične za to društvo. Njegova je temeljna funkcija simbolička, a svi govornici koji se identificiraju uz pomoč nacionalnoga jezika čine jedan narod. Medusobna povezanost i uzajamna ovisnost jedne takve jezične zajednice (naroda) i standardiziranoga nacionalnog varijeteta motivirana je funkcionalnošcu upotrebe varijeteta u razmjeni iskusta-va kroz duže povijesno razdoblje. On predstavlja izbor izmedu svih mogučih vari-jeteta zajednice, te je tako standardni varijetet, kao produkt svojevrsnoga kompromisa, najprikladniji za komunikaciju unutar velikih, referencijalno ustrojenih mreža, a stoga i najkorišteniji kao masovno sredstvo komunikacije. Često mu se dodjeljuje i naziv službenoga jezika.
Jezična zajednica
Jezična zajednica^ takoder je, kao i varijetet, neutralan termin. Pojmom je obuhvace-na društvena skupina unutar koje članovi medusobno obavljaju komunikacijsku dje-latnost upotrebljavajuci barem jedan zajednički govorni varijetet pozivajuci se pri-tom na norme za njegovu gramatički i pragmatički korektnu upotrebu. Takva se zajednica definira neovisno o rasnoj, etničkoj, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti
3	Spolsky, 1998, 29.
4	Trudgill, 1987.
5 Njem. Sprachgemeinschaft, nešto drugačija etimologija u eng. speechcommunity s aluzi-jom na govornu komponentu jezika.
govornika. Broj članova zajednice nije relevantan, a ona je sama u osnovi neovisna i o fizičkoj udaljenosti govornika. Unatoč tome što ne postoje nikakva teorijska ogra-ničenja što se tiče veličine grupe i medusobne teritorijalne udaljenosti govornika, u središtu su pažnje ipak one jezične zajednice koje ne dijele samo jezik, tj. sustav zna-kova, vec i odredene repertoare, varijacije, te znanja i stavove o vlastitim i tudim obrascima jezične upotrebe.6 Jezične zajednice nisu definirane samo kao zajednice govornika koji upotrebljavaju samo i isključivo jedan zajednički jezik. Svaki pojedi-nac u osnovi usvoji i nauči nekoliko varijeteta i tako razvije svojevrsnu jedinstvenu komunikacijsku matricu koja ga čini članom više jezičnih zajednica (obitelj, škola, vršnjaci, susjedstvo, razne ideološke grupe unutar društva i sl.). Stoga standardni jezik kojemu se eventualno pridružuje jedan ili više stranih jezika, a s vremenom i raznorazni specijalizirani varijeteti i registri sa specifičnom stručnom terminologi-jom, sve u službi uspostavljanja izdiferenciranih odnosa grupne pripadnosti ili pak svjesnog i namjernog odvajanja od neke društvene skupine, čine ukupnost izgradnje jezičnoga identiteta pojedinca. Jezične zajednice se, dakle, ne definiraju samo temeljem izvorno lingvističkih kriterija, vec i ovisno o stupnju simboličke integracije, pri-tom ne uzimajuci u obzir ukupan broj upotrebljavanih jezika i varijeteta. No svaka jezična zajednica u osnovi nije nužno simbolička, vec takva postaje u onome trenutku kada stupa u kontakt s drugom zajednicom. Iz toga proizlazi da je u doživljava-nju i definiranju nekoga varijeteta simbolička situacija važnija od komunikacijske.
Verbalni repertoar
Svi upotrebljavani varijeteti čine verbalni repertoar pojedinca ili pak cijele zajednice u čitavome njegovu opsegu, a on je to veci što je veci repertoar uloga koje pojedini članovi društva preuzimaju; u načelu, veličina neke jezične zajednice i njezina ekonomska razvijenost utječu na opseg repertoara govornika. Veličina verbalnoga repertoara ovisi i o tome koliko je pristup ulogama ograničen (uz rastuce ograničenje pristupa dostupnost uloga pada, a time se smanjuje i mogu-ci repertoar) te koliko jasno su one izdvojene (što su izdvojenije, to je opseg repertoara veci). Izdvojenost uloga u uskoj je vezi s njihovom stabilnošcu, odno-sno održivošcu konkretnoga sustava uloga u vremenu.
Svaka jezična zajednica raspolaže verbalnim repertoarom odredena opsega koji nije strogo i konačno definiran. Verbalni se repertoar doduše sinkronijski doživljava kao ukupnost varijeteta koji su u upotrebi unutar neke jezične zajed-
6 Fishman, 1978, 44.
nice, no s obzirom na to da se nijedno društvo ne može promatrati kao statična tvorevina, vec je ono u znatnoj mjeri obilježeno višestrukim i konstantnim pro-mjenama, ni ukupnost se varijeteta ne može promatrati kao zatvoren sustav koji je potpuno imun na ikakve društvene promjene.
Varijetet, identitet i suvremene društvene promjene Komunikacija je vrlo složen i višedimenzionalan fenomen. lako sva meduljudska komunikacija nije verbalna, jezik je njezino najraširenije, funkcionalno najrazno-likije i najmocnije sredstvo. Ljudske zajednice uspostavljaju unutargrupne i medugrupne kontakte pomocu jezika, pri čemu vidljivom postaje složena mreža društvenih odnosa i pripadajucih jezičnih obrazaca. Pojavnosti jezičnih obrazaca nazivamo varijetetima, a ukupnost varijeteta karakterističnu za pojedinoga govornika ili neku jezičnu zajednicu nazivamo verbalnim repertoarom.
Osnovna ljudska potreba za komunikacijom dovodi do medusobnoga susreta, odnosno kontakta dvaju ili više varijeteta, bilo na razini pojedinca, bilo na razini čitave zajednice, što često dovodi do nastanka individualne ili društvene dvoje-zičnosti i višejezičnosti. Do takve pojave može doci i uslijed kontakata koji ne proizlaze iz primarno komunikacijskih potreba (vec npr. zbog teritorijalnih osvajanja). Nakon što se diversifikacija repertoara jednom pojavi, ona ce se prvotno očitovati kao individualna višejezičnost koja se potom može proširiti na čitavo društvo, kao stabilna ili prijelazna pojava, a može postati i društveno normirana, pri čemu se odredeni varijeteti koriste isključivo u neke unaprijed determinirane svrhe, tj. bilingvizam može prerasti u stabilnu diglosijsku situaciju.
Upravo je kriterij stabilnosti, odnosno jezične održivosti i promjene jedan od osnovnih kriterija kojima se odreduju i stupnjevi bilingvizma. Ovisno o učestalo-sti upotrebe i načinu realizacije promatranog aspekta jezika, tj. ovisno o kvaliteti upotrebe pojedinih jezičnih jedinica, moguce su brojne klasifikacije. Bilingvalna situacija može biti krajnje nestabilna tako da, ovisno o skupu raznih psiholoških, kulturnih i socijalnih čimbenika, može rezultirati promjenama u (svakodnevnoj) jezičnoj upotrebi. Te su promjene zamjetljive kao jezično prebacivanje koda (eng. code-switching)7 ili češce kao nestanak, odnosno gubitak višejezičnosti.
7 Spolsky smatra da pojave prebacivanje koda samo rijetko ukazuju na prijelazni stadij u upotrebi dvaju jezika, vec je ono često tek dio svakodnevne komunikacije unutar mnogih stabilnih dvo-/višejezičnih zajednica. Prebacivanje koda kao indikator bilingvalne nestabilnosti pojavljuje se kod imigranata koji preuzimaju jezik zemlje domacina.
Višejezičnost kao pojavnost na razini pojedinca i društva nije samo zanimlji-va lingvistička pojava. Naime, na život pojedinca i zajednice u cjelini utječu broj-ni sociokulturni čimbenici koji u interakciji s jezičnom kompetencijom izgradu-ju identitet govornika. Govorni stil (motiviran stupnjem intimnosti prema sugo-vorniku) te odraz spolne i socijalne stratifikacije u jezičnim strukturama neki su od bitnih faktora konstrukcije identiteta pojedinca. Pojedinac, dakle, svoj identitet konstruira ovisno o pripadnosti različitim grupama unutar društva.
Jedno od značajnih identifikacijskih obilježja je i uspostavljanje identiteta isti-canjem pripadnosti odredenoj etničkoj skupini. Pritom jezik služi kao sredstvo kojim se konzervira, a istovremeno i izražava, vlastito porijeklo i kompleksnost tradicijskih obrazaca. Počevši od novoga vijeka i osnivanja prvih država-nacija pa sve do danas, jezik se koristi kao oznaka etničkoga ili pak nacionalnog identiteta. One zajednice koje su se našle pod upravom mocnijih i utjecajnijih zajednica proglašene su manjinama - etničkima, a time često i jezičnima. Postupnom demokra-tizacijom država svijeta manjinska su prava, medu ostalima i jezična, postala važan sastavni dio pojedinih državnih politika. lako se danas promicanje manjin-skih jezika i višejezičnosti uopce, navodi kao jedna od osnovnih pravnih postavki modernih društava, gotovo svaki dan svjedočimo moralno i pravno neodgovaraju-cem tretmanu govornika odredenih varijeteta - bilo jezika ili dijalekata.
Europska Unija (EU) kao multietnička tvorevina nastoji u svakome pogledu promicati multijezičnost kao jednu od svojih temeljnih postavki. Unatoč tome, u lingvističkim se krugovima pojavio termin 'četvrti svijet' kako bi se označile sve one autohtone europske manjine koje su kontrolirane od strane nekih mocnijih skupina koje se u vrlo maloj ili pak ni u kojoj mjeri ne zalažu za njihove interese, čak zanemarujuci i temeljna ljudska i gradanska prava kojima je ishodište u oda-biru jezika.8
Osobito je važno upozoriti na poseban status koji danas u Europi, ali i cijelo-me svijetu, ima engleski jezik. Engleski je danas na globalnoj razini daleko naj-važniji jezik u komunikaciji, svojevrsna lingua franca, a uz to kako u političko-gospodarskim, tako i u kulturnim okvirima, jezik prestiža. Zanimljivo je uspore-diti društva kao što je primjerice australsko, gdje je izumiranje manjinskih abori-džinskih jezika i prevladavanje engleskoga izravna posljedica ekstremne nestabilnosti bilingvalne situacije, s primjerom EU, gdje se zakonskom zaštitom (u naj-manju ruku deklarativno) štiti opstanak manjinskih jezika, te garantiranjem
8 Prema: Romaine, 2000, 34.
prava i oblikovanje identiteta njihovih govornika temeljem vlastita jezika, što na prvi pogled jasno ukazuje na stabilnu višejezičnu situaciju. Ipak, u EU engleski jezik istovremeno postaje dominantan u komunikaciji unutar vrhovnih institucija i medu vrhovnim tijelima, pa čak i u ostalim područjima javne komunikacije, kao što je npr. znanost. Oba primjera govore u prilog rastucem prestižu englesko-ga na globalnoj razini, prema ekstremnim interpretacijama skeptika čak i nau-štrb nekoliko tisuca 'manjinskih' jezika, što bi lako moglo dovesti do zaključka da engleski polako, ali sigurno ulazi u verbalni repertoar pojedinca bilo kao njegov jedini i obvezni, ili pak fakultativni, no u svakome slučaju vrlo važan, te za uspon na socijalnoj stratifikacijskoj ljestvici, neizostavan dio.
Nadalje, otvoreno ostaje pitanje hoce li EU uspjeti prevladati paradoks koji proi-zlazi iz odnosa komunikacijske i simboličke funkcije jezika, te pod devizom multi-jezičnosti kao jedne od temeljnih postavki gospodarsko-političke unije osigurati nužan i dostojan opstanak jezične raznolikosti unutar svojih teritorijalnih granica.
ViŠejezičnost kao društvena pojava
U proučavanju višejezičnosti suočavamo se s vec navedenim terminološkim problemom definiranja jezika. lako je u ovome radu odabran onaj prema kojemu jezik predstavlja lingvistički entitet koji neka etnička skupina upotrebljava kao jedno od svojih primarnih, najznačajnijih identifikacijskih obilježja, tj. onaj koji ona doživljava kao jedan od simbola vlastite opstojnosti, kao element posebnosti i razgraničenja od neke večinske ili nekolicine manjinskih etničkih skupina, pri-likom sastavljanja popisa jezika svijeta nailazi se na širok opseg problema motiviranih raznolikošcu i kompleksnošcu društvenih odnosa i struktura, odnosno ustroja društva. Ono što se nalazi u temelju svake klasifikacije, bez obzira na pri-rodu samog problema, jest stav (najčešce) jedne od skupina u društvu prema nekome konkretnom varijetetu. Drugim riječima, definiranje društva višejezič-nim usko je vezano uz pridavanje statusa jezika nekome od postojecih varijeteta.
Sociolingvistička istraživanja pokazala su da se jednojezične zajednice pojav-ljuju zapravo vrlo rijetko, a jednojezične države još su rjede. Tako se unutar dru-štava, koja se naizgled doimaju jezično homogenima, kao što je primjerice japan-sko društvo, zapravo pojavljuju i manjinske jezične skupine, kao što je to u nave-denome primjeru Japana slučaj s pripadnicima autohtonoga Ainu naroda ili pak s korejskom nacionalnom manjinom.9
9 Spolsky, 1998, 51.
S obzirom na to da se jezik nalazi u uzajamnoj i uskoj vezi s društvenom zajednicom, te da svaka od pojedinih varijacija u njegovoj upotrebi, tj. svaki od pojedinih varijeteta ima svoju karakterističnu ulogu u socijalizaciji i povezan je s nekim tipom socijalne stratifikacije i tako biva (ne)izravno povezan i s raspodje-lom moci i društvenog utjecaja te sudjeluje i u oblikovanju identiteta pojedinca i/ili čitave skupine, ne čudi činjenica da se velik broj suvremenih zemalja eksplicitno ili implicitno bavi pitanjem jezika u svojoj zajednici. lako se velik broj država svijeta izjašnjava kao jednojezično društvo, stvarna se slika u manjoj ili vecoj mjeri gotovo uvijek razlikuje od ovakve deklarativne.
Prema podacima iz 2000. godine, 25 od ukupno 36 europskih zemalja službeno je jednojezično.10 Tako se, primjerice, i Francuska službeno deklarira kao jed-nojezična zemlja. Bilingvalni su govornici samo i isključivo oni pojedinci koji se koriste dvama nacionalnim jezicima, kao što je to npr. slučaj s nekim stanovnici-ma Strasbourga i ostalih naselja pokrajine Alsace koja se nalazi u graničnome području s Njemačkom. Istovremeno, govornike bretonskoga (ogranka keltske porodice indoeuropskih jezika11) u Francuskoj se ne smatra bilingvalnima, iako je u repertoaru svakoga od njih, otprilike u jednakoj mjeri kao materinji bretonski, zastupljen i francuski jezik.12 Jedina razlika izmedu prvoga i drugoga navedenog primjera jest razlika u statusu dodijeljenome svakomu od pojedinih varijeteta: iako se prema genetskome kriteriju, s poredbeno-povijesnog aspekta gledano, svaki od dotičnih varijeteta ubraja u zasebnu jezičnu porodicu, bretonski jezik, za razliku od njemačkoga i francuskoga, nema nigdje u svijetu status nacionalnoga jezika, pa se stoga ni govornik koji je istovremeno kompetentan u bretonskom i francuskom ondje ne smatra bilingvalnim.
U suvremenima bi, i u pravnome smislu razvijenim demokratskim društvima, trebalo biti pravilo da se pri odredivanju statusa odredenoga varijeteta uvijek za mišljenje pita govornike konkretne jezične zajednice, a potom se, sukladno nji-hovu izjašnjenju, uspostavi status varijeteta, odnosno konkretno status jezika.
Do višejezičnosti najčešce dolazi u uvjetima kulturno-jezičnih kontakata, a Švicarska je jedan od najpoznatijih i najupečatljivijih primjera kako se višejezič-nost u društvu može razviti temeljem političkoga ujedinjavanja. Ovaj primjer jako dobro ilustrira kako jedna politička tvorevina nastala ujedinjavanjem pojedina-
10	Romaine, 2000, 34.
11	Matasovic, 2001.
12	Romaine, 2000, 41.
čnih, samostalnik teritorijalnih i jezično autonomnih jedinica (u ovome slučaju dvadeset i šest kantona, s govornicima načelno podijeljenima u četiri velike jezične zajednice: njemačku, francusku, talijansku i retoromansku), te uspostavom specifične jezične politike na državnoj razini u korist svake od ujedinjenih jezičnih zajednica, višejezičnost može uzdici do nacionalnoga simbola i ugraditi je u same temelje konfederativnog ustrojstva.13
No ravnopravnost jezika (ponekad i njima pripadajucih zajednica govornika) ne mora biti, dapače i nije, česta popratna pojava ujedinjavanja. Tako su se pri-mjerice keltski jezici (velški, škotski) i njihovi govornici tijekom srednjovjeko-vnih ujedinjavanja britanskog otočja našli u nezavidnome položaju zbog rašire-noga prestiža engleskoga, germanskog jezika koji se otočjem prvotno proširio tijekom osvajačkih pohoda.14 lako ovaj način nije jedan od najstarije potvrdenih načina nastanka višejezičnoga društva, političko se ujedinjavanje ipak može ubrojiti u svevremenske pojave koje prate funkcioniranje i razvoj društava. Jedan od najčešcih i najznačajnijih pokretača nastanka i razvoja višejezičnosti u društvu nedvojbeno su migracije.
Bilingvizam i diglosija
Kontakt medu kulturama vrlo se često odražava i na jezičnoj razini. Diversifikacija repertoara, odnosno razlikovanje dvaju ili više varijeteta pojava je koja se može manifestirati, pa prema tome i proučavati, na razini pojedinca ili društva.
Svaki čovjek tijekom svojeg života u osnovi nauči i može razlikovati više od jednoga varijeteta jezične zajednice u kojoj živi. Čak i oni govornici koji poznaju samo jedan jezik u tradicionalnome smislu te riječi15 sposobni su, u vecoj ili manjoj mjeri, razlikovati stilske i ostale varijacije u njegovoj svakodnevnoj upo-trebi. No sve učestalija pojava u suvremenome društvu jest obogacivanje verbal-noga repertoara barem još jednim (stranim) jezikom. Ako se migracije uzmu kao najčešci oblik nastanka suvremenoga bilingvizma, u slučaju da se individualni bilingvizam (rjede čak i multilingvizam) održi te ga nastave njegovati i buduce generacije govornika, on ce vrlo vjerojatno prerasti u stabilni socijetalni bilingvizam. Ukoliko obrasce ponašanja, vrijednosti i stavove karakteristične za svaki od konkretnih jezika temeljem kojih se multilingvizam definira, govornici prihvate
13	McRae, 1998.
14	Fortson, 2004, 274.
15	Usp.: poglavlja Varijetet i Verbalni repertoar.
kao komplementarne i kulturno legitimne, tj. ukoliko jezični varijeteti postanu funkcionalno izdiferencirani te u upotrebi jasno i strogo razgraničeni, može se govoriti o pojavi diglosije.16
Definicije bilingvizma variraju ovisno o pristupu fenomenu te o odredivanju stupnja jezične kompetencije u odnosu prema realizaciji pojedinih elemenata jezične upotrebe. Najjednostavnija i vrlo opcenita definicija opisuje dvojezično-ga pojedinca kao govornika koji posjeduje bilo kakvu funkcionalnu sposobnost u korištenju nekoga drugog jezika (uz njegov materinji, tj. prvi jezik).17 Prema Haugenu, bilingvizam počinje onoga trenutka kada je govornik jednog jezika u potpunosti sposoban proizvoditi značenjski potpune izraze nekoga drugog jezika. Dieboldovo je mišljenje da se početak bilingvizma može utvrditi "...več onda kada govornik počinje razumijevati izraze u nekome drugom jeziku, a da i nije sposo-ban sam ih proizvoditi."^^ Vecina stručnjaka koji se ovom pojavom bave uglavnom se slaže s tvrdnjom da postoje različiti stupnjevi bilingvizma koji se razlikuju od osobe do osobe.
Kombinacijom pristupa, odnosno njihovom organizacijom s obzirom na stu-panj relevantnosti, dolazi se do konačnoga i vrlo kompleksnog rezultata. Jedan od pristupa tiče se procjene kompetentnosti govornika u četirima osnovnim vje-štinama. To su vještine razumijevanja ili recepcije - slušanje i čitanje, te vješti-ne proizvodnje ili produkcije - govorenje i pisanje. Takoder se može usredoto-čiti i na izvedbu internih govornih funkcija (brojenje, računanje, snovi, moli-tva), ili se pak orijentirati na kompetentnost u okviru pojedinih domena ekster-noga jezičnog ponašanja. Ovaj posljednji primjer rezultira razlikovanjem dvojezičnih pojedinaca ovisno o tome u koliko domena i na koji način oni upotreblja-vaju svaki od jezika iz svojeg repertoara u interakciji s okolinom, odnosno dolazi li, i u kojoj mjeri, do medusobnoga preklapanja pojedinih domena. Kod dvojezičnih se pojedinaca najčešce je riječ o razlikovanju izmedu dviju osnovnih domena: dom - obrazovna ustanova, odnosno dom - posao.19 Pojam uravnoteženi bilingvizam^" podrazumijeva vrlo visok stupanj kompetencije u obama jezici-ma, odnosno vrlo razvijenu sposobnost njihove gramatički i značenjski korek-
16	Fishman, 1978, 118.
17	Spolsky, 1998, 45.
18	Prema: Spolsky, 1998, 97.
19	Fishman, 1978, 129.
20
Eng. balanced bilingualism.
tne upotrebe u velikome broju domena. No takav je oblik višejezičnosti iznim-no rijetka pojava u društvu.21
Za razliku od bilingvizma, koji se najčešce upotrebljava u opisivanju individualne višejezične sposobnosti, diglosija je fenomen koji se pojavljuje i proučava isključivo na razini društva kao cjeline. Jedna bitna razlika izmedu obiju pojava, osim vec navedene distinkcije individualno - društveno, jest ta da je upotreba svakoga od varijeteta kod diglosije strogo i funkcionalno definirana, tj. ograniče-na na medusobno različite domene upotrebe. Diglosijski koncept u pravilu predstavlja stabilnu jezičnu situaciju.
Diglosijski koncept prema kojem ovaj fenomen obuhvaca isključivo varijete-te jednog te istog jezika ili eventualno genetski vrlo bliskih jezika razvio je Joshua A. Fishman koji diglosiju postavlja u odnos suprotnosti s bilingvizmom, individualnim slučajem višejezičnosti, a pojam primjenjuje i na ona društva gdje posto-ji funkcionalno razlikovanje dvaju jezika koji nisu nužno genetski srodni. (Na primjer, u Paragvaju se španjolski kao tzv. H-varijetet koristi u pismu i u ostalim vidovima formalne komunikacije, a vernakular guarani, genetski nesrodan indijanski jezik, koristi se kao tzv. L-varijetet,22 dakle u svakodnevnoj komunikaciji okarakteriziranoj prisnošcu sugovornika).23 Odnos diglosije i bilingvizma Fishman je prikazao četverostrukim modelom sa svim oblicima medusobnih kombinacija, a kao alternativu njegovu četverostranom prikazu, sredinom '8o-ih godina prošloga stoljeca lingvisti Lüdy i Py (1984) predložili su model prema kojemu se izmedu dviju krajnjih točaka - bilingvizma bez diglosije i diglosije bez bilingvizma - smješta čitav niz mogucih medusobnih konstelacija tih dvaju oblika višejezičnosti.24
Višejezično-diglosijska situacija postaje znatno složenija ukoliko se u nekoj jezičnoj zajednici upotrebljavaju više od dva varijeteta, odnosno jezika, od kojih svakome može biti dodijeljen status H-varijeteta ili status L-varijeteta. Zahvaljujuci bogatoj kolonijalnoj prošlosti te višestrukim društvenim i kultur-no-jezičnim kontaktima, afrički kontinent upravo obiluje jezičnim zajednicama koje karakterizira triglosija. Klasični je primjer jezična slika Tunisa gdje francu-
21	Spolsky, 1998, 45.
22	Eng. high 'visok', upucuje na prestižni varijetet, varijetet u sferi javne i formalne komunikacije; eng. low 'nizak', upucuje na varijetet u sferi privatne i neformalne komunikacije.
23	Prema: Riehl, 2004, 17.
24	Ibidem.
ski i klasični arapski imaju oba status H-varijeteta, a magrepski, odnosno tuni-ški arapski vernakular koristi se kao L-varijetet. lako je zamislivo da u triglosij-skim društvima oba H-varijeteta imaju jednak prestiž, u stvarnosti se često dogada da je jedan H-varijetet pretpostavljen drugome. Tako je, primjerice, u navedenoj tuniškoj situaciji francuski jezik u prostoru javne komunikacije dominantan u odnosu prema klasičnome arapskom.25 Funkcionalno raslojava-nje repertoara ponekad obuhvaca i više od tri jezika. Na taj način nastaju izuze-tno složene komunikacijske matrice koje su ustvari odraz krajnje isprepletene mreže društvenih odnosa. U takvim situacijama, naravno, neizbježno dolazi do asimetričnoga preklapanja domena, a zbog krajnje intenzivnoga jezičnog kontakta često se pojavljuje i code-switching.26
Individualna, institucionalna i teritorijalna višejezičnost Ovisno o broju govornika i području na kojemu oni specifičnošcu svojega repertoara utječu na obrasce jezične komunikacije karakteristične za konkretnu jezi-čnu zajednicu, medusobno se razlikuju individualna, institucionalna i teritorijalna višejezičnost.27 Jasna diferencijacija i potpuna razdvojenost jednoga oblika od drugoga vrlo je rijetka pojava. Tako teritorijalna višejezičnost, primjerice, u vrlo velikome broju slučajeva stoji u uskoj i uzajamnoj vezi s individualnom višejezičnošcu.
Individualna višejezičnost definira se prvenstveno s obzirom na raslojenost ver-balnog repertoara pojedinca. Dva su osnovna principa u ovladavanju jezicima koja za posljedicu imaju ovakvo stanje. Jedan je od njih istovremeno usvajanje28 dvaju jezika, odnosno dvaju paralelnih, medusobno različitih jezičnih sustava na temelju čega se izgraduje vlastiti karakteristični sustav u kojemu se svakome značenju pridružuju dvije fonološke realizacije,29 odnosno prema de Saussureovoj terminologiji, jednome označeniku/sadržaju pridružena su dva označitelja/izraza.30 Od
25	Prema Riehl, 2004, 19.
26	Prema Romaine, 2000, 49.
27	Riehl, 2004.
28	Eng. language acquisition.
29	Titone, 1977.
30	Ovakav koncept može biti problematičan ukoliko ga tumačimo strogo u okviru de Saussureova strukturalizma buduci da tu veza izmedu označena (signifie) i označitelja (signifiant) proizlazi iz njihova medusobnog odnosa, te odnosa prema ostalim elementi-ma isključivo unutar svakoga kao sustav specifično ustrojenoga konkretnog jezika.
istovremena usvajanja dvaju jezika u suvremenim je društvima mnogo učestalija pojava - učenje jezika. Učenje jezika31 podrazumijeva svjesno ovladavanje drugim (za razliku od prvoga, materinjeg) ili stranim jezikom i ono je uglavnom institucionalizirano, tj. odvija se u procesu organizirane nastave. Ovakvo ovladavanje jezikom rezultira pojavom da dvojezični pojedinac u različitim situacijama izabi-re izmedu dvaju medusobno odvojenih sustava, odnosno razvija svojevrsni koordinirani bilingvizam. Ervin-Osgoodova (1954) distinkcija složeni - koordinirani bilingvizam, kao i s njome povezano Krashenovo (1988) razlikovanje izmedu usvajanja i učenja jezika često su kritizirani, pri čemu se kao jedni od glavnih pro-tuargumenata navode primjeri djece imigranata, koja jezik zemlje u koju su doselila uče i neposredno iz zajednice, ali i organizirano u školi.32
Ovladavanje dvama jezicima (ili čak više njih) vrlo je kompleksan proces, i to ne samo na jezičnoj razini, vec i s obzirom na konstruiranje identiteta pojedinca, uspostavljanje odnosa s okolinom te s obzirom na usvajanje više ili manje kon-vencionalnih društvenih pravila unutar neke zajednice.
Institucionalnom višejezičnošcu naziva se istovremena prisutnost dvaju jezika u upravnim tijelima gradova, okruga i drugih teritorijalnih jedinica, ali i pojedinih organizacija koje za odnose s javnošcu, odnosno s korisnicima usluga koje one nude, koriste više od jednoga jezika. Ovakvi slučajevi karakteriziraju teritorijalno višejezične države i medunarodne organizacije kao što su npr. Ujedinjeni narodi ili Europski parlament.
Pojam teritorijalna višejezičnost odnosi se na ona društva u kojima je jezična stratifikacija usko povezana s teritorijalnom rasprostranjenošcu pojedinačnih jezičnih zajednica. Belgija je (kao i Švicarska) tradicionalni primjer višejezične države koja je ustrojena prema principu teritorijalnosti. Uvjet višejezičnosti je ispunjen ukoliko se društvo sastoji od dviju ili više jezičnih zajednica od kojih svaka nastanjuje zasebno područje. Njihovi članovi ne moraju pritome nužno i sami biti dvojezični ili višejezični.
Najveci broj službeno višejezičnih zemalja čine one zemlje u kojima je jezična stratifikacija funkcionalno uvjetovana, gdje se diferencijacija varijeteta ne zasniva na njihovoj teritorijalnoj rasprostranjenosti, vec ovisi o prihvatljivosti upotrebe u konkretnim situacijama. Takve su zajednice (npr. vecina afričkih dru-štava) zapravo diglosijske.
31	Eng. language learning.
32	Riehl, 2004, 64.
U analizi teritorijalne višejezičnosti u okvirima društava europskoga kontinenta nailazi se na problem tehničke prirode. Naime, vecina europskih zemalja samo je jednome jeziku dodijelila status službenoga,33 a na teritoriju takvih deklarativno jednojezičnih država često postoji zapravo čitav niz manjinskih jezičnih skupina (kao što je slučaj npr. u Italiji s govornicima ladino jezika). Prema poslje-dnjim podacima Europske Unije takvih je manjina na europskome kontinentu šezdesetak34 (npr. Škoti i Velšani koji ulaze u sastav Ujedinjenoga Kraljevstva, Baski koji su kao jedinstven narod razdijeljeni državnim granicama Francuske i Španjolske, ili pak Sami u Skandinaviji koji danas žive na prostoru čak triju modernih država-nacija: Finske, Švedske i Norveške). Ovisno o vremenu naselja-vanja odredenoga teritorija, odnosno periodu koji je neka jezična manjina ondje provela, razlikujemo autohtone manjine koje uglavnom čine govornici stalno naseljeni na nekome području koji ondje imaju status višestoljetnih starosjedila-ca ili su pak onamo na više ili manje prisilan način stigli prije stotinjak ili više godina (kao ratni izbjeglice ili u masovnim migracijskim valovima uzrokovanima neimaštinom ili bolestima), te alohtone manjine, čiji je sveukupni boravak u konkretnoj zajednici znatno kraci.
Višejezična društva, neovisno o tome prema kojim ih se kriterijima klasificira, nesumnjivo su odraz specifične socijalne stratifikacije. Izbor odredenoga vari-jeteta u odredenoj situaciji uvijek je motiviran načinom na koji je neko društvo ustrojeno, i na koji ono funkcionira, ali i govornikovom ličnošcu, njegovim željama i namjerama. Potpuno neovisno o tome radi li se o bilingvalno ili diglosijski ustrojenome društvu, je li neka zajednica karakterizirana individualnom, institu-cionalnom ili teritorijalnom višejezičnošcu, ili pak nekom od njihovih kombinacija, neosporna je povezanost i uzajamni utjecaj jezika, odnosno pripadajucih varijeteta i cjeline društva, odnosno pojedinaca koji ga čine.
Osobni i društveni identitet
Identitet se može definirati kao ukupnost činjenica koje služe tome da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge. Drugim riječima, kompleksnost ličnosti poje-dinca izražena njegovim identitetom izgraduje se i definira u odnosu s okolinom. Ono što jednog čovjeka čini različitim od sviju drugih nije samo specifična kombinacija njegovih karakternih osobina, nego i vrsta te učestalost kontakata u koje
33	Usp.: poglavlje Varijetet.
34	http://ec.europa.eu.
on ulazi s drugim pojedincima, odnosno s čitavim društvenim skupinama. Dakle u kompleksnosti se identiteta mogu raspoznati oni elementi koji ukazuju na postojanje osjecaja jedinstvenosti i relativne autonomnosti svake ljudske jedinke, svake osobe, a time posljedično i na njihovu medusobnu distinkciju. Na taj je način oblikovan osobni identitet.
No jezik ne samo da pridonosi formiranju osobnog identiteta, vec poprima važnu ulogu i u formiranju društvenoga. Naime, svaki je čovjek definiran i svo-jom pripadnošcu odredenim skupinama u društvu. Svoju pripadnost nekoj rasnoj, vjerskoj, društveno-hijerarhijskoj, etničkoj, nacionalnoj ili pak jezičnoj zajednici svaki pojedinac ističe tipičnim obrascima ponašanja. On, dakle, u vidu svojega društvenog identiteta izražava solidarnost s ostalim članovima zajednice ili njezino razgraničenje u odnosu prema drugim zajednicama koje se prema nekome kriteriju od dotične razlikuju. S obzirom na to da je svatko od nas član više zajednica unutar društva, neizbježna je pojava da ovisno o situaciji, ali i sugovorniku, mijenjamo i relevantnost pojedinih čimbenika koji sudjeluju u konstruiranju našega vlastitog identiteta. Tako prema teoriji Le Pagea i Tabouret-Kellera (1985) čovjek u svakoj govornoj situaciji nastoji pronaci odgovarajucu ulogu i na taj način trenutno konstruirati vlastiti identitet. Ta su nastojanja, prema kojima se pojedinačni identiteti oblikuju u jezičnim interakcijama, obja-šnjena kao acts of identity.35 Ovakvim se pristupom odnosu jezika i identiteta otva-raju ključna pitanja - u kojoj je mjeri jezik uključen u socijalizaciju, na koji način utječe na uspostavljanje odnosa i oblikovanje identiteta bilingvalnih govornika, odnosno identiteta govornika u formalno višejezičnim društvima.
Identitet bilingvalnog pojedinca
Proces socijalizacije kod djece koja odrastaju dvojezično složeniji je utoliko što ona, usvajajuci dva različita varijeteta, tj. jezika, istovremeno usvajaju i dva manje ili više različita skupa društvenih normi i vrijednosti. Ona ne samo da moraju precizno registrirati razlike te održati dva jezična i društveno-vrijednosna susta-va odvojenima, vec moraju naučiti i s kojim se osobama komunicira na kojemu jeziku, te jesu li, i s kojim su posljedicama po društvene odnose, dozvoljena pre-bacivanja izmedu dvaju sustava, odnosno miješanje njihovih elemenata. Svaki bilingvalni govornik trebao bi u svakome trenutku moci i znati procijeniti situa-cijsku relevantnost komunikacijsko-pragmatičkih elemenata obaju sustava, te
5 Prema: Riehl, 2004.
sukladno tome izabrati jedan od njih ili se odlučiti za njihovo medusobno kombiniranje. Ponekad se dogada da bilingvalni govornik ni u jednome od jezika nije potpuno kompetentan. Stoga se uz termin bilingvizam u suvremenim lingvisti-čkim krugovima pojavljuje i termin dvostruki semilingvalizam ili dvostruka polu-jezičnost36 kojim se ukazuje na pojavu nepotpune kompetencije u obama jezicima, što se doživljava kao svojevrstan jezični hendikep. Ovakvo je stanje rezultat medu-djelovanja vecega broja socio-kulturnih čimbenika u koje se primjerice ubraja dava-nje prvenstva nekome od jezika s obzirom na njegov prestiž u svakodnevnoj komunikaciji ili pak afektivno obojeni stavovi prema jednome ili obama jezicima (npr. podržavanje i/ili antipatija, što je često motivirano razlozima koji su usko vezani uz povijest pojedinoga naroda, odnosno pojedine zajednice unutar nekoga društva). No problem metodološko-terminološke prirode koji se ovdje namece jest gdje i kako, temeljem kojih kriterija, povuci virtualnu granicu izmedu nepotpunog i pot-punog bilingvizma. Očito je, dakle, da postoje različiti stupnjevi bilingvizma te se stoga sposobnost svakoga pojedinca koji u bilo kojoj mjeri vlada dvama, bilo usvojenim ili naučenim jezicima37, koristeci ih u svakodnevnoj komunikaciji, definira kao bilingvizam. Izbor pojedinoga jezika kod bilingvalnih govornika nikada nije motiviran samo odredenim temama i/ili mjestom i situacijom, vec u velikoj mjeri ovisi i o predodžbama oblikovanja vlastitog identiteta te ulogama koje su s tim iden-titetom, odnosno situacijski uvjetovanim identitetima, u izravnoj vezi. Možemo reci i da svaki od jezika, odnosno svaka od medusobnih kombinacija njihovih, odvo-jenim sustavima jasno razgraničenih elemenata, za bilingvalnoga govornika popri-ma obličje svojevrsne virtualne krinke te on, ovisno o situaciji, svaki puta iz svoje kolekcije bira svojevoljno upravo onu krinku uz pomoc koje trenutno može promi-jeniti vlastiti identitet i na taj način uspostaviti specifičan odnos s okolinom.
Etnički identitet i jezik
Etnička skupina pojam je koji su lingvisti preuzeli iz područja sociologije i antropologije kako bi označili plemena, narode i nacije čije kvalitativne razlike proizla-ze iz stupnja njihova gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja.38 Od samoga početka politizacije europskoga kontinenta vezane uz gradanske pokrete i bude-nje nacionalne svijesti, jezik se pojavljuje kao vrlo važan čimbenik u oblikovanju
36	Eng. double semilingualism, (Riehl, 2004), njem. Doppelte Halbsprachigkeit.
37	Usp.: poglavlje Individualna, institucionalna i teritorijalna višejezičnost.
8 Škiljan, 1988, 32.
nacionalnoga, državnoga i kulturnog identiteta. Pritom se u pravilu radi o materi-njem jeziku neke društvene skupine koji se podvrgava procesu standardizacije u svrhu jedinstvene javne komunikacije, te mu se istovremeno pripisuje simbolička vrijednost. Tako jezik postaje oznakom ne samo nacionalne vec i prvenstveno etničke pripadnosti. Stoga ne iznenaduje činjenica da jezik temeljem svoje simbo-ličke funkcije spada medu najvažnije čimbenike oblikovanja etničkog identiteta. lako je prvotna ideja bila da se državne granice povuku na taj način da se unutar njih nadu isključivo jednojezične nacije, situacija kojoj svjedočimo danas u Europi, ali i diljem svijeta, govori o tome da su takvi pokušaji uglavnom neuspje-šni. U kontekstu relativno uspješne realizacije takve ideje, gdje je izmedu jedne države, jednoga jezika i jedne nacije uspostavljen znak jednakosti, često se kao tipičan primjer spominje Island. U stvarnosti su mnogo češci modeli kojima se prikazuju najraznovrsniji odnosi izmedu (u meduvremenu reduciranoga) dvostra-nog odnosa nacije, odnosno etničke skupine, i jezika. Hipotetski je moguce utvr-diti tri osnovna odnosa izmedu etničkih skupina i jezika kojim(a) se one u svakod-nevnim govornim situacijama služe. Tako se jedna etnička zajednica u svrhu unu-targrupne komunikacije može odlučiti za isključivo jedan jezik, a to je onda redo-vito materinji jezik njenih pripadnika. Zamisliva je, a u stvarnosti i dobro potvrde-na, situacija kada se nekoliko etničkih skupina odluči za jedan te isti jezik, kao što je to primjerice slučaj s njemačkim jezikom koji je jezik svakodnevne komunikacije u nekoliko europskih država te je ondje, štoviše, uzdignut i na razinu službe-noga (njemački se na popisu službenih jezika nalazi u Njemačkoj, Austriji, Liechtensteinu i Luxembourgu, te Belgiji i Švicarskoj, a s nešto ograničenijim pra-vilima upotrebe, tj. kao regionalni jezik, priznat je u Italiji i Danskoj).39 Odluka o jezičnom izboru jedne etničke skupine može obuhvatiti i nekoliko jezika što može imati za posljedicu, ovisno o organizaciji prostora javne komunikacije, nastanak različitih oblika poliglosijskih i plurilingvalnih društava. Oba oblika karakterizira raširena višejezičnost, s time da se poliglosijska društva izdvajaju time što je u njima došlo do funkcionalne raslojenosti repertoara, odnosno upotreba barem jednoga od varijeteta ograničena je na samo neke komunikacijske funkcije. U suvremenome je svijetu za svaki od navedenih odnosa moguce pronaci barem nekoliko primjera. Pri tome je svaki od njih svojevrsna potvrda činjenice da je veza izmedu jezičnog izbora i etničkog identiteta, u čijem oblikovanju jezik igra vrlo važnu ulogu, nadasve složena i višestruko motivirana.
9 www.ethnologue.com.
Svaka je etnička skupina, bez obzira na strukturno-funkcionalnu kompleksnost zajednice temeljem stupnja gospodarskoga, političkoga ili kulturnog razvoja, zaseban entitet koji se od svih ostalih razlikuje skupom obilježja koja se uobi-čajeno nazivaju etnicitetom^°. U definiranju etniciteta neke skupine moraju se dakle, u obzir uzeti sva ona obilježja kojima se pripadnik te skupine razlikuje od pripadnika svih ostalih skupina, i to iz njegove vlastite perspektive, ali i iz perspektiva svih onih čiji je identitet odreden pripadnošcu nekoj drugoj etničkoj skupini. Razumljivo je da je svaki pokušaj da se uspostavi barem jedan skup takvih obilježja u najmanju ruku vrlo zahtjevan i težak, a vrlo često, zbog kompleksnosti čimbenika koji su utjecali te neprekidno i dalje utječu na njegovo oblikovanje, ne vodi do zadovoljavajucega rješenja. Koliki bi problem pak predstavljalo nastojanje da se uspostavi zajednički, konačan skup obilježja koji bi bio jedinstven za svaki etnicitet, odnosno svaku etničku skupinu, nadasve je teško i zamisliti, a kamoli zamisao i realizirati. Na kraju krajeva, takvo bi generaliziranje zapravo dokinulo osnovnu postavku o jedinstvenosti i autonomnosti svake od postojecih etničkih skupina.
Jezik se, odnosno jezični izbor, može protumačiti kao jedan od bitnih elemena-ta, možda čak i središnji, u oblikovanju etničkog identiteta. U nastojanju da se pojasni na koji način izbor jednoga ili više konkretnih jezika utječe na oblikovanje identiteta, moguce je ponovno posegnuti za strukturalističkim temeljima koje je počet-kom 20. stoljeca definirao de Saussure. Naime, unutar jezika kao sustava arbitrarno je uspostavljena veza izmedu označitelja i označenika, te je upravo kao takva ona i društveno normirana, što čini preduvjet stalne mogucnosti komunikacije unutar nekoga društva. Tako jezik zapravo biva društvenim proizvodom i sudjeluje u oblikovanju kolektivnoga identiteta čiji je jedan od vidova i etnički identitet. Svaka se etnička zajednica, upravo kao i jezična, sastoji od pojedinaca koji kroz individualne govorne realizacije uspostavljaju odnose s drugim govornicima konkretne zajednice, te 'potvrdu odnosa traže u institucionalnom poretku'41. Institucionalni poredak predstavlja konvencionalno ureden apstraktni sustav elemenata iz kojega svaki od govornika tijekom konkretnoga govornog čina izvlači one dijelove koji su mu trenutno potrebni u oblikovanju identiteta. Buduci da je organizacija sustava isključi-vo simboličke prirode, zaključak je jednostavan: uspostavljanje etničkog identiteta uz pomoc jezika u svojoj je osnovi takoder simboličko.
0	Prema: Škiljan, 2002.
1	Škiljan, 2002, 146.
Jezične zajednice u svoj svojoj raznolikosti, zapravo, svaka na svoj način, dodjeljuju jezicima u svakodnevnoj komunikaciji različita simbolička značenja42 na temelju kojih se potom oblikuje njihov identitet. Nekoliko je načina na koje se dodjeljuje simboličko značenje jeziku43, a jedan od njih jest i njegovim totemi-ziranjem. Naime, naširoko je prihvaceno mišljenje da je jezik jedan od temeljnih simbola identiteta pa ga neki narodi upravo iz toga razloga koriste u svrhu ponov-nog izgradivanja nekoc nestaloga identiteta. To je slučaj, na primjer, s oživljava-njem irskoga koji se povecanjem broja domena upotrebe nastoji spasiti od izumiranja, a na taj bi način irski jezik u konačnici poslužio i u oblikovanju etničkoga identiteta stanovnika Irske. Reifikacija, tj. opredmecivanje odnosi se na proces zapisivanja, normiranja i kodificiranja manjinskih varijeteta. Tako varijeteti koje se do nekog trenutka smatralo dijalektima dobivaju status 'samostalnih' manjinskih jezika, te kao takvi uvelike doprinose formiranju jednog novog identiteta, identiteta manjinske jezične skupine.
Pridavanje imena jednome od hotimično izabranih varijeteta nekoga dijalekat-skog kontinuuma vrlo je čest primjer dodjeljivanja simboličkoga značenja jezici-ma afričkog kontinenta. Tako su kršcanski misionari na području Južne Afrike, tražeci prikladan varijetet na koji bi za domorodačko stanovništvo preveli Bibliju, hotimično izabrali jedan koji su označili kao središnji bantu varijetet. Na taj je način varijetet shona postao vodeci varijetet, odnosno jezik s izraženom simboli-čkom funkcijom za sve govornike konkretnoga južnoafričkoga dijalekatskog kon-tinuuma.
Identitet u višejezičnim i poliglosijskim društvima Govori li se o višejezičnim društvima, obično se misli na ona društva gdje se u svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavaju dva ili više jezika. Dakle, društva su uobičajeno plurilingvalna i poliglosijska, ali moguc je još jedan model: polimono-lingvalni44. Dok prva dva modela podrazumijevaju supostojanje barem dvaju jezika unutar neke društvene zajednice čiji članovi ne moraju biti (a često niti nisu) jednakomjerno kompetentni u svim dotičnim jezicima, trecim je predstavljen savez nekoliko isključivo monolingvalnih jezičnih zajednica ujedinjenih npr. prema gospodarsko-političkim kriterijima. Te su zajednice medusobno teritori-
42	Prema: Riehl 2004, 146.
43	Klasifikacija prema: Riehl, 2004.
44	Klasifikacija prema: Škiljan, 1998.
jalno odijeljene, a njihove se komunikacijske potrebe gotovo beziznimno ograni-čavaju na unutargrupne kontakte. Važno je naglasiti da je u stvarnosti gotovo nemoguce naici na "čisti" i jasno razgraničen primjer bilo kojega od ovih triju modela, vec je u takvim zajednicama redovito riječ o kombiniranim stanjima u kojima jedan od modela prevladava. No bez obzira na dominantan model, u sva-koj od njih komunikacijske potrebe zajednice neizostavno namecu situacijski uvjetovan izbor jezika, koji ponekad može dodatno biti i funkcionalno motiviran, što se potom na različite načine odražava u brojnim aspektima života pojedina-čnoga govornika i društva u cjelini.
U onom trenutku kada se unutar neke zajednice eksplicitno utvrde i regulira-ju, odnosno prešutnim dogovorom uspostave pravila upotrebe pojedinačnih vari-jeteta samo i isključivo u neka jasno i strogo definiranim komunikacijskim situacijama, odnosno domenama funkcioniranja društva, konstatiramo da je u kon-kretnome društvu nastupilo funkcionalno raslojavanje verbalnoga repertoara zajednice. Buduci da je funkcionalno raslojavanje repertoara u izravnoj vezi s raspodjelom ekonomske i političke moci, ono za sobom neizbježno povlači i nastajanje potencijalno marginaliziranih društvenih skupina ili pojedinačnih govornika koji nisu u mogucnosti, ne uspijevaju ili ne žele ovladati varijetetom one skupine u čijim je redovima moc koncentrirana najvecim dijelom ili u pot-punosti. U pozadini dodjeljivanja prestižnoga statusa jednom varijetetu, tzv. H-varijetetu, često se nalazi višestoljetna književna tradicija (npr. na sanskrtu) ili pak duga tradicija u izvodenju vjerskih obreda (npr. na klasičnome arapskom). Iz toga proizlazi i činjenica da je on znatno stabilniji u odnosu na L-varijetet, što zajedno s njegovom teritorijalno često vrlo raširenom, institucionaliziranom, normiranom i jedinstvenom upotrebom u svim pripadajucim domenama može u krajnjoj konsekvenciji služiti i u svrhe (ponovne) unifikacije nekad ranije izdife-rencirane jezične zajednice. Buduci da pristup svim formalnim institucijama pretpostavlja poznavanje prestižnoga varijeteta, što je i preduvjet uspona poje-dinca na društvenoj hijerarhijskoj ljestvici, ne čudi činjenica da vecina govornika L-varijeteta nastoji njime pod svaku cijenu u potpunosti ovladati.
Svaka poliglosijska situacija nesumnjivo ukazuje na postojanje nejednakosti unutar društva s obzirom na različite mogucnosti pristupa prestižnome jeziku. Svaki od govornika, a posebice onaj čiji materinji jezik ima status tzv. L-varijeteta, mora poznavati te vrlo pažljivo i primjereno birati pojedini varijetet kako ne bi prekršio pravila komunikacije, a time često i nepopravljivo pogriješio u uspo-
stavljanju odnosa s okolinom. Ponekad se poliglosijska situacija u tolikoj mjeri ustali da može čak i drastično utjecati na stav govornika L-varijeteta koji, u želji za što uspješnijom integracijom u društvo, onaj varijetet koji se objektivno definira kao H-varijetet navode kao jedinu ''pravu'' verziju, često negirajuci da uopce govore bilo kojim drugim jezikom.
lako konkretni primjeri (Paragvaj, Peru)45 potvrduju neuspješnost pokušaja da se smanji razlika izmedu dominantnih i nedominantnih varijeteta time što se povecao broj domena u kojima se koristi nedominantni, prošlost je zabilježila i nekoliko izuzetno uspješnih, kao što je npr. jedinstven primjer oživljavanja hebrejskoga u Izraelu, doduše s ciljem formiranja države-nacije kojoj ce taj jezik biti jedan od simbola. Ondje je, dakle, upotreba hebrejskoga koji se dotad kori-stio isključivo kao jezik liturgijskih spisa, u okviru snažno ideološki utemeljeno-ga procesa vezanoga uz cionistički pokret i formiranje države Izrael izmedu 1890. i 1914. godine proširena na sve ostale domene privatne i javne komunikacije, čime je hebrejski postao sredstvo oblikovanja identiteta svih pripadnika novostvorene države-nacije.
Identitet u plurilingvalnim društvima
Jezična je upotreba gotovo beziznimno rezultat medudjelovanja raznih čimbeni-ka u prošlosti neke zajednice, medu kojima su najbrojniji oni političke i/ili vjer-ske naravi. Razlike izmedu pojedinih zajednica unutar nekoga društva koje se očituju razlikama u njihovoj jezičnoj upotrebi upadljivije su u onim društvima gdje se koriste medusobno tipološki i/ili genetski različiti varijeteti, tj. jezici. Višejezični znakovi na ulicama Jeruzalema izvrstan su primjer toga kako prvenstvo u izboru jezika može biti izravan pokazatelj političkih promjena koje su zahvatile neku zajednicu kroz povijest. Arapski, engleski i hebrejski medusobno su se tijekom prošloga stoljeca smjenjivali na prvom mjestu uličnih natpisa ovi-sno o jezičnoj skupini koja je u konkretnome trenutku vladala gradom. Trojezični su se znakovi u Jeruzalemu održali sve do danas: pri vrhu je hebrejski, zatim sli-jedi natpis na arapskome, a pri dnu je onaj na engleskome.
Dakle, plurilingvalna situacija u društvima može biti posljedica vjerske i/ili političke netrpeljivosti dviju ili više skupina, te služiti kao indikator njihove medusobne neravnopravnosti, pri čemu se govornici u svrhu vlastitoga prosperi-teta odlučuju komunicirati na jeziku mocnije skupine ili opet taj jezik kategori-
5 Usp.: poglavlje Bilingvizam i diglosija.
čki odbijaju kako bi naglasili svoju pripadnost odredenoj vjerskoj, odnosno etni-čkoj skupini.
No višejezičnost zajednice ne mora nužno biti odraz neslaganja ili segregaci-je pojedinih skupina u društvu. Poznati 'švicarski model' u kojem je višejezičnost ukorporirana u same temelje države govori tome u prilog. Švicarska se nacija, naime, definira kao ''nacija volje'' (njem. Willensnation)46, a više jezika koji su ravnopravno u upotrebi na razini Konfederacije samo su potvrda jedne takve ideje. Karakteristika je ovoga modela ustvari teritorijalna jednojezičnost, buduci da je u 22 od ukupno 26 kantona samo jedan jezik službeni: ili njemački, ili fran-cuski, ili talijanski.47 Jezični izbor ovdje nema gotovo nikakvu ulogu u simboličkoj identifikaciji govornika kao pripadnika jedne nacije, nego se jezičnu raznolikost kao pojavu jednostavno doživljava bitnim državno-konstitutivnim elementom. Pritom valja spomenuti da u ovome i sličnim slučajevima plurilingvalna država nije stvorena kako bi prvenstveno promovirala višejezičnost, vec kako bi garantirala legalnu polifunkcionalnu upotrebu za veci broj jezika u društvu, te ravno-pravnost svih govornika kao pripadnika jedne nacije neovisno o njihovu jezič-nom izboru.
Jezične manjine
Jezične se manjine redovito pojavljuju u društvima gdje se jednim jezikom koristi manje govornika nego nekim drugim, ili gdje je neki jezik rasprostranjen na manjem prostoru, ili pak ondje gdje je on manje osposobljen za upotrebu u jav-noj komunikaciji od drugoga. Ovisno o podrijetlu, jezične manjine mogu biti autohtone ili alohtone.48 Autohtone ili alohtone zajednice koje se nalaze okruže-ne nekom drugom, vecinskom i/ili dominantnom jezičnom zajednicom stupaju s njome u kontakt na različite načine, pri čemu odnosi na gospodarsko-političkoj i kulturnoj osnovi imaju izravan utjecaj na cjelokupnu jezičnu sliku. Mocnija i utjecajnija zajednica redovito utječe na jezične obrasce prvenstveno javne komunikacije i oblikovanje svijesti govornika o upotrebi tih obrazaca pa se ovisno o jezičnoj politici koju ta zajednica provodi, odreduje i buducnost pojedinih varije-
46	McRae, 1998, 67.
47	Prema: McRae, 1998. Tri su švicarska kantona službeno dvojezični: francusko-njema-čki Wallis, Freiburg i Bern; a jedan je trojezični: njemačko-talijansko-retoromanski Graubünden.
48	Usp. poglavlje Individualna, institucionalna i teritorijalna višejezičnost.
teta.49 Ukoliko se nekoj jezičnoj manjinskoj zajednici omoguci obrazovanje na materinjem jeziku (optimalno prvih nekoliko godina školovanja), ukoliko ona može raspolagati odredenim dijelom medijskoga prostora (bilo putem radio-tele-vizijskih programa ili izdavanjem novina na vlastitome jeziku) te ukoliko nije ugnjetavana od strane vecinske, odnosno dominantne skupine, gotovo je sigurno da ce se društvo i dalje deklarirati kao de facto višejezično (npr. švedska zajedni-ca u Finskoj).
No vecina manjina ne uživa takva prava ni izbliza (npr.Velšani u Velikoj Britaniji, Havajci u SAD-u, Baski u Francuskoj i Španjolskoj, ili pak Kurdi u Iraku i Turskoj).
Ukratko, u plurilingvalnim društvima na stavove pojedinih zajednica prema jeziku koji koriste utječe kompleksnost čimbenika koji se ugrubo mogu podijeli-ti na one motivirane komunikacijskim potrebama i one koji su usko vezani uz proces formiranja identiteta. Zauzimanje odredenoga stava rezultira odabirom konkretnoga jezika ovisno o ciljevima koji se upotrebom jezika žele postici. Donošenje te odluke potpomognuto je i jezičnom politikom gospodarski i politi-čki utjecajnije zajednice, a u novije vrijeme, i to prvenstveno kod alohtonih manjina, djelomično i jezičnom politikom zemlje podrijetla imigranata.
Jezična raznolikost Europske Unije
Jedna od najvecih i u svjetskim okvirima najutjecajnijih multietničkih i multije-zičnih tvorevina današnjice svakako je Europska Unija (EU). S obzirom na to da zajedničko tržište robe i kapitala za sobom neizbježno povlači i stvaranje specifičnih zajedničkih kulturnih obrazaca, ona je s vremenom zauzela važno mjesto i u području kulture, a s obzirom na to da je kultura usko vezana uz karakteristične komunikacijske obrasce, odnosno jezik(e) opcenito, daljnjim razvojem gospodarsko-političke zajednice, u EU se nužno nametnula i potreba stvaranja vlastite jezične politike.
S posljednjim proširenjem 1. siječnja 2007. godine broj se njezinih zemalja članica povecao na 27, a službena jezika su 23. Službenim jezikom EU naziva se svaki onaj jezik koji je prethodno pojedina od država članica predložila teme-
49 Prema: Ricento, 2007. Skutnabb-Kangas i Phillipson (1995) u osnovi navode razliku izmedu politika podržavanja čiji je cilj očuvanje jezične raznolikosti, te politika asimilacije kojima je u cilju reducirati, odnosno potpuno dokinuti, polifunkcionalnost upotrebe manjinskih jezika.
ljem činjenice da je on standardiziran i službeni varijetet unutar granica njezi-na vlastitog teritorija. Od svih službenih jezika na razini pojedinih zemalja, u popisu Unije ne nalaze se jedino irski (zbog toga što su Irci dali prednost engle-skome kao jeziku javne komunikacije) i leceburški (zbog toga što prilikom ula-ska Luksemburga u Uniju nije imao status jezika javne komunikacije). Svim se jezicima koji imaju ovaj status može načelno koristiti unutar tijela EU, što zah-tijeva izuzetno brojan i složen prevodilački aparat, a ima li se na umu temeljni princip apsolutne ravnopravnosti i nediskriminacije, teoretski je zamislivo više od 400 jezičnih parova prevodenja. Za potrebe komunikacije unutar vrhovnih organa kao što je primjerice Europska komisija uveden je termin radni jezici, u koje se ubrajaju tri službena: engleski, francuski i njemački. Svaki organ koristi se u pravilu samo jednim jezikom, a izbor jezika prepušten je konkretnom tijelu. To je načelno uglavnom engleski koji je s velikom nadmoci vodeci jezik sporazumijevanja unutar upravnih tijela Unije, a polako se namece u perspektivi i kao lingua franca čitave Unije, i to u širokom opsegu različitih domena javne komunikacije.
Jezična situacija u upravnim tijelima Unije ima relativno malen utjecaj na nje-zine stanovnike pojedinačno: svi oni govore kao materinjim upravo onim jezikom kojim bi govorili i da njihova zemlja nije članica EU, a ta činjenica eksplicitno ide u prilog europskome kredu ujedinjeni u raznolikosti^". Drugim riječima, iz osnovnih postavki EU iščitava se potreba očuvanja jezične raznolikosti, što donekle asocira na 'švicarski model': teritorijalnu jednojezičnost u okvirima konfederativne višejezičnosti, te simboličku identifikaciju pripadnika zajedni-ce, koja nije u izravnoj vezi s jezičnim izborom. EU, dakle, podržavanjem upo-trebe materinjih jezika garantira poštivanje gradanskih i ljudskih prava. Osim toga, EU promiče i učenje stranih jezika (s velikim naglaskom na europske autohtone) zalažuci se za to da svaki od njenih stanovnika uz svoj materinji jezik ovlada još najmanje dvama stranima, čime bi se dodatno povecao protok radne snage, odnosno poboljšale mogucnosti zapošljavanja i dodatno izbjegla eventualna diskriminiranja na jezičnoj osnovi. Tako se u okviru projekta Socrates, te niza pridruženih projekata (Leonardo da Vinci, Lingua, Erasmus, Comenius, Grundtvig) od '80-ih godina prošlog stoljeca na razne načine potiče razmjena učenika, studenata i profesora s ciljem usavršavanja jezika ponajprije u njihovu izvornom okruženju, tj. u interakciji s njihovim izvornim govornici-
0 http://europa.eu/languages/en/chapter/5; eng. unity in diversity.
ma. No promocija autohtonih jezika nije usko ograničena samo na područje obrazovanja, vec se jezična raznolikost popularizira i kao bitan čimbenik u oblikovanju svijesti o pripadnosti Uniji.
Manjinski jezici u Europskoj uniji
Poticajne mjere jezične politike Unije ne tiču se samo njezinih službenih jezika, vec štoviše i regionalnih i manjinskih. U EU se manjinskim jezicima smatraju samo autohtoni jezici zemalja članica. U skupinu regionalnih i manjinskih jezika EU, koja broji više od 150 varijeteta, spadaju jezici koji se govore u nekoj regiji neovisno o tome govore li se oni unutar granica jedne države ili su pak razdije-ljeni granicama dviju ili više njih (npr. bretonski u Francuskoj; baskijski u Francuskoj i Španjolskoj), potom jezici koji su u jednoj od zemalja članica manjinski, ali u drugoj službeni, tj. oni koje upotrebljavaju nacionalne manjine, (npr. njemački u južnoj Danskoj, madarski u Slovačkoj), te konačno manjinski jezici koji se ne mogu definirati teritorijalno (npr. jidiš).51
EU, u svrhu integracije svih svojih stanovnika, poduzima velik broj pravnih mjera te izdvaja golema sredstva za financiranje ne samo službenih, nego i manjinskih jezika. Takvo ponašanje proizlazi iz opredjeljenja da je višejezičnost kao simbol 'ujedinjene raznolikosti' ugradena u same temelje Unije. Svi oni koji u nju dolaze iz drugih krajeva svijeta, što se odnosi i na nepridružene zemlje europskoga kontinenta, tretiraju se kao stranci. Stoga su i njihova prava unutar granica Unije u pripadajucoj mjeri ograničena, iako ne i potpuno zanemarena.
Komunikacijsko-simbolički paradoks u eu
Jedna od primarnih zadaca EU jest očuvanje kulturnih različitosti, a time i oču-vanje jezičnog identiteta svake od zemalja članica. lako je svakoj od zemalja poje-dinačno prepušteno uredivanje i reguliranje područja kulture, s obzirom na sta-lan i slobodan protok kapitala, radne snage i različitih dobara, medu ostalim i kulturnih proizvoda poput filma ili glazbe, neizbježno je stvaranje zajedničkih komunikacijskih i kulturnih obrazaca. Na taj način zapravo dolazi do sudaranja dviju dijametralno suprotnih težnji: s jedne strane je nastojanje da se očuvaju pojedinačni jezici i identiteti koji se uz njih vežu, a s druge strane je traženje zadovoljavajuceg odgovora na izazove koje sa sobom donosi jasna unifikacija kul-turnoga prostora Unije. Ta se unifikacija očituje i u području obrazovanja i zna-
51 http://europa.eu/languages/en.
nosti.52 Engleski se jezik (uz znatno slabije zastupljeni njemački i francuski) posljednjih godina etablirao kao najtraženiji i na europskome jezičnom tržištu, i to ne samo u području znanosti i obrazovanja, vec i u poslovnome svijetu. Stoga je on u vecini zemalja Unije uglavnom prvi strani jezik u obrazovanju. Dakle, engleski u sve prisutnijem procesu razvoja individualne višejezičnosti polako stječe status neizostavnog dijela verbalnog repertoara sve veceg broja pojedinaca. Prema istraživanju koje je 2004. godine pod nazivom Budučnost jezika (eng. The Future of Language) objavljeno u znanstvenome časopisu Science,53 postotak govornika koji tvrde da govore engleski u nekim se zemljama EU, kao npr. u Nizozemskoj, Švedskoj ili Danskoj penje gotovo do nevjerojatnih 80%, dok se u romanskome govornom području postotak govornika kompetentnih u ovome jeziku nerijetko spušta i ispod 30% (Sl.i).
Nizozemska Švedska Danska Luksemburg Finska Avstrija Belgija Grčija Francija Italija Portugalska Španija
Sl.1: Postotak govornika zemalja EU kompetentnih u engleskome
Problem komunikacijsko-simboličke prirode prisutan je i u vrhovnim tijelima Unije. Kako bi se uklonila svaka mogucnost 'zagušenosti komunikacije' u radu vrhovnih organa, uvedeni su radni jezici. No s obzirom na to da je i dalje prisu-tan velik broj službenih jezika te da je teoretski dozvoljeno, štoviše proklamira-no, prevodenje unutar svih postojecih jezičnih parova (iako se najčešce prevodi
52	Npr. ratificiranje Bolonjske deklaracije rezultiralo je intenzivnijom suradnjom europ-skih znanstveno-obrazovnih institucija, a time i povecanom fluktuacijom studenata unutar Unije.
53	www.sciencemag.org.
ipak preko engleskoga, što nužno otvara čitav niz prevodilačkih problema s oču-vanjem prvobitnog sadržaja prevodenja), a kako bi se pojednostavila komunikacija i reducirali ogromni financijski izdaci za prevodilačke službe, namece se potreba profiliranja jednoga jezika (svojevrsne lingua franca), koji ce u potpuno-sti zadovoljiti komunikacijske potrebe unutar vrhovnih tijela Unije. Čini se ipak da je individualni multilingvizam zapravo teško ostvariv, a tek ce vrijeme pokazati hoce li kao alternativa biti uspostavljen jedan jezik koji bi postupno mogao prerasti u simbol prostora na kojemu se upotrebljava. Može se očekivati, dakle, da ce ideja jezične raznolikosti i dalje biti prisutna, ali u ponešto izmijenjenom obliku: Europska bi se Unija mogla profilirati kao polimonolingvalna zajednica, tj. kao društvo organizirano na principu teritorijalne višejezičnosti s elementima diglosije koja bi bila posljedica odabira jednog konkretnog jezika za jezik javne komunikacije samo u domeni vrhovnih upravnih tijela.
U meduvremenu, mora se primijetiti, jezična slika svijeta sve se više reducira. Postavlja se pitanje koliki su razmjeri utjecaja opceg globalizacijskoga trenda na izumiranje brojnih jezičnih varijeteta i kakve ce biti posljedice takvih činilaca na oblikovanje kako individualnih tako i društvenih jezičnih identiteta. Oni ce zasigurno u znatnoj mjeri ovisiti i o stavu govornika prema vlastitome jezičnom repertoaru kao i o njegovoj/njihovoj procjeni važnosti jezika u oblikovanju i definiranju njegova identiteta.
Bibliograkja
FISHMAN, J. A. (1978): Sociologija jezika. Sarajevo: Svjetlost. [= The Sociology of Language. Rowly: Newbury House Publishers.]
FORTSON IV, B. W. (2004): Indo-European Language and Culture. An Introduction. Malden - Oxford - Carlton: Blackwell Publishing.
MARTINET, A. (1982): Osnove opce lingvistike. Zagreb: Grafički Zavod Hrvatske. [= Elements de linguistiquegenerale. Paris: Armand Colin.] MATASOVIČ, R. (2001): Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica Hrvatska. Mcrae, K. D. (1998): Conflict and Compromise in Multilingual Societies: Switzerland. Waterloo: Wilfrid Laurier University Press.
RICENTO, Th., ed. (2007): An Introduction To Language Policy. Theory and Method. Malden - Oxford - Carlton: Blackwell Publishing.
RIEHL, C. M. (2004): Sprachkontaktforschung. Eine Einführung. Tübingen: Gunter Narr Verlag.
ROMAINE, S. (2000): Language in Society. An Introduction to Sociolinguistics. Oxford: Oxford University Press. [2. izdanje.]
DE SAUSSURE, F. (2000): Tečaj opce lingvistike. Zagreb: ArTresor naklada. [ = Cours de linguistique generale. Paris: Payot.]
SPOLSKY, B. (1998): Sociolinguistics. Oxford: Oxford University Press.
ŠKILJAN, D. (1980) Pogled u lingvistiku. Zagreb: Školska knjiga.
ŠKILJAN, D. (1988): Jezična politika. Zagreb: Biblioteka Naprijed.
ŠKILJAN, D. (2002): Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden
Marketing.
TITONE, D. (1977): Primijenjena psiholingvistika. Psihološki uvod u didaktiku jezika. Zagreb: Školska knjiga. [= Psicolinguistica applicata. Introduzione psicologica alla didattica delle lingue. Rim: Armando Roma.]
TRUDGILL, P. (1987): Sociolinguistics. An Introduction to Language and Society. Middlesex - New York - Victoria - Ontario - Auckland: Penguin Books.
Web-bibliografija
http://ec.europa.eu. [Europska Komisija] http://europa.eu.int. [Europska Unija] www.coe.int. [Vijece Europe]
www.ercomer.org. [Europski istraživački centar za odnose s manjinskim i etni-čkim skupinama]
www.ethnologue.com. [organizacija za popisivanje i proučavanje (ugroženih) jezika svijeta]
www.hbk.hr/biblija. [Hrvatska Biskupska Konferencija] www.ned.univie.ac.at. [Sveučilište u Beču, Odsjek za nederlandistiku] www.sciencemag.org. [Science Magazine]