584 Listek. naših sobah poslej ne sme biti več tistih Faustov, Marjetic, Romejev, Julij, tistih nemških vitezov in plemenitašinj pa tistih dolgočasnih italijanskih obrazov. Tudi Goetheji in Schillerji se morajo umakniti z naših miz in omar. Naši kiparji nam ustvarijo v mramorju in mavcu slovenske junake in prvake z bojnega in in umetniško - literarnega polja. A tudi slovenskih originalov pa lepih naših dekliških ter ljubeznivih otroških slovenskih obrazkov poslej ne bo manjkalo. Prva slovenska umetniška razstava dokaže narodu, da so naši kiparji sposobni najlepših in najtežjih del — naše občinstvo pa bo moglo naročati pri njih vsega, kar je skladno z našim narodnim duhom in okusom. Doslej so bili naši umetniki čestokrat vezani z obziri, ki nimajo z umetnostjo prav nobene zveze. Marsikak slikar in kipar je moral s krvavečo dušo zatajevati se v svojem stremljenju ter prirezavati svojemu kvišku hrepenecemu geniju nemirna krila. Rokodelstvo, šablonska obrt je imela doslej pri nas, žal, tudi na umetniškem polju največ posla in priznanja. Poslej pa mora biti zmagovalna misel svobodna tudi na umetniškem torišču. Ob prvi slovenski slikarski in kiparski razstavi se uči okusa tudi priprosto naše ljudstvo — dolžnost naše kritike pa bo, povedati mu, kaj je lepo, kaj je umetnost. Le umetniški moment je odločilen pri razsojanju umotvora, vse drugo je nebistvenega pomena. Za pravo razumevanje in uživanje umetnosti bo sploh treba ob tej priliki izpregovoriti kaj več, kajti med našim — tudi najboljšim — občinstvom jih je še prav malo, ki znajo — gledati umotvore, še manj pa takih, ki sodijo slike in kipe po bistvu, ne pa po slučajnih, nevažnih malenkostih. Vzgojevalni moment je potemtakem pri bodoči I. umetniški razstavi prav posebnega pomena, zato pa je želeti, da bi bila razstava tudi z dežele mnogoštevilno posečana, ter da bi se z njo prav obširno bavilo vse slovensko časopisje. »Umetniško društvo«, ki živi jedva leto dni, dokaže s svojo razstavo takoj spočetka svojega obstanka, da je za kulturo in estetiško izobrazbo našega naroda prepotrebno, in da je samo obžalovati, ker se ni ustanovilo že prej. Narodna dolžnost pa je vseh rodoljubov in rodoljubkinj, da podpirajo ne le moralno, nego tudi gmotno to prevažno kulturno društvo. Naša literatura in glasba sta se povzpeli že tako visoko, da ju moremo pokazati tudi večjim in bogatejšim narodom, naši operni pevci in slovenski igralci in igralke kažejo in so kazali svojo veliko umetnost na cesarskih in kraljevih odrih, — naši arhitekti so priznane kapacitete v tujini — poslej bodi naša naloga, da pripomoremo tudi našim velenadarjenim slikarjem in kiparjem do veljave in ugleda. V to pomozi naša I. umetniška razstava ter požrtvovalnost zavednih Slovencev! F. G. Strossmayerjev jubilej. Dne 8. septembra t. 1. preteče 50 let, kar je bil dr. Josip Juraj Strossmaver posvečen za škofa djakovskega. Z ozirom na to redko slavnost je izpregovoril na občnem zboru »Hrvatske Matice« dr. Smičiklas letos te-le besede: »Naš proslavljeni biskup Josip Juraj Strossmaver slavi ove godine prerijetku slavu. 18. novembra godine 1849. bude imenovan za bi-skupa, a 8. septembra god. 1850. bude v Beču od papinskoga nuncija za biskupa posvečen. Odmah iza toga nastupi svoje biskupovanje, u trideset i petoj godini svoga života. Po milosti božjoj slavi naš svečar 8. septembra i slijedečih dana ove godine petdesetgodišnjicu svoga veoma zaslužnoga za crkvu i narod hrvatski biskupovanja. Ovakovu slavu slavi u jednom stoljecu u cijelom krscanskom svijetu kadgod jedan, dva, a znadu proči i cijela stoljeca, da ne proslavi niti jedan. U našem hrvatskom narodu ovo ce biti j edini slučaj za ovo hiljadu go- Listek. 585 dina, sto možemo pratiti godine biskupovanja naših biskupa. Slava i čast budi svim biskupima našega naroda, slava i čast onima, koji su naš narod branili mačem ili perom. Teško čete ipak naci biskupa, koji bi s narodnom prosvjetom jače svezao svoje ime, nego sto ga sveža sa narodom hrvatskim naš ovogodišnji svečar« . . . Poslednje besede g. drja. Smičiklasa potrjuje vsak Slovan, podpisujemo jih tudi mi z obema rokama. Dodajemo pa še, da je Strossmaverjevo ime tesno zvezano tudi z našim slovenskim plemenom, saj se je on vsekdar živo zanimal za naš napredek, saj se je on vsekdar veselil vsakega našega napredka in je vsakikrat žaloval z nami, če nas je preganjala in tepla sovražna usoda. Ni ga menda slovenskega društva, kateremu bi on ne bil podpornik ali ustanovnik. Zato smemo po vsej pravici reči, daje Strossmaver tudi naš; Strossmavrje tudi Slovenec! Strossmaver pa ni samo slaven Hrvat, slaven Slovan, on je svetovnoznan mož, ki ga čisla vsa Evropa. Da temu odličnemu rodoljubu in bratu svojemu izkažejo spoštovanje in ljubezen našega naroda, odzvali so se radi slovenski pisatelji in umetniki povabilu »Hrvatske Matice«, da bi sodelovali pri Strossmaverjevi »Spomenici«, ki mu jo pokloni dne 8. septembra odbor »Hrvatske Matice« v Djakovu. Strossmaver je, kakor je bil svoje dni naš Slomšek, danes živa priča, da, kdor je značaj en mož in iskren rodoljub, ostane lahko značajen mož in slovanski rodoljub, tudi če mu posade škofovsko mitro na glavo. Slava Strossmaverju! Matica Hrvatska je imela 22. julija svoj redni občni zbor, na katerem je njen predsednik, g. dr. T. Smičiklas, izpregovoril med drugimi tudi nekaj ljubeznivih besed, ki se tičejo nas Slovencev in ki pričajo, da je vzajemnost med nami in Hrvati krepkejša in živejša, nego je bila kdajkoli. Dr. Smičiklas je bil izpregovoril te-le pomenljive besede: »Odbor je »Matice« još doživio pri svojoj skromnoj pripravi ogromnu sreču. Pozva i bracu Slovence, neka s nama složno proslave našega zajedničkoga prosvjetnoga dobrotvora. Kao da nam se je nebo otvorilo, tako nas opčara jednodušni usklik brače Slovenaca (Živjeli!): Hočemo i mi u bratsku slogu! Do dvadesetak slovenskih pisaca i lijep broj njihovih umjetnika oglasuju nam vruču bratsku ljubav izmedju Slovenaca i Hrvata kao zalog bolje budučnosti obadvaju plemena. Skoro če biti stotina godina, što je jedan dio slovenskoga i hrvatskoga naroda bio spao pod tudju kapu, koja je poštivala narodne osječaje našega naroda. Od onoga je vremena u raznim zgodama prekidano živo osječanje za našu zajednicu. Prije šezdeset godina primismo jedni i drugi jedne znakove za pisanje narodnoga jezika. Neki umnici slovenski prigrliše jezik hrvatski kao zajednicki književni jezik; drugi, zabrinuti za svoju pučku prosvjetu, uzmu jače njegovati svoje pučku narječje. Svi su ipak Slovenci oduševljeni za postepeni napredak zajednice slovensko-hrvatske. Mnoge se bure vijahu u ovo šezdeset godina nad slovenskim narodom, raskidanim u pet pokrajina. Večnom u manj ini prema ograncima d vaju velikih naroda, ne može da se krepko oglasi cijelom dušom svojom narod slovenski. Zato kraj tolike, gotovo sto godina gojene bratske ljubavi izmedju obadva plemena, ima tako malo zajedničkih čina. Zato je i naša radost velika, što u ovoj knjiži slave dično mjesto zapremaju brada Slovenci. Daj Bože, da taj naš započeti zajednicki književni rad nikada ne prestane. Sada nas je sabrao svojom slavom naš zajednicki dobrotvor, a u buduče neka nas sabire bolj a buducnost našega naroda. Hvala vam, gospodo pisci i