FILOZOFSKI PRISPEVKI
PHILOSOPHY RESEARCH
Jakša Bilic
FILOLOGIJA I FILOZOFIJA: POLEMIKA OKO RODENJA TRAGEDIJE IZ DUHA GLAZBE
9-25
5 RUE POLIVEAU FR-75005 PARIZ
IZVIRNI ZNANSTVENI ČLANEK INIETZSCHE F.:8lWILAMOWITZ-MOELLENDORF U. VON
::SAŽETAK
Autor sažimlje glavne črte sukoba dvojice mladih filologa. Rasvjetljuje onodobno stajalište znanosti u pogledu postanja grčke tragedije i ukazuje na razumljivost Nietzscheovih filoloskih postavki ističuci autoreferencijalne i spisateljske elemente u "Rodjenju tragedije iz duha glazbe".
Ključne riječi: Nietzsche, Wilamowitz-Moellendorf, filologija, grčka tragedija
RÉSUMÉ
PHILOLOGIE ET PHILOSOPHIE: POLÉMIQUE SUR LA NAISSANCE DE LA TRAGÉDIE À PARTIR DE LESPRIT DE LA MUSIQUE L'auteur cherche à résumer les grandes lignes de la querelle de deux jeunes philologues allemands. L'état de recherche sur la naissance de la tragédie grecque vient d'être éclairci. Le raisonnement méthodologique derrière l'ouvrage de Nietzsche est expliqué. Les éléments auto-référentiels et bellettriens dans "La naissance de la tragédie à partir de l'esprit de la musique" sont mis en valeur.
Mots clés: Nietzsche, Wilamowitz-Moellendorf, philologie, tragédie grecque
Bez pretenzija iznošenja nepoznatih pojedinosti ili originalnih tumačenja, u ovome cu prikazu ocrtati glavne točke mladenačkoga sukoba izmedu Ulricha von Wilamowitz-Moellendorfa, tadašnjeg mladog doktora filologije iz Berlina i perspektivnog istraživača klasične starine, i četiri godine starijeg, tadašnjeg izvanrednoga profesora grčke filologije na Sveučilištu u Baselu, Friedricha Nietzschea. Wilamowitz ce poslije postati najznačajniji predstavnik njemačke Altertumswissenschaft1, a Nietzsche jedan od najutjecajnijih filozofa svoga doba. Usredotočit cu se ponajprije na Wilamowitzev prvi polemički spis, Zukunftsphilologie1, na njegovu argumentaciju i intelektualni stav spram F. Nietscheova djela Geburt der Tragödie aus dem Geist der Musik (Rodenje tragedije iz duha
'G. MURRAY, Memories of Wilamowitz, Antike und Abendland 4 (1954), p. 14.
2Izravna smjernica na deprecijativni naziv za Wagnerovu glazbu, Zukunftsmusik, koji je skovao izdavač glazbenih djela i kritičar Ludwig Bischoff (1794-1867) aludirajuci na Wagnerov spis iz 1850. pod nazivom Das Kunstwerk
Filologija i filozofija: polemika oko rodenja tragedije iz duha glazbe
glazbe). U drugome cu dijelu prikaza uspostaviti vjerojatne Nietzscheove odgovore utemeljene na njegovim filološkim spisima pripremljenim za potrebe predavanja na Sveučilištu u Baselu3 na kojima se uostalom temelje postavke i zaključci Rodenja tragedije. S Wilamowitzom cemo kritički preispitati Nietz-scheov prvijenac i osvijetliti točke sukoba. Nietzscheovi filološki radovi pružit ce temelj za ispravnije vrednovanje Wilamowitzove kritike.
::PRETPOSTAVKE SUKOBA
Obojica sudionika ovog, u kulturnoj povijesti, znamenitoga sraza pola-zila su slavnu "Landesschule Pforta" u državi Sachsen-Anhaltu na kojoj je, medu ostalim poznatim učenjacima, predavao i čuveni jezični povjesničar Wilhelm Corssen. Nietzsche je nastavio visoko obrazovanje na studiju teologije i klasične filologije u Bonnu, a nedugo zatim ondje mu se pridružio i Wilamowitz. Ubrzo se rasplamsao tzv. "rat bonnskih filologa" kojemu je povod bila netransparentna kadrovska politika zapošljavanja na odsjeku za filologiju i arheologiju4. Sukob je dobio društveni i politički zamah. Glavni protagonisti, Otto Jahn i Friedrich Ritschl, podijelili su studentsko tijelo u dva tabora. Wilamowitz se priklonio Jahnu, dok je Nietzsche pristao uz Ritschla i konačno, kao i mnoge druge Ritschlove pristalice, medu kojima se nalazio i Erwin Rohde, 1865. pošao za njim u Leipzig. Nakon Jahnove smrti Wilamowitz je prešao na berlinsko Sveučilište na kojemu je 1870. doktorirao radom o grčkoj komediji. Nietzsche je nakon promocije i habilitacije dobio izvanrednu profesuru na katedri za grčku filologiju Sveučilišta u Baselu 1969. a Ritschlovim zauzimanjem. Na tom je radnom mjestu ostao cijelo desetljece, sve do 1979. Iz pisma prijatelju Erwinu Rohdeu vidi se da je ozbiljno računao da se posveti grecistici i postigne sveučilišnu karijeru. Geburt der Tragödie je trebalo biti djelo koje bi mu jednom za vazda pribavilo poziciju redovnoga profesora grčke filologije. Svome filološkom izdavaču Engelmannu iz Leipziga piše, "Kao sto možete vidjeti, pokušavam objasniti grčku tragediju na posve nov način. Tako sto cu seprivremeno potpuno odreci ikakve filološke obrad-be i zadržati u vidu samo estetski problem"5. Kada je knjiga izašla u siječnju
3F. NIETZSCHE, F., Philologica, Gedrucktes und Ungedrucktes aus den Jahren 1866-1877, (Hrsg. E. HOLZER), Nietzsche's Werke, Band xvii, Band I, Leipzig, 1910 i F. NIETZSCHE, F., Philologica, Unveröffentliches zur Litteraturgeschichte, Rhetorik und Rhytmik, (Hrsg. O. CRUSIUS), Nietzsche's Werke, Band XVIII, Band II, Leipzig, 1912.
4Izvanjski casus disputationis bila je razprava oko sadržaja i jezično-povijesnih pojedinosti oko indo-iranskoga ritualnoga napitka soma!haoma, vidi H. OLDENBERG, Die Religion des Veda, Stuttgart, 1915, str. 281-283.
5J. LATACZ, Fruchtbares Ärgernis: Nietzsches "Geburt der Tragödie" und die gräzistische Tragödienforschung, Basel, 1998, str. 1.
1872. Nitzscheova je nakana bila utjecati na grecističku struku i uzdiči je na iz temelja bolje i više interpretativno stajalište.
::PUBLIKACIJE POVODOM RODENJA TRAGEDIJE IZ DUHA GLAZBE
Nekoliko mjeseci nakon objave, Rohde je objavio pohvalni prikaz knjige u Anzeige für das litterarisches Centralblatt (izd. Zarncke). To je ponukalo Wilamowitza da napise žučljiv polemički spis na 32 stranice pod naslovom "Zukunftsphilologie! Eine Erwiderung auf Friedrich Nietzsches, Ord. Professors der class. Philologie zu Basel, Geburt der Tragödie" Sam Nietzsche nije odgo-varao na polemiku nego su to učinili Richard Wagner i Rohde. Prvi je objavio jedno Zirkularbrief okružno pismo, a drugi spis "Afterphilologie. Sendschreiben eines Philologen an R. Wagner" Wilamowitz nije dugo čekao, več potkraj 1872. napisao je u Rimu pobijajuči odgovor na 24 stranice, izdao ga je 1873. pod naslovom "Zukunftsphilologie! Zweites Stueck. Eine Erwiderung auf die Rettungsversuche für Nietzsches Geburt der Tragödie." To su zapravo tekstovi koji su podignuli prašinu i uzbudili akademsko i javno mnijenje6.
::WILAMOWITZOVO ČITANJE RODENJA TRAGEDIJE
Wilamowitzova glavna nakana bila je raskrinkati Nietzschea kao šarlatana na području klasične filologije, ali nije, dakako, imao ni naklonosti prema njegovoj filozofiji i promatrao ju je veoma kritično i prezirno. Kritiku započinje davanjem primjera onoga sto naziva Ton und Tendenz Nietzscheove knjige koje upravo drži najproblematičnijim obilježjima djela. Mnogo polaže na Ni-etzscheovu vlastitu tvrdnju da mu je udijeljen veoma neuobičajen i stran pogled u helenske stvari - "...ein so befremdlich eigentümlicher Blick ins Hellenische vergönnt". Na to dodaje Wilamowitz da se takav "Blick" ne stječe trudom i marom učenjačkoga rada i primjenom historijske metode. I zaista Nietzsche izričito iznosi da se učenjaštvo klasične filologije "u nabujaloj oholosti hranilo samo sjenama i izvanjskim stvarima"7. Posvuda u kritici Wilamowitz kudi Nitzscheov pristup problemu kao pristup gatara, proroka, vidjelaca, tvrdeči da se radi kao o kakvom proricanju iz kristalne kugle u maniri svečenika i svečenica drevnih grčkih bogova i da svako proturječenje sa znanstvenog,
6Svi tekstovi se mogu naci u lako dostupnom izdanju K. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989.
7J. H. GROTH, Wilamowitz-Möllendorf on Nietzsche's Birth of Tragedy, Journal of the History of Ideas, Vol. 11, No. 2 (Apr., 1950), str. 182.
učenjačkog, uobičajenog stajališta drži herezom. Zaogrnuvši se krepkom ironijom nadalje kazuje: "Znadem da cu pasti plijenom dionizijske kletve. Rado cu zaslužiti Schimpfwort, sokratovski čovjek. Drage cu volje prihvatiti nadimak - zdrav čovjek : ûyiatvsiv p,sv apiGTov àvôpi Qvaxrà8, najvrjednije je smrtnome čovjeku zdravlje".
Ako je Nietzsche u pravu kada osuduje klasične filologe iz ranijih vremena da nisu uspjeli shvatiti Grke, onda su oni prema Wilamowitzu u izvrsnome društvu: Shakespeare, Goethe, Schiller, Aristotel i Lessing moraju takoder zapasti pod osudu jer nitko od njih nije imao Nietzscheovo shvacanje i uvid. Štoviše, nakon Euripida sve drame nisu ništa više nego li dramatizirani ep, bez prirodnoga izvorišta u glazbi i estetskome fenomenu.
Spominjuci Nietzscheovu "dijatribu" protiv O. Jahna u figuri govora poznatoj kao pretericija9, Wilamowitz uzima ozbiljniji ton i buduci da Nietzsche istupa kao klasični filolog koji se diči da je postigao neka nova otkrica na području početaka grčke tragedije, on želi ispitati pojedinačne slučajeve takvih otkrica.
Optužuje Nietzschea da je započeo s npràTov ysùôoç10 : Richard Wagner ga je navodno "uvjerio" u istinitost vlastitih fundamentalnih koncepata. I doista Nietzsche na jednom mjestu priznaje da je preko Wagnera došao do koncepata apolonskoga sna i dionizijske opijenosti. Odatle je lako zamisliti da je Nietzsche gledao u grčkome životu, misli i umjetnosti ono što je u njemu i tražio i za to pronašao potvrdu (naime, Schopenhauerovu ideju o prvenstvu glazbe nad ostalim umjetničkim izražajima). S druge strane, buduci da niti jedan "zaljubljeni istraživač antike" nije nikada pronašao ništa slično, svi oni ostaju pod osudom. "Medu one koji su najmarljivije težili učenju o Grcima i Grčkoj, i spram onih koji ne razumiju antiku, Nietzsche ubraja osim Goethea i Schillera, samo Johanna Joachima Winckelmanna." Wilamowitz potpuno niječe takvu mogucnost i tvrdi da Nietzsche Winckelmanna zasigurno uopce nije imao prigode čitati. Prvi je razlog taj da je čitava Winckelmannova koncepcija dijametralno suprotstavljena Nietzscheovoj, sljedeci da je Winckelmann inzistirao na istraživanju i koncipiranju čak i kiparskih djela u njihovom povijesnom kontekstu i, krajnje, da netko tko se ozbiljno posvetio izučava-nju Winckelmannova djela zasigurno ne bi mogao napisati toliko povijesnih omaški i netočnosti11.
8Atenej, Deipnosophistae (Filozofi na gozbi), XV, 50.
9"Ne želim se okaljati raspravom o dijatribi protiv O. Jahna : blato bačeno na Sunce samo od sebe pada na onoga koji ga baca." u K. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989, str. 30
10"Prva pogrešna postavka", Aristotle, Pr. Anal., II, 18, 66ai6.
nK. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989, str. 32.
Wilamowitz nastavlja izlažuci Nietzscheovu teoriju dionizijske opijenosti i apolonskoga sna. Prema njemu one su u suprotnosti, ali ujedno i "potiču, izazivaju jedno drugo na uvijek snažnije, čvršce kreacije" sve dok se nisu ujedinile napokon u tragediji. Potom su se pojavili Sokrat i Euripid i uni-štili tragediju, a Dioniz je bio primoran pobjeci i potražiti utočište u tajnim kultovima. Nietzsche ga je svojim "osebujnim uvidom", kaže Wilamowitz, izbavio iz toga progonstva.
Nietzsche je smatrao i nazivao Apolona "snovitim bogom, bogom iz sna". Riječ Apolon interpretirao je kao "privid", "onaj koji se pričinja" (Schein). Apolon je principium individuationis koji je kreirao ostale grčke bogove, a iz toga slijedi da su homerski bogovi zapravo "deifikacija svega što jest" (alles Vorhandenen Vergöttlichung), stvorenja iz sna, "zrcalne refleksije lijepih stvari i iluzije" (Schönheitsspiegelungen und Illusionen). Nietzsche preokrece mišljenje običnih ljudi naglavačke i tvrdi da su snovi Grkâ sadržavali više realnoga i logičnoga nego li budne misli na javi u drugih naroda i da su otkrivali višu istinu nego slabašna jasnoca stvarnosti na danjoj svjetlosti. Wilamowitz je o tome zapisao sljedecu ironičnu misao i objašnjenje : "Sva je prilika da je iz turobne teorije schopenhauerovskoga poimanja (sc. o prvenstvu glazbe) izraslo zlatno stablo helenskih bogova." Nietzsche ne može, kao ni vecina recentnih filozofa, shvatiti ono što je Aristotel jednostavno objasnio12. Bogovi su rodeni iz Ta psuéropa, iz stvari visoko s onu stranu neba, iz nebesnina, astronomskih fenomena te iz Ta nspi Trjç yux^ç GupßatvovTa, iz dogadaja koji se dogadaju s obzirom na dušu, psihu, iz zbivanja koja se odvijaju pred ljudskom dušom i to još u doba kada se helenski narodi nisu odvojili od srodnih naroda. Tada Apolon nije uživao niti zametke religijske moci i štovanja koje je zadobio od 8. stoljeca nadalje.
Ako je Nietzsche uopce poznavao Homera13, pita se Wilamowitz, "kako je mogao pripisati homerskome svijetu koji je plamtio mladim duhom ja-snoce, radosnim i obilatim životnim zadovoljstvom koji svojom mladošcu i prirodnošcu okrjepljuje svako nepokvareno srce - kako je Nietzsche mogao pripisati takvom mladenačkom životu koji je sanjao san života na najljepši način - kako mu je mogao pripisati pesimističku sentimentalnost, staračku čežnju za ništavilom i svjesno samozavaravanje?"
Nadalje izlaže Nietzscheove tzv. "dokaze" koje je on izvukao za svoju teoriju da se Grci nisu samo patili u "tuzi i boli" nego dapače požudno uživali u svojoj
12Sext. Empir. adv. dogm. lil 20
13Ovo bi se u šali moglo nazvati argumentum maioris eruditionis, jer se zapravo radi o tome da je Wilamowitz sebe smatrao vecim stručnjakom u homerologiji. Nietzsche je naprotiv napisao zaista vrijedan i minuciozan članak Certamen Homeri etHesiodis, v. F. NIETZSCHE, F., Philologica, Gedrucktes und Ungedrucktes aus den Jahren 1866-1877, (Hrsg. E. HOLZER), Nietzsche's Werke, Band xvii, Band I, Leipzig, 1910 ili F. NIETZSCHE, Friedrich Nietzsche Gesammelte Werke, Musarionausgabe, Zweiter Band, Kleinere Schrifte 1869 — 1874, München, 1920.
patnji. Znameniti odgovor Silena kralju Midi kojega je Nietzsche datirao u predhomersko razdoblje i koji je bio jedan od glavnih dokaza, Wilamowitz je datirao poslije Homera14.
Nadalje tvrdi da Nietzsche nije poznavao Homera osim po djelu Natjecanje Homera i Hesioda u kojemu je Homer prikazan kao "slijepi prosjak." Prema Nietzscheovom prikazu lako bi se dalo zaključiti da su Grci u doba Homera bili tragični sentimentalisti. U tome se dijelu spisa Wilamowitza zanio u ljutnji i zapisao : "Kakva ste vi sramota, Herr Nietzsche, za našu majku Pfortu!" i opominje ga da je imao priliku doci do bolje spoznaje i saznanja u višim razre-dima zajedničke im gimnazije Pforte. Radi se naime o Nietzscheovom grubom poistovjecivanju dalekih historijskih fenomena, poput navodne etruščanske melankolije15 i tragičnosti Sofoklova Edipa o kojemu su imali obavezu učiti i čitati iz Scheidewinova uvoda u Oedipus Rex. Nietzsche bi mogao, kaže ironično, odgovoriti da nije bitno sto se prevario u nekoliko stoljeca, jer su brojevi tek banalna matematička pitanja. Davno je prestala vrijediti, nažalost i na našoj Pforti, ona Platonova pn^si^ äysfflpexpnToq 8V0dS' siairro (neka ne ulazi tko ne zna matematiku), ali se barem valjalo zadržati na sv0svS' s^trro (neka ne izade).
Spomenuvši još mnoge Nietzscheove filološke "pogrješke" i povijesno netočne tvrdnje o Eshilu, Euripidu i Sokratu, Wilamowitz zaključuje na kraju polemičkoga spisa da je dokazao tešku optužbu da je Nietzsche bio neznalica u pitanjima Grka i njihova duha. Ako mu Nietzche pak odgovori da nije uopce bio zainteresiran za povijest i kritiku te da mu je jedina nakana bila napisati apolonsko-dionizijsko umjetničko djelo, svojevrsni metafizički medikament - ili pak da se njegove tvrdnje ne odnose na svakodnevnu stvarnost nego na "viši realizam" svijeta snova - tada ce povuci svoj polemički spis, jer u tom slučaju filološka metoda njegove polemike ne može naškoditi Nietzscheovom spisu. Medutim, nastavlja Wilamowitz, imat cu jednu molbu. Neka se Herr Nietzsche drži svoje riječi, neka u ruku zgrabi tirsos, neka otputuje od Indije u Grčku, samo neka side sa svoje katedre (profesora klasične filologije) na kojoj je pozvan poučavati Wissenschaft na znanstvenjački način, neka okupi tigrove i pantere pod svojim koljenima, a ne njemačku mladež.
14Radi se o znamenitoj pripovijesti iz Herodota u kojoj kralj Mida, nakon dugogodišnje potjere za Silenom, Dionizovim suputnikom i drugom, napokon uspije uhvatiti Silena, poznatoga sa svoje mudrosti, te ga upita koje je najvece dobro za čovjeka. Silen odbija dati odgovor, ali na Midino inzistiranje nevoljko progovara : "Ah, prokleti i prolazni rode ! Zasto želis znati ono što bi bi bilo bolje da ne znaš ? Najbolje sto se čovjeku može dogoditi jest da ga nije, da ga ne bude i da se uopce nije rodio. Druga najbolja stvar za tebe je da umreš sto prije !"
15Wilamowitz s pravom upucuje na odlomak iz Ateneja koji govori o Etruščanima, v. Atenej, Filozofi na gozbi, xii, 517.
Ubrzo je reagirao R. Wagner svojom okružnicom. U njemu je izneseno sve sto se moglo s pravom iznijeti sa stajališta velikog "učitelja". Rodenje tragedije je bio "proplamsaj genija" i nema nikakvih potreba za opravdavanjem pred prozaičnošcu i niskosti učenjaštva. Ipak, svi koji se pouzdaju u intuiciju i mistički Wesensschau žele odati počast učenju i znanosti pa tako redovito pronadu sveučilišnog profesora koji ce se pognuti i prihvatiti breme dokazi-vanja da je genij zapravo bio u pravu. U Nietzscheovu slučaju bio je to Erwin Rohde, klasični filolog i autor poznate knjige o grčkoj duši, Psyche. Pripadao je Wagnerovu kružoku članovi kojega su se odnosili jedni prema drugima posve djetinjasto i glupo. Wilamowitz je to nazvao "uzajamnim okadivanjem sve do narkotičke ukočenosti" (gegenseitige Beräucherung bis zur narkotischen Betäubung)16. Rohde je naslovio pamflet na Wagnera i odao poštovanje ve-likom učitelju17.
Wilamowitz pak u svome odgovoru na ova dva spisa iznosi da je kod Rohdea detektirao stanovit osjecaj da mu je poprilično teško braniti Nietzschea, a da njemu pripisuje stajališta koja ne zastupa i onda često nastavlja s obaranjem takvih stajališta. Rohde prigovara Wilamowitzu zbog nijekanja srodstva sna s djelovanjem epskog pjesnika i kipara te iznosi neke zorne primjere povezanosti dvaju fenomena, a sam Wilamovitz u odgovoru na Rohdeovu obranu nadodaje nekoliko svjedočanstava koja potvrduju pretpostavku18. Zaista, Rohdeu pripada zasluga što je popratio dokazima generativnu povezanost sna i umjetnosti, pa Wilamowitz suzdržano završava paragraf kazujuci da takva polemika prisili čovjeka da se pokaje što Rohde nije rekao protiv čega je zapravo usmjerena njegova kritika. Zaključak uz vehementni duh s kojim je Wilamovitz postupao u raspravama s wagnerijancima razotkriva i njegovo uvjerenje po kojem su nitzscheanska i wagnerijanska misao prijetnja i opasnost za čitavu njemačku intelektualnu klimu. Izjavljuje da mu se smučilo od svih ovih prepirki i da ga ne zanima ispravljanje pojedinih filoloških pogrješaka svojega oponenta. "Ne," kaže, "medu nama zjapi ambis koji se nikada nece moci premostiti. Za mene je najviša ideja život ureden prema zakonu (gesetzmässige) razumnoga razvitka svijeta. Pun zahvalnosti pogledavam prema velikim umovima koji su korak po korak svijetu "otkidali" (entreissen) dijelove njegovih tajni. Kod njega, medutim, vidim nijekanje razvoja kojeg su ostvarili vjekovi. Otkrica filozofije i otkrivenja religije ugušena su u nakani da isprani i blijedi (verwaschener) pesimizam pomili svoje slatko-gorko lice u vlastitoj ostavljenosti i opustošenju,
16K. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989, str. 117.
17Valja zamjetiti da je E. Rohde posvetio 46 stranica obrani Nietzsche i iznio mnoge potvrde u smjeru osnaženja Nietzscheovih postavki i intuicija.
18K. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989, str. 70 ssq.
a slike bogova kojima su poezija i umjetnost nastanile naša nebesa razmrvljene su u odlomke da bi se idol (Götzenbild), R. Wagner, mogao štovati nasred tih ruševina. Kod njega se čitava gradevina, podignuta neizrecivom marljivošcu i briljantnom genijalnošcu, do temelja uništava da bi opijeni sanjar mogao upraviti neobično prodoran uvid u dionizijske ambise : Takvo što jednostavno nisam mogao podnijeti.19"
::"NIETZSCHEOV" ODGOVOR
Potrebno je prije svega razjasniti stanje grecistike u Nietzscheovo doba s obzirom na temeljno pitanje njegova djela, naime, pitanja postanja grčke tragedije, njezinoga korijena. Nietzsche je za potrebe predavanja u ljetnome semestru 1870. pripremio predavanja pod naslovom "Die antike und die neuere Tragödie in Ansehung ihres Ursprungs", krajem ožujka 1871. je najavio svojemu prijatelju E. Rohdeu da priprema knjigu naslova "Ursprung und Ziel der Tragödie" (Izvorište i svrha tragedije). Glavni antički tekst, na kojemu se temelje sve rekonstrukcije postanja grčke tragedije do Nietzscheova doba (kao i danas), Aristotelov je spis nspi notniiK^ç (O pjesničkome umijecu) u kojemu Aristotel iznosi vlastitu hipotezu o nastanku tragedije (Aristoteles poet. i449a9 ff.). Iz njegove hipoteze proizlaze sljedeca saznanja koja su u Nietzscheovo doba bila opce prihvacena.
1.	Tragedija se postupno razvila iz sjemena u savršenu formu (činjenica da takvo objašnjenje odgovara entelehijskome principu Aristotelove fizike i metafizike ne osporava vjerojatnost ovakvome stanju stvari).
2.	Sjeme i korijen tragedije bili su improvizirani prikazi (Aristotel kaže àn' àpx^ç aùxoGxsôiaGTiK^ç).
3.	U procesu sazrijevanja vrste glavno je obilježje smanjivanje kora. Na početku vrste postojalo je prvenstvo djelovanja kora. Kor je plesao i pjevao.
4.	Prvotna improvizirana korska pjesma bio je ditiramb. Ditiramb je bio posebna vrsta pjesme koja se usko vezivala uz Dionizov kult.
5.	Tragedija na početku bila necudoredna (Aristotel kaže da je postala re-spektabilna tek nakon dugog vremena, ànsGS^vuv0n). Bavila se "manjim pričama" i koristila jezik koji izaziva smijeh.
6.	Prethodna točka proizlazi iz prvotnog postava obilježenog satirima i plesom.
7.	Još uvijek nisu postojale govorne partije u tragediji, tj. nije bilo monologa ni dijaloga.
19K. GRÜNDER (Hg.), str. 134-135. Ne treba posebno isticati da se Nietzscheova i Wilamowitzeva ideja genija ni u čemu ne preklapa.
Uzevši sve točke zajedno tragedija je prvotno bila satirski i šaljivi mimetički prikaz kracih pripovijesti sa zborom koji pjeva i pleše. Početak zborskoga di-tiramba aktivira jedan ili više "začinjalaca". Na početku izvedbe dogadala se neka vrsta masovne hipnoze koja je dovodila pripadnike kulta do samozaborava i do svojevoljnog izazvanog istupanja iz normalne individualne egzistencije, ekstaza (ŠKGTaoi^). Sredstva za postizanje takvoga stanja bila su sve vrste opijata, a najvažnije mjesto svakako je pripadalo glazbi i njenim obilježjima - ritmu, zvuku, glasnoci, ponavljanju motiva i medusobnim poticanjem i nadglasavanjem začinjalaca i zbora.
Ovo je u suštini status quaestionis s obzirom na pitanje o nastanku grčke tragedije prije Nietzscheova djela. Takvo se stanje istraživanja dade potvrditi iz mnogobrojne literature o grčkoj tragediji iz toga razdoblja, a Barbara von Reibnitz je u svojemu komentaru 'Rodenju tragedije' u dodatku dala dva znakovita primjera. Pokazala je, naime, da je Nietzche 1870. i 1871. dva puta posudivao iz Sveučilišne knjižnice u Baselu knjigu Karla Otfrieda Müllera "Geschichte der griechischen Literatur' (2. izd. Breslau 1857.) i djelo Yorcka von Wartenburga "Die Katharsis des Aristoteles und der Oedipus Coloneus des Sophokles" (Berlin 1866). U Müllerovu je djelu osobito važno poglavlje 21. naslovljeno "Ürsprunge der dramatischen Poesie" (2. sv. 22-40) u kojemu se potanko izlaze postanje tragedije. Mnogobrojni detalji prikazani su u zao-kruženom prikazu njenoga nastanka. Velika vecina pojedinosti i dan danas zadržava svoju vrijednost, a Dionizov kult se bez sumnje smatra rasadištem tragedije. Naglašava se značenje satirske odjece "i oblačenje jarece ili srnece kože oko bedara, stavljanje krinke (maske) s velikim listovima od svakoja-kog bilja kao zamjena za bradu i nošenje raznolikih krinki (maski)". Izvorno obilježje tragedije u obliku ditiramba bio je "zahtjev da se izade iz sebe, da se postane stran samome sebi" i s time u vezi prvenstvo i "presudna uloga zborske pjesme i plesa" (op. cit. str. 28 sqq.). Sva ova saznanja tvore onodobni communis opinio. Nietzsche ni u čemu nije osporio niti promijenio interpretaciju ovih pojedinačnih saznanja. Njegov prvijenac, prema tome, ne predstavlja ni revoluciji ni nekakvu osobitu novinu20.
Ovo se takoder odnosi na osobito isticani element glazbe u Nietzscheovoj teoriji. Tvrdilo se da je Nietzsche (osobito Wilamowitz) projicirao svoje vla-
20U novijem grecističkom istraživanju grčke tragedije na Nietzcheovo djelo, v. B. VON REIBNITZ, Ein Kommentar zu Friedrich Nietzsche "Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik", Weimar, 1992, str. 183; G. F. ELSE, The Origin and Early Form of Greek Tragedy, Cambridge, 1965, str. 10 ; J. LATACZ, Fruchtbares Ärgernis: Nietzsches "Geburt der Tragödie" und die gräzistische Tragödienforschung, Basel, 1998, str. 38. Odatle vjerojatno objašnjenje za dugotrajno ignoriranje Nietzscheove teorije o postanju tragedije u stručnim krugovima. Sami stručni dio knjige ne donosi ništa novoga, a djelu knjige, koji predstavlja novinu i svježi pogled na stvari, se ne može udijeliti značaj stručnosti.
stito rano oduševljenje glazbom (kojemu je još na Pforti posvecivao vecinu slobodnoga vremena) i poslije oduševljenje Wagnerovom glazbom i ličnošcu i ugradio u temelje teorije o postanju grčke tragedije. Prima facie ovakvo objašnjenje može imati vrijednosti, ali samo dok se ne dozna stanje struke prije Nietzschova djela. U prvoj polovici 19. stoljeca grecistika se toliko intenzivno bavi pitanjima grčke metrike, ritmike i glazbe da niti jedan grecist, iole glazbeno nadaren, nije mogao zanemariti tadašnje najnovije prinose disciplini. Osobito se ističu raznoliki spisi Augusta Rossbacha i Rudolfa Westphala21 u kojima se naglašavalo temeljno značenje glazbe (ritmika, orhestika i muzi-ka) u razvoju grčke lirike i time velikoga dijela kasnije grčke drame. Glavna ideja Westphalova rada koju je u raznolikim spisima promicao bila je "da su pjesnik i glazbenik bili jedna osoba22". Ona je dalje protkala sve onodobne prikaze rane povijesti grčke književnosti i još je djelovala na početku 20. stoljeca kada Wilhelm Christ u svojoj "Geschichte der griechischen Literatur" (4. izd. 1904.) obradbu grčke lirike započinje riječima : "Nastanak lirike kod Grka je u mnogo vecem stupnju povezan s poviješcu glazbe nego kod nas"23. Jednako je posvema samorazumljivo za onodobno stanje struke da je Karl O. Müller u svojoj "Geschichte der griechischen Literatur" (kojom se Nietzsche obilato služio) nakon obrade epa, elegije i jamba i prije prijelaza na glazbenu poeziju (meliku) umetnuo obilno poglavlje o vremenu nastanka grčke glazbe (str. 265-294). S vremenom su takvi prikazi razvoja grčke književnosti izostavljali prikaz razvoja grčke glazbe tako da su kasnije generacije grecista mogle smatrati Nietzscheovom osobitošcu ono što je uistinu (i s razlogom) bilo opce znanje njegovoga vremena. Da je na početku tragedije stajala glazba, nije bilo uvjerenje samo grecističke struke, nego i obrazovane javnosti (kojoj pripada onodobni glazbeni ceh i naravno Richard Wagner). Stručnjak u grecistici nije trebao Wagnera da dospije do takvoga uvjerenja. Medutim, do Nietzscheovog djela spoznaja o prvenstvu glazbe u nastanku grčke tragedije još nije bila monografski obradjena. Protezala se usput poput duge crvene vrpce kroz pojedina poglavlja u raznolikim prikazima povijesti grčke književnosti, pojavljivala bi se tu i tamo, ali nikada nije tematski obra-dena. Nietzscheova nakana bila je jasno izraziti i uspostaviti okvir nastanka grčke tragedije, a snažna verbalizacija teme nalazi se u samome naslovu spisa : Rodenje tragedije iz duha glazbe.
21V. osobito A. ROSSBACH - R. WESTPHAL, Metrik der Griechen im Vereine mit den übrigen musischen Künsten, Leipzig, 1867/18682. Nietzsche je posjedovao glavna Westphalova djela, a sam je predavao ritmiku i metriku na Sveucilistu u Baselu 1870., v. B. VON REIBNITZ, op. cit., str. 358.
22R. WESTPHAL, Die Fragmente und die Lehrsätze der griechischen Rhythmiker, Leipzig, 1861, str. 4.
23W. CHRIST, Geschichte der griechischen Literatur bis auf die Zeit Justinians (Handbuch der klassischen Altertumwissenschaft, Band 7), München, 19044, str. 116.
Naslov ima gotovo elektrizirajuce djelovanje. Nietzche je u svojim ranijim djelima temu naslovljavao prema kanonima struke pretežito riječju Ursprung sve do početka 1871. U veljači 1871. pročitao je još jednom Wartenburgovu knjigu o katarzi24. Na 22. stranici pod 2. bilješkom možemo pročitati: "Način kako je nastala grčka tragedija rezultat je prirodnoga procesa. Kontinuitet njenoga rasta ne podliježe refleksiji. Nalik je Ateni koja neposredno izronila iz Zeusoveglave u savršenstvu oblika kojeg joj je zadao Eshil25". Wartenburgova poredba je ništa drugo nego li verbalizacija stare slikovite jezične formule rodenje Atene iz glave Zeusa (Geburt der Athene aus dem Haupte des Zeus)16. Ne treba se čuditi ako je Nietzsche usvojio krajnji naslov knjige 1871. pod utjecajem čitanja mita o iznenadnom radanju boginje iz Zeusova duha. Promjena od trezvene znanstvene dikcije u mitske, vitalističke jezične geste, koje obilje-žavaju čitavu knjigu, ne treba se razumjeti isključivo u referenciji na sadržaj knjige nego prije svega autoreferencijalno. Ne želi se istaknuti samo povijesni dogadaj radanja grčke tragedije nego i neposredno, aktualno, istinsko razu-mijevanje toga ponovnoga rodenja koje se izlaže i ostvaruje u Nietzscheovu djelu. Rodenje tragedije iz duha glazbe nije strpljivo i dugotrajno istraživanje nego iznenadno oslobodenje kako se jasno vidi na naljepnici korica knjige do koje je Nietzscheu bilo izuzetno stalo. Naljepnica prikazuje Prometeja oslobodena iz lanaca i predstavlja slikovni simbol koji se želi formulaično izraziti naslovom knjige27.
Jedno je od glavnih predloženih rješenja za objašnjenje rodenja grčke tragedije veličanstvena i sugestivna slika koja je u kolektivnom sjecanju ponajviše povezana s Nietzscheovom misaonom ostavštinom. Radi se o povezivanju temeljnih principa ljudskoga duha, dionizijskoga i apolonskoga. Korelacija ovih dvaju principa nije ni izbliza Nietzscheovo iznašašce i uživa dugu povijest spominjanja prije Nietzschea28. Medutim, B. von Reibnitz je jednako uvjer-ljivo ustvrdila da potpuno generaliziranje ovoga pojmovnoga para i njegovo korištenje kao obrasca za objašnjavanje pitanja religije, umjetnosti i kulturne povijesti u potpunosti pripadaju Nietzscheu. U prvoj rečenici djela Nietzsche tako kazuje da "je razvoj (Fortentwicklung) umjetnosti ovisan o dvostrukosti
24B. VON REIBNITZ, Ein Kommentar zu Friedrich Nietzsche "Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik", Weimar, 1992, str. 360.
25Y. VON WARTENBURG, Die Katharsis des Aristoteles und der Oedipus Coloneus des Sophokles, Berlin 1866, str. 22, bilj. 2.
26Ista je slika (vjerojatno ne bez utjecaja na Nietzschea) upotrebljena na drugoj stranici Müllerove, Geschichte der griechischen Literatur, Breslau, 1857, gdje se govori o iznenadnoj pojavi Homera i Hesioda u povijesti grčke književnosti iz tradicije predhomerskoga usmenog pjesnistva).
27B. VON REIBNITZ, Ein Kommentar zu Friedrich Nietzsche "Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik", Weimar, 1992, str. 273 sqq.
28Ibidem, str. 61-64.
apolinskoga i dionizijskoga", a daljnja usporedba s dvostrukošcu ljudskoga spola ukazuje da se pod razvojem misli na mogucnost kontinuiteta i egzistencije same umjetnosti. Usporedba za Nietzschea ne podliježe zahtjevu dokaziva-nja. Neposredno je razvidno da muškarac i žena kao dvostruko jedinstvo garantiraju opstojnost ljudskome rodu. Buduci da on postavlja dionizijsko i apolonsko na istu ravan s muškim i ženskim spolom, odriče automatski svaku potrebu za dokazivanjem i obrazlaganjem i lakonski upucuje na "neposrednu sigurnost uvida", na životni doživljaj. Važno je držati na umu da se u Rodenju tragedije ne radi o grecistici niti uopce o filologiji (sjetim se Nietzscheova pisma izdavaču Engelmannu gdje kaže : ".. .time sto se privremeno odričem filološke obradbe problema") nego prvenstveno o "estetskoj znanosti" (von der ästhetischen Wissenschaft). Nietzsche je izrekao neumoljiv izazov da se, za razliku od dotadašnjih rješenja, grčka tragedija (i grčka kultura) definira prema nadredenoj opcoj normi estetskih zakonitosti i da takova posluži kao exemplum. Slika s naljepnice omota knjige, Oslobodeni Prometej, u takvome okviru postaje mnogo jasnija, a Nietzscheova izjava iz 7. poglavlja da problem nastanka grčke tragedije "dosada ni jednom nije bio ozbiljno postavljen, kamoli riješen29" gubi svoju prvotnu arogantnost30.
Temeljne postavke i prinose Nietzscheova djela možemo, uz nezaobilazno komprimiranje i grubo pojednostavnjivanje, izložiti u sažetku:
U svakome vremenu je umjetnost proizvod sukoba apolonskoga i dionizijskoga, pomirenje medu njih javlja se sporadično a rada se iz čarobnog čina (Wunderakt)31 spajanja rijetkih umijeca. Takav je čarobni čin bila atička tragedija. Drugi takav čin (kako doznajemo iz 16. poglavlja) je "glazbena tragedija32" R. Wagnera. Dionizijsko se javlja kao zastrašujuca jeza i ujedno
29ksa i, 52.
30E. Rohde je shvacao na jednak način problem dosadašnjih obradaba nastanka tragedije. "Još se u starini bit čudesnoga tragičnoga osjecaja smatrala nečim tamnim i tajnovitim (kao što to pokazuje Platonov Fileb) i tko se stane uzalud zapitivati o sakrivenom umijecu ove umjetnosti koja svojim suprotnostima despotski tjera da se vrtimo u krug, taj ce zasigurno prezreti onoga koji, nakon što nabroji tanjušna svjedočanstva koja nam je škrta sudbina namrla, smatra da je objasnio postanje ove tragične umjetnosti. Istinsko rješenje možemo očekivati jedino od onoga kojemu pode od ruke uroniti sa suosjecanjem i sucuti u izvorne, potresne pokrete iz kojih je u odredeno doba u Grčkoj po prvi put izronila ova neobjašnjiva umjetnost radovanja boli (diese unerklärliche Kunst der Schmerzensfreude). Buduci da se mora iskreno priznati da dosadašnja filologija još nije napravila ozbiljan pokušaj, dobiva na važnosti Nietzscheovo djelo koje crpi iz Schopenhauerovih dubokih uvida u bit glazbe" (K. GRÜNDER (Hg.), Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich-New York, 1989, str. 76, Afterphilologie). Rohde je vjerojatno precijenio Schopenhauerov utjecaj na Nietzschea, jer je Nietzsche otkrio Schopenhauera u isto vrijeme kada i interes za grčku glazbu. Formulacija u kojoj Nietzsche kazuje da problem nastanka" dosada nije ozbiljno postavljen" može djelovati provokativno. Djelovala je provokativno ali nažalost u negativnom smislu, ne u pozitivnom smislu izazova da se zajedno s Nietzscheom objektivno promisle temeljne postavke istraživanja o postanju tragedije.
31ksa, i, 25.
32ksa, i, 138.
blažena začaranost koja nastupa dokidanjem razuma i erupcijom iracionalno-ga, uspinje se iz najdubljih ljudskih temelja kao egzistencijalna životna snaga (existentiell Vitale), kao što se to javilo u orgijastičkom kultu Dioniza kod Grka, a ponajviše se javlja u "neslikovnoj umjetnosti glazbe33". Apolonsko naprotiv predstavlja lijep privid nutarnjeg svijeta fantazije, rada se iz čovjekova poriva da zaodjene i sakrije ono teško i jezovito u životu, iz poriva koji se utjelovio stvaranjem svijeta olimpijskih bogova i afirmirajuce umjetnosti. Apolonsko se izražava, buduci da odgovara biti grčkoga boga sna, svijetla i istine, Apolona, prije svega u likovnim umjetnostima u najširem smislu, u slikama, oblicima i strukturama. Čudo atičke tragedije postavlja opijeni dionizijski temelj svijeta, koji se u zboru satira prvi puta javio u umjetničkom djelu - izvodenjem tragičke slikovno-kreativne igre, ali ga razjašnjujuce snage apolonskoga u potpunosti "dokidaju". U razvijenom, savršenom obliku grčke tragedije dionizijsko nastavlja život u koru, apolinijsko u govornim partijama34. I dok je tako nastala i usavršena umjetnost, crpila životnu snagu iz mita npr. kod Eshila i Sofokla, čiji su tragički junaci poput Prometeja i Edipa "samo maske izvornoga junaka Dioniza35", dotle je tragedija, kao nadrastanje metafizičke jeze kroz umjetnost, bila jedina, duboko potresna i uznosita utjeha čovječanstvu. Kada se javio Euripid, koji se pod utjecajem Sokrata i njegova učenja okrenuo od jedinog tragičkoga junaka Dioniza, i počeo prikazivati ne-mitske osobe iz vlastitoga vremena, "gradansku osrednjost36", tad je tragedija počela odumirati. Euripid je protjerao Dioniza - "ali gle, Apolon ne može živjeti bez Dioniza37 !" - Euri-pid je protjerao zbor i s njime glazbu iz tragedije (ono što je Euripid smatrao glazbom, tj. novi ditiramb, to nije elementarna sila (Urgewalt) kakva je bila stara glazba, nego bljedunjava zvonjava), s njome je protjerao opijenost i na koncu snovitost (Traum). Nadoknadio ju je dijalektičkim intelektualizmom, površnim optimizmom intelektualnog pokreta "znanje-je-moc", rasprama i žudnjom za znanjem. Medutim, time je vitalna srž tragedije uništena - oduzet joj je duh glazbe - nestankom glazbe nestala je tragedija.
Ovdje se Nietzsche nadovezuje na vlastito doba i iskustvo. Čitav tekst se nadalje odnosi na nečuveni dogadaj ponovnog rodenja glazbene tragedije, za koju se vjerovalo da je zauvijek pokopana, u djelu R. Wagnera i slavi ponovno rodenje (u 19. st. počele su se sakupljati mitološke narodne pripovijetke i izučavati narodne baštine nordijskih naroda - braca Grimm, Edda, Nibe-
33ksa, 1, 25.
34ksa, 1, 63 sqq.
35ksa, 1, 71.
36ksa, 1, 77.
37ksa, 1, 40.
Filologija i filozofija: POLEMIKA oko rodenja tragedije iz duha glazbe
lunglied, Goti, litvanske mitološke priče). Na temelju tih istraživanja raste osjecaj nacionalne kulturne i religijske renesanse njemačkoga mita38. Odavno se zna i priznaje, a prije svega je to učinio grecist Wolfgang Schadewaldt u Lohengrin-Programmheftu festivala u Bayreuthu iz 1962. i u Meistersinger-Programmheftu iz 1963. koliko je na Nietzsche u drugom djelu Rodenja tragedije utjecao Wagnerova koncepcija Grčke (koja je bila izuzetno duboka, sveobuhvatna i profesionalna)39. Wagner je bio Hofkapellmeister u Dresdenu, kada Eshilova Orestija izvršila na nj ključan utjecaj, kako sam kaže, "neču-venom snagom". Njegovi glazbeno-teorijski spisi su prema Schadewaldtovoj formulaciji "jednoznačno pred-formirali Nietzscheovu misao o rodjenju grčke tragedije iz duha glazbe40". Nietzsche je zasigurno znao da je Wagnerova tetra-logija (Rheingold, Walküre, Siegfried i Götterdämmerung) napravljena prema Droysenovoj rekonstrukciji Eshilove tetralogije iz koje nam se sačuvao samo Prometej41. Misaoni i estetički svijet Nietzschea i Wagnera čini veoma usko povezano - mora se istaknuti - grecistički obaviješteno i obrazovano jedinstvo da bi bilo nerazumno otpisati drugi dio Nietzscheove knjige kao galantno i dodvaralačko klanjanje pred velikim učiteljem. Tako se, nažalost, prečesto postupalo nakon izdavanja Rodenja tragedija - ne na čast grecistici i struci.
::NACHLEBEN NIETZSCHEOVA DJELA
Wilamowitz je u svojim radovima pokazao takvu nadarenost u grecističkoj disciplini da je razumljivo zašto ga je struka priznala za njenoga glasnogo-vornika. Osobni animozitet je djelovao utoliko gore što je Wilamowitz do svoje smrti izgradio toliki ugled i autoritet da je su kolege samorazumljivo preuzimale njegovo stajalište i tako su Nietzscheove teze o postanku tragedije ostale bez odjeka dugo vremena. Wilamowitz je medutim u svojoj obradi pitanja postanka grčke tragedije, Einleitung in die attischen Tragödie (Berlin, 1899.) pokazao potpuni izostanak želje za filozofskim, estetskim i opcenito teorijskim razumijevanjem problema, tako da su mnogi upravo u njemu vidjeli "okoštanje" filologije koje je Nietzsche napao i raskrinkao u Rodenju tragedije. Wilamowitz je očito vrlo malo razumio pitanje intimnog života tragedije. Njegova definicija tragedije ne sadrži ni filozofskoga poima-nja niti Aristotelova učenja o katarzi što je on smatrao sentimentalističkim
38ksa, pogl. 16.
39W. SCHADEWALDT, Hellas und Hesperien. Gesammelte Schriften zur Antike und zur neuren Literatur in zwei Bänden, Zürich-Stuttgart, 19702, str. 341-405.
40W. SCHADEWALDT, str. 356.
41W. SCHADEWALDT, str. 359 sqq.
naklapanjem, a nije bila prihvatljiva niti njegovim najodanijim prijateljima : "Atička tragedija je zaokruženi dio pripovijedaka o herojima, poetski obraden u uzvišenom stilu za izvedbu zbora atičkih gradana i dvoje ili troje glumaca. Sigurno je da se izvodila kao dio javnog bogoštovlja u okviru svetkovine boga Dioniza". Koliko vrijedi ova pozitivistička "uputa za uporabu" u usporedbi s Nietzscheovim intuitivnim shvacanjem duboke duhovne potrebe ? Nema ni govora o tragičnome.
Upravo se na ovoj nevjerojatnoj avaiG0noia, nesposobnosti uživljavanja, najveceg grecista onoga vremena nasuprot dinamičnoj životnoj srži grčke tragedije, temelji reakcija njegovih vlastitih učenika. U svesku koji je izišao 1985. Wilamowitz nach 50Jahren, grecist Ernst Vogt prikazao je Nietzscheov utjecaj na generaciju Wilamowitzevih učenika od Wernera Jaegera do Karla Reinhardta. Ne spominje, medutim, Maxa Pohlenza o kojemu piše Joachim Latacz42. On je bio Wilamowitzev učenik iz vremena njegove profesure u Göttingenu, koji je 1930. u dva sveska objavio knjigu o grčkoj tragediji, Griechische Tragödie. Wilamowitz je još katedarski prisutan i budno bdije nad radovima svojih učenika. Premda u naslovu prvoga poglavlja daje jasnu anti-nietzscheovsku formulaciju (Die Geburt der Tragödie aus attischem Geiste) i odriče svoje pristajanje uz "schopenhauerovsku uronjenost" u glazbu (valjda iz pijeteta prema velikom učitelju), zapisuje: "Dagegen führt uns in das Wesen der Tragödie Nietzsches Hinweis auf den dionysischen Zug des Griechentums. Denn wesenhaft, nicht zuffälig ist die Tragödie mit Dionysoskult und dionysischer Ekstase verbunden43". Ovom je rečenicom zanijekan temeljni Wilamowitzev stav, a Nietzsche je postavljen na mjesto koje zaslu-žuje. Nietzsche nije bio samo jedan od velikih ponovnih otkrivača ranoga grčkoga svijeta44(einer der grossen Wiederentdecker des frühen Griechentums), nego štoviše, kažimo s Karlom Reinhardtom, i veliki odgonetač {Erschliesser). Pokazao nam je gdje zaista trebamo tražiti izvorište grčke tragedije i kako nas filološka održivost argumenata katkada zatvara za jasne uvide u dubinu problema. Nietzscheovo je djelo zadržalo svu svoju vrijednost, a osobito se njegovoj smionosti trebaju učiti oni koji su ga bez milosti preko 140 godina zanemarivali - naime grecisti !
42J. LATACZ, Fruchtbares Ärgernis: Nietzsches "Geburt der Tragödie" und die gräzistische Fragödienforschung, Basel, 1998, str. 29
43J. LATACZ, str. 29.
44V. PÖSCHL, Nietzsche und die klassiche Philologie, u : H. FLASHAR - K. GRÜNDER - A. HORSTMANN (Hrsgg.) : Philologie und Hermeneutik im 19. Jahrhundert. Zur Geschichte und Methodologie der Geisteswissenschaften, Göttingen, 1979, str. 141-155.
::IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE
H. CANCIK (1995): Nietzsches Antike, Weimar.
W. CHRIST (1904): Geschichte der griechischen Literatur bis auf die Zeit Justinians (Handbuch der klassischen Altertumwissenschaft, Band 7), München.
G.	F. ELSE (1965): The Origin and Early Form of Greek Tragedy, Cambridge.
H.	FLASHAR, K. GRÜNDER, A. HORSTMANN (Hrsgg.) (1979): Philologie und Hermeneutik im 19. Jahrhundert. Zur Geschichte und Methodologie der Geisteswissenschaften, Göttingen, str. 141-155.
J. H. GROTH (1950): "Wilamowitz-Möllendorf on Nietzsche's Birth of Tragedy." V: Journal of the History of Ideas, Vol. 11, No. 2, pp. 179-190.
K. GRÜNDER (Hg.) (1989): Der Streit um Nietzsches Geburt der Tragödie, Hildesheim-Zürich--New York.
KSA = F. NIETZSCHE (1980): Sämtliche Werke. Kritische Studienausgabe in 15 Bänden, hrsg. v. G. Colli und M. Montinari, München.
KSB = F. NIETZSCHE (1986): Sämtliche Briefe. Kritische Studienausgabe in 15 Bänden, hrsg. v. G. Colli und M. Montinari, München.
J. LATACZ (1998): Fruchtbares Ärgernis: Nietzsches "Geburt der Tragödie" und die gräzistische Tragödienforschung, Basel.
H. LLOYD-JONES (1962): "Reinhardt on Greek Poetry, Tradition und Geist by Karl Reinhard." V: The Classical Review, New Series, Vol. 12, No. 3, pp. 243-245.
G. MOST (1994): "Friedrich Nietzsche zwischen Philosophie und Philologie." V: Ruperto Carola 2, str. 12-17.
K. O. MÜLLER (1857): Geschichte der griechischen Literatur, Breslau.
G. MURRAY (1954): "Memories of Wilamowitz." V: Antike und Abendland 4, p. 14.
F. NIETZSCHE (1910): "Philologica, Gedrucktes und Ungedrucktes aus den Jahren 1866-1877." (Hrsg. E. HOLZER). V: Nietzsche's Werke, Band xvii, Band I, Leipzig.
F. NIETZSCHE (1912): "Philologica, Unveröffentliches zur Litteraturgeschichte, Rhetorik und Rhytmik." (Hrsg. O. CRUSIUS). V: Nietzsche's Werke, Band XVIII, Band II, Leipzig.
F. NIETZSCHE (1913): "Philologica, Unveröffentliches zur antiken religion und Philosophie." (Hrsg. O. CRUSIUS - W. NESTLE). V: Nietzsche's Werke, Band XIX, Band Iii, Leipzig.
F. NIETZSCHE (1920): Friedrich Nietzsche Gesammelte Werke, Musarionausgabe, Zweiter Band, Kleinere Schrifte 1869 - 1874, München.
B. VON REIBNITZ (1992): Ein Kommentar zu Friedrich Nietzsche "Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik", Weimar.
K. REINHARDT (1989): Verdächtnis der Antike, Göttingen 1989.
M. RIEDEL (1996): "Die Erfindung des Philologen. F. A. Wolf und F. Nietzsche." V: Antike und Abendland 42, str. 119-136.
A. ROSSBACH — R. WESTPHAL (1867-68): Metrik der Griechen im Vereine mit den übrigen musischen Künsten, Leipzig.
W. SCHADEWALDT (1970): Hellas und Hesperien. Gesammelte Schriften zur Antike und zur neuren Literatur in zwei Bänden, Zürich-Stuttgart.
Y. VON WARTENBURG (1866): Die Katharsis des Aristoteles und der Oedipus Coloneus des Sophokles, Berlin.
R. WESTPHAL (1861): Die Fragmente und die Lehrsätze der griechischen Rhythmiker, Leipzig.