ti »Hrvatski Učiteljski Doni« v Zagrebu piše o pokojnem našem prijatelju in tovarišu: U kasno jesenje poslijepodne, dok je iza sivih oblaka sakriveno Sunce izmučenu1 zemlju darivalo posljedajim staračkim cjelovitna, dok su njegovi izblijedjeli traci umorni padali na požiiueio lišče i opustjele gnnove, na posl*edne je^ensko cviječe bez mirisa i zablačent putove mirogoiske, ispratismo teško ojadene duše do posljednjega zemaljskog zakloništa lirvatskoga narodnog učitelja Milana Pejnoviča. Tamo na mirogojskim putovima, na nijemim svjedocima prepačenih bolova, što kidaju dušu ljudsku u času rastajanja s najljepšim nadaina, zadrlitalo je mnogo srce učiteljsko, jer narn prerano utrnu jedno drago i jasno svijetlo, što je crplo svijetlost svoju za prokazivanje sigurnih putova u školsko-pedagoškom i staleškom djelovanju iz čista vrela, iz srca, koje je od prirodc za ljubav jaku i izdržIjivu sazdano bilo i koje se čitavnm snagom svojom privilo uz ono, što ini narodnim nazivamo i uz rad nannjenjem izgradivanju intelektuaine snage i radne sposcbnosti budučega našeg čovjeka. Uz ono, što je tisoče i tisoče duša Ijudskih vodilo i upravljalo u dnevnoi borbi životnoj, uz ono, što se kroz *=toljeea u krvavim borbama za život narodni kao i u svakidašnjem radu i blagdanskoj dokonici izgradivalo, te stvaralo duh, ka- rakter i snagu naroda, privila se ljepoti i istini nada sve prionljiva duša mladoga hrvatskog učitelja Milana Pejnoviea. Iz toga nepresušivog vrela crpla je ona jake poticaje i bogatu gradu za sve one lijepe i s velikom pomnjivošeu izradivane radove u knjizi našoj pedagoškoj, kojimai se naše učiteljstvo radovalo kao blagdanskim darovima, s kojima se ono izdašno u svrom radu pomagalo i s kojima se ono s punim pravom ponosi. Duh njegov jednako se jačao, razvijao i stvarao na tom za narodnoga radnika najsvetijem i najkorisnijem vrelu za dakovanja njegova kao i poslije, kad je na žalu našega mora u prvim danima svoga učiteljovanja čarovnim prutieem budio mlade primorske duše i pozivao na svijetle proplanke prvoga spoznavanja života, ili kad je na širo koj podravskoj ravni na malenoj seoskoj kučici dugo u nač jedan osvijetljeni prozorčie skrivao jednu tajnu čistiju od bisera, tajnu jedne učiteljske duše, koja se u kasno doba predavala radu oko pridizanja svojih drugova po^ zvanju, ili kad je poslije u glavnom grodu svoje mile domovine posvetio čitavu snagu svoga srca i uma uzgajanju učitelja narodnih. LJpravo u tom nastojanju oko uzgajanja narodnih učitelja zadesio ie i njega i nas težak udarac nemilosrdne sudbine, koja ne pitai, što je dobro i plemenito, koja ne bira, več obara bez milosrda i razmišljanja slijepo sve, što na svome vječnome putovanju susreče. Zahvatila ga gvozdenom rukom teška bolest i počela mu kidati životnu snagu i ne gledajuči, kako naša lica postaju kraj toga njezina nemilosrdnoga posla ozbiljna pa zabrinuta i ne mareei za naše uzdisanje pri razmišljanju o njezinoj nepravdi. Ne najavivši se nikomu došla je potajno i započela svoj razorni posao, a svršivši ga otišla je ostavivši nam izmučeno mrtvo tijelo, ostavivši nam u srcu tešku bol. Čisti poput kapljica jutarnje rose milovane pomladenim sunčanim sjajem u proljetnom jutru blistaju na rudinama naše pedagoške knjige radovi Milana Pejnoviea, koje nam je ostavio i na utjehu i na žalost našu. Na utjehu, što če nam u radu napomoe biti i što če nas upučivati, kako treba da se radi, a na žalost, jer nam ona jasno kazuju, koliko smo izgubili preranom smreu njegovom .Veliko blago, što je imalo da padne u krilo narodne prosvjete naše, pokopano je u carstvu, odakle k nama ništa ne prodire, kamo polazi svaki dan tisuee najljepših nada neispunjenih, a odakle se ništa više ne vrača. I naše lijepe nade odoše tamo u to kobno cerstvo jednog kasnoga jesenjeg popodneva, dok je iza sivih oblaka sakriveno Sunce izmučenu zemlju darivalo posljednjim staračkim cjelovima, dok su njegovi traci umorni padali na požučelo lišee i opustjele grmove, na posljednje jesensko cviječe bez mirisa i zablačene pu- tove mirogojske ... * Dne 28. listopada o. g. u 4 sata poslije podne pokopan je na centralnom zagrebačkom groblju profesor i bivši upravitelj kr. muške učiteljske škole Milan Pejnovič u 40. godini života. Kratko je vrijeme pokojnikova života i rada, no u to kratko vrijeme učinio je vrlo mnogo, a sve ono, što je izveo, pripada u radove prve vrste, medu najbolje, što imamo. Medu pučkim učiteljstvom i mladeži, kojoj je sve svoje krasne sposobnosti posvetio i upravo žrtvovao, bio je visoko cijenjen. Njegova naklonost radu razvila se upravo u strast, kojoj se nije mogao oteti ni u časovima, kad je več teška bolest gotovo dokraja iscrpla njegovu tjelesnu snagu. Njegovo jasno i duboko shvačanje pedagoškoga rada i književnog i praktičnog u samoj školi svakoga je, tko se ma i malo za nj interesirao1, upravo fasciniralo, jer je jasnoču umne sposobnosti pokojnikove podgrijavalo srce, naime velika ljubav za dijete i za posao oko njegova duševnog razvitka. Njegov je rad poradi toga bio na svakome mjestu osobito cijenjen. Učiteljstvo i staratelji za narodno uzgajanje na najvišem mjestu povjeravali su mu najteže poslove, koje je on radio savjesno i spremno izgraduju-ši i najmanju sitnicu s največom pažnjom. Upravo u tom je i bila njegova snaga, što je ono, preko čega su drugi lakoumno prelazili, znao istači i pomnjivo izdjelati poput onih zlatara umjetnika dubrovačkih, koji su u svojim radovima i najsitnijim, profanom oku i nezamjetljivim dijelovima radnje, priklanjali največu pažnju. U »Hrvatskom pedagoško-književnom zboru« bio je svojim radom več kao dak zagrebačke učiteljske škole poznat. Saradivao je u »Smilju«, a-u »Napretku« priopčene su nekolike njegove radnje iz područja praktične pedagogije. Več taj rad tako je pomnjiv i potpunom duševnom energijom izraden, da se u njemu ja- sno opažaju crte budučega rada, premda su to bili tek prvi pokušaji- koji obično u drugim zgodama vrlo blijedo ili nikako prikazuju piščevu fizionomiju. U crticama iz prirode priopeenima u »Smilju« izbija jasno buduči metodičar za nauke iz prirode, a iz članaka u »Napretku« vidi se sigurnost u metodičkom obradivanju predmeta za pučkui školu, koja se poslije do bogate rutine i upravo osebujnosti razvila. A u svem opet očituje se Ijubav za čistoču i lijepu formu jezika narodnjega. Ti prvi koraci pokojnikovi u pedagoški književni svijet tako su sigurni i osnovani na savjesnom proučavanju predmeta, da su sasvim ozbiljno stali uz bok radovima i starijih i prokušanijih radenika na tome području. Za vrijeme svoga učiteljovanja ubrzo je postao jedan od najagilnijih i najprivTženijih radenika »Hrv. pedagoško-književnoga zbora«, jer je zadatke i ciljeve učiteljskih institucija kao mlad čovjek shvačao s najveeom ozbiljnošču i sav im se predao. Mnogu stranu časopisa, što ih izdaje »Hrv. pedagoško-knjiživni zbor«, ispisalo je njegovo pero, a mnogu je knjigu uredio, naročito pak »Pedagogijsku enciklopediju« s takvom pažnjom, s takvom rigoroznošču, kakve ne eemo nači lako kod ljudi, kojima su povjereni redaktorski poslovi. Miože se reči, da je bio i više negoli redaktor, jer je u tom upravo stvarao nastoječi, da s jezične, a često i materijalne strane tude radnje dotjera ii usavrši. No nesamo kao književni radmk i urednik, več i kao savjetnik bio je u »Hrv. pedagoško-književnom zboru« od izdašne pomoči, pa nema valjda djela za posljednih godina u toj instituciji, w kom se nije očitovalo njegova pronicavost, kojemu nije bilo na koji način podao nešto od svoga jakog duha. Radi tih njegovih velikih sposobnosti, radi jasna shvačanja ciljeva i zadataka, pa radi privrženosti i ljubavi za napredak pedagoške knjige bio je izabran pred tri godine za predsjednika »Hrv. pedagoško,književnoga zbora«, a vršeči dužnosti predsjednika zatekla ga i prerana smrt, koja je toj našoj učiteljskoj instituciji otela neprocjenjivo dobro. I »Savezu hrv. učiteljskih društava« priklonio je od početka svoga učiteljovanja svoju umnu potnoč u velikoj mjeri. U najtežim situacijama njegova je misao krčila putove i izvodila na čistac, pa premda je bio jedan od najmladih članova središnjega odbora, njegova je riječ vrijedila na prvome mjestu. Poznate su njegove peticije za uredenje materijalnoga stanja učiteljstva, koje ne dokazuju samo, da je požrtvovno i s dubokom odanošču radio za interese učiteljskoga staleža, več služe i služit če s formalne i materijalne strane svoje kao uzori za radnje te vrste. Kao učitelj u školi, kao književni radnik, kao član učitoljskih institucija ostat če uzor svakomu, tko se učiteljskomu staležu posveti i tko prione jače uz posao, što mu ga dužnost nalaže, pa zato mu topla hvala i vječna slava!