Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.   329
Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.'}
Moderno shvačanje posjeda znatno se razlikuje od shvačanja romanističke nauke, koja i onako nije došla do obče priznavanih rezultata. Napose u nauči o corpus i animus nema kod romanističke nauke suglasja niti u glavnim niti u detaljnim pitanjima.
Njemački gradjanski zakonik ne traži posjedovne volje za stečenje posjeda; on odredjuje jednostavno: »Posjed stvari stječe se, kad se zadobije taktična vlast nad stvarju (§ 854 al. I.), a »prestaje posjed tako, da posjednik faktičnu vlast nad stvarju napusti ili na drugi način izgubi (§ 856. al. 1.«). Tuj je odlučna taktična vlast osobe nad stvarju, i to samostalna taktična vlast. Posjednik je samo samostalni detentor; dok je nesamostalni detentor samo posjedovni sluga (Besitzdiener), jer on izvršuje faktičnu vlast za drugoga.
Osnova ugarskoga gradjanskoga zakona traži takodjer za stečenje posjeda samo samostalnu faktičnu vlast nad stvarju (§ 505. i. si.).
Isto tako kaže osnova švicarskoga gradjanskoga zakona: »Tko ima faktičnu vlast nad stvarju, taj je njezin posjednik (čl. 957.)«.
Prema tome njemački gradj. zakonik i napomenute, osnova u skladu sa shvačanjem života ne traže za posjed napose posjedovne volje.
Iz toga ali ne sliedi, da je volja u obče bez važnosti za posjed. Imade mnogo slučajeva, u kojima taktična vlast, na kojoj se osniva posjed, ne postaje bez volje upravljene na to. To biva svagdje ondje, gdje se po shvačanju života taktični odnošaj posjednika prema stvari nema poštivati, ako nema u njega volje za taj odnošaj.
Dalja važna razlika izmedju modernoga shvačanja posjeda i starije nauke stoji u tom, što je znatno proširen posjed stvari,
') To je »Mjesečnikov« posnetek jako pohvaljenega predavanja, koje je imel dne 12. oktobra t. 1 v Zagrebu v pravniškem društva njega predsednik, vseuč. prof. dr. Fr. J. S pevec. Izšlo je sedaj popolno v posebni knjižici, 44 strani obsežni.
330    Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.
a naprotiv ograničen posjed prava. Rimskom pravu je posjed stvari načelno samo posjed vlastnički. Pored toga priznaje se posjed založnom vjerovniku ručnog zaloga, prokuristu i sekve-stru; to su slučajevi t. zv. izvedenoga posjeda.
Naprotiv posjed prava, u koliko je u obče priznavan, shvačan je samo kao quasi possessio, a dopusta ga klasično pravo kod služnosti.
Mnogo dalje podjoše u priznavanju posjeda prava kanonsko pravo romanistička i kanonistička starija literatura. Oni dopu-štaju posjed kod svih prava, kod kojih je moguče trajno i ope-tovano izvršivanje i gdje to izvršivanje mogu da smetaju drugi. Primjer kanonskoga prava prihvatiše civiliste, državna zakono-davstva i sudovi u tolikoj mjeri, da nije bilo niti jednoga odno-šaja javnoga ili privatnoga prava, kojemu ne bi bila primje-njivana misao posjeda prava.
Bavarski zakonik Codex Maximilianus od g. 1756. dopusta posjed, kod svih prava, kod kojih je moguč, t. j. koja dopuštaju trajno opetovano izvršivanje. Tako i francuski zakonik.
Prusko zemaljsko pravo veli občenito: »Tko izvršuje za sebe koje pravo, zove se posjednik prava«. (I. 7.) § 5.)
Naš gradjanski zakonik ograničuje posjed stvari na vlastnički posjed, na posjed sa animus domini, gdje posjednik drži stvar kao svoju (§ 309.), dakle taktično izvršuje sadržaj prava vlastničtva, bio on u istinu vlastnik ili ne. Pored toga priznaje posjed prava o obsežnoj mjeri. »Sve netjelesne stvari, koje su predmet pravnoga prometa, mogu biti predmetom posjeda« (§ 311.), a u posjed tih stvari netjelesnih ili prava dolazi se »kada se tko služi njima u svoje ime« (§ 312.).
Ovu ustanovu zakona shvača novija nauka pretežno tako, da ograničuje posjed samo na imovinska prava, dakle izključuje od posjeda neimovinska prava, napose prava obiteljska.
Pošto posjed po svojem pojmu kao provizorna zaštita po-stoječega gospodarskoga stanja predpostavlja trajno stanje, moguč je samo kod onih imovinskih prava, koja dopuštaju opetovano izvršivanje.
Prema tome moguč je posjed kod svih onih prava, koja ovlaščuju na držanje stvari, s kojima je dakle skopčana deten-cija stvari. Svejedno je, da li je to pravo stvarno — osim vlast-
Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.   331
ničtva — ili pravo obvezno, na osnovu kojega se drži stvar. Posjednik je dakle prava svatko, tko drži neku stvar na osnovu svojega prava, pripadalo mu to pravo u istinu, ili on misli tako — a drži je u svojem interesu, imade dakle samostalnu detenciju.
Ovamo pripada prije svega posjed prava osobnih služnosti uživanja, porabe i stana; za tim posjed založnoga vjerovnika kod ručnoga zaloga, posjed sekvestra, posjed zakupnika i na-jamnika, posjed t. z. koristovnoga vlastnika, posudovnika, posjed onoga, komu je predana pokretna stvar, da je proda, posjed našaoca izgubljene stvari i posjed ovlaštenika na retenciju. Ovi slučajevi posjeda prava nazivaju se rado zajedničkim imenom posjed porabe (Nutzbesitz).
Predmet posjeda prava mogu biti zemljištne služnosti različitoga sadržaja.
Što se tiče obveznih prava, moguč je posjed kod onih, koja su skopčana sa detencijom stvari, koja ovlaščuju na držanje stvari, nadalje kod onih, po kojima ovlaštenik neposredno utječe na tudju stvar, dapače i kod onih, kojima je sadržaj u tom, da ovlaštenik može tražiti od drugoga odredjenu činitbu. Prema tome bio bi načelno moguč posjed kod svih obveznih prava. Pretežno se ali ograničuje posjed samo na ona prava, koja ne prestaju po jednokratnim vršenju, več se mogu izvršivati ope-tovano i trajno.
Prieporno je, da li može nasljedno pravo biti predmet posjeda. No pretežno se u novije doba izključuje ovdje posjed, dok se občenito priznaje posjed autorskih prava, zatim prava na ime, firmu, biljegu, isto tako kod nekih javnopravnih odno-šaja patronata itd.
Njemački gradjanski zakon ne ograničuje posjeda stvari samo na vlastnički posjed, več kao posjed stvari smatra i mnoge slučajeve nevlastničkoga posjeda, koje naš gradj. zakonik shvača kao posjed prava.
Več dugo prije njemačkoga gradj. zakonika izticala se pod uplivom germanskoga prava tendencija, da se u onim slučaje-vima, gdje je posjed spojen sa detencijom stvari, gdje posjednik taktično drži stvar, ned kojom izvršuje vlast, makar to ne bila vlast podpuna, da se posjed u tim slučajevima smatra kao vrsta posjeda stvari. Tu misao prihvati prusko zemaljsko pravo u
332   Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem raznoju.
svom nepodpunom posjedu. Podpuni posjednik stvari je vlast-nički posjednik, a nepodpuni onaj, koji ne drži stvar kao svoju, ali je drži za sebe, u svrhu izvršivaja nekoga svojeg prava. Nepodpuni posjednik stvari ujedno je podpuni posjednik prava, što ga izvršuje.
Ovomu se shvačanju pridružuje i njemački gradjanski zakonik, po kome su posjednici stvari:
a) vlastnički posjednik; b) onaj, koji ne drži stvar kao svoju, ali je drži u svojem interesu, u svoju korist, da se služi s njom, da je upotrebljava — ovaj posjed nazivaju posjed porabe (Nutzbesitz); c) onaj, koji drži stvar, da je osigura za sebe ili odredjene druge osobe kao založni vjerovnik, sekvestar i stečajni upravitelj, ovlaštenik na retenciju. Ovaj posjed zovu posjed si-gurnostni, sekvestracioni i upravni; d) onaj, koji izvršuje fak-tičnu vlast na stvari u interesu vlastnika, u koliko ima samo-stalnu detenciju, po kojoj biva zastupnik, a ne puki pomočnik posjedu. To je t. zv. zastupnički posjed.
I onaj, od kojega nevlastnički posjednik posjeduje stvar, ostaje posjednik, vrhovni posjednik. Njemački gradj. zakonik zove ga posredni posjednik. Posredni posjed nije nipošto samovoljni pronalazak, več nuždna posljedica onoga razvoja, što ga ga je doživio pojam posjeda u modemom pravu. Posredni posjed je pravi posjed, jer posredni posjednik nije svoga faktičnoga odnošaja prema stvari posve napustio, več je jedan dio svoje prvobitne vlasti pridržao za sebe, a drugi ustupio je neposrednom posjedniku.
Pravni odnošaj izmedju posrednoga i neposrednoga posjed-nika može biti stvarnopravni, kao kod uživaoca i založnoga vjerovnika, a može biti i obveznopravni, kao kod zakupa, najma, posude, ostave. Od obiteljskopravnih odnošaja pripada ovamo osobito posjed muza na donešenoj imovini žene, gdje ima žena posredni posjed, posjed otca na imovini djeteta, tutora na imovini pupila. Iz nasljednoga prava: posjed upravitelja ostavine, ovršitelja oporuke na stvarima ostavine. Ovaj odnošaj mora biti takav, da neposredni posjednik može da posjeduje stvar samo za odredjeno vrieme, za trajanja svoga prava, a kad ovo prestane, ima stvar povratiti. Buduči da je i posredni posjed u istinu posjed, ima i on onakovu važnost, kakovu posjed u obče.
Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.   333
Za neposrednoga posjednika nema sumnje, da ima pravo samovlastne pomoči ne samo protiv trečih osoba, nego i protiv posrednog posjednika. Preporno je, da li pripada samovlastna pomoč i posrednom posjedniku.
Buduči da njemački gradj. zakonik, govoreči u § 869. o zaštiti posrednoga posjednika, napominje samo posjedovne tužbe, a ne govori, o samovlastnoj pomoči, drži se pretežno, da on toga prava nema, a nema za to redovito ni praktične potrebe.
Posjedovne tužbe pripadaju i posrednom posjedniku za slučaj, ako se smeta neposredni posjed. Protiv neposrednoga posjednika nema posredni posjednik niti posjedovne tužbe kao što nema niti samovlastne pomoči, več samo petitorna pravna sredstva.
Tako je posredni posjed doduše zaštičen, ali slabije nego neposredni. — Za njemačkim gradjanskim zakonom povela se i ug. osnova i švicarska osnova. Ova potonja zove posredni posjed njemačkoga zakona samostalnim a neposredni nesamostalnim. Ova se terminologija drži boljom, nego li ona, njem. zakona, jer kad se kaže neposredni posjed, moglo bi se misliti, da neposredni posjednik ima odlučni položaj, a baš je obratno.
Dok se tako na jednoj strani proširuje posjed stvari, ograničuje se na drugoj strani posjed prava u znatnoj mjeri. Njemački gradj. zakon jedva ga priznaje. Postupa tako radi toga, jer je za pojam posjeda mjerodavna taktična vlast, a puko izvršivanje prava ne može da stvori onakovo vidljivo taktično stanje kakvo je potrebno za pojam posjeda. Za tim radi toga, što bi se kosilo s principom unosa u gru ntovnicu, koji vrijedi za sva prava na nekretninama, kad bi se priznavala posjedovna zaštita za neuknjižena prava i prema tomu dopuštala dosjelost na imobilijarnim pravima.
Motivi njem. gradj. zakona kažu, da se načelno ne može priznati posjed prava puta kod zemljištnih i ograničenih osobnih služnosti. Radi se samo o tom, imade li im se priznati posjedovna zaštita. Za takovu zaštitu postoji potreba, jer bi se inače kod svakog konflikta izmedju ovlaštenika na služnost i drugih osoba izvršivanje služnosti kojekako prekidalo, a po tom bi se umanjivala gospodarska vriednost zemljištnih služnosti. Prema tome odredjuje zakonik u §. 1029.,: Ako bude posjednik zem-ljišta smetan u izvršivanju zemljištne služnosti upisane u grun-
334   Posjed stvari i posjed prava prema svome najnovijem razvoju.
tovnici za vlastnika, onda se primjereno primjenjuju propisi, što vriede za posjedovnu zaštitu, u koliko je služnost unutar jedne godine prije smetanja izvršivana pa makar samo jedanput.« Ovu ustanovu proteze §. 1090. i na ograničene osobne služnost.
O posjedovnoj zaštiti ostalih zemljištnih služnostni govori uvodni zakon od 18. kolovoza 1896.
Napokon volja pripomenuti, da po §. 96. zakonika prava, koja su spojena s vlastničtvom zemljišta, vriede kao sestavni dio zemljišta. Prema tomu posjedovna zaštita samoga zemljišta odnosi se na ova t. zv. subjektivno stvarna prava; od smetanja tih prava može se braniti kao što i od smetanja posjeda samoga zemljišta. Ta zaštita nije ograničena samo na služnost, več se može protegnuti i na rdalne terete i druga takova prava.
Slične ustanove sadržaje i ugarska i švicarska prava.
Na ovaj najnoviji razvoj prava posjeda morat če uzeti obzir i reforma našega zakonika.
Treba prosi riti pojam posjeda stvari. Ono shvačanje rim-skoga prava koje ograničuje posjed stvari samo na vlastnicki posjed, ne odgovara današnjemu životu. Posjed če danas nazire svagdje, gdje netko izvršuje faktičnu vlast nad stvarju ne samo kao vlastnik, več i na osnovu prava uživanja i porabe tudje stvari.
Kao posjednika stvari treba dakle priznati sve one nevlast-ničke posjednike, dosele posjednike prava, gdje posjednik ima u detenciji stvar, na kojoj izvršuje pravo: gdje se on dakle nalazi prema stvari u onakovom fizičkom odnošaju, kao što i vlastnik. Tako uživalac stvari, zakupnik, najamnik, posudovnik, u obče svi t. zv. posjednici porabe, sigurnostni i zastupnički posjed-nici. Večina ovih uživa doduše i sada posjedovnu zaštitu kao posjednici prava; ali nije zgodno i smeta kad se onaj, koji faktično stvar drži u svoje ime i u svojem interesu, te stoji prema stvari baš u onakovom faktičnom odnošaju u kakovom i posjednik stvari, da se takov posjednik zove ne stvari več prava.
Napose treba priznati kao posjednika i depozitara koji po našem pravu, nije niti posjednik prava. Niti onda, kada se izluče napomenuti slučajevi, ne može se priznati posjed prava u ono-likom obsegu, kako je to bivalo dosele. Nije opravdano i nema potrebe za to, da se priznaje posjed tražbina. Naprotiv valja priznati posjed prava kod zemljištnih služnosti.