UDK 808.63^1(091) Jadranka Gvozdanovič Amsterdamska univerza
O AKCENTU I VOKALSKOM KVALITETU U BRIŽINSKIM SPOMENICIMA
Analiza samoglasnikih in naglasnih potez v Brižinskih spomenikih kaže dve razvojni stopnji: eno predslovensko, prepisano s predloge, kjer še ni naglasnega pomika, in eno slovensko, odsev govora v času prepisovanja, pri začetku slovenskega naglasnega pomika.
An analysis of vocalic and accentual characteristics of the Freising Fragments points at two stages of the language development: a pre-Slovenian one, copied from the original text, where the progressive accent shift has not yet taken place, and a Slovenian one, a reflection of the spoken language of the time of copying, at the beginning of the Slovenian progressive accent shift.
0	Uvod
Slavenski tekstovi u latinskom kodeksu koji je 1803. godine iz Freisinga prenesen u Državnu biblioteku u Miinchenu, poznati pod nazivom »Brižinski spomenici«, po paleografskoj su analizi nastali krajem 10. stoljeća (up. Kos (1924)) kao prijepis sa starijeg predloška. Prijepis je po istoj paleografskoj analizi nastao u domenu bavarske pisarske škole, minuskulnim pismom, i nije izvjesno u kojoj su mjeri pisari govorili slavenski jezik na kojem su pisali. Predložak za Brižinske spomenike bio je stariji, vjerojatno s kraja 9. ili početka 10. stoljeća (up. Ramovš-Kos (1937: 9, 11) i Kolarič (1958: 71)).
Polazna hipoteza ovog priloga je da Brižinski spomenici pokazuju što se je u jezičnom razvoju dogodilo u 10. stoljeću, izmedu jezika predloška i jezika kakav je govoren onda kada je nastao prijepis - barem prvog i trećeg teksta, koji su pisani za čitanje u crkvenoj službi. Da bi se provjerila ta hipoteza treba utvrditi da li u Brižinskim spomenicima postoje dva kronološki različita ali medusobno vezana jezična sloja, i da li se tako ustanovljiv razvoj uklapa u ono što znamo o jezičnom razvoju u krajevima gdje su Brižinski spomenici nastali.
1	Analiza oznake jera i nazala u Brižinskim spomenicima
U analizi jezika Brižinskih spomenika daju glasovne i glasovno-morfološke osobine tačniju osnovicu za datiranje od ostalih osobina, koje su mogle potrajati više stoljeća. Na indikativnost ovih osobina, te činjenicu da one ukazuju na dva sloja u Brižinskim spomenicima, ukazao je Ramovš (1931: 8, 9), spominjući varijaciju u pisanju d! : l, jego : jega, moje : me itd. i navodeci da su varijante prvog tipa po svemu sudeći pripadale predlošku, a varijante drugog tipa, govoru prepisi-vača. Za datiranje tih osobina relevantna je tvrdnja Riglera (1967: 131) da nastanak kontrahiranih oblika (kao u trečem primjeru varijacije spomenutom gore) mora da je prethodio denazalizaciji nazalnih vokala *ę i *o, pošto je tamo gdje je jedan od kontrahiranih vokala bio nazalni, rezultat kontrakcije dobio isti refleks kao taj nazalni vokal.
Po opčenitom je mišljenju za jezično datiranje Brižinskih spomenika osobito indikativno pisanje nazalnih i reduciranih vokala (u Brižinskim spomenicima slivenih u jedan reducirani vokal tipa з, u literaturi zvan jerom).
Ramovš (1936: 32-34) i Ramovš-Kos (1937) smatraju da su nazalni vokali još postojali u Brižinskim spomenicima, mada nije izključeno da je denazalizacija več počela. Na prisutnost nazalnosti ukazuje po mišljenju tih i ostalih autora pisanje refleksa *ę kao en, pored e, te pisanje refleksa *o kao on, pored o ili u. Ramovš (1936: 33, 34) smatra da pisanje kao o odnosno u ne ovisi o akcentiranom odnosno neakcentiranom slogu, pošto ima suviše izuzetaka (14 x u mjesto očekivanog
0	i 9 x o mjesto u) i dvaju pisanja za isti oblik (up. I 29: poronso prema III 61: poruso\ II 49: bozzekacho prema II 55: bozcekachu). Ramovš (1936: 34) pretpo-stavlja da je to prosto bilo pisanje za još očuvane nazalne vokale.
Kolarič (1958: 72) je na osnovi razmjera43 x u : 33 x o pretpostavio »daje oralni refleks nazala q u akcentiranoj i neakcentiranoj poziciji bio več uzak o, otprilike takav glas, kakav se još danas izgovara u gorenjštini«. Pri tome, na žalost, nije obratio posebnu pažnju na pisanje kao (en i) on ispred palatalnih konsonanata, koje bi moglo ukazivati na bifonematsku sekvencu u izgovoru, poznatu raznim slovenskim sjevernim govorima, kojima niti uzak refleks nazalnih vokala nije nepoznat (Rigler (1967: 134) ga spominje za prleški govor, koji je imao ranu denazalizaciju, dok se je gorenjski refleks tek kasnije suzio; po Rigleru, medutim, varijacija izmedu o i u u Brižinskim spomenicima ukazuje na još prisutne nazale).
Kortlandt (1975) je pretpostavio da je pisanje refleksa nazalnog vokala q u Brižinskim spomenicima ipak ovisilo o mjestu akcenta, tako da je pisano o u akcentiranom slogu, u iza akcenta, a ili o ili u ispred akcenta. Ovdje je interesantna njegova diskusija iznimaka - onih koje su navele Ramovša da odbaci tu pretpo-stavku. S obzirom na pravilo da je akcentirani vokal *q pisan kao o, a poslijeakce-natski kao u, Kortlandt spominje dvije grupe mogučih iznimaka: grupu oblika u kojoj je umjesto mogučeg finalnog grafema o pisano u, te grupu u kojoj je umjesto očekivanog finalnog grafema u pisano o. U prvu grupu spadaju choku [hot'ç] (I 7 i III 48), pomgnu [pomnę] (I 13, 2 x) i (mil)tuoriv [(mil)tworç] (I 22
1	I 24), te moiv [mo/ç] (I 11), tuuoiu [two/o] (III 51) i moiu [nnojç] (III 66). Za prva tri oblika Kortlandt pretpostavlja na osnovi uporedbe sa staroruskim i savre-menim ruskim jezikom da su u prvom licu singulara prezenta mogli imati akcenat povučen na osnovu. Pošto su ovakvi primjeri od bitnog značaja, trebalo bi provjeriti da li ima tragova takvog akcenta u slovenskom dijalekatskom materijalu; Ramovšu takva akcentuacija iz historijskog ili dijalekatskog materijala nije bila poznata. Za navedena tri oblika posvojne zamjenice, Kortlandt smatra da su vjerojatno imali slabi akcenat na drugom slogu i možda činili jednu akcenatsku cjelinu sa slijedečom imenicom, što je - ako se uzmu u obzir več prisutni kontrahirani oblici ovih zamjenica (t. j. mo i tuo) - prihvatljivo rješenje. U drugu grupu spadaju primjeri pisanja finalnog neakcentiranog o kao o, i to u bozzekacho [poset'ahç] (II 49), stradacho [stradahç] (II 98) i bodo [bodę] (III 42). Kortlandt misli da su to slični primjeri pisarske inkonsekventnosti kao što je pisanje neakcentiranog finalnog [u] kao o u vuirch / nemo (II 60-61], Po mome mišljenju je problem s tom interpretacijom da u vuirch /. nemo tom zadnjem vokalu prethodi
[m], koje u neakcentiranom slogu smanjuje artikulacijsku razliku izmedu [o] i [u], dok se za tri spomenuta primjera iz druge grupe mogu dati drugačija objašnjenja: za bodo treba pretpostaviti da je akcenat bio na finalnom slogu (pošto je ta mogućnost alternativne akcentuacije u slovenskom jeziku sačuvana), a za bozze-kacho i stradacho treba pretpostaviti izgovor na koji je utjecalo mjesto u tekstu gdje se nalaze: u oba slučaja iza te riječi slijedi riječ koja počinje nazalnim samoglasnikom (.. .bozzekacho / mrzna ...; .. .stradacho nebo...), pod čijim je utjecajem finalni vokal imao izgovor koji je pisaru ličio na izgovor kakav je on bilježio grafemom o. Po tome možemo pretpostaviti daje nazalnost refleksa *q izgovarana u akcentiranom slogu, bila opcionalna u predakcenatskoj poziciji, a da se je gubiła iii več bila izgubljena u poslijeakcenatskoj poziciji. Ovu interpretaciju potvrduje pisanje poslijeakcenatskog refleksa *q kao u u bozcekachu (II 55) kada slijedeča riječ ne počinje nazalnim samoglasnikom (t. j____bozcekachu Iuime...).
Ako je ova pretpostavka tačna, kako onda treba objasniti pisanje vuerun (II 105) za (prvotno) [werę]? Ovdje je opet kontekst indikativan: iza vuerun slijedi
veznik i (t. j____vuerun ipraudnv...), a pisanje vueru i moglo je u izgovoru biti
interpretirano kao vuerui [werui] (imperativ za drugo lice singulara). Ova je grafematska razlika po svoj vjerojatnosti bila uvjetovana potrebom da se nedvosmi-sleno izrazi (prvotno) [werç].
Drugi je značajan faktor za jezik Brižinskih spomenika pisanje jera. Autori se slažu u tome da je jer postojao u jakoj poziciji, ali se ne slažu u mišljenju o slaboj poziciji. Po Ramovšu (1936: 36), slabi jer koji još izgleda da je sačuvan u stvari je iii mladi analoški iii nastao da bi se olakšao izgovor konsonantskih skupina (kao u želom, dine, zesti, zegresil). Kortlandt (1975), naprotiv, smatra daje akcentirani slabi jer u Brižinskim spomenicima sačuvan i pisan, pored analoškog i fonetskog jera koji je utvrdio Ramovš. Pretpostavka o sačuvanom akcentiranom slabom jeru moguča je ako se pretpostavi da je akcenatski sistem bio star, onakav kakav možemo rekonstruirati za početak 10. stoljeća, prije slovenskog progresivnog akcenatskog pomaka. Na osnovi razmjera: kibogu [kobogu] (III 21) - ctomu [ktomu] (II 83), te zenebeze [sanebese] (I 27) - ztemi [stemi] (I 32), u kojima je slabi jer u prijedlogu pisan tamo gdje je po svoj vjerojatnosti bio akcentiran, a nije pisan tamo gdje nije mogao biti akcentiran, Kortlandt je kombinirajuči to otkriče s Ramovševim, te s onim što je poznato o mjestu akcenta u to vrijeme jezičnog razvitka, utvrdio slijedeće uvjete za pisanje slabog (t. j. neparnog) jera grafemima e ili i:
-	u prijedlogu [ss] ispred inicijalnog [s] ili konsonantske grupe (npr. ze zopirni-com [sa sçprnikom] (II 72), zigreahu [sagreahç] (II 50));
-	u akcentiranim prijedlozima (npr. kibogu [ka bogu] (III 21), zenebeze [so nebese] (I 27));
-	u flektiranim oblicima riječi din [dan], koji su prije gubitka slabog jera bili akcentirani;
-	uz akcentirane i poslijeakcenatske silabičke rezonante [r] i [1] (u predakcenatskoj poziciji jer uz njih nije pisan); za mrzna [mrzna] (II 50) i raztrgachu [rastrgahç] (II 103) pretpostavlja na osnovi slavenske komparativne evidencije izvan slovenskog jezika da je akcenat bio na slogu iza silabičkog rezonanta;
-	u inicijalnom [sa] koje se može analizirati kao prefiks (na osnovi morfološke analize, koja nije konsistentno primijenjena u prvobitnoj formulaciji ovog pravila, koje je dao Kolarič (1968: 26));
-	u inicijalnoj poziciji gdje je slabi jer bio akcentiran (za zemirt [samrt) (II 14), zimizla [samisla] (III 49) i želom [salom] (I 5) Kortlandt pretpostavlja da su ove imenice prešle u grupu s mobilnim akcentom, pa da su u atestiranim oblicima imale akcentirani jer);
-	u medijalnoj poziciji gdje je slabi jer bio akcentiran: primjeri su bozzledine [posledańe] (II 92) i zudinem [sçdanem] (III 54), gdje je za ovo mjesto akcenta indikativno pisanje refleksa *q kao u, tipično za slogove izvan akcenta;
-	uuizem (I 4) mora da je bilo omaška.
Kortlandt upozorava na činjenicu da nema jera koji je po uporednoj slavenskoj evidenciji trebao biti akcentiran, a da ne bi bio pisan u Brižinskim spomenicima. Neakcentirani slabi jer pisan je po analogiji ili fonetski uvjetovano. Na taj način, na osnovi pisanja jera i refleksa *q, Kortlandt utvrduje arhaičnu akcentuaciju, koja mora da je prethodila progresivnom akcenatskom pomaku inicijalnog silaznog akcenta na slijedeči slog u riječima tipa okô, poznatom kao početak tipično slovenskog razvoja.
U kolikoj je mjeri Kortlandtova interpretacija pisanja jera jedino moguče rješenje za cjelokupni rukopis Brižinskih spomenika? I kakve indikacije o akcentu-aciji daju ostale osobine ovog rukopisa?
U analizi primjera treba podrobno razmotriti »omaške« i zapitati se ne uklapaju li se one u kakav sistem. U ovom slučaju treba tako razmotriti uuizem [w (a) sem] (I 4), s akcentom na drugom slogu, a ne na slabom jeru, za koje je inače u rokupisu pisano uzem ili vzem. »Omaška« baš u ovoj riječi nije neovisna o nominativu singulara ove riječi, gdje je jer bio u jakoj poziciji (što je pisano kao vuez (I 3) ili vuiz (I 28) [was]). Može se zaključiti da se je pisaru 'omaklo' pisanje slabog jera tamo gdje on nije mogao biti akcentiran po analogiji s oblikom iste riječi u kojem je jer bio u jakom položaju, po analogiji, dakle, koja liči na analogiju u pisanju prefiksa [sa] (kao ze ili zi) tamo gdje taj prefiks nije mogao biti akcentiran. Oba su ova slučaja analogije indikativna za to kako je pisar interpreti-rao osobine predloška koji je prepisivao: slučajeve pisanja slabog jera u predlošku pisar je interpretirao kao analoške (pored fonetskih, ispred inicijalnog [s] ili konsonantske grupe), po analogiji s oblikom ili oblicima iste riječi gdje je jer bio u jakom položaju. Ovo pravilo, koje je formulirao Ramovš (1936), važiloje po svoj vjerojatnosti za jezik govoren u vrijeme kad je nastao sačuvani rukopis Brižinskih spomenika, dok su pravila koja je formulirao Kortlandt po svoj vjerojatnosti važila za jezik predloška Brižinskih spomenika.
Da li ostale osobine rukopisa mogu podržati ovu analizu? Za odgovor na to pitanje od presudnog je značaja mjesto akcenta. Ako se može pokazati da u vrijeme nastanka sačuvanog rukopisa mjesto akcenta nije više bilo isto kao ono o kojem je ovisilo pisanje jera i refleksa *q kao što je to pokazao Kortlandt, i ako se ustanovljena razlika uklapa u ono što znamo o razvitku akcenta, onda je ovdje formulirana analiza o dva jezična sloja u Brižinskim spomenicima prihvatljiva.
2 Označavanje akcenta u Brižinskim spomenicima
U Brižinskim spomenicima upotrebljavana su dva načina za oznaku akcenta: udvostručeno pisanje grafema za konsonante i akcenatski znakovi. Obje su ove konvencije imale i drugu dijakritičku funkciju, pa ih treba podrobno razmotriti.
U Brižinskim spomenicima nalazimo slijedeče primjere udvostručenog pisanja grafema u svrhu razlikovanja konsonanata:1
Grafematska		Grafematska	
oznaka	Izgovor	oznaka	Izgovor
cc, ch, ck	[t']	C	M, [č], [ç], [t']
ng (pored {j)	N	n	[n], [ń]
Si	[š]	s	И, [č], [s]
ts, cs	[č]	s	[š], И, [č], [s]
tz	[č]	z	[s], [z], [c], [š], [ž], [č]
uu, vu, vv	[w]	u, v	[u], [u], [w]
Vidimo da su grafematske kombinacije upotrebljavane za oznaku glasova slovenskog jezika koji su ili bili nepoznati staronjemačkoj ortografiji, ili su i u njoj označavani grafematskom kombinacijom. Ove su grafematske kombinacije imale specifične glasovne korelate, za razliku od korespondirajučih jednostrukih grafema, koji su mogli imati više glasovnih korelata.
Pored ove grupe grafematskih kombinacija, postojala je i druga grupa, koja se nije razlikovala od korespondirajučih jednostrukih grafema specifičnošču glasovnih korelata, nego su i glasovno i distribuciono u smislu segmentalnog kontesta grafematske kombinacije i jednostruki grafemi imali iste denotate. Za razliku izmedu prve i druge grupe distribuciono je bitan kontekst uz opstruent, gdje grafematske kombinacije za [t'], [š] i [č] nisu mogle biti upotrijebljene, dok one iz druge grupe, za [s] i [z], jesu. Druga je grupa bazirana na slijedečim primjerima:
1 detd [ded] 10 odszlauuibosige [od sławi božiie] 13 bzzre / du [b(a)z redu] 17 oz / stanem [ostanem] 22 raszboi [razboi] 39 ozcepasgenige [o sapaseniie] 46 bozza [bosa]
49 bozzekacho [poset'ahç] 55 bozcekachu [poset'ahç]
92	bozzledine [posledsńe]
93	pozstavv [postaw(il)] 95 dozstoi [dostoii]
97 zesztoco [žestoko] 110 prizzuause [prizvvauše].
(Pored toga, ch = h u istim oblicima.)
Dok se udvostručeno pisanje u intervokalskoj poziciji može po staronjemačkoj tradiciji pripisati označi za bezvučnost, ostali su navedeni primjeri indikativni. Možemo zaključiti da grafematske kombinacije zz, zs, zc i sz nisu imale dijakritičku funkciju istog tipa kao grafematske kombinacije iz prve grupe. Pregled glasovnog konteksta u kojem su ove grafematske kombinacije pisane navodi nas na zaključak da su one pisane:
' Po ovdje upotrijebljenoj transkripciji, z = z i ß iz originala, a s = J' iz originala.
-	u višesložnim riječima, ako je akcentiran bio vokal iza udvostručeno pisanog konsonanta;
-	u jedinom primjeru jednosložne riječi (detd), s kratkim akcentom ispred udvostručeno napisanog konsonanta;
-	u ozcepasgenige (II 39), gdje je u inicijalnom [sa] označen slabi jer i slog s njim »kao da je akcentiran«; ovo se pisanje može uzeti kao indikacija da pisar prijepisa Brižinskih spomenika nije razlikovao analoški slabi jer od akcentiranog slabog jera, pa da je u ovom slučaju analoški sačuvan slabi jer u prefiksu [sa] interpretirao kao moguče akcentiran.
Ovdje su od bitnog značaja dva primjera: bzzredu (II 13) i bozzledine (II 92). Pisanje bzzredu upučuje (na osnovi pravilnosti koja važi za ostale primjere) na akcenat na drugom slogu, kakav smo dobili u slovenskom jeziku u toj sintagmi nakon progresivnog akcenatskog pomaka, što bi značilo da je u vrijeme nastanka sačuvanog rukopisa Brižinskih spomenika slovenski progresivno akcenatski pomak več bio počeo, dok ga u vrijeme nastanka predloška još nije bilo. Na uporediv način u bozzledine udvostručeno pisanje konsonanta upučuje na akcenat na drugom slogu, ispred onog s medijalnim jerom, za koji je Kortlandt (1975: 407) pretpostavio da je još bio akcentiran (a akcenat je s njega prevučen na prethodni slog u 10. stolječu). Udvostručeno pisanje konsonanta tako ovdje upučuje na analizu po kojoj medijalni slabi jer više nije bio akcentiran u vrijeme nastanka sačuvanog rukopisa Brižinskih spomenika, dok još jeste bio akcentiran u vrijeme nastanka predloška. Uporedba pravila za pisanje slabog jera s pravilom za pisanje udvostručenih konsonanata zz, zs, zc i sz podržava pretpostavku o dva jezična sloja u Brižinskim spomenicima, jednom, prije retrakcije akcenta sa medijalnog slabog jera i progresivnog pomaka akcenta s inicijalnog slabog jera te inicijalnog silaznog akcenta na slijedeči slog, i drugom sloju, karakterističnom za prijepis, u kojem su progresivni pomaci akcenta več počeli.
Može li se i za drugi primjer označenog medijalnog slabog jera za koji je Kortlandt (1975: 407) pretpostavio da je bio akcentiran u vrijeme nastanka teksta Brižinskih spomenika, u zudinem [sçdanem] u sekvenci nazudinem dine (III 54), pretpostaviti da u vrijeme nastanka prijepisa više nije imao akcenat na medijalnom jeru, nego na prethodnom slogu, u kojem je refleks *ą pisan kao ul Ako se na osnovi ostalog teksta prijepisa može pokazati da ova pretpostavka nije netačna, a ortografija za refleks *o je ostala nepromijenjena u onim slučajevima gdje je prvotno neakcentiran refleks dobio akcenat u rezultatu akcenatskog pomaka ili sa slabog jera ili sa inicijalnog silazno akcentiranog sloga, onda to znači da je denazalizacija izvan akcenta izvršena prije retrakcije akcenta sa medijalnog slabog jera i prije slovenskog progresivnog pomaka silaznog akcenta na drugi slog. Za provjeru ove pretpostavke odlučne su ostale indikacije o mjestu akcenta u Brižinskim spomenicima, i to na osnovi akcenatskih znakova.
U Brižinskim su spomenicima pisani akcenatski znakovi kao akut (') i kao cirkumfleks ("). Analiza ortografije i distribucije pokazuje da se za prvi Brižinski spomenik može utvrditi samo jedan tip akcenta (up. Gvozdanovič 1973), akut, za drugi Brižinski spomenik, akut i cirkumfleks, a za treči Brižinski spomenik, samo jedna atestacija cirkumfleksa. Lista je akcenatskih znakova u Brižinskim spomenicima slijedeča:
2	miloztiuvi [milostiwi]
3	I'zuetemu, I'zuetei, I'zue / temu [i swetemu, i swetei, i swetemu]
5	I uzem, I lizem [i usem, i usem]
6	I uzem, I uzem, devuam, Iûzè [i usem, i usem, dewam, i usem]
7	choku [hot'ç]
8	l'vueruiû, ón2 [i weruiç, on j
9	I'meti, ié.2, sivuôt2 [imeti, ie, živvot] 10 I'meti [imeti]
13	vuuraken [uwrat'en]
14	vûolu, ne vûolu, vûede, ne vûede [woI'q, ne wol'ç, wede, ne wede]
14	une praud /nei [u nepraudnei]
15	ûlsi, v uzmazi [u lži, u wsmazi]
17	zpé, nezpé [spe, ne spe]
18	zueta2 vuecera [sweta wećera]
19	f.inoga, iprotiu2 [i inoga, i protiu]
20	7Y, vue z [ti, wes]
21	vûelica, miloztivî [welika, milostiwi]
22	tuoriv, /.odineh [tworç, i od ineh]
23	vuensih, î minsih, zé.tebe2 [wenčih, i rnanših, ze tebe]
24	miltuoriv, î.zuetei, f.vzem, zvetîm2 [mil tworę, i swetei, i usem, swetim]
25	vzel [uzel]
26	àcose, tuä [akože, twa]
27	vse, vuiz [uže, was]
28	nârod, otél [narod, otel]
29	/. [i]
30	mó, dusû, / me, î mó [mç, duSç, i me, i mç]
31	l.mo, îmoi2, sivuôt2 [i mç, i moi, źiwot]
32	tuó, vzovues, tvôi / mi2 [twç, uzoweš, twoiimi]
34	vûecsne, vûezelie, i vuecsni, sivuôt [wećne, weselie, i wečni, iiwot]
35	v uuek [u wek]
3 neprigem / lióki [ne priieml'çt'i] 6 niiuvue / kigemubesiti [nu u weki iemu be žiti] 41 Tîgese [tiieže] 64 ugotouleno [ugotouTeno] 70 nicacosé [nikakože] 112 teîim [te i iim] 32 bdê [bde] ~
(U ortografiji Brižinskih spomenika refleksi su nazalnih vokala *q i *ç pisani kao bifonematske sekvence en i on ispred [č] i [t']. U ostalim je položajima refleks *ę sistematski pisan kao e, dok je refleks *q varirao izmedu o, u i un, s tim da je u akcentiranom slogu u vrijeme nastanka predloška Brižinskih spomenika pisano
2 Akcenatski znak stoji u rukopisu desno od grafema gdje je zabilježen u transkripciji, tj. izmedu tog i slijedećeg grafema. Akcenatski znak iznad drugog dijela sekvence vu ili uv u transkripciji, isto u rukopisu stoji desno od te sekvence, odn. iznad drugog grafema te sekvence i slijedećeg grafema.
o, iza akcentiranog sloga u, a ispred njega o ili u. U transkripciji je umjesto *ą pisano en ili e, dok je za *q još pisano q, iako je rezultat ovdje predložene analize da je u vrijeme nastanka sačuvanog prijepisa Brižinskih spomenika nazalnost refleksa *q izgovarana u akcentiranom slogu, vjerojatno bila opcionalna u predak-cenatskim slogovima, a da se je gubiła ili več bila izgubljena u poslijeakcenatskim slogovima).
Nedvoumni akcenatski cirkumfleks nalazimo u Tîgese (II 41) i bdê (III 32), gdje je njime označen dugi akcentirani vokal. Za akutski označene akcente u prvom i drugom Brižinskom spomeniku mogu se utvrditi slijedeče funkcije:
a)	iznad i nalazimo slijedeče funkcije:
-	dijakritičku, radi razlikovanja [i] od [i] (up. teiim [te i jim] (II 112));
-	akcenatsku (up. Ti (I 20));
b)	iznad u ili v nalazimo slijedeče funkcije:
-	dijakritičku, da bi se [u] (odnosno oznaka za refleks *ç) razlikovalo od [u] (up. vueruiv, tuoriv, miltuoriv, vse, nuuvueki, ugotouleno), odnosno da bi se [u] razlikovalo od [w] (up. vuuraken, lilsi, v uzmazi, vzem, vzel, vzovues, v uuek)\ za ovu je dijakritičku funkciju oznake relativno veče sonornosti indikativna grafematska razlika izmedu vzem [usem] (I 24), s akcentom na v, i viiiz [was] (I 27), s akcentom na početku slogovnog nukleusa;
-	dijakritičku funkciju srodnog tipa nalazimo na kraju grafematskih sekvenci vu i mv, gdje je akcentom označen početak slijedečeg slogovnog nukleusa, kojemu prethodi [w], a ne [uw] (up. vûolu, ne vûolu, vûede, ne vûede, vûez, vûelica, vuensih, vuecsne, vuezelie, vûecsni); iako je u večini slučajeva slogovni nukleus na čijem početku stoji akcenatski znak u izgovoru bio akcentiran, kao indikativne iznimke navodim ovdje vûede [wede] (I 14) i vuezelie [weselie] (I 34), za koje nije moguče pretpostaviti akcenat na prvom slogu, pa tako pokazuju da akcenatski znakovi ovdje nisu imali izgovornu akcenatsku funkciju, nego dijakritičku iznad grafematske sekvence vu/uv, moguče je pretpostaviti da je u zûeta [sweta] (I 18) akcenat pisan po analogiji s ovim primjerima, pošto je iza grafema za opstruent umjesto vu upotrebljavan jednostruk grafem м; ovako ustanovljeno pisanje akcenta na kraju sekvenci vu i uv kada iza njih slijedi grafem za vokal uklapa se u staro visokonjemačku pisarsku tradiciju iz St. Gallena, koja je bila glavni uzor za bavarsku školu (up. Schaeken (1987:207)).3
3 Schaeken (1987) je predložio drugačiju analizu akcenatskih znakova u prvom Brižinskom spomeniku. Po Schaekenu (1987: 208 etc.) se za njihovu funkciju mogu formulirati slijedeča tri pravila:
(1)	akut izmedu proklitičke konjunkcije i i slijedeče riječi, i akut na desnoj strani iznad grafemat-skog kompleksa vu/uv, sprečava eventualno pogrešno čitanje i može biti objašnjen kao znak podjele;
(2)	akut iznad o, e, i iznad u/v u posljednjem slogu označava nazalnost;
(3)	u prvom odn. jedinom slogu, akut iznad u/v označava bilabijalni glas osim toga, akut iznad početnog v-označava razliku prema početnom vu-, a kod u = vi, upotrijebljen je kao znak podjele.
Schaeken smatra da je i u it. (u njegovoj transkripciji ie.') akcenat upotrijebljen kao znak podjele, dok u à cose i nä rod (u njegovoj transkripciji) akcenat povezuje odvojeno pisanje dijelove jedne riječi. Na sl.ičan način, po njegovu mišljenju, akcenat u tvói / mi označava da je tvôi samo dio riječi. Za ostale slučajeve (5V$%) smatra da su pisarske omaške.
Iako je Schaekenov pristup akcenatskim znakovima kao dijakritičkim u biti tačan, njegova pravila ostavljaju i neke pravilnosti u rukopisu bez objašnjenja. Tako je u rukopisu sistematski pisano i'meti (I
- za chokû [hot'ç] (I 7) i dusû [duśę] (I 30) nije moguče utvrditi dijakritičku funkciju sličnu gorespomenutim, nego je moguće pretpostaviti da su imali akcenat na slogu koji je označen kao akcentiran; ova se pretpostavka protivi Kortlandtovoj (1975: 408, 409) tvrdnji o pisanju u za poslijeakcenatski refleks *q, što je on za slučaj chokû pretpostavio na osnovi dijela uporedne slavenske evidencije, a za dusu se može pretpostaviti na osnovi stanja prije slovenskog progresivnog akcenatskog pomaka inicijalnog silaznog akcenta na drugi slog; pretpostavku o akcentu na drugom slogu u chokû podržava dio uporedne slavenske evidencije, pa nije isključeno da su i na slovenskom tlu postojale dvije mogučnosti i da je pisaru prijepisa bio poznat akcenat na drugom slogu - ovdje je slovenska dijalekatska evidencija potrebna radi daljnjeg objašnje-nja; za dusû je prihvatljivo objašnjenje da je akcenat bio na prvom slogu u vrijeme nastanka predloška, a na drugom slogu, u rezultatu slovenskog progresivnog akcenatskog pomaka, u vrijeme nastanka prijepisa; ova se pretpostavka o več prisutnom slovenskom progresivnom pomaku u vrijeme nastanka prijepisa poklapa s evidencijom koju daje pisanje bzzredu [b(o)z redu] (II 13) o akcentu na drugom slogu, u rezultatu istog progresivnog akcenatskog pomaka; c) dijakritičku funkciju akcenta radi razlikovanja dvaju grafematski istih oblika nalazimo u zé [se] (I 23), što je povratna zamjenica, a ne pokaźna, koja bi iza
9, 10), gdje i nije proklitika i akcenat nije mogao označavati podjelu prema idućoj riječi. Ovo je ili protuprimjer za pravilo (1), ili znak da je pisar govorio slovenski pa je znao razliku izmedu primjera gdje akcenat dijeli i onih gdje povezuje riječi. A ako je pisar govorio slovenski i znao tu razliku, zašto bi je označavao pišuči akcente na dva razna načina? Za pravilo (2) se kao protuprimjer može spomenuti sivuôt, gdje akcenat nije mogao označavati nazalnost. Uz pravilo (3) može se zapitati zašto nema akcenta u vzinistue, gdje bi trebalo označiti podjelu, a zašto je akcenat zabilježen u v uzmazi, gdje je podjela več označena odvojenim pisanjem. Ovakvi primjeri nisu izuzetni, nego se uklapaju u opčenito označavanje izgovornih cjelina i proklitika kao njihovog dijela. Izgovorne cijeline (tzv. 'segmente') istog tipa kao što ih je za sadašnji slovenski jezik opisao Toporišič (1970: 189-192) nalazimo u Brižinskim spomenicima označene tačkama. Za odvojeno pisanje riječi u Brižinskim spomenicima moguće je pretpostaviti baziranost na prozodijskim cjelinama (za koje u sadašnjem slovenskom jeziku Toporišič (1970: 194) upotrebljava termin 'govorni takt'). Proklitike u večini slučajeva čine jednu cjelinu sa slijedećom riječi, a za slučajeve gdje su pisane odvojeno, moguće je zaista pretpostaviti i odvojen izgovor, kao zasebni govorni takt, tamo gdje je proklitika u smisaonoj organizaciji segmenta predstavljala zasebnu jedinicu. Gdje je uz to postojala i kontrastivna upotreba ili proklitike ili slijedeče riječi s obzirom na neki prethodni segment ili dio segmenta u tekstu, proklitika je pisana kao zasebni segment, odvojeno tačkama. Sve ove mogučnosti upotrebe nalazimo kod veznika i: kao dio govornog takta (pisano neodvojeno od slijedeče riječi), kao govorni takt (pisano odvojeno od slijedeče riječi) i kao segment (pisano odvojeno od slijedeče riječi i s tačkom). A kakva je onda bila funkcija akcenta? Za odgovor na ovo pitanje indikativni su slučajevi neodvojenog pisanja i i to bez akcenta (luuizem (I 4), ibih (I 13), iacose (I 26), itebe (I 26). U svim slučajevima smisao i konjunkcije i i čitavog segmenta na čijem početku ona stoji proističe iz smisla prethodnog segmenta. S druge strane, za sve slučajeve akcentiranosti i moguće je stvarno pretpostaviti kontrastivnost i/ili smisaonu odvojenost, te naglašen izgovor govornog takta na čijem početku stoji i, i to ili na nivou segmenta ili na nivou rečenice. Podjela na riječi i pisanje tačke suviše je pravilno u Bližinskim spomenicima, a da ne bi imalo jasnu funkciju. Na osnovi sličnosti ovako utvrdene podjele na izgovorne cjeline i podjele u sadašnjem jeziku, zaključujem da su to bila pisarska sredstva za vezivanje, odnosno rastavljanje riječi, a ne akcenatski znakovi. Za podjelu izmedu i (i u = vi,) i slijedeče riječi važila su pravila iznesena gore, a za povezivanje je važilo sastavljeno pisanje (koje je, kako ja vidim, prisutno i u ócose (I 26) i närod (I 28), a i u s obzirom na àcose isto pisanom iacose, gdje niti je i akcentom odvojeno niti a spojeno s ostalim dijelom riječi).
istog prethodnog konteksta (teh zé...) mogla slijediti; na sličan je način u nica-cosé [nikakože] (II 70) vjerojatno označena finalna enklitika [že], za razliku od finalnog sloga u [nikakot'e]; zbog primjera kao sivuôt (I 34) i nicacose (II 70), gdje je akcentiran oralni vokal, nije prihvatljivo da bi u primjerima kao zé (I 23) akcenat dijakritički označavao nazalnost;
d)	oznaku neakcentirane dužine ispred kratkog akcenta nalazimo u nârod [näröd]
(I 28);
e)	akcenat u izgovoru moguče je pretpostaviti za sve ostale primjere u kojima je pisan akcenat; to važi i. o. i za ié [ie] (I 9), što je akcentirana varijanta 3. lica prezenta 'biti'.
Ovu analizu akcenatskih znakova kao ili segmentalno ili suprasegmentalno (t. j. akcenatski ili dužinski u izgovoru) dijakritički potkrepljuje činjenica da sve funkcije imaju zajednički nazivnik u tome da je označena relativna sonornost. Osim toga, udvostručeno pisanje grafema u drugom Brižinskom spomeniku uklapa se u upore-div tip po tome što je imalo ili dijakritičku funkciju (s izuzetkom ng, obrnutog tipa, t. j. radi oznake relativno manje sonornosti, uključujuči stridentnost) ili funkciju oznake akcenta na slogu iza udvostručeno pisanih grafema.
Tačnost kronologije po kojoj je slovenski progresivni akcenatski pomak več bio prisutan u vrijeme nastanka sačuvanog prijepisa Brižinskih spomenika potvrduje pisanje bozzledine [posledańe] (II 92), koje upučuje na akcenat na drugom slogu i tako pokazuje da je akcenatska retrakcija s medijalnog jera bila prisutna u vrijeme nastanka sačuvanog prijepisa, što po svemu sudeči mora da je prethodilo sloven-skom progresivnom akcenatskom pomaku.
Za relativnu kronologiju izmedu denazalizacije refleksa *q i slovenskog progre-sivnog akcenatskog pomaka indikativno je pisanje dusû [dušu] (I 30), koje pokazuje da je denazalizacija u poslijeakcenatskim slogovima prethodila slovenskom progresivnom akcenatskom pomaku.
3 Zaključak
Analiza glasovnih i akcenatskih osobina sačuvanog rukopisa Brižinskih spomenika ukazuje na dva jezična sloja:
1.	sloj karakterističan za vrijeme nastanka predloška, u kojem je nazalni vokal ç još postojao, slabi je jer u inicijalnoj i medijalnoj poziciji još bio akcentiran tamo gdje na to upučuje uporedna slavenska evidencija, a slovenski progresivni akcenatski pomak u riječima tipa [dušu] i sintagmama tipa [bez redu] još nije bio prisutan.
2.	sloj karakterističan za vrijeme nastanka sačuvanog prijepisa, u kojem je denazalizacija refleksa *ç u poslijeakcenatskim slogovima bila prisutna, akcenat je povučen s medijalnog slabog jera, i progresivni akcenatski pomak s inicijalnog slabog jera i inicijalnog silazno akcentiranog vokala na vokal u slijedečem slogu več je bio prisutan.
Ove karakteristike upotpunjuju analizu o dva jezična sloja u Brižinskim spomenicima do koje je došao Ramovš (1931: 8, 9) i pokazuju što se je u povijesti slovenskog jezika zbilo u 10. stolječu.
Literatura
Gvozdanovič, J. 1973. Akcenatski znakovi u prvom Brižinskom spomeniku, Zbornik za filologiju i lingvistiku 16/2, 23-30.
Kolarič, R. 1958. Periodizacija razvoja slovenskega jezika. Slavistična revija 16, 69-77.
Kol ari č, R. 1968. Sprachliche Analyse, Freisinger Denkmäler, Red. J. Pogačnik, München, 18-120.
Kortlandt, F. H. H. 1975. Jers and nasal vowels in the Freising Fragments, Slavistična revija 23, 405-412.
Kos , M. 1924. Paleografske in historijske študije k freisinškim spomenikom, Časopis za slovenski jezik, knjiievnost in zgodovino 4, 1-37.
Lauer, R. 1968. Zur Funktion der Akzentuation in den Freisinger Denkmälern, Freisinger Denkmäler, Red. J. Pogačnik, München, 175-184.
Logar, T. 1963. Sistemi dolgih vokalnih fonemov v slovenskih narečjih, Slavistična revija 14,111-132.
Ramovš, F. 1931. Dialektološka karta slovenskega jezika, Ljubljana.
Ramovš, F. 1935. Historična gramatika slovenskega jezika. VII. Dialekti, Ljubljana.
Ramovš, F. 1936. Kratka zgodovina slovenskega jezika. I. Ljubljana.
Ramovš, F., in M. Kos. 1937. Britinski spomeniki: Uvod, paleografski in fonetični prepis, prevod v knjitno slovenščino, faksimile pergamentov, Ljubljana.
R i g 1 e r, J. 1963. Pregled osnovnih razvojnih etap v slovenskem vokalizmu, Slavistična revija 14, 23-78.
Rigler, J. 1967. Pripombe k Pregledu osnovnih razvojnih etap v slovenskem vokalizmu, Slavistična revija 15, 129-152.
Schaeken, J. 1987. Die Kiever Blätter. Amsterdam: Rodopi.
Toporišič, J. 1970. Slovenski knjiini jezik (4). Maribor: Založba Obzorja.
POVZETEK
Razčlemba samoglasniških in naglasnih značilnosti razkriva v Brižinskih spomenikih dvoje plasti: prva je predslovenska, iz dobe pred raznosnjenjem p-ja, naglasnim premikom s šibkih jerov in tipično slovenskim (navzprednim) naglasnim pomikom; druga je slovenska in izkazuje ne le naglasni pomik, ampak tudi raznosnjenje p-ja v ponaglasnih zlogih in naglasni (navzadni) umik s srednjih (medialnih) šibkih jerov. Prva plast je domnevno značilna za izvirno besedilo Brižinskih spomenikov, druga pa za prepis, ki seje ohranil v sedanji čas. Obe skupaj kažeta, katere samoglasniške in naglasne spremembe se lahko domnevajo za 10. stoletje, ko se je začel specifično slovenski jezikovni razvoj.