OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
ANDREA MATOSEVIC
Omladinske radne akcije (ili samo radne akcije) važan su element u gradnji Jugoslavenskog socijalističkog društva i infrastrukture. Organizirane još tijekom II. Svjetskog rata do 1990 na njima je sudjelovalo više od2 miliona omladi-naca. Različite faze njihova organiziranja uvjetovale su i razlita kvalitativna iskustva omladinaca-brigadira. Ključne riječi: radne akcije, brigadiri, udarništvo, Jugoslavija, socijalizam
Youth labor actions (or simply labor actions) were an important element in building Yugoslav socialist society and infrastructure. Held from the Second World War until the 1990s, over two million Yugoslavs participated in them. However, different phases of their organization resulted in different qualitative experiences of labor brigade members. Keywords: labor actions, labor brigade members, shock-work, Yugoslavia, socialism
U jeku radova na prvoj „obnovljenoj" saveznoj radnoj akciji na izgradnji Autoputa Bratstva i jedinstva koji se imao protezati od Ljubljane do Devdelije u južnoj Makedoniji, a koja je započela 1958.1 sociolog i istraživač-sudionik, Rudi Supek, primijetio je da „Visoko razvijena industrijska organizacija rada oduzima pojedincu ili slobodno udruženoj grupi mogucnost radnog podviga. U radnoj akciji je takva mogucnost otvorena, a nepredvidene prirodne nepogode pretvaraju tu mogucnost u radni heroizam" (Supek 1963: 87). Navedeni je citat višestruko indikativan - u periodu jugoslavenskog poraca kada se izgradnjom i obnovom,
* Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom "Stvaranje socijalističkoga čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma" (1718).
1 Autoput Bratstva i jedinstva najveca je radna akcija omladine Jugoslavije, a trajala je ukupno 9 godina i na njoj je sudjelovalo više od pola milijuna graditelja. Za ovaj članak važna je informacija kako ta radna akcija predstavlja „svojevrsni spoj starih i novih omladinskih radnih akcija. Gradena je u dve faze. U prvoj, u periodu 1948-1951. godine od Beograda do Zagreba u dužini od 400 km, kada se i prestalo sa organizovanjem velikih saveznih radnih akcija. U periodu 1958-1964. godine Zagreb je povezan s Ljubljanom, Beograd s Nišem, Skopljem i Devdelijom, tako da se ovaj auto-put simboličnog naziva proteže od krajnjeg severa zemlje do krajnjeg juga" (Kovačevic 1981: 204). Nadalje, razlike izmedu prvih, poratnih i naknadnih radnih akcija koje ce činiti i jednu od tematskih okosnica ovoga rada, značajne su: „Auto-put iz prve faze, zajedno s prugama, delo je i simbol jedne generacije. A auto-put iz druge faze — delo je i simbol druge generacije. Razlike su veoma upadljive. Nekad skoro da i nije bilo mehanizacije — zamenjivali su je kramp, lopata i kolica. U drugoj fazi s omladinom na trasu sti-zala su i gradevinska poduzeca s mocnim mašinama. Više nije bio potreban velik broj brigadista, pa je bilo teško da se od prijavljenih za akcije odabere tek svaki četvrti. Umesto osam, deset i više časova, sada se radilo samo šest, i to obično na lakšim poslovima nego ranije" (Isto.). Za podatke o ostalim poratnim saveznim omladinskim radnim akcijama poput Brčko - Banovici, Samac - Sarajevo, Banja Luka - Doboj, Novi Beograd kada je „omladina Jugoslavije svojoj državi darovala 60 miliona radnih dana sa ili bez predznaka 'dobrovoljni'" vidi: Selinic 2005 i Mihailovic 1977/78: 39-41. Pored saveznih organizirane su republičke kao i radne akcije lokalnog karaktera i značaja.
DOI: 10.3986/Traditio2015440305	TRADITIONES, 44/3, 2015, 93-111
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
barem deklarativno, nikoga ne „ostavlja na marginama života" (Levinas 2003: 52), jer se rad, ne samo na radnim akcijama, vec i u svakodnevnom radu u cjelokupnoj privredi, konstruira kao politička i antropogonijska kategorija u kojoj je sudjelovanje imalo biti masovno. No, kasnih pedesetih godina on gubi takav radno-herojski, ali i opce-društveni masovni predznak. Mjesto na kojem „radno junaštvo" u vidu specifičnog udarničkog zalaganja, entuzijazma, odnosno pregalaštva i djelomično, pokazat cemo, „selektivne masovnosti" ipak najintenzivnije opstaje, upravo su Omladinske radne akcije. Takoder, u Supekovom citatu važnim nam djeluje naglašavanje meduzavisnosti prirode, nužnosti postojanja „prirodnih nepogoda" i rada koji ce u suprotstavljanju naturi pak mijenjati prirodu ljudi, odnosno omladinaca koji iz te interakcije izlaze kao možebitni heroji - udarnici. To su samo neke od karakteristika kojima je obilježeno omladinsko radno pregalaštvo na akcijama koje započinju još tijekom Drugog svjetskog rata, 1942. godine u Sanačkoj dolini, gdje je „brigada od oko dvije tisuce omladinaca, vecinom djevojaka, ispred neprijateljskih bunkera za 90 dana nocnog rada požnjela, ovrla i prenijela na slobodni teritorij 120 vagona žita i 150 vagona voca i povrca" (Supek 1963: 9), a do 1990. „više od 2 miliona mladih Jugoslovena učestvovalo je u ovakvim projektima" (Popovic 2013: 289).
Iako radne akcije ili volonterski rad nipošto nisu isključivo jugoslavenska ili šire soci-jalistička specifičnost, vec se kroz dvadeseto stoljece organiziraju u zemljama socijalistič-koga državnog uredenja kao i, primjerice, u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Američkim Državama, dakle u različitim ekonomskim, političkim i socijalnim kontekstima (Gillette 1968), u ovom cemo tekstu posebice naglasiti razliku izmedu prvih i naknadnih radnih akcija u Jugoslaviji kako bismo pokazali odmake, ali i kontinuitete izmedu dvije faze implementacije fenomena koji ce, nerijetko, u značajnoj mjeri i s različitim kvalitativnim predznakom obilježiti živote sudionika omladinaca - brigadira. Upravo ce nam usmeno-povijesna metoda ili from the brigadier's point of memory-view pomoci u detekciji pojedinih formativnih aspekata radnih akcija, ne zato što bi „povijest koja ne uključuje usmeno-povijesne izvore tamo gdje su dostupni bila nepotpuna po definiciji" (Portelli 2003: 72), vec stoga što pojedine informacije, koliko nam je poznato, nisu zabilježene. Tim je značajnije što nekoliko kazivača, odnosno kazivačica,2 s oprečnom motivacijom i emotiv-nom participacijom po pitanju odlaska, sudjelovanja pa i naslijeda radnih akcija svjedoče o vrlo sličnom odnosu organizatora3 naspram njihove radne svakodnevnice, discipliniranja, ali i, nota bene, tijela. Zadiranje u regulaciju radnog dana i radnog učinka bilo je donekle očekivano i, kažu, priželjkivano, dok je višemjesečna interferencija sa ženskim prirodnim tjelesnim ciklusom na poratnim akcijama istaknuto kao uznemirujuce, ali i s vremenskim
Rad ce biti pisan kroz snažnu, iako ne i isključivu, prizmu šest kazivačica i kazivača koji su sudjelovali na poratnim saveznim, republičkim i lokalnim radnim akcijama, medu kojima su neki radili na sva tri „nivoa", dok su ostali, nerijetko i po nekoliko puta, volontirali isključivo na saveznim odnosno republičkim radnim akcijama. Razgovori s kazivačima vodeni su izmedu srpnja i prosinca 2014. godine na području Istre.
Omladinske radne akcije su organizirali i vodili SKOJ, USAOJ, NOJ, SSOJ (Švabic 1979: 266).
94
2
ANDREA MATOŠEVIC
Slika 1. Ilustrirani vjesnik, 1. rujna 1946. Broj 54.
Slika 2. Ilustrirani vjesnik, 16. travnja 1949. Broj 199.
Slika 3. Takmičimo se u čast godišnjice V. kongresa KPJ 1948 (Umjetnost uvjeravanja. Oglašavanje u Hrvatskoj 1835-2005., Feda Vukic, ur. Zagreb: Hrvatski oglasni zbor, 2006)
95
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
odmakom od gotovo sedamdeset godina, prihvatljivo „nužno zlo". Ipak, to je jedan od rijetkih negativnih motiva koji kazivači spominju i vezan je isključivo za poratni period, dok ce „obnovljene" radne akcije „druge generacije" odista imati sasvim drugačiji akcent i u vecoj ce mjeri naglašavati isprepletenost rada, kulturne produkcije, sportskih natjeca-nja i drugarstva medu brigadirima na jednomjesečnim i sada gotovo isključivo „ljetnim" boravcima diljem Federacije. Tu razliku u artikulaciji radnog fenomena smatramo posebno važnom u stvaranju novih socijalističkih ljudi, jer radne akcije „prve generacije" uronjene u opci društveni kontekst socijalističkog „novog duha" s tendencijom „približavanja umjetnosti narodu" (Durakovic 2010: 54), ali i opismenjavanja (Koren 2012: 68-70) i nalaženja balansa ili pak dokidanja razlika izmedu manualnog i umnog rada izraženog u liku višeslojnog i u mnogočemu samo zamišljenog Junaka rada - udarnika (Matoševic 2011), bile su uvelike orijentirane na iscrpljujuci obnoviteljski i izgraditeljski rad ponekad i uz „mnoge ozljede pa i smrtne ishode" (Nametak 2014: 442). Na mjestima gdje smjene na dobrovoljnom radu traju od osam do dvanaest sati ostaje malo vremena i snage za kulturnu nadogradnju unatoč egalitarnoj ideji da radnici s kulturom budu upoznati i da je s užitkom konzumiraju te po mogucnosti i proizvode. Taj ce opcedruštveni ideal novog radnog čovjeka biti ostvaren tek na radnim akcijama „druge generacije" kada na njih, usprkos „jednakoj socijalnoj distribuciji brigadira" i „zbližavanju omladine iz različitih socijalnih sredina" (Droždjek 1980: 21) nisu mogli ici svi koji su to poželjeli.
OD OBAVEZE DO PRESTIŽA
Unatoč zadržavanju kontinuiteta radnih akcija „s partizanskim odredom" (Supek 1963: 197)4 radikalnost razlike izmedu dvije faze možda je najjednostavnije označiti u zasebnoj prevazi, dakako, ne potpuno isključivih termina obaveze i prestiža. Prvi bi bio pripisiv poratnom periodu i „vojničkom tipu organizacije ili autoritativnom načinu rukovodenja u radnim akcijama" kada se „patriotizam mjerio dobrovoljnim i prekovremenim radom", a „nisu bili rijetki slučajevi da su čitave brigade ustajale nocu iz kreveta i išle na radilište gdje su nalazile druge na sličnom prekovremenom radu" (Isto: 177-178). Kazivač koji je sudjelovao na „obnovljenoj" radnoj akciji Autoputa u dva navrata na dionicama Rujiška reka (1959) i Mazarač (1960), bio je vrlo rječit po pitanju doživljaja razlike, kao i nagovje-štaja prestiža akcijaša:
Pozivanje na „borbu" protiv neprijatelja u ranoj fazi njihove organizacije kao i datumi početka i završetka rada, značajne su simboličke koordinate na omladinskim radnim akcijama: „Početak se obično vezivao uz 1. travnja (pruga Samac — Sarajevo), što je bio Dan omladinskih radnih brigada, ili 1. svibnja, Praznik rada (pruga Brčko — Banovici), a kraj uz 29. studenoga, Dan Republike" (Nametak 2014: 442).
96
4
ANDREA MATOŠEVIC
Jedino o čemu sam — u bljesku sekunde — razmišljao bilo je hoče li mjesec dana na Autoputu biti prevelika cijena za gubitak mjesec dana na moru! Ipak je plivanje, izležavanje na stijenama, sunčanje, zezan-cija, kartanje s prijateljima, očijukanje s dostupnim i nedostupnim curama bilo privlačnije od znojenja u prašini i kontinentalnoj vručini jugoistočne Srbije kamo nas je vodila autoputska avantura. No ideja o novom iskustvu morala je prevagnuti. Dva sam puta uzastopce bio na Autoputu i nisam požalio! /.../Ali, naš studentski rad na autoputu bio je doista dobrovoljan, opuštajuci, „šminkerski", pravi„boravak u toplicama", u odnosu naprijašnji neposrednoposlijeratniprisilni rad naprugama Brčko - Banovici, Lupoglav - Štalije i drugih. Jedan odsudionika izgradnje pruge Lupoglav - Štalije rekao mi je da je „saki kamik na tojprugiprokljet"! I nakon više od pola stoljeca bio je jako uzrujan prisjecajuci se situacija koje jeproživljavao. (M. B, kazivač, kurziv A. M.)
No, iako nije sav rad na prvim akcijama bio prisilan,5 na onim naknadnim nije za svakog bio moguc. Zbog ogromnog interesa omladine uvodi se princip selekcije pa činjenica da je poviše citirani kazivač na dvjema trasama Autoputa sudjelovao kao student, u novom okviru definiranja sadržaja akcije, izrazito je indikativna. Za istu akciju te 1959. godine, izvještava nas Supek, javljalo se od pet do osam puta više omladinaca nego što su ih brigade mogle primiti. Tako su u njegovom istraživanju anketirani komandanti svih brigada „govorili kako se za njihove brigade javljalo do pet stotina i čak osam stotina omladinaca, a mogli su ih uzeti samo 120 pa su stoga vršili selekciju birajuči dobre dake i slično" (Supek 1963: 170). Takvu „probranu" i selektivnu situaciju potvrduju izrijekom i nekadašnji akci-jaši: „A mnogima je žao što nisu išli, ali nisu mogli iči, postojao je ograničen broj mjesta /.../. Mi smo bili gimnazijalci i ocjene su se gledale, da, nije mogao iči onaj koji je imao jedinica. Samo dobri učenici, ne nužno odlikaši, ali dobri učenici i da bude zdrav" (S. L, kazivačica).6 Iako su Omladinske radne akcije zamišljene djelomično i kao mobilizatori socijalne pokretljivosti, nerijetko identificirane odlaskom iz sela u grad i zamjenom pluga mašinama u tvornicama te opismenjavanjem (usp. Mihailovič 1977/78: 42), u kasnijim su
Vrlo je interesantno detektirati porive za odlazak na radne akcije koji se odista protežu od prisile, preko želje za avanturom, putovanjem, upoznavanjem vršnjaka, stjecanjem iskustva, ali i mogucim obecanim dobitima u vidu „patika i plavih radničkih kombinezona, popularnog odjevnog predmeta" (Popovic 2013: 298), kao i micanja s obiteljskog budžeta na mjesec ili više dana. No, važno je ne zapadati u isključivost kada se piše o porivima za odlaskom u pojedinim fazama. Tako ce A. H., sedamnaestogodišnja SKOJ-evka, otici bez prisile na prugu Samac-Sarajevo kod mjesta Osječani unatoč velikoj brizi i neslaganju roditelja: „To što sam ja bila SKOJ-evka, ma ja pojma nemam što je bio SKOJ! Ali, bila sam strašno željna vidjeti svijeta pa sam se prijavila i otišla raditi na prugu. I nisam zažalila" (A. H, kazivačica).
Kazivačica je sudjelovala na radnim akcijama Kolašin — Bijelo polje 1964., što je bila dionica izgradnje Jadranske magistrale te na akciji gradnje Savskog nasipa u Zagrebu - Sava 1966. godine.
6
97
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
fazama služile ne samo kao odskočna daska za moguču vertikalnu pokretljivost u društvu, več djelomično i kao „ovjera" izvrsnosti dijela onih koji su imali biti na istaknutim mjestima u društvu — studenata i učenika-gimnazijalaca, odnosno dodatan izvor njihova prestiža.7 Premda Mihailovič navodi da je u prvoj fazi sudjelovanja na radnim akcijama 40 000 mladiča i djevojaka s radnih akcija direktno otišlo u proizvodnju (Isto: 44), naše dvije kazivačice, akcijašice na Omladinskoj pruzi Šamac — Sarajevo i Lupoglav — Štalije, tvrde da iako je obečanja da če nakon povratka dobiti posao itekako bilo, nikada na račun sudjelovanja nisu ništa dobile - „niti posao, a niti one točkice za hranu, tad su bile te točkice. Luk i voda!" (A. H, kazivačica). No, dok je potonja SKOJ-evka na radnu akciju otišla dobrovoljno, C. D. je na rad na trasu pruge Lupoglav - Štalije bila prisiljena otiči:
Pokupili su nas 22. listopada 1950. Navečer su skupili sve djevojke, i bilo nas je puno, bilo je i starih žena, udanih i sve one koje nisu radile su pokupili s autobusom i odveli na prugu. /.../ Tko je bio kuči, išao je na prugu, starci su se svi povlačili, a bilo ih je i onih koji su imali 65 godina, kako su psovali što moraju raditi! Ali, bilo je i onih koji su bili prestari za rad, a pokupili su i jednu koja i nije baš bila skroz normalna, ali one su bile u baraci, nisu radile ništa. Ja sam imala 15 godina /.../. Danas mi se čini nemoguče, nemoguče da sam bila tamo ta tri mjeseca. Nisu bili baš ugodni, ne previše (C. D, kazivačica).8
Upravo je Lupoglav-Štalije9 radna akcija koju je i povjesničar Miroslav Bertoša istaknuo kao bremenitu, odnosno kao najtežu obavezu koju je u Istri predstavljao „dobrovoljni rad na izgradnji Raške pruge od Lupoglava do Štalija (1948-1951), koja je rudnik ugljena povezala sa željezničkom prometnicom prema Divači, Ljubljani, Zagrebu. Taj je teret osobito teško opterečivao istarsko selo s kojega se 'na prugu' povlačila najvitalnija radna snaga, pa i u vrijeme intenzivnih poljodjelskih radova. Radilo se na vrlo zaostali način, bez suvremenih
7
„Pored privrede", navodi Mihailovič, „tok socijalne pokretljivosti koji vodi preko omladinskih radnih akcija, jeste politika odnosno profesionalno obavljanje politike kao poziva. Omladinska organizacija je stalno imala potrebu da na radnim akcijama proverava potencijalne kadrove i da ih onda uključuje, profesionalno, u rukovodenje organizacijom. Uostalom, odredeni vid socijalne pokretljivosti predstavlja i neprofesionalno obavljanje odredenih političkih funkcija" (Mihailovič 1977/78: 41). Dakako, pitanje političke mobilizacije omladine i s njom povezane socijalne pokretljivosti ne zaustavlja se na radnim akcijama več se može širiti i ka istraživanju „suparništva izmedu onih na vlasti i njihovog truda da regrutiraju mlade nasljednike i samomobiliziranih izazivača protiv trenutno močnih" (Roberts 2015: 4). Za širi kontekst takvih povijesnih i suvremenih mobilizacija u Sjevernoj Americi, Aziji ili Bliskom Istoku vidi Roberts 2015: 4-14.
Intervju je u svojoj originalnoj verziji voden na istro-venetskom dijalektu. Ovaj, kao i svi ostali pasusi u daljnjem tekstu označeni C. D. prijevod su autora ovog teksta.
Ta se pruga dugačka 52,7 kilometara naziva i Raška pruga. Radovi su na njoj započeli u svibnju 1948. a dovršeni su u prosincu 1951. godine. Koristila se za prijevoz boksita, ali napose ugljena i bila jedan od simbola povezivanja Istre s Hrvatskom (Istarska enciklopedija 2005).
98
ANDREA MATOŠEVIC
strojeva, u svakoj je situaciji trebalo 'podmetnuti leda', uprijeti rukama i nogama. Dovodilo je to do čestih nesreča na radu, do težih ozljeda, pa i trajnog invaliditeta. — Dio Istrana sudjelovao je i na izgradnji pruge Brčko — Banoviči, koja je, premda locirana u Bosni, bila jugoslavenski projekt" (Bertoša 2007: 385-386). No, bez obzira radi li se o jugoslavenskom ili projektu lokalnijeg značaja, zadiranje u prirodni tjelesni ciklus žena konstanta je koje su se prisječale i pribojavale i akcijašice na radnim akcijama još šezdesetih godina — „bojali smo se da nam ne stavljaju nešto u hranu da seksualno ne budemo aktivni, čak smo i imali onu pjesmu — „manje broma, više nešto..." (S. L, kazivačica). Bojazan kazivačice, u ovom slučaju, iako se ispostavio neopravdanim, bio je dijelom naslijedenog znanja o odnosu organizatora prema, napose, ženskom tijelu, jer obje kazivačice koje su radile na poratnim radnim akcijama gubile su menstruaciju:
Da zatrudnjela je jedna, a brom su nam bacali u hranu mi se čini. Mi nismo imale menstruaciju jer su nam davali u hranu, su nam stavljali da nemamo menstruaciju. I nismo imale menstruaciju, tek kada smo se vratile nam je ponovo došla. (S. L, kazivačica). Mislim da su nam stavljali nešto u hranu jer se i meni to desilo, ali i mojim sestričnama isto /.../. A bile smo uplašene, bojala sam se išta reči, imala sam petnaest godina i tek mi je počela, ali vidjela sam da mi tih mjeseci [tri mjeseca, op. A.M] ne dolazi. Poslije smo razgovarale medusobno. Shvatile smo što se dogada, da. Istina je [da smo gubile mjesečnicu, op. A. M]. (C. D, kazivačica).
Premda su djevojke i žene u pravilu na radnim akcijama bile u manjini (Nametak 2014: 441-442), nisu bile poštedene „tjelesne politike" koja je išla ukorak sa „brigadnom izolacijom" pa se na radilištu nisu miješali s ostalim brigadama: „Ne, ne nismo imali nikoga blizu, nikakve brigade. Bili smo izolirani i stavljeni na to područje, a na drugim područjima su bile druge brigade iz drugih krajeva. S njima se nismo susretali, samo onda kad smo predali prugu Titu, onda smo bili u Sarajevu svi zajedno" (A. H, kazivačica).10 Izolacija je brigade stoga u pojedinim slučajevima korelirala s izolacijom i kontrolom seksualnosti, a što je bio slučaj i u ženskim logorima poput Grgura Svetog gdje je „Logorska uprava, prema nekim svjedočenjima, namjerno izazivala izostanak menstruacije posebnim dodacima hrani (brom, arsen, crna alva) i susprezala svaku manifestaciju spolnog nagona
10 Iako če drugarstvo na kasnijim radnim akcijama postati jedan od „nosečih stupova" poriva za dobro-voljni odlazak, kazivači svjedoče i prisječaju se svojevrsne izolacije tijekom onih poratnih koja je gdjekad zadržavala etnički obrazac: „Ma te su brigade bile podijeljene, tri mjeseca jedni, tri mjeseca drugi. A mi smo bili samo brigada Talijana, da samo Talijani, i više-manje nismo kontaktirali s nikime. Nije mi jasno zašto su zvali samo nas Talijane, nije bilo drugih. Mi iz Galižane, Šišana, Bala, Loborika..." (C. D, kazivačica). Slično navodi i Supek kroz izjavu veterana ranijih, poratnih, radnih akcija - Ice Blanuše: „Kod nas je sve bilo mnogo strožije. Član jedne brigade nije smio, recimo, da posjeti drugu brigadu, čak ni kad su u jednom logoru" (Supek 1963: 177).
99
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
kako uskracivanjem drugih osnovnih životnih potreba i fizički iscrpljujucim radom tako i otvorenim napadom na spolni identitet interniraca" (Jambrešic Kirin 2008: 90). Iako se prve radne akcije u vrlo malo aspekata uopce mogu usporedivati s kažnjeničkim logorima pa ce dio kazivača tvrditi da su se na „radnim akcijama i udebljali jer je hrane i voca bilo u izobilju", ovakvi primjeri discipliniranja spolnosti, poglavito na poratnim akcijama, mjesta su na kojima se izrazito preklapaju. Ali dok je u kaznionicama rad vrlo često bio u potpunosti beskoristan, na radnim se akcijama, shodno ondašnjem principu koji dobrim dijelom završava prvim Petogodišnjim planom (1952/53), on konstruira kroz princip „viška korisnosti".11 No, regrutacija brigadira nerijetko i putem simboličke retribucije rezultirala je situacijom da je „gotovo svaki treci radnik na pruzi Šamac - Sarajevo ili proglašen udarnikom ili pohvaljen" (Selinic 2005: 93 usp. Supek 1963: 192-193) te je koegzistirala s prinudnim odlascima na poratne radne akcije. Dobrovoljan se princip na kasnijim akcijama uspostavio kao norma putem, za dio akcijaša, dodatnih uvjeta poput ocjena i zdravlja. Odlazak tada djeluje kao izvor ponosa i prestiža jer, medu ostalim, čini i razliku u odnosu na one koji na Omladinsku radnu akciju nisu mogli ici. Upravo je ta oprečna motivacija i emotivna participacija akcijaša, koju bi, ponavljamo, bilo pogrešno svoditi na jednoobraznost poriva za odlaskom u pojedinim fazama radnih akcija,12 bila u velikom dijelu formativna za njezine sudionike. Još je Pierre Bourdieu pisao da se tijelo tretira kao memorija te da se prakticiranje
11	Pored činjenice da su „udarnički rad i takmičenje smatrani i političkim zadacima" (Bilandžic 1976: 101) poradi situacije u kojoj se Federacija našla nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, važno je istaknuti da je onodoban rad dobrim dijelom konstruiran kao antropogonijska, odnosno kategorija koja „očovječuje". Poznati motto brigadira „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas", „Pruga odgojiteljica", „Kovačnica novih ljudi" kao i poetizacija rada u, primjerice, mnogobrojnim radovima objavljenim u publikaciji Na pruzi. Zbornik radova književnika iz Hrvatske o pruzi Samac-Sarajevo (1947.), upravo su rezultat takvog kodiranja, pa ce i poratni Junaci rada biti smješteni u samo srce razumijevanja i definiranja pred i post-sovjetske socijalističke čovječnosti (Usp. Matoševic 2015).
Da Junaci rada nisu bili lako odvojivi od udarničkih postignuca na radnim akcijama pokazuje i članak u Biltenu graditelja Autoputa Bratstvo jedinstvo naslovljen Pokret Alije Sirotanovica na Autoputu: „Još u danima pred prvu godišnjicu V Kongresa KPJ, u danima velikog takmičenja sa radnim kolektivom na izgradnji Beograda, u nekim omladinskim brigadama i vojnim jedinicama nikla je i primijenjena korisna inicijativa: takmičenje najboljih grupa pojedinih omladinskih brigada ili vojnih jedinica po primjeru naših rudara, po metodi Alije Sirotanovica. U početku te pojave bile su rede i nisu imale vecu podršku rukovodstava. To bi organizirala brigada izmedu sebe, brigada iz istog logora. Kasnije ovaj pokret dobio je svoju masovnu osnovu i sve više postaje stalnom formom rada najboljih na Autoputu" (Bratstvo jedinstvo 1949: 1, za ovu informaciju zahvaljujem kolegici Reani Senjkovic).
12	Tako ce kazivač tvrditi da je i njegova „Baka, a koja je imala 72 godine na silu htjela ici na prugu Šamac-Sarajevo. I nikako ju nisu mogli odgovorit od toga! I navaljivala, navaljivala i navaljivala — a kako da ona sa 72 godine da ide na radnu akciju, i onda su kao, našli su kompromis pa je otišla u Rašu, na Melioraciju Raše! I ona je uredno radila s omladinom na tome" (R. C, kazivač). Takoder, mnoge su inozemne brigade radile na radnim akcijama poput one vestfalske u kojoj je sudjelovao i Heinz Hostar, akcijaš koji je ostao živjeti u zemlji koju je gradio na akciji Šamac - Sarajevo, a na odlazak ga je ponukala kaže „sklonost novim doživljajima i avanturama i nije mi trebalo puno da mi zavrte glavom! Medutim, moram reci da je tada u okupiranoj Njemačkoj vladala velika glad, osku-dica i neimaština, da nisam imao što obuci, što je bio dodatni, vrlo važan motiv za ono što cu uskoro
učiniti" (Milevoj 1991: 175).
100
ANDREA MATOŠEVIC
askeze i tjelesne patnje koristi kako bi se proizveli izvanserijski, riječju, izvanredni ljudi /.../. Nerijetko, ljudi pripadništvo nekoj instituciji osjecaju to jače što su bolniji bili obredi inicijacije koju je ta institucija nametnula (Bourdieu 1992: 110). Možda bi Bourdieovu tezu u okviru radnih akcija valjalo proširiti te iskustvu „dvostrukih smjena kako bi se prebacila norma" (Nametak 2014: 443), nerijetkim ozljedama, intervenciji u prirodni tjelesni ciklus i libido, „strašnim dnevnim vrucinama i hladnoci po noci u Bosni", „ostajanju na radnoj akciji tri umjesto jednog predvidenog radnog mjeseca" (A. H, kazivačica), „pljuska kiše po kojem smo radili" (C. D, kazivačica) koje se u memoriju utisnulo putem tjelesnih napora i nesvakidašnjih podražaja, pridodati i ona iskustva koja redom kazuju akcijaši na kasnijim Omladinskim radim akcijama. Njihovim ce svjedočanstvima uvelike dominirati osjecaj ponosa, superiornosti, dodatnog iskustva i, kao što smo vec napomenuli, prestiža.
NOVI LJUDI I STRUKTURA PRESTIŽA NA OBNOVLJENIM RADNIM
AKCIJAMA
Da bi objasnio razliku izmedu „starih", „kulučkih i mučnih" akcija u odnosu na one obnovljene, a na kojima je i sam participirao, kazivač je naglasio i infrastrukturni aspekt, odnosno gradnju objekata na kojoj je sudjelovala njegova generacija:
Velika je razlika izmedu gradnje pruga u razdoblju neposredno nakon oslobodenja 1945. i rada omladinskih brigada u drugoj polovici 50.-ih godina prošloga stoljeca. — Gledajuci unazad, gradnja željezničkih pruga pripadala je gospodarskom osmišljavanu napretka po modelu 19. stoljeca, dok je autoput predstavljao uznapredovali iskorak u procesu „modernizacije" jugoslavenskoga društva 20. stoljeca. (M. B, kazivač)13
13 Zanimljivo je pratiti konstruiranje ideje „modernoga" kroz takve usporedbe što, dakako, vrijedi i za modernitet gradnje željezničkih pruga koje su pojedinim akcijašima krajem pedesetih godina morale djelovati „arhaično". U tu nam svrhu mogu poslužiti književni tekstovi poput onog naslovljenog Mladi graditelji Gustava Krkleca gdje, za ovaj kontekst, opisuje indikativnu sliku: „Na uskom bosanskom drumu negdje oko Visokog, bula s feredžom i u dimijama nateže povodac, da skloni mazgu u jarak. Ususret joj juri kamion, natovaren materijalom za prugu. Žalim, što nemam aparat, da snimim taj prizor. To je kao neki susretprošlosti i buducnosti. Kamion bezbrižno prolazi, podiže oblak prašine, a bula se uzvrpoljila, zasmetala joj feredža , uzjogunila joj se mazga. Možda bi i opsovala, ali se boji da joj prašina ne uleti u usta. Takvih je slučajeva bilo često. Tko bi ih sve pobilježio? Dabome da ima posvuda, pa i u Bosni, još ostataka ljudi staroga kova, koji gledaju ili naopako ili iz svojih uskih perspektiva. Teško im je shvatiti potrebu širokih kolosijeka. /.../ Slabo bi se on probijao da sluša jadikovke za dunumima, tužaljke za starim, prošlim vremenima" (Krklec 1947: 85-86). Dakle, svijet moderni-teta identificiran sa željeznicom, a koji ce relativno brzo od akcijaša „druge generacije" biti definiran zastarjelim, gradi se i sam kroz usporedbu i kodiranje „onoga što mu prethodi". U ovom slučaju to su životinjska snaga i žena s feredžom, kontrast koji se morao isticati u usporedbi s mnogobrojnim, napose muškim, do pasa razgolicenim akcijašima čemu, primjerice, mogu posvjedočiti fotografije objavljivane u Ilustriranom vjesniku (npr. 25. svibnja i 1. rujna 1946., 10. travnja 1949. Itd.).
101
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
Iako je Autoput, vidjeli smo, graden vec krajem četrdesetih godina, a željeznica je dobrim dijelom XX. stoljeca bila moderan „simbol novog poretka na zapadu" (Mumford 2009:367), osjecaj „novih" akcijaša da su sudjelovali u nečem „posebnom", vrlo je prisutan. Razloge tomu možemo tražiti u činjenici da su postepenom stabilizacijom ekonomije i gorucih društveno-političkih pitanja, Omladinske radne akcije krajem pedesetih godina pa nadalje ostvarivane kroz ravnotežu izmedu manualnog i kulturno-prosvjednog rada, dok je na onim ranijim težište stavljano na sam iscrpljujuci obnoviteljski i graditeljski „besplatan fizički rad u uskoj sferi materijalne proizvodnje" (Karačevic 1959: 64). No, Dragic Karačevic vrlo značajno spominje i činjenicu kako se „mora voditi računa o društvenom sadržaju i zadacima sadašnjosti, ne smeju se primenjivati razvijene forme iz buducnosti, buduce organizacije društva. To bi bilo nerevolucionarno nasilje". Nekoliko redaka naprijed autor i objašnjava što su to „razvijene forme iz buducnosti" te dodaje: „Višak rada i društvena podela rada ne mogu se ukinuti dekretom niti se, kao što smo ranije videli, sličnim putem može postici opšta obaveza rada" (Isto: 54-65).14 Iako Karačevic dobrovoljan fizički rad omladine interpretira kao onaj koji bi imao „dezalijenirati" rad i ljude i čija bi finalna desti-nacijska točka bila „nesputana briga i ljubav prema celokupnoj ličnosti radnika i čoveka uopšte" (Isto: 73), takvo je vrijeme tek trebalo doci. No, u dobrovoljnom je fizičkom radu krajem tih pedesetih godina na vecim, saveznim i republičkim, radnim akcijama pogla-vito mogla sudjelovati omladina, i to, podsjetimo, ne sva jer se na radnu akciju izgradnje Autoputa 1959. javilo „od pet do osam puta više omladinaca nego što su ih brigade mogle primiti" (Supek 1963: 170; Kovačevic 1981: 204). Nagrada za besplatan, volonterski rad, bila je uvelike sama mogucnost sudjelovanja na Omladinskim radnim akcijama jer, iako neki od sudionika tvrde da su se „Pojedini studenti priključili radnoj akciji iz pragmatičnih razloga — prednost prilikom podnašanja molbe za jeftini smještaj u studentskom domu" (M. B, kazivač) i to „posebno ako su imali onu udarničku kartu" (S. L, kazivačica), rad
14 Autor u članku navodi ponešto drugačiji princip od ustaljenog na kojem bi dobrovoljan besplatan rad omladine imao počivati: „Učešcem u dobrovoljnom fizičkom radu, koji neposredno i posredno utiče na čitavu oblast materijalne proizvodnje, naša omladina, u prvom redu ona koja se redovno školuje, u krajnjoj liniji, preuzima na svoja pleca deo viška rada koji bi za nju morali da izvrše neposredni proizvodači tj. postaje povremeni produktivni radnik, ili drugim rečima, s obzirom da je njen rad besplatan, a delimično i jevtiniji od placenog rada, povremeno dobrovoljno sama snosi svojuprirodnu potrebu rada. Time stvara ne samo moralno-vaspitne nego i materijalne pretpostavke svoga i opšte-društvenog približavanja opštoj dužnosti rada s jedne strane, a s druge doprinosi ubrzavanje procesa odumiranja viška rada" (Isto: 66). Drugim riječima, do ostvarenja „razvijenih formi iz buducnosti", oni koji se školuju na račun zajednice morali bi to kompenzirati kroz dobrovoljan fizički rad i tako biti vjesnicima razvijenijih formi radnih i robno-novčanih odnosa koji tek, kao opce-društveni, moraju zaživjeti. Time u teleološkom smislu razvoja socijalističkog društva sudjeluju kao humanistička avan-garda koja „u vlastitoj snazi i tvrdom naporu, neprestano izgraduje što svestraniji ljudski (misaono-emotivno-čulni) odnos prema samom sebi — čovjeku i prirodi, preobražavajuci je u društvene vrednosti i uživajuci u njenim lepotama, omladinci angažuju, bogate i razvijaju svoju celokupnu ličnost, pa se može reci da je takav rad više nego vesnik, anticipacija buduceg svestranog oslobodenja (dezalijenacije) rada i ljudske ličnosti uopce" (Isto: 74, kurziv A. M).
102
ANDREA MATOŠEVIC
je odista bio volonterski.15 I tu se otvara prostor za govor o radu na Omladinskim radnim akcijama i kao izvoru prestiža za „odabrane" sudionike, a koji sadržajem i strukturom arti-kulacije nasljeduje dio „emancipirajucih" vrijednosnih obrazaca ranog, poratnog socijalizma te, uvjetno rečeno, i „imitaciju" ili „repetiranje" modusa produkcije koji su dominirali u neposrednom poracu.
U jednom od rijetkih igranih filmova o jugoslavenskoj socijalističkoj obnovi i izgradnji - Priča o fabrici Vladimira Pogačica iz 1949. godine, protagonistica udarnica tkalja Marija na sudenju saboterima proizvodnje, kao odgovor na argument da „iznosi pojedinosti iz privatnog života koji nemaju veze s predmetom rasprave", kazuje značajnu rečenicu simptomatičnu za period u kojem je film produciran — „Ali, zar vi zbilja mislite da se život može dijeliti?".16 No, što je to što je „nedjeljivo", a sastavnim je dijelom stvaranja novih socijalističkih ljudi tijekom poraca? U prvom redu to je neodvojivost javnog, radnog i privatnog života, ali koji je sada morao postati kulturniji i uključeniji u političku sferu što je ideal koji se ticao cijelog društva, ali su ga napose propagirali onodobni udarnici i Junaci rada te „pokret, odnosno njegova idealtipska elaboracija, nije ostavljao niti jedan aspekt života, privatni ili javni, nepokrivenim, ne-udarničkim" (Matoševic 2015). Opca kulturalizacija radništva koja je uključivala „donošenje kulture radnicima u formi kina, knjižnica, parkova, čitalačkih kružoka /.../" (Siegelbaum 1988: 234; usp. Durakovic 2010; Kolanovic 2011:66), što je uz narative o nužnosti svjesnijeg zalaganja pri obavljanju rada imalo činiti novog socijalističkog čovjeka, čini se da je svoju elaboriranu formu i implemen-taciju dobila upravo nakon napuštanja tog „sovjetskog" modela početkom pedesetih godina i to dijelom i tijekom Omladinskih radnih akcija „druge generacije". Tada je, navodi Supek „period obnove vec odavno završen kao i frontovske akcije gradana, a radnici su se prestali takmičiti u duhu 'stahanovizma' i udarništva" (Supek 1963: 178). Sad udarnicima bivaju proglašeni ne samo oni koji „pregalački" rade, vec i oni koji se bave kulturnim, prosvjetnim i sportskim aktivnostima:
Ma sve se vrednovalo! Sve je bio rezultat, zato sam ja i spomenuo G. D. jer se vrednovala i izrada panoa gdje su se stavljale i pjesme i ovo, znači kulturni i zabavni rad. Sve se ocjenjivalo i bilo je jako važno da izdaješ neki list. Jest da je tada bio onaj šapirograf pa se to još onako radilo, ali bilo je pored samog rada na tim akcijama i raznih drugih sadržaja koji
15	Volonterstvo se u ovom kontekstu poglavito razumijeva kao neplacena kategorija rada, ali koja volonteru osigurava društveni prestiž i zadovoljstvo osjecajem korisnosti (Hayakawa 2014). Kategoriji volontiranja, analizi fenomena u prvom redu na suvremenim primjerima, posvečen je broj časopisa
Traditiones 43 (3), 2014.
16	Toj važnoj replici u filmu prethode kadrovi i dijalog tkalje sa suprugom kako su im „opet propale karte za kino, a otkad su se oženili sve manje vremena provode skupa" poradi njezinog rada. Kultura je tijekom obnove i izgradnje dijelom želje, koju oni koji odista pregalački pristupaju radu ne mogu uvijek zadovoljiti - ideal balansa izmedu rada, kulture i prosvjete, ne napušta se, samo odgada.
103
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
su ocjenjivani. Prema tome, pored rada na tim radnim akcijama bilo je i raznih sadržaja /.../ pa si imao nogomet, odbojku, košarku /.../. I taj G.D, je dobio 5 udarničkih znački na jednoj radnoj akciji — za kulturu, za informiranje, za sport i za tamo na trasi /.../. Bio je jako vrijedan taj je radio non stop (D. P, kazivač).17
Upravo je to promjena u odnosu na prethodne, poratne, akcije koju Rudi Supek opisuje i analizira u poglavlju „Od autoritativnog ka demokratskom rukovodenju" gdje se poglavito vrednovao pregalački rad, dok se sad na takvu „kubikašku filozofiju" (Supek 1963: 194) gleda negativno. Uvedena je cijela niska novih organizacijskih elemenata koja je bliža novom društvenom samoupravnom principu i koja pridonosi demokratizaciji autoritativnog rukovodenja naseljem i brigadama, poput predsjednika savjeta naselja, predsjedništva brigadne konferencije ili savjeta naselja koji sada preuzimaju i obavezu proglašavanja brigada udarnima, što je prije bilo u nadležnosti Glavnog štaba, a gdje su pak u dovoljnom broju zastupljeni brigadiri pa ocjenjivanje uspjeha i davanje priznanja postaje njihova vlastita stvar (Isto: 190). Takoder, od 1961. sva se priznanja dodjeljuju samo na kraju smjene, na kraju mjeseca, a ne nakon svake dekade dok titulu udarnika pojedinim brigadirima ne dodjeljuje više Glavni štab pa ni savjet naselja, več brigadna konferencija, to jest, sami brigadiri svojim drugovima, dok Glavni štab ipak daje prelaznu zastavu za najbolje naselje, i to za uspjeh na radilištu i za uspjeh u društvenom životu čime se odaje jednakopriznanje radu na trasi kao i društvenoj aktivnosti (Isto: 192, kurziv A. M). Drugim riječima, baš kao u idealtipskoj varijanti ranog socijalizma, život se u brigadama na Omladinskim radnim akcijama više „nije mogao dijeliti". Stvaranje novih socijalističkih ljudi kalilo se kroz amalgam rada na trasi i društveno-kulturne aktivnosti u naselju, a bilo je, početkom šezdesetih godina, stavljeno pod zajednički nazivnik priznanja i pohvala brigadama i pojedincima — udarničkim titulama i prelaznim zastavicama — za cjelokupni trud tijekom jednomjesečnog boravka na ORI. Zamjena „borbenog stila" onim „demokratskim" zapravo je u mnogočemu, piše Supek, bila zamjena akcentiranja „savladavanja jedne vanjske zapreke — društvene ili prirodne" onim „unutrašnjim zaprekama u društvu, koje se očituju u postojanju raznih predrasuda, ideološke zaostalosti i odredene psihologije mladih ljudi, a traži takoder jednu vrstu borbenog stila, takvog koji zahtjeva borbu mišljenja, dakle razvijanje unutarnjih demokratskih odnosa, a ne slijepu disciplinu" (Isto: 196-197).18
17	Kazivač je sudjelovao na radnoj akciji Sava 1971. i 1972. godine i u Bjelorusiji, u sklopu gostujuče radne brigade, na jezeru Naroč 1975.
18	Takvu „demokratičniju" atmosferu potvrduje i predradnik brigade Glas Istre na radnoj akciji Sava '72 koji je u svoju „ulijenjenu, odnosno malo zaljubljenu" brigadu uvodio disciplinu više kroz „razgovor nego kroz kažnjavanje! Uvijek sam ih potkupljivao nečime — koka-kolom ili nekim drugim pičem ako budemo prvi. Ili svima sam obečao kutiju cigareta koji su pušili, a drugima nešto drugo. E tako, na različite načine, ali sam ja navečer uvijek razgovarao s njima o svemu i da se u njih nekako usadi ta volja, da im nije svejedno! Da im bude stalo, da kad se vratimo da možemo govoriti da smo jako dobri. Jako puno razgovora je bilo i medusobno povjerenje jedan u drugoga, nisam ja nikakvu
104
ANDREA MATOŠEVIC
Odgojni je aspekt rada na radnim akcijama prisutan od samog početka njihovog organiziranja, što je isticao i sam Josip Broz: „Uvijek sam isticao da je to kolektivno učešce u izgradnji naročito značajan oblik vaspitanja omladine, uključujuci i samoupravljačka znanja" (Tito prema Nametak 2014: 439). No, da bi zaživjele mimo primata „golog rada i bitke s kubicima" odnosno u jednakoj mjeri bio zastupljen i njihov političko-odgojni karakter, bilo je potrebno dočekati njihovu kasniju fazu. Ipak, osjecaj brigadira-akcijaša iz tog perioda govori u prilog tezi da su mnogi medu njima „socijalistički odgoj" mogli razumijevati slojevitije:
No, Autoput '59. i '60. — na kojima sam ja sudjelovao - bio je više dokaz da u socijalizmu (i buducem komunizmu) može biti bez velikih trauma uspostavljeno ravnotežje izmedu fizičkog i intelektualnog rada, te da je najvažnije da študenti — buduci intelektualci — shvate ljepotu i dubinsku vrijednost motike, čekica, krampa, lopate /.../. No istodobno je na scenu političkoga i javnoga života nastupao novi naraštaj, koji je„radnu akciju" nastojao osmisliti kao mjesto lagodnog opuštanja, druženja, „njegovanja vrijednosti"onakvoga socijalizma kakvoga bismo mogli zavoljeti /.../ (M. B., kazivač A. M.).
Motika, čekic, kramp i lopata koje kazivač spominje, kao i karijole kojima se radilo, konstantna su oruda korištena na radnim akcijama u izvršavanju zadataka. No, dok je tije-kom poraca korištenje „primitivne mehanizacije" proizlazilo iz samih manjkavih mogucnosti da se osigura suvremenije orude, zadržavanje istog principa u naknadnim dekadama ipak mora biti interpretirano ponešto drugačije. Složimo li se s tezom da „Tehnologija nije samo sredstvo. Tehnologija je način otkrivanja" (Heidegger 1977 :12), moramo se zapitati što nam takva „tehnička anakronija" otkriva u kontekstu kasnijih Omladinskih radnih akcija. Ona zasigurno znači naglašavanje kontinuiteta s ranim radnim akcijama u promijenjenim društveno-političko-ekonomskim okolnostima, a koji se očituje i u proglašavanju najboljih pojedinaca i brigada još uvijek — udarnima. No, možda i važnije od potonjeg, ona upucuje i na pokušaj zadržavanja utjecaja na omladince kroz manualnost u odnosu na suprotstav-ljanjeprirodi. Osjecaj da se prirodu može modelirati, podredivati vlastitoj volji bez složene mehanizacije, sastavni je dio rane socijalističke artikulacije rada na kojem su, medu ostalim, počivali i radni uspjesi oglednih radnika - Junaka rada (Matoševic 2015: 196-197). Stoga se o kasnijim radnim akcijama gdje omladina „odabire radne akcije koje pretpostavljaju rad u prirodnim uvjetima i borbu s prirodnim elementima" (Supek 1963: 92) još uvijek može
strogocu uvodio niti kažnjavao /.../. A i kad je rodendan imao netko, pa se nade i malo napije. Taj ga dan pustiš u baraki, da ju sreduje ako se napije jer da tu primjenjuješ kažnjavanje u tim slučajevima ne valja, tu treba biti, onaj tko vodi brigadu mora biti puno iznad njihovog mentaliteta i poznavati mentalitet tih mladih. Onda moraš dobrotom dobit čovjeka, a ne kažnjavanjem. I onda se sam nudi da bude još bolji, a ne da ga ti tjeraš" (D. P, kazivač).
105
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
govoriti kao iskustvu koje je moglo voditi u nesvakidašnje srce radnog heroizma do kojeg se dolazi gotovo golih ruku, ali sada u vrlo kontroliranim, gotovo „bezopasnim" uvjetima. Ipak, ideja o organiziranim Omladinskim radnim akcijama kao „anticipaciji buduceg svestranog oslobodenja" (Karačevic 1959: 74), a koja se izvršava „orudem jučerašnjice" govori u prilog opstojnosti ideje da je nulta točka socijalističkog rada — manualni rad i koji je kao takav imao biti „ovjeren" akcijaškim žuljevima: „Ja sam završila gimnaziju, a u gimnaziji baš i nije bilo žuljeva! Ali je vladala tako neka psihoza — ajde, ajde idemo radit, nabit žuljeve"! (S. L, kazivačica). Osjecaj da je radni heroizam, suprotstavljanje prirodi što ujedno znači i razvitak vlastitih „potencija koji spavaju" (Sutlic 1974: 12) nadohvat ruke, ipak je u naknadnom periodu, tvrde kazivači, bio ponegdje nagrižen idejom da pregalaštvo sada znači nešto drugo:
Izrijekom se izgovarala parola: dat cemo sve od sebe, ali se pri tom mislilo
— onoliko koliko možemo. (...) (M. B, kazivač, kurziv A. M)
g ^^ š
¡99
MIŠ}
Slika 4. Knjižice ORB Jadranska magistarala 64 Slika 5. Sava 66 priznanje uz značku Sonja i Sava 66 Sonja Lovrečic.	Lovrečic 2.
106
ANDREA MATOŠEVIC
ZAKLJUČAK
Organizacija i sadržaj Omladinskih radnih akcija pratili su kvalitativne i kvantitativne promjene u društvu koje su i same gradile, bilo kroz infrastrukturne projekte ili — ne manje važno - odgoj socijalističke omladine. Danas, s odmakom od nekoliko dekada naspram tih istih akcija, možemo potvrditi točnost zaključka do kojeg je došao Rudi Supek 1963. godine kada je pisao da „društveni utjecaj ne prestaje djelovati na svršetku jedne kolektivne situacije koju smo kao eksperimenat razgraničili vremenskim promatranjem. Pod drugim okolnostima ili uvjetima života dolazi redovno do izvjesne asimilacije nekog doživljaja, nekog kolektivnog iskustva, a time i do procesa sazrijevanja stavova" (Supek 1963: 140), ali mu možemo još ponešto i pridodati. Nastavljajuci istraživanje, kroz razgovore s neka-dašnjim brigadirima, akcijašima, zaključujemo da su „njihovi za vrijeme socijalizma sazrjeli stavovi" i danas izraziti i nipošto neutralni — oni, s jedne strane, očekivano bride po granici nostalgije izraženoj kroz tvrdnje kako su „današnje generacije zakinute i osiromašene jer na akcije ne mogu ici" (S. L, kazivačica) te kako bi i „danas klinci išli na radne akcije, samo da im se to ponudi!" (D. P, kazivač), dok s druge zadržavaju kritičnost prema „autoritativ-nom" i prisilnom odnosu koje su na akcijama iskusili. Upravo se na tim mjestima javljaju i strategije otpora naspram osjecaja nametnutog rada kao i, primjerice, kako kažu kazivači - „komunističkog drugarstva". U prvom slučaju nadomjestak za osjecaj nepravde bile su „psovke i poneki nedozvoljeni odmor kada predradnici nisu gledali" (C. D, kazivačica), dok je u potonjem slučaju dojam „dirigirane solidarnosti" umetnut u granice osobne kontrole:
Osobita se pozornost polagala uspostavljanju „drugarstva". Pod tim se, uz univerzalne vrline kao što su tolerancija, pomaganje slabijim, dijeljenje hrane i potrepština s onima koji nemaju podrazumijevalo i „komuni-stičko drugarstvo" koje je proizlazilo iz ideološke solidarnosti. Gotovo su svi brigadiri i veliki dio brigadirki pušili Moravu, Drinu, Dravu. Iako nisu redovito kupovali, vec „žicali" cigarete od drugih. Osobno nisam pušio, no moji su prijatelji pušili i sjecam se epizode kada je svako jutro neki student iz naše sobe dolazio po cigaretu. Nakon sat vremena pojavio bi se opet, pa onda opet. Moj mu je prijatelj rekao: „znaš što, ti ceš svako jutro od mene „sledovati" jednu cigaretu; ne moraš me ni pitati, samo dodi i dobit ceš je, ali se za ostale pobrini kod drugih". To je bio suštinski model „drugarstva": ne odbiti molitelja, ali ga uklopiti u racionalne okvire. (M. B, kazivač)
Plastičnost povišeg kazivanja govori u prilog činjenici da se iskustva na radnim akcijama, koje nerijetko imaju snažnu formativnu i identifikacijsku ulogu u životu nekadašnjih akcijaša, ne zaboravljaju. Poput služenja vojnog roka i naknadnih „vojničkih priča" (Petrovič 2011: 413), njihova je uloga i ona „institucije prelaska", jer tko je postao udarnikom na
107
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
radnoj akciji nije ostajao neprimijecen: „nije to bio nikakav poseban tretman, ali u društvu su govorili, evo, ide udarnik!" (S. L, kazivačica). No, mimo osjecaja osobnog prestiža, akcijaško iskustvo nadilazi svoju individualnu kao i povijesnu dimenziju jer i danas čini „os" oko koje se dio nekadašnjih omladinaca okuplja u fizičkom ili, češce, virtualnom obliku.19 A shodno uvijek naglašavanoj, iako u vecoj ili manjoj mjeri realiziranoj odgojnoj dimenziji druženja i drugarstva, o tim se kongregacijama možda može govoriti i kao jednoj od naknadnih potvrda uspjeha poglavito „novih" Omladinskih radnih akcija.
LITERATURA
Bertoša, Miroslav. 2007. Kruh, mašta & mast: Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947-1957. Zagreb: Durieux.
Bilandžic, Dušan. 1976. Društveni razvoj Socijalističke Jugoslavije. Zagreb: Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske.
Bourdieu, Pierre. 1992. Što znači govoriti: Ekonomija jezičnih razmjena. Zagreb: Naprijed.
Droždjek, Drago. 1980. Omladinska radna akcija „Sava"1960-1979. Zagreb: Gradska konferencija SSOH.
Durakovic, Lada. 2010. Ideologija i glazbeni život: Pula 1945-1966. Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo.
Gillette, Arthur. 1968. One Million Volunteers: The Story of Volunteer Youth Service. Harmondsworth: Penguin Books.
Hayakawa, Tomoko. 2014. Selfish Giving? Volunteering Motivations and the Morality of Giving. Traditiones 43 (3): 15-32.
Heidegger, Martin. 1977. The Question Concerning Technology and Other Essays. New York and London: Garland Publishing.
Istarska enciklopedija. 2005. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Jambrešic Kirin, Renata. 2008. Dom i svijet: O ženskoj kulturipamčenja. Zagreb: Centar za ženske studije.
Karačevic, Dragic. 1959. Dobrovoljni fizički rad omladine - sekundaran proizvodan oblik oslobodena rada, Naše teme 3: 64-74.
Kolanovic, Maša. 2011. Udarnik! Buntovnik?Potrošač... Popularna kultura i hrvatski roman odsocijalizma do tranzicije. Zagreb: Ljevak.
Koren, Snježana. 2013. Politika povijesti u Jugoslaviji (1945-1960): Komunistička partija Jugoslavije, nastava povijesti, historiografija. Zagreb: Srednja Europa.
Kovačevic, Ljiljana. 1981. Auto - put bratstva i jedinstva. U: Ljiljana Kovačevic (ur.), Jugoslavija 1941-1981. Beograd: Eksport press, 204-205.
Krklec, Gustav. 1947. Mladi graditelji. U: Marijan Matkovic (ur.). Napruzi: Zbornik radova književnika iz Hrvatske o pruzi Samac-Sarajevo. Zagreb: Društvo književnika Hrvatske, 75-86.
Levinas, Emmanuel. 2003. On Escape/De l'evasion, Stanford: Stanford University Press.
Matkovic, Marijan (ur.). 1947. Na pruzi: Zbornik radova književnika iz Hrvatske o pruzi Samac-Sarajevo. Zagreb: Društvo književnika Hrvatske.
19 Poput: Bilten ORA SFRJ. Leksikon omladinskih radnih akcija. Dostupno na http://bilten-ora-sfrj. com/public_html/index.php (zahvaljujem kolegici Reani Senjkovic na ovoj informaciji).
108
ANDREA MATOŠEVIC
Matoševic, Andrea. 2011. 'Život je radostan drugovi udarnici!': O 'žrtvovano) generaciji' demijurga socijali-stičkog etosa. U: Ines Prica i Tea Škokic (ur.), Horror-porno-ennui: Kulturne prakse postsocijalizma. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 219-243.
Matoševic, Andrea. 2015. Socijalizam s udarničkim licem: Etnografija radnog pregalaštva. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.
Mihailovic, Srecko. 1977-1978. Omladinske radne akcije, tok socijalne pokretljivosti. Obrazovanje i rad. 4: 39-46.
Milevoj, Marijan. 1991. Do socijalizma i natrag: Labinska novinska kronika 1945-90. Labin: Labinska komuna.
Mumford, Lewis. 2009. Tehnika i civilizacija. Novi Sad: Mediterran Publishing.
Nametak, Muhamed. 2014. Uloga omladinskih radnih akcija u stvaranju socijalističkoga društva u Bosni i Hercegovini 1945.-1952. godine. Časopis za suvremenupovijest 3: 437-452.
Petrovič, Tanja. 2011. Šta ce nama vojničke priče?: Secanje na JNA na prostorima bivše Jugoslavije. U: Ines Prica i Tea Škokic (ur.), Horror-porno-ennui: Kulturne prakse postsocijalizma. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 413-439.
Popovic, Dragan. 2013. Omladinske radne akcije kao ideološki (udarnički) turizam. U: Hannes Grandits i Karin Taylor (ur.), Sunčana strana Jugoslavije: Povijest turizma u socijalizmu. Zagreb: Srednja Europa, 289-313.
Portelli, Alessandro. 2003. What Makes Oral History Different. U: Robert Perks and Alistar Thomson (ur.), The Oral History Reader. London i New York: Routledge, 63-75.
Roberts, Ken. 2015. Youth Mobilisations and Political Generations: Young Activists in Political Change Movements during and since the Twentieth Century. Journal of Youth Studies, 1-17.
Selinic, Slobodan. 2005. Omladina gradi Jugoslaviju: Savezne omladinske radne akcije u Jugoslaviji 19461963. Arhiv 4 (1/2): 87-100.
Siegelbaum, H. Lewis. 1988. Stakhanovism and the politics ofproductivity in the USSR, 1935-1941. Cambridge: Cambridge University Press.
Supek, Rudi. 1963. Omladina naputu bratstva: Psiho-sociologija radne akcije. Beograd: Mladost.
Sutlic, Vanja. 1974. Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz filozofijsko ustrojstvo Marxove misli. Zagreb: Kulturni radnik.
Švabic, Mihajlo. 1979. Omladinske radne akcije - škola socijalističkog vaspitanja. U: Niko Milovanovic (ur.), Revolucionarni put Partije: Sezdeset godina razvoja i borbe KPJ (SKJ) i SKOJ-a. Split: Komitet organizacije SKJ u JNA i Politička uprava SSNO, 266-272.
KAZIVAČI
A. H, rodena 1929.
C.	D, rodena 1935.
D.	P, roden 1947.
M. B, roden 1938.
R. C, roden 1934.
S. L, rodena 1946.
TISAK
Ilustrirani vjesnik, Sa pruge Banovic-Brčko. Zagreb, 25. svibnja 1946.
109
OMLADINSKE RADNE AKCIJE: KONTINUITETI I ODMACI IZ ISKUSTVA AKCIJASA
Ilustrirani vjesnik, Omladinci Novosadske radne brigade polazu kolosijek na Omladinskoj pruzi. Zagreb, 1. rujna 1946.
Bratstvo jedinstvo. Bilten graditelja autoputa „Bratstvo jedinstvo". Pokret Alije Sirotanovica na Autoputu, Nova Gradiska, br. 74, 1. rujna 1949.
Ilustrirani vjesnik, Omladinac na Autoputu. Zagreb, 10. travnja 1949. FILMOGRAFIJA
Prica o fabrici. Vladimir Pogacic. Zvezda film, 1949. INTERNET
Bilten ORA SFRJ. Leksikon omladinskih radnih akcija. http://bilten-ora-sfrj.com/public_html/index.php
YOUTH LABOR ACTIONS: CONTINUITIES AND DIFFERENCES IN LABOR BRIGADE MEMBERS' EXPERIENCES
Even though youth labor actions (drives) are apre-communist / socialist phenomenon that were first manifested during the Second World War, such actions played a significant role during the entire lifespan of Yugoslavia. From the very beginning, they had a stratified purpose: to build infrastructure through volunteers'mainly manual labor (e.g., railways, highways, roads, buildings, and other infrastructure were erected in this way). Some of the best-known projects constructed through youth volunteerism are railroad lines (from Brcko to Banovici, from Samac to Sarajevo, and from Lupoglav to Stalije) and highways (the Highway of Brotherhood and Unity from Ljubljana, Slovenia to Gevgelija, Macedonia; the Adriatic Highway, etc.). On the other hand, their role was explicitly educational: participants had to build and forge new socialist youth, men, and women, not only through hard work, but also through educational, political, and cultural improvements that had to be offered through courses held at the worksites. However, although more than two million Yugoslavs participated in these labor actions, the differences between the "qualities" of their participation are significant. Informants' experiences (i.e., those young men and women that participated, sometimes more than once in these organized labor actions are particularly useful in distinguishing differences between the "first" actions after the Second World War and the "revived" labor actions starting in 1958. The first ones were often, but not always and exclusively, characterized by difficult "double-shift" work and sometimes forced departure to worksites. This was the period of authoritarian organization and articulation: many women stopped menstruating and lost their libido because their food was laced with bromine. The friendship that became one of the most distinguishing traits and, as brigade members relate, motivations to leave for a summer labor adventure during the revived actions, was almost forbidden in those held after the Second World War. In a word, even if those labor actions had to combine work, education, and culture, the emphasis was definitively placed on work. There was little time for anything else when they had to work "double shifts. " These are just some of characteristics that, starting in the late 1950s, created a feeling among brigade members that their work was "relaxing, fancy, and a real spa treatment if compared to previous labor actions" This is the time when a
110
ANDREA MATOŠEVIC
feeling of prestige was created among volunteers because, again in contrast to previous actions not everybody could leave for a now strictly "one-month labor adventure," whereas brigade members in previous drives remained for up to three months on a leave that was, they say, unplanned. Now only university students and high-school students that had good grades (and healthy ones) could leave and gain first-hand shock-work experience. It is exactly the prestigious title of "shock-worker" that, combined with the technical dispositive of work for the majority of brigade members (pick, hammer, shovel, and wheelbarrow), represent a continuity between the first labor drives and their "revived" versions. However, this "technical anachronism," as I have named it, also means that "socialist labor heroism" was mainly codified through direct contact with nature and man's efforts to change it and to subordinate it to its own will, even when the technical preconditions to do so were much more developed. However, again in comparison to the immediate postwar labor actions, these were danger-free and better developed around a balance of manual work with educational, political, and cultural improvement that was promoted through courses after the six-hour work-shifts. Shock-work brigades could now only be joined by individuals and groups that gave their best at work and in their labor, combining this with "social activities" in brigade members' camps. The conclusion drawn in this article is that youth labor drives/acions were a significant event in brigade members' lives. just like the army and stories that go with it, labor drives have a significant place in the life ofall the informants; whether pleasant or unpleasant, or voluntarily or forced, they were the framework through which these people interpreted the larger system that gave rise to these labor actions.
Although this text examines a historical phenomenon, it was written using ethnological and oral history methodology. I interviewed six male and female brigade members that participated in immediate postwar and "revived" labor actions. Despite the small sample used for this text, it is representative and "original" because some facts, confirmed by multiple informants, were never officially recorded. This human-oriented research is one of the aims of the project "The Making of the Socialist Man. Croatian Society and the Ideology of Yugoslav Socialism," which fully funded this research.
Dr. Andrea Matosevic, Sveuciliste Jurja Dobrile u Puli amatosevic@unipu.hr
111