RAZMERJE FRAMA STAROSLAVENSTINI I MEDJU SOBOM IZTBAŽUJE kr. učitelj Osečke gimnasije. TISKOM DRAGUTIN.4 LEHMAN N A I DRUGA. 03obM4A3 3 0. IV. 1940 U kojem razmerju su jugoslavenski jezici prama staroslavenštini s jedne a medju sobom sa druge Strane? Tstražuje Lovro Mahnič, učitelj kr. Osečke gimnasije. L dio. ovoga iteris jednom 'j y po čitavom slavenstvu slava svemogučemu, a ori se još i dan danas kod više nego dviuh trečinah Slavenah, te pošto je on time prokerčio put do polja slavenskoga jezikoslovlja, koje do onda gotovo pusto bijaše: postade sve to živahnije kretanje na tom harnom polju, i četomice javljahu se, uzperkos svakojakim težkim i neugodnim okolnostim nadareni i čversti muževi, koji su posvetili svu svoju duševnu snagu za bolju i prijazniju budučnost svojega naroda. Tko se neseča kod tih rečih Jungmana, Hanke, Palackoga, Šafaiika, Kopitara, Tostokova i mnogih inih, koje je ponajviše duh Dobro\vskoga uzbudio i potaknuo, da rade odvažno i neumorno na polju višega narodnoga izobraženja. Dobrow- skoga takodjer ponajviše ide hvala, što je Bopp, taj slavni stvoritelj sravnujučega jeziko¬ slovlja, mogao uzeti i staroslavenski jezik u područje svojega izpitivanja, te dokazati time srodnost slavenstva s ostalim indo-evropejskim svetom. Njegova je dakle takodjer zaslu¬ ga, što su sada živuči slavenski jezikoslovci doveli znanje slavenskih jezikali do onoga stepena, što-no dolikuje današnjemu stanju znanosti. Naravska je stvar, da izmedju pervih pitanjah poradjujučega se slavenskoga jezikoslovlja imadijaše biti ovo: u kakovom razmerju je staroslavenština prama živučim sla venskim jezikom? Nije se nimalo čuditi, što su Dobrowski i njegovi suvremenici s početka mislili, da je staroslavenština onaj jezik, iz kojega su postali svi živuči slavenski jezici. Nu več prije svanuča prispodabljajučega jezikoslovlja dodje se ponajviše putem povesti do toga, da su u devetom stoleču, kada se pojaviše na obzorju slavenskom one dve zlatne zvezde: Ciril i Metod, slavenska plemena bila, bar na debelo, narodopisno (etnografički) več onako razdeljena, kako su i sada, da je dakle staroslavenština, mogla majčevati samo 1 r'o>'X9S'- šj #d kada je Dobrowsky, taj slavni otac slavenskoga jezikoslovlja, početkom 'stoleča važnim svojim delom: „Institutiones linguae slavicae ve dialecti“ pervi pokazao učenomu svetu onaj častni jezik, kojim se orijaše t 2 jednomu, ili barem samo jednoj glavnoj grani živučih slavenskih jezikah. Putem iste po¬ vesti slutilo se nadalje, da je po svoj priliti staroslavenština imala biti jezikom jednoga omli slavenskih plemenah, medju kojimi su sv. Ciril i Metodij za razširivanje kerščanstva delovali; a to se tim tverdje verovaše za jezik panonskih slavenah, što se znadijaše, da je sveti Metodij sa svojimi učenici u Panoniji svete knjige na cerkovnoslavenski jezik prevadjao. Nu po nesreči slavenski učenjaci do okolo g. 1830. malo da nista neznadijahu o najznamenitijem — kako mi mislimo — u našem obziru slavenskom: bugarskom jeziku; a kamo li da mu potanko poznavahu narav i svojstva, kad se to niti do da¬ našnjega dana kako bi trebalo iztražilo nije? Buduči dakle sadašnji bugarski jezik na taj način izključen od natecanja kod toga za slavensko jezikoslovlje velevažnoga pitanja, preostadoše samo serbsko-hervatski i slovenski jezik kao suparnici boreči se za čast sinovstva po staroslavenštini. Zastupnik časti ovoga bijaše slavni jezikoslovac Kopitar s ostalimi slovenskimi učenjaci, onoga pako serbsko-hervatski jezikoslovci. Nu buduči da je Šafarik mnenje zadnjih več g. 1833. te¬ meljito oprovergao svojim važnim delom: „Serbische Lesekorner“, dopala bi bila nedvojbeno slovenski jezik i narod pobedonosno slava, da mu neustade u bugarskom na¬ rodu, dižučem se iz rake četiristagodišnjega duševnoga mertvila, opasan protivnik i tak- mac; jerbo čim se u najnovije vreme više poznavahu narav i svojstva tomu iznenada svanuvšemu slavenskomu jeziku, več se važni glasovi, kao znamenitoga jezikoslovca Schlei- chera, očitovahu sa gledišta prispodabljajučega jezikoslovlja: da iz staroslavenštine po svoj prilici nije proizašao nijedan drugi, nego sadašnji bugarski jezik. Nu slavni Dr. Miklosich, uvaživ razloge Schleicherove uzeo je na se posao po- sredničtva medju tima dvema suparnicima ter uči, dapraotci sadašnjega slovenskoga i bu- garskoga naroda sačinjavahu jednom jedan-te-isti „staroslovenski“ narod te da govorahu jednim - te - istim štor oslov enskim jezikom, hoji nam se je u čistoj staroj cerkvenoj knjiži ohranio kao što u Glagoliti Clozianu, assemanskom evandjeliju itd. (Vergl. Lautlehre uvod VI. VIL VIII. XI.) Nesuglasje medju toli znamenitimi jezikoslovci, kako su Schleicher i Miklosich, u tom: da li se imade slovenski jezik, šta se tiče njegova postanka, staroslavenštini uz- porediti, ili podrediti; pozivlje nas, da napose obratimo svoju pozornost na otu prepornu točku ter da potanje iztražujuči stvar i mi sa svoje Strane doprinesemo što k tomu, da prestane neizvestnost o stvari, koja je dosta važna za slavensko jezikoslovlje u obče, napose pako za rešenje našega pitanja: a to s toga, što po jednoj strani nije ni- kako moči točno opredeliti medjusobnili odnošajah živučih slavenskih jezikah, dok se stro¬ go neopredeli njihovo razmerje prama staroslavenštini, koja jim je obče pripoznato znan¬ stveno sredotočje; po drugoj pako strani, što je spomenuto Miklosichevo mnenje (s kojim se mi baš u odlučnoj točki slagati nemožemo) dobilo veliku i praktičnu vrednost time, da je Miklosich na njem osnovao svoju prispodabljajuču slovnicu slavenskih jezikah. U tom se doduše podpunoma slažemo sa mnenjem Dr. Miklosicha, da su praotci sadašnjih Slovenacah i onih Slavenah, koji podjarmljeni oko. V. stoleča tudjimi Bugari primiše (kao što i ruski Slaveni) od podjarmiteljah narodno ime: sačinjavahu jednočjedno te isto „slo- vensko“ pleme: ali nemožemo se tako lahko slagati u posledicah, koje on iz toga izvadja Istina je doduše, da bi iz onoga mnenja sasvime logično sledilo, da je taj „j e d a n te isti“ narod jednoč istim jezikom govoriti morao, jer obče pripoznata je istina, da je jedinost jezika posledica i najtočnije do sada poznato znamenje narodoslovne jedi- nosti i osobnosti svakoga naroda; ali iz toga po našem mnenju još nesledi, da se ono „jednoč“ na jezik baš onoga vremena protezati imade, što nam se u staroj cerkvenoj knjiži ohranio. Zar nije moguče i to, da se ono „jednoč“ na jezikprijašnje kakve dobe protezati imade, kojega buduč nam se nije u ničem ohranio, povestnički poznavati nemo¬ žemo? Da se pako, što se naročito slovenštine tiče ono „jednoč“ na jezik one dobe protezati imade, što nam se je u staroj cerkvenoslavenskoj knjiži ohranio; to bi po našem mnenju samo onda bilo moči pravovaljano dokazati, ako bi moguče bilo glavna jeziko¬ slovna pojavljenja, a napose zvuko- i oblikoslovna svojstva slovenskoga jezika po sadanjih načelih jezikoslovne znanosti reč bi genealogički tako vaditi iz staroslavenskoga jezika, da se nedvojbeno dokaže, da su najvažnija njegova zvuko- i oblikoslovna pojavljenja ge¬ nealogički ili mladja, ili da barem nisu starija, nego shodna jim pojavljenja staroslaven skoga jezika. Kako se, da uzmemo primer iz poznatih romanskih jezikali — može bez obzira na povest jezikoslovno dokazati, da je talijanska reč: or o, francuzka or, postala sa lat. aurum; franc, oncle sa avunculus; tal.: giorno fr.: jour sa diurnum tal.: facessi fr.: fisse sa fecissem itd. a nikako obratno: isto tako bi se moralo dokazati o svili glav¬ nih zvuko- i oblikoslovnih pojavljenjih i slovenskoga jezika; pak onda tekar bismo imali pravo staviti ga u onu uzku odvisnost od staroslavenštine, u kojoj ga nalazimo kod svili slovenskih slovničarah, a naročito u prispodabljajučoj slovnici Dr. Miklosicha. Ako se pako druga onih dviuh mogučnostih više s istinom sudara, t. j. ako se iz značajnih svojstvah osobito zvukoslovnih pojavljenjah sadašnjega slovenskoga jezika znanstveno dokazati dade, da su Ota pojavljenja postankom pervotnija od shodnih jim sta- roslavenskih, da bi se dakle u tih slučajih pojavljenja staroslavenštine pojavljenji sadaš¬ njega slovenskoga jezika tumačiti imala; onda nam neče biti moguče pristati uza mnenje onih, koji tverde, da je ona starolovenština, koja nam se je u staroj cerkvenoj knjiži ohranila, mati sadašnjoj slovenštini, nego čemo morati pristati uz one, koji tverde, da bi- jaše onda, kad se govoraše ohranjena nam u cerkvenoj knjiži staroslavenština, delitba staroga „slovenskoga“ plemena u sadašnje slovensko i bugarsko (bar u znamenitih nekojih točkah) narodoslovno več sveršenim poslom, i da uslčd toga valja sadasnju slovenštinn načelno staroslavenštini uzporediti, te staviti ju u isto znanstveno razmerje napramn po- znatoj nam staroslavenštini, u koje se stavljaju osim sadašnje bugarštine svi ostali živuci slavenski jezici. Razloživši gledište, s kojega smatramo ovo pitanje i naznačivši način, kojim iz- kažujemo jezikoslovne stvari, sravnjivat čemo sada nekoje znamenitije zvukoslovne točke staroslavenskoga i sadašnjih jugoslavenskih jezikali obračajuči kako več kazasmo, osobitu pozornost na ono, čime bi se po našem mnenju razmerje staroslavenštine prama sadaš- njemu slovenskomu jeziku razjasniti dalo. Značajna bližja srodnost sadašnjega bugarskoga i slovenskoga jezika, kojom se ove dve slavenske grane bitno razlikuju od svih ostalih slavenskih plemenah, nalazi se 4 (medju ostalima) u sustavu jerovah. I u toj stvari vidimo takodjer jedan onih glavnih jezikoslovnih razlogah, s kojili 1 scenimo, da sadašnje bugarsko i slovensko pleme sači- njavahu jednoč jedan te isti »staroslovenski" narod govoreči jednim te istim »staroslovenskim" jezikom. Ali da se imade taj »staroslovenski" jezik tra- žiti u pervotnijoj nekakvoj dobi jezičnoga razvijanja, nego li je doba poznate nam staro- slavenštine, to čemo se tersiti, da tečajem ove svoje razprave na svojem mestu dokažemo Buduči pako da su pojmovi o jerovih za mnoge još dan danas zasterti nekakvom maglom reč bi mističke neizvestnosti; vidi nam se, radi jasnoče i točnosti naše razprave, ako ne baš neobhodno potrebno, a ono začela ne sasvime bezkoristno, da najprije koju rečemo o postanku, naravi i jezikopovestnoj vrednosti staroslavenskih jerovah te da ujedno na krat¬ ko pripovedamo, šta je tko do sada o tom smislio i napisao. Sledeči historičko razvijanje slavenskoga jezikoslovlja opažamo najprije mnenje pravoslavnih slavenskih, a napose ruskih jezikoslovacah, koji, buduč ruski narod glavni sahranitelj i zaštitnik starobugarskoga jezika u svojoj pravoslavnoj cerkvi, pervi ga počeše slovnički iztraživati ter neimajuči onda jošt skoro nikakva pojma o jezikoslovnih stvarih, mišljahu pak i dan danas još mnogi misle, da je njihov cerkveni jezik u svem onakav, kakav bijaše, kada življahu slavenski apostoli Ciril i Metodij i njihovi učenici. Stoga se nitko diviti neče, što njihovi učeujaci tverdjahu, a delomice još i dan danas tverde, da su pismena z i h bila več s početka bezglasna u cerkvenoslavenskom jeziku; ako pomisli, da su pravoslavni Slaveni Cirilov jezik, osobito šta se tiče izgovora jerovah, po naravi sa- dašnjega ruskoga jezika tako preinačili da otim pismenom sbilja nije nikakva samostalna glasa u onom načinu izgovaranja, kojim ga oni sada u cerkvi izgovaraju. Nu več »mnogogrešni" mnih Meletij Smotriski učini nekakav napredak u našem pitanju: tpammatnkh caabehckha upabnamoe cyiiTArAW rioTijJAniEA\ AAHorcrpfeiuHArvv mmi^a meaetia cMOTpNCKArw b ebhd 16 18 /, 9 ; njemu naime nisu jerovi više bezglasna, nego su mu več pri- prežnoglasna (npNiipA?KnorAAcnAiA) pismena. Ota njihova priprežnoglasnost sastoji po njegovu mnenju u tom, da na sveršetku rečih stverdjuju ili smekšuju zvukove stoječih pred njimi samoglasnikah. — Vidi se, da je taj napredak sasvime izvanjski i da se neosuiva još na nikakvom znanstvenom osvedočenju o naravi, postanku i jeziko-povestnom razvitku jerovah. Na istom znanstA T enom gledištu, na kojem stojaše Smotriski več godine 16 18 / 195 stoja gle¬ de našega pitanja Dobrowsky još godine 1822. Jedini a i taj samo prividih napredak, što ga učini inače slavni Dobrowsky u toj stvari, je ovaj, da on iztražujuči stare rukopise opazi, da se i u najstarijih njemu po- znatih rukopisih u sredini rečih z često menja sa o, a b sa e. Rekosmo »prividan na¬ predak" jerbo je očito, da znanstvene važnosti ote opazke za nauku o naravi i pervotnoj jezikoslovnoj vrednosti jerovah inače oštroumni I)obrowsky shvatio nije: on naime prosto¬ dušno uči, da nam je u onih slučajili na ruski način z izgovarati = o: TznzTZ=TorioTZ itd. a b=e: pkLpi^pEgN itd. Njemu dakle u takovih slučajih jerovi nisu više priprežno- glasnici, nego bitno samostalni zvukovi. Iza svega se vidi, da Dobrowsky još nije potanje iztraživao pervotne zvučne vrednosti jerovah, a to zaoto, što je njegov uzor ruski način izgovaranja starobugarskih jerovah. Stoga je takodjer jasno, zašto Dobrowskomu izgova- ranje rečih tzoztz, tzmbhz, bz3baaz itd. nezadavaše nikakvih neprilikah. Ali upravo time, 5 što je Dobrowsky svojom naukom o dvostrukoj zvučnoj vrednosti jerovah donio razdor i protivuslovlje u sustav izključive bezglasnosti ili priprežnoglasnosti jerovah, upravo time je k tomu doprineo, da su se oni, koji za njim tu stvar iztraživahu, beiže i laglje osvčdočili o nemogučnosti, da bi do ondašnje nauke o jerovih (sa njegovom) mogle biti istinite. A k tomu osvedočenju nije trebalo drugo, nego samo uvažiti, da su sv. Ciril i njegovi me¬ nici slavensku azbuku ustanoviti mogli samo na fonetičkom (zvučnom) temelju, pa da asled toga nauka o dvojakoj pervotnoj zvučnoj vrednosti istih pismenah nernože stojali. Dobrowskoga učenici: Šafarik, Kopitar i ini mladji, kojih jezikoslovnim delova¬ njem se načini u nauči slavenskili stvarih u obče, a napose slavenskoga jezikoslovlja zna¬ menit znanstven napredak, unaprediše i rešenje našega pitanja. Saznade se najme po- vestničkimi izvešči o životu i delovanju slavenskili apoštolah i njihovih učenikah, da su (kako več napomenusmo) osnovali slavensko pismo na fonetičkom temelju. Iz toga se je uvidelo, da jerovi u rečih kao tsiiztz, bx3bmx, czMpzTh itd. u vreme ustanavljanja staro- bugarskoga pisma nemogahu imati, kako misli Dobrowsky, po dvojaku fonetičku (zvučnu) vrednost, i da po drugoj strani moradijahu naznačivati nekakve zvuke, jerbo inače nebi se bili pisali. Uvidelo se je nadalje, da su morali biti s početka samoglasnici, buduč da se re¬ či: TznxT&, Ts v ihHX itd. nebi bile mogle niti izgovoriti, da jerovi nenaznačivahu samoglasnikah. Ova povestnička izvadjanja potverdi čim jasnije i krepče razvijajuče se u novije doba sravnujuče jezikoslovlje, odkada je slavni Bopp uzeo i starobugarski jezik ’) u područje svojih ostroumnih iztraživanjah. Na tako razjasnjenem i razširenom znanstve- nom temelju se je najme jasno pokazalo slavenskim jezikoslovcem, da se u srodnih indo- evropejskih jezicih sa starobugarskimi jerovi sudaraju samoglasnici: = Sansk. dina, Bh^oBA = Sansk. vidhava, Eorz — Sanski', bhagas itd. Iz toga nadalje, što se nalaze i u najstarijih rukopisih reči, u kojih se jerovi kadkad pišu: czmp&tb, czBkTZ, kadkad izostavljaju: cmp^vb, cb^tz, kao i iz toga, što su (šta Miklosich verlo ostroumno iz nekojih pravopisnih pojavljenjah starobugarskih rukopisah Vergl. Lautlehre der slav. Sprachen p. 72 izvodi), jerovi u nčkojih, naročito na svčršetku rečih več u XI. veku prestali naznačivati samostalne zvukove; kao napokon još i iz toga, što nam se glede jerovah pojavljuje sravniAanjem starobugarskoga sa sadašnjimi slavenskimi jezici a napose s novo-bugarskim i slovenskim: iz svega toga dakle se je podpunim pra¬ vom zaključilo, da su s i h več u vreme ustanovljenja starobugarskoga pisma morali naznačivati nekakve uzke slabe, zamukle samoglasnike, koji baš sa svoje slaboče i zamu- klosti, — a to osobito na sveršetku rečih — lahko u govoru izčezavahu. Ako se dakle, kako videsmo, slavenski učenjaci slažu u tom, da su staroslavenski jerovi pervotno mo¬ rali naznačivati nekakve samostalne, nu več onda slabe, zamukle samoglasnike, i da nji¬ hova zvučna vrednost moradijaše i različna biti u različnih dobah njihova razvijanja u sta- ') Tako se usled temeljitijih znanstvenih iztraživanjah najnovijega vremena točnije nazivlje staroslavenština. 6 roslavenštini: dosta neopredeljena su mnenja o ovom drugom za nas glavnom pitanju: koja jim bijaše pervotna fisiologička (naravoslovna) vrednost te kako se po prilici onda kgovarahu? Da je težko, ako ne baš nemoguče, pervotni izgovor jerovah točno opredeliti, to če svatko uviditi, tko pomisli, kako je u obče mučno opredeljivati zvukove mertvim jezi¬ kom, a to sbog onoga više manje uvek približnoga razmerja, koje stoji izmedju živoga promenljivog zvuka i mertvoga nepomičnoga pismenog znaka. S toga i mi, po primeru slavnoga Šafarika (Pamatkv hlaholskeho pissemnictvi str. 20) nemožemo toliko smerati na to, da staroslavenskim jerovom opredelimo zvukove razlikih dobah njihova zvučnoga razvi¬ janja, koliko da jim u teoriji opredelimo njihovu jezikopovestnu i fisiologičku vrednost. Da vidimo prije, šta misle pojedini noviji učenjaci o toj stvari! Šafarik u svojih pervih spisih (Serbische Lesekorner str. 20. i Die altesten Denk- mahler der bohmischen Sprache str. 68.) kaže, da se starosl. z može sravnjivati sa slabim o; a k sa slabim i ili e inih jezikali. Ali da se Šafarik neusudjuje o toj stvari nista točna ustanoviti, vidi se iz str. 23. istih „Serbische Lesekorner" gdje kaže, da se na njihovu pravu narav i vrednost samo ponešto zaključiti može iz načina, kojim sadašnji Bu- gari i Slovenci ili Korutanci, kako jih on zove, svoj zamukli samoglasnik izgovaraju. U kasnijih svojih spisih, kao što su Pamatky hlaholskeho pisemnictvi str. 20. kaže Šafarik, da se samo u teoriji može s nekakovom stalnošču kazati: da su bili jerovi pervotno znakovi, kojimi su se slabi (s našega današnjega gledišta stvar shvačajuči) sa- moglasnici naznačivali, z naime da je postalo sa trijuh jakih samoglasnikah a, o, u (bilo neposredno, bilo posredno prelazom pervoga i zadnjega prije u o), i da je stojalo u izgo¬ voru u sredini medju o i e; zašto on pervotni zvuk tverdoga jera evako: o/e naznačuje. Isto tako bi s postajalo oslabljivanjem jačih samoglasnikah: e, i, ter stojalo u izgovoru u sredini medju e, i\ zašto Šafarik njegov zvuk ovako: e/i naznačuje. Kako se vidi, stoji taj Šafarikov nazor več na temelju sravnujučega jezikoslov¬ ca, kojim se doduše jezikopovestno opredeliti dade, čime se starosl. jerovi u srodnih jezicih zamenjuju; ali kako po prilici glašahu t. j. njihova fonetička vrednost se tim putem bez fisiologičkoga razmatranja stvari ustanoviti nemože. Kopitar stoji šta se jerovah tiče, na gledištu pervih Šafarikovih spisah. Njemu su (Glagol. Cloz. p. 48. 51.) jerovi zamukli samoglasnici (vocales mutescentes), z naime =o (u) mutescens, s = e (i) mutescens. Usled svoga nazora o domovini Cirilova jezika opredeljuje jim sadašnji izgovor u odporu proti ruskoj školi: po ujegovu mnenju bi jerovi u sredini rečih glasili kao jevrejsko shwa (:), na sveršetku rečih pako bi z pooštrivalo prednju slovku: kpatz = bratte; s pako bi ju ublaživalo: n at s = pote (ponte)! O pervotnom njihovu izgovoru kaže samo: q u e m (scie usum hodiernum) au- tem peritus ha ud facile admittet pro veteri genuino (Glag. Cloz. p. 50.) Fr. L. Čela k o v s ky u svojoj „Sravn. mluvnice slovanskych jazyku str. 74—78 stoji sa svojimi nazori o zvučnoj vrednosti jerovah još godine 1853. na gledištu Dobrovvskogat Miklosichu (Yergl. Lautlehre der Sl. Spr. str. 71) je z pervotno u, a k pervot¬ no i. Ovi se glasovi po ujegovu mnenju mnogo nerazlikuju od herzo izgovorenih o, e, ko¬ jimi se u rukopisih obično zamenjuju. Nu to mu nestoji za sve slučaje; gde su naime 7 a i p na početku rečih, ili gde su u sredini rečih posle suglasnikah, pa jih sledi z: azžka, pztz rAZKNHA, rpzAo: u otih slučajih z neima po Miklosichevu mnenju nikakve samostalne zvučne vrednosti; a i p pako se smatraju za samoglasnike. Kako se vidi, pred- polaže Miklosich u načelu dvojaku pervotnu zvučnu vrednost jerovah, pa zato stoji u na¬ čelu i proti njegovu mnenju isto, što smo prije kazali o nazoru Dobrowskoga. Sto se pako tiče pervoga dela Miklosicheve nauke o jerovih, da je najme z — u, a h=i, to se on neupušta u pobližje tisiologičko razmatranje stvari. S ovim pervim delom Miklosi- cheva nazora o jerovih slaže se Schleicher (Vergl. Formen. des Kirchenslavischen et San- skrit str. 34 et 35) pa niti on nenavadja po našem mnenju dosta temeljitih razlogah za taj nazor. Kaže naime, da su jerovi morali imati nekakvu jaču zvučnu vrednost, nego ju imadu u novijih jezicih, i navadja za dokaz toga nazora, da se u novobugarštini a još i dan danas kao u izgovara poput englezkoga u u reči „but“. Vidi se, da se niti Schlei¬ cher neupušta u pobližje razglabanje fisiologičke vrednosti jerovah. Šta se njegovog do- kazivanja napose tiče, može mu se, osim toga, da se ono jednostrano samo na tverdo jer proteze, još i to prigovarati, da se on ili vara o izgovoru englezkoga u „but“ misleči da sbilja glasi kao u, itd. u kojem slučaju ništa nedokazuje za z==u; ili se pako nevara o toj stvari, i u tom slučaju bi to doduše stojalo samo za mogučno st, da z == pervotno u, ali bi onda imalo z u novobugarštini isto tako jaku zvučnu vrednost, kao što ju ima- dijaše i staroslavenštini šta bi bilo u izravnom protivuslovlju s navedenim njegovim mne¬ njem o pervotnoj jačoj zvučnoj vrednosti jerovah, nego ju nalazimo u novijih jezicih. Ako se, kako kazasmo, sada točno opredeliti nemože, kako staroslavenski jerovi pervotno gla- šahu, i podpunoma uvažavamo Šafarikovu i Kopitarevu opreznost u toj stvari; možemo bar u pojedinih slučajih tverditi, kako oni glasiti nemogahu: jerbo zašto nebi bili n. pr. sv. Ciril i njegovi učenici mesto z i t pisali u i i, da su jih čuli u govoru? Ako ne, da se dokaže, da su pervotno ov, h (i); (s,

MOJoruiecKia HačJKmenia o cocmaBfi pyccKaro asbma St. Petersburg 1850. I.): da z i k u vreme uvadjanja slavenskoga pisma nebijahu nikakvi samoglasnici, nego samo nekakva pridahnuča (upimasama) pa da su ovu svoju vrednost do današnjega dana ohranili u ruskom jeziku. To mnenje oprovrgava — a u tom je velika zasluga Pavskoga -— slavni ruski akademik Bothlingk u svojih spomenutih prinescih k ruskoj slovnici III. s redkom neka¬ kvom uzterpljivošču i požertvujučim veledušjem. Udario je naime Bothlingk kod te pri¬ like izvornim i po našem mnenju verlo sretnim putem, da opredeli jerovom njihovu per- votnu fonetičku vrednost. Obrača naime pozornost na grafičnu srodnost znakovah z, h te zaključuje iz grafične srodnosti, da se z i k ni fonetički nisu mogli mnogo razlikovat t. j.: da je z naznačivalo glas, koji isto tako stoji k današnjemu ruskomu h (zi), kako stoji b, k h, dakle bi stojalo: t> : zi=b : u ')• Neda se tajiti grafična srodnost medju % i b, koja je još očevidnija u pervotnijoj * 2 ) glagolici »s, -s; ■«, -s: isto tako može se smatrati za nedvojbeno, da pervotno grafična srodnost moradijaše biti skopčana s fonetič- *) str. 91. spomeuute razprave III. Die nalie Verwandtscliaft der Zeichen r r und h liegt klar am Tage und berechtigt zu der Annahme, dass a wie in graphischer, so in phonetiscker Hinsicht den t selir nahe gestdnden, d. h. einen Laut dargestellt liabe, der sich zum lieutigen bi (bi) so verkielte die t zu h. 2 ) Tla sbilja glagolica pervotnija nego Cirilica (ili točnije : (Kliraentica) to je, kako mi mislimo, temeljitimi iztraživanji Hanuša i Eačkoga do tverdoga ustanovljeno. 9 kom. Još očitija je grafična srodnost medju zi i x, buduči da je xi dvoglasnik postavši od x—j— i. Istina je, da Bothlingk nedokazuje niti grafične niti fonetičke srodnosti izmedju h i h, kojim razmerjem bi se imalo razjasniti i opredeliti ono pervo; a : ai. I sbilja bi po našem mnenju težko bilo tverdit grafičnu srodnost medju b i h. Ali ako se mesto h uzme njegov zastupnik i (k) istovetan sa gerčkim jotom '• (koje se u vreme Cirilovo u gerštini za uho u ničem nije razlikovalo od n i iz kojega je postalo storoslavenko h) morat če se pripoznat grafična srodnost medju b i i ( t ), iz čega bi sledila i fonetička srodnost izmedju ta dva znaka, a dosledno takodjer izmedju b, i h. A niti u glagolici nečini nam se neverojatna grafična srodnost medju g, - e . Taj na temelju grafične srodnosti osnovani nazor slavnoga ruskoga akademika, potverdjuje nam se podpunoma i sa jezikopovestne i sa fisiologičke Strane. Okrenemo li najme onu njegovu proporciju ovako; i: b=n: n onda nam se predočuje ovaj jeziko- povestno potverdjujuči ju i zanimivi pojav, da, kako izčeznu na jednoj strani več rano u zvučnom razvijanju staroslavenštine i sadanjih jugoslavenskih jezikah fonetička razlika iz¬ medju m i h, da je isto tako izčeznula i izmedju i i t. Nu takodjer sa fisiologičke Strane potverdjuje nam se Bothlingkov nazor, i nai- me, i li moraju da spadaju u staroslovenštini medju strogo-gerlene, široke a epet b i n medju strogo-nebne, uzke samoglasnike, jerbo se perva dvojica (i, 11 ) nikako nesnašaju sa nebnimi (uzkimi) sugiasnici pred sobom. što se podpunoma sudara stime, da se široko (gerleno) o posije nebnih zuglasnikah u starost, uvek pretvara u nebno e; sravn. EoroMi ihojkemi itd. S toga mi mislimo, da je i fonetički najbliže širokom (strogo-gerlenomu) o, i da je na tom osnovana i grafična srodnost, koju nalazimo u glagolici medju a (o) i (i). A s toga je opet jasno, zašto se u staroslovenštini i nijednim drugim zvukom ne- zamenjuje, nego širokim o: TonoTi-TiniTi, pekoxi-pekixi itd. Isto tako se obratno b, n neslažu sa strogo-gerlenimi (širokimi) sugiasnici pred sobom. A to naravoslovno načelo je u staroslavenštini tako strogo izvedeno, da u njoj slovakah: kn, Kb; im, rb; x N , X b mesto: kii, ki; m, n; xh X 5 ; kao što obratno slovakah: jkii, jki; urn, mi; mu, hi itd. me¬ sto ; mn, ?Kb; mn, uib; mu, mi itd. naprosto neima. Smatramo dakle i i 11 za bitno ger- lene samoglasnike, jerbo jih vidimo u podpunom fisiologičkom suglasju sa bitno- gerlenimi sugiasnici r, x, K (po Briicke-ju r 2 , x 2 ? k 2 ) koje staroslavenština jedine imati mogaše, kao što je to Miklosich (na str. 200 svoje Vergleichende Lautlehre d. sl. Spr.) u koliko mi znamo pervi jasno dokazao. Iz toga več sledi po našem mnenju nedvojbeno, da se sta- rosl. i sa Schleicherom (Vergl. Formenl, itd str. 33) nemože stavljati sa oy na isti fisio- logički stepen kao bitno ustnen samoglasnik, ali još jasnijom postane stvar, kad se pomi¬ sli, da se o\ f u starosl. slaže i sa nebnimi nzkimi sugiasnici pred sobom: ujovn, aiokntn itd.; što se o i, ovom, kako mi mislimo, u gerlu se radjajučem, i sa svoje porodne sla- boče u istom gerlu umiručem, pa zaoto strogo-gerlenom samoglasniku, nikako dokazati nedade, kao što niti o n, koji je (po svojoj naravi kao sastavak sa i-|-n (i), doduše ger- leno-neban dvoglasnik, nu je ohranio u staroslavenštini snagu i svojstva strogo-gerlenih zvukovah, a to bezdvojbeno sbog toga, jerbo dolazi u neposredni doticaj sa stoječimi pred njim sugiasnici samo perva njegova, strogo-gerlena sastavina: i. Jasno je, da ova fisiologička vrednost staroslavenskoga n predpolaže bitno 2 10 istovetno izgovaranje sa sadašnjim poljsko-ruskim y (m), koji je takodjer gerleno-neban dvoglasnik, a upravo time bitno različan od nemačko-francuzkoga ii (u), koji je prost, a to ustmeno-neban samoglasnik. *) Isto tako smatramo b, koje je postalo sa strogo-nebnoga h bitno nebnim, uzkim sa¬ moglasnikom, jer se nalazi (sa n) u staroslavenštini u podpunom narovoslovnom suglasju sa strogo nebnimi suglasnici: j, a?, m, h, uit, m p, (postavšimi prestavom sa tuj (V) pm a' h". Opredelivši dakle u teoriji jezikopovestnu i naravoslovnu vrednost starosiavenskih jerovah, smijemo se valjda na temelju toga usuditi, da napokon još kažemo, kakovi jim po prilici imadijahu biti i praktični zvukovi: % kao najuži gerleni samoglasnik morao je glasiti nalično gerienomu stenjanju, koje se još dan danas čuje po nekud u slovenskom jeziku: hb k— ktukt,, dahnit (d’bh:bnt)==A'bX M ' M ' H , ili kao englezka u, o u: but, not ; b pako kao najuži nebni samoglasnik, morao je po prilici glasiti kao slabo nebno stenjanje nalič¬ no slavenskomu slabomu e, i ili francezkomu e muette a to napose posle nebnih suglas- nikah: našb=HAUJN, nožb=uo) u svojem jeziku, taj bi morao prije svega dokazati, da je onaj staro-serbski jezik, u kojega najstarijih spomenicih se piše b gdje se još dan danas govore pervotniji samoglasnici (večinom a), čist od staro-bugar- ske primesi koliko u svakom inom, toliko u pravopisnom obziru. Šta se pako napose je- rovah tiče, to se može za stalno tverditi, da onaj narod, kojega pisci mogahu pisati: cbmk mesto caaae (solus), bba\b m. bamb (vobis) itd. (šta i sam Šafarik navadja u svojih: Serbi- sche Lesekorner), da onaj narod nije valjda nikada, a za stalno ne u ono doba, mogao imati jerovah u svojem narodnom jeziku. Jer taj pravopisni galimatias neda se po našem mnenju drugačije tumačiti, nego, ako se predpolaže, da se več u staro-serbskom (i hervat- skom) jeziku XI. stoleča obično govoraše a mesto staroslavenskih jerovah, pa da se do¬ sledno tomu mišljaše, da se nebi baš toliko grešilo, ako bi se posvuda, gdje se a govo¬ raše, b pisalo. Iz svega toga če valjda biti jasno, zašto se nam, deržečim se načelah sadašnje jezikoslovne znanosti nedade na ino, nego da smatramo jerove izključivim svojstvom staro- slavenskoga ili bolje rekuč onoga predpovestničkoga „staro-slovenskoga“ jezika, iz kojega proniknuše sadašnji slovenski i bugarski jezik, i da su se jedrno u toj slavenskoj grani oslabljivali i rušili u poznatom stepenu i na poznati način pervotniji, širiji samoglasnici, te se, kako čemo kašnje videti, još i dan danas ruše i sasvime izčezavaju: dočim su se u ostalih slavenskih jezicih uobče uzderšali na pervotnijem stepenu razvijanja. Kako dakle usled ovoga načela nemožemo pristati n. pr. uza mnenje Miklosi- chevo (Vergl. Formenl. str. 12, 13, 45.) da su u staro-slavenštini medju onimi sklonitbe- nimi oblici, u kojih se pred sveršetci ma, Mb, \-a menjaju a i o s jedne; a b i e s druge Strane: oblici sa jerovi pervotniji i stariji, nego oblici sa širijimi jačimi samoglasnici: o, e : da su naime n. pr. pABZMb, oTbgbAAb, rmcAbxx itd. pervotniji nego: pABOMb, oTbgEMb, rjKCAEXx itd. isto tako nije nam se moči slagati se Šafarikom, Čelakovskim i ostalimi, koji tverde, da se je serbsko-hervatsko a, kao obični zastupnik staroslavenskih jerovah, organički i fisi- ologički iz z i b razvio. Dapače mi tverdiino u suglasju sa gorerazvitimi načeli: 1) da srbsko-hrvatski jezik po svoj prilici jerovah početkom povestne dobe još u obče pozna- vao nije; 2) da se je kod r, kojega, kazasmo, samoglasnikom smatrati nemožemo, samo¬ glasnik b tekar u novije povestno doba iz pervotnoga samoglasnika a razvio, ter se stra- nom još i dan danas n. pr. u Dalmaciji razvija pred našima očima, isto tako, kako se je i u spaiskritu tobožnji samoglasnik r iz pervotnoga ar razvio ') da serbsko-hervatski jezik ') Mi tu izuzimljeno cemogorsko narečje, koje imade sa bugarštino-slovenštinom načelno istovetan sustav jera (Miki. Vergl, Lautl. str. 305, 306). Što bi po našem mnenju pričalo za to, da je i Cerna gora jednoč spadala u 13 stoji u tora pogledu izmedju svih slavenskih jezikali na najpervotnijem stepenu razvijanja: bitno skoro na istom stepenu, na kojem stoji i sam sanskritski jezik, koji upravo zato deli sa serbsko-hervatskim jezikom poznato svoje bogatstvo na glasu a. Evo na dokaz tomu sledečih prispodobah: S a n s k r. a anjada, kada, tada, svapna, cam (lat. cum, gerč. 26 v, auv,) kor. mar, S a n s k r. a, laghu, kor. tan, kor. man, serbsko-herv. a inada, kada, tada, san (m. sapn) san- ’) sa, smart (snibrt), serbsko-herv. a, lagak (lahak), tanak, manem (manji), staroslav. z Hnzr/\A (nhot^a) Kzr^a (kot^a) Tzr^A (toi^a) CZHZ (coiiz) C&H-, CZ (con-co) CZMpZTb (cbMpbTb) staroslav. b. AbriiKij TbHbKli Imade pako još i primerah u serbsko-hervatskom jeziku, iz kojih bi se moglo zaključiti, da je taj jezik izmedju svih ili barem večega dela srodnih jezikah ostao na naj¬ pervotnijem stepenu razvijanja, n. pr. serb.-herv. dan, slarosl. f \bMb, sanskr. dina, litv. dena, lat. dies — serb.-herv. magla, starosl. MbrAA, litr. migla, got. mihlma, sans. megna (kor. migh) gerčk. 'op^kr) — os-ao (iz o salo, * 2 ) osavo); oc-bAb (iz otbAo), as-inus — pridavnički sveršetak -an, starosl. -bub, gerčki -tvo?, lat. -inus, sanskr. -ina — samostavnički pervotno i ovaj pridavnički sveršetak: -ac, starosl. -bip,, lat. -icius n. pr. otac, cm>nb itd. Šta Schleicher (Vergl. Form. str. 52) kaže o b, da je naime u nekojih slučajih posredno postalo iz pervotnoga a, vidi se i nam moguče, pa dosledno tomu mislimo, da bi se i onde, gdje u serbsko-hervaštini nalazimo a mesto starosl. b ili uzkih samoglasni- kah inih srodnih jezikah, to dalo tako tumačiti, da je taj jezik i u tom obziru ostao na najpervotnijem stepenu tvaranja. Premda nebi možebiti baš nemoguče bilo, (nam se to čini verojatnije) da se je u ovih i ovakovih slučajih serbsko-hervatsko a iz pervotnih e, i razvilo: dan iz din (den), magla iz migla (megla). Nu buduči da se to po dosadašnjoj teoriji o stepenu jakosti i slaboče samoglasnikah tverditi nemože, morala bi se, da bude to moguče, ota teorija bitno preinačiti te tverditi, da su e, i jači samoglasnici, nego a. A i jesu jači, kako mi mislimo, jerbo kao najuži t. j. najviše stisnuti samoglasnici trebaju najviše organičkoga napora, da se uzmognu izgovarati. Sto je posvema u suglasju sa akustično-mehaničkim zakonom: Čim jači odpor , tim jači da hude i napor i obratno. Usled toga bili bi po jednoj strani u serbsko-hervatskom jeziku e, i, najjači samoglasnici, a pako najslabiji; i onda bi se mo¬ glo pojmiti kako u serbsko-hervatskom jeziku postaje a iz pervotnijih e, i, koji zvukovi „staroslovensko“ jezično područje, i što bi opet vojevalo za ono, što izvadja Antun Mažuranič (u progr. gimn. zagre- bačke g. 1860.) iz načelne istovetnosti čakavskoga i ruskoga naglaska, koja istovetnost se načelno proteze i-,na bu- garski i slovenski jezik. ‘) u: sa njim, sa njom, točnije: san-jim, san-jom. 2 ) Prisp. pervotne nominative: Bogo, Kraljeviču Marko itd. 14 su se, kao što čemo kasnije obširnije videti, na nekojih mestih u sčrbsko-hervatskom je¬ ziku u svojoj pervobitnosti ohranili, dočim su se ved u staro-slavenštini stisuuli u b. Prisp. medjutim: pravedan, pravden, reci, teci sa: np/mb^bHb, pbgN, Tbipi. Usled toga istini — kako mi mislimo — shodnijega nazora imalo bi ovo sa staro-slavenskimi jerovi sudarajuce se a u serbsko-hrvatskom jeziku dvojak izvor, te dosledno tomu i dvojaku jeziko-povestnu vrednost: s jedne strane kao zastupnik staro-slavenskoga o, b, ili gerlenih širokih samo- glasnikah (», o, u,) a sa druge strane kao zastupnih starosl. e, h, b, ili nebnih uzkih sa- moglasnikah (e, i ,) srodnih jezikali. Sva je prilika, da se je s ovom dvojakom jeziko-povestnom vrednostju toga serbsko-hrvatskoga a pervotno sudarala i dvojaka zvučna (fisiologička) vrednost; pak da se je ova zvučna razlika isto tako i s istih fisiologičkih uzrokah izjednačila razli staro- slavenskih jerovah. Glede bugarskoga i slovenskoga jezika smo več gore kazali, da jih smatramo kao jedine baštinike sustava staroslavenskih jerovah, a sada valja da oto svoje mnenje pobliže obrazložimo. A to čemo najbolje tako načiniti, da dokažemo, da su se u sada- njem bugarskom jeziku starosl. jerovi razvili te se još razvijaju po istih glavnih jezi- kopovestnih i fisiologičkih načelih, koja su vladala i u starosl. kod njihova razvijanja, to jest: ako dokažemo doslednost i neprekidnost jezikoslovnih zakonah u čitavom njihovom dosadanjem razvitku. Ota neprekidnost pako pojavljuje nam se glavno u ovome: 1) Da su b i b dan danas i u bugarskom i u slovenskom jeziku (kao što i bi i h) zvučno podpunoma izjednačeni u glasu, koji je po svoj prilici bliže nebnomu b nego li gerlenomu b. Da je to izjednačivanje moralo verlo rano početi u samoj staro-slavenštini, vidi se iz toga, da se več i u najstarijih nam poznatih rukopisih jerovi cesto zamenjuju, i upravo to je uzrok, da još sada u svakom pojedinom slučaju odlučiti nemožemo, da-li se je pervotno pisalo b iliti b. Da se pako sadašnje bugarsko-slovensko jer više približuje starosl. nebnomu b nego gerlenomu b, to nam se čini verlo verojatno toli uobče sa po- znatoga nagnutja indo-evropejskih jezikali da se liše tečajem vremena strogo-gerlenih, tver- dih, te da predju u nebne, a iz ovih opet u zubno-ustnene mekanije zvukove. Koli napose s (več napomenutoga) istodobnoga prelazka gerleno-nebnoga bi u čisto nebno n. ') Š čime se podpunoma slaže, sta malo prije kazasmo, da se je serbsko-hervatsko a, koje se sudara sa starosl. b i b istim načinom izjednačilo iz pervotno fonetički različitog gerlenog i nebnog a. Fisiologički uzrok napokon, koji je jamačno dao povoda podpunomu izjednače- nju več pervotno zvučno srodnih staro-slavenskih jerovah smo več gore sveršetkoin per- voga odela o jerovih naznačili. Ista doslednost kod razvijanja jerovah u sadanjem slovenskom i bugarskom je¬ ziku pokazuje nam se sa jeziko-povestne strane, kako smo naime videli, da starosl. je- ') Prisp. prelaz gerlenog y (bi) u nebno i (n) u čestini: jazyk, jazyky (ta3blKb, tajbIKl) — zvučno; jazik, jaziki; a opet nebnog i u zubno-ustneno i (ji) u českom, poljskom i ruskom jeziku; souditi ~ fon. soudjiei (coyfpmn), sadzie (dz iz dj) c.v.ihtI' fon. zz cv^he, Cib^Nn’H. 15 rovi mogu zastupati u načelu sve samoglasnike srodnih jezikah, isto tako zastupa u opre¬ deljenih — dakako? — slučajih (Miki. Vergl. Lautl. str. 236 sslj. i 268 sslj.) slovensko- bugarsko h načelno sve staro-slavenske samoglasnike i dvoglasnike, n. pr. Ali kod sve ote načelne istovetnosti razvijanja sustava jerovah u sadašnjem bu- garskom i slovenskom jeziku mora se opet priznati, da je bugarski jezik u toj stvari mnogo dalje pošao nego-li slovenski, te da mu je razvijanje jerovah svojimi posledicami mnogo življe zaseklo u čitavi zvuko i oblikoslovni ustroj nego-li slovenštini. Jerbo dočim u ovom jeziku nijedan staroslavenshi bilo samo- bilo dvoglasnih nije posvuda ižčeznuo za vol/ju jera, moralo je u bugarštini staroslavensko at posvuda, a ono a, što se nalazi na sveršetku samostavnikah i zaimenah gotovo posvuda izginuti te se jeru umaknuti: ') Buduei da sadašnji bugarski pravopis nije još dosljedno ustanovljen, pišemo mi jasnoče radi, bugarština po Bvojih nazorih. 16 Tomu svojstvu bugarskoga jezika imade se po našem mnenju pripisivati, što je on tečajem vremena svoju staru deklinaciju skoro sasvime izgubio te ju zamčnio, kao što romanski jezici, novijim načinom naznačivanja padežnih odnošajah. Ako su pako jerovi oni zlikovci, koji su najviše doprineli ka gubitku — toli oplakovanomu od nekojih ljudih — deklinacije u bugarskom jeziku; onda je ta stvar o- snovana na unutarnjem zvučnom ustrojstvu samoga bugarskoga jezika, pak onda nije pra- vedno, da se u tom obziru baca krivnja na one neslavenske Bugare, koji su se okolo V. stoleča sa jugo-iztočnom granom staroga „slovenskoga“ plemena pomešali, te joj pomogli do deržavnoga ustrojstva i narodne slave. S druge pako strane moraju se smatrati za protivunaravne — as toga težko da — plodonosne, težnje onih književnikah, koji u najnovije doba nastoje okolo toga, da Bugari u književnom jeziku opet prihvate stare deklinacije. Ali i u slovenštini je sustav jerovah dosta živo zaseknuo u stari oblik jezika: Osim toga, da su se i u ovom jeziku nekoji pervotno različni padeži usled delovanja je- rovah izjednačili (n. pr. volt " starosl. boaoy (dat. sing.) boaIj, koat.i (acc. i instr. pl.): je u severno-slovenskih pokrajinah nenaglašeno o srednjega spola ili oslabljeno u b, ili pako več sasvim ižčeznulo; n. pr. dobbr vinb, lepb mesb; dobbr vin, lep mes; tako, da je u drugom slučaju razlika izmedju mužkoga i srednjaga spola docela ižčeznula. Zaoto su noviji slovenski književnici morda radili u duhu pametnoga odpora proti preobilnomu naravskomu razvitku, što su uvedeni Metelkom jer u književnom jeziku opet zabacili. Premda se sdruge strane tajiti neda, da je oto odstranjenje jerovah iz slovenskoga pisma u znanstvenom smislu nazadak prouzročilo, ako se pomisli, da je Me¬ telkovo pisanje jerovah s fonetičkoga gledišta podpunoma opravdano, dočim se sadašnjim pravopisom niti fonetičkim niti etimologičkim zahtevom neugadja '). A i sa praktične strane je sadašnji način pisanja u slovenski Metelkom skoro do vrhunca fisiologičke sa- veršenosti dovedeni pravopis veči metež i veču nedoslednost pripravio, nego vlada u pi¬ smu ikojega (osim bugarskoga) slavenskoga naroda. Onomu pako, što gore kazasmo, da je naime bugarština mnogo dalje pošla u razvijanju sustava staroslavenskih jerovah, nego slovenština, tomu se nitko čuditi neče, kada se uveri, da je sadašnja slovenština glede jerovah u Jcoječem na pervotnijem stepena razvijanja, nego je bila staroslavenština prije tisuč godinah. Evo tomu nekoliko dokazali: 1 ) Staroslavenština koleba medju pervotnijem o, e i drugotnim b, b gdje u slovenštini nei- ma još primera za b, b: a) U mnogih pojedinih rečih: ponoTb, Tonorb, ponoTATN, MEMb, <\EHb itd. i pbnvrb, TbnbTb, pbnbTATN, Mb Mb, ftbHb itd. a slovenski samo: ropot, topot, ropotati, meč, den (dan) itd. ‘) Metelko piše jasno razlikujuče se u govoru reči: SVbt — CbBkTb SVEt = CBATb SVEt == CBkTb, dočim se po sadašnjem tako zvanom organičkom pravopisu sve tri reči ovako: „svet“ pišu. 17 b) uvek u instr. jednobr. i dativu višebroja samostavničke sklonitbe mužkoga i srednjega spola: <\oyx<>Mb, cEAOMb, ceaomi; CTApbgEAtb CTApgEAVb; i ^c^mub, cEAiAAb, CTApbt^bMij itd. dočim nam pruža slov. sa serbo-hervaštinom, samo pervotnije oblike: duham (duhom) selam (selom) starcam (starcem). c) mesto onoga sa a spojenoga t, koje kako kazasmo Miklosich smatra za diakri- tički znak bez ikakve samostalne zvučne vrednosti, i koje se u rukopisih nalazi kadkad pred a, a kadkad za njim nalazimo uslovenštiniopred Zda- kle: mesto gA^* slov. bolha (fonetički bouha iz bolha kao sto uopata iz lopa¬ ta, piva iz pita itd.) poln, solnce, dolg (f. poun, sounce, doug iz poln, sotnce, dolg) itd. mesto starosl. maihi, CAiHbgE, /\AT.n> itd. d) Dočim nalazimo kod perve osobe višebroja staroslavenskih glagolah najčešče mi; hecemi, ^■feAAHJMi, a redje pevotnije svčršetke aao, mii, me: mečemo, hecemei, he- ceme nalazimo u slovenskom jeziku samo pervotniji sveršetak mo (i ma gdjegdje u prostonarodnom jeziku). Taj naš nazor o pervobitnosti slovenskoga sveršetka mo (ma) potverdjuje se time, što je sadašnja bugarština sasvime dosledno sver¬ šetak —mt> osakatila u— m: mečem, mastem, tpeeem itd. m:bi pako u —mn: ^aamn, KoynoyBAMN, maetoxmn, nAETt\'MN itd. dočim je slovenština sa serbo-hervaštinom ostala na pervotnijem stepenu razvijanja načelno na istom stepenu, na kojem nalazimo sanskritski jezik sa sveršetkom mas, ma; latinski sa mus i gerčki sa [ačv (mesto u . ec .) Vidi se iz toga, da se slovenski jezik staroslaVglfBItli glede jerovah jezikopo- včstno nemože podredjivat, nego da joj se imade uzporedit. Ako pako to stoji onda sle¬ di potrebito ona druga gore navedenih dviuh mogučnostih, da naime sadanja slovenština nemože biti kči staroslovenštini, nego samo najbliža joj sestra, i da je medju jugoslaven- skimi jezici jedino bugarski proizašao iz poznate nam t. j. povestničke „staroslaven- štine“. Isto načelno razmerje če nam se još jasnije pokazati kod drugih točakah 2 ) na¬ še razprave. Šveršujuči dakle za sada svoju razpravu sa naznačenjem glavnih, načelnih odnošajah staroslavenskoga i sadanjih jugoslavenskih jezikah glede jerovah, preostaje nam potanja razprava o onome, kako se staroslovenski jerovi u sadanjih jugoslavenskih jezicih razvijaju i čime se zamenjuju. — Što čemo, uz ostale točke svoje razprave drugi put priobčiti. U Oseku dne 10. serpnja 1863. a ) A to naročito kod 1. osobe jednobroja sadanjega vremena: NECA: bug.: HECb, slov.: nesem. 2) Kod ono¬ ga, šta postaje u ta tri jezika uplivom zvuka j na stoječe pervotno pred njim zvuke i t: MEZK^A, bug. MEMt^t, slov.: meja KAiUJTA, bug. KbUlTb slov. koča. Brzotiskom A. Jakiča u Zagrebu 1863. ■ ;■ m. m * ■ J.« < ■>»## £ • • ■’ ■ ■ P :iA. : j ■ . • , ' ! .■• >■;' ■ ; ■■ . . . it ■HlIKl > H!‘ii sJNi -?ti' : M; : ; N- 1 M ' ., ■ ' ••> t • (/' I, r.-Vs - v./ ■■ .( },'Tfei ' •• («.<:<> *.i :il** v?*K;. „J ■.•• .•}< ffrii.Vij/ fjfi* iffj ,;1 fis 'IR . * - * . i-i tp‘ ',V K -P 1 t A/PM :•! ; /, va'f ■ •; ■ t: !■ "p-mfti ' 4 Pazka. Buduc