UČITELJSKI LIST
GLASILO »ZVEZE SLOVANSKIH UČITELJSKIH DRUŠTEV V TRSTU“.
Izhaja L, 10. in 20. vsakega meseca. — Slovenski rokopisi naj se pošiljajo na uredništvo v Sežani na Krasu, hrvatski na naslov: Vinko Šepič, nadučite j u Buzetu. - Izdaja .Zveza slovanskih učiteljskih društev v Trstu*, za uredništvo odgovoren Silvester' Pertot. — List je za člane izdajateljice brezplačen, naročnina za nečlane L 24.— Upravništvo v Trstu, ulica Molin grande 16, I. n. — Tekoči poštni račun. — Tiska Tiskarna Edinost v Trstu.
Št. 33.
V Trstu, dne 20. novembra 1922.
Leto III.
NOVO OBZORJE?
XVI. kongres organizacije <Unione Magistrale Naz’onale» se je vršil letos v Trstu in sicer od 8. do 11- t, m, Najaktualnejše, kar je pretresal, je goitovo vprašanje preuredbe osnovnega šolstva v Jul. Krajini z ozirom na šolsko zakonodajo v starih pokrajinah države.
Kakor znano, Sl stojita tu nasproti dve mnenji, prvo, naj se ne unči povsem dosedanja šolska zakonodaja, preostanek dolgoletnega tujega režima, temveč naj se spopolni z vsem kar ima boljšega italijanski šolski zakon in drugo, naj se brez odloga uvede v odrešenem ozemlju vsa zakonodaja, veljavna za osnovne šole v starih pokrajmah. Ti dve tezi sta že štiri leta v medsebojnem boju in zdaj je prišel problem do viška, zahteva rešitve.
Kaj je kongres U. M. N. sklenil v tem aktualnem vprašanju? Poročevalec Pasqualir je branil prvo tezo, kritik Varrano je nastop i za drugo. Po živahni debati se je pa dosegel sporazum med obema tendencama ter se je sprejel sledeči dnevni red:
16. kongres organizacije «Un’one magistrale nazionale», upoštevaje neopustne nujnosti, da Italija uveljavi v novih pokrajinah z načelom enotnosti in l beralnosti prava in državnih ustanov svojo vlado in državni prestiž, združeno v vseh drugih pojavih življenja naroda (države); upoštevaje, da se po vladanju odrešujoče Italije uspešno ojači ugled države v glavnem potom državne šolske vzgoje; pretresaje sedanj' položaj osnovne in ljudske šole odrešenih zemelj v svrho definitivne sistemizacije tako glede upravne uredbe šole kakor glede juridičnega in gospodarskega položaja učiteljskega osobja v novih pokrajinah, sklene sledeče:
1.	Naj se takoj raztegne v nove pokrajine vsa italijanska zakonodaja v kolikor zadeva osnovne in ljudske šole in sicer tako, da su urejene in upravljane kakor stare pokraj nc kraljestva, dokler se ne izvrši splošna reform?, vsega osnovnega šolskega organizma Italije.
2.	Obstoječi okrajni šolski sveti naj se razpustijo in preosnujejo, izhajaje iz pokrajinskega šolskega sveta, v izrazito tehnične organe z nalogo čuvati šolsko obveznost in redno poslovanje šole-
3.	Šolska obveznost naj se obdrži do 14. starostnega leta,
4.	Občine novih pokrajin, k' so ustanovile ljudske In meščanske šole, naj te šole vzdržujejo, vzporedivši meščansko šolo ljudskemu tečaju (corso popolare).
5.	Zrelostno: spričevalo' zai poučevanje na ljudskih šolah, dobljeno na učiteljišču novih pokrajin naj bp tudi za nazaj v vseh juridičnih in gospodarskih učinkih enakovredno usposoibljenostni diplomi za, pouk na osnovnih šolah, doseženi na državni ncrmalki ali enakovredni šoli v starih pokrajinah kraljestva.
6.	Naj se odpravi usposobljenostni izpit za pouk na ljudskih šolah, veljaven doslej v smislu avstrijske šolske zakonodaje.
7.	Spričevalo usposobljenja za poučevanje na meščanskih šolah naj se zahteva: za pouk ljudskega tečaja, ki izhaja iz uredbe odrešenih šol; to dotlej, dokler posebne zakonite določbe ne urede drugače.
8.	Fravni in gospodarski položi; nadzorovalnega, voditeljskega in učiteljskega osobja odrešenih zemelj — nespremenjene ostanejo pravice, pridobljene po določilih italijanskega zakona — naj bo tisti, ki ga predvidja veljavni italijanski šolski zakon-
Tako torej resolucija.
Rešitev vprašanja šolske zakonodaje v naši pokrajini je za nas nedivomno velike važnosti, zato nas tudi zanima. Vendar moramo reči, da ne razumemo vse strastvenosti, s katero se bore italijanski kolegi za to stvar. Resnica je namreč, da smo: se v zadnjih štirih letih marsičemu privadili. Če se na primer na kongresu nastopa proti inštituciji okrajnih šolskih svetov, ker bi lahko v slovenskih in hrvatskih okrajih predstavljali1 nekaka protiitalijanska ognjišča (tako p'še «11 Piccoilo» od 12. t. m.), ne moremo tega prav verjeti. Tudi dokazovati bi ne bilo ravno lahko. Ako pomislimo, kako si je bivši avstrijski režim pridržal v ljudski šoli vendarle vso oblast, bodis’ potom državnega nadzorstva bodisi potom deželnih šolskih svetov, nas prav nič ne prepričajo trditve o nevarnosti navedene institucije, ki je poslovala: tudi tekom zadnjih dveh let tako, kakor je vlada hotela. Okrajne šolske svete smo smatrali za modro korporacijo, ker je omejevala birokratizem in ker je imelo v nje) ljudstvo, za čigar šolo gre, vsaj nekoliko besede; toda učiteljstvo dobro ve, da so prav okrajni šolski sveti žalibog bili prepogosto njegovi neizprosni sovražnik’. Če je torej tovariš Zanfei
Strstn -258
_______li____
mnenja, naj bi na severnih in vzhodnih mejah Italije prevzela šolo kratkomalo država, ne bo z morebitno izvršbo tega bogve kakih sprememb, saj pri nas občine sploh nimajo svojih šol. Podržavljenje bi ne1 bilo mnogo več kot gola formalnost, če vštejemo vse velike svoboščine, ki smo jih v tako veliki meri uživali v teh nevarnih okrajnih šolskih svetih, kjer so sploh poslovali!
Šola je «politicum», res je to, ampak predno je «politicum». je naravna gospodarska potreba in kot taka se nikdar ne da popolnoma potisniti na politični tir- Čitanje, pisanje, računanje in osnovni nauki iz realij se morajo danes, v XX. stoletju, poučevati v najširjih ljudskih plasteh. To ukazujejo vsakdanje potrebe, to narekujejo časovne razmere, tu ni poti nazaj! «Pol ticum? sem ali tja, elementarnega pouka ni mogoče danes odpraviti, pouk sam na sebi je prvo, drugo je sekundarnega pomena. Marsikatera «refor-ma» se lahko vpelje, vprašanje pa je, koliko je vredna, koliko časa se bo vzdržala in kaj bo sploh dosegla. Čujemo načrte, ki bi bili za osnovno šolstvo tragični, ko bi ne bili — smešn'. Prav nič sociološkega spoznanja ni treba, že zdrav razum nam pravi, dia vse nenaravno ne obvelja. Zato ostajamo hladni, ko se tukajšnje šolstvo s takim ognjem preureja na raznem papirju in na raznih kongresih. Le energije, ki
jo nekateri tratijo brez vsakršne koristi, se nam zd’ škoda, ker vidimo, kako si sami zapletajo enostavne probleme, da se potem trudijo okoli njih v potu svojega obraza, ne da bi ustvarili kaj pametnega in trajno veljavnega. Njih prizadevanje se nam zdi slično postopanju Liliputancev okrog Gulivierja. En sam pogled v šolskostro-kovno časopisje povojnih let nas pouči o tem. Šolska reforma ni reforma katalogov in učn’h načrtov in urnikov, temveč velika potreba novega življenja, takega življenja, ki mu je človek žarišče, ne pa mrtva številka, kramarski objekt liberalne države, olovek-stroj brez duše, človek-živinče brez notranje vrednost”.
Morda to naši goreči reformatorji slutijo, saj govori pasus v tržaškem dnevnem redu: dokler se ne izvrši splošna reforma vsega osnovnega organizma Ital”je! Toda že dejstvo, da hočejo reformirati šolstvo od! zdolaj navzgor, kaže, kako se mimo bistva stvari igrajo le z besedami. Nimamo torej nikak h vzrokov, da bi se kdo ve kako bali vseh «reform». ki tako strašno razburjajo duhove, ker vemo, da tudi reforma šolstva, ki jo obljubljajo za vso državo, ne boi taka, kakor jo zahtevajo časi, ne bo šola prerojenega človeka, ne bo šola. ki jo potrebuje tudi italijanski narod. Zato kličemo z Mazzinijem vsem reformatorjem:	Siete uomini prima d' esserc
cittadini!
UČITELJ VELIKIH I MALIH.
Svako zvanje dovinulo se do priznanja dvojakim sredstvom: zaslugom i borbom. Zasluge same nedo-voljne su da nekomu staležu poraste cijena i ugled, jer u šanolikom današnjem društvu mogu da one ostanu i neopažene; potrebna je i borba, ustrajna i jaka. Kad bi se nekoga nagradjivalo lih po zaslugama njegovim, to bismo mi. prosvjetitetji narodni, več odavna uživali veči ugled i priznanje. No jer tako nije, znak da društvo našega vijeka nije baš najskrupuloznije u nagradjivanju raznih kulturnih irudbenika po zaslugama njihovim. Sasvim oprečni kriteriji vladaju čovječanstvom. Time moramo računati, pa uslijed toga ustati na borbu, i sami sebi prokrčiti putove. Ako nas društvo zaboravlja u svojim molitvama, ne smijemo mi zaboraviti samih sebe. Da je naše zvanje sveto, uzvišeno, mukotrpno, altruistično, humano, kulturno, itd. ne smijemo znati samo mi, več o torne moramo da osvjedočimo i društvo, ostala zvanja, cio narod.
Kad bi htjeli da objektivno promotrimo zasluge naše i ostalih zvanja i društvenih klasa, našli bi, o čemu smo uvjereni svi, da je naše djelovanje jedno od najblagoivornijih i najblagoslovenijih uopče. Da javno mnijenje ipak tako ne drži, razni su uzroci; nekultura mase u prvom redu, a zatim niz drugih uzro.ka i nedača koje su nas u prošlosti pratile. Učiteljsko zvanje ipak polako diže se, napreduje, a s time uporedo padaju i zablude i omalovažavanje toga zvanja. U borbi koju učiteljstvo vodi za svoj ugled i priznanje, te za dolično mjesto u kulturnoj zajednici, lako nalazi dokaza i uvjerenja, kao i sredstava za postignuče svojih opravdanih zahtjeva. Ipak rekao bih, kao da se na jednu činjenicu opče-
nito zaboravlja. Mimoilazeči sve druge momente, kušat čemo ovdje da iznesemo tu jednu važnu činjenicu.
Objekt učiteljeva rada jest dijete, neizgradjen čovjek; na njemu je, da polako u to mlado biče unosi dobre i plemenite odlike, da u uzgojem od nedorasliča gradi buduče ljude. No upravo u momentu kada bi narodni uzgajatelj mogao najljepše i najplodnije sjeme da baca u netom izorano tlo, njemu je da se sa svojim gojencem dijeli. Dolaze drugi nedorasliči, i opet biva isto. Sa dvanaestom godinom trga zakon dijete ispod ruku učiteljevih, i daje ga opet otjecaju doma. Što se dogadja, nije potrebno kazati. U naj,krače vrijeme ishlapi sve iz glave i iz srca, a trajno ostaje samo ono što pruža dom. Da su njegovi utjecaji vrlo često nepovoljni, to znade svaki nastavnik. No budimo objektivni, i priznajmo, da stoga trpi i ugled učiteljev. Današnje društvo (ne samo neinteligentno nego i inteligentno!) drži rad oko djece nečim neozbiljnim, ne-kakvom zabavom. Nerijetko čuje se od seljaka. da šalje dijete samo zato u školu, neka mu kod kuče ne smeta, a za učitelja drži da je samo zato plačen, da mu to olakša; pa kao što svoje dijete drži samo djetetom, tako i učiteljev posao smatra djetinjastim. Ovo je mnijenje kod seljaka opčenito, pa možemo mirne duše ustvrditi, da ugled, koji učitelj u svom selu uživa, ne uživa ga nipošto s njegove nastav-ničke službe, več s nekih drugih okolnosti: ili zato što je «gospodin», ili imučan, ili razborit i uljudan, ili bilo s koga drugoga uzroka. Radi same njegove službe ne! Dok bi tako mislio samo seljak, moglo bi se lako oprostiti, ali nažalost misle tako i kul-turniji slojevi. Sasvim su rijetki oni, koji s razumi-jevanjem priznaju zasluge narodnog učitelja. Da je
to krivo, dobro znamo. Ali jest tu ipak nešto, što ima svoj uzrok.
Istakli smo več kako učitelj u najlepše doba gubi svoju mladež, i ona kroz cio život ne dolazi više pod utjecaj njegov. Učitelj imao je samo tu sreču, da u djetinjstvu čovjeka oplemenjuje, a dalje ne. U najsposobnijoj, a i najpogibeljnijoj periodi, života, u mladenačko doba, čovjek je prepušten samom sebi, i pogubnom djelovanju doma i okoline. Koliko za-bluda, koliko črnih sudbina. koliko propalica, pijanka, venerički zaraženih, siijepih ,kod očiju hoda i tumara, gubi sreču i život, jer zavedeni od društva, ambijenta, a bez i najmanjeg dobrog utjecaja. A rnožda medju tima imade mnogo bistrih glava, mnogo dobrih duša i čistih srdaca, no nedovoljno svijesti; bez uputa, bez vodiča, bez savjetnika u najvažnijem času. — Jednomu čovjeku treba vrlo mnogo da ne zabludi, a današnji vijek postavlja šilu zahtjeva na pojedinca. I čovjeku t. zv. najnižeg sloja treba mnogo znati. Ne mislimo ovdje masu bukvalnog te-oretskog znanja, jer smo u principu protivni natr-pavanju glava kojekakvim znanostima, več zagova-ramo uzgoj u pravom smislu riječi. Ali i od najnižeg čovjeka valja tražiti da bude — čovjek. Ono što mu osnovna škola daje nije dovoljno, a i ubrzo ishlapi. Da.se zadovoljimo pako time, da široke slojeve naučimo čitati, pisati i nešto računati, to lje ne smi-jemo1, jer to može svaki laik da učini za nekoliko mjeseci. Na nama je mnogo veča zadača. Oplemeniti moramo i uzgojiti čitava čovjeka, riješiti ga svih mana, surovosti, učiniti pristupačnijim razboru, nauči, dokazu, istini, dobroti i Ijepoti; razviti u njemu humanitet, otvoriti mu ne samo oko, nego i dušu i srce. Sela naša, cio narod, vasiono čovječan-stvo, vije.kovi prošli i sadašnji boluju od laži, pretva-ranja, zlobe, licemjerja i stotinu drugih zala; živimo ružnim taštim životom, stvaramo pakao na zemlji, a pseudokultura, lažna neka kultura vitla masama. Sve tapa u mraku, sve srče zloradim smijehom preko tud jih leševa, sve se goni i krevelji, a dotle učenjaci otkrivaju stare spomenike, otkrivaju pu-tove u višine i dubine, traže zalutalu zvijezdu, iz-mišljaju logaritničke poučke, usavršuju linguistiku, igraju se globusom. A na globusu pakao . . .
Ne leži sreča čovječja u velikoj mudrosti, več u mirnu i skladnu životu. To je ipak najpreče. Da to bude, treba za to čovjeka uzgojiti, ubiti u njemu sve niške porive, jednom riječi oplemeniti ga. Potrebno je dašto snabdjeti ga usto i nekim kvantumom znanja za život. To sve ne može da pruži osnovna škola. Hočemo li dakle masu slati na više nauke? Ne. jer se ni tamo danas ne uzgaja! Selu i zemlji ne smijemo oteti čovjeka, ali ga moramo učiniti čo-vjekom, pa neka kao potpun čovjek ostane na svome domu. Prvi od svih naroda učinio je to danski narod sa svojim «Pučkim sveučilištima», Nišu to možebiti razna pučka predavanja kakva se kod nas lokt-iiJoo j'	sthiJiou i JUi_ . .■_
ODUŠEVLJENO ...
Na početku smo škol. godine. Započesmo svojim radom u školi. Da-li oduševljeno?...
A uprav u torne oduševljenju za svoje zvanje i za svoj radi, u školi leži velik, rnožda največi uslov i rajsjegurnija garancija za čiiav naš uspjeh. Uspjeh •našeg rada U školi o.visi bezdvojbeno od manjeg ili večegnašeg osobndg oduševljenja za svoje zvanje, te od žara i žestine* kojom seihvatamo rada* a Tod stepeha poleta i eneržije, , što prati taj naš rad.
pod tim imenom drže, nego je to sasvim nešto drugo. Seoska mladež od 18.—25. godine dolazi u turnejama u posebne zavode, gdje otprilike pol godine slušaju korisne i uzgojne pouke. Biva to u zimskim mjesecima, kad mladež nema kod kuče posla. Slušači žive to vrijeme besplatno u zavodima. Svje-dodžba nema, a ni kakvo možebitno promaknuče nije s teme skopačano. Nakon svršanoga klirsa vrača se mladež svojim kučama i nastavlja prijašnji život. U «Pučkom sveučilištu* slušaju mladiči i dje-vojke nešto povijesti, zemljopisa, računstva, pa teoretski i praktički uče gospodarstvo, no najvažnije što se u tim zavodima provodi jest: duh snošljivosti, mira, ljuba vi, iskrenosti, čovještva. Jednom riječi: oplemenjuje se čud, čisto duša i ublažuje srce; stva-raju se tu tihi, umni, požrtvovni ljudi, dionici sreče i mirna života. Upučuje se mladež u važnost raznih nauka, kao gospodarstva, medicine, tehnike itd., ali samo u toliko, da može s uspjehom čitati popularne knjige, koje o tom rade, i da može vjerovati struč-n;aku. Upučuje se mladež da u selu propagira slogu, ljubav, jedinstvo iskrenost; iznosi se rugoba ogova-ranja, zločina, pijanstva, zlobe itd. Sve dakle ide zatim, da se danski narod preporodi na istinski, pravi kulturni život. Dosadašnji uspjesi «Pučkih sveučilišta» u Danskoj jesu veliki. Imade ih okolo 100. Polako imitiraju to i drugi narodi, i svuda se opažaju krasni uspjesi.
Ako ijednomu, to je našemu narodu doista od potrebe nešto takovo. Sela su naša još praznovjerna, nesložna; zemlja i sve grane gospodarstva obradjuju se primitivno, neracionalno; nepovjerenje vlada prema liječniku, agronomu, učitelju; d ječa se ne uzgajaju kako treba; nenavidnost ispija susjede; pravdanja obaraju kuče; knjige se ne čitaju, itd.
Da plodovi pučke škole ne usahnu, i da se široke mase dovedu do boljega života, moguče je samo tako, da mladež i u zrelije doba dodje pod utjecaj učitelja (koji če prema torne dakako i sami biti obrazovani). Tomu najbolje odgovaraju ovakova «Pučka sveučilišta» (o njihovu uredjenju progovorit čemo drugom zgodom).
Tako bi i učiteljsko zvanje potpuno odgovaralo svojoj zadači, i narodni učitelj porasao bi u očima sviju, jer bi takav bio pravi prosvjetitelj i usrečitelj naroda. Dok on bude smio da samo djecu uzgaja, koju mu sa 12. godinom otimaju i više ih ne vidi, dotle trajnih plodova svoje muke ne če vidjeti. Učitelj je uzgajatelj malih i velikih, mentor naroda i u zrelo doba, a ne samo u mladim danima.
U nizu zahtjeva, za koje se u plemenitoj borbi naše učiteljstvo bori, upletimo i taj, i tražimo da se povjeri i uzgoj naroda u zrelijoj dobi, jer če se samo tako moči da dovedu mase do zdrave nepa-tvorene kulture, i naše zvanje da podigne do onoga stepena višine, koje mu kao nosiocu zdrave pro-svjete grfo$<U,.	„bti5u im
.i in rgtA. :ui trbob k rlnovogbo s}netiq sjnbBs dvo
utp
ibL
Istijia, svaki uspjeh oy|san <fiyidua i.jjiar.pilA,, ^P?s ...
.peramenta?;Jko‘ ^mca	motAd
A tko mari.za vatru bez tpplin^, supcp čine? Šta da reče djevojka mladiču, ili šta da^pp-snisli o .^njegovim rM»^a Jj^^^g^oisafiaijpde-ttMjOfl? i^h^4eM Si8§A ,Bvs5uboq upsjb _ slŽ^m mi I etoiabduševljeilje .ftašeoT ipftlej: ;iia)šupruža rijfe-čima švu th^linu, govornlkuilstempieramerrttoht.
glumcu život i snagu. Čovjek rada imade ujedno i topline, što izvire opet iz orog čarobnog i nepre-sahlog vrutka (izvora), što se oduševljenje zove.
Što je lokomotivi para, to je čovjeku oduševljenje i polet. Bez pare je ona mrtva masa, a ovo isto i po-jedinac bez poleta. Prema večem i manjem stupnju odiiŠevljenja, kojim ljudi nešto rade, razlikuju se i ljudi i njihov rad.
Radnike, zanatlije, a osobito umjetnike sudi se ne samo po njihovo] fizičkoj snazi, nego i po njihovo) sposobnosti i oduševljenju, što zapravo tjera radenike i oživljava njihovu mrtvu tvarinu. Odušev-ljen i sposobar radnik za svoj posao spada medju uzornike i savršenike. Je li neko djelo takova rad-nika radjeno čitavom sposobnošču i ljubavlju, odu-ševljeno naime, tada ovakovo djelo (tvorenina) jest i mora biti najsavršenije što može izači iz ruku i duše njegove. — Vrsnoča i savršenstvo rada i tvo-revine dakle bez svake sumnje ovisi baš o ljubavi i oduševljenju radnika. Nije bo moguče nešto izvršna postiči bez čitavog duševrog i teljesnog naprezanja individua, dakle bez njegove ljubavi, paž-nje i ustrajnosti. A ustrajnost i pažn:a jesu dva duševna esencialna faktora prepotrebna u svakom radu, ako hočemo da bude taj rad1 ujedno i uspješan.
U običnome životu upotrebljava se riječ ljubav mjesto riječi oduševljenje, pa se prema tomu veli: raditi s ljubavlju. A ljubav je nešto velika i uzvišena, pošto ona kano sestrica njezina — oduševljenje stvara velika, uzvišena djela. Ništa velika se nije postiglo bez ljubavi i oduševl.enja, a ni ništa trajna ni uzvišena.
Ali, prijatelju, pitaš me: čemu taj govor?
Ja ljubavi, pa ni oduševljenja ne mogu imati ako ga nemam i ako mi nije u duši urodjena i priro-djena! Ja bih rado nešto ili neko stvorenje ljubiti i se za nj oduševiti, ali ne mogu, pa ne mogu!
U tvorne prigovoru, sudruže, leži velika istina. Proti srcu se ne može- Oduševiti se ne možeš za nešto, što ne smatraš vrijednim oduševljenja. I u torne grmu leži zec; tu je ključ tajnog, začaranog ormara.
Odgovorit ču ti još i ovo: Dogadja se nerijetko, da nam vrlo omili neka inače dotad ravnodušna osoba, ako ti je ova osoba iskazala koje nevčeki-vano dobro ili se je nekim činom iskazala, što je pobudilo u tebi interes, a onda oduševljenje. Koliko je ljudi, koji su bili jedan napram drugima ravnodušni, a onda se, bodi kojim povodom, zavoljeli. Imade mnogo pojava u životu za koje nismo marili, a onda prorajenom vremena, ambijenta te duševnog stanja i mentaliteta, za nje se oduševismo.
Namiče mi se sada pitanje: Je-li vrijedno, da se mi učitelji oduševljavamo za svo:e zvanje i školski rad? — Je-li svrha našeg školskog rada zavrije-djuje-da se<- roi-za nj oduševljavamo? Da li je potrebno da smo mi učitelji uistinu entuziaste? Na... ovo zadnje pitanje odgovorih, a dodat ču: Ako učitelj ?fte ulazi U svoju školu med svoju djecu s nekim uzviešnim čuvstvom, s nekim manjim ili večim en-tuziaztnom, taj učitelj nije učitelj srcem, zvanjem i pozvan,jem, nije, nego je prositi nadničar, koji aa-stoji da što manje radi, a na poslu je, da zadovolji barem prividno, zakonu, te da može svakoga pr-voga-u mje.secu primiti plaču>; što ju daštp. zaslužio idjfc&bul . ona-iovotai iviiduj! emBsih tmvo&sijn U ifr.
Učitelji, što mrka lica, ledena srca,; .bez poletne maštf. djeeu podučav^, nema nit rnože imati ušpičil, fcofifttSJPŽž POgotovo uzgajafi, t. j. djelovati na duša ! nvot djeteta. Iz sren k s"rcu. Ništa iz trbuha
ne može u srce. Oduševljenje i ljubav radja ljubav-1 jur i oduševljenjem. Život radja životom. Ništa be-životica, mrtva nije oplodilo nešta živa i za život sposobna. Mrtav učitelj(-ica), mrtva škola. Ledena čuvstva ne porodiše još tople csječaje i žarke misli.
Da zato možemo soditi učiteljev školski rad i njegov realni i svestrani uspjeh i po njegovom ste-penu oduševljenja, ljubavi i poleta, očevidno je i dokazano. I fizički rad zahtjeva neko stanovito oduševljenje, a uzgojni učiteljev rad pogotovo.
A naše zvanje i apostolsko djelovanje, naš rad prosvjetni, humanitarni, altruistički zahtjeva našu veliku ljubav, naše potpuno oduševljenje, ako za-ista želimo biti uzgajatelji te pioniri kulture i civilizacije, Bez te zvaničte, staieške ljubavi, nismo nit možemo biti ono, čime se dičimo i ponosimo pred svijetom.
Da li se zbilja svi dičimo i ponosimo da smo učitelji? Mjesto odgovora ističem: Ne dičimo li se i ne ponosimo' li se svojim zvanjem, ne možemo biti za nj ni oduševljeni. Potrebno je dakle najprije da mi visoko cijenimo svoj stališ i učiteljsku «službu», jedva tada možemo govoriti o svojem entuziazmu. Jer oduševiti se možemo jedino*za nešto, što mi vrlo cijenimo i za ono, što nam puni i hrani čitavo naše duševno biče. Za sve ostalo smo ravnodušni posmatrači. Odatle neminovno slijedi, da učitelj, koji cijeni svoje zvanje, jeste obično i oduševljen za to svoje zvanje, a taj je jedino pravi učitelj u pot-punom smislu riječi, i jedino ta i takav može bla-goslovno djelovati, takav jedino i vrši svoje školske dužnosti i jedino taj učitelj ujedno i žrtvuje se za svoju djecu i požrtvovno revnuje na polju svetske i narodne kulture.
Bez ljubavi i oduševljenja učitelj rije učiteljem; gubeči ono dvoje, gubi svoje dostojanstvo i čast; bez toga nije u pravu zvati se dičnim imenom — učitelj, koje za njega svakako nije dično.
A morao bi se dičiti!
Dika je i slava stvarati ljude ljudima. Čast je i ponos saditi i sijati plemenite misli i uzvišena čovje-čanska čuvstva u glavice i srce mladeži i ljudstva!
Samo činjenica, da pučka škola i njezino učiteljstvo nosi u rukama veči dio svjetske sudbine; samo uvjerenje, da smo voditelji i nosioci ljudske misli i da nosimo zlatne ključeve do narodne, ljudske sreče i svjetske kulture, samo ovo uvjerenje i osvje-dočenje moralo bi u nama učiteljima raspiriti ljubav do škole i do mladeži — i ljudštva, a ujedno oduševljenje za svoje zvanje.
Naši duševni oci jesu ujedno največi pedagozi, največi mislioci, a uz to i največi čovječanski do-brotvori. Mi ih učimo, mi ih razumijemo, mi ih sli-jedimo. Mi smo pedagozi. Time se mi ponosimo i dičimo, a da i plodonosno djelujemo, valja da nam diči našu ljubav i oduševljenje oVih naših rrloralnih "vocTifelja i učitelja svijeta i pokretača svjetske .kulture.	,_,z,
I zaista, koji od nas učitelja smatra ove školšks* , velikane svojim voditeljima, taj ne može a da nije oduševljen i zaljubljen u svoje zvanje i u sypju školu.
Kad ti učitelju i učiteljice stupaš u svoju školu, ,mišji na velike i slavne školnike i filozofe; pofnishi koliko vrijediš kao radnik na polju kulfure; uoči, od kolike je znamenitosti pučka škola; a ujedno pomisli, kolego i kolegice, da ti je sudjeno djelovati med slavenškim narodom i to u Istri. Samo kad pomisliš, da si učiteljem u Istri, več samo to špo-
znanje ima te oduševiii za svoje učiteljsko zvanje.
Kad se kuča ruši, ili kada gori, stanari odušev-ljeno ju gase. Sila kola lomi. I potrebe dižu ener-žije, a pogibelj usplamčuje duše, pa i hladne duše. Ako si hladan, leden za školu, sjeti se Istre i svog istarskog naroda. Zar ni ova tužna predodžba ne če ti dušu rasplamtiti?! Nije sladjega za plemenita
IZ ORGANIZACIJE.
Izvještaj o skupštini učit. društva za pol. kot. Vo-
losko-Opatija obdržane u Matuljima dne 15. X. 1922. uz slijedeč' dnevni red:
1.	čitanje i odobrenje zapisnika posljednje skup-štine; 2. priopčenja predsjedništva; 3. izvještaj o ovogodišnjoj deleg. skupštini; 4. izvještaj o novčanom stanju društva; 5. upiti o škotskim pošlovima te razjašnjenje i razprava o njima; 6. slučajnosti.
Prije samog izvještaja evo malko «prologa»! Skupštini je prisustvovalo 16 (slovom: šesnaest) što učitelja, što učiteljica. Doista lijepi broj, ako uzmemo u obzir, da društvo broji preko 40 članova!. . Ne možemo, a da ne pohvalimo marljivost našeg učiteljstva, ,koje na tako lijepi način znade iskazati svoje dužnosti prema onome, što je ono samo osnovalo, da mu bude oslonom u teškom zvanju. — Jest: učiteljsko je društvo naše mezimče, naša nada! Je li dakle začudo, ako se učiteljstvo sinovski oda-zivlje pozivu vlastitoga «ja»! ?
Pa kako da ne bi učiteljstvo učestvovalo skupštini, koja se sazivlje prvi put iza dugih tromje-sečnih praznika; kako da ne prisustvuje skupštini, na kojoj se ima raspravljati i urediti toliko važnih stvari? Čudite li se moguče, što je učiteljstvo toliko svijesno svojih dužnosti? Ne čudite se ni malo! Okrenite se malko oko sebe! Ne vidite li, da se rad-ništvo svih kasta i nacija združuje u jake organizacije, njeguje ih, a dapače i život je svo pripravno za ne žrtvovati?! A učiteljstvo — ova toliko važna kasta intelektualnih radnika — pa da ne če osje-čati potrebe jake organizacije, koja biva močna, ako je dobro vodjena. No znade naše učiteljstvo i to, da organizacija može tekar onda biti plodo-nosna, ako svaki pojedini njo} pripadajuči član vrši prama njoj svoje dužnosti. . . Ah, kakve li žalosne ironije!. . .
Evo sada izvješča:
Predsjednik otvori skupštinu oko 2.30. Konsta-tirao, da je prisutnih samo 16 članova reče, kako je žalosno, što smo postali več tako mlitavi, te ne čemo da ovršimo, što bismo morali i mogli. Iza kako bi na predsjednikov predlog izostavljeno čitanje zapisnika posljednje skupštine motivacijom, što se isti i or ako u bitnosti slaže s izvještajem objelodan-jenim svojedobno u «Učit. Listu» te radi kratkoče vremena, prijedje se na priopčenja.
Pročitana bi okružnica «Šolskega društva« u Tr: stu, u kojoj se pozivlje slavensko učiteljstvo Julske Mletačke, da na sve moguče načine sudjeluje kod akcija toga društva, kojemu je svrha jedino razvoj slovensko-hrvatskoga školstva naše krajine.
Kol. Aug. Rajčič razjašnjuje svoje mnijenje glede mogučnosti našeg sudelovanja kod spomenutog društva. Reče, da če «Šolsko društvo« nastojati osni-vati svoje podružnice poput «Družbe sv. Cirila i Metoda«, pa če učiteljstvo prema svome iskustvu moči svojim savjetom djelovati oko dobrog vodjenja tih podružnica. Mnijenje je njegovo, da ne bi bilo pametno, kad bi se učiteljstvo javno isticalo u nro-
i valjano odgojena čovjeka negoli je — oduševljeno, požrtvovno pomagati siromasima i nevoljnima, te liječiti bolesnike. . .
Naša kuča gori. Mi bo-lujemo. Rane su nam u narodu otvorene.. . Učitelju, kolego, — gasi, liječi, vi-daj rane s ljubavlju i oduševljenjem. . . Bit češ tako potpun čovjek i potpun učitelj!
pagandi za osnivanje spomenutih podružnica, jer bi time moglo više štetiti negoli koristiti samo} stvari.
Predsjednik priopči zatim naum odbora, prema kojem bi r.aše društvo moralo poduzeti nekakvu akciju za besplatno opskrbljivanje školskim potrep-štinama najsiromašnijih učenika hrv. škola našega kotara. Obzirom na veliku nestašicu novca, skupoču skok potrepština, slabo financijalno stanje naših opčina, koje zbog ove okolncsti nijesu u stanju, da potpomažu u potrebitoj mjeri — odbor je naumio, da preko novina izda poziv na dobra srca onih, koji ne bi bogzna kako osjetili malen izdatak za tako plemenitu svrhu.
Kol. Aug. Rajčič razjašnjajuči potrebu ove akcije predloži, da se poziv za doprinose objavi jedino u «Učit. Listu«, jer če več time učiteljsko društvo do-statno izvršiti svoju dužnost. Iza kako bi prihvačen ovaj predlog izabere. se odbor od tri lica, koji če eventualne doprinose privadjati svrsi.
Predsjednik zahvali prisutnom kol. Josipu De-marin, što se je odazvao pozivu odbora, koji mu je povjerio zadaču, da naše društvo zastupa na skupštini «Slov. učit. društva za Istru« u Trstu dne 3. o. mj., na kojoj se raspravljalo i odlučivalo o tako važnim pitanjima, koje interesiraju cjelokupno slavensko učiteljstvo Istre.
Kol. Demarin izvjesti nas opširro o raspravi i za-ključcima te skupštine glede soc> tečajeva i pjeva-čkog zbora, koji bi se navodno imali organizirati u Herpelje-Kozini u svrhu jačeg kontakta cjelokupnog učiteljstva Istre. Ukratko nam razglobi zadaču soc. tečajeva, kojima je svrha podati učiteljstvu moguč-nost orijentacije u današnjoj soc. nestalnosti, koja je preteča svedjenije i bolje budučnosti. Govorio ram je takodjer o zadačama pjevačkih zborova. Na koncu svog izvješča zamoli skupštinare, da se izjave i odluče glede soc. tečaja i s njirne združenih pjevačkih vježbi u Herpeljama-Kozini.
Nakon duge debate, prigodom koje bi iznešeno raznih primjedbi i predloga, došlo se do zaključka, da je hrv. učiteljstvu voloskog kotara — radi slabih iinancijalnih i prometnih sredstava — nemoguče prisustvovati soc. tečajevima te zajedničkim vjež-bama pjevačkog zbora u Herp.-Kozini. Buduči da se pak od prisutnih članova prijavilo njih dva-naestero za stalno učestvovanje soc. tečajevima u slučaju, da se ovi održavaju u Matuljima, te računa-juči fca prijavu daljnjih osiiiero (ukupno 20), to bi odluččno, da društveni odbor poradi kod Zveže’ da soc. tečaje organizira u Matuljima ili neposrednoj bližini.
Izražena bi zahvala i priznanje slov. učiteljstvu Istre, a napose njihovom predsjedniku kol. Medve-ščeku, koji toliko nastoje, da u svrhu zbližanja i za-jedničkog rada idu hrv. učiteljstvu UsUsret.
Pročitana bi po tom okružnica' Organ, odseka Zveže glede društvene tiskare. Prema toj okruž-1 niči, a po zaključku oVogod. delegatske Skupštine — svaki je društveni član obvezan na doprinos’ od 100 L za društvenu tiskaru. Raspravljajuči o Stvari skupštinari uvide, da je dosljedno zaključku deleg.
glumcu život i snagu. Čovjek rada imade ujedno i topline, što izvire opet iz or.ng čarobnog i nepre-sahlog vrutka (izvora), što se oduševljenje zove.
Sto je lokomotivi para, to je čovjeku oduševljenje i polet. Bez pare je ona mrtva masa, a ovo isto i po-jedinac bez poleta. Prema večem i manjem stupnju odiiševljenja, kojim ljudi nešto rade, razlikuju se i ljudi i njihov rad.
Radnike, zanatlije, a osobito umjetnike sudi se ne samo po njihovo) fizičkoj snazi, nego i po njiho-voj sposobnosti i oduševljenju, što zapravo tjera radenike i oživljava njihovu mrtvu tvarinu. Odušev-ljen i sposobar radnik za svoj posao spada medju uzornike i savršenike. Je li neko djelo takova rad-nika radjeno čitavom sposobnošču i ljubavlju, odu-ševljeno naime, tada ovakovo djelo (tvorenina) jest i mora biti najsavršenije što može izači iz ruku i duše njegove. — Vrsnoča i savršenstvo rada i tvo-revine dakle bez svake sumrje ovisi baš o ljubavi i oduševljenju radnika. Nije bo moguče nešto izvršna postiči bez čitavog duševnog i teljesnog naprezanja individua, dakle bez njegove ljubavi, paž-nje i ustrajnosli. A ustrajnost i pažn:a jesu dva duševna esencialna faktora prepotrebna u svakom radu, ako hočemo da bude taj rad ujedno i uspješan.
U običnome životu upo^rebljava se riječ ljubav mjesto rijieči oduševljenje, pa se prema tomu veli: raditi s ljubavlju. A ljubav je nešto velika i uzvišena, pošto ona kano sestrica njezina — oduševljenje stvara velika, uzvišena djela. Ništa velika se rije pcstiglo bez ljubavi i oduševljenja, a ni ništa trajna ni uzvišena.
Ali, prijatelju, pitaš me: čemu taj govor?
Ja ljubavi, pa ni oduševljenja ne mogu imati ako ga nemam i ako mi nije u duši urodjena i priro-djena! Ja bih rado nešto ili neko stvorenje ljubiti i se za nj oduševiti, ali ne mogu, pa ne mogu!
U tvorne prigovoru, sudruže, leži velika istina. Proti srcu se ne može- Oduševiti se ne možeš za nešto, što ne smatraš vrijednim oduševljenja. I u torne grmu leži zec; tu je ključ tajnog, začaranog ormara.
Odgovorit ču ti još i ovo: Dogadja se nerijetko, da nam vrlo omili neka inače dotad ravnodušna osoba, ako ti je ova osoba iskazala koje nevčeki-vano dobro ili se je nekim činom iskazala, što je pobudilo u tebi interes, a onda oduševljenje. Koliko je ljudi, koji su bili jedan napram drugima ravnodušni, a onda se, bodi kojim povodom, zavoljeli. Imade mnogo pojava u životu za koje nismo marili, a onda prorajenom vremena, ambijenta te duševnog stanja i mentaliteta, za nje s.e oduševismo.
Namiče mi se sada pitanje: Je-li vrijedno, da se mi učitelji oduševljavamo za svo:e zvanje i školski rad? — Je-li svrha našeg školskog rada zavrije-djuje- da se mi -za nj oduševljavamo? Da li je potrebno da smo mi učitelji uistinu entuziaste? Na. ovo zadnje pitanje odgovorih, a dodat ču: Ako učitelj'he ulazi U svoju školu med svoju djecu s nekim uzviešnim čuvstvom, s nekim manjim ili večim en-tuzSaztnom, taj učitelj nije učitelj srcem, zvanjem i pozvknjem, nije, nego je prosti nadničar, koji na-stoji da što manje radi, a na poslu je, da zadovolji barem prividno, zakonu, te da može svakoga pr-voga:,u mje.secu primiti plaču, što ju dašto zaslužio nije.	(I
Učitelj, što mrka lica, ledena srca,; bez poletne mašt,^ djeett-podučav^, nema nij možp imftti uspje-PPgotovo uz,g,ajafi, t. j. djelovati na duša i život djefeta. Iz srca k srcu. Ništa iz trbuha
ne može u srce. Oduševljenje i ljubav radja ljubavlju i oduševljenjem. Život radja životom. Ništa be-životica, mrtva nije oplodilo nešta živa i za život sposobna. Mrtav učitelj(-ica), mrtva škola. Ledena čuvstva ne porodiše još tople csječaje i žarke misli.
Da zato možemo soditi učiteljev školski rad i njegov realni i svestrani uspjeh i po njegovom ste-penu oduševljenja, ljubavi i poleta, očevidno je i dokazano. I fizički rad zahtjeva neko stanovito oduševljenje, a uzgojni učiteljev rad pogotovo.
A naše zvanje i apostolsko djelovanje, naš rad prosvjetni, humanitarni, altruistički zahtjeva našu veliku ljubav, naše potpuno oduševljenje, ako za-ista želimo biti uzgajatelji te pioniri kulture i civilizacije. Bez te zvaničr.e, staleške ljubavi, nismo nit možemo biti ono, čime se dičimo i ponosimo pred svijetom.
Da li se zbilja svi dičimo i ponosimo da smo učitelji? Mjesto odgovora ističem: Ne dičimo li se i ne ponosimo li se svojim zvanjem, ne možemo biti za nj ni oduševljeni. Potrebno je dakle najprije da mi visoko cijenimo svoj stališ i učiteljsku «službu», jedva tada možemo govoriti o svojem entuziazmu. Jer oduševiti se možemo jedino’za nešto, što mi vrio cijenimo i za ono, što nam puni i hrani čitayo naše duševno biče. Za sve ostalo smo ravnodušni posmatrači. Odatle neminovno slijedi, da učitelj, koji cijeni svoje zvanje, jeste obično i oduševljen za to svoje zvanje, a taj je jedino pravi učitelj u pot-punom smislu riječi, i jedino ta i takav može bla-goslovno djelovati, takav jedino i vrši svoje školske dužnosti i jedino taj učitelj ujedno i žrtvuje se za svoju djecu i požrtvovno revnuje na polju svetske i narodne kulture.
Bez ljubavi i oduševljenja učitelj rije učiteljem; gubeči ono dvoje, gubi svoje dostojanstvo i čast; bez toga nije u pravu zvati se dičnim imenom — učitelj, koje za njega svakako nije dično.
A morao bi se dičiti!
Dika je i slava stvarati ljude ljudima. Čast je i ponos saditi i sijati plemenite misli i uzvišena čovje-čanska čuvstva u glavice i srce mladeži i ljudstva!
Samo činjenica, da pučka škola i njezino učiteljstvo nosi u rukama veči dio svjetske sudbine; samo uvjerenje, da smo voditelji i nosioci ljudske misli i da nosimo zlatne ključeve do narodne, ljudske sreče i svjetske kulture, samo ovo uvjerenje i osvje-dočenje moralo bi u nama učiteljima raspiriti ljubav do škole i do mladeži — i ljudstva, a ujedno oduševljenje za svoje zvanje.
Naši duševni oci jesu ujedno največi pedagozi, največi mislioci, a uz to i največi čovječanski do-brotvori. Mi ih učimo, mi ih razumijemo, mi ih sli-jedimo. Mi smo pedagozi. Time se mi ponosimo i dičimo, a da i plodonosno djelujemo, valja da nam diči našu ljubav i oduševljenje ovih naših moralnih voditelja i učitelja svijeta i pokretača svjetske ; kulture.
I zaista, koji od nas učitelja smatra ove jjkolšltč velikane svojim voditeljima, taj ne može a da nije oduševljen i zaljubljen u svoje zvanje i u sypju školu.
Kad >ti, učitelju i učiteljice stupaš u, svoju skplif, .misli na velike i slavne školnike i filozofe; pomisli, koliko vrijediš kao radnik na polju kulfure:; uoči, od kolike je znamenitosti pučka škola; a ujedno pomisli, kolego i kolegice, aa ti je sudjeno djelovati med slavenskim narodom i to u Istri. Samo kad pomisliš, da si učiteljem u Istri, več samo tb špo-
znanje ima te oduševiii za svoje učiteljsko zvanje.
Kad se kuča ruši, ili kade gori, stanari odušev-ljeno ju gase. Sila kola lomi. I potrebe dižu ener-iije, a pogibelj usplamčuje duše, pa i hladne duše. Ako si hladan, leden za školu, sjeti se Istre i svog istarskog naroda. Zar ni ova tužna predodžba ne če ti dušu rasplamtiti?! Nije sladjega za plemenita
i valjano odgojena čovjeka negoli je — oduševljeno, požrtvovno pomagati siromasima i nevoljnima, te liječiti bolesnike. . .
Naša kuča gori. Mi bolujemo. Rane su nam u narodu otvorene.. . Učitelju, kolego, — gasi, liječi, vi-daj rane s ljubavlju i oduševljenjem. .. Bit češ tako potpun čovjek i potpun učitelj!
IZ ORGANIZACIJE.
Izvještaj o skupštini učit. društva za pol. kot. Vo-losko-Opatija obdržane u Matuljima dne 15. X. 1922. uz slijedeč' dnevni red:
1. čitanje i odobrenje zapisnika posljednje skup-štine; 2. priopčenja predsjedništva; 3. izvještaj o ovogodišnjoj deleg. skupštini; 4. izvještaj o novčanom stanju društva; 5. upiti o školskim poslovima te razjašnjenje i razprava o njima; 6. slučajnosti.
Prije samog izvještaja evo malko «prologa»! Skupštini je prisustvovalo 16 (slovom: šesnaest) što učitelja, što učiteljica. Doista lijepi broj, ako uzmemo u obzir, da društvo broji preko 40 članova!.. Ne možemo, a da ne pohvalimo marljivost našeg učiteljstva, koje na tako lijepi način znade iskazati svoje dužnosti prema onome, što je ono samo osnovalo, da mu bude oslonom u teškom z vanju. — Jest: učiteljsko je društvo naše mezimče, naša nada! Je H dakle začudo, ako se učiteljstvo sinovski oda-zivlje pozivu vlastitoga «ja»!?
Pa kako da ne bi učiteljstvo učestvovalo skupštini, koja se sazivlje prvi put iza dugih tromje-sečnih praznika; kako da ne prisustvuje skupštini, na kojoj se ima raspravljati i urediti toliko važnih stvari? Čudite li se moguče, što je učiteljstvo toliko svijesr.o svojih dužnosti? Ne čudite se ni malo! Okrenite se malko oko sebe! Ne vidite li, da se rad-ništvo svih kasta i nacija združuje u jake organizacije. njeguje ih, a dapače i život je svo pripravno za ne žrtvovati?! A učiteljstvo — ova toliko važna kasta intelektualnih radnika — pa da ne če osje-čati potrebe jake organizacije, koja biva močna, ako je dobro vodjena. No znade naše učiteljstvo i to, da organizacija može tekar onda biti plodo-nosna, ako svaki pojedini njoj pripadafuči član vrši prama njoj svoje dužnosti. . . Ah, kakve li žalosne ironije!. . .
Evo sada izvješča:
Predsjednik otvori skupštinu oko 2.30. Konsta-tirao, da je prisutnih samo 16 članova reče, kako je žalosno, što smo postali več tako mlitavi, te ne čemo da ovršimo, što bismo morali i mogli. Iza kako bi na predsjednikov predlog izostavljeno čitanje zapisnika posljednje skupštine motivacijom, što se isti i or.ako u bitnosti slaže s izvještajem objelodan-jenim svojedobno u «Učit. Listu» te radi kratkoče vremena, prijedjie se na priopčenja.
Pročitana bi okružnica »Šolskega društva* u Tr-' stu, u kojoj se pozivlje slavensko učiteljstvo Julske Mletačke, da na sve moguče načine sudjeluje kod akcija toga društva, kojemu je svrha jedino razvoj slovensko-hrvatskoga školstva naše krajine.
Kol. Aug. Rajčič razjašnjuje svoje mnijenje glede mogučnosti našeg sodelovanja kod spomenutog društva. Reče, da če «Šolsko društvo* nastojati osni-vati svoje podružnice poput «Družbe sv. Cirila i Metoda*, pa če učiteljstvo prema svome iskustvu moči svojim savjetom djelovati oko dobrog vodjenja tih podružnica. Mnijenje je njegovo, da ne bi bilo pametno, kad bi se učiteljstvo javno isticalo u nro-
pagandi za osnivanje spomenutih podružnica, jer bi time moglo više štetiti negoli koristiti samoj stvari.
Predsjednik priopči zatim naum odbora, prema kojem bi r.aše društvo moralo poduzeti nekakvu akciju za besplatno opskrbljivanje školskim potrep-štinama najsiromašnijih učenika hrv. škola našega kotara. Obzirom na veliku nestašicu novca, skupoču škol. potrepština, slabo financijalno stanje naših opčina, koje zbog ove okolnosti nijesu u stanju, da potpomažu u potrebitoj mjeri — odbor je naumio, da preko novica izda poziv na dobra srca onih, koji ne bi bogzna kako osjetili malen izdatak za tako plemenitu svrhu.
Kol. Aug. Rajčič razjašnjajuči potrebu ove akcije predloži, da se poziv za doprinose objavi jedino u «Učit. Listu*, jer če več time učiteljsko društvo do-stalno izvršiti svoju dužnost. Iza kako bi prihvačen ovaj predlog izabere, se odbor od tri lica, koji če eventualne doprinose privadjati svrsi.
Predsjednik zahvali prisutnom kol. Josipu De-marin, što se je odazvao pozivu odbora, koji mu je povjerio zadaču, da naše društvo zastupa na skupštini «Slov. učit. društva za Istru* u Trstu dne 3. o. mj., na kojoj se raspravljalo i odlučivalo o tako važnim pitanjima, koje interesiraju cjelokupno slavensko učiteljstvo Istre.
Kol. Demarin izvjesti nas opširro o raspravi i zar ključcima te skupštine glede soc. tečajeva i pjeva-čkog zbora, koji bi se navodno imali organizirati u Herpelje-Kozini u svrhu jačeg kontakta cjelokupnog učiteljstva Istre. Ukratko nam razglobi zadaču soc. tečajeva, kojima je svrha podati učiteljstvu moguč-nost orijentacije u današnjoj soc. nestalnosti, koja je preteča svedjenije i bolje budučnosti. Govorio ram je takodjer o zadačama pjevačkih zborova. Na koncu svog izvješča zamoli skupštinare, da se izjave i odluče glede soc. tečaja i s njime združenih pjevačkih vježbi u Herpeljama-Kozini.
Nakon duge debate, prigodom koje bi iznešeno raznih primjedbi i predloga, došlo se do zaključka, da je hrv. učiteljstvu voloskog kotara — radi slabih iinancijalnih i prometnih sredstava — nemoguče prisustvovati soc. tečajevima te zajedničkim vjež-bama pjevačkog zbora u Herp.-Kozini. Buduči da se pak od prisutnih članova prijavilo njih dva-naestero za stalno učestvovanje soc. tečajevima u slučaju, da se ovi održavaju u Matuljima, te računa-juči ra prijavu daljnjih osmero (ukupno 20), to bi 'j 1 odlučeno, da društveni odbor poradi kod Zveze, da soc. tečaje organizira u Matuljima ili neposrednoj bližini.
Izražena bi zahvala i priznanje slov. učiteljstvu Istre, a napase njihovom predsjedniku kol. Medve-ščeku, koji toliko nastoje, da u svrhu zbližanja i za-jedničkog rada idu hrv. učiteljstvu UsUsret.
Pročitana bi po tom okružnica' organ, odseka Zveze glede društvene tiskare. Prema toj okruž-nici, a 'po zaključku ovogod. delegatske Skupštine — svaki je društveni član obvezan na doprinos1 bd 100 L za društvenu tiskaru. Raspravljajuči o Stvari skupštinari uvide, da je dosljedno zaključku deleg.
skupštine — svaki član obvezan da doprinese re-čenu svotu tim više, što je i u samoj okružnici do-slovno rečeno, da «vsako principijelno odklanjanje tega prispevka pomenja odstopitev (podčrtano!) iz organizacije*. (Izraz «principijelno» držim, da je u ovom slučaju neumjestan.. Po motne shvačanju svako je pojedino učiteljsko društvo principijelno prihvatilo taj doprinos več time, što su kod rasprave i zaključivanja o toj stvari prisustvovali delegati svih društava. Principijelno odklanjanje moglo bi uslijediti jedino u slučaju, kad bi opunomočeni delegat na deleg. skupštini bio izjavio, da o takoj važno} stvari ne može u ime cijeloga društva niti pri-hvačati niti odklanjati predloga. Op. izvj.).
U toku daljnje rasprave iznešene su razne pri-mjedbe, od kojih navesti ču glavnije.
Mnogim članovima biti če nemoguče doprinesti tu svotu zbog teškog financ, stanja. Mješte da nam se plate povišavaju biva obratno. Koliko je članova, kojima se kroz tri mjeseca odbija u ime nekakvih taksa (na povišice i ličnu dohodarinu) od 60—100 i više L!
Istina je doduše, da u okružnici kaže «v izjemnih slučajih naj priskoči društvena blagajna članu na pomoč s posojilom, ki naj se amortizira v malih obrokih, da se na ta način izognemo vsakemu izgovarjanju o prevelikem obremenjevanju*. No istina je i to, da ima takvih iznimnih slučajeva na pretek. Odakle če dakle naša blagajna davati na posudu, kad ne može podmirivati niti tekučih izdataka? Ili zar možemo i nadalje dopuštati, da nam se mi-lostivo otpuštaju dugovi!? Dajmo, ako smo kadri podnašati moralne pljuske poput one ra deleg skupštini u Gorici punim pravom izrečene: «Istrsko društvo je dobilo preveč popusta*!! Može h se opet prisiliti nekoga na nešto, što on nije kadar izvršiti? Jedan od prisutnih izjavi: «Meni je nemoguče doprinesti tu svotu, pa žalim, što ču radi toga biti prisiljen istupiti iz društva!* Iskazalo se nadalje, da bi tek polovica od prisutnih 16 članova bila voljna bezuvjetno prihvatiti predlog za doprinos. Obzirom na spomenute okolnosti i premalen broj prisutnih članova odlučilo se, da svaki član pošalje pismenu izjavu o prihvatu doprinosa od 100 L za društvenu tiskaru,
Iza toga opunovlasti se društvenu blagajnicu, da u smislu zamolbe zvezinog vodstva otpošalje cen-tralnoj blagajni po 0.60 L za svakoga člana u ime troškova za stenografe prigodom soc. tečajeva u Sv. Luciji.
Pročina i odobrene bijahu resolucije, i to: 1. glede pasivnog izbornoga prava učiteljstva kod administrativnih izbora; 2. glede ponovnog uvedenja škol-skih autonomija u našoj krajini.
Kod treče tačke dnev. reda kol. Čikovič izvjesti o duhu, koji je vladao te o načinu raspravljanja i zaključivanja prigodom deleg. skupštine u Gorici. O toku skupštine i stvorenim zaključcima nije sma-trao potrebnim, da izvješčuje s razloga, što je to obširno bilo izneseno u «Uč. L.».
Nato izvjesti društvena blagajnica o slabom i ne-redovitom uplačivanju članarine. Pročita imena i stanje duga pojedinih dužnika.
Prihvačen bi predlog kol. A. Rajčiča, da se svakog člana-dužnika pismeno obavijesti o stanju njegova duga, te da se ga istodobno pozove na podmirenje istoga; u protivnom slučaju društvo če biti prinuž-deno da poduzme energičnije korake.
Kod V. tačke dnev. reda upita kol. Kinkela: Što je s čitankama? Možemo li i kako čemo je uvesti?
Odgovara kol. Rajčič: I. i II. čitanka su izašle. Prvoj je cijena 3, a drugoj 6 lira. Uvesti se mogu bez dalj-njega, jer su zakonito odobrene. Najbolje je, da ih uprave naruče izravno kod «Editoriale Libraria* u Trstu (Portici di Chiozza No. 1 /I), kod koje se dobiva 10% popusta.
Druga se čitanka može upotrijebiti u 2. i 3. škol. godini, jer ima u njoj mnogo nepoznatih štiva. Bu-duči da nema nade, da če ove škol. god. izači čitanke za ostale šk. god., neka se uvedu: za 4. šk. god. III., a za 5. i 6. šk. god. IV. čitanka od Cronia.
Prije samog svršetka skupštine kol. Rajčič predloži, da se čim moguče prije sazove skupštinu, kojoj valja da prisustvuju svi članovi. Toga radi r.e.ka se svakome članu pošalje na vrijeme poziv za slijedeču skupštinu, da ne bude neumjesnih izgovora.
Skupština svrši oko 6 sati.
Goriško učit. društvo je imelo 2. novembra t. 1. svoj letni občni zbor. Čitanje zapisnika zadnjega zborovanja se opusti. Nato prečita tajnik letno poročilo o društvenem delovanju. Iz istega se posname, da šteje društvo 137 rednih članov. V minolem letu je bilo 7 zborovanj, ki so bila prav dobro obiskana, predavanj je bilo 5. Razven z navedenimi predavanji se je društvo pri vseh odborovih sejah resno ba-vilo z razmotrivanji raznih aktualnih društvenih in stanovskih zadev.
Društveni odbor je vložil med letom na deželni odbor in okrajni šolski svet več vlog, ki so pa še vedno nerešene. V letnem poročilu je bilo tudi kratko poročilo o delegacijskem zborovanju v Gorici.
K tajnikovem poročilu je podal predsednik tov. Križman nekatera stvarna pojasnila in s tem je bilo isto odobreno.
Ravno tako je bilo z odobravanjem sprejeto* poročilo blagajnika Mermolje. Tretja točka dnevnega reda: Volitev novega odhora se je odnesla radi že pozne ure na prihodnje zborovanje in sicer radi važnosti kot prva točka dnevnega reda.
Med zborovanjem so prišle v dvorano zastopnice «Splošnega slovenskega ženskega društva* v Gorici ter pozdravile zborovalce v imenu odbora imenovanega društva. Med drugim so naprosile sledeče:
1.	Naj bi učiteljice delale med svojimi kolegi-njami in mladim ženstvom za pristop k «Splošnemu slov. šolskemu društvu* v Gorici.
2.	Naj bi se nabiralo za sirote, ubožne vdove in potrebne, posebno pa za ubožno šolsko deco v mestu.
3.	Nabavlja naj se tvarina za ženska ročna dela kakor tudi risbe in tkanina za narodne noše pri «Splošnem slovenskem ženskem društvu*, ki ima svoj sedež v «Trgovskem domu* v Gorici, I. nadstropje.
Tovarišice kakor tudi tovariši so z veseljem vzeli v znanje predlagane nasvete ter obljubili,, da hočejo povsod po svoji moči podpirati tc velevažno in koristno društvo.
Prešlo se je k predlogom.
Predsednik tov. Križman prečita pisma in resolucije, došle .od «Zveze», ki so bile enoglasno sprejete.
Tov. Mermolja kot zastopnik poroča o delovanju okr. šolskega sveta, tov. Paljk pa o šolskem političnem odseku. Slednji priporoča učiteljstvu, naj se vsak ki ima kakšno zapreko glede uspešnega delovanja, obrača do šol. polit, odseka, isti pojde vedno v vsaki potrebi vsakemu na roke. Dalje predlaga, naj se zbere reden poročevalec za vsa učit. društva in
naj se šteje pri pouku v šoli: — dvajset in eden itd. in ne obratno.
Za rednega poročevalca je bil voljen tov. Paljk.
Tov. Srečko Kumar toplo priporoča, naj se učiteljstvo bolj zanima za pevski zbor in naj prihaja redno k pevskim vajam.
Vodstvo pevskega zbora za goriški okraj je prevzel tov. Rihard Orel.
Prihodnje zborovanje bo prvi četrtek meseca decembra v istem prostoru in ob isti uri.
Idrijsko okrajno učiteljsko društvo je zborovalo v nedeljo dopoldre 22. oktobra. Zborovanja se je vdeležilo 85% članov; od izostalih 4 članov sta dva opravičila svojo odsotnost. V otvoritvenem nagovoru je predsednica opozorila na veliki pomen, ki ga ima za stan moralno in gmotno močna organizacija Naglasila je — po Gosarju —, da se prispevki organizaciji ne smejo smatrati za delnice. Temu se je pri razgovoru pritrdilo in obenem dostavilo, da nam prispevki, ki jih plačujemo «Zvezi», nosijo prav visoke obresti. V organizaciji imamo močr.o moralno oporo in gotovo bomo imeli kdaj tudi materialno. Drugačen je naš ugled in naša samozavest z organi-cijo1, kot bi bil brez nje. «Uč. List*, «Novi Rod», pevski zbor, uspeli socialni tečaj, društvena zborovanja in sestanki so visoke obresti naših razmeroma majhnih vplačil «Zvezi». Poleg naštetega pa nam nudi še marsikaj, na kar ni mogoče pokazati s prstom.
Poročila predsednice:	Predsednik • «Slomškove
zveze» g. dr. Cikovič je povabil "vse raše društve-nike k svojim italijanskim uram. Vabilu se je odzvala večina članic iz mesta; okoličanom je prepozna večerna ura neprikladna. Predavanja samo-izobraževalnega odseka se bodo vršila tudi v samoizobraževalnega odseka se bodo vršila tudi v Idriji. «Šols.kemu društvu» se je odgovorilo, da smo člani in bomo delovali zanj.
Soglasno sta se sprejeli resoluciji glede šolske avtonomije in pasivne volilne pravice učiteljstva. Prečitala se je okrožnica glede tiskarne, ki je dala povod daljšemu razgovoru o organizaciji in njenemu pomenu za stan in šolo. Umevno, da bodo plačali vsi člani prispevek za tiskarno v enem letu.
Sklepi: Odsek okr. učit. knjižnice se naprosi, da bi naročal za knjižnico zlasti dražja dela, katerih si posameznik ne more kupitr. Vodstvo «Zveze» se naprosi, da bi izhajal «Novi Rod» od oktobra do oktobra in bi se tako začenjal letnik s šolskim letom, ker se takrat menjajo po razredih in šolah učenci in učitelji. Ročni zapisnik pa naj bi odgovarjal svojemu imenu in namenu ter res imel zapisnik za kakih 150 učencev. Izšel naj bi pravočasno, da bi ga imel 1. oktobra vsak učitelj že v rokah. Zaradi nižje cene naj bi bil broširan. Okr. šolski svet se naprosi, da bi nakazal stanarino onim, ki nimajo
FELJTON
Slovenska in italijanska narodna umetnost.
V prvi polovici oktobra je bila v Trstu odprta <'Mostra d'arte popolare i!aliana»t in sicer po iz-podbudi D'Annunzija. Takoj na pragu dvorane je obiskovalec izpoznal, da preveva vso izložbo pravi umetniški okus. To se je prirediteljem posrečilo tem bolj, ker je dvorana — bivša Eintracht — že sama po sebi jako okusna in sprejme človeka z ono prijetno domačnostjo, ki je odlikovala nekdanja nemška zbirališča po narodnih otokih. Morda pa je vpli-
stanovanj v naravi, in sicer v smislu dež. zakona za Goriško, kamor sedaj pripadamo. Sklene se delovati v šoli in izven nje proti alkoholizmu, ki se je zopet začel tod širiti v najhujši obliki — v obliki špirita, Društvo bo prirejalo tudi v tekočem letu redne mesečne sestanke s predavanji in razgovori in tedenske večerne «preje» za svoje člane.
M.
Javljamo hrvat. učiteljstvu pazinskog društva, da se neče držati naumljena i dužna skupština radi odsutnosti društv. tajnika kol. Ladavca, te radi bolesti podpredsjednika, kol. Licula, a i radi toga, što su nekoji sudrugovi izrazili želju, da se ne drži skupštine «u sej vrime godišča». — Ovo je neugodno i žalosno. ali da tu našu žalost ublažimo i da paraliziramo odatle proizlazeče neugodne posljedice, pa da reagiramo, pozivljemo najodlučnije sve svoje kolege i kolegice, da namire staru i tekuču člana-rinu. Najenergičnije opet opominjemo društv. predstavnike, da uberu od okolnih (susjednih) kolega članarinu (po 7 L), te ju mahom odašalju blagajniku, kol. Martinu Ribarič-u Slum, kod Buzeta-Pinguente.
Bude li i ovaj apel pao na ledena srca, znamo, što smo i što nas čeka.
Predsjednik i blagajnik.
pevski zbor „3ve3e‘- Na poziv zastopnikom posameznih okr. uč. društev, se je odzval samo zastoptnik Tolmincev in določil dneve pevskih vaj za svoj okraj. Naj store še drugi zastopniki svojo dolžnost! Delegacija bo z vso pravico zahtevala od zbora natančen račun.
Delajmo vsi - in vestno - da bo sad enak žrtvi, ki jo doprinaša „Zveza* za zbor!
Ker je tov. Ribičič preobložen z delom, je prevzel vodstvo zbora tov. Albert Širok.
Datum prve skupne vaje se določi v prihodnji številki našega lista.
Vaja za Trst, Kras in zapadno Istro se vrši v nedeljo, dne 26. t. m. pri sv. Jakobu v ,.Kon-sumnem društvu“ ob 9ih predpoldne. — Vadili se bodo Lajočevi zbori: ..Oba Kralja Matjaža „Kroparji‘ in ,Zel. Jurij*.
Ročrji 3apisnik. Vsi okraji še niso poslali sezname učiteljstva in šol! Pozivajo se uč. društva, da to kmalu store, da izide r. z. pravočasno. K slovenskim označbam krajev (službenih), naj se dodajo še italiianske.
Šolska Matica. Zadnjikrat pozivam tovarišice in tovariše, ki še nišo naročeni na Šol. Mat., da to store nepriklično do 3. decembra.	Germek
vala ta razstava tako domače na nas zato, ker smo takoj pri vstopu začutili, da smo doma. Doma, kljub napisu «Arte popolare italiana»!
Izložba je obsezala vezenine, keramične, kovinske in lesene izdelke iz raznih krajev Italije, največ pa iz naših pokrajin. To so po večini ročna dela, ki so jih izvršile naše seljakinje, primorske in dalmatinske Jugoslovanke. Prireditelji pa so proglasili to naše blago za «arte italiana» ter zamenjali politični pojem «ljudstva» z etnografičnim!
Izmed razstavljenih predmetov so ravno ročna dela najbolj učinkovala. Južnoitalijanske preproge
svedočijo, da so istota,ko orijentalskega izvora kakor naše jugoslovanske. Nosijo pa znak razvojne razlike: njih barve niso tako pestre in izvedba ne tako dovršena kakor pri naših čilimih. Sklepajoč po razstavi, se južnoitalijanska tekstilna ornamentika bistveno razlikuje od severnoitalijanske. Tukaj veristični motivi, stilizacija — tam geometrične oblike. Prav tako kakor slovenska na eni strani, hrvatsko-srbsko-bolgarska na drugi. Zanimivo bi bilo raziskovati, zakaj imajo Slovenci po Gorenjskem iste motive kakor Furlani! Izdelki iz «Friuli Udinese» imajo nageljne, ptičice na vejici, jabolka v isti stilizaciji in istih barvah kakor Sičeve «Narodne vezenine®! Italijani vidijo v tem italijansko umetnost, mi svojo pristno slovensko. Pripomniti je, da so to kraji, koder so nekoč živeli Slovenci, in da so bili na razstavi videti omenjeni okraski le na novejših vezeninah, dočim imajo kovinski in keramični izde-ki popolnoma drugačne ornamente.
Zaničljivo bi nas pogledal Italijan, če bi trdili, da so Furlani posneli te motive po nas. Prav tako pa bi mi odločno zanikali trditev, da so šli Slovenci k Furlanom po svoje prastare narodne barve, po srca, ki' jih ne vidimo samo na starinskih vezeninah, temveč tudi na zibelkah, panjih, pisanicah in na zunanjih hišnih hodnikih; ali po one nageljne, ki žive v narodnih pesmih in ki krase najmanjše gorsko okno in gredico!
Idrijsko čipkarstvo je bilo zastopano po krasnih vzorcih, k.i so jih prireditelji označili s «Friuli Go-riziano». Mislim, da imajo pravico do določevanja krajevne pripadnosti in označbe v prvi vrsti geologi, lingvisti in politiki — ne pa prireditelji razstav — ki so proglasili kmetice po idrijskih hribih za Fur-lanke! V katalogu je pripomba, da se goje omenjeni izdelki res le v Idriji, toda njih izvor je beneški. Isti-na je, da so v srednjem veku prinašali Benečani te motive, a v Italiji si jih niso usvojili nikjer. Slovenske kmetice pa so jih uporabljale in razvijale do danes od roda do roda, ne vedoč za Italijo — in to je danes «arte popolare italiana»!
Razstavljenih je bilo tudi mnogo dalmatinskih ročnih del, torbic, oblek, čepic. Med nje je bila postavljena punčka v pristni dalmatinski narodni noši. Nehote mi je prišlo na jezik: «1 ti si o v de, zlatno moje!* Zdelo se mi je, da so postajale njene začudene oči še večje, ko je poslušala neznane vzklike: «Che bella, che eoccola!*
Kakor pravi predgovor v katalogu, je imela prireditev namen, dejansko dokazati, kako ozke so sorodne zveze, ki spajajo nove in stare pokrajine na polju narodne umetnosti. Le s težavo so preprosili Dalmatince, da so jim dali na razpolago razstavljene predmete. Značilen je stavek, ki izraža bojazen tatu: «— bali so se, da bi se ne proglasila njih autohtona, čista in značilna dalmatinska umetnost za slovensko.®
Predgovor opisuje tudi, kako je prišla «arte dal-mata» od iztoka po morju preko Benetk. »Dalmacija je bila učiteljica in ne učenka na poliu domače
in narodne umetnosti....... pri Srbih in Hrvatih pa
najdemo sličen okus enostavno le zato, ker so si ga priučili in osvojili vsled dolgega skupnega življenja.*
Da je imel orijent velik vpliv na razvoj slovanske umetnosti, je resnica; toda ne po tej poti! Ali moremo verjeti, da je peščica dalmatinskih Benečanov, ki so poleg tega ostali kot bogati patricijski meščani narodu tuji, tako globoko vplivala na milijonski jugoslovanski narod med tem, ko je bil ta narod sam v neposredni zvezi z iztokom! (Bizantinci, Turki, Dubrovničani!) Belo domače platno, kožuh, vezenine na obojem: to je skupno vsem Slovanom od severa do Sredozemskega morja — ali je res moglo vse to priti preko beneških rok!
Slovanska narodna umetnost je po izviru ravno tako orijentalska, kakor je italijanska; le da je po razvoju mnogo bolj narodna nego italijanska. V Italiji se je domača obrt zgodaj razvijala v industrijo ter s tem izgubljala pečat narodne značilnosti. Pri Slovanih pa je ponekod ostala celo do danes v zakupu kmetskih rok. Izdelovanje domačega platna in neznatna trgovina z zunanjim svetom sta povzročili, da si je narod popolnoma usvojil prvotno tuje motive, jih po svoje preobličil ter jim dal neizbrisni pečat narodne lastnine.
Predgovor utemeljuje nemožnost naše lastne umetnine tudi s stavkom: «Gli slavi non sono ves-siliferi d'arte.» Gotovo se ne more naša umetnost — v ožjem pomenu besede — primerjati z italijansko, ali prav tako se ne more ital. narodna umetnost primerjati s slovensko, kar se tiče nar. tekstilne ornamentike, poezije in najbrže tudi lesorezov. (Rusi!) V Italiji so bili pospeševalci kulture le soc. više stoječi krogi; ljudstvo pa ie živelo v temi, iz katere se le počasi koplje — kar svedoči neraz-merno visok, uradno priznan odstotek analfabetov. Narodna pesem je zato le malo razvita, celo analfabet žvižga umetno operno arijo. Pri slovanskih narodih pa je bila pot drugačna: umetnost se je razvijala iz ljudstva. Širjemu svetu so znane nebrojne naše narodne pesmi, ki jih je pevala neuka, toda globpko misleča in čuteča narodova duša. Občudovane slovanske narodne vezenine tvorijo obširen donesek splošni tekstilni ornamentiki.
Kakor moramo na omenjeni razstavi z vso odločnostjo braniti naše vezenine, tako pa moramo odkrito priznati obstoj «arte popolare italiana* v keramičnih in kovinskih izdelkih. Te predmete so si tudi iztočnejši Slovenci že od nekdaj radi nabavljali iz Italije, saj je še danes ta panoga malo razvita pri nas.	Pavla Hočevarjeva.
RAZNE VESTI.
Iz Londona. Tudi v Londonu gledajo šolske oblasti, da si prihranijo «zlate krajcarje*. Kjer le morejo, skrčijo ekonomske potrebe do skrajne meje.
Za učiteljico otroških vrtcev so zahtevali v predvojnem času izposobljenost za ljudske šole. Med vojno so poverili to službo vsaki ženski po trimesečnem pripravljalnem tečaju. Neslo jim je! Nadaljevati hočejo. V Londonu je 100.000 otrok pod še-
stim letom; za te jim je treba 2000 učiteljic, ki dobivajo 305 L letne plače a tak «surogat» učiteljice ne dobi niti 200 L. Starši in učiteljstvo so se zoperstavili, a vzlic temu bo za poizkušnjo 100 takih učiteljic nastopilo to službo.
Londonsko učiteljstvo močno obžaluje ta udarec njegovemu ugledu in to podcenjevanje vzgoje.
Čemu si belimo glave, kako bi bolje preštudirali nežno otroško dušo? Kako to, da smo imenovali naše stoletje: «stoletje otroka*?