K ATARINA FURJAN
HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
HRVATSKOJ S LJUBAVLJU- Katarina Furjan
Naklada:
Vijece slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba i Slovenski dom u Zagrebu Zagreb, 2013.
Za nakladnika: Darko Šonc
Urednica: Ivana Jadrešic
Lektura i redaktura: Ivana Jadrešic
Korektura: Dunja Gaj Ivana Jadrešic
Grafički urednik: Josipa Glavaš
Računalna obrada teksta: Josipa Glavaš
Na naslovnici:
Detalj zagrebačkog spomenika poginulim trnjanskim braniteljima u Domovinskom ratu, rad ak. kipara Denisa Kraškovica
Tisak:
Intergarfika TTŽ, Zagreb
Naklada: 500
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852852
ISBN 978-953-57783-0-1 (Vijece slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba) ISBN 978-953-97996-7-8 (slovenski dom)
K ATARINA FURJAN
Hvatskoj s ljubavlju
Vijece slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba Slovenski dom u Zagrebu Zagreb, 2013.
Predgovor
Poštovana gospodo Katarina,
Pišuci ovu knjigu, kroz vaša sjecanja, na neposredan i ležeran način podsjetili ste nas na teška i bolna vremena, ali i na hrabre i odvažne žene, pune razumije-vanja, suosjecajnosti, duha i vjere, na žene koje su svojim radom dale nemjerljiv doprinos i tako pomagale braniti domovinu na svoj način.
Knjiga Hrvatskoj s ljubavlju podsjeca nas na mnoga ratišta i brojne sudionike dogadaja te nas upoznaje s hrabrim ljudima koji su na razne načine pomogli obraniti slobodu. Na taj način postaje vrijedno svjedočanstvo toga vremena.
Kroz podršku, toplu riječ, nadu, šalu ili pjesmu, pripremljenu tortu, cigarete, pribor za brijanje, gace, majice, čarape, kape, toplu odjecu, kroz molitvu i posvece-nu krunicu darovanu na bojištu, u bolnicama ili toplicama iskazali ste zahvalnost i ljubav za sve časne ljude koji su spremno svojim životima branili domovinu. A sjecanja, priče, pjesme i pisma zapisana u ovoj knjizi, svjedoče o velikoj i iskrenoj zahvalnosti 1. gardijske brigade, posebno njezinih Tigrova koji su te darove primili.
Smatramo da odredena državna tijela nisu dovoljno vrednovala stvarni prinos Hrvatske pozadinske fronte i svih onih žena koje su sudjelovale u obrani domovine. To najbolje znamo mi branitelji koji smo imali srecu upoznati te hrabre žene i osjetiti njihov izravni doprinos.
Tigrovi se uvijek rado sjecaju tih žena koje su svojom unutarnjom snagom i čvrstinom, optimizmom, svojom ljubavlju, ponosom i riječju pružale potporu i ra-zumijevanje za ono što smo činili u obrani Domovine. To su žene koje su u najte-žim trenutcima znale vratiti optimizam i pobuditi i ono malo veselja, skrivenog u dubini duša.
To nije moguce zaboraviti.
Autorica je u svakom poglavlju ove knjige, kroz opise različitih dogadaja i podsjecanja na osobe s kojima se susretala i s kojima je radila, turobnu stranu
5
Domovinskog rata prikazala na osebujan način, kroz niz vedrijih trenutaka i doživljaja.
Zato nije nimalo lako, u samo nekoliko rečenica, zahvaliti autorici gospodi Katarini Furjan i njezinim prijateljicama na svemu što su učinile i svojim djelovanjem doprinijele obrani Domovine. Dovoljno je reci da je sve napisano s puno iskrenosti i poštovanja.
HVALA od srca!
Vaši TIGROVI
U ime Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade -Tigrova predsjednik Udru-ge, brigadni general u mirovini Tomo Medved
6	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Vjerujem da sam pružila puno ljubavi, i sigurna sam da sam primila mnogo više.
Umjesto uvoda
sječam potrebu prvo zahvaliti mojim kčerima Suzani i Mateji, razumjele su
zbog čega često nisam bila kod kuče, u našem domu, i to kada im je bilo naj-potrebnije. Rat je bio svuda oko nas, a ja na poslu da preživimo, ili sam sakupljala donacije; išla sam na bojišnice, u toplice, bila sam u klubu branitelja. Često sam bila zauzeta sastancima i dogovorima kako dalje organizirati posjete i pomoč.
Znala sam da nečemo biti sretne, nijedna od nas, ako se dogodi ono najgore i izgubimo slobodu. Srpski agresor okupirao je trečinu Hrvatske i ratom je htio prisvojiti velik dio naše drage DOMOVINE HRVATSKE.
Zato, drage moje kčeri, oprostite što sam u najtežim godinama često izbivala iz našeg doma. Vrijedilo je! Voli vas vaša mama!
HVALA mojoj dragoj Nives Talajič što me uvela u HRVATSKU POZADINSKU FRONTU (HPF), i hvala za satove hrvatske povijesti.
HVALA Dunji Vatovac, predsjednici HPF-a, da je mene Slovenku primila u tako časnu udrugu koja je nesebično radila za branitelje, prognanike i sve potrebite u te strašne ratne dane.
HVALA Radici Gašparič, tajnici HPF-a, koja mi je slala faksove i zamolbe, Veri Špiletič, Margiti Lackovič, Silvi Supek i svim članicama HPF-a o kojima pišem i onima koje nisam posebno spomenula, a koje su imale povjerenje u mene i moj rad. Radila sam nesebično i s puno ljubavi i požrtvovnosti, s ponosom, prkosom i strašču. Za mene su to bili dani straha i boli, ali još više dani ljubavi i ponosa.
Ovaj je užasni rat izvukao ono najbolje iz mene!!
Teško je reči zašto sam izabrala pričati baš o ovim dogadajima i ljudima, tematski uglavnom kronološki, i zašto su oni u mome sječanju najživlji. U uspomenama čuvam još mnoge neispričane priče i pamtim drage, časne ljude koje ovdje nisam spomenula... Sve koje spominjem, i one koji nisu u ovoj knjizi, sve ih nosim u srcu, i zahvalna sam im, kao i domovina.
Nakon svih strahota rata srce mi je puno ljubavi koju nikada ne mogu zaboraviti.
I na kraju, HVALA Bogu za sve milosti koje mi je dao, i da upoznam tako mnogo dobrih ljudi!
7
Spomini na domovinu Sloveniju, moje roditelje, sestru, brata i moj dom
Kada nam je teško obično se sjetimo uspomena iz djetinjstva. Ja tada u sjecanje dozovem slike mog rodnog mjesta Predgrada, u Sloveniji, gdje sam provela sretno djetinjstvo i dio mladosti. Prisjecam se roditelja, sestre, brata, doma, prekrasnih krajolika i djece s kojima sam odrastala. Tu su livade i šume kojima sam slo-bodno lutala i živjela u skladu s prirodom i zdravim životom. (Često danas mislim o tome koliko su djetinjstva nekad i danas različita, pa i djece koja žive na selu. To je, valjda, neminovno.)
Uspomene me tješe i daju mi snagu da nastavim. A u polusnu, kada se borim protiv nesanice i teških misli, najbrže me uspava osjecaj spokoja i zašticenosti ut-kan u te slike djetinjstva. Naravno, tu su likovi majke, oca, sestre, prijatelja, prekrasne prirode...
Moj rodni kraj
U prvim razredima škole dobili smo zadacu da opišemo svoj kraj. Sjecam se da sam, kao i sva djeca te dobi, pisala o potočicu i cvijecu koje je uz njega cvalo, o pticama i životinjama koje su bile moji prijatelji i česti gosti uz potok. U proljece su tu
9
bili šafrani, pa narcise koje su jako mirisale i javljale mi sunčane dane, a krajem ljeta i početkom jeseni veselio nas je buket čudesno šarenog cvijeca. U potočicu su se ogledale crvene slasne jabuke, šljive i žute sočne kruške. Potok se ulijevao u Kupu. Moja Poljanska dolina s tri je strane okružena brdima, a na jugu teče rijeka Kupa, čista, ljeti ugodno topla. Kako se divno u njoj kupati! Na desnoj obali Kupe je Hrvatska. Sjecam se da sam u toj domacoj zadaci napisala da moje Poljane izgledaju kao fotelja, ili pri-jestolje. I dobila sam čistu peticu za taj sastav. Kako sam bila ponosna! I ja i mama. Sjecam se da je znala govoriti da svatko mora znati odakle potječe i tko je, kako bi znao kamo i kuda ide u životu. Tate nije bilo kod kuce kada sam mu htjela pokazati odlično ocijenjenu domacu zadacu; radio je u vinogradu koji je bio 23 kilometra udaljen od našega doma. Jednom je susjed Miha upitao mamu: "Kata, ja pa kaj se ti ne bojiš biti sama v hiši ko Jureta ni doma?" Mama mu spremno odgovori: "Jaz se v svoji hiši ne bojim nikogar. Naj bo velik ko hrib, če je potrebno imam za vrati sekiro."
I to sam, iako dijete, upamtila za čitav život. Majka je znala da je u svojoj kuci, u svome domu sigurna, a onako odlučna i požrtvovna kakva je bila, znala je da ce svim svojim snagama, zatreba li, braniti dom i djecu. Moja je majka bila sitna ženica, ali oduvijek odlučna i jaka. Zauvijek mi je ostala u sjecanju kao ona koja ce me uvijek obraniti. Tada još nisam bila svjesna da ce me ta spoznaja iz djetinjstva pratiti i u drugoj domovini Hrvatskoj i potvrditi se kao najvece iskustvo i pravo da braniš svoj dom, svoje najmilije, svoju domovinu.
10	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Balvani i poduke o hrvatskoj povijesti; i krvava 1991.
eto 1990. godine provela sam s mladom kčeri i prijateljima na Velikom Lošinju.
Uživale smo, kupale se, obilazile otok ne sluteči da nam je to posljednje mirno
i ugodno ljeto u sljedečih nekoliko godina.
A onda su odjednom tu idilu raspršile radijske vijesti, potpuno neshvatljive. Srbi su se pobunili i u Kninu, zauzimaju policijske stanice, blokiraju ceste, a Jugoslaven-ska narodna armija (JNA) sprečava intervenciju hrvatske policije helikopterima, novinari to nazivaju početkom tzv. "balvan revolucije".
Pitam što se dogadja, o čemu se radi? Prijatelji su mi jednostavno objasnili da dio Srba u Hrvatskoj, a još više Srbi u Srbiji, JNA i komunisti na vlasti nisu zadovoljni odvajanjem Slovenije i Hrvatske iz bivše Jugoslavije, i pokušavaju spriječiti osamostaljivanje Republike Hrvatske. Bila sam zabrinuta i zbunjena. U meni raste ljutnja, jer tko mi to smije i u čije ime braniti slobodno kretanje u mojoj drugoj domovini Hrvatskoj?
Prisjetila sam se narodnog slavlja 30. svibnja kada je konstituiran prvi slobodno izabran Hrvatski sabor. Osjetili smo da se dogodilo nešto veliko. Moja je prijateljica to kratko komentirala: "Adio komunizmu!" Napokon smo sami odlučili o svojoj sudbini i slobodno biramo.
Za vrijeme večere u našem velikom društvu tog ljeta na moru kolegi iz Srbije ponestalo je cigareta. Ponudila sam mu svoje, no on je odgurnuo kutiju cigareta "160" i promrmljao: "Ja to ne pušim." Nisam shvatila zašto je bio ljut, poslije su mi prijatelji objasnili da naš kolega hoče puno više, čitavu Hrvatsku, a ne hrvatske cigarete. Tako sam s vremenom učila o hrvatskoj povijesti i ulozi Srba u njoj.
Več sam dugo živjela u Hrvatskoj. Domovinu Sloveniju, naravno, ne mogu za-boraviti. No život ide dalje, ovdje je sada moj dom. Prošla mi je godina dala misliti. A ova 1991. počela je burno, loše su se vijesti redale filmskom brzinom. Siječanj je bio mučan, očekivali smo vojnu intervenciju na Hrvatsku. Ništa. Slična opasnost u ožujku.
Prolječe te ratne 1991. godine je bilo hladno. A onda je došao krvavi Uskrs 1991. godine. Na našim prelijepim Plitvicama ubijen je prvi hrvatski redarstvenik Josip Jovič. Dio srpskog pučanstva u Hrvatskoj toga je prolječa proglasio osamostaljivanje, takozvanu SAO Krajinu. Slijedio je masakr hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Bilo je strašno to gledati na televiziji, to su bile prve krvave scene koje su nas zgrozile i obišle svijet. Mnogi su još vjerovali da se te "provokacije" Srba, kako su
ii
ih miroljubivo nazivali, mogu mirno riješiti. Vjerovali su u to i mnogi političari. Zapitala sam se - zar je mržnja i pohlepa toliko jaka da može opravdati ubijanje? Zašto i u čije ime ubijaju mlade policajce, Hrvate? Ta Srbi su u Hrvatskoj u svemu privilegirani.
Slijedio je još jedan sat hrvatske povijesti, u tome mi je i dalje pomagala prijateljica Nives Talajic. Njezin je suprug Šime za vrijeme komunističke Jugoslavije zatvoren samo zato što je pjevao hrvatsku pjesmu Vila Velebita. I dandanas ne shvacam što je u toj pjesmi antisrpsko, ili antijugoslavensko? (Za vrijeme rata smo je često pjevali, no sada je ne čujem. Zašto?). Eto, sve su to bile teško shvatljive stvari, iskustva i zagonetke meni Slovenki u Hrvatskoj, mojoj drugoj domovini koju sam 1969. godine izabrala za život, moj i moje djece. Tu je sada moj dom. A taj više nije miran i siguran.
Krajem travnja na Trgu bana Jelačica, u srcu Zagreba, palile smo svijece za mir u zemlji. Kakav je to bio veličanstven i ujedno tužan doživljaj. Nadale smo se da ce tu tihu molitvu i protest vidjeti i uvažiti oni koji su odlučivali o našoj samostalnosti i buducnosti. U zraku se tih mjeseci osjecala opasnost, a u lipnju ste nožem mogli rezati slojeve mržnje i agresije koja ce se uskoro sručiti na Hrvatsku. Ali prije toga, svoju kaznu dobila je i Slovenija. Jer, 25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija proglasile su osmostaljivanje, razdruživanje iz Jugoslavije. A toga se dana sjecam posebno dobro. Predsjednik Hrvatskoga Sabora Žarko Domljan, proglašavajuci usvojenom Deklaraciju o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske, izrekao je svima nama dobro poznate rečenice koje i dandanas pamtim: "Gospode i gospodo zastupnici, rodena je nova država, Republika Hrvatska. Neka joj je dug i sretan život!"
Koliko smo svi bili ganuti, ponosni, sretni. Konačno! A tek ja. Moje su dvije domovine sada samostalne države. I počinjemo sami odlučivati o svojoj buducnosti, o sreci naše djece, o našim vrijednostima, ljepotama, možemo slobodno govoriti i kritizirati, bez bojazni da cemo zbog toga završiti u zatvoru ili da cemo imati probleme na poslu. I smijemo reci i pokazati da smo vjernici. Nazvala sam moje u Sloveniji, pa smo si čestitali, ta bio je to velik dan za sve nas. Slavili smo i drugog dana. Imali smo i zašto. A onda u nocnim vijestima čujemo da su gužve na granicama Slovenije s Italijom, Austrijom i Hrvatskom, da su naglo došli brojni savezni policajci i carinici, te da su tenkovi i vojnici u slovenskim kasarnama u pripravnosti. Što se to dogada? pitamo se prestrašeno. Zovem u Sloveniju, moja sestra kaže da vec sve znaju i da prate zbivanja. Ujutro čujemo da je JNA u zoru napala Sloveniju, i da su iz Karlovca i drugih hrvatskih kasarni, kako su ih zvali, krenuli tenkovi i dodatne vojne snage prema Sloveniji. Gradani ih u Hrvatskoj pokušavaju spriječiti, no ipak su ušli u Sloveniju. Tih dana gledamo na televiziji i sliku crvenog "fice", najmanjeg
12
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
automobila na našim cestama, kojeg je u središtu Osijeka ispred tenka parkirao mladi Osječanin u želji da zaustavi tenk. Ali tenk JNA nije stao, vec je nemilosrdno zgnječio mali autic. Je li to trebala biti poruka svima nama da cemo tako proci ne budemo li poslušni?
27. lipnja narodu se putem radija i televizije obratio predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan. Poručio je da ce Slovenci "... odgovoriti svim mjerama na taj čin agresije!" Imaš pravo, treba braniti domovinu, glasno komentiramo. Znači - rat je počeo. Tih dana na televiziji gledam reportaže koje su me potresle. JNA je bombardirala ljubljanski aerodrom Brnik, poginula su dva strana novinara, poginuo je mladic kod Brežica, poslije je bilo još žrtava. Upamtila sam i scenu kada žena iz Prekomurja u rukama drži nekoliko krpica i plače: "Sve su mi uzeli, sve su mi uni-štili." Ta mi je slika i danas živa u sjecanju. Nisam onda slutila da ce srpska agresija na Hrvatsku, a nakon toga na Bosnu i Hercegovinu, u našu dušu i svijest unijeti još potresnije ljudske priče.
Tadašnji slovenski ministar informiranja Jelko Kacin odlično je obavljao svoju dužnost. Stalno nas je izvještavao, u svakom smo trenutku znali što se dogada. Često znamo sestra i ja kazati da je on najzaslužniji za obranu Slovenije. Slovenija, srecom, nije potpuno razoružala i raspustila svoju Teritorijalnu obranu, kao što je poslušno prije učinila Hrvatska. Tako su mogli odmah odgovoriti na napad JNA. A Jugoslavenska narodna armija (JNA), jedna od najmocnijih vojnih sila u ovom dijelu svijeta, morala je priznati poraz i nakon deset dana ratovanja povuci se. Uo-stalom, poslije se potvrdilo da su unaprijed znali da moraju čuvati snage za pravi okršaj, agresiju na Hrvatsku.
Ovdje su vec učinili dosta zla ovog proljeca i početkom ljeta. A toga su bili svjesni i brojni Zagrepčani koji su 2. srpnja pokušali spriječiti da iz Kasarne "Maršal Tito" u Novom Zagrebu prema Sloveniji krenu tenkovi, kamioni i oklo-pna vozila.Bio je to lijep prijateljski gest Zagrepčana da pomognu Sloveniji, da pokažu solidarnost hrvatskog naroda sa slovenskim u tim, za Sloveniju, kritičnim danima. Posebno smo svi u Hrvatskoj cijenili odlučnost slovenskog vodstva da se odupre agresivnoj Srbiji Slobodana Miloševica. Ispred Maršalke, kako su Zagrepčani pogrdno zvali veliku vojarnu, okupilo se toga dana nekoliko stotina gradana Novog Zagreba, dijela grada izgradenog na drugoj obali Save, u kojem i ja stanujem. Bilo je tu mladih i starih, muškaraca i žena, svi odlučni da spriječe JNA da izade i pojača svoje snage za vrijeme napada na Sloveniju. Žene su stale ispred tenkova i vozila i kamenjem pokušale razbiti prozore, vojska je pucala u zrak. U opcem kaosu poginula je i prva žrtva rata u Zagrebu. Ljudi su znali da je to i solidarnost sa slovenskim narodom, ali i obrana Hrvatske. Rat se osjecao u zraku. Kada je protest počeo, nazvala me znanica koja živi u tom dijelu Novog
13
Zagreba, sva uzbudena i pitala: "Znaš li što se dogada kod nas? Ne puštamo ten-kove iz Maršalke. Otvori televiziju i gledaj, sigurno če o tome izvijestiti..." i brzo je otišla ponovno gledati što se dogada. Bila sam ponosna kako su stanovnici Zagreba pokušali pomoči Slovencima, iako nisu uspjeli. Ta, protivnik je bio sto-struko jači. Slika malih običnih ljudi ispred močnih tenkova i okopnjaka JNA, bio je to prizor za pamcenje.
Generali, Hrvatska se ne boji!
Tenkovi JNA koji su se vračali iz Slovenije ostali su, naravno, u Hrvatskoj. Do-lazili su i novi, iz svih hrvatskih vojarni, i iz Srbije, Bosne i Hercegovine (BiH), odasvud. Kao i brojna vojska, dobro opremljena i uvježbana.
Sječam se dobro prosvjeda, misa i moljenja krunica za sretan povratak naših sinova koji su služili vojni rok u JNA, protestnih skupova, pisama i apela za mir, za slobodu domovine i sav hrvatski narod. Majke na Trgu bana Jelačiča stalno mole. Aktivne su majke i u organizacijama Hrvatska žena, Hrvatski pokret za život i obi-telj, Bedem ljubavi i u drugima. Pridružuju im se majke i iz drugih republika bivše Jugoslavije. Najavljuju da če iči do kraja. U Beogradu u Generalštabu tih dana nisu uspjele, za koji dan krenut če na protestni put po Europi.
Kraj je ljeta, 30. kolovoza 1991. godine. Čujem za skup podrške majkama, a pro-tiv rata, ako se dobro sječam, organizirao ga je Sindikat ispred Komande 5. vojne oblasti, na zagrebačkom Krešimirovom trgu. Idem i ja, kažem naglas. Idem prema tome mjestu, a uz mene stotine i stotine žena, ima dosta i muškaraca. Zakrčene su pokrajnje ulice, stalno dolaze novi ljudi koji žele podržati taj prosvjedni skup. Posebno nas se dojmio govor Vlade Gotovca. Sječam se da je u govoru koji je nazvao Generali, Hrvatska se ne boji počeo riječima da nas voli i da se nama ponosi, a ne-prijatelju poručuje da nemaju morala ni časti, da kradu tude, ubijaju, da ruše naše domove i obitelji, našu tisučljetnu baštinu, jer oni svoju nemaju pa otimaju tude. Moramo se oduprijeti da ne postanemo kao oni, upozorava nas.
Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tudu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tude majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tude domove nema doma... Umrijet ce u pustoši svog mrtvog srca.. Sramit ce ih se njihove obitelji, jer su uništavali tude obitelji.
14
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Završivši tu poruku, Gotovac je dobio ogroman pljesak. Vijore se hrvatske zastave, žene u prvim redovima visoko dižu transparente s porukama generalima, a ljudi zaboravljaju na gužvu, na dugo stajanje, opčinjeni glasom i riječima Vlade Gotovca. Kaže žena do mene: "Ovaj govori kao da mi je uzeo riječi iz usta." A Gotovac nastavlja: Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde! - grmio je Gotovac, a ljudi su za njim ponavljali. Kao eho širilo se Krešimirovim trgom i okolnim ulicama. Gotovac povremeno gubi glas, toliko se zanio u govoru, povisuje glas, desna mu je ruka stalno u zraku, povremeno upire prst prema komandi JNA, a ljudi glasno komentiraju: "Ima pravo, sram ih bilo, dosta su nas tlačili..." Ježim se od govora divnog pjesnika, govornika i političara kojemu oduševljeno plješcu. Pogodio je naše misli, naše osjecaje, naš odgovor neprijatelju. I ovim generalima u zgradi Komande, i svim agresorima na Hrvatsku. Kakav veliki čovjek. Gotovac govori bez napisanog, od srca i iz duše, rekla bih, naše duše. Ruka mu je stalno u zraku, a posebno se zanio kada se obratio generalima JNA, upiruci prstom u zgradu Komande:
... Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet ce i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet ce i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek ce ostati jedno pero i uvijek ce netko reci: ne. Ostat ce hrvatski narod, ostat cemo ovdje sa stotinama, sa tisucama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite .
A onda se obratio posebno majkama i svim ženama koje su se okupile na tom najvecem specifičnom ženskom skupu u Europi 30. kolovoza 1991. u Zagrebu. Re-kao nam je da mi još jednom pokazujemo ovim skupom da je Hrvatska u dubini svog srca prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. Ako nemarno oružje, rekao je, imamo snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. Ponovno pljesak, glasni komentari odobravanja.
Slušam Gotovca i ljude oko sebe. Mnogo toga ne znam o mojoj domovini. Sada učim. I osjecam jedinstvo i složnost gradana Hrvatske da brane svoju slobodu. I ne-ovisnost. Osjecam da mi je bila čast biti dio toga i da cu to pamtiti zauvijek. Kada se ponekad sjetim tih dogadaja ili ponovno čujem taj govor, prolaze me srsi kao i tada na tom čudesnom skupu, te pomislim kako bi njegove misli i poruke trebale biti zapisane ne samo u našim srcima, nego i u dušama političara.
15
Izmjenjivali su se govornici, pjevači... Gradonačelnik Zagreba, glumac Boris Bu-zančic, u svom nas je stilu pohvalio i ironično poručio agresoru da on na skupu vidi samo lijepe, uredene i fine gospode koje nikako ne sliče na zločinke i osvajačice. Nemaju nas, dakle, od koga čuvati, neka odu kuci. Ostala sam od podneva sve do 5 ujutro s mnogima na tom skupu protiv rata i za povratak naših mladica iz JNA krajem ljeta 1991. godine. U 1 ujutro, bolje reci, u mrkloj noci otišla sam kuci skuhati kavu i ulila je u termos bocu. Kada sam se vratila na Krešimirov trg, svi su rado popili kavu, jer smo bili doista umorni, ali spremni ostati do kraja. U šali sam rekla da je to bila moja prva donacija, prva pomoc u obrani domovine. Kod kuce sam još dugo razmišljala o svakoj riječi izrečenoj toga meni posebno važnog dana u životu.
Sjecam se da je tih mjeseci Hrvatska radiotelevizija počela emitirati spot Stop the war in Croatia i pjesmu Moja domovina, koju su snimili i pjevali gotovo svi hrvatski pjevači. Tada su mi te pjesme bile posebno drage, ali i uzbudivala me, znale me i rasplakati. I danas me dirnu kad ih čujem. Ima u njima nečeg posebnog, pono-snog, opominjujuceg i poticajnog.
Glavni zagrebački trg, Trg bana Jelačica, postaje mjesto gdje se šalje poruka svijetu o nametnutom ratu. Tu je uspostavljena i stalna hrvatska mirovna straža, uz veliki mirovni križ s natpisom Mir, i s velikom hrvatskom zastavom. No, agresija ne posustaje. Branitelja dragovoljaca sve je više. Za njima odlaze i njihovi očevi. Tako se brani domovina. Postaje jasno da je mirno rješenje raspada Jugoslavije iluzija.
16	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Moja domovina krajem ljeta, u jesen i zimu 1991.
Stigla je teška jesen 1991. godine. Pojedinačne provokacije Srba, ali i ubijanja, prerastaju u pravu krvavu agresiju. Sjecam se da te jeseni i zime nije bilo dana da nismo čuli kako su napali neko mjesto, grad, i za sobom ostavili nove žrtve. Kada se prisjecam kronologije Domovinskog obrambenog rata, nižu se strašni prizori, sjecanja i činjenice: u ljeto agresor prvo napada istočnu Slavoniju da omoguci direktne napade iz Srbije i prokrči put dalje u Hrvatsku. JNA, pripadnici srpske teritorijalne obrane i srpske paravojne snage dobrovoljaca, Arkanovaca i Šešeljevih četnika, uz domace pobunjene Srbe, ostavljaju iza sebe strašne zločine i protjeruje hrvatsko pučanstvo iz Dalja, Erduta, Aljmaša, Iloka; redaju se napadi, zločini i pro-tjerivanje u Lovasu, Vocinu, Petrinji, Kostajnici...
Ratni se vihor širi. Iz četničkog uporišta Tenje gadaju se Osijek i okolica, stalna su im meta Županja, Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Sisak, Sunja, Karlovac i okolica, Slunj, agresor stiže do Gospica, Otočca, putuje do mora, zahvaca i dalmatinske gradove i mjesta... Zadar, Škabrnja, Šibenik... sve do Dubrovnika i južnije, do granice s Crnom Gorom. Vec u kolovozu srpski agresor počinje napadati i najveci istočnoslavonski grad Vukovar. Neprijatelj napreduje po Hrvatskoj, zauzeli su prometnice prema Dalmaciji i do kraja 1991. okupirali trecinu Hrvatske.
Jesen je Vukovarcima donijela najtežu, najkrvaviju i ujedno najhrabriju jesen u životu. Sa strepnjom smo slušali izvješca iz opkoljenog Vukovara u koji nije stiza-la pomoc. Pitali smo se koliko dugo mogu branitelji Vukovara izdržati. Bila su to tri mjeseca hrabrosti, nadljudskog otpora, ali i patnji jer nemaju oružja, ponestaje hrane, struje, grijanja. Nema lijekova, kreveta ni liječnika za sve brojnije ranjenike u legendarnoj vukovarskoj bolnici, odakle su i njih i sve koji su se sklonili u bolni-cu, i na druga mjesta, agresori odveli na stratišta ili u logore. Ne mogu zaboraviti posljednje dane Vukovara, te slike kada su neprijatelji ušli u grad, u potpuno sabla-sno razrušeni grad, odveli ranjenike i bolesne, naravno, i branitelje, a nepregledna kolona Vukovaraca, izgladnjelih, bolesnih, razočaranih i ljutih napušta svoj dom.
Mnogi od njih nisu stigli dalje od susjednih stratišta. Ta je potresna slika pada Vukovara obišla svijet, no nije ga uvjerila da nam pomogne.
I stanovnici Dubrovnika, tog prelijepog starog grada koji je bio kulturna koli-jevka hrvatskim piscima i znanstvenicima u prošlosti, sada su zarobljeni u svome gradu, jer ih iz zraka, te s brda i okolnih položaja gadaju srbocrnogorske čete, a s mora ratni brodovi. Neprijatelji razaraju i zašticenu staru jezgru grada. Nije ih
17
briga za svjetsku kulturnu baštinu. Dubrovčani, te stanovnici Konavala i Dubrovač-kog primorja nemaju vode, struje, hrane, lijekova, a ni oružja. Nekoliko pomorskih deblokada u listopadu i poslije te žarko ratne 1991. Dubrovčanima je donijelo prvu pomoč, svjetlo i nadu. No rat če za njih potrajati.
U Zagrebu smo prilično mirno živjeli. Uzbune su u gradu bile česte, počele su u rujnu, a najgore nam je bilo kada nas je zatekla u gradskom prometu ili automobilu, na brisanom prostoru, na cesti. Nemaš se kamo skloniti, a iznad sebe čuješ brujanje ratnih zrakoplova i samo čekaš hoče li gadati, kamo i gdje če pogoditi. 7. listopada smo i mi u Zagrebu prvi puta osjetili posljedice raketiranja. Dva aviona JNA iznenada su raketirala sjedište Predsjednika Hrvatske, Banske dvore, baš za vrijeme sastanka predsjednika Tudmana s hrvatskim političarima, tadašnjim još predsjednikom Pred-sjedništva Jugoslavije Stjepanom Mesičem i predsjednikom Saveznog izvršnog viječa Antom Markovičem. Srečom, Tudman je s gostima prije izašao sa sastanka u drugi dio zgrade i tako izbjegao atentat. Dvije su rakete pogodile i teško oštetile Banske dvore, a četiri su pogodile susjedne kuče. Plan je bio da razruše i staru gradsku jezgru, našu povijesnu i kulturnu baštinu. U vijestima sam navečer prvo čula odgovor Tudmana na napad. Poručio je neprijatelju istinu: da je taj zločinački napad još više uje-dinio cijeli narod u obrani domovine. Nakon toga redale su se vijesti - i toga je dana JNA iz zraka, s kopna i s mora napadala Vukovar, Vinkovce, Nuštar, Osijek, Pakrac, Petrinju, Sisak, Karlovac, Dugu Resu, Gospič, Otočac, Zadar, Šibenik...
Zastupnici Hrvatskoga sabora sutradan su, 8. listopada, izglasali raskid svih dr-žavnopravnih veza sa SFRJ i proglasili Republiku Hrvatsku slobodnom, suverenom i neovisnom državom. S neprijateljem se više ne pregovara, a Jugoslavija za nas više ne postoji. Tako je postupila i Slovenija.
I u Zagrebu ljudi su češče morali u skloništa, u starijim dijelovima grada obično su to bili neuredeni, vlažni i hladni podrumi. U mojoj kuči skloništa su bila u po-drumu, gdje su garaže. Ja sam tu provela samo jednu noč. Progonio me osječaj da su nas kao štakore potjerali u ta skloništa i da nas dalje love. Iz inata nisam odlazila u sklonište. Rekla sam i obečala si da me "oni" neče slomiti. Ostala mi je u sječanju slika prestrašene djece u garažama kako se tiskaju, ne daju se iz majčinog krila, plaču, i plaču, i nitko ih ne može umiriti. A avioni JNA te su jeseni često nadlijetali i Zagreb na putu do svojih zločinačkih ciljeva. Srečom, kod nas opasnost nije dugo trajala i nije se prečesto ponavljala. Stalna prijetnja ostali su snajperisti koji su s krovova, iz veža, ili stanova pucali po prolaznicima. Život se sveo na najnužnije. Ipak, i taj kratki ratni život Zagreba bio je dovoljan da bolje shvatimo patnje naših susjeda i stanovnika u drugim dijelovima domovine. Barem smo tako mislili. U svakodnevici nismo mogli zaobiči razgovore o ratu, o zločinima neprijatelja i po-koljima, o sve više prognanika... o paljenju i rušenju domova i mjesta, čak i crkava.
18
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Tijekom ljeta i početkom jeseni srpski su napadi sve žešci, a mi s tugom gledamo ranjene i ubijene hrabre mlade dragovoljce, i branitelje u specijalnim jedinicama policije. U jesen Hrvatska objavljuje mobilizaciju, odlaze svi koji su sposobni braniti domovinu. No, nemaju čime, embargo na uvoz oružja teško je pogodio Hrvatsku. Počinje "bitka za vojarne", jer nam je naoružanje bilo neophodno.
Kao i mnogi oko mene, nisam mogla podnijeti pomisao na agresiju, na ugroža-vanje moje domovine, na ubijanje civila, djece, starih, rušenje i zatiranje povijesne i kulturne baštine. Mnogima je u spaljenom ili srušenom domu ostala sva povijest, sav život.
Moram nešto poduzeti! Ali što, kako? Što mogu sama u tom sve jačem ratnom vihoru? Mislim da su ta pitanja mučila gotovo sve koji nisu bili na bojišnici ili su na druge načine bili uključeni u obranu Hrvatske. Vjerujem da neke odgovore pruža i ova knjiga koja je pred vama.
I mala ljudska pomoč u ratu postaje velika, jer je od srca...
Čula sam da naši mladici na području zagrebačkog naselja Rakitje uče i vježbaju kako braniti domovinu. Odlučila sam skupljati odjecu i novac, znala sam da ce im to dobro doci. U kuci u kojoj živim u Zagrebu, u Sigetu 18 a, prikupljenu robu predala sam susjedu koji živi na 1. katu gospodinu Nikolicu, a on je to slao u Rakitje. U mojoj zgradi novac su skupljali i susjedi Vedran Vračar, Josip Mihaljevic i mladi Senad Mujačic, koji je sada pripadnik oružanih snaga Hrvatske. Eto, rat se odužio, a Senad je porastao i otišao u slavne Tigrove za svojim starijim bratom koji je od po-četka Domovinskog rata bio u Zboru narodne garde (ZNG), u 1. gardijskoj brigadi. Ljudi su od početka rata sve skromnije živjeli. Novaca je bilo samo za najnužnije, no svatko je u kuci u Fond "Zrinski i Frankopani" dao barem malu novčanu pomoc za one koji su ranjeni u obrani domovine i za obitelji poginulih. Skupili smo tog listopada dosta, 17.370 HRD pa sam morala ispisati čak tri novčane uplatnice u Zagrebačkoj banci za Fond. (Kada sam uplatnice donijela u mjesnu zajednicu, ljudi nisu mogli vjerovati da smo toliko skupili u samo nekoliko dana). Manje od trecine tog novca odvojili smo za akciju Solidarnost na djelu 91., za pomoc najsiromašnijim gradanima. Baš sam bila ponosna. To je jedna od tisucu sličnih priča, ne samo u Zagrebu, jer svi smo pomagali koliko smo mogli. Svaka mala i najmanja pomoc u tom je nametnutom ratu, u obrani domovine, bila velika.
Radila sam u Dermi, poduzecu koje se bavilo prodajom kožnih i krznenih proizvoda, a kupovali smo po čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. Derma je imala prodavaonicu i u Masarykovoj ulici u Zagrebu, gdje sam tih godina radila. Molila sam predstavnike
19
srpskog poduzeca KTK Zaječar, koji su radili u Zagrebu, i s kojima smo poslovali, da poklone nešto braniteljima. Objasnila sam gospodinu Topčicu i gospodinu Dragi Pa-unovicu da se bliži teška zima, a Vukovarci i drugi branitelji, a i liječnici i medicinske sestre, nemaju ni čarape ni poštene hlače ni čizme, pa ce se smrznuti.
Doista nisam shvacala kako i u sve jačoj zimi branitelji odolijevaju opsadi grada, kako se snalazi medicinsko osoblje i kako preživljavaju ranjenici u podrumu vuko-varske bolnice. I danas mislim da su se čudesno i hrabro branili i snalazili.Moji su kolege I. Topčic i D. Paunovic (koji su i poslije u ratu, u hrvatskim tvrtkama koje su osnovali, darivali novac za branitelje) darovali 3 bunde, za medicinsku ekipu ili za one kojima je najpotrebnije u Vukovaru. Otišla sam u Sanitet Hrvatske vojske, do doktorice Misoni, i uručila joj kaput od velura s krznom. Dvije bunde dala sam časnama, medicinskim sestrama, za Vukovar. Vjerujem da su grijale topla srca i duše onih koji su branili Vukovar. Mislila sam, bilo bi lijepo da svatko nešto pokloni i obuce naše branitelje koji su se smrzavali u toj hladnoj jeseni i zimi 1991.
Kako je lijepa moja Domovnica
Mnogi se ne sjecaju kada su i gdje dobili svoju hrvatsku domovnicu. Ja to jako dobro pamtim i pišem je velikim slovom - Domovnica. Stajala sam u redu na Vele-sajmu, dugo smo čekali, jer svi su navalili da odmah dobiju domovnicu. Mnogima je i trebala kao važan dokument, a meni je ona značila više od toga, dokaz da me moja druga domovina voli i prima. Pita me gospodin, koji je u redu iza mene, zašto sam tako mirna. On je bio jako nervozan i komentirao je glasno da se to kod njega u Kanadi ne može dogoditi, da se čeka na dokument, i to još u dugačkom redu, a stalno netko preko reda dolazi na šalter. I primaju ga. I tako smo počeli razgovarati, i brzo se stvorila grupa ljudi koji su oko nas pričali svoje priče. Mi smo emigranti, rekli su. Moj prvi susjed u redu došao je u domovinu nakon dvadeset godina poli-tičkog progonstva. "Prvo što sam uradio u zračnoj luci", rekao je, "sagnuo sam se i poljubio svoju hrvatsku zemljicu. I plakao od srece što mogu sada slobodno u svoju domovinu, koja se sada zove država Hrvatska !" Gospodin je organizirao i veliku pošiljku humanitarne pomoci, ali je nezadovoljan i tužan jer ga nisu htjeli primiti u hrvatske branitelje. "Rekli su mi da sam prestar za bojište."
Gledam ga i ocijenim da je prešao šezdeset godina. Ne čudim se, i šutim. Iza nas stoji mladic koji nas sluša i vidim da bi rado s nama razgovarao. Pitam ga odakle je. Na slabom hrvatskom jeziku kaže da je roden u New Yorku i da je došao u domovinu svoje majke, koju treba braniti od agresora. Njegova je obitelj podigla kredit da pošalje humanitarnu pomoc i novac u Hrvatsku. Ima takvih mnogo, dodaje. Vidim
20
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
da je nervozan, ogledava se i pita nas može li malo ispred nas u red. Pitam ga kamo žuri, a on mi kaže da ga čekaju njegovi prijatelji branitelji, medu njima ima i drago-voljaca, naših mladica iz Argentine, idu sutra natrag na bojište.
I napokon dode red i na mene. U rukama držim svoju hrvatsku domovnicu. Baš je lijepa! Tu je i hrvatski grb na papiru. Nitko sretniji od mene. Takvu srecu i ponos vidim i na licima tih mojih slučajnih poznanika koji su mi kratili vrijeme zanimlji-vim i dirljivim iseljeničkim pričama .
Upoznajem HPF
Listopad je 1991. godine. Prijateljica Nives moli me da nabavim cigarete, kaže, za mladice u Rakitju, ali i za branitelje na fronti. Donesem jednu, pa drugu i trecu "šteku" cigareta i pitam kamo to ide, kome? Nives mi objasni da je osnovana udru-ga koja pomaže braniteljima i da se zove Hrvatska pozadinska fronta (HPF), koju je osnovala poduzetnica gospoda Dunja Vatovac. Sastaju se u zagrebačkoj Mjesnoj zajednici "Knez Mislav" u Domagojevoj ulici, u samom središtu Zagreba. Znati-željna sam, i molim Nives da me tamo odvede. I gle, prostorija je puna žena koje se dogovaraju kamo ce ici, što treba mladicima i kako to nabaviti. Imale su toliko ideja i volje da su se nadglasavale, pa je ponekad bilo teško shvatiti koja je ideja usvojena i tko ce voditi koju akciju. No one su sve znale, i sve uspjele organizirati. A posljednju riječ imala je predsjednica Dunja. U tom odlučnom, divnom ženskom društvu tko ne bi još žustrije pomagao? Naravno da sam nastavila i pomalo učila kako bez srama ljude pitati za pomoc. Jer, znala sam da radim pravu stvar. Žene HPF-a to su nosile i na ratna područja, ali ja se još nisam usudila pitati bih li mogla s njima... druge sam nacionalnosti, Slovenka, tek sam stigla u tu udrugu, a radi se
0	vojsci, o ratnim tajnama...
Jednom sam dobila vrijednu donaciju i dogovor je bio da to u nedjelju ujutro odnesemo na bojište. Sve sam pripremila, ali od straha nisam mogla ici. Stalno sam razmišljala - što ako bude opasno i nešto se meni dogodi, tko ce brinuti o mojim kcerima? Nakon borbe same sa sobom, ostajem kod kuce. Te nedjelje žene iz Hrvatske pozadinske fronte bile su u Mašičkoj Šagovini i našim su braniteljima odnijele mnogo potrebnih stvari i hrane. Vratile su se zadovoljne, pune dojmova, o čemu su mi pričale, uzbudene i sretne jer su vidjele da su doista pomogle braniteljima. Ne zna se tko je bio sretniji, rekle su, mi ili oni. To mi je bio novi poticaj da tražim
1	sakupljam razne stvari i novac za one mlade i malo starije koji su branili dom i domovinu. I neka znaju da nisu sami, i da im Zagreb zahvaljuje i misli na njih.
21
U klubu branitelja HPF-a 1992.
Sastanak u HPF-u s Julienne Eden Bušic, suprugom hrvatskog rodoljuba i emigranta Zvonka Bušica, tada još uvijek u zatvoru u SAD-u. On se nakon 32 godine robije vratio u Hrvatsku 2008., a gospoda Julienne odslužila je 12 godina zatvora (otmica putničkog zrakoplova u SAD-u).
Prvi posjet ranjenim braniteljima
Prvi put idemo u neku bolnicu - lječilište. To je Naftalan u Ivanic Gradu blizu Zagreba. Spremamo kavu, kekse i druge dobre stvari, vjerojatno i pidžame i majice, vec sam zaboravila što smo sve dobile i nosile našim dečkima. Bila sam zbunjena i zabrinuta. Dok sam to jutro kod kuce pripremala doručak, zaboravila sam da je voda za kavu pristavljena na štednjaku, da bi mlijeko moglo prekipjeti, strašno sam željela pripaliti cigaretu, a prestala sam pušiti te jeseni, čim sam donatore počela tražila cigarete za branitelje... Puna mi je glava pitanja, što cu s njima razgovarati, što im reci, kako ih utješiti? Lako je nama u toplom domu, u sigurnom Zagrebu, ali kako doci takav pred njih, njih koji su možda ostali invalidima za čitav život. Pred očima prolaze mi slike ranjenih mladica s bojišnica, i civila, koje gledamo na televizijskim ekranima, to su strašni prizori. Prvi put razgovarat cu s ranjenim bra-niteljima. Oni su za mene bili nešto jako veliko, značajno. Oni su dali dijelove tijela za našu slobodu, dali su sve što su imali, svoje zdravlje, nade, buducnost! A mi im dolazimo sada u posjet, s puno ljubavi i poštovanja!
Iako je i taj dan zime bio hladan, ja sam se znojila od muke, neizvjesnosti. No, kao što to obično biva, sve se samo od sebe dobro riješi.
Naša je večer u Naftalanu bila lijepa, posebna, nabijena emocijama i nadom. Nakon podjele poklona, i veselja, razgovaramo o njihovim dogodovštinama i stra-danjima na bojišnici. Ispreplece se to s pričama o sadašnjosti, o bolnim danima ranjenika, o buducnosti. Susprežemo suze, pravimo se vesele iako nam glas odaje tugu, a oni tada nas tješe, uvjeravaju da ce sve biti dobro, i da ce ozdraviti. Odlučili smo ih zabaviti. S nama je bio i glazbeni sastav. Dečki su bili oduševljeni, svi vole glazbu, a glazba liječi i najteže rane. Bili su tako jednostavni, veseli, čak su i plesali. I mi s njima. Jedan sitni mladic, branitelj imao je na nozi nakon operacije metalne šipke, i kolutove, pa ipak je plesao!! Sva sam se naježila i pitala ga boli li ga jako? Odgovorio mi je da ga je boljelo, ali sada više ne. Ponekad zaboli kada mu to dokto-ri malo zatežu ili kako je rekao sa smiješkom, kada to šarafe. Vidim da ga boli kada se jače pomakne, no ne priznaje. Doima se sretnim pa sam se i ja smirila, iako mi tada još nije bio jasan taj njegov optimizam. Poslije, kada smo svakog tjedna posje-civale ranjenike u bolnicama i lječilištime, shvatila sam što je htio reci. Bez takvih branitelja koji su toliko voljeli svoju Hrvatsku, ne bi danas bilo slobodne Hrvatske.
Jako me se dojmilo lječilište Naftalan, u blizini Zagreba. Vidjela sam koliko str-pljenja i nade imaju ranjenici, unatoč bolnim ranama i teškim uspomenama s bo-
23
jišta. Tu su bili i staloženi, strpljivi liječnici i sestre koji su ih dobro liječili i stalno ih poticali da se oporave, da nastave život. I to mi je dalo tako puno snage da im nastavim pomagati.
1991. godinu i taj prvi susret s ranjenim braniteljima neču nikada zaboraviti!
Prvi posjet ranjenim braniteljima, Naftalan
Mi i ranjeni branitelji na zabavi u Naftalanu
24
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Domovinski rat, HPF i kako ljubav čini čuda; i o Dubrovniku 1991.
Do kraja 1991. žene iz HPF-a obišle su mnoga bojišta, i opasne bojišnice, osim Vukovara.Tamo smo slale donacije i molile se za hrabre branitelje koji su tri mjeseca herojski branili Vukovar i okolna mjesta u potpunom neprijateljskom okruženju.
Zamolila sam Dunju Vatovac da ukratko opiše svoja sjecanja na Domovinski rat i koliko su i kako žene Hrvatske pozadinske fronte u tome sudjelovale. Molila sam je da zabilježi i akciju za Dubrovnik, prvo probijanje pomorske blokade Dubrovnika, prije konvoja Libertas. Hvala joj što je pristala još jednom pisati o tim teškim, ali hrabrim, nezaboravnim ratnim godinama koje su nas dovele do slobode. Vjerujem da je potrebno i onima koji nisu bili s nama, i svima ostalima, ostaviti podsjetnik na ono što bih mogla nazvati malim, ali važnim dijelom Domovinskog rata u kojem su svoj doprinos dale i hrvatske žene! I žene HPF-a. S puno ljubavi, poštivanja i divljenja za naše hrabre branitelje i hrvatski narod. Tome služi ova knjiga i Dunjin zapis. Evo što je napisala predsjednica HPF-a i moja prijateljica Dunja Vatovac:
"Danas staviti na papir i oblikovati rečenice koje ce oslikati i dočarati rat u Hrvatskoj u 91. godini je jako teško. Mogu se nizati dogadaji, može se pisati o sudionicima tih dogadaja - ali ako ne dočaraš atmosferu - ako izostaviš onaj naboj i osjecaje, tada je ta priča promašena!!! Ono što je najdublje, najbolje, najsnažnije - ne možeš dočarati nekome tko to nije dijelio s tobom - a niti sam kadra to opisati. Ali krenimo redom!!
Ratna su dogadanja počela još 9o. godine - nastavila se 91., kada se rat ra-splamsao svom žestinom. To su dani puni užasa, straha, bola, krvavih stradanja i smrti. Kako može žena reagirati nego da priskoči u pomoc toj mladosti koja odlazi u blatne i hladne rovove braniti Domovinu.
Nakon povratka iz Bruxellesa sa 25 autobusa žena stradalnica koje su išle tražiti pomoc od medunarodne zajednice pod sloganom "STOP The WAR in Croatia" u 8. mjesecu 91. godine - shvatila sam da nam nitko ne može pomo-ci, osim nas samih.
Svoje vatreno krštenje doživjela sam u rujnu 91. godine u Laslovu kada su topovske granate padale doslovce oko nas, kada misliš da bubnjici pucaju
25
od detonacija, a kaos vlada svuda oko tebe. Znala sam što mi je dalje činiti. Nakon što sam več upoznala svu strahotu u Petrinji, u Osijeku, Laslovu i Dubrovniku, u toku 8., 9. i 10. mjeseca 91. godine, objavim u Večernjem listu 28. listopada poziv ženama.- Pomozimo našim braniteljima!!Tada slijedi lavina poziva - svi žele pomoči i sudjelovati u obrani.
Napravili smo osnivačku skupštinu, statut i sve potrebne formalnosti za registraciju službene humanitarne udruge kojoj sam dala naziv Hrvatska po-zadinska fronta (HPF). Naime, puno je žena več djelovalo samostalno i susretali smo se na raznim pojedinačnim akcijama, a da bi se moglo snažnije pomagati i skupljati vojna odječa trebala je biti službena organizacija sa svim ovlastima. Preko svojih prijatelja u Italiji stigao mi je pun kamion nove tople odječe pa je to trebalo ocariniti. Osim toga, potreba povezivanja te jadne raskomadane Hrvatske mogla se jedino postiči da se probijaju blokade - da se ode tamo gdje bijesni rast svom žestinom. Da se osim odječe i hrane, osim cigareta i lijekova, donese i osmijeh, ohrabrenje. Da se donese dašak topline kučnog ognjišta koje su ti mladiči morali radi nas napustiti.
Na nagovor Vlade Bogdaniča žene su organizirale odlazak brodom u opko-ljeni Dubrovnik. Bilo je to 20. listopada 1991. Angažirali smo brod Balkanija, sakupile na brzinu približno 80 tona hrane, zatim sviječa, baterija, nešto pele-na... i krenulo nas 8 anonimnih, a hrabrih žena na put u nepoznato - u opko-ljeni Dubrovnik. Nismo se medusobno niti poznavale. Veči dio posla obavila je buduča članica HPF-a Vesna Mihelič - Vili (koju sam upoznala na putu za Bruxelles). S nama je putovala Muniba, zatim još jedna Vesna, Rajka, operna pjevačica Božena Ruk - Fočič, Silva Supek.
Bio je to pokušaj probijanja pomorske blokade Dubrovnika jer je Komanda Črnogorske vojne oblasti kontrolirala cijeli akvatorij. Kopnenim putem je Dubrovnik takodjer bio blokiran tako da je nestajalo hrane i lijekova. Struje niti vode nije bilo več danima u Dubrovniku. Ljudi su danima sjedili pod granatama u hladnim podrumima.
Nekoliko putnika u brodu bilo je do Splita, a zatim smo krenule dalje same.!! Negdje oko Pelješca brod je zaustavila Vojna patrola Črnogorske pomorske oblasti, naoružani do zuba puškama, odvela je časnike našeg broda kao taoce dok su nas ispitivali i pretresali brod. Bilo je to nekoliko sati ne-izvjesnosti i straha. Ne za naše živote koliko bojazni da če nam zaplijeniti sve ono što je u potpalublju, ono što je Dubrovčanima potrebno. Ipak nas puštaju dalje. Plovimo u miru - noč se spušta. Brod se opet zaustavlja. Iz daljine se čuju detonacije. JNA napada teškim topovima Dubrovnik. Munje i nevrijeme. Brod se ljulja, topovske granate paraju nebo iznad Mokošice - a
26
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
mi čekamo. I molimo. Nakon nekoliko sati - brodski se motori pale i mi po-lako ulazimo u dubrovačku luku. Mrak. Tišina - nekoliko ljudi u strahu od ponovnog napada iskrcava brod.
Iduči dan posječujemo čelnike grada i dubrovačkog biskupa msgr. Želimi-ra Puljica kojemu prenašamo pozdrave ostatka Hrvatske i Zagreba. Dajemo potporu i snagu - vjeru u pobjedu. Krecemo u obilazak Dubrovnika. Grad je sav okovan daskama i vrečama pijeska. Vide se tragovi razaranja na pozna-tim povijesnim zgradama. Na ulicama ostaci stakla i žbuke. Grad tih i prazan. Nasred puste ulice pognute glave stoji mladič u maskirnoj odori, puška mu visi iz ruku, dotiče tlo. Prilazimo veselo da ga pozdravimo - da kažemo: eto istrčale zagrebačke frajle na Dubrovački Stradun - donijele pomoč. On i dalje nijemo gleda u pod i tiho prošapče: "Ostavite me na miru, upravo mi je poginuo prijatelj!"
Vesna i ja ostale smo posramljene, užasnute. Ta njegova bol još i danas stoji u mom srcu.
Iduči dan vračamo se istim brodom - stotine izbjeglica, uglavnom žena i djece, ukrcavaju se s nama na brod. Svi sjede i leže po palubi - djeca plaču. A vojska JNA ponovo zaustavlja brod - prijeti oružjem - maltretira umornu djecu i starce, nekoliko sati, i vrača nas u Dubrovnik. Pokušavamo onako umorni i prozebli dočekati iduče jutro kada nas konačno puštaju - vračamo se za Rijeku.
Dubrovnik ne smije postati srpska Atena - vojnička čizma nikada ne smi-je odzvanjati kamenim Stradunom - jer tu su naši korijeni, naša kultura. I za-hvaljujuči hrabrim braniteljima, Dubrovnik je danas slobodan hrvatski grad.
Te iste godine, hladne i krvave, željeli smo braniteljima na prvim crta-ma bojišnice dočarati božični ugodaj. Mediji su nam pomogli da pozovemo Zagrepčanke da ispeku kolače, napišu pisamce poruke i čestitke. Akcija je objavljena u tiskovinama pod geslom Božič na fronti. Nikad do tada nisam vidjela više kolača na jednom mjestu nego tog Božiča 91. godine.
Moj dučan sviječa i skladište bio je premalen da primi stotine kilograma najfinijih kolača i torti koje su žene donosile. Sječam se jedne prekrasne torte sa crveno-bijelim ukrasima kao šahovnica na vrhu. Donijela jedna časna sestra. Kako s time putovati na predvidene daleke linije fronta koje smo htjele običi. Odnijele smo je Tigrovima kod generala Josipa Luciča. Ostali "punktovi" HPF-a u gradu: Savski kuti, Kraljevac, sve je bilo puno kolača i čestitki. Trebalo je sve to odnijeti našim promrzlim mladičima. Tog sam dana svoj Badnjak provela na Pakračkoj Poljani - a ostale grupe žena posjetile su Antunovac, Jasku, Generalski Stol, Pokuplje, Lipovljane.
27
Moram spomenuti da smo od 10. mjeseca 91. do 10. mjeseca 92. - dva puta obišle cijelu Hrvatsku od sjevera do juga - gotovo svaki dan ponegdje. Najteže ratne godine, 1991., obišle smo sve crte bojišnice od Dubrovnika do Osijeka, Nove Gradiške, Otočca, Brinja, Vinkovaca...
Zatim su na redu bili Borinci, Jamnička Kiselica, Laslovo, Osijek, Novska, Mašička i Cernička Šagovina, Savski bok, Generalski Stol, Karlovac, Donji Zvečaj, Vladislavci, Domsin, Nebojan, Letovanic, Brinje, Donje Lešce i druga mjesta. I to zahvaljujuci najhrabrijim "pozadinkama": Veri Špiletic, Biseri Ukalovic, Nives Talajic, Silvi Supek, Sabini Gorički, Ljerki Kovačic, Margiti Lackovic.
Obilazak i posjeti vatrenim linijama nastavili su se i nakon potpisanog primirja 92. godine i to: Gospic, Bistrac, Glinska Poljana, Slano, Mašici, Gorice, Gornja Subocka, Zadar, Muzapstan, Poličnik, Suhovare, ponovo Dubrovnik, Odra, Sinj, Vrlika, Široki Brijeg, Derventa, Bos. Brod, Mostar, Kruševo, Šuica, Mekušje, Turanj, Vurot, Šibenik, Velika Glavica, Pakrac i Lipik ponovo, VELEBIT, Krasno, Ramljani, Dumače, Letovanic, Nebojan, Pivare, Osijek.
No, sve to ne bi bilo moguce da nismo bile solidarne i da nismo cijenile rad svake pojedinačno. Bile smo jedan čvrsti lanac - a svaka karika je bila važna i korisna. Svaka je imala neki zadatak, u želji da pomognemo onima koji su davali svoje živote i dijelove tijela za slobodnu Hrvatsku. Kajdi Salve-tija i Katarina Zelic obilazile su ranjenike i bolnice, Mirjana Hribar organizirala je koncerte, Nada Krsnik bila je svugdje gdje je bilo potrebno. Katarina je uvijek bila spremna organizirati skupljanje i obilazak toplica, rad u našem klubu invalida, skupljanje donacija za proteze.
Osim "pozadinki", koje sam vec spomenula, tu su bile i kiparica Marija Ujevic, Slavica Adam, Ljerka Stipic, Ljiljana Talaj, Nives Talajic, Alma Kunst, Nataša Barčot, i neke koje više nisu medu živima: Božena Ruk-Fočic, Smilja Paradžik, Marija Mamic, Višnja Jelavic, te žene u Beču o kojima takoder piše Katarina u knjizi: Gordana Buljan, Cika Mikolčic... ali i mnoge druge požr-tvovne žene dale su svoj doprinos obrani Domovine. Danas ponosno kažu - to je bila naša gradanska dužnost. Radile su to s velikim srcem i iz ljubavi, bez ikakvog računa, jer ljubav i ponos ne mogu se platiti nikakvim novcem!
S jednog ratnog pohoda donijele smo zahvalnicu s riječima: Hvala ruci na jabuci!! Stotine pisanih zahvalnica i pisama svjedoče o našem radu, a tisuce toplih trenutaka i sjecanja nosimo dalje i prenašamo našoj djeci!
Neke su se žene umorile i vratile kucnim obavezama, a Katarina, Nada i ja pokrenule smo akciju čišcenja oslobodenih područja nakon Oluje! Koji težak posao! Danas je sve to dio našeg života koji me ispunjava i bolom i ponosom!
28
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Hvala i Katarini Furjan što je kao Slovenka spoznala potrebu pomaganja i svu težinu borbe Hrvatske za svoju slobodu.! Imala je veliko srce za svakog branitelja, posebno invalida i djecu poginulih!"
Zagreb, 22. listopada 2012.
Dunja Vatovac
29
I ovdje stanuje ljubav
Humanitarni koncerti za branitelje i ranjenike
d početka HPF-u su u raznim akcijama pomagali i umjetnici, novinari, po-
znati društveni djelatnici. Tražeci najbolje načine da privučemo članice, da nas javnost upozna i da zaradimo ili dobijemo novac za najpotrebnije naše akcije, odlučile smo iskoristiti svaku mogucnost. Tako je naša članica, primadona Božena Ruk-Fočic, pokojna slavna operna pjevačica, u studenom 1991. organizirala naš prvi humanitarni koncert Hrvatska ce dobiti rat, nazvan prema stihu iz popularne pjesme Duke Čajica Hrvatine, koji je to i otpjevao na koncertu. Koncert je prireden u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pozornicu je krasio ogro-man natpis s nazivom koncerta, koji je sve nas u dvorani nadahnuo i pridonio svečanom ozračju. Srecom, naziv se obistinio. A koncert je značio mnogo za medijsku promidžbu rata u Hrvatskoj. Uspjeh je bio dobar, zaradile smo i nešto novaca. Uz pomoc i drugih donacija kupile smo braniteljima vrece za spavanje i svima potrebne tople čarape.
Drugi koncert organizirala je u lipnju 1992. članica Mirjana Hribar (nažalost, i ona je vec pokojna). Tražeci donacije, onako spretna i puna ideja, pokucala je i na vrata direkcije Koncertne dvorane. Oni su nam ustupili dvoranu za koncert. A sada je trebalo pridobiti izvodače. Nije bilo teško. Organizacije se prihvatio Croatian Musicaid. Glavna zvijezda bio je vec tada izuzetno popularni Marko Perkovic Thompson. To je bio njegov prvi nastup u Zagrebu. Svi branitelji i ranjenici koje smo dovezli na koncert nestrpljivo su čekali da zapjeva Čavoglave. Organizirale smo da dovezu i 200 pokretnih ranjenika iz Daruvarskih, Krapinskih, Varaždinskih i Stubičkih toplica i drugih udaljenih lječilišta. Svi su rado došli. Na ulazu u dvoranu ponudili smo ih sokom i sendvičima. Toplo su nam zahvalili na toj pažnji. I na ideji da izadu iz bolnica, da dodju u veliki grad, medu ljude, da prisustvuju takvom koncertu. I još k tome Bojna Čavoglave i Thompson! Bio je to za njih doživljaj. Stigla sam rano i ušla na sporedni ulaz, gdje sam u maloj kavani srela Thompsona.
Do tog susreta vjerovala sam da je ne samo lijep, nego i izrazito visok muška-rac. Popili smo sok. Gledam ga i zaključim da nije tako visok kakav mi se činio na plakatima i u spotovima emitiranim na televiziji. No, kada je stao na pozornicu i zapjevao, odjednom je ispunio i pozornicu i svu dvoranu. Od tog se glasa tresla dvorana. Doista je bio poseban. A kada je zapjevao: Oj Hrvati, braco mila iz Čavo-
31
glava, Hrvatska vam zaboravit nece nikada! s njime je pjevala sva dvorana. Uz njega nastupili su Dani Maršan, Zlatko Pejakovic, Branko Blace, Božena Ruk- Fočic, Ex Panonia i Argamedon, svirao je Josip Klima, tu su bili i glumci iz Satiričkog kaza-lišta Jazavca, i drugi, pa i glumica HNK-a Iva Marjanovic (naša članica), plesao je ansambl Lado, a hrvatsku himnu je pjevao KUD INA-Naftaplin. Ne znam jesam li nabrojila sve koji su rado pristali pjevati i nastupiti za naše branitelje. Novinarka HRT-a Sonja Šarunic, koja je pomogla u organizaciji i uz Kostadinku Velkovsku vodila priredbu, govorila je kratko o HPF-u, a na kraju programa nastupio je madi-oničar Rico iz Zadra. On se dobro našalio, bolje reci narugao - umjesto da iz šešira izvuče zeca, izvukao je i na bini razvio staru jugoslavensku zastavu. Da ste vidjeli reakciju gledatelja iz prvih redova dvorane! Prema pozornici letjele su štake i šta-povi, a branitelji su gromko negodovali. Naravno, Rico je brzo trikom tu zastavu pretvorio u hrvatsku zastavu. I zaradio skandiranje i ogroman pljesak. Nastalo je veliko veselje. Bilo je i onih koji su od radosti i uzbudenja plakali.
Nakon koncerta žene iz HPF-a okružene zadovoljnom publikom, hrvatskim braniteljima
Te večeri 15. lipnja Dvorana Lisinski bila je prepuna. Karte smo podijelile ra-njenicima, našim braniteljima, donatorima, zaposlenicima Ministarstva obrane, i malo ih je ostalo za slobodnu prodaju. Bio je to koncert za pamcenje. A nakon toga, ugodno druženje. "Ženske, svaka vam čast, ovo cemo pamtiti i nakon što ozdravimo!" zahvalili su nam mladici od kojih su mnogi bili u kolicima. O koncertu je izvijestila i HRT, čuli smo dobre komentare nakon te reportaže.
32
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Slušali smo emisiju HR-a za prognanike i sve ratne stradalnike
Slušam te jeseni 1991. u radijskim emisijama reportaže o djeci iz Kijeva i Vu-kovara, i o drugim mališanima koji su morali pobjeci pred agresorom. Reporterka razgovara s njima u prognaničkim naseljima, ili u vlakovima i autobusima na pro-putovanju do privremenog doma, i sva se ježim. Te tužne pričice djece koja su ostala bez oca, mnogi i ne znaju još da su im očevi - branitelji poginuli, neki su bez oba roditelja, diraju u dušu. Tko im ne bi pomogao? A oni svi na kraju razgovora kažu da ce se s mamom i tatom vratiti u svoj rodni grad. Čujemo i njihove majke, i bake, koje nisu tako optimistične. U emisiji čitaju i njihova pisma. Nažalost, previše je takvih tužnih sudbina u Hrvatskoj. A rat je i teško je svima pomoci. Kažem naglas: "Hvala ti Gospodine, imamo krov nad glavom, moja su djeca dobro, imam štednjak i lonac i u taj lonac imam kaj staviti kuhati djeci i sebi. Ali kako pomoci toj dječici, prognanicima i našim braniteljima?" O tome sam stalno razmišljala.
U ducanu gdje sam radila u 9 ujutro slušali smo emisiju Halo! Dobar dan, ovdje Hrvatski radio. Bila je to vrlo slušana emisija za prognanike u Hrvatskoj, poslije i za izbjeglice iz BiH, iz Vojvodine i drugih krajeva Srbije, te iz Crne Gore. Bila je to emisija za sve stradalnike Domovinskog rata. U toj su se emisiji, uz prognani-ke i ranjenike, javljali i dobri ljudi koji su htjeli pomoci, slušatelji iz Hrvatske i iz inozemstva koje je dirnula ta emisija. Neki su svoje domove ponudili prognanima, drugi su postali kumovi djeci bez roditelja, treci su im pomogli nabaviti ortopedsko pomagalo. bilo je mnogo lijepih primjera ljubavi i ljudske suosjecajnosti.
I danas pamtim dijelove tih tužnih ratnih priča, ratnih sudbina. Često sam s njima u emisiji plakala. Onda mi je bilo nekako lakše. Lakše mi je bilo i kada bih čula prisni, topli, i uvjerljiv glas voditeljice emisije Jadranke Kosor, koja je ljudima ulijevala nadu i pokušavala pomoci u teškoj nevolji.
Izbjeglica iz Dervente, žena čija su tri sina bila na ratištima, pamtim da je pismo ovako završila:
... Ponosni smo što smo Hrvati,
pa neka ništa nemamo, al imamo hrvatski duh,
vrijedniji od svakoga bogatsva...
Potreslo me i pismo žene Vukovarke, kojoj je sin nestao kao hrabri branitelj Vu-kovara. S obitelji je privremeno živjela u Puli i molila je dobre ljude da joj poklone rabljenu šivacu mašinu, da buducem unuku i trudnoj kceri sašije najpotrebnije. Za njih je šivaca mašina veliki dar. Godinama sam slušala tu emisiju Hrvatskoga radija, svaka me dirnula u srce i molila sam Boga da se ti skromni, hrabri ljudi imaju kamo i kome vratiti u svoj dom, u svoju obitelj.
33
I danas pamtim pismo mladog Vukovarca, mislim da je pisano pri kraju Domo-vinskog rata, a ono što sam zaboravila pročitala sam u knjigama u kojima je novinarka Jadranka Kosor sažela svu tu tešku i dirljivu ratnu sudbinu čitave Hrvatske. Što je za mene čast? - dirljivo je istinit napis mladica iz Vukovara koji je nakon tri mjesec "pakla" u Vukovaru svjestan značenja te riječi. I dalje piše ovako:
... Bilo mi je jako teško što i ja nisam mogao ici s tatom na prvu liniju obrane grada. Časno je bilo braniti svoj prag, svoju ulicu, svoj grad.. Osjecao sam da i ja moram nešto učiniti. Išao sam s pekarima peci kruh za gardiste, po vodu, gasio požare, pomagao starim i bespomocnim ljudi-ma. Sve to pod 'kišom' ubojitih projektila, kojih je bilo tisuce svakodnev-no. Zar to nije bilo časno? Kad su 'oslobodioci' ušli u moj grad, dočekao sam ih pun prkosa, mržnje i inata. Nisam saginjao glavu. Ja, ni dijete, ni čovjek, stajao sam uspravno pred njima, nisam skretao pogled na drugu stranu. Kad su u Sremskoj Mitrovici tražili da napišemo nacionalnu pripadnost, s ponosom sam napisao HRVAT. Sve su mi uzeli, moj topli dom, prvi korak, prvu riječ, prvu tajnu... ali čast i dostojanstvo nisu mogli. Čast mi je reci da sam iz Vukovara, da mi je otac ranjenik domovinskog rata, da smo ostali do kraja u Vukovaru.
S velikim štovanjem spominjem sve znane i neznane što su časno položili svoj život pred oltar domovine. Eto, to je za mene čast.
Jedna od mnogih prognaničkih priča
Krajem te 1991. godine Hrvatska je imala više od pola milijuna prognanika. Mnogi su privremeno, a poslije i stalno ostali u Zagrebu, a mnogi su privremeni dom našli daleko od kuce, i u inozemstvu. Tako su dvije obitelji iz sela Rokovaca blizu Vinkovaca, stjecajem okolnosti, došle u moje rodno mjesto, u Predgrad u Sloveniji. Bile su to žene s djecom, zajedno njih četrnaest, i ne znam jesu li sva bila njihova djeca. No, bile su sretne da su ih spasile. Sjecam se da su bile zadivljene kada su stigle, bila je večer, i gorjela je javna rasvjeta, kuce su bile osvjetljene, pogled u brojne rasvjetljene prozore za njih je bio pravi praznik. Njihov je kraj oko Vinkovaca vec mjesecima bio pod uzbunama, a kada i nije bilo tako, svjetlo se gasilo s prvim mrakom, a uskoro je nestalo i struje pa su živjeli uz svijece. I dobar dio Hrvatske bio je navečer neosvijetljen, i živio u mraku, u rovovima ili u podrumima. Nimalo ugodan osjecaj dok ti nad glavama bruje avioni, a blizu tvog grada, sela, ili kuce pa-
34
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
daju bombe ili granate. U mojem Predgradu stanovale su u dvije prazne kuče. Dok se nisu snašle, mještani su im donosili odječu i hranu. Kada sam jednom posjetila moju obitelj, majku i oca, sestru, i nečake, vidjela sam susjede kako im nose brojne kantice s mlijekom, sirom, krumpirom, mesom, vočem. Dragi prizor koji se pamti.
Jedan dječak zvao se Marko. Dok je mališan, koji nije bio stariji od 5 godina, trčao dolinama mog djetinjstva, podsjetio me na mene, na svu bezbrižnu djecu. Koliko su daleko ta vremena. pomislih, hoče li se ikada našoj djeci i unucima vratiti bezbrižna djetinjstva koja zaslužuju? Marku sam dobrotom jednog uvoznika na Velesajmu nabavila čizmice i papuče. Bio je beskrajno veseo i stalno ih je drugima pokazivao vičuči "Dobio sam počknice!" (u Slavoniji tako zovu papuče).
Predgrad - mjesto mog sretnog djetinjstva
35
Na bojišnicama
Siječanj 1992. napokon je donio željeno medunarodno priznanje države Hrvatske. Kako smo slavili! A netko je do mene u toj razdraganoj masi ljudi usred slavlja tužno upitao: "Zar smo trebali toliko žrtava, i razaranja podnijeti da nam potvrde da imamo pravo na slobodu i da pravno postojimo?" Nažalost, i ovaj je rat potvrdio da su politika i pravo jedno, a pravda drugo.
Agresor je nastavio napadati Hrvatsku. Medunarodna politika šuti i ne reagira ni dalje. Embargo na uvoz oružja u Hrvatsku i dalje je na snazi. Rat se nastavlja.
Mekušje - moje prvo ratno iskustvo
Moje prvo ratno "krštenje" bilo je karlovačko bojište. Neki to nazivaju kordun-skom bojišnicom.
Još i danas pamtim tadašnje slike s ratišta u izvješcima Hrvatske televizije. Kar-lovac je bio toliko granatiran da ga niste mogli prepoznati. Prigradski dio Karlovca i okolice i druge godine rata, ali i poslije, još je držao neprijatelj. U tom dijelu šireg područja Karlovca bilo je još dosta vojarni jugorežima: Turanj, Mikšici, Mekušje, Kamensko... iz tih područja na Karlovac su i dalje padale smrtonosne granate.
Sve sam to čula ili vidjela na TV, i zgrozilo me. A sada idem na to područje. 28. je lipanj 1992. godine, Hrvatska je još debelo u ratu. A ja sam pred svojom prvom ratnom humanitarnom zadacom. Prava bojišnica. Ne znam kako smo stigli, sve mi je bilo u bunilu. Sa mnom su u kombiju bile članice HPF-a Nives Talajic, Vesna Mihelic-Vili, te njezin sin i suprug koji je vozio.
Približavajuci se Gornjem Mekušju, otvaram oči i s užasom gledam granatirane i srušene kuce, opustjela i zapuštena polja, dvorišta, jezivo puste ulice. Sada mi rat postaje stvaran. U tijelu osjecam zimicu, od tuge i nemoci počela sam se tresti. Bože, jedno je to gledati ili slušati u vijestima, a drugo suočiti se s time u stvarnosti. Prva mi je misao bila - kako ce naši branitelji sve to preživjeti?
Onako mladi, još uvijek nedovoljno opremljeni, možda ce ovdje morati pro-vesti i ovu zimu. A okruženi su agresorima - dobro opremljenom i naoružanom jugovojskom i srpskim paravojnim snagama, te lokalnim srpskim dobrovoljci-ma koje u žaru osvjačkog rata nije bilo briga što muče i ubijaju dojučerašnje susjede.
37
Iz tih me misli trgne naglo zaustavljanje kombija. Približavamo se cilju, vec vidimo prve branitelje. Radosno nas pozdravljaju, ta ne dolaze im svaki dan u goste tri dame. Dečki nam hoce prvo pokazati neprijateljsku vojarnu uz bojišnicu, koja je samo pedesetak metara udaljena od njihovih položaja.
"Niste se valjda bojali, gospodjo Katarina?" pita me jedan mladic.
"Ma ne, pa vi cete nas obraniti, tko bi se uz vas bojao." Pokušavam hrabro odgo-varati, tješeci samu sebe da je to istina.
Nives Talajic, Vesna Mihelic-Vili i obitelj na bojišnici s hrabrim braniteljima u Gornjem Mekušju
A onda veselje, vadimo poklone, a oni od srece viču i poskakuju. Pomislim -kako je lijepo i zahvalno da u nama zauvijek ostaje živjeti ono dijete koje se može radovati i kada ti je najteže. Goran kaže da napolitanke nije jeo vec mjesecima, a jako ih voli. Marijan oblizuje prste, jede kolač i ne može prešutjeti kompliment da je kolač fin kao onaj koji peče njegova majka.
"Eh, da mi je malo otici mojima doma", sa sjetom kaže, "no, prvo moramo srediti ove bitange!" prkosno zaključuje.
Vadimo i dalje poklone, svatko bira ono što mu je drago, ali dijele to i s ostalima. Netko odabire čokoladu, mnogi se kao mala djeca vesele laganim ili debelim soknama, i potkošuljama, majicama pa u šali kažu da ce zbog toga odustati od povratka kuci, i ovdje ce prezimiti, samo da to iskušaju... Nažalost, šala je postala gorka stvarnost, jer se rat odužio. Pitaju jesmo li donijele novine i cigarete, žele biti informirani, a cigarete pomažu da smire nervozu - posebno dok čekaš neprijateljski napad - objašnjavaju nam branitelji iz 129. i 110. karlovačke brigade. Pričaju aneg-dote, a teške okršaje prešucuju ili ih pričaju kao da su nešto najnormalnije. Ne žele
38	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
se isticati niti nas plašiti. Gledam ih dok se šale, jedan ljepši od drugoga. Najljepši je onaj koji ih je vodio, Toma Belavic, stvarno najljepši branitelj kojega sam ikada vidjela. Pokazuju mi najmladeg branitelja Roberta, koji je pobjegao iz jugovojske da može braniti domovinu i pri tome teško ranio prst. Pokazuje mi prst, sav u za-vojima. Svaka mu čast.
Vrijeme je brzo prolazilo. Nakon darova i priča shvacamo da je vec kasno i moramo se vratiti u Zagreb. A pred nama je opasan put. Šteta, mi bismo još produžile naše druženje, jer bile smo jako vesele i sretne. Osjetila sam da su i oni bili sretni, da im je naš posjet puno značio. Ovo je bio moj prvi susret s hrabrim braniteljima na bojišnici.
Vratila sam se kuci umorna, ali ispunjena zadovoljstvom. Svukla sam zamazanu odjecu, odmorila teške noge i pozdravila i umirila zabrinute kceri. Vrtim u mislima još uvijek svježe dojmove, mislim kako su dečki mirni, hrabri, s ljubavlju brane domovinu. I kako je lijepo i časno pomagati takvim braniteljima. A onda malo--pomalo glavom mi protutnje druge misli, shvatila sam da sam bila na izuzetno opasnom terenu i na vrlo važnom bojištu za obranu Hrvatske. Kceri su pratile naj-novija zbivanja pa sam, onako umorna i u polusnu, ipak čula vijesti da su agresori i tog dana ponovno na karlovačkom bojištu pokušali osvojiti taj teren i u skladu s velikosrpskim planom prekinuti Hrvatsku na dva dijela tako da bojišnicu probiju na području Duga Resa - Ozalj i stignu do Karlobaga i mora.
Te su me vijesti brzo razbudile. U mislima dozivam taj prvi posjet bojišnici i razmišljam kako su i Mala Kapela s gustim šumama i čitavo karlovačko bojište s rijekama i brdima posebno zahtjevno bojište. Pričali su nam branitelji karlovačkih brigada da je srpski agresor bio neugodno iznenaden kada je shvatio da se možemo braniti na svim crtama te ogromne i teške karlovačke bojišnice. Za osvetu često su granatirali Karlovac, Dugu Resu, Josipdol i Ogulin i posebno važne objekte, recimo bolnice u Karlovcu i Ogulinu.
I nas su na povratku pratile sirene za uzbunu. Prvo smo čuli avione, nadlijetali su to područje, a onda smo u daljini čuli sirene za zračnu opasnost, i taj nas je reski, strahovito prodoran i strašan zvuk, koji je ostao u ušima, pratio tijekom vožnje prema Zagrebu. Jednostavno ga se ne možeš riješiti iz glave. Podsjetio nas je na uzbune u našem gradu, Zagrebu, doduše rijetke, u usporedbi s mjestima koja su stalno jako napadana i stradala. I onoliko koliko smo osjetili rat u Zagrebu bilo nam je dosta. A onda smo i u Zagrebu čuli odjek napada na karlovačko područje, onaj mukli zvuk koji ti ulazi u kosti i izaziva jezu i stvara nemir. Stalno nešto loše očekuješ. To je, dakle, taj podmukli tutanj koji u Zagrebu od prvih dana rata često čujemo da stiže iz daljine. Karlovac, Pokuplje, Banovina, Posavina... Pitale smo se - kako je tek ljudima u tim mjestima?! Ispričali su nam dečki iz 129. brigade da su u Karlovcu i okolici sirene za opcu ili zračnu opasnost bile svakodnevica.
39
Mogli bismo reči - danonočna prijetnja. Tako je bilo i na Badnjak 1991. Opča opasnost označena je u Karlovcu i Dugoj Resi poslijepodne u 17 sati, no unatoč tome, pričali su ponosni, u 20 sati održana je polnočka u svim karlovačkim crkvama!
Žene HPF-a s braniteljima 129. i 110. karlovačke brigade, medu kojima je naprijed i najmladi branitelj Robert, Gornje Mekušje, lipanj 1992.
Branitelji su taj rat iskusili na bojištima i bojišnicama, a više od polovice Hrvatske živjelo je gotovo stalno u takvim ratnim uvjetima. Mnogi su dobar dio rata proveli u skloništima, ili barem u svojim podrumima. Sirena na sirenu, granata za granatom, strah, jauci, pomaganje ranjenima, ili starijim ljudima, a u malo mirnog vremena tražile su se namirnice, i lijekovi, da ljudi prežive. Često nije bilo svježeg kruha, a kako su ljudi nabavljali i pripremali hranu, to je pravo čudo. Mnoga su djetinjstva provedena u po-drumima i skloništima, gdje su u najžeščim ratnim vremenima bili organizirani i vrtiči i škole. Ne jednu, nego nekoliko ratnih godina. Pa da onda ne ostanu teške posljedice u tim mladim ljudima. Sve sam to čula i prije, no sada mi je to bila krvava stvarnost. Vidjela sam svojim očima i srcem dio toga. I čula ratna svjedočenja. To je rat.
Upitala sam se bih li išla u Mekušje Gornje našim braniteljima da sam sve-ga toga bila svjesna? Vjerojatno, bih. Poslije sam bila u opasnijim situacijama, no ubrzo strah je ustupao mjesto inatu i čvrstoj volji. Moje su žene prošle i opasnija bojišta. I sve to ponovile.
Mi smo tamo bile dan-dva u tjednu, a naši branitelji dugo, dugo, godinama. I nikad nisu posustali.
40
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Naši "dečki"
Branitelje koje smo upoznale na bojišnicama ili u bolnicama nazvale smo našim "dečkima", tako smo ih od milja zvale, i one mlade i njihove očeve. Mnogi su došli u naše sjedište HPF-a u Zagrebu vec početkom rata 1991. I dolazili su sve do kraja rata. Trebale su im neophodne stvari jer su u obranu domovine otišli bez nužne opreme. Branili su nas od četničkih hordi u prvim mjesecima u tenisicama, traperi-cama, a što je najvažnije - bez iskustva i bez oružja! Ali s ogromnim srcem!
Da ste vidjeli veselje kada bi tko od njih dobio pravo maskirno odijelo! A tek oružje. Željeli smo i bilo je najvažnije da su oni na ratištu zadovoljni, da imaju naj-potrebnije i da se ne osjecaju sami. Kako smo to nastojale postici i što smo sve radi-le da uspijemo, teško je opisati. No, ženska mašta, dobra volja i intuicija mogu sve kada vole, kao što smo mi voljele sve naše branitelje! Nije mi bilo teško moliti bilo koga i bilo što za njih. A branitelji su dolazili, zvali, molili. Njihove su potrebe bile ogromne. Organizirale smo 1991. naš štand HPF-a na glavnom zagrebačkom trgu. Prodavale smo hrvatska obilježja i tako zaradile prvi novac kojim smo kupovale najpotrebnije za naše branitelje. A onda smo malo-pomalo usavršile razne tehnike i taktike sakupljanja novaca i donacija.
Srecom, nas je žena bilo sve više što je rat postajao okrutniji. U HPF-u znalo je biti i 150 žena, imale smo i podružnice u nekoliko gradova, u Splitu, Rijeci, Puli, Samoboru... i povjerenike čak u inozemstvu. U mnogim akcijama pridružili su nam se i muškarci koji nisu bili na bojištu. Suradivale smo i s drugim neprofitnim, humanitarnim organizacijama, s Bedemom ljubavi na primjer.
U kakvoj su vezi Bibinjci i zagrebački taksisti?
Kada znaš da radiš pravu stvar, onda ti nije teško moliti svakoga, čak na ulici, da pokloni nešto za naše branitelje na ratištima. Tako sam jednog dana upitala taksistu koji je bio dežuran na stajalištu taksija blizu prodavaonice u kojoj sam radila, bi li kupio šteku-dvije cigareta, da ih odnesem dečkima na bojište. Rekla sam da sam članica HPF-a i objasnila što radimo i za koga. Pitao me kamo sada idemo? Na zadarsko bojište, rekla sam. To je moj kraj, rekao je. I rado je nabavio cigarete. Kao i mnogi prije i poslije njega. Ljubav i sloga bili su tih godina na svakom koraku, u svakom čovjeku kojemu je domovina Hrvatska bila u srcu.
A dalmatinsko ratište, pa tako i zadarsko zalede, bili su važan obrambeni teritorij u Domovinskom ratu. Neprijatelj je i tu vec krajem ljeta i u ranu jesen sve jače napadao. Strepili smo hoce li naši malobrojni i neopremljeni branitelji u Hrvatskoj
41
vojsci (HV) moci odbiti napade. Nisu uspjeli, agresor je osvojio Maslenicu i tako je presječena Jadranska magistrala i veza s Rijekom i Zagrebom. U rujnu i u listopa-du u teškom granatiranju i gadanju s mora, kopna i iz zraka teško je stradao grad Zadar, i uništen je najveci dio povijesne jezgre grada. Stanovnici su ostali bez vode, a često i bez struje. Ali Zadar su naši obranili.U studenom 1991. agresorska vojska ruši Maslenički most i iza sebe ostavlja pokolje u Škabrnji, Nadinu i Bruškoj, a na drugom kraju Hrvatske na Ovčari, u Vukovaru. Hrvatska gori.
2. bojna 159. brigade HV-a
Na bojišta smo, pa tako i na zadarsko, odlazile i u 1992. I poslije. Neke članice HPF-a išle su češce na bojišta, uglavnom vikendima, druge su tijekom tjedna odlazile u lječilišta i bolnice i posjecivale ranjene, a trece su u slobodno vrijeme tražile donatora, donacije i smišljale logistiku. Neke su stigle sve to, kao da dan traje sto sati. Sve smo bile zauzete i sretne kada bismo obavile dragi zadatak koji je bio pred nama. Vesna Mihelic-Vili povezala se s braniteljima iz 159. brigade HV-a, pa je i nas zagrijala za ideju da zajedno proslavimo njihovu godišnjicu osnivanja. A imali su i što slaviti, njihova 2.bojna sudjelovala je tog svibnja u osvajanju brda Križ iznad Sukošana, i Zadra, gdje je bilo opasno srpsko uporište.
I tako smo se tog 16. ljetnog dana srpnja 1992. uputile mojim starim autom put Sukošana. Tigrovi nas nisu mogli voziti, imali su druge važne obaveze. Natovarim ja u moj mali auto brojne darove i požurujem Vesnu, vrijeme je da krenemo. Čita-vim putem Vesna je pričala i pričala i tek sam na benzinskoj stanici u Lici, gdje smo nakratko stale, shvatila da me time hrabrila. Naime, bile smo same, nas dvije žene, a na putu nigdje nikoga. I zaposlenici na benzinskoj stanici čudno su nas gledali.
"Joj, žene, niste li malo previše hrabre? Ovo vam nije pametno da se ovuda motate same", upozorili su nas.
Tek sam tada pomislila da doista imaju pravo, jer su neprijatelji udaljeni možda samo nekoliko metara. Hrabro smo nastavile put. Pred večer stigle smo do Sukošana, do Poštanskog odmarališta. Tamo su nas dočekali razdragani branitelji, Vesna je mnoge vec poznavala i s njima se zapričala do dugo u noc. Spavale smo u bungalovu, čule smo šum mora koji nas je uspavljivao, i bilo bi to prekrasno romatično da nije bilo ratno vrijeme. U jutro nas je gospodin Vito, jedan od zapovjednika, vozio na brdo Križ. Pokazao nam je ruševine crkvice iz 14. stoljeca, mislim da je bila posvečena sv. Martinu, a ja sam za uspomenu uzela nekoliko kamenčica. I danas čuvam jedan, to je moja relikvija. Druge sam dala donatorima, uz potvrdu o donaciji. Pitali smo se kakvi su to ljudi, divljaci koji mogu rušiti tako staru i malu crkvu? Što je ona kriva? Sada znam odgovor.
42
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Braniteljima je drago da mogu nekome, tko ne zna dogadaje, ispričati kako je bilo za vrijeme akcije. Jer, kolegama su vec dosadili istim pričama, i oni su to prošli, svatko na svoj način. Nocu to često sanjaju i bude se u znoju. Ratne priče ostavljaju posljedice, i uvuku ti se trajno u pamcenje i podsvijest.
Naš posjet braniteljima 2. bojne 159 brigade HV-a, brdo Križ iznad Sukošana, srpanj 1992.
Na fotografiji: Vesna, ja i žene iz zadarskog ZAP-a, medu njima i jedna Slovenka
"Brdo Križ s brojnim bunkerima do Domovinskog rata bilo je radarska stanica JNA iz koje su pobunjeni Srbi i jugovojska terorizirali Zadar i okolna mjesta, a mogli su blokirati i promet prema jugu Hrvatske...", pričaju nam branitelji dok se približavamo vrhu brda. Čuli smo vec o tom slavnom pothvatu kada je munjevita akcija Hrvatske vojske u svibnju te godine, nazvana Jaguar, potpuno iznenadila neprijatelje.
"Nisu mogli ni nos proviriti, tako smo ih dobro čuvali. Najviše sam ponosan što nitko iz moje postrojbe nije nastradao", priča zapovjednik bibinjske satnije Vinko Šimunic Bubanj. A nekoliko dana prije našeg posjeta srpske su snage minirale pistu na zadarskom aerodromu pa je poginulo nekoliko pripadnika UNPROFOR-a, zaštit-nih snaga UN-a. Još su bili vidljivi tragovi tog zločina.
Tako su nam ukratko ispričali svoju pobjedu na brdu Križ branitelji 2. bojne 159. brigade HV-a dok smo se penjali na brdo.
43
Osvojeni radar na brdu Križ, srpanj 1992.
Uz ogroman radar, ugledasmo i prvo iznenadenje - suvremenu kuhinju, ogromnu, svu u rostfraju. Nakon toga domačini nas vode u podzemni bunker, čak 4 metra ispod zemlje, a u njemu sve, pravi mali grad od metalnih šipki, betona, i greda. U sredini je velika dvorana sa sjedalima, u njoj ogromno platno i radar koji se podiže iznad površine zemlje. Mogao je vidjeti svaki avion koji je uzletio u bivšoj Jugoslaviji, a dečki su dodali - čak i u Italiji. Bilo je tu i veliko skladište s hranom, pa spavaonica, i prostorija sva u betonu, to je bila umivaonica sa zahodom, ali bez odvoda i tekuče vode. Svuda dokazi da su bili užasno neuredni, što su prenosili i u skladište s hranom. Nije ni čudo da su se svi razboljeli. Pričali su nam branitelji da su čuli neprijatelje kada su motoro-lom tražili pomoč, a onda su naši shvatili da to mogu iskoristiti, i brzo su ih s malo-brojnim snagama opkolili i pobijedili. Bila to samo zgodna priča ili istina, rezultat je bio dobar, a vjerujem da je našim braniteljima u tome pomogao i sveti Martin iz one crkvice koju su Srbi do temelja srušili. U podnožju brda ostao je izgorjeli srpski tenk i u njemu tenkovska čahura. Ta mi je čahura draga uspomena u koju sam kod kuče zasadila cviječe. To se područje zvalo Kod zelenog hrasta, po visokom, jakom hrastu koji je odolijevao svim napadima. Mi žene iz HPF-a bile smo prvi civili koji su došli na brdo Križ. Poslije sam saznala da su uz nas na fotografiji i zaposlenice iz zadarskog ZAP-a (danas FINA), a medu njima i jedna Slovenka. Mogli bismo reči - Slovenke su prve bile na brdu Križ, nakon osolobadnja tog teritorija. Kakva čast i ponos da može-mo nešto učiniti za našu drugu domovinu.
44
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Antonija iz 159. brigade
Drugog dana boravka u Sukošanu, 17. srpnja, pozvane smo na svečanost u dvo-ranu odmarališta. Uz brojne branitelje bio je tu i zapovjednik Vinko Šimunič Bu-banj. Trojici hrabrih brnitelja koji su sudjelovali u akciji Jaguar dodijelio je priznanja i odlikovanja, a kada je prozvao mladu Antoniju, začuo se gromki pljesak. Svi su ustali i pljeskom zahvalili svojoj kolegici uz povike "Bravo, Antonija, bravooo!" I tada ugledah mladu, visoku, vitku djevojku koja je bila glavna logistica u napadu na brdo Križ, na svojim ledima nosila je 80 kg opreme, dok je sama težila jedva 50 kilograma. Rekli su - to je naša heroina. Svi su znali da je to bilo izuzetno važno za zauzimanje tog položaja. Prisjetili su se tih junačkih dana u svibnju, bila je to prava "fešta".
"Posljednji dan operacije Jaguar, 23. svibanj, bio je dvostruko važan datum u Zadru. Ne znamo na što smo bili više ponosni i što smo jače slavili - osvajanje brda Križ ili toliko željeno primanje Hrvatske u UN", rekli su nam branitelji iz 159. brigade.
Mi smo im u ime žena HPF-a na dar donijele kožne etuije za dokumente, s logotipom brigade i to im je podijelio zapovjednik. A on je HPF-u poklonio zahvalnicu za suradnju i pomoč, izradenu u koži, na kojoj piše: u ime 2. bojne 159. brigade, Zadar 7. mj. 1992. Još je i danas ponosno čuvam.
45
Izašli smo na zrak. Mladici su razvili veliku hrvatsku zastavu i svi su se na njoj potpisali. Zapovjednik je zamolio da to učinimo i nas dvije. Oh, to je bila velika čast i radost. Moj potpis i poljubac na hrvatskoj zastavi 2. bojne 159. brigade!
Svaki put kada se toga sjetim, pomislim da sam se osjecala jednako ponosno, ispunjeno i uzvišeno kao naš predsjednik Tudman kada je ljubio hrvatsku zastavu na tvrdavi u oslobodenom hrvatskom kraljevskom gradu Kninu nakon Oluje!
Nakon povratka iz Sukošana razvila sam fotografije i vracajuci se u prodavao-nicu u kojoj sam radila, na mjestu gdje stoje taksiji na uglu Masarykove i Prera-doviceve ulice, ugledam onaj s mojim taksistom koji je braniteljima poslao cigarete. Pokucam na prozor, i kažem mu: "Pogledajte gospodine, to su hrabri branitelji kojima ste poslali cigarete." A on gleda, pa gleda, stavlja naočale i ponovno gleda fotografije. Zatresla mu se brada. "Pa to su moji Bibinjci, gospodo, moji Bibinjci. Koja slučajnost i koja radost!" Poskočio je na sjedalu od srece. Donosio mi je nakon toga još "šteka" cigareta, a tražio je i od svojih kolega taksista donacije za branitelje na ratištu.
46	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Još o našim braniteljima i onima koji su im pomagali braniti domovinu
Ratni su se dani odužili. Rat je trajao, i trajao, dani su bili jako dugi i teški, kraj se nije nazirao. Uz svakodnevni posao i obitelj, u prvom planu bile su akcije nas žena iz HPF-a. Noči i noči provela sam u smišljanju koga zvati i tražiti, kome pozvoniti, koga nazvati, kako dobiti najpotrebnije... i onda to dovesti i predati braniteljima. Več sam se dobro izviještila u tome. Svaka od nas imala je svoju taktiku, svoje lude ideje i uspješne i ustrajne načine kako doči do potrebnih poklona ili novčanih darova.
Sječam se radosti kada smo braniteljima mogle odnijeti prve maskirne majice i košulje koje je šivala Pamučna industrija Duga Resa, a prve je poklonila Hrvatska narodna banka. Maskirne vreče uplatila je Hrvatska akademija znanosti i umjetno-sti, predsjednik akademik Supek bio je pun razumijevanja. Ibrahim Dedič, direktor Promdei banke, dao je novac za stotinu maskirnih odijela, a od naših susjeda Mariborska tekstilna tovarna poklonila je vunu za pletenje potrebnih sokni, rukavica, šalova, kapa, toplih pulovera.
U klubu branitelja HPF-a u Zagrebu
Odazvalo se mnogo žena i sve su to plele posebno sretne da mogu pomoči onima koji nas brane. Kiparica Marija Ujevič organizirala je u ateljeu čak sekciju pletenja. Parali su se i stari puloveri i plele čarape, rukavice, svuda se plelo, ne samo u
47
Zagrebu. Da ste vidjeli veselja kada smo to odnijele na ratište, posebno u zimskim mjesecima kada su branitelji danima bili u rovovima, ili na položajima koje nisu smjeli napustiti, na teškoj zimi. Sakupljale smo i bale makoa da se šiju duge gace ispod hlača, takoder za teške zime. Mnogi su zagrebački butici dragovoljno šivali te duge "gege", kako su ih od milja zvali branitelji.
Tigrica u Generalskom Stolu 1993.
Tigrica Sanja i dečki, posjet HPF-a 17. listopada 1993.
Ovih me dana obradovalo pismo koje mi je na mojoj stranici na Facebooku napisala Tigrica koje se sjecam iz ratne 1993. godine.
To me kratko pismo posebno razveselilo, jer mi, uz druge branitelje koji mi se javljaju, govori da se i danas sjecaju nas "pozadinki" koje smo im puna srca i s puno ljubavi donosile na ratišta ili u bolnice ono najpotrebnije - toplu riječ, pozdrave, razumijevanje, podršku i nadu, i uz to najpotrebnije stvari te malo zabave u tim teškim danima. Evo što je napisala:
Poštovana gda Katarina!
S druge strane je Sanja Šale, visoka plava Dalmatinka iz TIGROVA, kojoj ste jedne davne hladne zime 1993. u Generalskom Stolu dali jedan crni DŽEM-PER... crnu vunenu kapu i rukavice, koje i danas čuvam ko relikviju. To je bilo kod zapovjednika BAJE, i TENKISTA... Uvijek Vas se rado sjecam i bila sam
48
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
jako iznenadena kad sam Vas slučajno našla na FEJSU. Vašu nesebičnost i do-brotu zauvijek cu pamtiti. L. P.
Moram priznati da je ugodan osjecaj kada te se i danas sjete, i saznaš da si im pomogao onda kada je bilo najpotrebnije.
Sreča na licima Tigrova, Generalski Stol, 1993.
49
Krunice i dragi darivatelji
Moja pokojna prijateljica i članica HPF-a Nada Krsnik, krasna duša, dobila je vecu količinu krunica koje smo dijelili na ratištima i ranjenicima u bolnicama i toplicama. Branitelji su to sve češce tražili, pa i oni koji do tada nisu vjerovali, jer shvatljivo je da u tim teškim trenucima postaješ vjernik. Tiho govoreči povjeravali su nam se da bi jako voljeli znati kako moliti krunice. Za posjeta braniteljima u jednoj zagrebačkoj bolnici ugledam zgodnog čovjeka, koji je ostao nepokretan. Vidim, oko vrata ima kru-nicu.Vidi da gledam, pa mi tiho šapne: "Gospodo, ova me krunica čuva i tješi, no ne znam moliti. Znate u kakvoj smo državi živjeli. Bilo je zabranjeno vjerovati. A i tako su me odgajali. Tek sam u ovoj situaciji spoznao da me Bog čuva i bdije nada mnom"
Uzoriti kardinal Kuharic, za-grebački nadbiskup, biskup Je-zerinac i drugi svecenici božjom providnošcu pobrinuli su se da uz krunice u paketic zapakiraju i knjižicu s molitvama, objaš-njenjima i uputama Kako moliti krunicu. Biskup Jezerinac nam je nabavio mnogo takvih krunica koje smo nosile na bojišnice ili u bolnice. Naši su branitelji na tome zahvaljivali i primali to sa straho-poštovanjem, kao da im dajemo nešto jako sveto i važno. Nešto što daje nadu i što ce ih čuvati od sveg zla u tom užasnom ratu.
Dobro smo suradivale s 1. gardijskom brigadom. Naša je logistika u Tigrovima uvijek imala pravi i brzi odgovor. Ured za skrb 1. gardijske brigade radio je odlično, tu su bili Ivan Lazar, Abaz i Biloglav. Uvijek su znali gdje je tko, što branitelji trebaju, na kojim ratištima, treba-ju li što njihove obitelji, djeca, ranjenici. Još čuvam mnoga pisma zahvale onih ko-jima smo na razne načine pomagale. Ponekad me ti dragi ljudi iznenade, podsjete me na naša pisma ohrabljenja, koja smo slale uz novčane ili druge donacije, ili na pisma u kojima smo izrazile sucut nakon pogibije naših hrabrih branitelja.
50
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
¿j^Vifll ijiijujUjJCi-^^ui:
Zahval jujura BU u iinu moj lil kči.ri i U ijVujl ouutjnnt ¿^liTLiiin llfiVAliiKii i-u^AiHliLjKJii ViUiuTlI i aieuici jjiii.Katarini Furjan ih* nov<5¡mois poklonil ko^i je uruSon da aioju obttelj; tjtjis otjitelj i>i*ko jnog Antf Mallnovi 6.flleta n« noše nutioknti-■J 11 i. jtagubljenu .Sivut oca 1 nujsi-uga^li cretul umu kutin d. pile-
i.ilj do ge^niu]ja lLh rtifsO Eftbor&Vljani I. da niaap s»nii,ll indu-
šajln.sa ove ull toiikim tr«tiu.tcima,k£Lda amo avl ¡muj n-drioanja nmtji J« lakue -u na^u djacu i iuis fcojl emu u ovum okrutno-raLu pcotiv Hrvatska ostali b*» nosili najmili jili, letidu nam natko vrnti Tja™ i nn-iu u eretniju buduiaoBti
SENA** HflVATJEJi i'0SAUIHi3KS KOKS j9<ltt(HB :S&hYaljujom ns pmŠEUlJu mate risalno i moralne pmnoi! i jor djeel iito Sto bi ss ujm š#lli njihov Dte.ordaot<ojELnEitirBiii iiivot U jinUoj hi1 vatgko j d-ninovini.
Prve ili druge godine rata, ne sjecam se točno godine, prije jeseni ponovno zo-vemo Ured za skrb Tigrova i pitamo što sada trebaju. Dali su mi popis djece poginulih i ranjenih branitelja. Jesen se bližila, i trebalo ih je opremiti za školu. I tog sam puta otišla u SDK (poslije preustrojeni i preimenovani u ZAP, sadašnja FINA) do predsjednika Sindikata gospodina Krešimira Severa i gospodina Damira Vacija. "Naravno da cemo pomoci i sada. Koliko ih je i koliko vam treba?" pitali su. Rekla sam predvideni iznos. "Damo vam duplo. Pa djecu treba obuci i opremiti, posebno ove prvašice", rekli su. I njima smo svaki put potvrdili donaciju, a nakon što sam se vratila iz Selina i Maslenice, dobili su za zahvalu i veliku čahuru s potpisima brani-telja. Nadam se da to i danas čuvaju.
Sa. u t o t jui J. o:n

Jtoeri An t on o ta i Anita tfalinovič
51
Ponekad je odlučujucu ulogu igrala i sreca. U žaru traženja darovatelja jednom sam morala i krivo parkirati auto. Odvezao mi ga je "pauk", vuča Zagrebparkinga. Znala sam, želim li svoj auto, morat cu platiti kaznu. Odlučila sam otici glavnom šefu gospodinu Kraljevicu i objasniti mu zbog čega sam morala krivo parkirati auto. Rekla sam mu da u slobodno vrijeme sakupljam darove za naše branitelje, i onda ih nosim na ratište. Gospodin Kraljevic je, čuvši to, poderao papir na kojem je bila zapisana moja kazna za prekršaj, i što više, onako toplo ljudski rekao tajnici da uplati 300 pari čarapa u samoborskoj tvornici. Bile su to sretne čarape. Putovale su s nama u Seline, na masleničko područje, u podvelebitska mjesta.
Seline, Maslenica, Tulove Grede i bakina bucnica... u proljece i ljeto 1993.
Zadarsko zalede ostalo je u neprijateljskom okruženju sve do akcije Maslenica krajem siječnja 1993., u kojoj je HV oslobodio veci dio zadarskog područja. Bila je to, nakon oslobadanja hrvatskog juga, prva veca osloboditeljska akcija naše vojske na koju smo bili jako ponosni. A brojnim prognanicima, kojih je samo u zadarskim hotelima bilo više od 25.000, dalo je nade da ce se uskoro vratiti u svoj dom. Ta je akcija omogucila da počnemo graditi novi Maslenički most, a da se prije toga postavi privremeni, pontonski. I tako je ostalo sve do najblistavije akcije, do Oluje.
Na sastanku žena u HPF-u čule smo za ponovne teške borbe na širem zadar-skom području, bilo je i ranjenih, neki su i poginuli. Odlučile smo posjetiti Seline, Maslenicu, Tulove Grede, Starigrad-Paklenicu, da im donesemo najpotrebnije, i ohrabrimo umorne. Bile smo u svibnju, a sada idemo ponovno u srpnju. Medu traženim stvarima bile su uvijek čarape, gace, potkošulje, majice i drugo, naravno, i dobra hrana i cigarete. Naš športaš Branko Cikatic, svjetski poznati bo-rac u kickboksingu, poklonio je posebno dizajnirane majice s tigrovom glavom i natpisom Hrvatski tigar koji su utisnuti u hrvatski grb. Nabavili smo i odojke koje je ovog puta poklonila mesnica iz Zaprešica. Kolači su stigli iz zagrebačke slastičarnice Šime u Petrinjskoj ulici, naravno, tu je bilo i dosta "šteka" Croatia cigareta, karton malih limenki pive, te poseban poklon za zapovjednika, Damira Tomljanovica Gavrana. Bilo je i drugih poklona i sve je to napunilo kombi koji smo dobili od 1. gardijske brigade, popularih Tigrova, od gospodina Pinjuha. Pri-je svakog puta obično smo zvale sjedište brigade u Zagrebu i pitale što je potrebno braniteljima na bojišnici. A oni su nam rado ponudili svoj prijevoz i vozače. Slično je bilo i s drugim brigadama, zvale smo i njihov ured za skrb brigade, jer važno je donijeti najpotrebnije.
52
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
S nama je put Selina krenuo i drugi kombi, u kojem smo vozile male i velike kante za vodu koje su imale i male pipe i bile su za branitelje na Tulovim Gredama. Jer, kante s najpotrebnijom tekucinom tamo su vukli konji ili magarci, pa su se na tom kršnom, oštrom terenu često derale, pucale, trošile i trebalo ih je često nabavljati. A ove koje su s nama putovale i napunile čitav kombi poklonio je INA-OKI Roto iz Pregrade, a dodatno je pomogao i sindikat ZAP-a (današnja FINA).
I tako smo s dva kombija krenule na put. Vozili su nas Boris Kišur, zvani Zagorec i Neno Erceg. Sa mnom je bila i Slavica Adam, članica HPF-a. Vožnja preko Karlovca do Like prošla je bez problema, no u Lici naš je vozač počeo voziti kao kamikaza. Pitam ga - zašto, pa nismo krumpiri da nas tako drma. Zagorec odgovori da mora tako voziti, i to brzo jer smo na dometu četnicima. Da mi bude lakše, počinjem misliti na kolač koji nosim i koji bi se za vrijeme vožnje trebao odlediti. Naime, prije puta pitala sam tajnicu natporučnika Hercega, koji je bio pomocnik pukovnika Tomljanovica, što bi on želio, čime ga možemo razveseliti. Rekla je da on jako voli bucnicu, najmiliji kolač njegove bake. I tako sam večer prije puta listala kuharice i tražila recept, te napravila bucnicu i zamrznula je. Prije puta sam to izvadila, a kada stignemo, rekla sam, ispeci cemo ju i iznenaditi gospodina Hercega. Tako je i bilo. Priznao je da je bucnica odlična, gotovo kao ona koju je pekla njegova baka. I dok se tako vozimo, bolje reci drmamo lijevo-desno, pitam se jesmo li što zaboravile ponijeti? Pogled mi bježi po cesti, gore i dolje, prazna je, nigdje žive duše, mi smo doista na vjetrometini. Povre-meno uz rub šume ili krša vidimo nekoliko kuca, uglavnom razrušenih, neobradena zemljišta, sve spareno i napušteno. Kombi i dalje vrluda i juri. Jezivo. Ipak smo sretno stigli tog srpanjskog dana predvečer do mora. Odahnula sam.
I ovdje je sve pusto, neosvijetljeno, prazne su vikendice i plaže, ceste. Koliko mi pogled seže uz obalu ne vidim ništa, sve je tamno, pusto. Ni brodica, ni ljudi. Samo vojska. I ona skrivena. U Selinama mrak. Pozdravile smo branitelje i otišle u sobu koju su nam namijenili u jednoj vikend-kuci. U sobi do nas bila je oružarnica. U noci su dolazili dečki i odlagali oružje prije počinka. Hodali su oprezno okolo kuca, po kamenju i škrapama, pazili da ih ne ubodu zmije ili ne pogode neprijatelji, stra-žarili su pod punom ratnom opremom, a onda se mijenjali i otišli odmoriti. A nas je sve to plašilo, ti zvuci u nepoznatoj kuci i lupkanje u susjednoj sobi. Oko nas, i u nama tišina koju remete jedino koraci naših branitelja i poneki glas nocnih ptica. Nikako zaspati. Slavica me u gluho doba noci pita hocu li apaurin da lakše zaspim.
"Je li te strah?", pita me.
"Ma kakvi, ali daj mi za svaki slučaj tu tabletu." I ona uzima svoj apaurin. Polako tonemo u nemiran san.
Osvanulo je sunčano, prekrasno jutro. Slavica i ja smo na terasi dobile i kavu. Nakratko smo prekinule uživanje, odlučile smo razgledati kucu u kojoj smo pre-
53
nocile. Lijepa je, iako mala, s lijepim pogledom na more i zaljev. A more se ljeska čisto i mirno, umiveno tog ljetnog jutra, kao u ne baš davna vremena mirnih ljeta. Pomislih, lijepo je i mirno, kao da nije rat. A opet se u zraku osjeca napetost. Gledamo oko kuce, okoliš je čist, ureden, i kuca je uredna. Spuštamo se u podrum, vidimo čiste krevete, a na jednom je čvrsto spavao mladi branitelj, Tigar.
Uz jutarnju kavu dečki su nam pričali da je došao tog jutra u zoru, oko 5 uju-tro, spustio se s Tulovih Greda i hodao je najmanje 4 ili 5 sati pod punom ratnom opremom. I nakon te naporne noci lijepi plavokosi mladic, Igor se zvao, imao je snage presvuci se, umiti i čist leci u uredan i čist krevet. A uz njega nije bila boca s alkoholom, nisu bile ni cigarete, zaspao je uz rastvorenu knjigu koju je onako snen zagrlio na prsima. Fotografirala sam ga i pokazivala svima. Nadam se da se ne ljuti. Ta mi je slika i dandanas pred očima kao ideal hrvatskih branitelja.
Igor, Tigar koji spava, nakon napornog ratovanja na Tulovim Gredama
54	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Vracamo se gore u kucu, vidimo, dečki su budni i prazne kombije, zafrkavaju se, dovikuju zadovoljni i veseli. Nakratko su ponovno bili djeca.
"Ove su nam gospodične priredile lijepo iznenadjenje", kaže jedan, uz toplu za-hvalu i smiješak. A nama toplo oko srca.
Mene je tada vec mučila štitnjača, posljedica svih stresova posljednjih godina. Najteže mi je bilo gledati stradavanja na ratištima, ubijene, i prognane ljude, razru-šenu moju domovinu. Toliko je mladica koje sam poznavala ostalo bez nogu, ruku, ostali su doživotni invalidi, toliko je očeva ubijeno ili nestalo po jamama i logorima, djeca ranjena i raseljena koja su ostala bez roditelja i djetinjstva... teško je to bilo gledati i proživljavati.
To jutro u Selinama sam ponosno obukla majicu koju su nosili Tigrovi s njihovim logotipom i s glavom velikog, opasnog tigra, koju su mi poklonili. Ususret mi dolazi mladi branitelj, izbuljio je oči, širi ruke u čudu, gleda u moja prsa, i na kraju me upita:
"Jesam li ja to zaradio PTSP ili se stvarno diže i spušta to tigrovo uho na vašoj majici i namiguje mi?!"
Smijem se i tješim ga da dobro vidi, jedno tigrovo uho je točno iznad mog srca, a srce zbog oboljele štitnjače tuče kao ludo. I podiže tigrovo uho. Oboje se smijemo. Smi-jeh je lijek, dobro kažu pametni ljudi.
Poslijepodne smo Slavica i ja otišle u mjesto potražiti i druge branitelje. Ugleda-mo zatvorenu gostionicu, a iz nje se čuje žamor, vika i smijeh. Ulazimo i vidimo da je puna. Tu su naši dečki. Ponijele smo majice koje nam je poklonio športaš Cikatic, da ih podijelimo braniteljima. A oni otimaju jedan drugome, jer su majice doista nešto posebno - hrvatski grb, a u njemu tigrova glava i natpis Hrvatski tigar. Ne znam kako se proširila priča da smo ovdje, no branitelji naviru kao voda, nismo ni znale da ih toliko ima u Selinama i okolici. Neki su tako ostali bez poklona. Jedan se sa mnom mijenjao, dao mi je svoju maju za ovu s tigrom. A onda je u opcoj po-mutnji i smijehu netko predložio da se za zahvalu svi potpišu na veliku čahuru. Zamislite, tenkovska čahura i potpisi svih Tigrova na tom području, ma nema ljepše i originalnije zahvale i uspomene! Tigrovi koji su tu na teškom velebitskom terenu, po velebitskim škrapama svladali neprijatelja, Tigrovi s Tulovih Greda!
Jedva čekam upoznati pukovnika Damira Tomljanovica zvanog Gavran, zapo-vjednika tog bojišta. Toliko su dečki pričali o njemu, o hrabrosti i vojnom umijecu da sam u glavi imala predodžbu iskusnog, starijeg vojnika, sijedog ili barem prosi-jedog? A kad tamo u sobu ulazi mladi crni, vitak i zgodan gospodin, oči mu se smi-ješe, vidiš da je miran, odlučan i sretan. Upoznajemo se, malo popričamo, pitao nas je kakav je bio put i kako dolazimo do donacija... poklonili smo mu majicu na kojoj je pisalo Hrvatska pozadinska fronta, s ljubavlju. I, naravno, onu drugu, u kojoj iz hrvatskog grba viri opasna tigrova glava. Jednu smo jedva sačuvali, no kada smo
55
Naši Tigrici i mi, Seline, 1993.
Ostatak srušenog Masleničkog mosta
rekli da to čuvamo za zapovjednika, dečki su poslušali. Zapovjednik Tomljanovic je morao ubrzo otici, ispričao se - dužnost zove.
Zagorec i Neno, naša pratnja iz Zagreba, vode nas do ostataka Masleničkog mosta. Bilo je to strašno gledati. Izgledao je kao ranjena životinja, njegova crvena boja podsjetila me na krv i pogibije naših mladica koji su hrabro branili taj važan
56
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
prolaz, i taj kraj. Ono što je od nekadašnjeg mosta ostalo nesrušeno, podsječalo me na ponos i prkos ranjene životinje, presječene na pola. Takva je bila i naša domovina. Netko je rekao da izgleda kao popola razlomljeni perec. U Dalmaciju se moglo samo preko mosta na Pagu. Stojimo tako kod ostataka Masleničkog mosta i onako usput upitam:
"Dečki, mogu li nas vidjeti četnici?"
"Da, gospodo Katarina, vide nam boju očiju", odgovori Neno. Nisam se uplašila, znala sam da sam s našim braniteljima sigurna.
Odlazimo pogledati nekad lijepi motel na križanju prije mosta. I on je granatiran, kroz ostatke nekadašnjeg krova vidi se nebo, po podu svugdje cigla, pijesak, gledam i prazan mali bazen, uništen. A kraj njega i dalje raste grm prekrasnih, mi-rišljivih ruža. Pomislih - to je ruža hrvatska, neuništiva. Iz nje se širi sav naš ponos, prkos, sva ljepota i dobrota, i ona svima poručuje - možete me ubijati ali me ne možete ubiti. Rastem još ljepša, bolja, jača... Ta mi je pomalo arhaična slika i danas često pred očima, kao dobra utjeha i nada.
Zovu nas u hotel Alan na ručak. Kada - odjednom grune, pošteno grune u bli-zini. Iza hotela padale su granate, jedna za drugom, a mi smo od straha polijegali po podu. Kada smo bili sigurni da tišina znači prestanak napada, polako smo se digli i završili ručak. Nismo baš bili gladni. Gledam branitelja koji drhtavom ru-kom pokušava zapaliti cigaretu, od uzbudenja muca i pokušava nam objasniti da se kupao u moru kada je kraj njega pala granata. Jedva je ostao živ. Pita se jesu li to gadali dizalicu Veli Jože koja je bila blizu njega? U Lukovom Šugarju upoznajemo zadarskog kirurga dr. Petra Vladislava Lozu, zvanog Lozica, koji je tu opremio več drugu kiruršku bolnicu, ova je Šiška 2. Prvu je opremio na Pagu. Razgledavamo njegov ponos, vojnu bolnicu u špilji, ima desetak kreveta. Kaže, sve je bilo spremno za prvu pomoč ranjenima i za hitne operacije, sve je dobro organizirano, a iznad bolnice mjesto je za helikopter za prijevoz težih ranjenika.
Upoznala sam i one koji su dragovoljno pomagali na ratištima, na ovome su bili mlada liječnica dr. Livija Cvrk, doktori Ivica Mihovil i Vladimir Bajič te tehničar Zvonimir Majtan. Oni su bili tek dio velikog i važnog ratnog saniteta koji je takoder zaslužan za današnju Hrvatsku. Divila sam im se.
Družimo se s braniteljima, sjedimo na terasi, večeramo i baš nam je ugodno. U daljini, u mraku, jedva razabiremo branitelje koji hodaju kao straža, vidimo da nekoga prate na brod. Mi i dalje pričamo o ratnim dogodovštinama, branitelji se prisječaju mirnih dana, svojih obitelji, djevojaka, svoje djece, roditelja, neki se šale da su zaboravili ponijeti frižider sa sladoledom koji nam baš nedostaje nakon večere. i tako prolaze minute. K nama se vrača zapovjednik postrojbe 1. gardijske brigade i zapovjednik 1. zadarskog područja, Damir Tomljanovič Gavran. Kaže da
57
je zadatak dobro obavljen. Pitamo - kakav zadatak? Kaže - dolazak i čuvanje našeg Predsjednika. One konture što smo vidjeli u mraku, to je bio vrhovni vojni zapo-vjednik i predsjednik Hrvatske Franjo Tudman s pratnjom. Došao je tog 18. srpnja 1993. pogledati i otvoriti pontonski most kod Novskog Ždrila. Malo još pričamo s njime, nazdravljamo za vojničku srecu i čak se s njim fotografiramo. Bile smo posebno sretne, jer se on inače nije dao fotografirati.
Lukovo Šugarje, 1993., slijeva: Ž. Herceg, ja, Slavica, zapovjednik Gavran i žene HPF-a
Drugo jutro u Selinama - iznenadenje. Produžili smo malo boravak pa smo se čak i okupali. S nama su i naši Tigrovi, uhvatili su sat-dva odmora. Na plaži smo imali i ležaljke, suncobrane, pravi raj. Kao da smo na Havajima, samo nedostaju sladoledi i kolači, kažemo Slavica i ja. A onda nakon nekoliko minuta stiže stari zeleni kombi i na haubi sjedi Boško Šalamon. U ruci kao pravi kavalir nosi nam ruže, a donio je i kavu i kolače i neke druge poslastice koje smo donijele iz Zagreba, a bilo je tu i pive. Našu želju dojavili su mu naši dečki iz pratnje. I evo nas, uz prekrasno more i sunce mi se radujemo i uživamo, uz samu liniju bojišnice. Naravno da smo se i fotografirali, rekla sam da cu predsjedniku Tudmanu pokazati kako se znaju zabavljati "strašni" Tigrovi. Nije bilo prilike za to. Doduše, Tigrovima su to bili doista rijetki trenuci predaha od ratnih zbivanja.
58	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Tulove Grede - spomenici našim hrabrim braniteljima
Tulove Grede - i Bog je gradio spomenike braniteljima Hrvatske
Zamislite kako je to na velebitskom teškom terenu i na oštrim, strmim vrho-vima ovih planina boraviti, a kako tek braniti domovinu, posebno zimi, uz buru, snijeg i minus 20!
Želja mi je bila otiči na Tulove Grede, na najviši i jedan od najtežih položaja bra-nitelja. Objasnili su mi da je preopasno. Stoga smo poslijepodne pekli odojke koje smo donijele, i onako svježe pečene, poslale dečkima na Tulove Grede. Naravno, bilo je i pive, kolača, kave, cigareta i pisanih poruka i pisama koje su im slali najbliži u obitelji. Konji su nosili kante s vodom koje smo dopremile iz Zagreba. Koliko sam tek bila sretna kada sam na naslovnici Večernjeg lista, koji sam kupila pri povratku iz Selina, vidjela sliku i naslov: Tigrovi - piju kavu na Tulovim Gredama. Na slici se vide kantice s pipama i kako Tigrovi pripremaju željenu kavu. I ne moraju štedjeti vodu. Rekoh - isplatilo se, neka se barem u predahu borbi malo raduju i zaborave na rat. To su bili neponovljivi osječaji zadovoljstva, i iskrene ljubavi za branitelje i domovinu koja je u ovom nametnutom nam ratu ujedinila čitavu Hrvatsku.
Tulove Grede pamte brojne naše ranjene i poginule hrabre branitelje. Jedan od njih je Branko Brnčič. Kada su se vračali s Tulovih Greda, u zasjedi su ih dočekali neprijatelji. Branka sam posječivala u zagrebačkoj Novoj bolnici u Dubravi, dobro se oporavio. Ipak je nesretno umro nakon rata.
59
I moj veliki uzor Damir Tomljanovič Gavran ubijen je na Tulovim Gredama 17. veljače 1994. S nepunih 26 godina. Njegovi su borci rekli da je uvijek govorio "Za mnom". Osim što je bio velik vojnik, bio je pošten i samozatajan. Premlad i prehrabar da bi umro. Kči mu se još nije ni rodila. Pamtim sprovod 21. veljače u rodnom mjestu Krivom putu pokraj Senja. Na lijesu - malo bijelo srce od ruža. A u lijesu sva naša ljubav i poštovanje. Ostavio je iza sebe veliku ljubav, Gogu, koja je bila trudna, te staru majku. Toga se dana sjetim svake godine, na taj se dan rodila moja prva unučica Pavla. Nakon što zapalim svječice na Pavlinoj torti, i nakon veselja, u miru svog doma prije spavanja zapalim sviječu i za velikog sina naše domovine. Velebit sam nazvala svetom planinom. Svake godine kada putu-jem na more, i kada se vračam s mora u Zagreb, u tunelu Sveti Rok sjetim se svih žrtava na Tulovim Gredama i glasno se molim za Gavrana i sve naše dečke koji su ostavili život na toj velikoj, nepokorenoj planini, Velebitu. To mi daje snagu, zadovoljstvo, osječam kao da su tu sa mnom, i na neki ih način zadržavam u životu.
Te velike stijene, stošce na Tulovim Gredama kao da je sam Bog isklesao da budu spomenici svim našim braniteljima. A kada zapuše bura i užeže sunce, one hučeči podsječaju: "Ne zaboravite nas, naši su mladi životi, naše ljubavi i nade ostali ovdje!" Na toj svetoj planini utisnuto je previše muka koje su preživjeli naši branitelji, naši mučenici i sveci. Ovdje je ostalo previše mladih života. Svi mi koji uživamo u slobodnoj, prelijepoj Hrvatskoj trebamo to pamtiti i moliti za njih. Vara li me osječaj da smo ih zaboravili?
60	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Klub branitelja u prostorijama HPF-a
Rat nije prestajao. Bilo je sve više ranjenih branitelja, teških pojedinačnih i obiteljskih sudbina, dečki su sve češce dolazili u naš klub HPF-a i spominjali da bi rado s njima došli i njihovi prijatelji suborci i kolege, ali ne mogu jer su teško ranjeni i leže u bolnicama. Neki su i jako deprimirani.Shvatile smo da jednima i drugima treba topla riječ, druženje, podrška. I informacija kako riješiti koji problem. Tako smo organizirale Klub hrvatskih branitelja utorkom poslijepodne sve do 21 sat u MZ "Knez Mislav", gdje je bilo sjedište HPF-a. Prostorije su bile premale da prime sve zainteresirane, a za prijevoz ranjenika iz zagrebačkih bolnica snalazile smo se kako smo znale i umjele. Često smo same to radile. Moj je stari Yugo prevezao više ranjenika nego sva sanitetska vozila u gradu.
u prostorijama MZ "ItflJKZ M J SLAV"
ulic« Kn«i UORNE 0 (blvin Solofljtvil)
tel, 041/413-075 (111 dnevno cd S-15h 414-6Z7)
Porivamo invalide domovinskog rata Ui njihove obitelji, kojima je potrebna p o mué oko o stvari vanja njihovih prava, ali 1 one kojima j (i potrebno druženje!
HRVATSKA POZADINSfiA FRONTA
«država svaki uto rak od 17 do 21 sat
KLUB
HRVATSKIH BRANITELJA
iDobro dosti!
lrilMM'.>»ltlnl.Drvlnh>Hlk MWHIHft H-Htf.OHtl «ttll.l«<
61
U to je vrijeme u Zagrebu boravio don Branko Sbutega, nažalost sada več pokojni, kancelar Kotorske biskupije i župnik crkve sv. Eustahija u Dobroti u Boki kotorskoj. On je 1991. godine u Padovi otvorio centar za pomoč izbjeglicama, a Hrvatima u Cr-noj Gori uvijek je bio utjeha i potpora. Rado se odazvao molbi da dodje u klub i bude duhovna i moralna potpora našim braniteljima. Sječam se da su ga često citirali ili u razgovoru tvrdili: tako je rekao don Branko! U našem su se klubu ranjeni branitelji družili s onima koji su dobili kratki dopust pa su bili u Zagrebu. Pričama nikad kraja, tu su saznavali najnovije novosti, prepričavale se strahote s bojišnice, brojile ratne pobjede...
Božič u Klubu HPF-a 1992.: Vera Špiletič, ja, Slavica Adam, Nada Krsnik, Neno Erceg,
Boško Šalamon i drugi
Da ih zabavimo nabavili smo i glazbu, bilo je i jela i piča, i iznad svega dobrog raspoloženja. Poželjele smo to pružiti i ranjenicima u bolnicama i lječilištima izvan Zagreba. Nakon teških pregovora i dogovora u ožujku 1995. to nam je i uspjelo, napunili smo veliku dvoranu Zvonimir MORH-a ranjenicima koji koji su bili odu-ševljeni priredbom i zabavom. Bedem ljubavi tu je praksu nastavio.
U tim našim druženjima i zabavama u Klubu hrvatskih branitelja jednom smo dobili poklon koji nas je dobro zbunio. Mirjana je u donaciji dobila kolut sira težak 100 kilograma. Hm, kako i što sada? Dečki su se odmah snašli, posudili su veliki nož u susjedstvu, rezali sir, jeli smo, a dobar dio su odnijeli i u bolnice.
62
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Na jedno takvo druženje utorkom stigla sam s puta, iz Italije, gdje sam tada povremeno radila za jednu privatnu tvrtku. Tri tjedna u gradu Forliju bilo mi je do-voljno da i tamo sakupljam donacije. Donijela sam mnogo lijepe nove dječje odjece. Iz bolnica smo dovozili ranjene branitelje koji su roditelji, pa je svatko odabrao za svoje dijete što mu treba. Sa mnom je došla i gospodja Levana, Talijanka, koja mi je pomagala, i divila se. U klub je došao i Ivan G. sa suprugom, živjeli su u zagrebač-kom naselju Utrini. Bilo mi je jako drago da ga ponovno vidim, zbližili smo se u tim druženjima i akcijama. Došao je do mene, pa mi u povjerenju tiho kazao:
"Gospodo Katarina, jučer mi se se dogodilo nešto strašno!" Pretrnula sam i upi-tala ga što je to bilo.
"Pogazio sam si oko!"
Sva sam se stresla, radilo se o meni bliskoj, dragoj osobi. Onako umorna od puta i zbunjena nisam znala bih li plakala ili se smijala. Ništa mi nije bilo jasno. Poslije mi je Ivan objasnio da ima umjetno oko i da mu je ispalo kada ga je čistio. Tražio je po podu i slučajno na njega stao. No, utješio me, otišao je odmah u hitnu ambu-lantu i dobio novu očnu protezu. Nasmijao me, ali uz smijeh i plačem, jer uz Ivana mislim na sve naše ranjene mladice koji su puno toga žrtvovali za našu slobodu.
Klub branitelja HPF-a, 1993.
63
Piknik na travi za naše ranjenike - do Srndaca i na nosilima
Prijateljica i članica HPF-a Mirjana Hribar bila je žena posebno draga i osje-cajna duša, ali ujedno i vrlo tvrdoglava i poduzetna, često s najludim idejama koje sam čula. Vjerujte mi, mnoge je i ostvarila.A mi smo joj zdušno pomagale. Tako je jednog dana lipnja 1993. predložila: Pokretne ranjenike odvest cemo na izlet! Treba im promjena, friški zrak i sunce. Lipanj je, možemo biti u prirodi! Počinjemo organizirati piknik. Dobile smo autobus, mislim od Ministarstva obrane (MORH) i prvo smo otišle po ranjenike u Novu bolnicu u Dubravi. A tamo su nas čekali i oni na nosilima, u kolicima, neki bez nogu i ruku, mnogi koji su jedva hodali.
Nepredvideni problem, na nosila nismo računale, ali dečko je žarko želio u društvo, na zrak. Nekako smo sve smjestile u autobus. Slijede bolnice u Božidarevicevoj, Draškovicevoj i druge. Puni smo i krecemo. Cilj je Lovački dom u Samoborskom gorju-Srndac. Tamo su nas vec dočekale naše članice koje su prije stigle i pripremi-le hranu i pice, a poduzece Imes pobrinulo se za najbolje hrenovke koje sam ikada jela.
Ranjenici su bili oduševljeni, a tko je mogao sjediti na travi imao je pravi piknik. Kao u filmu, u šali su komentirali naši mladici. I dodali su da ovako nešto novo i zanimljivo nisu ni sanjali. Iz bolničke svakodnevice i jadanja stigli su u gorje, u šumu na svježi zrak, sunce i lijepo druženje. Slušale smo prepričavanje
64
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
ratnih zgoda, ali i viceve, ljubavne dogodovštine, a na kraju su zapjevali sa sasta-vom Hrvatski baruni koji nas je pratio. Zahvalili su nam riječima da su se prepo-rodili i da če sada lakše izdržati nadolazeče dane liječenja.
Piknik za ranjenike u Srndacu, Ijeto 1993.
Na pikniku u majici HPF-a, 19. lipnja 1993.
65
Mnogi su bili iz BiH: Usora, Travnik, Žepča, Bapska... I oni su molili da pokušamo pronaci njihove obitelji, žene, djevojke, majke, djecu... I da pokušamo saznati kako su, jesu li izbjeglice i gdje, i molili su da obitelji javimo u kojoj bolnici leže i da se oporavljaju. Najteže je, kazali su, kada ništa ne znaš o najmilijima, a sam si i bolestan i nitko ti ne dolazi.
Jasno, o svemu se pročulo pa nismo mogle stati samo kod jednog izleta. Slijedio je izlet u Koprivnicu. Pa onda posjeti svim toplicama. Nije nam ništa bilo teško organizirati, ni sve svoje slobodno vrijeme biti s njima, jer ljubav koju smo imale za njih bila je velika. I radost darivanja i pomaganja, jer na kraju ne znaš tko je sretniji, mi koji dajemo ili oni koji primaju potrebno i od srca darovano.
Dogovor za akcije u klubu HPF-a
66	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
HPF-ove akcije za djecu - nekoliko meni dragih
Djed Božicnjak i dječja radost na Božič 1993.
""f\T"ako je Djed Božicnjak znao da želim medu?" pitao je ozarena lica dječa-X\.čic koji je u naručju čvrsto držao svoj zamotani poklon, iz kojega je virio raskuštrani plišani medvjedic.
Drugi je mali fakinčic ushicemo vikao majci da mu je Isusek donio punu vrecu bombona i čokolade, i još k tome pravi mali autic na baterije. Djevojčica s plavim kovrčama i velikim plavim očima, mislim da se zvala Marija, divila se lutki i zim-skoj potkošulji, a u paketu je bila i lijepa slikovnica.
Te i slične vesele glasice i priče slušala sam jedne divne večeri u Gradskoj kava-ni kada smo 20. prosinca 1993. organizirali rani Božic za 350 malih prognanika koji su privremeni dom našli u Zagrebu.
Proslava Božiča 1993., razdragana djeca u Gradskoj kavani
Tijekom tih ratnih godina i mi žene u HPF-u pomagale smo i prognanicima, posebno djeci. Teško je bilo gledati ljude koji su goli i bosi, često samo s jednom
67
jedinom plastičnom vrecicom u kojoj je bilo sve spašeno blago njihova života, do-lazili u Zagreb. S njima su bila i djeca. Od veselih razigranih mališana ratne su ih nevolje pretvorile u šutljiva, prestrašena mala bica. Mnogi su se liječili u bolnicama na dječjim odjelima, s ranama u duši i na tijelu. Kada bismo dobile ili nabavile do-naciju za djecu, davale smo onima kojima je bilo najpotrebnije. A djeca nisu imala ništa, a trebala su sve - od trenirki i tenisica do igračaka, bilježnica i knjiga za školu. I toplu riječ, utjehu. Kada im vec nismo mogli izliječiti traume, pokušale smo im veselim priredbama i poklonima malo ublažiti tugu. Posebno su nam na srcu bili mali Vukovarci. Tako smo uoči Božica 1993. organizirale pravu božicnu svečanost za djecu u zagrebačkoj Gradskoj kavani. Organizirale smo lijepu predstavu i pri-premile 350 poklon-paketa koje je dijelio Djed Božicnjak. Veselile smo se zajedno s djecom.
Bilo je još sličnih akcija. Iznenadila su nas djeca iz Švicarske (nažalost ne sje-cam se imena grada i škole), kada su u školama sakupljala poklone za našu djecu u Hrvatskoj. To su radila i djeca u mnogim školama u Hrvatskoj, ali nas je posebno radovalo da s našim stradalnicima suosjecaju i namladi u svijetu. Na uputi je pisalo da, uz igračku i odjecu, u paketic stave i nešto slatko, svijecu, čestitku i pisamce djetetu kojemu to šalju za Božic. I tako je jednog dana u prosincu 1993. na Velesajam stigao čitav kamion pun vecih i manjih zamotanih paketa raznih boja, sve se sjajilo od svjetlucavog papira i dječjih dobrih želja. Bilo je tu i bici-kala. Sve je to lijepo, ali moramo preko noci naci prijevoz za 700 božičnih paketa. U Vinkovcima nitko ne diže telefonsku slušalicu, što i nije čudno u gradu koji je dobro osjetio što je rat, jedva dobijem župni ured, i svecenik organizira prijevoz. Tako je 700 veselja otputovalo djeci u Vinkovce, Osijek, a mislim i u Laslovo. Bio je to sretan Božic za tu djecu koja su dobila ne samo poklone vec i pisma suosje-canja, podrške i ljubavi nepoznate dječice tamo daleko u Švicarskoj. To su doista bili pokloni ljubavi!
68	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Brinuli smo i o djeci u bolnici u Krapinskim Toplicama
Članice HPF-a srčano su brinule i pomagale i djeci u školi u bolnici u Krapin-skim Toplicama. I dok se sjecam tih godina kada smo tu bili svakog tjedna barem jedanput, naviru mi slike te ranjene i bolesne dječice ili dječice bez roditelja, kojima je ljubav i pažnja bila itekako nužna.
Dijeljenje poklona djeci na Božič u bolnici u Krapinskim Toplicama
Moje su prijateljice iz HPF-a neumorno pomagale i djeci i u ovoj i u drugim bolnicama, izbjegličkim centrima, u domovima... često zajedno s mnogim školama u Hrvatskoj. Neumorno su to radile Marta Kakša, Katarina Bojšic, Mirjana Hribar, Kajdi Šalvetija i druge. Ova fotografija iz bolnice u Krapinskim Toplicama, kada smo zajedno dočekali Božic 1993. (zajednička misa za sve nas), neka nas na to pod-sjeti, i na nezaboravne dječje osmijehe radosti i zahvalnosti.
69
S nekoliko ranjenih branitelja u Krapinskim Toplicama privremeno su živjele i njihove prognane obitelji
Veselija strana rata
Poculica, tamburica i zlatne niti narodnih nošnji
Sastajale smo se svakog utorka u našem klubu HPF-a, u Mjesnoj zajednici "Knez
Mislav". To je bilo naše mjesto dogovora za akcije, rješavanje administracije, pisanje potvrda i zahvala donatorima, jer je naša vrijedna, uvijek puna ideja i dobre volje predsjednica Dunja Vatovac pazila da sve bude zabilježeno i ode u prave ruke, onome kome je i namijenjeno. I tako je jednog utorka 1992. godine u našu prostoriju ušla gospoda Katica Bobinac, prognanica iz Petrinje, smještena u prognaničkom centru u Kosnici. Rekla je da je čula za nas i da bi se i ona nama rado pridružila u akcijama. Ispričala nam je svoju tužnu priču kako je morala pobječi samo s vrečicom naj-nužnijih stvari, ali pri tome nije zaboravila "poculicu" ni tamburicu. "Ima žena koje znaju raditi dobre kolače, imam i muzikaše, folkloraše, svi če oni rado pomagati." S veseljem smo prihvatile njezinu ponudu. Kao i mnogi prognanici, i gospoda Katica je u tom ratu ostala bez sve imovine, ali je imala volje da svoje veliko srce podijeli s onima kojima je još teže. I tako su njezini tamburaši s nama počeli odlaziti u bolnice i zabavljali su ranjenike, a braniteljima se to jako svidjelo. S njima su dolazili i glumci, pjevači i drugi koji su rado svoje vrijeme i umiječe podarili onima koji su nas branili. Tako smo im barem na sat-dva otjerali njihove nevolje i tužne misli, a njihov smijeh i veselje nama su bili naša nagrada, vrjednija od zlata. Svima je dobro došao predah od često nemilosrdne i bolne svakodnevice. S glazbom stigli su i dobri domači kolači, ali i narodne nošnje Ljubice Šprišič iz Hrastelnice, mjesta blizu Siska. Ona je vodila svoje kulturno-umjetničko društvo (KUD), svoje folkloraše koji su često nastupali na našim zabavama za ranjenike. Gospodja Katica odvela me u kuču gospode Šprišič. A kuča je bila puna prekrasnih nošnji kakve do tada još nisam nikada vidjela. Nošnje pune bogatog veza, ruže su vezene u raznim bojama, a bilo je tu i zlatnih niti.
Gledam poculice (male izvezene kapice u posavskoj nošnji), oplečnjake-opleča-ke (to je prsluk, vrsta bluze s dugačkim širokim rukavima). Tu su i fertuni (prega-če), rubače-suknje i podsuknje, zobuni ili prsluci bez rukava, pa peče (rubac). i s tugom mislim kako takva hrvatska tradicijska baština nestaje u spaljenim i razrušenim kučama. Kuča se može ponovno izgraditi, ali nenadoknadivo je ono što je izgorjelo, a stolječima su ga stvarale i s ljubavlju čuvale generacije hrvatskih žena. Nestaju tamburice, gusle, nošnje, stolnjaci, jastučnice, pregače, suknje, dukati, tradicijski nakit. koji su dio hrvatskog identiteta.
71
Na proslavi u Dužici - KUD Posavke iz Hrastelnice, voditeljica Ljubica Šprišič
Nešto od toga možemo vidjeti, o tome učiti i za mlade generacije sačuvati u emisijama koje je za Hrvatsku televiziju pripremila Branka Šeparovic u emisiji Škrinja. Ne znam kako i gdje to sve ona nalazi i snima sve te naše odlike i različitosti tradicijske kulture, ali joj se divim, jer bilježi što su vrijedne žene uradile i sačuvale za hrvatski identitet, ono što u srpskoj agresiji nije uništeno, a zvalo se i zvat ce se HRVATSKO.
Dužica, 1995. Prva sdesna Katica Bobinac, prognanica iz Petrinje, zaslužna za mnoge zabave za naše branitelje, posebno ranjenike, i za dobre kolače
72
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Za dobru zabavu potrebni su samo dobri ljudi dobre volje i otvorenog srca
Iz Hrastelnice se vracamo u Zagreb. Vozimo se posavskom ravnicom izmedu Petrinje i Velike Gorice kada Katica odjednom vikne: Stani! Zaustavim naglo au-tomobil.Vidim natpis sela - Dužica, a restoran ispred kojeg smo stale zove se Stari trami. U okolici gledam prilično zapušteno selo, s nekoliko posljednjih slikovitih drvenih kuca tradicionalne gradnje u tom dijelu Hrvatske. Katica je poznavala vla-snika restorana Stjepana Piškora, zvanog Bambino, pa smo počeli pričati. Pijemo kavu, a ja gledam prostrani restoran i pomislim da bi tu mogla biti lijepa zabava za naše branitelje. Gospodin Piškor je rado prihvatio molbu da u restoranu organiziramo zabavu za ranjenike sisačkog i velikogoričkog područja. Plan smo u tren smi-slile. Ranjenike ce pozvati na proslavu i okupiti HVIDRA na tom području (udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata), a nas dvije smo u Velikoj Gorici i okolnim selima u poduzecima i vecim tvrtkama od vrata do vrata molile pomoc za tu zabavu. U Velkomu nas je dobro razumio Štef Vujnovic, a onda smo došle i do Autokuce Štarkelj, zastupnika proizvodjača automobila marke Renault. Vlasnik Vladimir Štarkelj stariji bez puno pitanja dao je sve što je imao u novčaniku.
Veselje u restoranu Stari trami, Dužica, 1995.
I tako smo malo-pomalo sakupile dovoljno hrane, i pica za zabavu, što su za goste pripremile kuharice restorana Stari trami. Ljubica Šprišic dovela je svoje tamburaše, pjevače i folkloraše u prekrasnim živopisnim narodnim nošnjama. Bili su tu i Hra-šcanski čestitari, KUD Posavke iz Hrastelnice, mesar Fiolic, i pjevač narodne glazbe Ciro Gašparac... Svecenik Josip Frkin iz Velike Gorice nadahnuto je govorio ranjeni-cima koji su ga pozorno slušali. Posebno nas se dojmilo kad je rekao: "Ja volim vaše rane, kao Isusove rane." Blagoslovio je hranu, izmolili smo Očenaš, a onda je počela zabava. Uz dobro jelo, pice, glazbu i priču vrijeme nam je brzo prošlo. Dečki su za-
73
pjevali i popularne domoljubne pjesme, koje su nastale uoči ili u ratu i koje su svi za vrijeme Domovinskog rata rado slušali i pjevali. Godile su duši i srcu, a ujedno su jačale duh, ponos i nadu. Tako su lijepo pjevali da smo im se i mi pridružile. Počeli smo s Mojom domovinom, a onda su na red došle i Od stoljeca sedmog, Hrvatine, To je tvoja zemlja, Ne dirajte mi ravnicu, To je zemlja gdje žive Hrvati, Mi smo garda hrvatska, Gospodine generale, a završili smo pjesmom Bože, čuvaj Hrvatsku.
Gospodinu Štarkelju Katica je poslije odnijela zahvalnicu i fotografije sa zabave.
Slučajnost ili sudbina, ali obitelj Štarkelj ponovno je ušla u moj život. Od prijateljice Polone Jurinic saznala sam da je gospodin Štarkelj stariji sa sinom, takoder Vladimirom, došao u Slovenski dom u Zagrebu. I on je Slovenac, iz Logarske doline. Moj donator. Polona je 2007. dobila poziv da dode na proslavu Uskrsnog ponedjelj-ka u selo Mičevec, u Turopolju blizu Velike Gorice. Pozvala je i mene. Slavili smo u domu kulture, crkva se još gradila, a svetu misu služio je nadahnuto svecenik Josip Kidjemet. Nakon toga počela je proslava. Upoznala sam i mladog Vladimira Štarkelja, on je vodio crkveni zbor i folklor. Svidjelo mi se kako su lijepo pjevali i plesali pa sam predložila da im u goste dodu moji iz mog rodnog mjesta, Predgrada. Oni tamo vec stotinjak godina njeguju domacu pjesmu i ples. I vec sljedece godine za Uskrs to smo i ostvarili. Došli su i moja sestra, šogor i mnogi moji dragi susjedi. Misa je služena i na hrvatskom i na slovenskom jeziku, tako se i pjevalo. Iza privremenog oltara visjele su tri zastave - hrvatska, zatim Države Vatikan i slovenska. Jedino ona može stajati izmedju dvije države, pomislih, jer Sveta Stolica ne razdvaja vec spaja.
KŠD Predgrad (Slovenija), Mičevec, 2007.
74	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Ako mislite da je tu kraj druženju, varate se. Moji su Predgrajci, kako ih u Sloveniji zovu, pozvali u goste Mičevčane. Dogovorili su se da početkom srpnja te godine dodu u Sloveniju. U tim druženjima sprijateljila sam se s obitelji Štarkelj i saznala da njihovu drugu prodavaonicu automobila, onu u Zagrebu, vodi mladi Vladimir. Na dobre ljude možeš se uvijek osloniti. Nakon što su u BiH i Srbiji uhiceni naši branitelji Tihomir Purda (2011.) i Veljko Maric (2010.), opet nam je pomogla obi-telj Štarkelj. Naime, Dunja Vatovac i ja htjele smo posjetiti supruge tih branitelja i njihovu maloljetnu djecu. U takav posjet ne možeš bez darova. Ponovno tražimo donatore. Mladi Štarkelj bez problema je za svaku majku dao nešto novaca. Rekla sam u sebi-kakav otac, takav sin. Da nam je više takvih očeva i sinova u Hrvatskoj, poštenih i vrijednih ljudi dobra srca, život bi u Hrvatskoj bio puno bolji.
A prijateljstva izmedu dviju država se nastavljaju. I kod nas u Sloveniji i u Mičevcu u Hrvatskoj u proljece se slavi sveti Juraj. Tako su Mičevčani nastupili s folklorom u Crnomelju. Svima je to bilo veliko veselje, jer Mičevčani imaju bogate narodne nošnje i originalne plesove i pjesme, koje su sve zadivili. Moji Belokranjci imaju jednostavnije nošnje. To je oduvijek siromašan kraj, tu nije bilo industrije, a škrta zemlja dozvoljavala je samo slabu poljoprivredu. Eto, i po nošnjama se vidi bogatstvo, odnosno siromaštvo kraja iz kojeg ljudi dolaze. I ovo prijateljstvo, kao i moji ratni susreti i doživljaji, uče me da se pravo bogatstvo krije u srcima ljudi, u njihovom poštenju, rodoljublju i domoljublju.
Prva svadba - 18. rujna 1993.
U tim ratnim godinama nismo ni sanjale da cemo organizirati i svadbe za naše branitelje. A kada je to postalo stvarnost, bile smo izuzetno sretne. Tako smo prvu svadbu organizirale u dvorcu Brezovica u okolici Zagreba, i to za dvoje ranjenika koji su se upoznali i zavoljeli na liječenju u Krapinskim toplicama. A kako je sve počelo?
Anda Čakaric je iz okolice Jajca, stradala je na zadatku. Srpski joj je avion mi-traljezom odsjekao nogu, dio šake, a teško je ranjena i po trbuhu. Spasio ju je brat u posljednji trenutak. A Božo Perhot je zagrebački dečko, koji se kao dobrovoljac uključio u obranu napadnute domovine i kao pripadnik 1. gardijske brigade u rujnu 1991. teško je stradao u Čovcu kod Okučana. Snajper mu je smrskao dio glave pa je bio dugo u komi. Poslije je učio hodati, čitati, govoriti. Nakon liječenja u zagre-bačkim bolnicama, završio je na oporavku u Krapinskim toplicama. I tu je upoznao malu mršavicu i ljepoticu Andu. I rodila se ljubav.
Često smo dolazile u Krapinske Toplice posjetiti i darovati bolesne branitelje. Tako smo Dunja Vatovac i ja i ovaj puta uz darove dovele i glazbu, a pjevao je Zlat-
75
ko Pejakovic. Usred zabave Anda i Božo pozovu me da sjednemo na mirno mjesto, jer da me žele nešto zamoliti. I onda saznam da se vole i žele se vjenčati, a mene mole da im budem kuma.
"To mi je velika čast", odgovorim, "ali vi trebate bogate kumove da vam finan-cijski pomognu."
"Mi trebamo vaše srce, financije ce vec doci, kao i naša beba", odgovori iskreno Anda koja je vec bila trudna, čekala je malog Janka.
Anda je imala srce za čitavu Bosnu i Hrvatsku zajedno. Voljela je Božu, iako nije više znao pisati, nije ju mogao zagrliti s obje ruke (jer mu je jedna ostala oduzeta), voljela ga je, iako je teško hodao (rezultat ranjavanja glave bila je i ranjena noga i živac u nozi). Ali što je to prema pravoj ljubavi, pitala je Anda.
I počele su pripreme u HPF-u. Svi smo rado pomagali jer je to bila lijepa ljubavna priča u ratnom vihoru. Nije lako pripremiti svadbu. Gdje smo god pitali, svi su rado dali koliko su i što su imali. Jedan salon vjenčanica poklonio je mladenki vjenčanicu, Frizerski salon Nena, tada u Varšavskoj ulici, vlasnice Nevenke Paic, napravio im je frizure, i uz to medu mušterijama i u susjedstvu skupljao novac za darove, a postolar u Radicevoj poklonio je malu cipelicu Andi za svadbu. Pomogla je i gospoda Popovic koja je u Dubravi, u Studentskom gradu, imala butik za bebe i krštenja, i mnogi drugi. Evo što je o tome napisala M. Zouhar u Vjesniku u reportaži o toj svadbi:
Pokloni za miadence
C Mwibeno Tusi^ (nii-jjmu je u Spfendl ~ ri'"'.u mEoramii u dwn'ju BrrtuvLc», IK v. i.'i.-1'.i 11 a pomot dinkiorn Josipa Prhi, Agrotar k crtNi» em uJvH a i
¿nnj:ca 'En- duruviil :l L-vljcrr. Ii udnrip-
r.|j. Inbi p rJjcioin IJ-ia. nam IlMafa LI \otJo Jc mlidcncft. a MIWIj llnwllnnvle * ti(iil(f|ti tsiH fgajlt. Pefcar
Vljtftlmir Suhlf ¡i tmfnnsiit JIP pal, lull to
It (TkOkiui (vrtu i fcuinic, u luTq bor ■Mfda, > j rak pit*, d^k ¡v Itfa HrrMf-nL JnTeZlO L7	|ll'.".n Li [KlYUirfl.
Andi k bnU'ri -Ell*, it Vla^lir TO panti-il^ntinicu, »"buiik	poUdoiilo
ITjiS f rui it fi pf]* li. Mtreinii II Ittk^iol £ .■.llgll 9U ukifiil, A Sullfc .OmrHf. po-ldonlu fo hLnAfJ bu^iL	(vt Cm-
dciMfcrvr durnvnJA ¡r ficiiji'lu » Fhriu, jl krmuriju Stiinii: bii-ndu. Nd b> nije *¥fe VI ¡u.i i ilu friiririkrhji StJulii >Ntna- l ViiiuvsJm] h Irl |c dar.,1 »d nUhin n. jwl IaLcIIi L mui1iri|u£ltUT>IJi Ji mililiuihiLi niTi, if PQllal» ifiiliVr- mLiJrnriini L1 Dubravi prtfl iriiUinrni nrfdnm ^mbr-nu »Ho OoMul* k ottfct) fllef Vt.rtrt I ut krntku tvttLlVu rmlajlffjiciniii (mklonJ-Ill jdo difliru, Tigop'ia-,i:i in d.d. uplmlo
If roililuci dinaru, n pudimpit ftwVi StUP. rt&OM), Lua liuinicrini IWJJKM.« (KAlnrin *u dull i /ajjU» r Kt!iaaba|a. Kan H,il, If A nil!' ntniDAr». Kalarfa» Ko|člr ita podruflu Ntvc Grudiifcfl «dnipll» h niiut£« don»dje IfnauVn jjej-juliriifc* fronm (fth<--nlilB jf *vfmn lidii f« iHtWflnl-ran darivpji tnl&dcniT.
Božo je poželio da svadba bude u dvorcu Brezovica, gdje je radio prije rata. I to je organizirano. Nakon matičara crkveno su se vjenčali u crkvi sv. Leopolda Mandica u zagrebačkoj Dubravi. Mladi su bili prelijepi, sretni i veseli. Povorka se vozila gradom, taksisti su se nadmetali tko ce ih voziti i koliko, a cvjecari su Andi nudili svadbene buketice. A onda smo stigli do dvorca. Svadba kakva se samo
76
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
može zamisliti, uz puno jela, kolača, piča, dvije žive glazbe... Anda je več imala protezu umjesto noge, ali nisu mogli zaplesati, iako su to žarko željeli.
Zabavljali smo se do ranog jutra. A svatovi su stigli iz svih krajeva Hrvatske. Došao je i draguljar iz Vodica Vinko Gulin, koji je mladoj i meni, kumi, poklonio naušnice. Donatori su i tog dana i poslije slali poklone i novac: ponovno sindikat SDK(FINA), Croatia i PIK iz Nove Gradiške, Marli trgovina i drugi, ne sječam se svih imena, ali hvala svima.
Prvi njihov sin, Janko, rodio se krajem prosinca 1993. Krsna kuma sada je bila Dunja Vatovac. Nakon nekoliko godina rodio se i Martin. Mlada majka Anda, iako samo s jednom zdravom nogom, često i uz bol zbog proteze, sve je stizala obaviti. Sječam se veselih rodendanskih slavlja i njezinih finih francuskih salata, kolača i
77
torti, i pune kuče gostiju. Stigla je na sve sastanke u školama, a Božo je vozio dje-čake na nogomet, to su posebno voljeli. Eto, sve se može kada je ljubav u kuči.
Bilo je još svadbi
Andina i Božina svadba svidjela se i drugim ranjenim Tigrovima. Javio se i Zlat-ko Lackovič, teško ranjen takoder u blizini Okučana (selo Bročice). U pokušaju da uništi srpski oklopnjak zaustavile su ga teška strojnica i granate. Ostao je nepokre-tan, kvadriplegičar, ali svejedno optimist. I u njegovo srce ušuljala se ljubav imenom Silvija. Pa kako ne bismo i njemu organizirale svadbu? Jesmo, 2. srpnja 1994. Bila je u Pisarovini, a kuma je ovog puta bila Slavica Adam. Svadba je bila ogromna, 400 svatova, puno jela, piča, cviječa, svadbenih poklona raznih donatora... tri glaz-be, a mladenci ni na ovoj svadbi ne mogu plesati. Zlatko je svima izmamio suze kada je, uz pomoč prijatelja, na svadbu došao na svojim nogama. Svi smo se na svadbi dobro zabavili.
Svadba Silvije i Zlatka Lackoviča
Za kratkog odmora zaustavi me mladič i pita jesam li ja iz Hrvatske pozadinske fronte? Odgovorim da jesam.
"Gospodo, ja sam pio najbolju pivicu u životu na Tulovim Gredama, pivu koju su nam poslale vaše ženske! A tek ono pisamce koje su poslale, dalo nam je snagu i volju da nastavimo. Ne znam kako da zahvalim. A tek odojak, najbolji u životu!"
78
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Dok slušam mladog branitelja, u meni raste ponos. Da, ja Slovenka i sa mnom Slavica iz HPF-a, mi smo to poslale dečkima na Tulove grede. U dvorištu vikendice gdje smo bile smještene u Selinama, dok se pekao odojak, na koljenima sam napisala na papiriču da ih volimo i mislimo na njih, neka znaju da nikad nisu sami, da su s nama u mislima i molitvama. I to smo s pečenim odojkom i drugim pokloni-ma poslale braniteljima u planinu, na položaje, na opasne Tulove Grede. I dok se prisječam Selina i Tulovih Greda na surovom Velebitu, taj mladič zove još jednoga da nam pride. Nakon što je saznao tko sam, taj drugi branitelj kao iz rafala izusti:
"Gospodo, ja imam ruke, uši, nos, bubrege, sve prste na rukama i nogama. Ja, i mnogi branitelji to možemo zahvaliti vama ženama iz Hrvatske pozadinske fronte. Vi ste nam u rovove poslale one male crne vrečice koje smo trljali i koje su nas grijale. Stavljali smo ih i u cipele ili na bubrege. Dobro su nam došle i na straži na čukama. Posudivali smo si medusobno i tako se spasili. Hvala vam!"
Sjetila sam se tih vrečica veličine 20 x 30 cm, u njima je bilo nešto slično sitnom pijesku i kada su to branitelji trljali medu rukama, ugrijao se čak do 40 stupnjeva. Moja prijateljica i članica HPF-a Nives dobila je mnogo takvih vrečica, možda i tisuču, kao donaciju poduzeča Metalac iz Vrbovca.
Takvi slučajni susreti i potvrde da činimo dobro davale su nam snagu da nastavimo. A oni su to zaista zaslužili.
Prijatelji Tigrovi, koji su pomagali branitelju - mladoženji Lackovicu, pripremaju se za svadbu
79
Za blagdane s našim braniteljima na bojištu i s ranjenicima u bolnicama
Nezaboravni Božič i Tiha noč u Krapinskim Toplicama 1993.
Autobus je klizio na poledici, ali su putnici u njemu bili dobre volje. Pjevali su i šalili se, uz povike: Kada nas nisu dokrajčili "čede", neče ni ova poledica! Počeo je padati snijeg. Pomislili smo, bit če ovo pravi Božič. Približavamo se Krapinskim toplicama, još samo da se spustimo u samo mjesto i bolnica je tu negdje. A s nama u autobusima stižu ranjenici iz zagrebačkih bolnica i Stubičkih toplica. Nestrpljivo ih čekaju ranjeni branitelji koji se oporavljaju u Krapinskim Toplicama. Svi zajedno dočekat čemo Božič. Jest da če nam stiči dva dana prije, ali neka, važna je dobra volja. Tih dana uoči tog najradosnijeg katoličkog blagdana razmišljale smo u HPF-u kako je na blagdane najteže onima koji nisu s obitelji i najmilijima, pa smo im htjeli na neki način ublažiti tugu i samoču. Dovoljno je da su ranjeni, mnogi i daleko od doma, ili bez doma, ne znaju za svoje obitelji, ne znaju hoče li moči više hodati, raditi, a stiže Božič koji bi trebao donijeti puno ljubavi, nade, suosječanja i mira.
Krapinske Toplice uoči Božiča 1993.
81
Dobro smo organizirale proslavu. Stižu i glumci, pjevači, donatori, naša članica Katarina Bojšic iz Nove Gradiške stiže s pečenim mesom i KUD-om, evo nam i glazbe, Nada Majer s velikom donacijom knjiga, Vera Stanic donosi de-kubitus jastuke, stižu i druge donacije, a mi smještamo otprilike 400 ranjenika i dvorana je prepuna. Prije toga obilazimo nepokretne ranjenike po sobama, s nama je i svečenik, a uz nas darove dijeli Djed Božicnjak.
"Evo nam Isuseka", kažu dečki, sa suzama u očima. A usta se smiješe, sretni su i smireni. Ne tuže se na bolove i tešku sudbinu, znaju nositi svoje rane. Nama je njihova suza radosti u oku značila više nego sve zahvale na ovome svijetu. Bila je to radost cijelog svijeta, kao da smo im u očima vidjele sve zvijezde koje su sjale te noci na nebu i Kraljevima svjetlile da daruju Isusa. A nama ženama HPF-a ranjeni branitelji bili su ranjeni Isus.
U velikoj dvorani bolnice u Krapinskim Toplicama služena je sveta misa, uz molitvu za sve naše branitelje. Na stolovima je, uz bakalar, bilo i božicnih kolača koje smo donijele, mesa i francuske salate, te drugih jela koja se pripremaju za Božic. Ispred svakog branitelja na stolovima stoji 400 malih keramičkih kucica sa svjecicama unutra, da im dočara ugodaj doma. To je bio naš poklon. Polako gasimo svjetla u dvorani i ostaju tinjati samo te male lučice koje kroz otvore u kucicama stvaraju nestvarnu, tajanstvenu i svetu atmosferu. Naša poznata slavonska pjevačica Vera Svoboda u narodnoj je nošnji, oko nje je mnogo djevojaka u nošnjama, i ona počinje tiho pjevati nezaobilaznu božicnu pjesmu u svim do-movima u svijetu - Tiha noc, sveta noc. Muk u dvorani. Doista sveta noc. A onda smo svi zapjevali hrvatske božicne pjesme Narodi nam se, Radujte se narodi... i sve po redu. Oči nam suze od radosti jer osjecamo bliskost i radost tog blagda-na. Plačemo i od tuge, sjetili smo se branitelja koji na zimi u rovovima dočekuju najradosniji katolički blagdan. Razmišljam o ranjenim braniteljima koji se liječe u ovim toplicama i o drugima koje smo dovezli na zajedničku proslavu. Koliko ljubavi imam za njih! Ima ih sa svih hrvatskih bojišta, ali i branitelja iz BiH koji su branili domovinu: najviše iz Žepča (Franjo Juric iz HVO 111. brigade), pa Brč-ko, Derventa, Čapljina, Kiseljak, iz Novog Travnika je Marinko Jurišic, s nama je i mladi Zdravko Vidovic iz Posavine... Ima i Muslimana Bošnjaka koji su nas branili, čak je i jedan dečko iz Beograda.
A onda je počela vesela zabava. Zasvirao je KUD, a prvi je zaplesao ranjeni mladic iz Dakova Mirko Pavic, unatoč fiksatorima i šipkama u jednoj nozi. S nama je, kao i svaki put kada dodjemo u Krapinske Toplice, i ravnatelj bolnice Marcel Majsec.
Zaboravili smo na vrijeme, vidimo da se dečki zabavljaju, da su sretni, razdra-gani. I kada mi se danas misli vrate na taj Božic, preplavi me radost i osjecam čast
82
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Božič za ranjenike u Krapinskim Toplicama 22. prosinca 1993.
da sam mogla potaknuti srecu u braniteljima kojima je tada bila toliko potrebna. Nakon ponoci trebalo je ipak krenuti natrag. Tu su i ranjenici koje treba vratiti u bolnice, a vrijeme je pravo zimsko. Poledica, a snijeg ponovno počinje padati.
Pravi, divan rani Božic 1993. u Krapinskim toplicama. Često ga se sjetim, tih toplih susreta s našim braniteljima, njihovih osmijeha i radosti, hrabrosti, i onog osje-caja koliko sam radosti, ljubavi i srece držala u rukama, koliko sam ih davala i još više dobila te božicne noci.
83
Ogulin, prosinac 1993.
Prosinac je 1993., bliži se Božič. Odlučile smo - idemo u Ogulin. Sakupile smo donacije - gače, tople čarape, tople maje, higijenski pribor, sredstva za čiščenje, jer naši su dečki jako čisti i uredni; bilo je i krema za čiščenje i mazanje cipela i čizama, grijača za tijelo, pa i nužnih britvica za brijanje. Eh, sada smo trebale i žilete, za ovu i druge naše akcije; 1000 komada žileta poklonila je tvrtka Feliks, direktora Željka Stjepandiča. Sindikat koji je vodio gospodin Kunst darovao je stotrideset toplih vesta. Naravno, nosile smo i odojke, velike perece i cigarete. Bile su tu i krunice s molitvenicima i čestitke učenika jedne zagrebačke osnovne škole. I naš poklon, majice s natpisom: HPF s ljubavlju. Uz mene, tu su bile i Vjera Tomaš, Nada Krsnik, Ljerka Raič, Slavica Adam, a povele smo i gošču Ivančicu Mlinarič, koja nas je dugo več molila da posjeti branitelje na fronti. Mi smo našim braniteljima ispekle kolače.
84
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Prevezli su nas dečki iz Tigrova do jedne isturene točke na bojištu. Tu je bila napuštena kucica pokraj pruge, koju su branitelji očistili i uredili. Pozdravila nas je prelijepa djevojka, Tigrica Sanja, koju su zvali "Plavi andeo". Bili su tu i Neno, Baja, "Presvetli", "Žuti" i drugi branitelji. Nakon jela i priča, da prekinem galamu, viknula sam: "Tko treba čarape? A tople pulovere?" Nastala je strka i gužva, jer to je uvijek potrebno, posebno zimi. Nakon što smo to podijelile, zaviknem: "Tko hoce naše majice HPF-a?" Nastala je još veca gužva, te majice su svugdje bile najdraži poklon. Kada su došli na red kolači, nisam morala vikati da se graja stiša i da me svi čuju, sami su pitali ima li što slatko, jer znali su da bez toga ne dolazimo. Ponovno gužva, svi vole kolače, nikada im dovoljno. Podijelile smo posljednje kutije s ko-lačima, uz poruku da ove posebno zamotane i spremljene suhe božicne kolače ne diraju prije Božica, jer necemo stici ponovno doci. Obecali su. Željele smo da osjete da nisu sami ni zaboravljeni, iako daleko od doma u tim blagdanskim danima. Tko zna jesu li uspjeli održati obecanje.
Tigrovi i HPF, Ogulin, 1993.
85
Cvjetnica u Ličkom Lešcu i Generalskom Stolu 1994.
U korizmeno vrijeme u ožujku te godine odlučile smo obradovati branitelje u Generalskom Stolu i Ličkom Lešcu. Idemo na Cvjetnicu, rekosmo. Uz uobičajene darove i najpotrebnije stvari znale smo da za uskrsne blagdane ne možemo doci bez maslinovih grančica i uskrsnih pisanica. Otišla sam na jednu od zagrebačkih velikih tržnica, na Kvaternikov trg, i ženi koja je prodavala grančice ispričam za koga to kupujem, da se mi žene iz HPF-a spremamo za Cvjetnicu braniteljima na ratište. Odmah mi je, hvala joj, poklonila sve maslinove grančice koje je imala, a bilo ih je dosta, uz riječi "Evo vam gospodo, nosite sve, neka ih čuva Isus. I oni trpe za nas kao što je trpio Isus na križu za nas, samo prvo blagoslovite te grančice!"
Dobila sam negdje i čitavu košaru jaja. Eh, sada je to trebalo bojiti. Bila su svježa i pucala su dok sam ih kuhala. Izvadila sam sve lonce u kuci, isprobala razne tehnike i taktike, trajalo je to čitavu noc, no na kraju je bilo dosta lijepih pisanica.
I evo nam Cvjetnice 27. ožujka 1994. Tigrovi su nam osigurali kombi i vozača, a s nama je ponovno išao Ivica Matoševic, tada još poručnik. Utovarili smo sve stvari i krenuli. Iz HPF-a bile smo Nada Krsnik, Slavica Adam i ja. Dečki su nas srdačno dočekali, bilo im je drago da smo s njima na taj blagdan. Nakon što smo im predale donacije, zajedno smo pekli odojak i janje. Oh, bilo je i šale i smije-ha. Nikako dočekati da se to ispeče. Jedan je branitelj razgledavao pisanice: "Ja sam mami odmalena pomagao farbati jaja i u tome sam vraški uživao. Uvijek sam nekoliko i polupao. Baš volim Uskrs. A volio sam i kucati se s jajima, uvijek sam pobjedivao. A sada vec godinama ne mogu, u ratu sam", glas mu je pomalo tužan, ali je pohvalio moje pisanice, da su lijepe. Braniteljima je bilo najdraže što su dobili maslinove grančice, pisanice i krunice. Ljubili su ih, stavljali na kape, u džepove, na grudi, sa željom da ih čuvaju od zla i neprijatelja. S njima su bili sigurniji, mirniji, sretniji.
86
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Dan državnosti, Lukinic Brdo 3. lipnja 1994.
Branitelji 1. domobranske pukovnije Lasinja i Topuskog bili su na položaju u Lukinic Brdu u Pokupskom, na širem području zagrebačke županije. I jako blizu neprijateljskim položajima s druge strane rijeke Kupe. Pokupsko je u ratu bilo prva crta bojišnice. Rat se odužio, a mi smo žene u HPF-u zaželjele Dan državnosti Hrvatske, koji se tada obilježavao 30. svibnja, proslaviti s našim braniteljima u tom dijelu Hrvatske. Osvanula je sunčana nedjelja. Vec ujutro natovarimo u kamione hranu, pice, odojke (ovoga puta vec pečene), kolače, pivo i ostalu donaciju. S nama putuju orkestar i pjevači Stjepan Jimmy Stanic i supruga Barbara. Oni su izvrsno zabavljali prisutne ne samo odličnim pjesmama, nego i vicevima i šalama.
Branitelji 1. domobranske pukovnije Topuskog i Lasinja na proslavi Dana državnosti s nama 1994.
Braniteljima su u stankama zabave govorili zapovjednici satnija Lasinja i Topuskog. Najveci pljesak zaslužio je general Zvonimir Červenko, tada još zapovjednik Domobranstva, poslije načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Hrvatske pod či-jom je komandom izvedena najsjajnija operacija hrvatske vojske, Oluja. Gospodin Červenko je i tada, na našoj proslavi pokazao da je jednostavan, skroman i velik čovjek, sa svima je rado pričao i družio se. Pamtim to kao lijep doživljaj, veselu proslavu važnog nam praznika. Nismo se ni sjetili ni bojali neprijatelja koji je bio doista vrlo blizu. Mi s lijeve, a oni s desne strane Kupe.
88
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Uvečer se vracamo, sutra nas čeka posao, svakodnevica, u kojoj je važan dio dana rad u HPF-u, jer bojište je još široko, branitelji i ranjenici svašta trebaju, a nas je malo. U svemu tome često smo zaboravljale da nas naša djeca jako trebaju, da nedostajemo obitelji. Mislile smo, bit ce vremena, naši su na sigurnom, u toplom domu, nadoknadit cemo to nakon rata, a sada u ratu važniji su oni koji ne mogu bez nas, koji brane domovinu. Mislim da smo se u tome često prevarile, jer su nas i djeca jednako trebala. I njima su ostale ratne traume, koje nismo stigle ublažiti ili spriječiti.
General Zvonimir Červenko, branitelji i mi iz HPF-a, Dan državnosti RH, 1994.
Ponovno na bojišnici
Orašje i Oršolici, 21. svibnja 1994. i 28. kolovoza 1995.
Posjetile smo Orašje dva puta, u svibnju 1994. (tada sam bila s Vjerom Tomaš) i u kolovozu 1995. Sa mnom je tada išla Nada Krsnik. Željele smo posjetiti branite-lje Bosanske Posavine. Upoznali smo ih i u našim bolnicama, mnogi su se pridružili HV-u, no sada čemo upoznati i ove na oraško-šamačkom ratištu. Nekako smo došle do prijelaza na Savi. Mosta u Županji, naravno, više nema, ukrcavamo se na skelu, prelazimo rijeku, zatim nas čeka krivudava cesta blizu same bojišnice gdje su JNA i paravojne srpske snage slobodno prolazile u BiH i Hrvatsku. Težak put, pun opa-snosti i iznenadenja. Prvo smo se zaustavile u Donjoj Mahali, gdje pozdravljamo seljanku Ružu Maskeljevič koja je sa ženama i majkama iz Bedema ljubavi tražila pravdu i mir kod močnih političara u Europi, u Europskom parlamentu u Strasbo-urgu i Bruxellesu, po Njemačkoj pa i u Beogradu. Istinski sam joj se divila. Obična žena iz Bosanske Posavine išla je tražiti pravdu u gluhu i nijemu Europu. Nažalost, svih tih godina, sve do studenog 2012. nije se čula pravda i istina o kojoj su svjedo-
Posjet braniteljima Orašja 1994., na slici slijeva: ja, gda Maskeljevič, gda Mara Oršolič, Ivan Lazar i Slavko Jurkič iz Tigrova i drugi branitelji
91
čili naši generali i svi pošteni Hrvati. Svi smo mi samo branili svoj dom, kao što je bila pripremljena braniti svoju kucu i svoju djecu i čast moja majka.
Imala sam čast upoznati zapovjednika Oraško-šamačkog ratišta Duru Matuzovica. Dočekuju nas zapovjednik Oraško-šamačke pukovnije Ivo Oršolic, načelnica za skrb Mara Oršolic, predsjednik VIDRE (udruga vojnih invalida domovinskog rata Opcine Orašje) Duro Oršolic i svecenik fra Marko Oršolic. Pitam jesu li u rodu ti silni Oršolici? Ogovaraju da nisu "... ali svi zajedno branimo domovinu. Ima nas još Oršolica."
Posjetile smo i jednog nepokretnog branitelja, a gospoda Oršolic pohvalila se da mu grade kucu za udobniji život. Netko nas je iz 106. oraško-šamačke brigade od-veo do bojišnice, gdje su se branitelji skrivali u rovovima i šumarcima. Vidjele smo
Nada i ja i Tigar Boris Kišur kod zapovjednika oraško-šamačkog ratišta Dure Matuzoviča (prvi sdesna), 1995. godine
da ima još branitelja koji brane domovinu u trapericama, trenirkama i tenisicama.
Dijelimo poklone, a tu je bilo i odgovarajuce odjece za branitelje. A oni jedan drugome prenose: "Došle su žene čak iz Zagreba, s brdom poklona. Brzo ovamo dok nismo sve raspodijelili. Ima i cigareta." Nakon veselja dečki zahvaljuju: "Svaka vam čast žene, ovo je bilo lijepo iznenadjenje!" Iz skrovišta naših branitelja vide se srpski bunkeri. Na povratku vidjela sam prvog četnika tako blizu, ni pedesetak me-tara udaljenog, uspjela sam mu vidjeti bradu, i to mi je bilo dovoljno da od straha jednostavno prestanem disati. Srecom, nas nije opazio.
Vracamo se u Orašje. Istovarujemo i druge donacije, a uz čarape, maje i cigarete donijele smo i dosta invalidskih kolica, dva rentgena, darove iz Stuttgarta. Primio nas je dr. Tomo Kos, liječnik u Orašju, koji je bio jako zahvalan na donaciji jer nisu imali baš
92
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
ništa. Posjetili smo i ranjenike smještene u Franjevačkom samostanu u Tolisi, o kojima je brinuo ravnatelj dr. Retančič. Ranjenici su u priručnoj bolnici bili u podrumima, tu je bilo najsigurnije jer su ih Srbi stalno granatirali. I za njih smo donijele poklone.
Moje posljednje bojište i bojišnica: ispred bunkera 106. brigade na oraško-šamačkom bojištu, Nada Krsnik, ja i branitelji, kolovoz 1995.
U Orašju nas je gospodja Mara Oršolič vodila po mjestu. Iznenadilo nas je koliko je Orašje uredno, čisto, živo. Objašnjavaju nam da se ceste i kuče popravljaju nakon svakog napada, ispred svake kuče, svake ograde, i na trgovima mnogo je sitnog, malog šarenog cviječa, vidi se da tu žive ljudi koji su odlučili čvrsto obraniti svoj dom. "Ljudi ne iseljavaju več ostaju u mjestu, djeca normalno žive i idu u školu unatoč stalnom ratu, mi ne damo našu hrvatsku zemlju!" priča nam gospoda Oršolič. Prolazimo pokraj glavnog stožera obrane. Najurednija je to kuča, ispred nje je vrt s cviječem, trava je pokošena i čini ti se kao da je to negdje u Švicarskoj, a ne na prvoj crti obrane. Ta mi je kuča ostala u lijepom sječanju. To je samo dokaz kako se voli hrvatska zemlja. Agresori su je mogli gadati čime god i kad god su htjeli, i jesu. Ali ljubav za hrvatsku zemlju bila je jača od svih granata i sveg razaranja.
Idemo prema crkvi. Taj mi je put ostao u magli, osječala sam kao da lebdim, nešto nosi moje bestežinsko tijelo, kao da me nose andeli. I evo nas kod crkve.
93
Ponovno hodam. Bio je to čudan, neponovljiv osječaj, poseban doživljaj. A crkva, i ona je kao i čitavo mjesto - uredna, čista, sjajna, kao da nije na ratištu. Dobro sam upamtila taj poseban osjecaj, to posebno iskustvo.
Vračamo se istim putem, skelom preko Save, a onda odjednom začujemo jako bombardiranje. Napali su Orašje. Nada i ja se stiskamo jedna uz drugu, priznajemo da nas je strah. Usred rijeke smo, gore visoko, dolje duboko, nemaš gdje ni kuda pobječi. Pred nama se odjednom pojavi mladič s kapom, govori nam nešto, pomalo razabiremo riječi: "Nemojte se bojati, gospode iz HPF-a, iz Zagreba, sada ja vas čuvam, a vi ste se brinule o meni u Zagrebu. Zahvaljujuči vama ja sam se vratio u moju 106. brigadu!" Bolje ga pogledam i prepoznam. To je bio Ranko. Bilo mi je drago da ga ponovno vidim, a i laknulo mi je. A on nas tješi da neprijatelji nika-da ne pucaju u Savu. Tako je i bilo. A Ranko Jakšič iz Orašja u jednom je napadu izgubio nogu. Dobio je protezu u Zagrebu i vratio se hrabro u svoju 106. brigadu. A danas, kada listam bilješke i dokumente iz tog razdoblja Domovinskog rata, u bilježnici čitam i ovo: Janko - Orašje, br. 48, košulje 41, cipele 41, i datum Zagreb, 6. lipnja 1993.
Dobar dio puta, dok smo se vozili natrag u Zagreb, čuli smo kako se treslo u Orašju i okolici, gorjeli su nebo i zemlja. Mislila sam na te hrabre, jake ljude i molila da uskoro žive u miru, na svojoj grudi, u svom domu koji su tako hrabro branili i voljeli.
Vračamo se okolnim cestama, autoput drže srpske paravojne postrojbe. Pjevamo i šalimo se, stalno nešto pričamo od straha da nam vozač ne zaspe, onako umoran u dubokoj noči, a vozi u opasnom području. Pred jutro stižemo živi u Zagreb!
94
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Veliko srce za male akcije
Torta za sve Tigrove
Za drugu godišnjicu Tigrova organizirala sam pečenje velike torte. U mojoj smo kuhinji Dunja Vatovac, Vesna Pleše i ja čitavu noc miješale jaja sa še-cerom, radile tijesto i razne kreme. Imala sam stare austrougarske recepte za odličnu tortu, ali se dugo mora pripremati. Tako smo miješale i pekle čitavu noc. Naravno da smo se pritom i zabavljale, dok nismo postale preumorne. Tako je najveca i najbolja torta ikad napravljena u našim kuhinjama bila spremna. Sada je nastao problem kako transportirati tako veliku tortu? To su riješila dva Tigra s kombijem i torta je stigla na odredište, tamo gdje se slavila godišnjica. Bilo je još torti, ali naša je odmah nestala u želucima. Tigrovi su priznali da je bila najbolja. A kako i ne bi kada je uz odličan recept koji je uključivao sve fine sastojke, u nju bila umiješana sva naša ljubav prema onima koji su časno i hrabro branili našu domovinu.
Torta za Tigrove
95
Predavanje: Na bojištu
Mr. Ivana Veric-Vojt iz Društva hrvatskih intelektualki poslala me suprugu po donaciju. Kaže, dat ce ti oni. I tako točno u 16 sati stižem u Društvo inženjera i tehničara šumarstva Hrvatske na Mažuranicev trg. Ulazim, a u predvorju dočeka me plakat s mojim imenom i nazivom predavanja: Na bojištu. Bože, što cu sada? Nitko me nije na to pripremio. Ipak hrabro ulazim, tješim se da sam prošla i ostala živa i u težim situacijama. U velikoj dvorani sjede profesori i inženjeri, sve mudre, zrele glave, smješkaju se, očekuju nešto od mene. A što cu im ja pričati koja nemam visoko obrazovanje, ja obična žena koja samo iz velike ljubavi i divljenja prema našim braniteljima činim sve ovo u tim ratnim godinama. Za moju drugu domovinu. Iskremo im kažem da nisam znala za predavanje, ali da imam mnogo fotografija, a oni neka me pitaju što god žele.
Objasnila sam im princip rada nas žena u HPF-u, kako donacije na ratištima, u bolnicama ili kod kuce, predajemo osobno braniteljima, ne dajemo zapovjednicima vec svakom branitelju posebice, jer je to poseban doživljaj vidjeti njegovo veselje, za-hvalnost, radost i družiti se. Zapovjednici potpisuju pošiljku, a mi to sa zahvalnicama vracamo donatorima. Tako smo stekle njihovo povjerenje pa su nam mnogi ponovno davali. Pričam gospodi o dečkima na bojišnici, o ranjenicima, o našim susretima. Oni zainteresirano slušaju, pitaju i žele pomoci onima koji nas brane. I tako su mi dali dosta novčanih priloga.
Šišanje ranjenika
Obilazeci ranjenike u bolnicama i toplicama vidjele smo da bi se trebali i šišati. Tako sam dogovorila s Frizerskim salonom Nena da nam pomogne. Gospoda Ne-venka Paic, vlasnica tog zagrebačkog salona, pozvala je i prijateljicu Vladimiru Vo-čanec i njezinu kcer pa smo akciju šišanja počele u bolnici u Božidarevicevoj ulici. Bilo je to 1. ožujka 1993. Ošišani, uredni mladici nakon pogleda u ogledalo počeli su pjevati i šaliti se. Akciju šišanja nastavile smo u Krapinskim toplicama i drugdje. Naravno, uz britvu i lijepo šišanje dobili su i cigarete i još poneki poklon.
96
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
I moda je pokazala da smo dio europskog kulturnog kruga
U jeku rata sinula mi je ideja da pokažemo da je i Zagreb centar mode, kao recimo Milano, Pariz... Mala modna izložba, mislila sam, ujedno ce svima nama biti odmak od krute stvarnosti, a ujedno dokaz da smo civilizirana, kulturna zemlja s modnom tradicijom. S nama je u ducanu suradjivao Željko Pušic, umjetnik koji je od svile i vune tkao nevjerojatne stvari. Prodavali smo njegove prekrasne šalove. Tako sam razgovarajuci o njegovim uratcima malo-pomalo s njime osmislila tu ideju. On je u kratkom roku za akciju pridobio i svoje znance, modne dizajnere i proizvodače, koji su napravili čudo. Iz Željkovih tkanina Branka Donassy, i još dvije kreatorice izradile su kostime, haljine i drugu odjecu, jedan je torbar iz Radi-ceve ulice pridodao odgovarajuce torbe, modistica, koja i danas vodi poznati salon Kobali, izradila je šešire. Ne sjecam se više je li još tko sudjelovao, ali izložbu smo prozvali Od niti do gotovog hrvatskog proizvoda. Malu modnu reviju-izložbu organizirali smo u mojem ducanu Derme jedne subote u zimi 1993. Mislim da je to bilo 13. veljače, pamtim datum jer sam tri dana poslije dobila otkaz u poduzecu koje je još od jeseni bilo u stečaju.
Te je subote Masarykova ulica u tom dijelu centra bila zakrčena, svi su rado-znalo ulazili u ducan i razgledavali, neku robu smo pokazali i ispred ducana, a ljudi su zastajkivali, gledali, divili se i komentirali: gle, i mi imamo doista visoku modu! Zagreb ima što pokazati i u ratu! Ne znam koliko se prodalo, ali znam da je novac od prodanog Kobaličinog šešira dobila jedna mlada Tigrica koja nam je sretna zahvalila.
97
Posjet frizeru završio je akcijom za ranjenike uz Halo, halo, ovdje Hrvatski radio Australija iz Sydneyja
Žene znaju da kod frizera uvijek saznaš najnovije vijesti i važne informacije. Tako je bilo i u vrijeme rata. Ja sam ponekad išla u Frizerski salon Nena, u Varšav-skoj ulici, koji sam vec spomenula kao donatora uz priču o svadbi dvoje ranjenika, Ande i Bože u dvorcu Brezovici. U tom frizerskom salonu upoznala sam i novinar-ku HRT-a, koja je vodila Medunarodni odjel i program za inozemstvo Hrvatskoga radija, u kojemu su bile i emisije za naše iseljene Hrvate. I ona je željela pomoci. Ivana Jadrešic-Kačic je predložila da radio-mostom, zajedničkom emisijom s hrvatskim radioprogramom u Sydneyju, sakupljamo novac za ortopedska pomagala potrebna našim ranjenicima u Krapinskim toplicama.
"Kako cemo to napraviti, pa mi nemamo radiostanicu?" pitala sam začudeno. "Telefonom, vidjet cete, sve ce biti u redu." Tu smo njezinu ideju i ostvarili ne-što poslije i pokazalo se da je bila u pravu. Iako se poslije emisije mnogo toga zakompliciralo i naša se akcija oduljila, u dogadaju sam uživala. Javljali smo se telefonom, "pljuštala" su pitanja slušatelja tog programa u Australiji, a naši su dečki ozarenih lica odgovarali i šalili se, osim kada su pričali o ratnim strahotama i ranjavanju.
No, neka o tome piše Ivana Jadrešic, koja je u ime Hrvatskog radija Australija i bila koordinator čitave akcije za ranjenike u Krapinskim toplicama.
"Ova mala priča o nesebičnoj pomoci naših iseljenih Hrvata u dalekoj Australiji, bit ce ujedno i svjedočenje o tome koliko je takva pažnja značila braniteljima, ali i priča o tome kako se vrijedne akcije mogu nepredvideno odužiti, i koliko truda i vremena zahtijevaju. Lijepo je kada ipak dobro svrše. A naša jest.
Pročitali ste vec kako je sve počelo. U Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama to su objeručke prihvatili. Naravno, i moji kolege u Sydneyju. Sada je trebalo uvjeriti Ministarstavo obrane da je to dobar način sakupljanja novaca da pomognemo najtežim invalidima rata. Emisiju smo ostvarili 11. lipnja 1994. iz Krapinskih Toplica kada smo telefonom, ne sjecam se točno je li trajalo dva ili tri sata, razgovarali sa slušate-ljima Hrvatskog radija Australija u Sydneyju. U nevelikoj prostoriji bolnice sjedili su oko velikog stola ranjenici, njih četvorica-petorica, ali sam zabora-vila imena. Sjecam se, sigurno, da je s nama bio Franjo Plemenčic, branitelj HV-a, koji je stradao na bojištu kod Topuskog. Da, tu su bili i koordinatori u bolnici u ime Ministarstva obrane gospoda Kardum i Ivezic. Akciju je u ime
98
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Bolnice vodio ortoped dr. Ivan Horvatek, a uz njega u emisiji je sudjelovala i doktorica Durdica Kesak. S nama je bila i Katarina Furjan iz HPF-a, neumorna entuzijastica koja je taj dobar naboj prenijela i na sve nas. Morali smo suziti izbor sugovornika jer je prostorija mala, razgovor telefonom prilično ovisan o telefonskim vezama i sreci. A svi znamo kako ni dva sata nisu mnogo kada zanimljivo razgovarate u dobrom društvu.
Na stolu ispred nas je široki poseban telefon koji ima spikerfon, tako da svi čujemo što nas pitaju slušatelji iz Sydneyja, a oni čuju atmosferu u našem društvu. Akciju smo nazvali Vratimo život mladim Hrvatima koji su bojišnice zamijenili bolnicom. Ovdje emisiju vodim ja, a u Sydneyju u studiju radija su kolege - urednica programa Barbara Zaher i njezin suprug Zlatko Dra-pač. Očekivala sam dobar interes, ipak me začuduje koliko slušatelji zovu i ljute se da ne mogu doci na red, jer Barbara ima premalo telefonskih linija u studiju. A svi bi htjeli barem pozdraviti naše dečke i čestitati im na časnoj obrani domovine. A onda počinju pitanja - odakle je tko, iz koje brigade, gdje je ranjen, kako i tko ga je ranio, čujemo brojne psovke na račun agresora i domacih srpskih pobunjenika, a naši se dečki u sobi smiju i odgovaraju u šali, sve dok ne počnu teška pitanja i bolne teme. Ranjenici pričaju tek neke dogadaje s bojišta, one koji nisu najstrašniji, no i to kod slušatelja pobuduje suze, glas im drhti dok razgovaraju. Franju Plemenčica pitaju o hrabroj obrani Topuskog, slušatelji su informirani da su naši branitelji dugo branili Topu-sko koje je bilo vec u okruženju i da su ga obranili krajem kolovoza 1991. od najžešceg napada paravojnih četničkih snaga. Time su puno pomogli obrani Banovine i ovog dijela kontinentalne Hrvatske. Franjo priča da su sredinom rujna neprijatelji ipak uspjeli okupirati Topusko, a na njihovom radiju Petrova gora objavljeno je da je proglašen i dan žalosti, jer akcija nije uspjela, a poginulo je i dosta njihovih vojnika.Nakon toga, na radiju su čitali imena traženih hrvatskih branitelja, posebice domacih, s novčanim nagradama - živ ili mrtav. S druge strane telefonske linije čujemo uzdahe, pogrde, zgražanje i proste riječi.
Dok mladi branitelj, Zagrepčanin, priča slušateljima u Australiji da je ranjen u proboju preko rijeke Kupe, u prvom napadu Hrvatske vojske u prosincu 1991. godine, kada je poginulo i ranjeno dosta naše mladosti, slušatelj iz Sydneyja ga suosjecajno, ali revoltirano, prekida i diže glas u slušalici te ga svi dobro čujemo: "Strašno ali shvatljivo, kada nam svijet neda da se nao-ružamo, niste imali ni oružja, ni odjece, ni iskustva, a protiv vas mocna jaka jugoarmija, velikosrpski agresor i domaci srpski izdajice!" U sobi slušam tihe komentare, dečki odobravaju, smiju se i glasno pozdravljaju gospodina koji
99
je to rekao. Na licima vidim zadovoljstvo, ova im je kontakt-emisija puno značila. Neki su se slušatelji u Australiji i pošteno rasplakali. Drugi obečava-ju da če doči i sami braniti djedovinu.
Bilo je doista dirljivo slušati te naše Hrvate koji su silom prilika našli dom daleko od domovine, koliko pate za domovinom, koliko su sretni da napokon imaju hrvatsku državu. I kako reče jedan Hrvat iz Sydneyja: "I posebno smo sretni da imamo tako hrabre branitelje, sinove koji su za domovinu položili i život, a vi gotovo svo svoje zdravlje. Kako im ne bih onda pomogao u nevolji, da prohodaju?" I taj je slušatelj dao dosta novaca za našu akciju, žao nam je da nemamo popis imena donatora.
Katarinu Furjan jedan je slušatelj molio da mu priča o akcijama Hrvatske pozadinske fronte. Kada je spomenula da je s nekoliko članica nosila pomoč braniteljima na bojišnicu, ali su prije toga morale proči kroz jedno selo, netko telefonom iz Sydneyja upadne joj u riječ i upita: "Pa kako, cijenjena gospodo, kako ste bili u tom selu kada znam da je to selo okupirano, to je selo do mog rodnog sela... Bože, dobro da ste izašle žive, u kakvim ste sve opasnim situacijam bile i vi žene iz Fronte!" zaključio je slušatelj.
Vrata prostorije u kojoj smo bili često su škripala, otvarali su ih nestr-pljivi i znatiželjni branitelji koji su stajali ili u kolicima sjedili u predvorju i pokušavali čuti naš razgovor. Bilo je zanimljivo slušati i njihove komentare. Netko je glasno rekao i ovo: "Gle Franju kako je brbljav, a kada je s nama večinom šuti!"
Odmah nakon emisije nismo znali koliko je sakupljeno novaca, voditelji su rekli da je mnogo, no ne znaju točan iznos jer če ljudi i sljedečih dana uplačivati donaciju za tu akciju. Jedan branitelj na to reče: "Oho, možda do-bijem i jastuk za sjedenje pa ču moči s vama dečki dolje u kafiču popiti pivo i ostati pričati duže od 5 minuta." Bio je izuzetno skroman. Jedan je i dobio jastuk u toj akciji, ne znam je li baš on. A svi su bili uzbudeni, zadovoljni, veseli, jer eto i Hrvati u dalekoj zemlji misle na njih, mole za njih, i pomažu im. Važan im je bio osječaj da nisu sami, da nisu zaboravljeni!
Vrijeme je brzo prošlo. Pri kraju emisije pozdravljamo voditelje u studiju u Sydneyju i zahvaljujemo slušateljima na odazivu i nesebičnoj pomoči. A jedan reče: "Ma, nije to prva akcija u kojoj sudjelujemo. Pomagali smo i pomagat čemo našu Hrvatsku sve dok možemo, od srca! No ovaj mi je razgovor bio posebno drag, ujedno i težak. Ovi su divni dečki ostavili svoju mladost, svoj život i zdravlje za domovinu. Svaka vam čast i hvala!"
Nakon emisije ostali smo pričati s našim domačinima, ranjenicima u bolnici u Krapinskim Toplicama i s liječnicima. Branitelji koji nisu bili s nama uživo u
100
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
emisiji komentiraju priče svojih kolege koji su sudjelovali i zadirkuju ih. Stvorili su ugodno ozračje, svi se dobro osjecamo, pomalo vec umorni, ali zadovoljni. Dečki su se za vrijeme ručka pristojno i šarmantno ispričali što odlaze, rekli su da je lijepo razgovarati s nama, ali glad ipak zove, a moraju se i malo odmoriti. Tada smo s liječnicima dogovarale kako najbolje upotrijebiti novac sakupljen u akciji. Dogovorili smo da odbor koji cemo osnovati, nakon prijedloga liječnika iz bolnice, u dogovoru s predstavnicima Ministarstva obrane, odlučuje tko ce dobiti i koje pomagalo, i tko ce taj posao raditi. Iz Sydneyja su nam javili da raspola-žemo s iznosom glavnice od AUD $ 36.030. No, naš se posao odužio, malo zbog naše inercije s obje strane, a bilo je i opravdanih razloga za kašnjenje. Buduci da je novac bio položen na specijalnom računu koji podliježe kontroli Australskog Federalnog ministarstva za porez, dobili smo i kamate, i to AUD $ 1.680. Bolnica je napokon predložila imena ranjenika i vrstu pomagala, dobili smo predračune proizvodača ortopedskih pomagala.U meduvremenu neki od predloženih ranje-nika riješili su placanje pomagala iz drugih izvora, jer nisu mogli čekati na nas, pa smo morali promijeniti popis onih koji ce koristiti donaciju iz Sydneyja. Sve je to trebalo potvrditi u bolnici (dr. Horvatek), uz odobrenje koordinatora Ministarstva obrane Karduma i Ivezica, pa u HPF-u (Dunja Vatovac i nova predsjednica Mirjana Hribar) pa u Sydneyju... i da ne duljim, sastajanje, dopisivanje i odluči-vanje je trajalo duže od godinu dana.
Obično kažemo, dobro je kada unatoč problemima sve lijepo završi. I kod nas na kraju svi su bili zadovoljni.
Nakon završetka akcije, u jesen 1996. godine izvijestila sam o svemu tome slušatelje Slobodnog hrvatskog radioprograma -Hrvatskog radija Australija. U emisiji sam rekla da su njihovom pomoci prve proteze nabavljene u zimi 1995. i ugradene su braniteljima u Njemačkoj kod proizvodača Hofmanna. Tako su ponovno prohodali mladi Zdravko Vidovic (HVO Posavina) i Franjo Plemenčic. Dapače, Vidovic može i plesati, zaposlio se i pun je nade da život ipak jest pred njim. Ranjenoj braniteljici, mladoj majci Andi Perhot nabavljena je proteza kod Otto Bocka, takoder njemačkog proizvodača, a tu smo nabavili i ruku za ranjenog branitelja Šklebeca. U Novoj ortopediji iz Zagreba naručili smo kolica za četvoricu branitelja koji ne mogu hodati i kojima ne bi pomogla proteza, a jednom i jastuk za sjedenje. Svi koji su dobili ortopedska pomagala potpisali su da su dobili poklone, a proizvodači da su direktno placeni iz Sydneyja, i da su robu isporučili.
I na kraju izvješca javila sam da smo preostali novac sakupljen u toj akciji utrošili kao što je predložio dr. Horvatek iz bolnice u Krapinskim Toplicama-za zajedničke potrebe svih stotinjak ranjenika u bolnici: stolici za hranjenje,
101
za prematanje, povišenje za wc školjke. (*-izbor iz dokumenata u dodatku knjizi, str. 171)
Završila sam to javljanje za slušatelje Hrvatskog radioprograma u Syd-neyju-Hrvatskog radija Australija u jesen 1996. godine ovako: 'I što reči na kraju nego veliko hvala svima vama koji ste pomogli našim dečkima i jednoj mladoj majci, da nastave živjeti i stvarati, što su dugom prema domovini itekako i zaslužili.'
S poštovanjem, iz Zagreba, Ivana Jadrešič-Kačič"
Akcija Australija je davno iza nas. Dugo smo dolazile u bolnicu u Krapinske toplice. Bila sam sretna kada sam vidjela da je u njoj sve manje ranjenih branitelja, da su otišli kučama, našli barem drugi dom. I Franju sam upoznala u tim toplicama. Bio je bez noge, tih i miran dečko. Plemenčiča sam dugo vidala, mislim da je medu posljednjima napustio bolnicu. Kada smo se opet vidjeli nakon našeg čiščenja To-puskog, rado je saslušao sve, ali nisam mogla ništa više doznati o njemu. Danas ču-jem da je predsjednik Hvidre Topusko, i to mi je drago, raduju me i njegovi športski rezultati jer je unatoč tome što je 100% invalid, na natjecanjima plivača Hvidre vrlo uspješan. Bravo Franjo!
102
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Mali biseri ljubavi za moju Hrvatsku
Dar je izraz ljubavi Ljubav je dar
Mali Vukovarac Vlatko i ban Jelačic
Uratnim uspomenama čuvam sječanja na mnoge drage lju-de, na susrete s onima koji su nam pomagali i onima kojima je naša pomoč dobro došla. Neki su mi i danas prijatelji. Tako sam upozna-la ratnu udovicu Katicu i njezina malog sina Vlatka, prognanike iz Vukovara. Privremeno su bili smješteni u Dječjem domu u Na-zorovoj ulici. Vlatkov otac ubijen je dok je branio Vukovar, našu Hrvatsku. Vlatku su ti dani osta-vili trajni pečat na duši. Od ta-kvih strašnih dogadaja kažemo da nam se sledila krv. Mogu to reči i za Vlatka. Dugo se liječio u dječ-joj bolnici u Klaičevoj ulici. Mali petogodišnji dječak Vlatko imao je posebno lijepe zelenoplave oči, kao da je u njima upio svu ljepotu Vuke, Dunava i širokih slavonskih ravnica. A najviše ga je veselilo kada bi s ma-mom došao na glavni zagrebački trg, Trg bana Jelačiča, i divio se spomeniku. Tko zna kakve su misli tada bile u toj dječjoj glavici. Ban mu je, sigurno, izgledao velik i visok, onako na konju, s mačem u ruci. Možda je u tim trenucima Vlatko zamišljao da če ga taj hrabri ban štititi, braniti od nevolja i unutarnjih rana, da če mu vratiti oca, bezbrižno djetinjstvo, njegove male prijatelje s kojima se igrao, njegov Vuko-
103
var. Vlatko i majka svakog su dana dolazili do spomenika banu Josipu Jelačicu, koji je godinu prije dobrotom donatora ponovno sastavljen i na našu radost vracen na Trg. Vlatko se tu dobro osjecao, rado se igrao. Zaboravio bi na svoje male i velike boli. Jer tata mu je jako nedostajao.
S vremenom su Katica i Vlatko preselili u Pulu, majka je tamo dobila mali stan, pa je mogla na malom električnom kuhalu napokon sinu skuhati i juhu od rajčica koju je najviše volio. Uspjela sam nabaviti malu kopiju kipa bana Jelačica u Fero-metalu u Aninoj ulici. Vlasnik Antolic kada je čuo koliko Vlatko voli bana poklonio mu je taj suvenir. Baš u pravo vrijeme. Bližio se Božic i dječak se jako obradovao paketu koji sam poslala. Bana je okitio kao božicno drvce. To mu je bila najdraža igračka. Pronašla sam i kuma malom Vlatku, gospodina Franju Valjka, direktora Posmrtne pripomoci. Ima dobrih ljudi.
Kada je naučio pisati, Vlatko mi je svake godine slao čestitke i pisamce za Božic i Uskrs. Svako je završavalo pozivom: Dodi! Nekoliko meni poznatih prognanih obitelji iz Vukovara i okolice dobilo je stan u Puli. Tako sam jednom otišla tamo, pa sam posjetila Vlatka s mamom, kao i ranjenog branitelja Jurčana s roditeljima i obitelj Vukojevic. Uvjerila sam se da su se dobro smjestili, ali rane u duši i tuga za domom i najdražim poginulima ostaju zauvijek. Ljude možeš raseliti, ali iz njihove duše ne možeš iseliti dom ni izbrisati sjecanje.
To su ratna prijateljstva koja ostaju zauvijek, s mnogima se i danas čujem, dopisujemo se, ponekad se i posjecujemo.
Vlatkova majka poklonila mi je kukičani tabletic s motivom Vučedolske golubi-ce, simbolom Vukovara. Znam da je to u progonstvu radila s puno ljubavi, dok su po tableticu padale suze i uzdasi. To rabim samo na Uskrs. U košaricu prvo stavim hranu za blagoslov u uskrsnoj noci, i sve prekrijem tim tableticem. I tako čekam
104	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
unats
2EU VA/1 VtARd
uskršnje svjetlo i blagoslov jela u mojoj crkvi sv. Križa. Nadam se da če svjetlo si-nuti i za Vukovar, i da čemo dočekati da se svi preživjeli Vukovarci vrate na svoja ognjišta. Svake godine nakon Uskrsa tabletič s Vučedolskom golubicom pomno spremim u ormar. Za mene je to simbol ljubavi, herojstva, patnje, bola i nade, moja relikvija.
Na uskršnjem stolu, uz cviječe i blagoslovljenu sviječu i maslinovu grančicu, stoji još jedna draga ratna uspomena. To je uspomena iz Dakovačke Breznice. Tamo su se liječili ranjeni branitelji iz Bosne i Hercegovine. Svečenik, koji je pazio na njih, u sklopu terapije organizirao je radne zadatke. Tako su izradjivali gipsane figurice. Ja sam dobila mali kipič približno 10 cm visok - to je Pieta - Majka Božja koja u naručju drži Isusa u krilu. Zamišljam da su to svi naši branitelji u krilima svojih majki.
Velik si koliko imaš veliko srce / O obitelji Topčic i drugim dragim darivateljima koji pomažu obitelji Maric
Gospodin Ivan Topčič, koji je na početku rata suradivao sa mnom u Dermi i poslije pomagao naše akcije za branitelje, dobro je znao što i kako s ljubavlju radim za branitelje. Tako je jednog dana došao sa suprugom Mirjanom i s divnim prijedlogom. Rekli su da su zahvalni Bogu jer im je obitelj sigurna, nisu osjetili ratna stradanja, nisu gladni, a uštedjeli su 10.000 DM ili današnjih 5000 EU. Žele to darovati ratnoj udovici koja ima petero djece. U Ministarstvu za rad i socijalnu skrb kod gospodje Ivanke Špalj saznala sam da ima nekoliko takvih majki, pa smo odabrali pet kojima je to podijeljeno. Ljudskost i ljubav te obitelji sve nas je nadahnula.
Nakon dugo godina ponovno sam potražila obitelj Topčič, i opet su čista srca pomogli. Sječamo se da su ovih godina u BiH i Srbiji uhapšena dva naša branitelja koji nisu ni znali da su na srpskom popisu tzv. ratnih zločinaca. Tihomir Purda i Veljko Marič. Veljko Marič uhapšen je 2010. na srpsko-bugarskoj granici, i bez dokaza, prvomočno osuden na 12 godina zatvora u Srbiji, zbog navodnog zločina protiv jednog civila u Grubišnom Polju 1991. godine. Čak mu je odbijena molba da kaznu odsluži u Hrvatskoj. Njegova supruga Marijana Marič živi u Grubišnom Polju u podstanarskom stanu sama s djecom. Kuča je loša, zimi se smrzavaju. Po-mislih, bilo bi im lijepo kod mene u apartmanu u Primoštenu. I tako ih pozovem na desetak dana ljetovanja, ali kažem Marijani da mi je mirovina mala, pa im, nažalost, ne mogu platiti put, a nemam dovoljno ni za hranu tako velike obitelji. Gospoda
105
Marijana mi kaže kroz suze veselja: Ma jasno, ali malo špekeca bude. A ja odgovorim: Bit ce i malo ribe. Prijevoz su riješile Alfe, Specijalna jedinica policije RH. A onda se sjetih obitelji Topčic. "Kao iz topa" moj humanitarac Topčic stvori 2000 kuna i pošalje za sladoled i ostalo malim Maricima. Mesna industrija Gavrilovic poklonila je purece nareske i paštete u konzervi. A moje prijateljice umirovljenice sa-kupile su još 600 kn pa smo imali i za nekoliko kinopredstava u Šibeniku. Tako sam i ja gledala filmove Kung Fu panda 2, Pingvine gospodina Poppera i Transformers. Prvi puta smo film gledali u 3D tehnici snimanja. Dečki su se dobro zabavljali. A ja nisam znala što mi je bilo zabavnije, filmovi koje rijetko gledam ili dječaci koji su uživali u tom izlasku.
Desetak dana ljeta 2011. brzo je prošlo. Dječaci su uživali u moru i na plaži. U uvali Marina Lučica tako sjedim s najstarijim Maricevim sinom, dok su se majka Marijana i mlada braca kupali u moru. Moj mali prijatelj nešto šara po pijesku, vidim da se rastužio. Kroz plač mi govori: "Znate, teta Katarina, nocas sam tako lijepo sanjao!" Upitah ga: "Karlo, to je lijepo, zašto onda plačeš?", "Ah, sanjao sam tatu da me grli i ljubi i ja njega isto, sanjao sam da je doma, jako mi fali. Nedostaje mi moj tata, kako bi bilo lijepo da smo ovdje svi zajedno!" u plaču dovrši Karlo i briše suze. Suze možeš obrisati, pomislim, ali ranu na duši ne. Da, bilo bi lijepo i pravedno da je i tata Maric sada s nama!
U proljece 2012. sjetila sam se kako su bili sretni u Šibeniku nakon kina, pa sam ih pozvala da 1. svibnja dodu u Zagreb i ponovno uživaju u kinu i velikom gradu. Željeli su vidjeti i Zoološki vrt i tu smo proveli čitavo poslijepodne. Gledali su sve životinje, veselo podviknuli kada bi ugledali životinju koju još ne poznaju, divili se svemu. Najmladi sin, Patrik, zamolio me da mojim fotoaparatom zabilježi taj njima nezaboravan posjet i susret sa životinjama. Kao pravi fotograf ozbiljno je fotografirao sve životinje. Taj mali izlet nije mogao proci bez sladoleda, sokova i radosnog razgovora. Dečki su, naravno, htjeli vidjeti i stadion nogometnog kluba Dinama, jako ih se dojmio. Posebno je bio odušev-ljen Patrik koji trenira nogomet i u tome je, kažu, jako dobar. Nakon svega otišli smo u kino, opet radost i uživanje u 3D tehnici filma. Navečer smo prošetali po trgovačkom centru i jeli pizzu, koju svi volimo. Otišli su prespavati kod prijateljice Dunje Vatovac, moj je stan premalen da primi četvero gostiju. Drugog dana u planu je bio posjet Sveticama.
Kaže se, čovjek snuje, a Bog odlučuje. Na Sveticama kod Ozlja na brdu je stari pavlinski samostan i crkva, gdje je kratko nakon II. svjetskog rata služio slovenski svecenik o. Janez Strašek, prognan iz Slovenije u tim ratnim godinama. U Hrvat-sku ga je primio pokojni nadbiskup zagrebački, kardinal bl.Alojzije Stepinac. A na Cvjetnicu 1947., kada je išao služiti misu u tu crkvu, u šumi blizu samostana
106
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
dočekali su ga komunisti brača Ivan i Stevo Žganjer iz Karlovca i ubili. Grob mu je tako sada u Sveticama. Mi članovi Slovenskog doma u Zagrebu znali smo dolaziti u crkvu Rodenja Blažene Djevice Marije i u pavlinski samostan na svete mise, gdje sam upoznala o. Marka Glogoviča. Pričale smo mu o Veljku Mariču i obitelji, da sakupljamo novac za njih za grijanje, pa ih je poželio upoznati.
I tako smo u svibnju, dok su Mariči bili u Zagrebu, krenuli ujutro iz Dunji-nog doma automobilom, autocestom prema Karlovcu, do Svetica. Dan je bio kao stvoren za izlet, sunčan, dečki su se igrali po livadama punih procvalih vočaka. Poslije svete mise bili smo pozvani kod o. Marka. Za vrijeme ručka pitao ih je o ocu Veljku, o tome kako žive, kako se snalaze, a ja sam mu ispričala da sam bila kod njih u podstanarskoj kuči i da sam se smrznula kako je tamo hladno. Rekla sam i da su još prije Veljkovog uhičenja počeli graditi sebi kučicu, medutim, ne-maju novaca da postave centralno grijanje na drva. Pater Marko je odmah obečao da če pomoči.
To je bilo u svibnju. U ljetu 2012. nazvala me prijateljica Polona Jurinič i oba-vijestila da je dogovoreno sakupljanje novaca za Mariče, i to 15. rujna. Tada je u Sveticama več tradicionalni Molitveni sabor za nerodene, što organizira udruga Betlehem koju vodi pater Marko. I mi smo došli s gospodom Marijanom Marič i srednjim sinom Filipom. Stizali su autobusi, automobili, dolazili su ljudi iz svih krajeva Hrvatske na Sabor. Ispred samostana na malom stolu razvukle smo transparent Veljko, volimo te, čekamo te!
Pater Marko je na misi objavio za koga i što sakupljamo pa su ljudi u redu čekali da daju svoj doprinos, a ja sam zamolila da na ponudenom papiru napišu koju riječ ohrabljenja Veljku. Svi su pisali, i djeca, i branitelji, a u svakom slovu se čitala -Ljubav.
Marijana i Filip Marič te su večeri otputovali kuči, a k meni su došli Polona i njezin suprug Zdenko s hrpom novaca koji smo sakupili za grijanje Maričevih. Mnogo, ali ipak nešto manje od predvidenog troška za sustav centralnog grijanja na drva. Tada je Zdenko Jurinič rekao da če on dati koliko nedostaje za grijanje. Zanijemila sam od radosti. Za nekoliko dana gospoda Marijana je došla u Zagreb i u Slovenskom domu smo joj uručili donaciju. Ona je u meduvremenu več sve dogovorila s majstorima i da bude još ljepše, to je grijanje zagrijalo Maričevu kuču točno na Dan neovisnosti Hrvatske, 8. listopada 2012. godine. Bogu hvala! Hvala i o. Marku Korneliju Glogoviču, provincijalu pavlina i župniku Župe Svetice i svima koji su s ljubavlju donirali za to grijanje.Moj san da se obitelj Marič barem tjelesno ugrije sada se nakon dvije godine i ostvario. Daj Bože da se još otac Veljko brzo vrati svojoj dječici i rekla bih - heroini današnje Hrvatske, svojoj Marijani!
I u ljeto 2012. Mariči su uživali na ljetovanju u Primoštenu. Dječaci su poras-
107
Mali Mariči uživaju u Primoštenu
li, ali su još djeca, osim najstarijeg koji ce uskoro u srednju školu. Onako dječje nevino i iskreno radovali su se se svakom kupanju, ovog su puta oni birali plaže i mjesta za šetnje, ta bilo im je vec sve poznato. Bili su jako ponosni jer su svi naučili plivati, i još nešto njima posebno važno - skakati u more. Eh, da ste vidjeli tu radost, nisu se dali iz mora, a mi smo morali gledati kako skaču i hvaliti ih. Kada bismo vikale: bravo, bravo, oni su odgovarali: evo, još samo jednom da skočimo. i tako unedogled. Na kupalištu i u mjestu vec su imali prijatelje s kojima su se upoznali lanjskog ljeta, radovali su se svakom novom dogadaju, kinopredstavama, svakom novom poznanstvu. Sada su se zbližili s unucima moje prijateljice iz HPF-a Dunje Vatovac koji takoder ljetuju u Primoštenu. Veci dečki sada se dopisuju i druže na Facebooku. Posljednjih dana boravka govorili su mi i o školi, i koliko se raduju skorom susretu ove male obitelji s njihovim ocem Veljkom Maricem koji je i dalje u srpskom zatvoru.
Vjerujem i nadam se da je takvih sličnih ljetovanja ili drugačijih pomoci obite-ljima stradalih ili zarobljenih, ili nestalih branitelja diljem Hrvatske bilo mnogo. Neka ih bude i dalje, da se pokaže da nismo zaboravili na te ljude bez kojih danas ne bi bilo Hrvatske.
108
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Na obljetnicu pada Gvozdanskog (1578. godine), uz sve braniteljske brigade, tu smo bile i mi s akcijom za branitelja Veljka Marica, snimljeno 2013.
U jeku akcije za pomoc obitelji Maric - na slici smo slijeva: ja, gda Maric i obitelj Jurinic
109
Još nekoliko "štikleca" ljubavi za naše branitelje i ranjenike
Bile smo kod ranjenika i u Jezerčici, i Stubičkim Toplicama...
J a sam najčešce bila kod ranjenika u Krapinskim Toplicama, druge žene iz HPF-a su odlazile u Varaždinske Toplice, Stubičke, ponekad i u Daruvarske..., a gospoda Kajdi je stalno obilazila ranjenike u bolnicama. 10. travnja 1994. posjetile smo ranjenike i u Jezerčici, malom lijepom kupalištu-toplicama u Zagorju. Tu su se li-ječili i oporavljali Tigrovi. Odlučili smo da to bude 10. travnja, datum koji je nekim ranjenicima bio važan datum hrvatske povijesti. A kako sam to saznala?
U zagrebačkoj vojarni Croatia čekala sam izvješce o teško ranjenim braniteljima kojima je potrebna pomoc. U meduvremenu je u prostoriju ušao mladic. Gospodin Ivan Lazar upitao ga je kada je roden, a on je odgovorio da je roden 10. travnja. Drugi mladi čovjek, koji je takoder bio s nama, uzdahne i reče: "Da sam bar ja roden na taj datum!" Upitam zašto je važan taj datum, što se toga dana dogodilo? Nisu mi odgovorili. Poslije pričajuci sa znancima dobila sam odgovor. Odlučila sam da cemo veliku zabavu organizirati na taj dan u travnju, a mjesto proslave odredili su Tigrovi.
Zabava u Jezerčici 10. travnja1994.
111
Tigar Boris Trifonovski s poklonom tigricem, Jezerčica, 1994.
A dobre zabave nema bez glazbe i pjesme. Imala sam srecu, u Varaždinu je toga dana bio veliki koncert pa su na putu do tamo nakratko stali i rado zapjevali ranje-nicima Mladen Grdovic, Vanna, Ivana Banfic, a uz orkestar bilo je i raznih zabavlja-ča i žonglera. Bio je to koncert koji svi pamtimo i koji nam je uljepšao dan i osnažio duh, rekli su nam na rastanku dečki. Naši ranjeni branitelji bili su dirnuti, veseli, pjevali su zajedno s tim poznatim pjevačima, i njihali se u ritmu glazbe. Da nisu bili tako teško ranjeni, rado bi i zaplesali.
Posjet ranjenim Tigrovima u Jezerčici
112
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Uz novinare iz medija koji su to pratili, s nama je bio i gospodin Kramaric, vla-snik zagrebačke diskoteke na Jarunu, kojemu se to toliko svidjelo da je zajedno s Brankon Cikaticem, poznatim športašem, organizirao slično druženje za branitelje u svojoj diskoteci. Bio je tu i branitelj, ujedno slikar i pisac Duka Siroglavic, koji je prije nekoliko godina naslikao najdužu sliku na svijetu, upisana je u Guinnesovu knjigu rekorda. Braniteljima smo uz razgovor, veselo druženje i glazbu donijele i poklone. A što smo sve osim divnih janjaca dobili od dobrih donatora, i tko su oni, najbolje ce pokazati izvještaj o posjetu.
113
Sječam se i ranjenika u lječilištu u Stubičkim Toplicama. Svaki naš posjet ranjenim braniteljima uključivao je puno priča i optimizma, naravno i poklone, ali je donosio i dobro raspoloženje, jer su s nama rado dolazili i glazbenici. Svi smo željeli razveseliti naše branitelje. Dečki su mi zahvalili zapisavši to na običnom bloku, što i dandanas čuvam kao dragu uspomenu:
Katarini Furjan, od invalida iz Stubičkih Toplica, sa svom toplotom srca našeg, za uspomenu i dugo siječanje na dan 29. listopada 1994.
Od SRCA HVALA
Alen Alessandro Paric (Zadar), Darko Krajčak (Našice), Mirko Pajic (Prozor-Rama), Andelko Junakovic (Šibenik), Mato Mihaljevic (Vukovar), Branko Kraševac (St. Toplice), Aleksandar Radojevic (Osijek), Ismet Obra-dovac (Banja Luka), Marko Kneževic (Fojnica - Bakovic), Marin Kološnjaj (Bapska)
Često se pitam što je s tim dečkima danas nakon gotovo dvadeset godina? Nadam se da su dobro, koliko to ranjeno tijelo i duša mogu biti. Sječam se da su mi često znali reči - nama u ozdravljenju pomažu neuništiv duh, vjera i prkos. Naša ljubav prema domovini!
Zagrebački osmijesi ranjenoj Dalmaciji
Odlučile smo da nečemo zaboraviti ranjenike ni na jugu, i tako smo krenule na put u Split i Makarsku, sve do lječilišta Kalos na otoku Korčuli. Bilo je to 25. srpnja 1994. Prva stanica - Split. Posjetili smo 4. brigadu, donijele poklone i krenule do Splitskih toplica, gdje su nas več čekali liječnici i ranjenici. Dopremili smo donacije u sanitetskom materijalu, lijekove, higijenski pribor i mnogo toga potrebnog za liječenje i za medicinsko osoblje bolnice. Uz naše dečke iz HV-a, u bolnici su liječili i ranjene branitelje iz Bosne i Hercegovine. Zahvalili su nam što smo ih došli posje-titi i barem nakratko rastjerali sivilo i dosadu bolničke svakodnevice. U Splitu tog dana nije bilo struje, zujali su agregati i bukom narušavali sklad tog lijepog starog dalmatinskog grada. To nam nije pokvarilo raspoloženje pa smo sjeli u "kafič" na Pjaci da popijemo kavu i uživamo u suncu i ljetu. Kada je naš vozač iz Tigrova Boris Kišur htio platiti kavu, preduhitrio ga je stariji gospodin koji je sjedio za susjednim stolom, riječima: "Dozvolite da vas počastim, to je najmanje što u Splitu mogu uči-niti za Tigrove", rekao je. Zahvalili smo, bilo nam je drago, kao da nas časti čitav Split.
114
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Navečer - lječilište Biokovka u Makarskoj, gdje se rehabilitira više od 300 ranjenih boraca. Istovarile smo donacije, razgovarale malo s ranjenicima, dale im poklone. Priredile smo im i lijepu zabavu. Na terasi hotela pjevala je klapa Orion i razgalila duše naših branitelja. Ujutro druženje s težim bolesnicima, mnogi su iz BiH. Niko K. je paraplegičar iz Bugojna, Vjekoslav Š. iz Viteza, Drago K. iz Jajca, pripadnik 1. gardijske brigade "Bruno Bušic", bilo je i naših iz HV-a. Ponovo pokloni, razgovor, riječi utjehe. I šale, dečki su dobro nosili svoje breme.
Makarska, branitelj s nadimkom Miš i dječica koja su ostala bez oba roditelja u tom ratu
Dalje nas voze i vode naši vozači iz Tigrova, Artukovic i Kišur. A mi smo brojne - Slavica, Tonka, Danijela, Maja i ja. I dvije novinarke - Marijana Tomac i Višnja Gotal. Marijana je napisala izvještaj o našoj humanitarnoj akciji u Slobodnoj Dalmaciji Zagrebački osmijesi ranjenoj Dalmaciji. Baš lijepo, pa sam "posudila" taj naslov za ovu priču. A ranjenici su nas zadirkivali, vidjevši tako veliku žensku ekipu. Jedan reče: "Dobra ste ženska ekipa, da imate još nekoliko žena, mogle biste igrati kao ženska nogometna momčad."
A branitelj, mislim da su ga zvali Miš, u moj je rokovnik upisao lijepu posvetu:
Hrabro srce Pozadinske fronte Kuca nježno za ranjene borce Korak po korak pomno ih prate Da ih sretne svojoj kuci vrate.
Ima li ljepše zahvale?
115
Sljedece odredište naše ekipe je Vela Luka na Korčuli, gdje se u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Kalos liječi i oporavlja više od 100 ranjenika i invalida stradalih u borbama na južnome bojištu. Vecina je iz srednje Bosne i Her-ceg-Bosne. U tom ih je ratu do toga dana kroz bolnicu prošlo više od 1300 ranjenih. Bilo je i djece. Liječnici i sestre zahvaljuju na donaciji, jer lijekova, sanitetskog materijala i ostalih potrebnih stvari za bolnicu nikad dovoljno. A opstaju jedino uz pomoc donacija. Kažemo da su za sve te pošiljke darova na ovom našem putu u Dalmaciju zaslužni zagrebački gospodarstvenici, obrtnici i Koordinacijski štab za pomoc Hrvatskoj iz Beča, s kojim odlično suradujemo.
Ranjenici su uzbudeni, gosti im rijetko dolaze, ipak je to otok, a rijetki medu njima znaju gdje su im obitelji i najbliži. Mole nas da saznamo te podatke, ako ikako može-mo. Liječnici nas vode po sobama, posebno mi je teško gledati ranjenu djecu. A oni se smiješe, drago im je da ih je netko došao posjetiti. Prilaze nam oni koji mogu hodati ili se pomažu kolicima i razgovaraju s nama. Jedan branitelj u kolicima moli me da idemo do njegovog zapovjednika koji nepomično leži u sobi. "Vidite gospodo, to je moj zapovjednik, on je bio glava, a ja noge naše brigade. On jako pametan, ja brz i dobro trčim. On je dobio metak u glavu, ja sam ostao bez nogu." Šutim, teško i njemu i meni. Na njegovu molbu poljubila sam zapovjednika u čelo, stisnula sam mu ruku, i vidim, suza mu se otkotrljala niz iscpljeno i umorno lice. U sljedecoj sobi sestra nam pokazuje branitelja gotovo bez svijesti, šrapnel mu je odnio dio glave, i ranio mozak, ali ga je spasio drugi branitelj vještom laičkim pomoci. Čudo, čudo, govori medicinska sestra. Najčudnije je da sam tog dečka vidjela još jednom, i to u Dakovačkoj Breznici, hodao je! I stalno je ponavljao jedino što je mogao izreci: Benti! Benti!
Branitelj Marinko i Nada u Dakovačkoj Breznici 1995.
116	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Bečke čizme za 12. domobransku pukovniju iz Petrinje - ili dobre duše iz Beča za napacenu Hrvatsku
Odmah nakon što je počela srpska agresija naši iseljeni Hrvati organiziraju se i šalju brojnu humanitarnu pomoc, lijekove, novac, i traže načine da Hrvatskoj nabave oružje. U tim dobrim djelima nesebično sudjeluju i stranci. Vidjeli smo koliko je dobrih ljudi sudjelovalo u nabavljanju ortopedskih pomagala za naše ranjenike, koliko je dje-ce našlo kumove i prijatelje u svijetu, koliko su naši ljudi, ali i stranci, prihvatili pro-gnanike i dali im privremeni dom. Stizale su tone i tone medicinske i druge humanitarne pomoci - kamionima, vlakovima, brodovima i avionima do Hrvatske, a kasnije i do BiH. Kod nas je gospoda Kajdi bila "zadužena" za ranjenike u bolnicama, znala ih je u dušu, a liječnici u Ratnom sanitetu sastavljali su i slali popise lijekova i aparata koji im nedostaju. Mi smo pak znale što trebaju u toplicama. Tako smo uz pomoc prijatelja, pa i ovih u Beču, uspjele nabaviti vankomicin za zaraštanje rana, pa contratubex, gel koji je ublažavao ožiljke, što je posebno važno kod proteza. I da ne nabrajam drugo, sve je to stizalo, i sve smo rasporedili onima kojima je bilo najpotrebnije.
Austrijanci su nam u tom ratu puno pomogli. A u Beču je od 1991. djelovao i Koordinacijski štab za pomoc Hrvatskoj. Tajnica je bila gospoda Cika Mikolčic, inače predsjednica obnovljene Matice hrvatske u Beču, a predsjednik Štaba prof. dr. Branko Katalinic. Tu je bila i agilna Gordana Buljan. Ona i suprug činili su čuda. Uz ostalo, jednom je branitelju HOS-ovcu, koji je stradao na južnom bojištu i bio u zloglasnom logoru u Morinju u Crnoj Gori, postala kumom i brinula o njemu. Kada nam je pričao kako su njega i ostale u logoru mučili, smrznule smo se od jeze. "Ono najstrašnije nisam ni vama ni ikome pričao", rekao je na kraju te teške priče "Ne mogu priznati ni samome sebi. I dandanas nocu sve to ponovno proživljavam, i ja i moji prijatelji koji su jednako životinjski mučeni. Ubili su u nama čovjeka i ljudsko dostojanstvo, a to je najgore."
A te i druge žene u bečkom Štabu (recimo Zdenka Schnirch slala je pomoc pro-gnanim Vukovarcima) bile su pravi majstori da nabave svaki lijek, svaku potrebnu stvar, da organiziraju trajna kumstva za djecu poginulih branitelja, da organiziraju potrebnu operaciju, nabave krevete ili ortopedska pomagala. S njima je radila i po-malo posebna gospoda, prilično tvrdoglava, ali izuzetno efikasna da financira sve akcije koje zamisli. Austrijanka, barunica Ilse Krpoun odlučila je pomoci Hrvatskoj. Došla je u Zagreb s vrijednom donacijom i molila me da je odvedem na bojišnicu, htjela je osobno razgovarati s braniteljima. A nju je doista bilo teško odbiti, bila je užasno tvrdoglava i uporna osoba. Odvela sam je do 12. domobranske pukovnije iz Petrinje, oni su tada bili na Pokupskom i na sisačkom području. Došle smo u blizinu sela Žažina i Male Gorice kod zapovjednika Željka Nenadica. I tako, dok su pričali,
117
on se požalio da imaju lošu obucu, da su im stalno mokre noge, a moraju vani stajati u snijegu i blatu, na hladnoci. Da ne duljim, to joj je bilo dovoljno da krene u akciju, i to lukavu. Otišla je do glavnog zapovjednika vatrogasaca u Beču i rekla da su hrvatskim vatrogascima neophodno potrebne čizme, jer se bore s puno požara. i dobila je ne samo jako puno čizama, nego i tople odjece. I sve je to došlo do petrinjske brigade, ali tu je posredovao Crveni križ, buduci da je to bila direktna pomoc za HV. To je samo jedna od mnogih takvih ljudskih priča naših prijatelja u Beču, ali i drugih - u Njemačkoj posebno, pomagali su i moliški Hrvati u Italiji, da spomenem samo one s kojima smo često suradivali. Veliko srce pokazali su i mnogi drugi u svijetu.
KmATStfS, niMBTAfttfTvn aehAKr GL^vhl ura»™
PDMUcJl lACEf.B
VP (riij
Htoii H/tM9
Ur.br«,t	Ini^-tiH
L8. ii. mi.
-
MTVflTBKA ODJiiatHSp» FROfiTft - hu^lnilirii ryg*n h I ic L-Ih;—*jiJ>mtM. tr. d
[MU
PMMtj llyj*tn
O [KtNlLku riuun^lPR«
"•"'i	Pv. L7<H. gndliB, mllllPHH Jo ±k«lj« kiiiuittfiM
«□(ilflif, HOJI ni« J» liriku «lit	J* I--— I
'J UTUAntiKlil Gv* 9«irl||	VtnflUVlll 4tJ Vi«l	k
«M. fcirti* IfrtDTK 1 flil»-	t*	VufcdVld	k»
pril^lljvftl L Li.	fcfg	t fgnd^ KMHOIHAT ] ft-VT^rjlS	Fu*
mi KfcOfiTKpmtLiE r.» IH4 •* g<M»,	Ilir - jf, KrpoLsii, K hti.
puiljfe! j»	r>FKjrw eaeu:«* -|lHl)H*t>i
PVtrlnJl, *	kt» Uiviv tJA uop^ u II^Ehdn
MUJb dariM-LJ», tiitnfMk t» Li 1L1 -rani FMiUfij r«ij»*tij IlUpicLi, (I)IIIDVI pnittljt, iit «v L L
<:r w i , nFirUli	j flr.h.
-	drk«H HMIMAI* f-*Jril uu CMnl«fclJ,
-	ial lii, iLuim,
-	Ljj.-r,.,. L IJJM. mi(H||llH liliji , fuUTln, »T<'IJ*|	I* *Jir«nJ., f I tftvl i 4f . i .
Cj.lnUjim.j pHllJ*v (mili	u m, (¡,.1>iijiiu, (J- ep.
1 Ikn«yni| n^r»»ll Itt<LltLK P* «B J tki t g .J J v
liti 1/a, .11 IKflUl rt« t/t, huju brn gr)|l|4l|lll 13. C L. F»T f 1 rt J f , 1»:-. r,-_«. , fc.l^lj^l «^»nllL Ud u	>Hll>Iika »tru'!*.
Ovi* IIVJiHH	«i HUdllll wttAi .Tgi.-.ji.Llli i
«ris*«* «OJ« fci	MHtiraVlt» rlB FialtiKlji fr,« BhhL, «a
■i.dr- IT j	, Jtlj, rjr^viti ;t OiHli-MHt , pr j j»	hip-jU = t»
"^■n, tV-vit.fc» njih, petfLOO Pr=^n»r,ih ^TrinjiSi,.
Bi itOvUll» ■
l AVI t 1 I
- IHIlDHl, * gLWhr«n
flV/Tv
118
Izvješce o jednoj od brojnih humanitarnih akcija, tada za branitelje iz Petrinje H R VAT S K O J S LJU BAVLJU
HPF je i barunici Krpoun poslao zahvalnicu, u kojoj joj zahvaljuje na donacija-ma, ovoga puta za zagrebačku Bolnicu za ženske bolesti u Petrovoj, za prognaničku ambulantu Topusko, za lječilište u Rovinju i za sanitetski materijal koji odlazi u Splitske toplice našim ranjenicima... I ovako završava zahvalnica:
"... Na Vašoj brizi i požrtvovnosti zahvaljuje Vam cije-la Hrvatska, a pogotovo žene Hrvatske pozadinske fronte. Sa dubokim štovanjem, Katarina Furjan"
1997. godine, kada sam obavljala preglede uoči operacije štitnjače, sjedim tako u čekaonici i čekam da me pozovu za pregled. Do mene sjedi malo stariji gospodin i tuži se da dugo čeka, a dolazi vec drugi dan iz Pokupskog.
"Ma kaj vi znate gde je to, vi ste iz Zagreba.." govori. A ja ga pitam je li u Do-movinskom ratu bio u 12. pukovniji? "Jesam- iznenadi se on- zašto pitate?". Kažem da me zanima jesu li dobili čizme, tople i nepromočive?
"Oh, da, svi smo dobili te divne čizme, s njima smo mogli biti i u vodi i na snije-gu, na hladnoci po čitavu noc. Ništa nas nije zeblo, bili smo spašeni". Ispričala sam mu kako su dobili čizme. I bila sam sretna da je poklon došao kome je i namijenjen, i to onima kojima je potrebno. Bečke čizme za petrinjske hrabre noge!

I ove su branitelje grijale bečke čizme
119
Mali portreti velikih ljudi
Ivica Jurčan iz Bogdanovaca, bajker bez nogu
Ivica Jurčan, pripadnik HOS-a (Hrvatskih obrambenih snaga, koje su 1992. integrirane u HV), ranjen je blizu Vukovara, za vrijeme proboja prema Nuštru, kada je nagazio na minu i teško stradao. Dok mi je to pričao, upitao je:
"Gospodo Katarina, znate li što je to Hosova štafeta? Ne? Mi smo vam izvlačili civile iz okupiranih područja. Tu su bili i naši susjedi i prijatelji. Meni se ta nesre-ca dogodila uz obalu rijeke Vuke, tu je selo Marinci. Uokolo su bila minska polja. Branitelji HOS-a štitili su civile, mi smo išli ispred njih kroz minska polja. I kada bi jedan nastradao od mine, zamijenio bi ga sljedeci Hosovac. Do posljednjeg branite-lja. Tek nakon što smo mi Hosovci provjerili put, krenuli bi civili. To vam je ta naša Štafeta. Tako sam ja stradao", pričao mi je Ivica Jurčan.
Naježila sam se od nelagode i divljenja. Onako ranjen, skrivao se 12 dana u kukuruzištima, a onda su ga uhvatili i odveli u srpski logor. Dugo nije dobio od-govarajucu medicinsku pomoc, nego su ga, kao i druge Hrvate u logoru, tukli, maltretirali i tjerali da pjeva četničke pjesme. Kaže da je više puta poželio da je mrtav, da mu skrate muke. Ali nije klonuo. Ipak su ga operirali, pa je u zavoje na bataljcima nogu skrivao pjesme koje je potajice pisao. A pjesme su bile za majku, roditelje, sestru, domovinu. Nakon četiri mjeseca teškog logora u jednoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu došao je u Zagreb. Tada je imao samo 21 godinu! Upozna-la sam ga u bolnici, pa smo se brinule za njega i pomogle da dobije proteze. Poslije oporavka otišao je u Pulu i tamo je živio s roditeljima. Jednog dana dobijem pismo i u njemu mali "Vojnikov molitvenik" - uz posvetu: Za poklon od Jurčan Ivice, da me nebi pomalo zaboravili. Malo pročitajte ovaj molitvenik koji je u spomen na HV. Puno sreče i veselja. Bog i Hrvati - Za dom spremni.
Ivica i danas piše pjesme i svira trubu u svojim lijepim Bogdanovcima. A svirati razne instumente naučio je još prije rata, njegovi prijatelji kažu da je, osim trube, dobro svirao i tamburu, harmoniku i bubnjeve. Nedavno sam ga ponovno posjetila, oženjen je i ima dvoje djece. I što više - on je bajker.Vozi lijepi novi motor i u vožnji, kaže, zaboravi na sve teškoce i užase koje je doživio u ratu i logoru.
Ivica je nama ženama u Pozadinskoj fronti posvetio i divnu pjesmu. Mislim da bi bilo ispravno, pravedno reci da je posvecena svim ženama Hrvatske koje su u Domovinskom ratu nesebično pomagale i na fronti i u pozadini:
121
U Zagrebu za ranjene duše ima jedna mala grupa žena pomažu nam, o nama se brinu sve za srecu i bolju sudbinu!
Što bi mogle, to bi nam dale kad nam teško, pokraj nas bi stale zapjevale da nam bol odnesu i u srce veselje unesu
Ne znam zašto nas te žene vole al za našu srecu sad se bore. I na frontu, gdje padaju mine pomažu nam, tjeraju Srbine.
Ovo pišem sad u spomen njima poštovanje prema njima svima te bi žene nama drage bile i da nisu pomoc priuštile.
I. Jurčan, branitelj iz Bogdanovaca
Ivica Jurčan na svom super motociklu u Bogdanovcima, 2011.
122
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Tigric Robi, Slovenac sa zagrebačkog asfalta
Robija sam upoznala za vrijeme čestih posjeta ranjenicima u zagrebačkim bolnicama i okolnim toplicama. I tako jednog dana ugledam blijedog i mršavog mladiča. Sjedi u kolicima, pogadam, nema noge. Što mu reči, ne mogu ga tješiti da če sve biti dobro, da če prohodati, kada i sam zna da neče. Malo-pomalo zbližili smo se, razgovaramo, i on mi ispriča svoju ratnu priču.
Kažu, svakome je odreden životni put, ima sudbinu koju ne može zaobiči. Istina, ili ne, ali Robiju je zapisana loša sudbina. Taj zagrebački dečko koji se do rata "šminkao" i šetao sa svojim dečkima središtem Zagreba, udvarao djevojkama i imao velike planove za svoju budučnost, nije dvoumio kada je počeo rat. Od-mah se 1991. godine dragovoljno javio u 1. gardijsku brigadu i prošao sa svojim hrabrim Tigrovima mnoga ratišta. Sve do ogulinskog, do 13. rujna 1993. godine kada je s drugim braniteljima trebao preuzeti novu crtu obrane na Kapeli iznad Plaškog. Neprijatelji su ih preduhitrili i Robi je stradao spašavajuči prijatelja u minskome polju. Četiri su Tigra poginula, petero ih je ranjeno. Robi teško. Slijede mjeseci muka, operacije, bolnice, prvo u Rijeci, pa u Zagrebu. U Novoj bolnici ipak mu nisu mogli spasiti noge, obje su morali potpuno amputirati. Ali mukama nije kraj - slijede dijaliza, upala pluča, sepsa, gangrena žuči... pa opet operacije, ovog puta uspješne. Dugotrajan oporavak u toplicama. Samo mladi i vitalan čo-vjek može to podnijeti. Brinule smo o njemu koliko smo mogle i razmišljale kako mu bolje pomoči.
A onda igrom slučaja ili sudbine, ovaj put povoljnije za Robija, upoznam u Zagrebu čovjeka koji je živio u Njemačkoj i želio je pomoči našim ranjenicima. Predložim da se pobrine za Robija da dobije "nove" noge. Robi je živnuo, jedva čeka odlazak u Njemačku. Zajedno s Uredom za skrb Tigrova organizirali smo prijevoz i boravak Robija u Stuttgartu. Tu je u dobrim rukama drugih dobro-tvora. Šest tjedana proveo je na liječenju i rehabilitaciji. Radionica ortopedskih pomagala D. Hofmanna napravila mu je proteze, pa Robi uči kako s njima živjeti i hodati. I onda jednog dana vrača nam se "na nogama". Najviše se razveselila, naravno, Robijeva majka, Slovenka. Dočekalo ga je puno prijatelja, bile smo i mi žene iz HPF-a i, naravno, suborci iz 1. gardijske brigade. O našoj akciji da se pomogne Robiju pisao je i list Hrvatski vojnik (nakladnik je Ministarstvo obrane RH), na fotografiji smo Robi i ja - koordinatorica akcije, a moram priznati da sam bila ponosna što je taj cijenjeni časopis več drugi puta objavio napis o akcijama žena HPF-a.
123
Doček Robija na povratku u Zagreb
Pozvani smo u stožer 1. gardijske brigade, gdje nas je primio i zapovjednik Ti-grova Jozo Miličevic. A Robi je svima pričao svoj teški ratni put nakon ranjavanja, bolne operacije i komplikacije, i to da je jedva ostao živ. Ali nije gubio nadu. "Ipak sam ja Tigar, a tu su bile, uz ostale dobrotvore, i žene iz HPF-a, znao sam da necu ostati sam. Sada sam sretan i s ovim mehaničkim nogama. Noge su noge", kaže s osmijehom. Svi smo ganuti, i kažemo da samo upornost i hrabro srce mogu sve. A Robi Stajnko to ima. Šutim i pokušavam zamisliti koliko je zahtjevno i koliko treba hrabrosti da hodaš s posebnim ortopedskim uredajem oko struka, i oblačiš tako izradene noge, jer Robi nije imao svoje noge. On je i dalje vježbao novi život u bolnici u Božidarevicevoj. Kažu da je uspio.
U zagrebačkoj vojarni "Croatia" toga je dana bila nevidena gužva, svi se tiskamo da stanemo u dvoranu, snima i HRT, a Robijevi suborci jedva su dočekali da vide Robija kako stoji na nogama. Dečki iz brigade vesele se susretu i Robijevom novom životu. Stalno ga zapitkuju, hrabre, uvjeravaju da je u pravu gospodin Hofmann kada kaže da ce Robi kada se potpuno privikne na proteze, uz stalne vježbe, za koji mjesec moci sam hodati. A na kraju svečanosti priredili su mu veliko veselje-sve-čano su mu predali Spomenicu Domovinskog rata, a hrvatskim i njemačkim huma-nitarcima, dakle i nama u HPF-u, prigodne plakete i zahvale Tigrova za požrtvovan humanitarni rad.
124
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Zahvalnicu i medalju 1. gardijske brigade - Tigrova HPF-u predaje mi general Jozo Miličevic
125
1995. godina, u Hrvatskoj još traje rat
Na kamionu na putu u Okučane 5. svibnja1995.
Bljeskoviti Bljesak
Dan-dva nakon oslobodilačke akcije HV-a Bljesak, prvih dana svibnja 1995.
Dunja Vatovac, Mirjana Hribar i ja odlazimo u Okučane. Dunjin je mali auto VW Cady s dva sjedala več pun poklona, ali nekako se uguramo i nas tri. Mirjana je ne znam kako uspjela sjesti otraga izmedu poklona. U autu su važne stvari: uz ostalo i kolači i torta iz Slastičarnice Šime u Petrinjskoj ulici, te majice koje smo preko noči izmislile i dale tiskati i na kojima je pisalo Hrvatska pozadinska fronta s ljubavlju, Okučani 5.5. Iako je cesta sada slobodna, jer je akcijom uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac, naše su straže jake i stroge i ne puštaju nas dalje od naplatnih kučica u Okučanima. Ne žele da nam se nešto dogodi. Nadmudrujemo se s njima, a pobjeduju naše famozne majice koje im nudimo kao propusnicu. Uspjele smo. Dalje nas vode izvidači iz 121.domobranske pukovnije HV-a iz Nove Gradiške.
127
Mirjana Hribar, Dunja Vatovac i ja u Okučanima 5. svibnja1995.
Stižemo na dan kada počinje emitirati Radiostanica Okučani, nazvana Radio Bljesak. Za njih je ta torta, a oni obavještavaju gdje se nalazimo. Došli smo pozdraviti te naše sjajne, hrabre branitelje koji su sudjelovali u bljeskovitoj akciji i oslobo-dili okupirana područja zapadne Slavonije. Nakon 4 godine okupacije oslobodeno je i srpsko uporište u zapadnoj Slavoniji, Okučani, i to vec drugog dana Bljeska.
A ti naši skromni heroji, iako još umorni od napornih dana ratovanja, vesele se kao djeca. Okružili su naš automoblil u središtu mjesta, dijelimo im naše male radosti zahvalosti - naravno da je bilo i cigareta, piva i drugih poklona, ali najtraženije su majice s našim logotipom i tim posebnim natpisom. Gradonačelnik oslobodenog gradica Okučana majicu je odmah svečano objesio na zid. Visoki stasiti momak Vlado, inače roden u Okučanima i prezadovoljan da je sudjelovao u oslobadanju svog mjesta, ponosno je navukao majicu i zahvaljuje:
"Dobar vam je to štos. Samo da me četnici sada zbog ove crne boje maja ne za-mijene za svoje?!" Ruga se, a onda se grleno nasmije.
Svi nam pričaju dogadaje iz akcije, ali bez vojnih detalja. Hvale jedni druge, sebe najmanje, osim u šali. Ostali su jednako skromni i hrabri svih ovih godina.
"Sada smo zaslužili mali predah, godišnji odmor, ali ne dugo. Još imamo posla u Hrvatskoj, još nije cijela slobodna", kaže Stanko i smije se. I, naravno, zaslužio je našu posebnu majicu.
128
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Na braniku domovine - bjelovarski branitelji, domobrani, Okučani, 5. svibnja 1995.
Svečanosti u Okučanima prisustvovao je i veleposlanik Velike Britanije koji se čudio naguravanju i veselju branitelja kada su iz automoblila vadili poklone. Slikale smo se takoder s njime, sve je to pratila i HTV, a onda smo nastavile prema Jasenovcu i dalje. I dok se prisjecam tih slika tog dana, ne mogu zaboraviti jednu: branitelja iz 1. bojne 125.domobranske brigade iz Novske. I njemu sam poklonila krunicu i knjižicu s uputama Kako moliti krunicu. Sjeo je pod stablo šljive, otvorio knjižicu i u miru molio. Kao da ga se nije ticala sva ta galama njegovih suboraca koji su se veselili i dovikivali se dok su iz našeg automoblila vadili darove. Bila je to slika mira, srece i spokoja, bio je sam s krunicom i Majkom Božjom. Vjerujem da joj je zahvaljivao što je ostao živ, a znam da je molio i za svoju domovinu.
Napuštamo Okučane, putujemo dalje. Svuda nas dočekuje strašan prizor. Netko tko danas dode u Okučane ili Vukovar, a nije bio za vrijeme rata, teško da može zamisliti što su paravojne srpske snage zajedno s JNA učinile tim i drugim grado-vima i mjestima. Ostaci razaranja vide se i danas, ali uglavnom je sve popravljeno, raščišceno, zakrpano.Vrtovi su obradeni, oko kuca zasadeni su cvjetnjaci, djeca idu u školu, život se pomalo vraca u ta mjesta. Te 1995. godine bila su to fantomska, pusta, razrušena mjesta, posebno u dijelovima grada gdje su živjeli Hrvati. I, naravno, razrušene ili teško oštecene katoličke crkve. Vozimo se predjelima gdje strašni rat-ni pečati svjedoče o jačini agresije i razaranjima - hrvatske kuce su srušene ili teško oštecene, na onima koje su ostale vidimo samo vanjske zidove s tisucu rupa od granata i "zvončica", vrtovi su zarasli, a sablasna tišina polegla je po tim mjestima. U Okučanima, vidjeli smo, ipak ima ljudi spremnih da sve nanovo izgrade, da žive.
129
Žene iz HPF-a i branitelji, u Okučanima
Na našem putu stižemo i do Save i mosta za Bosanski Brod. Pomislih, preko mosta kod Bosanske Gradiške prije dan-dva bježale su srpske paravojne snage povlačeci se pred hrvatskom vojskom, a s njima i dio domaceg stanovništva. Svima njima se predsjednik tzv. Krajine Milan Martic javno putem radija i televizije pohvalio da je za odmazdu raketirao Zagreb 2. i 3. svibnja. Tada je od kazetnih bombi tzv. "zvončica" poginulo najmanje petero gradana, a dvjesto ih je ranjeno. Koja bahatost zločinaca.
Približili smo se kuci u kojoj su od početka okupacije pa sve do Bljeska ilegalno stanovali Srbi. Sada su se u nju vratili vlasnici Hrvati. Dvorištem do mene dotrči žena, grli me i plače: "To nije naša kuca, naša je bila puno veca, u njoj je sve mirisalo, a u ovoj sve smrdi. Grozno!" Psiholozi kažu da svi prognanici u sjecanju zadrže sliku doma koji je velik i nedodirljiv, veci nego što je bio u stvarnosti. A ovoj nesretnoj prognanoj ženi dom nije srušen, ali je oskvrnut, tudi i smrdljiv. Zagrlila sam ženu, pokušavala je tješiti da ce njezina kuca ponovno biti čista, mirisna, puna ljubavi i blagoslova. Poklonila sam joj sliku Majke Božje, dar našeg dragog kardinala Kuharica, sada vec pokojnog. Žena se malo umirila, a mi smo krenule dalje put Jasenovca.
Zaslugom Radio Okučana naši zagrebački Tigrovi čuli su gdje smo i javili su da svakako moramo doci u Jasenovac. Mi bismo i bez tog poziva došle, a ovako su nam pomogli da obidemo širu okolicu. Vojnoredarstvena akcija HV-a i Specijalne
130
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
policije RH-Bljesak počela je 1. svibnja u zoru, trajala je do 4.svibnja, ali glavnina akcije trajala je svega 30 sati. U vijestima i komentarima tih dana čula sam ocjenu vojnih stučnjaka da je bila odlično vojno zamišljena i izvedena. Nekima smo več zahvalile, uskoro čemo vidjeti i Tigrove koji su u tome sudjelovali. Medu braniteljima koje obilazimo na ovim područjima su i oni koji su na ledima najviše osjetili akciju: branitelji 81. gardijske bojne, branitelji 5. gardijske brigade (Slavonski sokolovi), te 3. gardijske brigade (slavne Kune iz Vinkovaca). I njima i svima drugima koji su sudjelovali u Bljesku želimo osobno zahvaliti. Več prvog dana akcije osloboden je Jasenovac. Kada je to javio Hrvatski radio, viknuli smo od sreče. Uglavnom su se čuli komentari: Napokon su naši krenuli! Dosta je bilo okupacije u vlastitoj državi!. Znali smo da če akcija uspjeti.
Sada želimo zahvaliti i tim braniteljima koji su još u Jasenovcu i okolnim mje-stima. Prvo što smo ugledale je netaknuta pravoslavna crkva, dobro očuvana. I u Jasenovcu dočekalo nas je mnogo branitelja. U tom moru muških lica u maskirnim uniformama ugledala sam dva dobro poznata. To su bili moji susjedi u kuči, Za-grepčani, brača Mujačič. Tenkisti. Muslimani, a Hrvati. Besim je od prvih dana bio u 1. a gardijskoj brigadi - Tigrovima, a mladji brat Senad sada je napunio 18 godina i odmah mu se pridružio. Koliko radosti kada smo se prepoznali, radosti koja se može samo na takvim mjestima osjetiti. A koliko je tek bilo tema za priču! Kada je počinjala akcija Bljesak, molili su zapovjednika da ih zajedno smjesti u tenk, jer se nisu željeli razdvajati i žarko su željeli zajedno pobijediti. Nije im to odobrio iz sigurnosnih i humanih razloga. Dobro, kažu, svejedno smo pobijedili. Tako smo bili još veča prijetnja neprijateljima, ha, ha!
Tigrovi tenkisti brača Mujačič i ja u Jasenovcu 5. svibnja 1995.
131
"Jeste li vidjeli 'teta' Katarina onu pravoslavnu nedirnutu crkvu u Jasenovcu? Mi smo jedva namolili zapovjednika da nas pusti da je razgledamo, a kada smo ušli - ugledali smo da je puna naoružanja! Eh, sveto mjesto?!"
Bila sam sretna što su preživjeli sva ratišta, pa i ovo posljednje, oslobodilačku akciju Bljesak. Hvala Isusu, hvala Alahu!, kažem naglas. Oni su sada na radiju čuli za raketiranje Zagreba i pitaju jesu li njihovi dobro, nije li tko od poznatih nastra-dao ovih dana? A prijatelji? Kuca? Nisu, umirujem ih, svi su dobro.
Putujemo dalje, svugdje ista slika razaranja. Vidimo da su branitelji umorni i željni sna, iako ne priznaju, a nisu svi ni mladi, Hrvatsku su branili i mladici i njihovi očevi. Znam da bi se svi oni nakon tih dana teškog ratovanja rado okupali i uredili, ali nemaju uvjete, pa su bili veseli kada su dobili barem nove majice i čarape.
Hrvatski branitelji nakon Bljeska, Bročice, 5. svibnja 1995.
Na našem je putu i selo Bročice. I tu ima naših branitelja, a mjesto me podsjeca na branitelja Marijana Vondru, takoder pripadnika 1. gardijske brigade, koji je tu ranjen u glavu 16. studenog 1991. Dva je mjeseca bio u komi, a onda se nakon 25 godina ponovno rodio. Šalimo se da mora slaviti dva rodendana. Liječili su ga u zagrebačkoj Novoj bolnici u Dubravi, i to dobro, a nakon toga bio je na oporavku
132
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
u Krapinskim Toplicama. Kod prvog susreta pokazala sam mu fotografiju iz Selina gdje držim hrvatsku zastavu sa znakom Tigra. Molio me da mu ostavim fotografiju. Kada sam ga drugi put posjetila vidjela sam da je fotografija pričvršcena na zid iznad njegovog kreveta. Ranjenicima smo u toplice često dovodile i glazbu i pjevače. Naravno, potrebne su im bile i trenirke, pidžame, tenisice i ostalo. Vidljive i nevidljive traume liječili su razgovorom i glazbom. Toga je dana svirao sastav Baruni. Organizirale smo tombolu, dobro rješenje za situaciju kada nemaš isto-vrijedne poklone. Predložile smo im da sami poslije zamijene stvari. Nekoliko je ranjenika plesalo. Marijan je vec pomalo hodao uz nečiju pomoc, ali za ples nije bio sposoban. Ipak je rado došao u dvoranu. Vidim, jednom rukom i nogom prati ritam glazbe. Pitala sam ga je li prije ranjavanja volio plesati. "Da, jako, ali sada ne mogu", odgovori. "Ma, plesat ceš sa mnom, vidjet ceš da možeš!" Uvjerila sam ga i pomogla mu ustati. Držala sam mu nepokretnu, gotovo mrtvu ruku visoko u zraku, i tako smo plesali i plesali. A Marijan je zadovoljno i ponosno gledao tko ga u dvorani gleda, tko sve od prijatelja vidi da on ipak pleše. Taj pogled i to zadovoljstvo bili su vrijedni svakog mog truda. Koliko sam ga poštivala, divila mu se i bila ponosna da sam ga upoznala. Marijan sada živi u Daruvaru, dobio je visoko odličje za zasluge u Domovinskom ratu. Mogu samo reci: Bravo branitelju Vondra! I bravo majci koja je čitavo vrijeme bolesti bila uz sina!
Oluja nad olujama
Desetak dana vruceg ljeta 1995. provela sam u Baškoj, kod prijateljice. Prvi su dani kolovoza, trebala bih se vratiti u Zagreb, za nas žene HPF-a uvijek ima puno posla. Prijateljica me odgovara, ma ostani još malo, kaže. I ostala sam.Toga dana odlazim rano na kupanje. Na prepunoj plaži vidim komešanje, ljudi počinju vikati, grliti se, pjevati. U opcoj zbrci razabirem riječi: naši zauzimaju, idu prema Kninu, oslobodili su Sv. Rok Bravo naši!... Netko je imao radio i prenosio vijesti, i nastaje pravi urnebes. Postaje mi jasno o čemu se radi. Svi smo presretni i ponosni na naše branitelje. Sljedecih sati ne propuštamo nijednu vijest, hodamo s tranzistorom uz uho, a navečer je obvezatno pogledati Dnevnik HTV-a.
A tek da ste nas vidjeli i čuli drugog dana na plaži, kada su naši oslobodili Knin! Svi smo presretni i zajedno slavimo, i poznati i nepoznati gosti, bilo je i stranaca, a u restoranu gdje su non-stop otvoreni radio i televizija pratimo vijesti, pijemo pivo da se rashladimo i glasno pjevamo naše pjesme. Hrvatska je slobodna. Nema više tzv. SAO Krajine. Čujem da se ta najsjajnija vojnoredarstvena akcija zove Oluja, i to s pravom jer su naši kao oluja "pomeli" agresorsku vojsku i u samo dva dana
133
oslobodili okupirana podučja sjeverne Dalmacije, južne i istočne Like te Korduna i Banije. Prijateljica se šali da nije ni čudo da je nastala prava oluja kada su to zajedno učinili Zagorci i Dalmatinci, slavne Pume i Pauci, odnosno pripadnici 7. i 4. gardijske brigade. Nakon što su drugog dana Oluje, 5. kolovoza, oko 10 sati ušli u Knin, sjedište pobunjenih Srba, izvijesili su ogromnu hrvatsku trobojnicu na vrhu kninske tvrdave. Koje uzbudenje, koje zadovoljstvo osjecam dok to gledam. I znam, Domovinski rat je gotov.
U ratnim reportažama gledam hocu li prepoznati znana lica hrabrih naših bra-nitelja. Sudjelovali su u Oluji, naravno, i Tigrovi, naša 1. gardijska brigada, ali i pripadnici slavne 9. gardijske brigade, Vukovi, koji su u ratu štitili ličku bojišnicu i mnogi drugi, neka mi se lica čine poznatima, ali nisam sigurna. Lica su zamazana od borbi, ali blistaju od zadovoljstva i smiju se, pravi su pobjednici. Uzbudenje je veliko. Napokon slobodni!
Pamtim još dvije lijepe slike iz tih olujnih dana pobjede.Vec sam spomenula predsjednika Tudmana koji je ljubio hrvatsku zastavu na tvrdavi u Kninu kada je odmah nakon oslobodenja Knina došao čestitati osloboditeljima. A treceg dana Oluje, na Korani, na mostu i granici s BiH spojile su se snage HV-a s HVO-om i Petim korpusom Armije BiH. Spašen je i Bihac.
Plan Srba o Velikoj Srbiji sada je doista samo puki san. Srbi bježe iz Hrvatske, i njihove paravojne formacije i stanovništvo. Predsjednik Tudman je od početka akcije Oluje stalno, mislim svakih pola sata, putem radija i televizije ponavljao po-ruku srpskom stanovništvu da ostane u svom domu u Hrvatskoj i jamčio da im se ništa nece dogoditi, posebno onima koji nisu okrvavili ruke u tom ratu. Bez rezultata, jer oni, zavedeni srpskom propagandom, ne vjeruju, bježe.
134
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Nakon Domovinskog rata
S dobrim ljudima velikog srca pomažemo razrušenoj domovini
luja je prošla, oslobodena je cijela Hrvatska osim istočne Slavonije, ali smo
mi žene u HPF-u znale da još ima posla za nas. Treba raščiščavati ruševine, obnavljati mjesta, pomagati ljudima da se vrate u svoj dom. A tu su i naši teški ranjenici. Jedna grupa žena iz HPF-a dva tjedna nakon Oluje odlazi čistiti Knin. Koristimo se medijima i pozivamo ljude dobrog srca da s nama obnavljaju domo-vinu. Odaziv Zagrepčana je fantastičan. Svi bi rado pomagali. S nama je mnoge humanitarne akcije prošla i prognanica iz Petrinje Katica Bobinac. Sada se želi vratiti u svoj rodni grad iako joj je kuča srušena. Željele smo s njome u Petrinju, ali nije išlo lako. Petrinja je oslobodena pri kraju Oluje, i dobro je čuvana, ne puštaju nas još tamo. Pitamo zašto? Kažu, nije sigurno tu u Petrinji. Čujemo da još traje istraga o tome kako je stara mještanka Srpkinja nakon Oluje na pragu svoje kuče iz skrivene puške ubila našeg branitelja. Čekamo na dozvolu, nestrpljive smo, za sada smo došle do sela Moščenice. Blizu smo Petrinje. I tu gledamo nevjerojatne prizore. Lokalno srpsko stanovništvo unatoč pozivima da ostane i da im jamčimo sigurnost, bježi. U bijegu odvoze sve, svu svoju imovinu, sve što su mogli ponijeti. Time su napunili kamione, mnogi voze i jedan ili dva traktora, na koje su zakvačili automobile. Stvorila se nepregledna kolona vozila. Srbi iseljavaju. Odlazile su čita-ve obitelji. Čitava srpska sela.
Neminovno usporedujem to s našim prognanicima pa i izbjeglicama koje je iz BiH prihvatila Hrvatska. Svi su oni bježali samo s malom vrečicom, neki bez ičega, jer nije bilo vremena da ponesu i odaberu najvažnije i najpotrebnije stvari, čuvali su goli život. Sječam se kolona naših žena s djecom, starih ljudi, očajnih, gladnih, koji su stizali bez ičega i ikoga svoga, kojima su mučki ubijeni sinovi, očevi, ili su odvedeni u logor, mnogima i ne znaju sudbinu, ostali su bez najmilijih i bez doma, bez imovine. Vidala sam ih prvo na kolodvoru, u vlakovima, u tužnim kolonama autobusa, a onda u prihvatnim centrima. Ponosno su podnosili svoje progonstvo. Toliko me ta usporedba potresla, ta nepravda, bilo mi je teško pri srcu, pa sam zaplakala. Umirila me malo sveta misa koju je u jednom domu služio biskup Jeze-rinac. Borili smo se s pomiješanim osječajima, znali smo jedino da je Bog na strani pravde i pravednika.
135
Obnavljamo Banovinu, prvo cemo u Petrinju
Dugo smo čekale odobrenje da dodemo u Petrinju, možda i desetak dana. Na kraju je stiglo. Nada Krsnik, Dunja Vatovac, Nives Talajic i ja smo spremne, a s nama ce i prognanica Katica Bobinac. U Večernjem listu objavljujemo poziv za akciju čišcenja Petrinje, a u Radio Sljemenu od pomoci nam je novinarka Vesna Rukavina. Ovoga puta tražimo posebno i one koji imaju alat i mehanizaciju. Čistit cemo petrinjsko groblje. Odaziv je odličan. Javili su se mladi i oni srednjih godina, ali i stari gradani, različitog obrazovanja i zanimanja. S nama su na svaku akciju išli i članovi Hrvatskog planinarskog društva "Matica centar" iz Bogoviceve ulice koje je predvodila predsjednica Marija Balentovic. Ujutro, uoči polaska, okupljali smo se kod Gradskog poglavarstva na Trgu Stjepana Radica. Mnogi su ponijeli svoje lopate, krampove, metle, flakse rice, pile. neki su nam posudili i kamione, a autobuse za prijevoz dao nam je direktor ZET-a Pevalek. Posudivali smo alat i u Gradskom poglavarstvu, u Policiji, u Zrinjevcu gdje je direktor Ledic rekao: Ma nema problema, koliko god trebate, vaše je! Sve smo to čuvali u garažama Poglavarstva, uzimali u subotu, u nedjelju, i vracali navečer nakon povratka u Zagreb. I tako čitave jeseni. Same smo pripremale čaj i kavu u termosicama, neke su tvrtke donirale sokove i hranu, žene su pekle kolače, bili smo jedna složna obitelj. Često smo kretali u puna 4 autobusa.
Zagrebački dobrovoljci u autobusu na putu za Petrinju
136
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
I tako jedne subote početkom jeseni 1995. krenuli smo prema Banovini. Mnogi prvi put vide taj kraj Hrvatske. Zgroženi smo, neprijatelj je iza sebe ostavio izgorena, razrušena i uništena sela, katoličke crkve i spomenike, a nekad krasna, plodna zemlja sada je spaljena i neobradena. Svuda ostaci ruševina, pa tone sme-ca, ostavljenog kada je bježalo srpsko stanovništvo, stari štednjaci, automobilske gume, svuda užas rata i bijesa. Ista slika u Glini, Petrinji, Čunticu, Hrvatskoj Kostajnici, Topuskom... A mi se zaustavljamo kod Petrinje.
Ne možemo vjerovati da je to taj nekad lijepi gradic. Iz razrušenih ili poluspa-ljenih kuca viri drvece, u te četiri godine izraslo je divlje iz temelja srušenih lijepih kuca, deblo i grane urasli su u prozore i razrušena vrata, pa se kao fantom izdižu iz tih crnih ostataka kuca. Zarasla su i nekad uredna dvorišta uz kuce, sada tu raste žbunje i korov, zatrli su sve lijepo, a takvi su i parkovi.Teško ih je prepoznati. Po ulicama razbacana je starudija, madraci, cigle, šljunak, kuhinjsko posude. jezovi-to. Svuda razlupana lončarija, ponos pučkog stvaralaštva ovog kraja. A onda smo ugledali nešto što nas je prvo začudilo, ali i zastrašilo. Jedina čista livada, čak poko-šena, bila je na zemljištu na kojem je do srpske okupacije Petrinje bila župna crkva sv. Lovre. U svom tom neredu jedina uredena površina podsjeca na još nedavni ponos i ljubav Petrinjaca. I na rušilačku mržnju okupatora. Katica nam priča da je prva katolička crkva sv. Lovre sagradena još 1603. godine, ali se urušila pa je nova izgradena 1780. u barokno-klasicističkom stilu. To je crkva petrinjskog nebeskog zaštitnika sv. Lovre. Na njegov dan, 10. kolovoza 1594. hrvatska vojska prvi je put oslobodila utvrdu koju su podignuli Turci dvije godine prije na ušcu Petrinjčice u Kupu, kada nastaje Petrinja na današnjem prostoru.
Ledina gdje je bila crkva sv. Lovre
137
I prije dolaska u Petrinju znale smo da su srpski agresori uništili gotovo sve sakralne spomenike na Banovini (i ne samo na Banovini srušili su ili granatirali mnoge crkve i samostane u Hrvatskoj), pa i crkvu sv. Lovre. Zgroženi gledamo livadu, nigdje ni traga temeljima crkve. Naravno, tako se zatire povijest. Donijele smo veliku sviječu. Nju smo u radnji moje prijateljice Dunje Vatovac ona i ja pri-premale čitavu noč. Na njoj smo zapisale i datum osobodenja Petrinje pa smo je uz križ postavile na mjestu nekadašnje crkve. Sve je to blagoslovio biskup Jezerinac. A onda smo se svi pomolili da im oprosti sv. Lovro, jer nisu znali što rade kada su to palili i rušili.
U tim trenucima pojavila mi se slika iz djetinjstva, iz mog Predgrada. Kao da i sada vidim tu malu kapelicu koja je bila ispred moje rodne kuče. Mi smo djeca stalno čistili i okoliš i unutrašnjost kapelice. Ja sam i nakon toga još nalazila nešto što moram uraditi i urediti da bi kapelica bila čista, uredna i sjajila se. Voljela sam sama doživjeti tu kapelicu, tišinu i svetost koja ju je okruživala. Posebno sam se divila prozorima, tim crvenim i plavim kamenčičima u vitrajima koji su me fascinirali kada su propuštali danje svjetlo i rasipali ga u bezbroj šara i oblika. I te božje divne zrake svjetlosti obasjale su i okrunile glavu Majke Božje. A predvečernje svjetlo i danas vidim kako se zajedno s posljednjim zrakama sunca prepliče i prodire u unutrašnjost kapelice stvarajuči nadnaravni ugodaj u kojem su oživjeli motivi u vitrajima i kip u kapelici.
Pomislila sam što bih bez te kapelice koja je dio mog života, mog odrastanja, vjerovanja, trajanja... Teško bih podnijela pomisao da je netko uništi, razori, spali. Da netko pokuša time izbrisati svaki spomen na vjeru, baštinu, moj dom. A crkva sv. Lovre, sigurno je bila puno veča, ljepša i bogatije uredena. Vjerujem da je takva ostala u trajnom sječanju i u srcu ljudima u Petrinji i okolici. Poslije je po uzoru na nekadašnju izgradena jednako lijepa crkva. Za inat.
Potražili smo i livadu na kojoj je sve do srpske agresije na Hrvatsku bila lijepa kuča naše članice i prognanice iz Petrinje Katice Bobinac. Katica nam opisuje svoju kuču, dvorište i vrt, susjedstvo.. . S puno ljubavi govori kako je sve uredila, tko je pomagao pri gradnji, kako su je namještali, malo-pomalo dovršavali, s nježnošču priča gdje je tko spavao, radio, čitao omiljenu knjigu, gdje je zasadila prekrasno cviječe... a onda naglo zašuti, suze joj teku niz lice. Preteške su to uspomene. Katica bi htjela nači barem neku sitnicu, barem jed-nu fotografiju, bilo kakav materijalni dokaz da njoj i obitelji bude podsjetnik i uspomena na nekadašnji život. Pomažemo i mi, zajedno tražimo, a ona hoda uokolo, traži po travi, po zemlji, kleči, čak i sjeda da bi bolje vidjela. Ništa. Gledamo tužno, razočarano lice te hrabre, dobre žene Rezignirano širi ruke: "Pa to nije moguče, ništa, baš ništa nije ostalo od moje kuče, od mene, od mojih, od
138
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
mog života! Kao da nisam postojala ovdje !" s nevjericom kaže i teško sjeda na zemlju. Ništa, baš ništa nije ostalo na toj zemlji što bi joj mogla biti utjeha ili uspomena na sretne dane prije srpske agresije. Njoj i stotinama tisuca drugih u Hrvatskoj tih ratnih godina.
Podijelili smo se u grupe. Dunja i ja smo s našom grupom otišle na groblje sv. Benedikta. Tu su nas dočekale trake s upozorenjem: Minirano! Ali to nas nije zaustavilo. Drugi je šok bilo samo groblje. Grobovi su bili devastirani, nadgrobni spomenici odneseni, njima su Srbi popločavali dvorišta. Iz grobova je raslo drvece, groblje je bila šikara, a onda smo ugledali i ostatke do temelja minirane crkvice sv. Benedikta. Jedne nedjelje Katica je zamolila svecenika da služi svetu misu na gro-blju za sve hrvatske duše.
Čistimo zaraslo i oskvrnuto groblje u Petrinji
A te subote na akciju čiščenja groblja u Petrinji išla je i profesorica Tonka Pezelj, inače prognanica iz Petrinje. Njoj je bilo posebno teško na tom mjestu, jer su joj muža ubili, a nije znala je li pokopan i gdje. Suprug je ostao u Petrinji, bio je sudac, predsjednik Opčinskog suda, i rekao je: "Ja nikome nisam učinio zlo, nisam krivo sudio, ja tu ostajem. Volim Hrvatsku i ne mičem se odavde!" Odmah nakon Oluje gospodja Tonka je ušla u svoju kuču. Bolje reči bivšu kuču. Bila je spaljena. Na zidovima u kuhinji i na pločicama u kupaonici, koje vatra nije do kraja zahvatila, čitala je ono što je pokojni gospodin Pezelj zapisivao, o strahotama i mukama koje su mu radili četnici.
139
Čistila sam dio groblja; uz jedan grob rezala sam grane i micala grm zaraslih ku-pina, kad ugledam neki natpis, da je tu netko pokopan. Ugledam prezime PEZELJ. Ne vjerujem očima, ma jest, dobro vidim. Bila sam presretna. Pozvala sam gospodu Tonku. Prvo nije vjerovala, a onda se bacila na tu zemlju, grebla je po njoj, puna je ožiljaka od žbunja kupina koji joj ostavljaju trag na licu i rukama, ali njoj to ne smeta, nije svjesna boli. Ljubi tu zemlju, kao da če joj vratiti supruga. Nakon prvog šoka, počela je plakati, sva sretna da je našla grob voljenog supruga. Sada smo svi prionuli da brzo očistimo grob. Nives je negdje pronašla i sviječu i pravi buketič cviječa i grob je uskoro bio lijepo ureden. Gospodu Pezelj nismo mogle nagovoriti da ode s groba, ostala je tu dugo, dugo, i razgovarala sa svojim suprugom i ocem njihove djece.
Ojpetrinjske uske staze, ružmarinom sadene...
Na petrinjskom groblju sv. Benedikta pronašli smo tridesetak grobova Petrinja-ca ubijenih 1992. i 1993. Strašno. Ponovno čistimo to groblje. Sada smo več uhoda-na ekipa. Spaljujemo granje koje smo u prošlim čiščenjima našle i stavljale na hrpu. Opuštamo se, sada se več vidi da smo prilično očistili groblje. Osamdesettrogodišnji gospodin Franjo kosi zadnje travke i naglas kaže: "Bil sam soldat v Petrinji i nikad si nis mislil da bum završil na groblju!" Moj susjed Ivan Pahernik sada može zapje-vati, jedva je dočekao. Zadovoljni smo. Pjevamo i stare hrvatske pjesme i novoskla-dane rodoljubne, te često pogledavamo u susjedno brdašce gdje je srpsko groblje. Izdaleka se vidi da je pravoslavno groblje uredno, održavano, poštivano. Tamo i
140
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
ovog vikenda na jednoj grobnici sjedi žena u zelenoj majici, gleda prema nama, uvijek ista scena. To nam je bilo čudno. Naša je policija provjerila i saznala da je u košari u kojoj je nosila cvijece na grob, zapravo nosila hranu i pice četnicima koji su se skrivali u toj grobnici.
A nas je sve više i više dragovoljaca za čišcenje Petrinje, neki vode i unuke. Sre-com, imamo i donatore. Ujutro čim krenemo Dunja i ja dijelimo čaj i kavu koje smo ponijele u termosicama, a čim udu u autobus putnici pitaju jesu li stigle velike kuti-je Pan-peka s poklonjenim svježim pecivom. Oni su nam čitave jeseni davali i kruh, kao i Pekarnica Šubic iz Trnjanske ulice, pa Produktivnost, borongajska pekarnica vlasnika Froka, i Pinklec. Sponzori su i Mesna industrija Jakopec, a za odojke se brine Mesnica Fiolic iz Velike Mlake. Tu je i Bermez iz Zaprešica, pa Jamnica i direktor Ante Ledic koji nam doniraju Janu i Naru, a trgovina Zagrepčanka s Britanskog trga poslala je pivo i kobasice. Pomažu nas i Gradska groblja, Hidroelektra, Savez samostalnih sindikara Hrvatske.
Eto, i tako smo čistili Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i druga mjesta u razrušenoj Banovini 1995./96.
Ovaj put jedna grupa čisti tvornicu Gavrilovic, a druga školu u obližnjem selu Jabukovcu. S nama je i danas čitava obitelj Prebeg iz Trnja, Ivan, Dudica i Ana. I njihov mali kamion, kojim odvozimo brdo smeca. Itekako nam je dobro došao. S nama su stalno i supruzi Zlata i Božidar Andreni iz Ivanic Grada, moraju ustati jako rano da bi do 7 ujutro doputovali do Zagreba, do zbornog mjesta ispred zgrade Poglavarstva. Svaka im čast.
Dolazili su i mnogi drugi, čija imena, molim, pročitajte u dodatku knjizi (str. 176). Jer, svi ti dobri ljudi, ta velika srca i ruke zaslužuju da ih spomenemo. Mnoge
141
nisam zapisala, no svima veliko hvala! Hvala svima koji su pomagali i u akcijama HPF-a i u drugima diljem Hrvatske, da se ranjena zemlja obnovi, oporavi, da se Hrvati i Hrvatice lakše vrate na svoja ognjišta, da Hrvatska živi.
Nakon posla obišle smo i naše drage Gromove, 2. gardijsku brigadu koja se vratila u Petrinju. Čistili smo i oko vojarne i na glavnom trgu. Mora da smo bili smiješan prizor - onako poletni, iako vec umorni, u rukama nam metle i lopate, a mi iz sveg glasa pjevamo Oj petrinjske uske staze, ružmarinom sadene...
Najljepši je bio povratak u Zagreb. Ostavljamo pustu, sablasnu Petrinju. Večer-nje su slike kao iz strašnih filmova. Kuce se crne, vecinom su ih spalili. Ocrtavaju se sjene fantomskog drveca, dimnjaka, smece smrdi... Vracamo se umorni, a opet sretni jer smo napravili dobro djelo. Pjevamo i u autobusima. Volimo ovu slobodnu iako razrušenu i napacenu nam domovinu. Puno sam puta čula da majka najviše voli bolesno i hendikepirano dijete. Tako smo mi sada još jače voljeli našu bolesnu i napacenu Hrvatsku.
Približavamo se Zagrebu, a mala sedmogodišnja Franka pjeva Bože čuvaj Hrvatska, moj drugi dom... Zagreb nas dočekuje rasvijetljen, živahan, bučan. Pravi šok, jer dolazimo iz nigdine, iz posljedica ratnog pakla, iz grozota. Bilo nas je sram, iako nismo bili krivi.
I dalje Banovina...
Banovina je teško vrijeme prošla i za vrijeme Turaka.Nakon stoljeca zanimljive, ali teške hrvatske povijesti ostale su kao opomena utvrde na brdima poput Zrina i Gvozdanskog. Gradina Gvozdansko pripadala je hrvatskoj plemickoj obitelji Zrin-ski.
U hrvatskoj povijesti uglavnom se spominje turska opsada Sigeta 1566. i herojska smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubicem Zrin-skim, koji su kao "predzide kršcanstva" branili Europu od prodora Turaka. A nepoznata je ostala istinita priča o još jednoj utvrdi, o Gvozdanskom, gdje su ma-lobrojni hrabri branitelji (njih tristotinjak zajedno sa ženama i djecom), mjeseci-ma odolijevali jakoj turskoj vojsci, i onda kada su ostali bez hrane, vode ogrjeva i streljiva. Opsada je trajala od listopada do sredine siječnja 1578. godine. Bila je to izuzetno hladna zima. U noci na 13. siječanj u utvrdi je sve zamuknulo, pogasile su se vatre, a u zoru kada je Ferhat-beg najavio završni juriš 10.000 svojih vojnika bez otpora je ušao u tvrdavu i zatekao strašan prizor. U gradu punom ruševima našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su ili stajali na svojim položajima, smrznuti i mrtvi. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg, kojega je za-
142
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
divila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujuči njihovo junaštvo zapovijedio je da se dovede katolički svečenik, kako bi ih pokopali po krščanskom obredu.
Svaki put kada na dan obilježavanja te herojske bitke posjetim Gvozdansko sje-tim se tih hrabrih Hrvata koji su branili djedovinu. Eto, povijest se ponavlja, takvi su hrvatski branitelji-rodoljubi i domoljubi.
A u selu Čuntiču je na spomen borbe protiv Turaka ostala samo kula. I mi smo bili u tom Hrvatskom Čuntiču, gdje su agresori, sada srpski, u srpnju 1991. sruši-li prvu katoličku crkvu, crkvu sv. Antuna Padovanskog. Tamo je svakodnevno iz Petrinje dolazio fra Petar Žagar. Htio je spasiti što može, obnoviti što se da, pa je imao privremenu drvenu kučicu gdje se mogao skloniti i u kojoj je služio misu. Vrlo često sam samcat, uz svoja dva psa. Mi smo žene HPF-a nekoliko puta dolazile iz Zagreba da ne bude potpuno sam. Znao je govoriti - ako je Bog sve što imaš, onda imaš sve što trebaš. Bilo nam je dovoljno vidjeti njegovo nasmiješeno lice i tu dobru energiju koju je i nama prenio. Zavoljele smo ga, širio je oko sebe dobrotu, ljubav i svetost.
Idemo u Topusko
Dok smo se pripremali za čiščenje Topuskog, sjetila sam se prognanika iz tog kraja koji su prvi spas našli u Zagrebu. Pomagale smo tada koliko smo mogle. A kada nemaš ništa, onda je i mnogo nedovoljno. Na Zagrebački velesajam, gdje je bio jedan od večih centara za prihvačanje i raspodjelu humanitarne pomoči, stigla je nova velika donacija, koju je ponovno s HPF-om i bečkim Štabom organizirala gospoda Ilse Krpoun. Tu je bilo i bolničkih kreveta s hidraulikom, i krevetnine, ma-draca, dizalice za kadu i druge stvari koje sam poklonila bolnici, Institutu za tumore u Ilici. Bilo je i druge robe: odječe, krevetnina, raznih sitnica koje svatko treba, a prognanici nisu imali gotovo ništa. Sječam se da su bili zahvalni i za plahte, jastuke, deke, koje nisu bile nove, ali su bile jako dobro uščuvane. Razmišljam kako je tim ljudima koji sada ovise o tudoj pomoči, a u rodnom su mjestu ostavili lijepe kuče, svoja poduzeča, moderna poljoprivredna imanja, medu njima ima i bogatih, bolje reči, bili su bogati, a danas nemaju krov nad glavom ni egzistenciju. Sada ih nužda tjera da zahvale za rabljenu deku. O raspodjeli donacija za opčine Topusko-Lasinje na Velesajmu brinuli su gospoda Iskrič i Longer, koji su mi predložili da i ja dobijem malu deku, uz riječi - pa vi ste to doista zaslužili. I ta mala žuta dekica, koju i danas čuvam, podsječa me na te žene, pa i muškarce, bez doma i krova nad glavom, koji su stigli s malom vrečicom u jednoj ruci, u drugoj drže ruku svoje djece... Podsječa
143
me na tužne dane njihova progonstva i srpsku agresiju. Bože moj, ne ponovili se ti dani i ta ratna stradanja!
Topusko je prije Domovinskog rata bilo poznato lječilište. U te su toplice dolazili i mnogi iz inozemstva. Uoči akcije čišcenja dogovorili smo s ljudima koji su se vratili u svoj grad da čistimo bazen i okolicu. Sve je zaraslo, izmedu pločica koje su postavljene uokolo bazena urastao je korov, bilo je i trave, žbunja... Teško je to bilo čupati pa smo radili klečeci, pomažuci si škarama, noževima, kosilicama i svime što nam je bilo pri ruci. Jedan je gospodin komentirao da je to krvav posao, za robijaše. Mislim - pa točno je rekao, jer nas je "zarobila" ljubav za našu uništenu Hrvatsku i ništa nam nije teško učiniti. Nekoliko smo puta dolazili čistiti u Topusko, a za to vrijeme našoj članici Nadi Krsnik umrla je majka. Velečasni Franjo Horvat na ruševinama crkve služio je svetu misu za njezinu majku. Bila je jako dirnuta. Crkva je srušena, rekli smo, ali mi smo vjernici ta živa crkva.
Na svetoj misi nakon čiščenja, Topusko, 1995.
U lječilištu su nam pripremili odličan vojnički grah s kobasicama.Tako se lakše dalje radilo. Čistili smo i živicu oko bazena. A iz nje su počele ispadati stvari koje su četnici odbacili pri bijegu: odore, kape, šaržeri za municiju, pištolji. Na kraju smo zapalili hrpu sa smecem. Odjednom pucnjava, zaboravili smo da su u smecu i meci koji su eksplodirali u vatri. Zahvalnica koju smo na kraju tog posla dali svima koji su radili, bila je ujedno i ulaznica za kupanje u lječilištu, jednom kada bude obnovljeno.
I tako iz tjedna u tjedan, čistimo Hrvatsku, sve do zime. A onda, mali predah.
144
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Veseli Zagrepčani nakon čiščenja Topuskog, jesen 1995.
Vesele Posavke iz Hrastelnice, koje je vodila Ljubica Šprišič. Uz ples, pjevanje i dobre kolače za branitelje,
pomagale su i obnavljati Banovinu
145
Čistimo Hrvatsku Kostajnicu -ili- kako se dobra djela mogu iskoristiti u prljavoj propagandi
Proljece je 1996. Zovu nas iz Hrvatske Kostajnice da dodemo pomoci raskrčiti ostatke prilično razrušene crkve sv. Antuna Padovanskog. Do srpske agresije bila je to lijepa, velika crkva, možda najljepša na Banovini.A sada je bila sva urušena. Naši su branitelji rekli da su četnici napravili "dobar posao" jer su vecinu srušili tako da je bilo izuzetno teško raščišcavati urušeno. A bez toga nema obnove. U tačkama smo prevozili te teške cigle i kamene blokove, sporo smo napredovali. No odaziv je i za akciju u Kostajnici bio velik. Svi rado pomažu. S nama je došlo pedesetak Zagrepčana, a medu njima je i Želimir Stiplošek s punih sedamdesetdevet godina. I on u kolica trpa teško kamenje i glasno nam govori: "I mi u ovim godinama može-mo zasukati rukave. Dolazit cu sve dok me zdravlje služi. Bio sam i u Topuskom i u Petrinji." Uz njega gledam dvojicu dječaka, to su braca Ivan i Marko Vrljic. Mladi ima sedam, a stariji jedanaest godina. I oni su vrijedni, rade koliko te mlade godine mogu. Malim rukama trpaju kamenje u kolica. Baš je bilo lijepo gledati kako ta mladost uči pomagati domovini.
Pater Antun Hajminer nije znao kako bi nam zahvalio, bio je presretan. Po na-pola urušenom zidu penjao se do ostataka crkve da na vrh postavi hrvatsku zasta-vu. O tome je obavijestio i Kaptol, i kada smo gotovo sve raščistili došao je to vidjeti fra Zvjezdan Linic.
Žene H PF-a nakon uspješnog čiščenja: ja, Dunja, fra Zvjezdan Linic i Nada
146
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Časopis Arena objavio je veliku reportažu o našem doprinosu: Trideset žena Hrvatske pozadinske fronte dobrovoljno podižu razorena sela i crkve. Podnaslov -Samozatajni heroji obnove. Uz druge fotografije Arena je objavili i onu na kojoj su fotografirali predsjednicu HPF-a Dunju Vatovac i mene ispred ostataka kostajničke crkve, s krampom i lopatom u ruci. Stojimo ispred jedinog zida crkve koji je ostao neurušen, i pokraj velikog crkvenog zvona koje smo otkopali. Na tom dijelu crkve koji nije srušen netko je napisao "čede", tko zna tko i kada. A na nama su poznate majice Hrvatske pozadinske fronte na kojima piše HPF s ljubavlju. Jer, doista smo radile pune ljubavi prema domovini i sa željom da našim prognanicima čim prije udahnemo nadu i vjeru u povratak.
A onda - šok. Krajem 1997. tjednik Globus tu je fotografiju iskoristio u prljavoj propagandi u napisu koji odiše neprijateljstvom prema domovini koju optužuju i za ometanje povratka Srba. Pokraj slike Elisabeth Rehn, posebne izvjestiteljice UN-a o stanju ljudskih prava objavljena je ta naša fotografija iz časopisa Arene. S tekstom: Kostajnica: U izvješcu posebne izvjestiteljice posebno se upozorava na neprilike s povratkom Srba u tajgrad...
Svatko bi nakon toga zaključio da smo nas dvije, i naša HPF, pa i ljudi koji su nam pomagali, branili Srbima povratak. Novinarka Globusa tendenciozno i lažno sugerira i optužuje žene koje su dobrovoljno i mukotrpno pokušavale ispraviti ono što su srpski agresori i srpski pobunjenici radili iz naših crkava, kuca, a da ne govorim o ubijanju civila i branitelja na tom području. Tražile smo javnu ispriku i demant, ali Globus nije objavio ni naše pismo.
147
Ime mi je Zvonimir
Kako ne bih ovu knjigu sjecanja na te teške, ali i divne dane sloge i zajedništva u obrani, a poslije i u izgradnji domovine završila tužnim i pesimističnim tonom, podsjecam sebe i vas na još jednu lijepu akciju HPF-a i dobrih ljudi koji su drago-voljno čistili razrušenu Hrvatsku - u jesen 1995. godine na Banovini.
Nada Krsnik vodila je svoj autobus s dobrim ljudima u Viduševac. I tu su srpski pobunjenici srušili katoličku crkvu. Ljudi su čistili, raščišcavali i odvozili ostatke miniranja, kamenje, cigle, šutu, bio je to težak posao. U tom rašcišcavanju udarili su krampom u nešto metalno, i tražili su što bi to moglo biti. Odjednom je netko uzviknuo da je pronašao nešto važno, obruč zvona. Uz tešku su ga muku otkopali, bilo je to veliko zvono izliveno 1853. u Zagrebu, a poslije je bilo izloženo i na Trgu bana Jelačica. Na njemu je pisalo sljedece:
IME MI JE ZVONIMIR, ZVONIM SVIJETU BOŽJI MIR.. SMETNULO SE SELO PREMA SELU, SALIŠE ME U ZAGREBU BIJELU, SA VIDUŠEVCA DA SE ČUJE JEKA, DA ME ČUJU SELA U DALEKA, NA STOLICIZVONIMIRA TADA MLADI FRANJO CAR ZAVLADA STOLOVO JE JELAČICU BANE, DIKA RODA ČOVJEK S BOŽJE STRANE BJEŠE NAM JURAJ BLAGE KRVI, GLAVA CRKVEINADBISKUP PRVI
Nakon iskopanog zvona u Viduševcu
Bili smo presretni, otkopali su još dva manja zvona. Osjecamo nakon svega da nije lako uništiti hrvatsku dušu i našu kulturnu baštinu, jer je svuda oko nas, i u nama, naraštaji su je stoljecima stvarali i čuvali. A iz svake nevolje, rata, tudih osvajanja i krade mi ostajemo i trajemo. Ljudi i domovina. Stameni i jaki. Kao i ova zvona i obnovljene crkve, koji ce opet ljudima navješcivati sate, ali i svete mise, svadbe pa i pogrebe. A nadajmo se, sve više i rodenja i krstitke. I druge radosne dogadaje.
148
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Njihov osmijeh vrjedniji je od tisucu zahvalnica
Za sav naš rad nismo tražile ni očekivale zahvale i pohvale. Najdraže i naj-ljepše nam je bilo kada su nam se naši branitelji i ranjenici nasmiješili, jer njihovi su osmijesi kao tisucu riječi i tisucu zahvalnica. Kada su se našalili i rekli od srca, sa suzama u očima: Hvala!, ništa nam više nije trebalo. I onda kada bismo posustale, kada nam je bilo teško, nakon takvih osmijeha mogle smo, morale smo nastaviti pomagati.
Iz brojnih zahvala i pisama koje smo primili u HPF-u odabrala sam za knjigu i ovo pismo:
i- T * trt f*	*¥*	f
— 1 tU.-
J


M
iiJi
ffft-fft rCH., •Tt -V/iiiv Hm/ Jtf f)t^mtii&ttj/r.
■ . m.'-.. . A*., JJL	f-	'***•


. '¿t-z-t j-a*


/t- ^'scn*? 'f	t	-
S''-r^i■ i1'"1""' "	--^-v
Atj fl* -	v ,	/ml t
149
Oni su nas trebali. I oni i njihove obitelji. Pa prognanici, obično majke s dje-com, i stariji ljudi, kojima je teško bilo bez svog doma, i svojih najbližih. Oni su sa sobom donijeli samo Boga i Majku Mariju, u srcima i duši.Oni su i za nas molili, i to nam je bilo važno i potrebno. Hvala im za svaku molitvu za nas, za domovinu. Jer, trpio je čitav hrvatski narod. Kaže jedna stara poslovica - što te ne skrši, to te ojača! Tako smo svi ojačani i još ponosniji izašli iz užasa ovog rata.
Pred kraj Domovinskog rata i poslije njega mnogi su u našoj Hrvatskoj dobili visoka priznanja za doprinos u obrani domovine. Mi nismo, nismo ni pitale. Ipak nas je malo smetalo. Govorile smo - mi smo godinama bile i na bojišnicama i na druge načine ljubavlju i djelima dokazale da branimo domovinu, a priznanja su dobili i oni koji su bili mnogo manje od nas angažirani u obrani.
U siječnju 1999. stigla je ipak i nama pozivnica Ministarstva obrane. Velika radost. Dotjerale smo se, dolazimo u svečanu dvoranu, gospoda časnici HV-a govore o našem velikom doprinosu u obrani domovine.Rastemo od ponosa. General bojnik Marinko Krešič, pomočnik ministra za upravljanje osobljem HV-a, proziva i moje ime, a meni se "odsjekle" noge. Odjednom pitam samu sebe, što sam ja to tako veliko napravila za domovinu Hrvatsku? Samo sam pružala veliku ljubav koju sam osječala za branitelje i ranjenike, za prognane i sve žrtve rata. Davala sam to što bi trebao dati svaki Hrvat, svaki čovjek koji živi u Hrvatskoj i Hrvatsku zove svojom domovinom. Svejedno, bila sam izuzetno ponosna. Odlikovana sam SPOMENICOM DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI koju je potpisao predsjednik Hrvatske Franjo Tudman. Beskrajno sam i danas zadovoljna i ponosna. Ja, obična Slovenka dobila sam visoko priznanje prvog predsjednika Republike Hrvatske. Hvala!
150
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
151
Izvor naše snage u obrani slobode i domovine bio je u Božjoj ljubavi i zajedništvu
Umjesto kraja, početak... i jedno veliko HVALA
Svatko od nas ima svoj loš dan, kada posustane i kada se pita kako dalje uz sve te velike životne brige. Obično nas to vec drugi dan prode, ali treba pregrmiti taj loš dan. I baš takvog jednog dana u studenom 2012. na mojoj stranici Facebo-oka otkrila sam pismo koje me posebno obradovalo. Poslao ga je branitelj Tigar, meni gotovo nepoznat, gospodin Radoslav Prica, kojega sam upoznala te godine, na proslavi 22. godišnjice 1. gardijske brigade, Tigrova. Površno poznanstvo, kakvo obično i bude na prvom upoznavanju. I odonda ga nisam čula. I evo, ugledam to pismo, a svoju bih radost voljela s vama podijeliti.
Radoslav Prica (dalje: R.P.): Gospodo Katarina,
Molim Vas, bez ljutnje, mi na položaju smo vas jako poštovali zato što nas niste zaboravili © i često nismo znali da li je to HPF ili Mi, za našu gardu, ili netko deseti. Za nas ste bile tete "koje brinu o nama" © a napravile ste puno Možda nemate ni približnu sliku koliko je nama u pripizdini... oprostite na izrazu.
značila ta cigareta. Nešto, bilošto © Ja: To nam jako puno znači, vaši osmijesi i vaše zadovoljstvo, to je naša placa. R.P.: Taj mali znak pažnje je nama još više učvrstio onaj...moral, ljubav za Hrvat-sku. I zato jedno veliko hvala © . I kada bi rekao da smo vas volili i da vas volimo. malo bi rekao. Ja: To smo osjetile i zato smo još više radile.
R.P.: Jedna velika pusa i jedan veliki zagrljaj.eto ©©© i zahvalan sam gospodi-
nu Hercegu koji nas je upoznao. Ja: Hvala, hvala, hvala ©© . Bit ce mi čast i zadovoljstvo pozvati vas na promociju knjige i izložbe. A izložba ce se sastojati od svih uspomena koje sam dobila. Ima i plakata Tigrova, amblema, majica, zahvalnica i lijepih fotki. R.P.: Ja Vas molim da nas pozovete sve © vi ste naša OBITELJ. Stavite poziv na
stranicu portala to ce se lako razglasiti Ja: Razmišljala sam da si kupim ili dam šivati lijepu haljinu za tu prigodu, a sada kad ste mi dali tolika krila ja cu obuci vašu majicu, onu prvu sa tigrom, onim velikim, ako smijem ??? R.P.: zašto ne bi smjeli?? Katarina VI STE TIGRICA!, to što niste bili s oružjem na prvoj crti ne umanjuje ono što ste radili zaTigrove. Mnogi nisu učinili ništa. Vi ste učinile puno, jako puno. I toga niste svijesni koliko je to nama značilo. Do-
153
nesli ste nam DOM na Velebit, nemate pojma koliko je to moralno značilo. Jedna cigareta. Obična cigareta i suze u očima čovjeka koji je prošao sve sa Tigrovima. Ma . to se nemre platit. Ja: A vi nemate pojma kaj i koliko meni danas, baš danas, znače te vaše riječi. (...........)
R.P.: Znali smo da ima ljudi, osim naših obitelji, koji misle o nama. i zato se nemojte sramiti ničega. Opet ču napisati. malo je reči da smo vas volili, poštivali.to što ste Vi donijeli... e to onaj koji nije prošao nemre skužit.Nemre si ni predstavit. Nemre, Nije to doživio... eto.. . najkrače, a svi Tigrovi kaj su prošli... sranja... oprostite na izrazu, znaju to cijeniti. Napravili ste PUNO, JAKO PUNO, I TIGRI-CA STE. Još jedna velika hvala, velika pusa i štovanje za sve što ste napravili. Ja: Naše je bilo kap u moru, ali u crvenoj boji, boji ljubavi, pa se ipak malo obojalo
i more, odnosno vaša i naša srca. R.P.: Vi ste nama tamo gore donijeli Dom na čukama ©©©© rezultat IZMEDU-
OSTALOG IMAMO SLOBODNU HRVATSKU Ja: Toooooo ! ©©© R.P.: Velika pusaaaa i velika HVALAAAA
154
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Umjesto kraja, početak drugi.. Tu je pravo srce Hrvatske!
S premam se u Vukovar. Svake godine studeni nam nosi pretužne dane sjecanja
na teške srpske zločine u tome gradu, ali i drugdje u Hrvatskoj, na svete žrtve Vukovaraca i branitelja u obrani svoje grude, u obrani domovine Hrvatske. Palimo svijece, pamtimo te žrtve, te naše heroje. I željeli bismo da su krivci za taj i druge grozne zločine kažnjeni. A nisu. I odjednom, dva dana uoči odlaska u Kolonu sjecanja na žrtve srpskih zločina u Vukovaru, zabljesnuo nas je divan dan. Dan kada je ostvarena makar simbolična pravda i za žrtve kojima cemo se pokloniti u Vukovaru.
16. studeni 2012. cemo svi pamtiti - veliki povijesni dan za Hrvatsku. Sjecat cu ga se do smrti. Još su mi suzne oči, kao i svima u Hrvatskoj. Ali od srece. Toga jutra ne znam nikoga tko nije pratio uživo prijenos iz sudnice u Haagu, izricanje presude Žalbenog vijeca nakon što su se generali žalili na prvostupanjsku presudu suda, kada su proglašeni krivima i osudeni za navodne zločine u akciji i nakon akcije Oluja - Gotovina na 24, a Markač na 18 godina zatvora. Žalbeno vijece bilo je posljednja šansa da se dokaže da nisu krivi, da nismo krivi. Kada je aktualni pred-sjednik Suda Theodor Meron počeo čitati odluku Vijeca, nisam ništa razumjela, gledala sam one stroge suce u sudnici, gledala sam optužene generale kako i ovoga puta mirno, dostojanstveno čekaju presudu koja ce im ocijeniti dosadašnji i odrediti daljnji život. njihove odvjetnike koji su prikupili nove dokaze i sa strepnjom čekaju presudu. od straha sam se tresla i s mukom sam pokušavala slušati čitanje presude. A onda sam nekoliko puta čula.. . nije kriv, nije kriv, pa sam s optimizmom počela pozorno slušati riječi suca Merona. Slobodni su, generali su nevini i slobodni! Pravda, pravda, ima pravde! Od srece sam počela plakati, bilo je to veliko olakšanje, predivan osjecaj.
Hrvatski generali Gotovina i Markač (prije i Čermak) oslobodeni su optužbi i osu-de za udruženi zločinački pothvat, za nezakonite topničke napade i posljedice, za et-ničko čišcenje, planirano protjerivanje domacih Srba, ubijanja, nečovječno postupa-nje i tako redom. Pa i za zapovjednu odgovornost. Tako je srušena strašna i neistinita optužba za one koji su samo časno branili svoju domovinu. I koji su od svojih vojnika tražili časno ratovanje. Dočekali smo da Žalbeno vijece Medunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, poštujuci argumente i pravne norme, poni-
155
šti prvostupanjsku presudu i pravomocno oslobodi takvih optužbi generale. Time je skinuta i takva nepravedna optužba s branitelja, s čitave Hrvatske. To je važno, rekao je predsjednik Hrvatske Ivo Josipovic, za pravilno povijesno sagledavanje Domovin-skog rata. Za zločine kojih je bilo, pri kraju akcije i nakon Oluje, moraju odgovarati pojedinci, pravi krivci. Svi smo znali da su generali nevini i da su naši branitelji časno i hrabro branili našu domovinu. Akcija Oluja bila je legitimna, časno izvedena vojna operacija kojom smo oslobadali okupirana područja. To se i potvrdilo. Sada su se generali vratili kuci kamo i pripadaju.
To poslijepodne organiziran im je doček na Trgu bana Jelačica. Dočekalo ih je mnogo razdraganih ljudi, mediji procjenjuju da je bilo više od sto tisuca ljudi. Svi smo im željeli stisnuti ruku, poljubiti ljude koji su nevini čamili u zatvoru osam godina. Zahvaliti na doprinosu u ratu. I što su toliko izdržali u zatvoru. Jer oni su naši heroji. A Hrvatska nikad ne zaboravlja heroje, pisalo je kao dobrodošlica 16. studenog na svim autobusima, na taksijima, na tramvajima. na transparentima na svim hrvatskim trgovima gdje je bio doček, čulo se to na svim svetim misama za domovinu kada je molitvom povezana čitava Hrvatska. Od početka rata ne sjecam se veceg jedinstva, sloge, a sada i veselja ljudi kao tog dana! Posebno me veselilo da u masi razdraganih ljudi vidim mnogo mladih koji su rodeni nakon rata, ali sam u njihovim razgovorima i komentarima zaključila da znaju mnogo o Domovinskom ratu i znaju cijeniti slobodu koju su nam obranili naši hrabri branitelji. Vratila nam se i nada da ce i u svakodnevnom teškom životu biti bolje, da zajedno možemo sve. Trebalo je doživjeti i vidjeti na Trgu branitelje kako su s osmijehom, ali i suzama čekali svoje generale, sretni da su napokon dobili priznanje za svoju časnu i hrabru obranu domovine. Medu njima su bili i moji prijatelji s ratišta i ranjenici iz bolnica i toplica! Mnogi u invalidskim kolicima.Vjerujem da je tu s nama negdje u toj rijeci ljudi bio i moj novi prijatelj Tigar Radoslav Prica, koji mi je napisao lijepo iskreno pismo na Facebooku.
Na Trgu je bila strašna gužva, galama, ali svi su bili razdragani, sretni, zadovoljni pravdom i da se i u svijetu čuje istina o našem obrambenom ratu. Iz razglasa su se orile domoljubne pjesme, pa i Thompsonove koje rijetko čujemo, svatko je nekoga dozivao. Jedan od bivših zapovjednika 1. gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni brigadni general Tomo Medved rekao je ono što smo svi osjecali: "To je sada pravo srce Hrvatske!".
Dočekali smo i oslobodene generale. Sada to više nisu smirena lica kakva su imali u sudnici, sada izbijaju emocije, polako shvacaju da je teških sedam-osam godina zatvora i optužbi iza njih, da su nevini odradili velik posao za istinu o Hr-vatskoj i da su napokon kod kuce. Medu svojima, u svome domu, domovini. Zauvi-jek ce mi u sjecanju i u srcu biti sačuvana slika generala Gotovine i Markača kako
156
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
nakon svete mise u katedrali kleče pred grobom u kojem u sarkofagu leži kardinal bl. Alojzije Stepinac, duboko utonuli u svoju molitvu i zahvalu, u svoj duševni mir.
I još jedna slika koju cu zauvijek pamtiti - susret s generalom Gotovinom u crkvi sv. Mati slobode, na Jarunu, na misi zadušnici uz 13. obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tudmana. Nosila sam natpis koji upozorava da smo zaboravili hrvatskog branitelja Veljka Marica, koji je i dalje u srpskom zatvoru. General Gotovina me zagrlio i rekao da podržava moju akciju za oslobadanje Veljka. I danas osjecam taj zagrljaj, to razumijevanje, tu ljubav koju taj čovjek nosi u velikom srcu.
t

Poslije mise zadušnice za prvog predsjednika Hrvatske Franju Tudmana - koja velika radost i ponos stoji kraj mene (general Ante Gotovina) i koja je velika tuga u mojim rukama (Veljko Maric)
Mnogi su toga 16. studenog 2012. rekli da je to definitivan kraj rata. Konačno. A general Gotovina je i u kratkom pozdravnom govoru na dočeku na Trgu bana Jela-čica pokazao da je velik čovjek. Nije se žalio na nepravdu. "Ovo je naša zajednička pobjeda", rekao je, izmedu ostalog. A na kraju je svima odlučno i mirno poručio: "Rat pripada prošlosti... okrenimo se buducnosti, svi zajedno!"
157
Umjesto pogovora - zahvala
Htjela bih posebno zahvaliti gospodinu Darku Šoncu i gospodi Agati Klinar Medakovic koji su me potaknuli na pisanje knjige, pomagali i vjerovali u mene. Bez njihove pomoci, cijenjeni čitatelji, ova knjiga ne bi bila u vašim rukama. Zahvaljujem i gospodi Miri Bahun iz Slovenskog doma u Zagrebu.
Veliko hvala mojim dragim prijateljima s bojišta i iz "pozadine", i darovateljima koji su ispunili moje dane, srce i sjecanje ljubavlju i ponosom, hrabrošcu i čašcu. Vecina tih uspomena na Domovinski rat, iz oka i srca Slovenke, sada je u knjizi sačuvana i za buduce generacije. Nažalost, o mnogim važnim dogadajima i dobrim, hrabrim ljudima nemam fotografije. A o nekima imam i više nego što je stalo u ovu knjigu.
Bile su to godine za pamcenje.. . uoči, za vrijeme i nakon Domovinskog rata, teške, ali i divne godine sloge, zajedništva, nade, ponosa i obrane slobode Hrvatske!
One u mojim uspomenama traju i pričaju o bezvremenskoj ljubavi, o domovini, slobodi, istini, dobrim, hrabrim i časnim ljudima, rodoljubima i domoljubima, a prije svega - o ljubavi i čovjeku.
159
Dodatci
Dodatak 1.
Zahvalnice i pohvalnice koje smo HPF ili ja osobno dobili za vrijeme i nakon Domovinskog rata, a nisu objavljene u knjizi - izbor meni važnih:
*** w v		
REPUBltKA HRVATSKA MLSlSTARSTVO OBRANE		
	-ZAHVALNICA—	
	HUMANITARNO) ORCAN(ZACL|l HRVATSKA POZADINSKA FRONTA	
	2A TOMOČ HRVATSKIM BRAMTELjlMA, RANIEN1CIUA I IN VALJ DIMA DOMOVI NSKOG RATA. ZA MUCU 1 POMOČ OltCl 1 OSITEUIMA POGiNUUH HRVATSKIH BftANITELlA	
		
	L'Z^U.t9 |/ Jfl \ .HIMIVnK UBKAVE	
		
161
REPUBLIKA HRVA71&KA MlNlSVAflSTvO OSRANt ZAr.nEB
PUMUlU upr^itA Odjel za «krlu (IV SLiineiOcv.i 6
K litra;	i>f/fJ
Baartb, 26.02.1.993,	H I1 t"
Hrv-stskj ppiai)1iiii|(i fronta cijcu^end j-e i ugledna humanitarna orflaniajoiJa,	Je poirti-™es« i b^reierviiim
¿nqati. ranjen svojih BUfl&A dala £hA£*jan oboi fiftratii domovina. Ta j je ^nprino* drt poaebntig ii raza doSSi. pri prusanlu pomni* i ftradftll* pripadnic ima HV i članovima njihovih obitejjj., fcojima i;l.if,ifiti JlPF-a ublaiavale tranutJc* njjvvit bili i jutnje, To -jf>, frijji (veji, dobro znano dodjtla m s,3trb m, a koiim Jt HPF uapostavila i ritriU uiontu luradnju.
Iskriito hftrirtmii dn oe- naaa suradnja u buducnoati biti joa i bolja ita niSi obostrane zadovoijstvgr * x* dobrobit s t r dd<i i n i kil doroou i Fiekog rata.
iF/IS/M
162
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
7-tiQ i A GKl&Klfl	
ZflHVÖLNlCQ	
rvr-0 RSfFOWjft ' UfJ VûjeûMQrt IO^OM; (A KflEXïj CCTCËTH 1 KjuajnE) f ft'AnoJU'iK-'j FTS^JTU £&JPI' WOUJf .	
DDH *— SPRfcWJL '	iÄ^W K J
ÍASñEB tí. CS -/SE .	/
163
		
	Udmga Branitetja Policije i Vojne Policije iz Domovinskog Rata \ .n:n:iit» *a«nrrru*. rtJUT-JI J	
	dodjeSjuje	
	zahValnicu	
	/ATAK///A rifcjAH	
	Za sudjelovanje u humanitarno m riaijeeanju u ¿aranskora ribolovu „VELJKO MARIC"	
	U Vrhuvtu 01.4.2012. fred&jedutk UBPVPDR Antc Jurtč	
		
164
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
REPUBLIKA HRVATSKA OPČA BOLNICA ZAGREB
iiroisvn
ZAHVALNOST
KrVHkfw| piiiiillnkuj frenll, immfl Kitnrinl ^uijart. tu
dnnaciju g or^mi^n-.jii icm«T[S Mlijrjurirci.h
&fl VUjofuiGDI Iumc9ti i JlDVUlja
RAVNA T EU [" ■''ii -I pF"H.i3r, Filci Brinar
LJ /^¡i,?.... iT? irraiji ¡¡.■ni IftH
Često smo bili i kod ranjenika u KB Dubrava (Opca bolnica)
165
I mi smo slale zahvale.
166
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
167
Dodatak 2.
I ovako su nas molili da im dodemo na bojište i uz razgovor i pjesmu donesemo i konkretnu pomoč u odječi i hrani, ili nam zahvalili na novčanoj ili drugoj pomoči:
.rvutatu poradinaka ijrotita Li oMj; O^OVr, a ZbgXflb
POLiu^VdUl 1
. iftoualiulni :'Eij£rJiijtl. SMalJun l-jbIuju o^ Samoa	uiE oferutne a^fraBllu .m
iiL'vaCJiJnj, UJagOVfl Bifllogl; netrabu p DM bil &
inti&atl, acvcijuo njii d« iakiao olkad olju pau i . un&toi Ispcva alubaa Gneurui ao J U 1 pomita JlcunJ a f/Jifl mat® 1J al nI
i	Cinljuliki Hredetova , t« činjenjlcv-t da
ii	ji Sii ijsiTljaLfilj ?.3uri.jjn du FnJ&ftt
u
LreSa biti wntar tit( oao krnjint ,
oluri laajfla i flfli ovi rLRpartt JL iffiECcufi -■-■.jta/tuLv^DEi vnn silvljaviinL; t
ti iattfloi 1 LlpliJV SCflilO ili. »IM-
aOlatD drilgl VuivYdfr ,	His da
i uual u ta saoiM «tlL'ociie -PntlD c«. Oaijaiaao i(ip<ja5G vljo &± 1 olj« nam bai Inklj , trm umno cian MiaflGajd: odLjeba 1 ubili» , Ji uaiočitu- sujlaj 1 dimji ffftt
U iarkoj and,! da tats a»« pooljfltltl 1 da tata imuci raiu Bije V nuja i« naa =	i soyin Vas poidravl Jaw t
U in» 7& P aUTJtfkOg
168
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
169
Dodatak 2.
Potvrde da smo humanitarnu pomoč predale u prave ruke, još nekoliko izvješča o akcijama HPF-a:
170
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
171
172
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
173
Dodatak 2.
I ovako su dragi darovatelji široka srca uplatili pomoč za odredene branitelje i njihove obitelji (u ovom slučaju I. Topčič i D. Paunovič).
174
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Dodatak 5.
Dopuna tekstu knjige Hrvatskoj s ljubavlju:
*Dva dokumenta iz brojnih pisama, faktura i potvrda o akciji za ranjenike u bolnici u Krapinskim Toplicama za koje su donaciju sakupili Hrvati u Sydneyju:
HRVATSKI KftDtO PflOG&AM SVDNEV UKVATSKIKAUU) Al STRaUA OPO ROX 2413»J fektiMku
itn-ibuti gin-inn!! Karton '/Jhtr
Vrlo ilovu	/jltci.
2i,# J.jikJ J i-j.1.! jIi UHO iv >i K.i ¡ipuii-k ii n Toplicumj J j [KflvTiJirnu iipra^n tm riAuiii i j lihime akciji za ninifiiikE.Krapiiiiki; "1'iip licc-pulrm radio Inna ur. Slotodum fcranl™ ttdii) pregsimo 11 h IfeH.MollflH V« Ji ftdfflsh ¡■■lilUc jlljedbtt: upotvne (■¿ura
1.1'ranjn ["li-mciniiC.I-TJSCum ivflUf "Holmcin" Iti L'i)ini 1701 ^ DBM (lljemaJtel minkit
2Alravkn Vidrvitlnirtura Ivrtkc "I [ufnunn nj tmoi 3»Xi DliM.
1 Marija«! Si . .UVmn n rti-. '<Um IkKt im kfflfK rtiJHij« PCM
4X1 da FcriiJtfrinuit lVrt te tU» BWk" 1141 iBH	DI;M.
.i. Miri (Ah .ŠMi.lakiun ivnii-L 'Nsuva iiFltijxdi|ii." fin ¡bhh L TiK i l/l-.M
G.Evjh RihtEjJjJnun [Vflfct "ttovj OTOptoiljj- no ima* 1700
TJiiimi Klnnmv.JaMurj llrffB Ti?*4Hjrtaipft£ijii" ttl iAIu* 1700 DfcLM.
K ^ah il ,f:il(1]rni ivrlkif Nc-v.l ortoped i jo' m iran)i 1-1M ;■■] :.i\ [
Hrvatska tviits "Nova nrtoprfijs" lrtw lisvi/jn Eant rač uji Jnni ItivncJne hsnloc □ jkmrebti
br.:3il][H 621 -12 'm 2HKMI 251 L14.
M^i ¡¡on- Hnrnutnni Ml invalnJio.......vinskimi* 11 I iniinknjji (Ju iHfljtna IflKtldoltii
jJnfL k>fi kitih nekih rutitniita Ulpgcli niihuVt pgtrebc riiiiLi i/.drujiili
L/vncu rjJi minnguJnciili ur^cnlno^ pbčanji.Viiii dimsciju njmijcnili mth» njjtLiun
liivtiidim» za kojc Hihajn ikiji-iijn^ktiplp L tvaliKinijo [*y™gil(l
Uitstnk mJ urt HlAlU AUI> S,ii" Olt^fC [i;diu*i iipbfc fMI nuvtiJniili računu bit tc l«kiv
<fcr upmnlih]jai n |Ki1ftht ranjenih invjinlj i 11« j-dravuvcnn «tanje nijc jnfl drljnilivno
lifehutOnime v^i ti r.ii-iknnjc vnjcmi; nhav^rmiL'
r intiluvKineiu nMvjcnn da min puialprtc polviilu ii.viicrii u^iluJr.
I liv:u -ku |n<^JjnnE<u J n 'n 111: ¡fjiiin ] Tnhiir
Madamii -.c di ¿umi na islnvnljiuvn iLilrom iavrfiji nvu filrmtniiiL ikcijii.
2a feWjr'Knpinhki: Topbtic; di [rair J&vjok
K-onrJin iLMr hktJjc; [vunj. .I.idrtiit- Kiiifc ■
Kng^ilbpUo^ZSj* 1W5,
K i
-
175
Pismo doktora Horvateka koje je 25. siječnja 1996. poslao organizatorima akcije u Australiji:
SPECIJALNA BOLNICA ZA MEDICINSKU REHABILITACIJU KRAPINSKE TOPLICE Tel.:049 232 122 Fax.:049 232 140
Vrlo štovana gospodo Zaher,
Donacija Hrvata daleke Australije namijenjena najtežim ranjenicima domovinskog rata koji su rehablitirani u Krapinskim Toplicama usmjerena je na izvedbu proteza i kvalitet-nijih kolica pojedinačno najtežim invalidima za koje nismo imali adekvatnih rješenja kroz postoječi sistem zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj.Donacija je trošena tako da oni invalidi koji su dobili pomagala imaju i njihov servis,izmjenu dijelova,te ostale prilagodbe,ukoliko se pokaže potreba.Koristili sm.o evropske prozvodače opreme, jer je tako najlakše servisirati opremu zbog metričkog sustava mjera koji se koristi u tehnologiji i bližine proizvodača opreme.
Kontrolu nad podjelom donacije provodio sam osobno,zajedno sa gospodama Dunjom Vatovac,Mirjanom Hribar kao predstavnicima Hrvatske pozadinske fronte i gospodom Ivanom Jadrešič Kačič kao koordinatorom akcije.
Potrošnjom največeg dijela donacije nismo ni izdaleka riješili sve probleme i pomogli svima jadnim i hrabrim ljudima kojima bi to trebalo.U Krapinskim Toplicama na današnji dan imamo još uvijek stotinjak ranjenika domovinskog rata na rehabilitaciji i smješ-taju.Kad razgovaram s njima i pokušavam im pomoči,teško mogu izdvojiti nekoga kome bi pomoč više trebala nego njegovom susjedu.To se posebno odnosi na ratnu politraumu. Ozljede glave,višestruke ozljede trupa i ekstremiteta zahtijevaju dogutrajno liječenje, medicinsku.socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju.
Promatrajuči ukupne probleme ozljedenika slobodan sam predložiti Vam da se za preostali dio novca nabave slijedeča pomagala:povišenja za WC školjke,stoliči za hranjenje ležečih i nepokretnih bolesnika i kolica za previjanje.Predračun čete sa pojedinačnim i ukupnim cijenama dobiti od hrvatske tvrtke "Nova ortopedija" iz Zagreba. Ova pomagala bi se koristila u Bolnici Krapinske Toplice,odnosno,suglasno Vašem odobrenju,pojedini invalidi bi ih mogli dobiti na koristenje kod kuče nakon odlaska iz Toplica.
Molimo Vas da razmislite o ovom prijedlogu,te da nas o tome obavijestite. Sa gospodom Ivanom razgovarao sam o mogučnosti nabavke literature za nas liječnike iz područja traumatologije u vrijednosti od 455 $,no ne znamo može li se to uklopiti u ideju akcije.
Primite moje iskrene i srdačne pozdrave,molim Vas pozdravite slušatelje Hrvatskog radija Australije.Veliko hvala u ime onih koji su najviše izgubili.
25.1.1996
Hrvatski radio Australia Gospoda Barbara Zaher fax.: 99 612 4396773
176
H RVAT S K O J S L J U B AV L J U
**Popis dobrovoljaca iz Zagreba i okolice za čiščenje razrušene Banovine:
Želimir Stiplošek, Zdenko i Aida Galič, Krešimir Jerbič, Ivan Premar, Milan La-sič, Zlata i Božidar Andreni, Zvonko Milak, Miljenko Zelčič, Robert Jurkovič, Jure Mihič, Bogdan Mačesič, Jakob Kutinjač, Mate Bokovac, Vlatka Pavelič, Marija Gra-bič, Miro Vinkovič, Mihovil Tadič, Iva i Jozo Čolak, Mario Stambuk, Ivica Fumič, Duro Kapetanovič, Vladimir Kalle, Ivanka Marukič, Stjepan Žiger, Ana, Antun i Edita Brolih, Želimir Karlovič, Relja Trivanovič, Branimir Bilič, Nikica Rodič, Marko Kovač, Slavica Ivkošič, Katica Miholjevič, Danijela i Tomo Rabuzin, Ljubica Hu-dosek, Franciska Herlič, Dubravka Nazlič, Vanja Vujevič, Darko Kovačič, Mirjana Muzek, Olivera Radovič, Draga Jurlič, Ljubica Miličevič, Gordana Čezo, Dražen Mador, Josip Sedak Benčič, Ivica i Lovro i Stjepan Utrobičič, Ante Dožor, Elvis Mo-horovič, Milan Hušnjak, Zvonko Franjkovič, Marjan Morovič, Slavko Grčič, Franjo Grgurič, Elena i Hrvoje Marjanovič, Jadranko Stojkovič, Mirka Čotar, V esna Čuk, Nada Lukačevič, Renato Frljak, Nada Kosa. Dolazili su na naše akcije i Zdenko Juri-nič, dr.Antun i Ljerka Kenda, Pavao Horvat, Ilija Galič, Višnja Brandt, Vili Strasek, Ivan Juros, Štefanija Bakič, Andelka Kordič, Štefica Haramija, Marica Mattes, Vesna Miljak, Desa Janjatovič, Olga Zunič, Andela Jurinič, Josip i Mira Benc, Eva Pon-grac-Senta, Marko Matanovič, Zvonko Milak, Franjo Crnčevič, Vinko Mrsič, Mato Piteša, Šime Talajič, Jura Kuduz, Milan Omazič, a s nama je često išla i prognanica Ljubica Andabaka, smještena u Hotelu Internacionalu. Bilo je još mnogo dobrih dragih ljudi, i svima hvala!
177
Dodatak 2.
Mala galerija fotografija meni dragih ljudi na bojištima, u bolnicama ili "u poza-dini", izbor iz brojnih fotografija koje nisu stale u ovu knjigu:
T
V JJ
Akcije H PF-a podržavao je i general Antun Tus
Uvijek čisti branitelji i na bojišnici, Ogulin, 1993.
sns
Kako su fini pečeni odojak i ovaj veliki perec - govore nasmješena lica Tigrova u Ogulinu, u prosincu 1993.
178
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Ranjeni branitelji u zagrebačkoj bolnici u Božidarevičevoj ulici
Uz gitaru i pjesmu odmah je lakše - bolnica u Božidarevičevoj ulici
Na proslavi Dana Državnosti 1994., branitelji iz 1. domobranske satnije Lasinja 180	HRVATSKOJ S LJUBAVLJU
Donatori slijeva: V. Štarkelj stariji i obitelj Jurinic, i ja
181
Žene HPF-a i zapovjednik Tigrova general Jozo Miličevic
Nakon Selina zagrebački susret s Tigrom Željkom Hercegom
182
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Sretni Zagrepčani čiste oslobodenu Banovinu
Prvo otkopavanje zvona u Viduševcu
Sastanak u klubu HPF-a
184
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Sadržaj
Predgovor............................................................................................................................................................................................................................................5
Umjesto uvoda...........................................................................................................................................................................................................................7
Spomini na domovinu Sloveniju, moje roditelje, sestru, brata i moj dom......................9
Balvani i poduke o hrvatskoj povijesti; i krvava 1991................................................................................11
Generali, Hrvatska se ne boji!
Moja domovina krajem ljeta, u jesen i zimu 1991............................................................................................17
I mala ljudska pomoč u ratu postaje velika, jer je od srca. Kako je lijepa moja Domovnica Upoznajem HPF
Prvi posjet ranjenim braniteljima..................................................................................................................................................23
Domovinski rat, HPF i kako ljubav čini čuda; i o Dubrovniku 1991.............................25
I ovdje stanuje ljubav.................................................................................................................................................................................................31
Humanitarni koncerti za branitelje i ranjenike
Slušali smo emisiju HR-a za prognanike i sve ratne stradalnike
Jedna od mnogih prognaničkih priča
Na bojišnicama....................................................................................................................................................................................................................37
Mekušje - moje prvo ratno iskustvo Naši "dečki"
U kakvoj su vezi Bibinjci i zagrebački taksisti? 2. bojna 159. brigade HV-a Antonija iz 159. brigade
Još o našim braniteljima i onima koji su im pomagali braniti domovinu............47
Tigrica u Generalskom Stolu 1993. Krunice i dragi darivatelji
185
Seline, Maslenica, Tulove Grede i bakina bucnica... u proljece i ljeto 1993.
Tulove Grede - spomenici našim hrabrim braniteljima
Klub branitelja u prostorijama HPF-a
Piknik na travi za naše ranjenike - do Srndaca i na nosilima
HPF-ove akcije za djecu - nekoliko meni dragih...................................................................................................67
Djed Božicnjak i dječja radost na Božic 1993. Brinuli smo i o djeci u bolnici u Krapinskim Toplicama
Veselija strana rata.........................................................................................................................................................................................................71
Poculica, tamburica i zlatne niti narodnih nošnji
Za dobru zabavu potrebni su samo dobri ljudi dobre volje i otvorenog srca Prva svadba - 18. rujna 1993. Bilo je još svadbi
Za blagdane s našim braniteljima na bojištu i s ranjenicima u bolnicama..........81
Nezaboravni Božic i Tiha noc u Krapinskim Toplicama 1993. Ogulin, prosinac 1993.
Cvjetnica u Ličkom Lešcu i Generalskom Stolu 1994. Dan državnosti, Lukinic Brdo 3. lipnja 1994.
Ponovno na bojišnici - Orašje i Oršolici, 21. svibnja 1994. i 28. kolovoza 1995..........91
Veliko srce za male akcije...............................................................................................................................................................................95
Torta za sve Tigrove Predavanje: Na bojištu Šišanje ranjenika
I moda je pokazala da smo dio europskog kulturnog kruga
Posjet frizeru završio je akcijom za ranjenike uz Halo, halo, ovdje Hrvatski radio
Australija iz Sydneyja
Mali biseri ljubavi za moju Hrvatsku.....................................................................................................................................103
Mali Vukovarac Vlatko i ban Jelačic
Velik si koliko imaš veliko srce / O obitelji Topčic i drugim dragim darivateljima koji pomažu obitelji Maric
Još nekoliko "štikleca" ljubavi za naše branitelje i ranjenike.................................................111
Bile smo kod ranjenika i u Jezerčici, i Stubičkim Toplicama.
186
H R V A T S K O J S LJU BAVLJU
Zagrebački osmijesi ranjenoj Dalmaciji
Bečke čizme za 12. domobransku pukovniju iz Petrinje - ili dobre duše iz Beča za napacenu Hrvatsku
Mali portreti velikih ljudi.............................................................................................................................................................................121
Ivica Jurčan iz Bogdanovaca, bajker bez nogu Tigric Robi, Slovenac sa zagrebačkog asfalta
1995. godina, u Hrvatskoj još traje rat...................................................................................................................................127
Bljeskoviti Bljesak Oluja nad olujama
Nakon Domovinskog rata............................................................................................................................................................................135
S dobrim ljudima velikog srca pomažemo razrušenoj domovini Obnavljamo Banovinu, prvo cemo u Petrinju Ojpetrinjske uske staze, ružmarinom sačtene... I dalje Banovina. Idemo u Topusko
Čistimo Hrvatsku Kostajnicu -ili- kako se dobra djela mogu iskoristiti u prljavoj
propagandi
Ime mi je Zvonimir
Njihov osmijeh vrjedniji je od tisucu zahvalnica............................................................................................149
Umjesto kraja, početak... i jedno veliko HVALA............................................................................................153
Umjesto kraja, početak drugi.
Tu je pravo srce Hrvatske!...........................................................................................................................................................................155
Umjesto pogovora - zahvala.....................................................................................................................................................................159
Dodatci..............................................................................................................................................................................................................................................161
187