sh SLOVENSKI IN HRVATSKI UČITELJSKI dBITURUENTI PRVI LISTI & V LJUBLJANI 13 0 1 TI5RALA NARObNA TISKARNA ZALOŽILI ABITtIRI JENTI II © II © II © || ® | siofEMra m HRMrsici t * ž UtlTIElLJSlIO flBITURUICNTI X TOJEFMJ VRLEMU UČITELJU FK©FES0KJ sladko snivaš v tihem grobu. — Ti počivaš. V življenju si pil iz kupe bridkosti in trpljenja v dolgih požirkih, kakor pijem jaz še sedaj —-žalibog . . . Legel si k počitku . . . In prav si storil, da si legel že tako mlad k večnemu počitku .... D&, prav, prav . . . Veruj mi, Anton, da si tudi jaz že davno želim tako sladkega počitka. Tudi jaz sem truden in rad bi počival v tihem grobu, večno počival . . . Da, prav si storil, prijatelj. * * * Prišel sem k njemu kakor po navadi. Obiskoval sem ga vsak dan, odkar je legel v posteljo. Včasih sem prebil po cele ure pri njegovi postelji ter zrl v njegov koščeni obraz z velikimi, globoko udrtimi očmi in posinjelimi ustnicami . . . Govorila nisva mnogo; saj ga je vedno mučil kašelj, tisti nadležni, suhi kašelj, ki ga je slednjič spravil pod zemljo. Tako tudi danes. Pozdravil sem ga tiho, stopil k njegovi postelji ter se lahno dotaknil njegove izsušene roke, ki jo je imel vrhu odeje. Navadno mi je vselej — v zadnjih dneh komaj slišno odzdravil. A danes me je samo milo, tako milo proseče in hvaležno pogledal, da še sedaj ne morem pozabiti tega globokega pogleda. Iz njega je sevala vsa njegova krasna duša. Stisnjene ustnice je premaknil, kakor bi hotel govoriti, a glasu ni spravil iz grla. Sedel sem k mizici. Njegova mati, stara sključena ženica, je stopila v sobo in Antonu nekoliko poravnala odejo pri znožju. Meni se je opravičevala radi neznosnega duha, ki je vladal v sobi, potem je pa zopet odšla v kuhinjo. Tako sva ostala sama. Anton je ležal nenavadno mirno; le zdaj-pazdaj je malo pokašljal. Oči je imel zaprte. Včasih je pa vendar privzdignil prav počasi dolge vejice, in name je zazrlo dvoje globoko udrtih, motnih oči. Dihal je težko, a še dosti enakomerno. In jaz sem gledal, kako gineva, kako uga-suje mlado življenje . . . Umreti mora v najlepših letih, v letih mladostnih. Vse svoje življenje se je mučil in zdaj, ko bi kmalu dosegel svoj cilj, sedaj mora umreti. Kdo je tega kriv, kdo je tako krut, da tako brezstidno uničuje mlado, ravnokar razvito življenje?! Ali si mogoče Ti sam zakrivil to z lahkomišljenim življenjem, kakor zakrivi sto in sto mladeničev, da morajo v prezgodnji grob ? — Ne, Anton; poznal sem te. Tebi ni pripuščala usoda, da bi živel lahkoživo. Ti nisi trosil denarja, Ti nisi prebdeval dolgih noči po beznicah, ne samo zato, ker nisi imel vsega v izobilju, ampak ker si bil preresen. Ti nisi zapravljal zdravja, življenja, saj si vedel, kako je drago . . . Pravijo, da je baje že Tvojemu rodu tako usojeno, da umrje vsak za sušico. Saj je tudi Tvoj oče umrl vsled te bolezni in nedavno Tvoj brat. A sedaj je vrsta na Tebi, Anton. Da, da, to je že tako usojeno . . . Ozrem se po sobi. Zaboga! ali je to soba! štiri ozke, zamazane stene in pa vrata; nad glavo je strop, ki ga lahko dosežeš z roko! Tu na levi je eno samo majhno okence, da, samo eno, prav majhno okence, skozi katero se vidi tja na zid, ki je komaj meter oddaljen. Po stenah so dolge, črne proge. Tu mfiči, d&, m6či; saj se še vidijo drobne kapljice tam-le v kotu ravno nad Tvojo glavo, Anton. Sobna oprava je stara in na pol strohnela. In ta vzduh, ta vzduh! Moj Bog! Ali more ostati človek v taki luknji zdrav? In to je stanovanje za ljudi! In Ti Anton, zlata duša, ti moraš prebivati tu, moraš . . . Niti svetlobe ni tu, niti zraka. Sama vlaga in plesnoba. Še žival ima boljše prostore, a človek mora prebivati v takem, mora, dokler ga ne uniči ta vzduh, ta vlaga . . . Ali moram še trditi, da Ti je usojeno, Anton, da moraš tako mlad na tem prostoru za tako boleznijo umreti, kakor sta umrla Tvoj oče in Tvoj brat?! Ne, ne. Sedaj vem, kaj je vzrok Tvoje smrti. Poznam ga dobro, žalibog predobro. To je — — uboštvo . . . Nehote sem se stresnil po vsem životu in globoko vzdihnil. Bolnik me je pogledoval. Hotel mi je nekaj povedati. Zaman je odpiral izsušene ustnice. Namigne mi z roko, naj prisedem tik postelje. Prisedem. Desnico naslonim na posteljo, glavo pa sklonim k njegovi. On me prime s svojo koščeno roko za desnico in mi šepeče komaj slišno: »Prijatelj, hvala Ti za obiske. Jutri dopoldne me odpeljejo v bolnišnico, kajti u-u-u — kašelj mu pretrga govor — kajti kmalu umrem in mati me — — ne more pokopati .... Preveč stroškov . . . zato grem v bolnišnico . . Ah, . . Zvonko, kako grem težko .... težko .... pa moram . . . moram; saj veš, usoda . . . ah . . . ta usoda. Hvala ti, . . . hvala . . . Pri zadnjih besedah mi je stisnil krčevito roko; glavo pa je obrnil proti zidu. Pogledal sem mu v bledi, koščeni obraz. Mokre oči so zopet zrle proti stropu. Iz desnega očesa mu je pritekla debela, svetla solza; za-blestela je ne suhem licu, potem pa je zdrknila na blazinico . . . Dihal je težko in neenakomerno. Izsušene prsi so se mu dvigale bolj in bolj . . . Revež, še v zadnjih trenutkih se je sramoval celo pred menoj svoje slabosti, a ni mogel prikriti, kaj se godi v njem. Hotel sem ga tolažiti, toda on je samo od-majeval z glavo. Vedel je, da drugače govorim, nego mislim. Pogledal me je s svojimi globokimi očmi, in na ustnicah mu je zaigral bridek nasmeh . . . Meni se je glas tresel od nenadnega razburjenja. Še enkrat mu stisnem roko, ga poljubim in bežim ven, ven na zrak. Bežal sem pred svojimi mislimi. * Čez dva dni sem zvedel, da je umrl v bolnišnici Anton Bregar. Povedala mi je njegova mati, ki je bila neutolažljiva za svojim zadnjim sinom. Popolnoma nič me ni iznenadila ta novica. Bil sem na videz prav miren. A tu notri v srcu me je nekaj zazeblo . . . Bil je krasen pomladanski dan. Vse je klilo življenje, a mi smo čakali pri sv. Krištofu popoldne, da zagrebemo mlado življenje. Kmalu se pripelje mrtvaški voz bolnišnice. Iz njega vzemti krsto. Moj Bog! Kakšna krsta je bila to: štiri rjave, hrapave deske, in notri je ležal on, moj prijatelj. O bridka usoda človeška! Torej vse svoje kratko življenje si trpel — koliko trpel — in s tem si si zaslužil tako krsto, tako počivališče ... Ti zlata, potrpežljiva duša, moraš počivati med temi deskami! O Bog . . . . Rad bi bil zakričal, a nekaj me je dušilo, tiščalo, da nisem spravil glasu iz grla. Bilo mi je tesno, uh, tako tesno . . . Tovariši so mu peli. A jaz sem topo zrl, kako zagrebajo mojega Antona . . . O, le pojte mu, le pojte! Saj je tudi on pel. A on je moral peti, da se je preživel, on je moral peti, dasi bi se najrajši jokal nad svojo trpko usodo. In petje mu je tudi nekoliko pripomoglo, da je šel prej počivat, nego bi šel S1C6T x Razšli so se vsi. Jaz pa sem še dolgo stal ob Tvoji gomili in mislil na Tebe, dragi prijatelj, in na Tvojo in svojo bedno usodo ... In kadar stojim sedaj ob Tvojem grobu, Te vselej bla-grujem, ker počivaš, večno počivaš. Ob Tvoji grudi se mi zbudi vroče hrepenenje, hrepenenje po večnem počitku, po grobovih. Dž, prav si storil, Anton, prav, da si se umaknil krutim bojem življenja v tihi, mirni grob. JVIož s svetinjami. 9|edel je poleg mene. Na mizici je imel četrt rumenega vinca. Izlival ga je v kozarec in polagoma srebal. Za ostale goste se ni menil. Zrl je pred se v kozarec topo in zamišljeno. Pod njegovimi očmi, ki so tičale globoko pod redkimi ščetinastimi obrvmi, se je zdajpazdaj zganila kaka mišica in tako izpremenila za hip poteze na obrazu. Dolga, zmršena brada, po kateri so se vile mnoge srebrnobele niti, je počivala na prsih. In s tega koščenega in z globokimi brazdami razoranega obraza je vel tisti duh, ki veje iz zapuščene, tužne, umirajoče narave. Ta duh je privel tudi do mene lahno, komaj čutno; a pozneje me je objel z vso silo. V duši me je nekaj zazeblo. Začutil sem, da se pa mojih žilah pretaka kri. A to ni bila tista razposajena, vroča, divja, neupokojena kri; to je bila mrzla kri, ki polagoma zledeni. V trenutku sem mislil, da sem v kaki mogočni ruski stepi in da onemogel zmrzujem v velikanskem zametu . . . Starec je izpraznil merico in naročil novo. Ko je dajal z desnico natakarici steklenico, obrnil je pri tem tudi glavo na desno stran. Brada se je privzdignila, in jaz sem zapazil na prsih celo vrsto svetinj in križcev, pripetih na umazani, ponošeni suknji. Točajka mu prinese vina. On je med tem nabral po žepih samih krajcarjev in takoj plačal. Mene je čudno pogledal, češ, kdaj si pa ti prišel sem. Potem pa je počasi pil dalje, vedno zroč mrklo pred se . . . Včasih je človek veliko bolj občutljiv za tuje bolečine nego včasih . . . Meni je oni večer legla v dušo težka melanholija. Zrl sem poleg sebe starega, sestradanega in onemoglega invalida s celo vrsto svetinj . . . Zopet je izpraznil merico. Preobrnil je vse žepe, da bi nabral še za četrt, pa zaman. Vedno mu je nedostajalo nekaj krajcarjev. »Prinesite še eno merico!« Njegovo steklenico dam natakarici. Pogledal me je srpo izpod dolgih obrvi. »Saj dovolite, da jaz plačam ?« Počasi se mu brki premaknejo, brada zamaje, in zaslišim votel glas. »Da bi Vi meni plačali, Vi! Ha . . ha . . a-a . ., o saj imam še en tisoč, samo izterjati moram od svojega brata. Pravda se mora vsak čas končati. No, saj se že vlečo leta in leta ... In Vi naj bi zame plačali vino?! Meni, ki imam tisoč goldinarjev . . .! No, veste,« nadaljuje z mirnejšim glasom, »no, veste, pa le plačajte, pa Vam vrnem, saj itak kmalu dobim od brata tisoč goldinarjev. Vino ga je bilo nekoliko razgrelo. Še večkrat mi je omenil brata in tisti tisočak ter se jezil pri tem na ves svet. »Saj ste lahko ponosni, da imate toliko svetinj.« »Ha . . a . . ha . ., svetinje in ponos . . . ha-a-ha . . .! Kaj svetinje! Kruh, kruh! Kaj mi koristijo vse svetinje, če pa imam prazen želodec. Ah, da bi ne imel nikdar nobene teh pro-kletih svetinj, koliko bi bil srečnejši! Sedaj bi mi ne bilo treba potikati se od luže do luže, da se preživim. Bil bi gospodar, bogat gospodar doma, kakor je brat. Ta brat! še tistega tisočaka mi ne da, ki je moj po božjih in človeških postavah . . .« Postal je otožen. Globoko je vzdihnil. Na rjavem, zgrbančenem licu sta se prisvetili dve solzi, se zablesketali in potom spolznili med zmršeno brado . . . Natoči si poln kozarec ter ga izprazni v dušku. Potem pa zopet nadaljuje s tresočim glasom: »Veste, to je bilo tako-Ie: Pri Kustoci sem bil smrtno ranjen. Valjal sem se po bolnišnicah več let. Umrl pa vendar nisem. Ah, zakaj nisem takrat umrl . . . .! Doma so mislili, da sem v vojski padel. Tako so izročili oče na smrtni postelji vse svoje premoženje mojemu bratu. A meni so zapustili dvesto goldinarjev, če bi se slučajno našel še živ. Kajti zagotovljeni niso bili, le slutili so, ker me ni bilo toliko let od nikoder. . . . Črez več let pridem domov raztrgan in brez desne noge. Ah . . Izpil je zopet kozarec vina hlastno, kakor bi hotel potopiti v njem vse neprijetne spomine. » . . . No, pa kaj bi Vam pravil. Brat mi je dal samo tistih dvesto, ne pa dvanajststo, kakor so imeli vsi drugi moji bratje in sestre. Jaz sem porabil denar. Noben brat in nobena sestra me ni marala . . . Ha, ha, kaj bi jim pa koristil, ker nisem mogel delati ... In tako se sedaj vlačim po svetu . . . Sedaj me marsikdo zavida radi medalij; a tega pa noče nihče vedeti, da imam prazen želodec in da se tresem od mraza . . . Sicer me je hotela živiti občina, a jaz ne morem, ne morem živeti ondi, kjer žive moji ljudje. Jaz ne morem živeti, kaj hočete — ne morem . . .« Utihne. Z roko si obriše oči in globoko vzdihne. »Ah, te svetinje, te svetinje!« Hotel sem ga tolažiti; kar se prikaže pri vratih gostilniški hlapec. »No, Janez, greš spat, potem hlev zaprem.« Mož s svetinjami ga pogleda in mu prikima. Ostalo vino izpije, vzame bergljo in palico ter odide. »Hvala, gospod. Oh, te svetinje, pa — kruh!« Odšel je prav počasi . . . Tudi jaz sem odšel. Tu notri mi je bilo tako tesno, tako mučno . . .! O, ironija! Nekega zimskega večera sedim v gostilni in čitam dnevnik. Nekam mehaniški sem zrl v črke in pušil papirosko .... Kar se zdramim pri neki notici. Čital sem: Sinoči je zmrznil po noči v hlevu »pri Dolenjcu« star invalid. Mož je imel šestero odlikovanj. Prenesli so ga na tukajšnje pokopališče ... Ironija, ironija! Prvi blagoslov. ^aplotnica je pasla proti večeru nekega krasnega dne svojo kravico ob meji blizu hiše. Rdečka je hlastno mulila travo; posegla je zdaj sem zdaj tja, tako da se je Zaplotnica že jezila nad njeno požrešnostjo, ker jo je komaj vzdržala. Njene drobne, vele roke so krčevito držale vrvico, in vendar ni mogla ubraniti, da bi živinče ne ugriznilo parkrat sladke koruze na njivi. »Pa še sitne muhe, muhe!« Rdečka je otepala z repom in glavo, da bi se ubranila sitnih muh, ki so ji hotele izpiti še tisto kri, kolikor je je imela. Kadar je udarila z glavo po svojih suhih rebrih, potegnila je vselej z vrvico tudi Zaplotnico, da se ji je pretreslo vse njeno šestdesetletno, trhlo telo. »E, saj te ne bode snedel ta mrčes mrče-sasti; lahko bi tudi malo potrpela.« In hitela je braniti kravo z vrhom utrgane koruzne bilke. »Eh, te muhe, te muhe!« »No, Zaplotnica, kaj se jezite. Tu imam za Vas pismo.« Zaplotnica se ozre in vidi pismonošo, starega Štefana, ki ji je molil pismo. »Pismo? Od kod pa je?« »Iz Ljubljane.« »Jej, gotovo mi je pisal Alojzij. Prosim, bodite toliko prijazni in preberite mi pismo, saj veste, da ne znam brati.« Pismonoša odpre pismo in je prebere. Pisal ji je res njen sin Alojzij, ki je bil že tretje leto v ljubljanskem semenišču. V kratkih besedah je naznanil svoji materi, da bo imel že letos novo mašo. Zaplotnica je poslušala z odprtimi usti. Ko je slišala, da bo imel Alojzij že letos novo mašo, je pa kar sklenila roke, izpustivši, ne da bi vedela, vrvico. ' »O jej, že letos! Prosim, preberite še enkrat tisto mesto o novi maši, če je res, morda ste se kaj zmotili.« In Štefan je bral: . . . Drugi teden bom posvečen v mašnika in potem črez štirinajst dni bom imel novo mašo . . . »O, jemnasta, že črez štirinajst dni, črez štirinajst dni!« »Z Bogom.« Pismonoša je potisnil presrečni ženici pismo med sklenjene roke in odšel. Zaplotnica se mu niti zahvalila ni, ampak stala je nepremično s sklenjenimi rokami, premišljujoč veselo novico . . . To ji je prišlo tako nenadoma, tako nepričakovano, da jo je popolnoma prevzelo. Njen sin, njen zlati Alojzij, bode imel že letos novo mašo ... In ona, stara ženica, je njegova prava mati, ki ga je dojila, zibala in pestovala, ona sama, sama .... Mati novomašniku! — Kaka sreča je to za njo, revno, sključeno ženico! Dočakala je srečo, katere ni dočakala še nobena mati v celi vasi. Ona je prva, prva ... In njen sin bode prvi novomašnik iz te vasi, prvi . . . . Nebroj misli se ji je porajalo, a vse so se tikale njenega ljubega Alojzija .... Bog zna, koliko časa bi še stala nepremično zatopljena v sladke misli, da je ni zdramil klic nekega dečka . . . »He, tetka! vi pa res znate pasti; krava bo pojedla vso koruzo.« Še-le sedaj se spomni Zaplotnica, da pase. Hitro ujame kravo in jo odžene v hlev. V svoji zaverovanosti še opazila ni, koliko škode je napravila krava v koruzi.« . . . Kmalu se je zmračilo. Nebo se je posipalo gosteje in gosteje s svetlimi lučicami. Zaplotnica naredi v sobi luč. Potem sede za mizo in ogleduje pismo od vseh strani. Neštetokrat ga obrne, pregleda vsako črko, vsako potezo, dasi ni znala čitati. Pri tem so ji žarele oči od sreče, ustnice se smehljale, in suhe prsi so se ji dvigale hitreje . . . Spomnila se je vsake malenkosti, s katero je bil njen Alojzij v zvezi. Dolgo dobo njegovega študiranja premotrila je še jedenkrat v duhu. Kolikokrat je šla v Ljubljano, težko obložena, kako so dobri ljudje podpirali pridnega Alojzija . . . Slednjič pismo skrbno spravi na čeden prostor, poklekne in moli tako iz srca, tako iz dna duše, kakor še nikdar v svojem življenju. Klečala je pozno v noč in hvalila Boga s solznimi očmi . . . V jasni noči so stopali nebeški krilatci po zlati lestvi z neba k stari Zaplotnici ter so nosili po isti poti nazaj pred Stvarnika njeno vročo molitev . . . Lahni nočni zefir se je poigral z njihovimi kodrčki. Zvezdice pa so trepetale v vsej svoji svetlobi ter jim razsvetljevale pot . . . * * * Zaplotnica se je kar črez noč pomladila. Njena prej sključena postava se je nekako zravnala. Od mnogih skrbi in truda nagubani obraz se ji je zjasnil. Motne in slabotne oči so zrle v svet zopet veselo, z nekim posebnim svitom. Vsa se je nekako prerodila. Čutila je, da se ji po žilah pretaka še gorka kri. Stisnjene prsi ji je širil sveti ponos, da je mati novomašnika, božjega namestnika .... Srce ji je plavalo v celem morju sreče . . . Lahkih nog je tekala po vasi od hiše do hiše in vsakemu pravila o svoji sreči in o svojem zlatem Alojziju. Vaščani pa so jo blagrovali. Vsi so ji privoščili to srečo. Sicer je pa bila to čast tudi za nje same kot najožje rojake novo-mašnikove. Zvečer se je zapirala Zaplotnica v svojo hišo in premišljevala v tihem kotičku svojo srečo. Ah, ko bi bil tedaj njen ljubi Alojzij pri njej, kako bi ga objela in pritisnila na svoje materino srce. Razjokala bi se na njegovih prsih od samega veselja in hvaležnosti! Pri takih mislih so se ji širile prsi od hrepenenja. Njena duša je koprnela po Alojziju. Dihala je burno ter lovila z rokami po zraku, kakor da bi hotela objeti svojega sina. A zapazivši, da nima koga objeti, da je sama, tako sama, je vselej žalostno povesila glavo. — Ah, kako bi sedaj potrebovala vsaj enega človeka, kateri bi enako čutil z njo in kateremu bi pravila, dolgo govorila o svoji neskončni sreči. Sicer je pripovedovala vse to sosedom: a tuji ljudje je ne morejo popolnoma umeti, ne morejo občutiti tega, kar občuti ona. Tako je sama, zapuščena! Niti enega človeka nima, da bi mu mogla razkriti vse svoje prepolno srce .... Le mrtve stene slišijo njeno hrepenenje, njeno koprnenje, ki se kaže v dolgih vzdihljajih . . . Ozrla se je po ozki zapuščeni sobi in postalo ji je tako tesno pri srcu. Tako blizu je tisti trenutek, ko stopi njen sin pred altar, in vendar se boji, da ga ne dočaka. Res, da se je v teh dnevih vsa poživila in da čuti v sebi še dosti moči, a vendar je vse mogoče na svetu. Zdelo se ji je, da stoji njen zlati Alojzij na pragu, a ona mu ne more pohiteti nasproti, ga ne more objeti in priviti na svoje hvaležno srce ... Pa saj je itak dosti srečna, da je dočakala toliko. Kar misliti si ni mogla, da bi ona videla maše-vati svojega sina ... Ne, to bi bila prevelika sreča za njo. Gotovo ji preneha biti srce od same sreče .... Ah, enkrat bi vendar še rada videla svojega Alojzija. Samo enkrat ga želi še objeti in prejeti od njega prvi blagoslov, potem, potem se lahko loči s sveta . . . Tako je premišljevala Zaplotnica vsak večer, odkar je prejela pismo. Vaška ura je že izdavnaj odbila polnoči, a ona je še vedno občevala v duhu s svojim Alojzijem. Slednjič ji je zaspanec zatisnil med molitvijo trudne oči. A še v sanjah je vedno govorila z njim . . . * * Zaplotnica je zbolela. Po bliskovo se je raznesla ta vest po vasi. Vaške ženice so kar drle k Zaplotnici, tako da je bila soba kmalu premajhna. To je bilo tarnanja in jadikovanja! Vse so silile z vprašanji v bolnico. Zaplotnica pa je ležala mirno na postelji. Niti ganila se ni. Zadel jo je bil mrtvoud. Na suhem, velem obrazu se ni izpremenila niti najmanjša potezica ... Le z očmi je nekoga iskala med množico. Zavedala se je natanko svojega žalostnega položaja, ali izpregovoriti ni mogla niti besedice, da bi ljudem razodela svoje želje . . . . Hotela je vstati, a ni se mogla premakniti. Ves život je bil tako trd, odrevenel, okamenel . . . Kako ji je bilo težko! Ravno tisti dan je bil posvečen njen sin v mašnika. A ona, njegova mati, leži na smrtni postelji. Čutila je, kako ji pojemajo moči. In kako bi vendar rada živela še nekaj dni, da bi vsaj videla svojega sina. Da bi ga le enkrat še videla in prejela od njega prvi blagoslov ... A vse njene želje, vse njeno hrepenenje je zaman. Čuti, da mora iti pod zemljo, mora iti sedaj, ko jo čaka največje veselje, kar si ga je moglo želeti njeno priprosto srce . . . Ah, Alojzij, Alojzij . . . Zaplotnici se je porosilo nagubano čelo in velo lice s potnimi kapljicami. Hotela je govoriti, hotela prositi, naj ji pošljejo po Alojzija, a z zapletajočim jezikom ni mogla povedati niti ene besede. Brzojavili so Alojziju, da je njegova mati na smrtni postelji. Vaške ženice so odhajale polagoma vsaka po svojih opravkih. Le šepasta Jera je ostala pri Zaplotnici. * * * Proti večeru se je shujšalo Zaplotnici. Ležala je na postelji nepremično; z nobenim udom ni mogla ganiti. Dihala je neredno in hro-peče. Na obrazu so se pokazale zopet one gube, ki sta jih izklesala glad in skrb mnogih let; a sedaj so bile še večje, nego kdajkoli. Njene oči, ki so zadobile čuden odsev, so begale nemirno po sobi. Med vaščani, katerih se je zopet nabrala polna sobica, so iskale njega — Alojzija. Kadar so zaječala napol strohnela vrata, se je Zaplotnica vselej ozrla tja z očmi. Toda zaman, Alojzija ni bilo od nikoder. Kake muke je trpela Zaplotnica! Začutila je, da mora kmalu umreti, da že ugasuje njeno življenje, da ji že objema hladna smrt velo, koščeno telo ... Pa kaj, telo naj umre! A njej umira tudi duša. Da tudi duša ji umira od hrepenenja po sinu. Toliko časa je upala, da vidi še pred svojo smrtjo svojega zlatega Alojzija, da prejme od njega še prvi blagoslov; a vse zaman. Torej umreti mora, umreti, umreti sama, brez sinu, brez blagoslova. Še en hip in preseli se v večnost. Tam jo sprejme sam Bog, saj je mati njegovega služabnika . . . V zadnjih trenutkih je mislila Zaplotnica na nebesa. Slikala si jih je najlepše, najkras-nejše .... Njene oči so bile uprte v strop, v nebo. Gledala je mirno, nepremično, niti z vejicami ni ganila. Tudi dihala je lažje, a redkeje . . . V hišici je bilo mirno, tiho, kakor da ne bi bilo nikogar notri, dasi je bila natlačeno polna . . . Vel je tu dih smrti . . . Vaščani so molče gledali umirajočo bolnico in si brisali solze. Le tupatam je ušel komu pridušen vzdih. Bil je to žalostno slovesen trenutek. Na postelji umira stara ženica. Voščeno-bledi obraz, oblit s smrtnim potom, odseva v brleči luči. Moten odsev sveče pada na navzoče, in kak žarek se prerije skozi malo zamazano okence ven v jasno letno noč . . . Zaplotnica se je bližala zadnjim izdihljajem. Dihala je komaj slišno in sila poredkoma. V strop uprte oči so ji polagoma steklenele. Obraz ji je mrtvaški bledel in se poroševal s smrtnimi sragami. V sobi je vladala sveta tišina. Kar se vrata nagloma odpro, in v sobo stopi ves spehan — Alojzij. »Alojzij!« Kakor z enim glasom so zaklicali vsi njegovo ime. Alojzij poklekne k postelji umirajoče. Njeno mrzlo roko prime s svojo razpaljeno, razgreto glavo pa nasloni na materino . . . To je bilo motenje umirajoče, motenje smrti . . . Zaplotnica obrne počasi že na pol mrtve oči in jih upre v svojega sina . . . Spoznala ga je. Prej nekoliko odurni, z mnogimi gubami razorani obraz je postal jasen, mil . . . Alojzij pa vstane in blagoslovlja ihte svojo umirajočo mater. Tudi to je še razločila Zaplotnica. Na odre-venele ustnice ji je legel lahek nasmeh. Iz tega nasmeha je sevala vsa njena sreča, vsa zadovoljnost in udanost . . . Saj se ji je izpolnila najsrčnejša želja: prejela je od svojega zlatega Alojzija prvi blagoslov. Dobila ga je umirajoča. Še jedenkrat so se ji malce dvignile prsi, in Zaplotnice ni bilo več . . . Iiabudnica. ^ našo hišo se je pred nekaj leti naselil čuden mož. Bil je precčj velike, sključene postave. Dolga rumenkastobela brada mu je pokrivala koščeni obraz. Majhne, svetle oči so gledale izza starih, polomljenih očali topo in ravnodušno v svet. Tiste bolestne poteze na obrazu, ki jih človeku vkleše trpljenja polno življenje, se niso nikdar niti za pičico izpremenile. Bile so hladne, mrzle, kakor da bi bile vklesane v beli mramor . . . Moža ni videl ves čas nihče nasmehniti se . . . Stanoval je sam v podstrešni luknji poletu in pozimi, dasi ni imel nikake peči. Hišni gospodar mu je prepustil preperelo sobno opravo, ki je bila že obsojena v staro šaro. Kako se je imel v tisti beznici in kaj je počel, ne ve nihče. Odkar je stopil notri on z oguljenim kovčegom in dvema palicama v roki, od takrat ni prestopila živa duša praga njegovega bivališča. Kadar je bil doma, si ni upal nihče nadlegovati starega, resnega moža; a kadar je odhajal dopoldne točno ob desetih z doma, takrat je vselej vrata skrbno zaklenil in spravil ključ v žep . . . Vsak dan točno ob desetih dopoldne je šel z doma, bodisi nedelja ali delavnik, grdo ali lepo vreme. In šele zvečer, ko se je zmračilo, se je vračal domov prav tako, kakor je odhajal: počasi, s sklonjeno glavo in z v tla uprtimi očmi. Ljudje so nekaj časa čudeč se gledali starega moža v ponošeni in oguljeni obleki, z veliko rumenkastobelo brado in s palico v roki. Izprva so ga tudi nagovarjali; a ker je prav ne-voljno in mrmraje odgovarjal ali pa še celo molčal, so ga kmalu pustili v miru. Naposled se še menili niso zanj, ako so ga srečali. Kvečjemu so rekli: — Mozes gre. Tako so ga krstili radi dolge bele brade in radi palice, ki je bila kačasto zavita. Imela je kačjo glavo, in narisana, deloma izrezljana je bila kača na njej. Živel je dan na dan vedno jednako. Natanko ob določeni uri je odhajal in prihajal s svojimi počasnimi koraki, ki so vsak večer monotono odmevali po stopnicah, dokler se niso polagoma izgubili v temnem podstrešju. Zaslišalo se je škripanje vrat, ko jih je odprl in zaprl, potem pa je bilo zopet vse tiho — mrtvo. Luči ni bilo nikdar videti pri njem; menda je ni — imel. * * * Nekega zimskega dne sem se vračal iz mestne okolice, kamor sem bil šel po opravku. Nebo je bilo prepreženo s sivimi oblaki. Brila je ostra burja ter mi zaganjala drobne snežinke ravno v obraz. Hodil sem naglo, hoteč se ogreti. Bilo je poldne, ko sem dospel do samostana, ki stoji v predmestju. Iz samostana so se usuli berači, zaviti v razne cunje, ki so jih pa kaj slabo varovale mraza. Odhajali so naglo, stiskajoč se v razdrapane cunje. Život se jim je tresel, zobje so jim šklepetali od mraza. Razkropili so se na vse vetrove . .. Reveži! prihajali so za bore kosilce tudi v največjem mrazu . . . Nehote se ozrem še enkrat proti samostanskim vratom. In koga zagledam ? Na pragu je stal — Mozes ter tlačil košček kruha v žep . . . Roke je imel vse premrle; kar tresle so se mu, da je komaj spravil tisti kruhek. Potem si je pa zapel oguljeno letno suknjico, stisnil roke v žep ter korakal počasi mimo mene naprej. Zazrl sem prvič natančneje njegov veli, suhi obraz, katerega ne pozabim nikdar. Zdel se mi je še bolj star, še bolj okamenel nego dru-gekrati . . . Radi mraza se je stisnil, kolikor je mogel, v lahko suknjico. Z njegovo dolgo, belo brado se je poigravala mrzla burja ter jo prepletala z drobnimi snežinkami. Nos se mu je še bolj pošilil v zadnjem času. Oči pa so zrle topo, hladno, mrtvo kakor vedno v — tla. Stal sem dolgo na mestu in gledal za njim. Oddaljeval se je bolj in bolj ter naposled izginil med naletujočimi snežinkami. * * * Mozes je še vedno tako živel; niti za las ni izpremenil svojega življenja: ob desetih dopoldne od doma, — v mraku domov. Sicer ga ni videl nihče v hiši. Le postaral se je mož, postaral. Glava mu je zlezla popolnoma med ramena; tudi noge mu niso več tako dobro služile. Hodil je še počasneje in z drsajočimi koraki. Poteze na obrazu so se še bolj vrezale v kost in kožo . . . Včasih je celo zastokal na stopnicah, vračajoč se zvečer domov, misleč, da ga nihče ne sliši . . . Jaz nisem povedal nikomur, kje da sem ga videl. Čemu tudi ? * * * Bilo je krasnega poletnega večera. Na nebu je bleščala luna, obdana od brezštevila svetlih pičic, ki so veselo trepetale v jasno, neizmerno noč. Po vzduhu je pihljal hladni večerni vetrič in zazibaval temnozelena drevesa v sladek sen. Da, bilo je krasno . . .! Ob takih letnih večerih sem večkrat posedal na vrtu med visokimi smrekami in vitkimi jelkami. Imeli smo en kotiček zasajen s samimi jelkami in smrekami. In tu je bilo tako prijetno uživati tiste čarobne letne noči. Tista divna, letna noč me je objela z vso svojo veličastnostjo in neizmernostjo. Moja žejna duša se je pojila s to lepoto, lepoto letne noči. Zdelo se mi je, da igra mehka sapica v vrhovih dreves divne simfonije . . . Oj, te noči, te krasne letne noči . . . Vrata na vrt zaškripljejo. Zdramim se iz svojih sanj ter se ozrem. Mozes pridrsa s počasnimi koraki, opiraje se na palico, na vrt. Pri vsakem koraku bolestno zaječi. Prišedši do klopice, sede, nasloni glavo na roke in jih podpre s palico. Bleda mesečina se je razlila po njem. Njegova velika pleša se je tako čudno svetlikala v bajnem somraku. Mene je spreletela groza. Zdelo se mi je, da gledam mrliča, duha, ki išče pomoči ... Zrl sem mu naravnost v obraz. Zdajpazdaj sem videl, kako se žare njegove prej tako tope mrtve oči. Zdrznil se je po vsem životu ter bridko vzdih-nil . . . Govoril je sam s seboj in odmajeval z glavo. Razumel nisem šepeta njegovih ustnic . . . Tam na koncu vrta se oglasi v grmovju slavček. Njegova krasna pesem se je razlivala v skrivnostno noč. Mozes privzdigne glavo in prisluškava. Mozes pogleda proti ažurnemu nebu — ah, ta pogled — vzdihne globoko in zapoje z visokim, tresočim se glasom neko otožno melodijo. Izprva je pel lahno, komaj slišno; a potem je rastel njegov glas, kakor je rastlo hrepenenje v njegovi duši, tisto hrepenenje po večnem miru in počitku . . . Ah kako mi je pretresla dušo njegova pesem! — Naslonil sem se na smreko ter poslušal. Kako žalostno je odmevalo tja v hladno noč! Dd, to je bila otožna pesem, pesem izgubljene mladosti in njenih pestrih idealov . . . Pel jo je starec, stoječ ob grobu. Kako čisto mu je zvenel tresoči se glas in kako tužno, tužno . . .! Ah, saj je pel pesem o samcu, sebi, o svojem izgubljenem življenju. Pel je labudnico svojega življenja. Kaj vse je morala pri tem čutiti njegova duša, njegovo srce .... Odpel je. Njegov glas se je izgubljal in izgubil naposled v jasni letni noči ... V očeh so se mu zasvetile solze. Dve sta pritekli tudi na velo lice in se poizgubili med brazdami življenja. In potem, potem je odšel, — strt na duši in telesu .. * Drugi dan ni bilo Mozesa ob desetih dopoldne s podstrešja. Ljudje so to takoj opazili. Nekaj časa so ga čakali, popoldne' pa so ulomili v njegovo sobico ter so ga našli na napol segniti postelji*— — mrtvega. ] ■ ? - . FJE5>nE ALBERTA bc TWM U mraka. |V[ajske bilo večeri, sumrak se je hvato, zapadom se sunčevo bljeskalo još zlato. Vrtom smo se šetali mirno, tiho oba, gledali smo sunčev pad tiho ko sred groba. »Gospojice, davno več htjeh Vam nešto reči, al do danas uvjek se moradoh suspreči!« Srečom se nasmješilo tvoje lišce bljedo, srce ti je reklo več, što ti reči htjedoh. »Ja te ljubim,« klikoh tad, kano izvan sebe, zanesen ja ne vidjeh ničeg osim tebe. Spustila si glaviču, s oka biser kanu, i bez jedne rječi tad na grudi mi panu. Sumrak se je spustio, tamna noč bje veče, a na nebu bljesnula danica mi sreče . . . v Kada sunčetf zapad m\ oradi . . . I^ada sunčev zapad ruj orudi, a na istok mrak se spušta več, prvu zvjezdu mračak kad iznudi, prije no če dan počinu leč, tad me boli kleti udes svlada a u oku sjevne suze trak, jer prognanu več mi tone nada, da ču ikad na svoj stupit prag. Vruča ljubav k rodnoj svojoj grudi izgara mi bolnog žiča tjek, te ne mari, bolnom što mu nudi tudja ruka spasonosni ljek, jer sve može podat ruka tudja i tu može sreče biti vir, al ne može, ma gostoljub nudja, mjesto čežnje srcu dati mir. Al ne može pobuditi ljubav žarku, živu, onaj divni cvjet, koji cvate tamo tekar ubav, gdje j' domači i poznati svjet. Može dati sunca sjajne zrake, može zvjezda pokazati množ, može dati cvječa vrsti svake, ali doma podati ne mož'! Dom je jedin slasti rajske vrelo, u njem tekar lako diše grud, u njem tekar može duh se smjelo pod nebesa da podigne svud. tam tek gdjeno rodne čujem glase, gdje poznata svaka mi je rječ, tamo tek mi nadje sreča sva se, tam i u grob tamni žudim leč! Zvjezde, zvjezde male Zvjezde, zvjezde male, što ste drhtat stale u eteru gore? Što vas tamo buni i trepetom puni ko nas silno more? Oj, da znate silne boli, neumilne, što mi život prate, vi bi poletile tamo do moje vile, da je pokarate: »Znaš li, djevo mlada, za tobom da jada srce toplo jedno, a s tvojega dvora nema odgovora, pa je za to bjedno!« A ona bi sjela, list papira bjela uzela u ruke, pa bi vama dala dva lističa mala, melem moje muke. U jednom bi bile rječi slatke, mile, gdje mi ljubav nudi, a u drugom šane, da če čekat name, zora dok zarudi! S Bogom! Cemu meni pjesme glasi, čemu topla grud, kada bjeda mene bije i led odasvud? Pjesmice sam njojzi slao ko najlepši dar, kog mi božja ruka dala uz mog srca žar. Pjesmice je prezrela mi i mog srca plam, prezrela je ljubav moju, jadan ostah s&m. Ajde i ti, pjesmo moja, ostavi me, daj! bez nje, Maše, šta če meni i tvoj, pjesmo, raj? I ti, srce vrelo moje, daj se umiri; povenu mi cvječe moje, poveni i ti! Davni spomen. Sunce sa zapada ovamo šilja zlačane zrake još zadnji put; grudiju, punih tajnoga milja, sjedoh u ladju vozit se kud. Tajno mrmore mora svud viri, ladjicom trese lahora dah, sunčev još jednom, pre neg se smiri, zadrhta tračak i ginu mah. Sumrak se hvata; zvjezdica malih na nebu silan uztitra broj . . . sjetih se davno za dom tad palih diva, zanj što izbiše boj. Uskočkih ladja reda se čislo; jedan nek prodje kratak još mah, pregnut če ruka, zaronit veslo Stambolu, Mlecim na užas, strah. Hiljadu glava, hiljadu ruka spremno je za dom u grobak leč — igrat se žičem šala je puka onom, tko j' vičan u boju sječ. Iz daleka, eto, vidi se veče mletačkih ladja velika množ; Uskok se smije posmjehom sreče; je 1' oštar dosta, kuša on, nož. Od divljeg plesa uzdrhta more, od bojnog krika zadrhta zrak, vali se dižu ko silne gore, od dima je zastrt mjesečev trak. S uskočkih ladja barjak vijori, s mletačkih galija sa lavom stjeg — »Za dom, ma u smrt!« Uskok zaori, Mlečan posramljen da se u bjeg. * * * Uminu slika, smiri se more, mjesec zasja nad pučinom bljed, i vali šušte, što bjehu gore, ko da če tiho, tiho mi rjet: »Mjestu na ovom bojak se bio, Mlecima Uskok izkopo grob, lovor vijenac Uskok si svio, tudjincu ne htjev da bude rob!« Aleksandrina. Andjeo blagi iz božjega dvora Letnu na zemlju i smiri se tude, Evo, gdje s kopna do sinjega mora Krasnim sa snima uspravljuje ljude. Svjet cjeli davno svladali trudi, Andjeo blagi bdije nad svima, Ne spuštajuč oka sumornih ljudi. Divnim ih andjeo daruje snima, Rajske im rado otvara kraje, Iznoseč pred nje bojnih milina, Nesrečnik s kojih zaboravi vaje. Andjeo vam taj je — Aleksandrina! Ha pragu života. A. D. Turk. I. 1*e Deum laudamus! Svršena je školska godina, zadnja, koja ga je još dijelila od davno željene slobode, u kojoj je vidio svoje ostvarene nade i omiljele ideale, naime, da koristi od sveg srca i moči svom milom rodu i domu, gdje mu sjaju poput zvijezde predhodnice na putu života. Drhtave ruke uhvati onaj arak papira, na kom je stajalo jasno i svakom očito: »Zrio s odlikom!« Mlada mu se duša razbuktala plamenom oduševljenja, a na črno mu se oko izvi topla suza. Onih dvanaest godina, počamši od prve u pučkoj školi, pa sve do toga dana, nizali se dani muka i pregora, ne doduše največih, al barem za djaka muka, koje mu najviše za-daju brige. A sad, sad ga eto, kako je pre-koračio i zadnju stepenicu, koja ga je dijelila od sesama, punog čarobnih stvari i sjaja i svijetla! Grčevitom je rukom stiskao na vrelo srce svje- dočbu zrelosti i jurio poput munje kuči u Novoj vesi, gdje ga je čekala starica majka, spremajuči »gozbu« u čast svomu sinu, koji je, eto, gospodin učitelj. »Mamo, zlatna mamo, veseli se!« Sav je rumen od brza hoda uletio Ivan u sobu i ogrlio staricu, burno strastveno, kano da če je udaviti. »Sinko dragi, sladki sinko,« šapče blažena starica, ljubeči mu ono drago čelo i taruči pre-gačom suze radosti i sreče sa staračkih očiju. Starica se uzvrpoljila, sad posegne za ovim, sad za onim, da to opet metne na isto mjesto, odakle je i uzela, a suzno oko joj se otimlje za njenim zlatom. Ivan je u to položio svjedočbu na stol i podbočivši glavu rukama, zagledao se u ona mrtva pismena, koja su mu otvorila put u život. »Gospodin Ivan Hrvatinič . . .« stajalo tu napisano, a dok se je zagledao u te riječi, sječao se, kako je bio djetetom u pučkoj školi, kako je došao plah u gimnaziju, pa kako je prispio oduševljen u preparandiju, da se spremi za zvanje, koje mu je več i u pučkoj školi bilo uzorom i najmilijim snom. Godine su prošle poput sjene, a on sada u naponu života, pun zanosnih misli i ideala, stupa u susret dočekanu raju. Još istoga dana napisa molbenicu za mjesto i odnese je na vladu. Odsad nije bilo o ničem govora nego o mjestu, koje če dobiti i na koje če poči, čim dodje riješenje. Stara se majčica baš ljudski zabrinula za sve, što če njenom »Ivici« trebati do onog časa, dok ne če i ona moči k njemu, da mu upravlja malim gospodarstvom. U to je ime, Bog zna od kuda, dopremila kov-čege te spremala sve komad po komad u kovčege a svaki je pojedini komad popratila dubokim uzdahom te bi ga poljubila, šapnuvši pred sebe tiho: »1 to če mu, mojemu Ivici, dobro doči!« Na taj je način bilo sve vrlo brzo gotovo, al — riješenja još nema. Isprva se Ivan tješio od dana do dana: »Doči če! Doči če! Ta istom sam predao molbu!« al kad je več prošao i cijeli mjesec dana, pa i drugi, počeo se i on zabrinji-vati, ali je pomno sakrivao tu svoju bojazan pred majkom, samo da je ne uplaši i da joj ne raztepe one zlatne snove, u kojima je starka bila. Jednoga dana, bilo to dva i pol mjeseca, iza kako je predao molbu vladi, uputi se sam k predstojniku, da se upita, hoče li skoro biti njegova molba riješena. Na krilima nade je pošao gore, gledajuči več u duhu, kako ga »gore« sve gleda s poštovanjem — nije mu ni zamjeriti te častohlepnosti, ta bio je mlad — pa kako mu sam g. prestojnik obečaje, stiskajuči mu lju-bezno ruku: ♦ »Uztrpite se, još koji dan, dva, pa čemo Vam dati mjesto dostojno Vas i Vaše svje-dočbe! »Molim lijepo, je li presvjetli gospodin ovdje?« upitao je vratara, koji mu je došao u susret. »Jest, pak šta bi Vi ?« upita ga ovaj, pro-mjerivši ga od glave do pete. »Molim, bi li se moglo govoriti s pre-svjetlim?« ponižno odvrati Ivan. »Sad ima presvjetli prečega posla, dodjite za pol sata,« odvrati vratar i otišavši u svoju sobu, zalupi vratima, pomrmljavši nešto medju zubima. Akoprem se u Ivanu nešto pomaklo ko od boli, ipak podje uztrpljivo na Štrosmajerjevo še-talište, da uteče nekako ta pol sata, dok če presvjetli svršiti onaj »preči« posao. Kano godine vukli mu se časovi jedan za drugim, a kad je na Markovu tornju udarilo jedanaest sati, stajao je več Ivan pred bogo-štovjem u Opatičkoj ulici. Upravo je htio da potraži vratara, kadno začuje nečije korake niz stube. Čim je začuo škripanje gospodskih cipela, počelo mu srce jače udarati, te on stade, a oči svine onim smjerom, od kuda su se začuli ko-raci. Presvjetli je upravo pošao kuči. »Milostivi gospodine,« započe Ivan te zbu-njeno stane. »Šta želite?« upita ga presvjetli. Osokoljen zvučnim glasom presvjetlosti, korakne mu Ivan bliže te predstavivši mu se, reče mu svrhu svoga dolaska. »Žalim, za što nijeste prije došli, sad mi se je požuriti kuči,« reče predstojnik te mahnuvši mu dostojanstveno rukom, ode mimo njega za-matajuč pomno ugojeni vrat u svileni rubac. »Dodjite sutra!« još mu kimne prije, nego ode. »Dakle sutra!« šapče si Ivan, jureči niz sto stuba kuči, te je cijeli dan neuztrpljivo mislio na ono, šta če biti sutra. Došao napokon i taj žudjeni »sutra«. Ivan je veseo pošao, al se tužan vratio. Presvjetloga nije u opče bilo u ured. Tako je Ivan uzaludno išao nekih četrnaest dana u gornji grad, kadno mu se ipak nasmješi sreča te je mogao k pre-svjetlemu. Presvjetli je sjedio u mekom fauteuilu i pušeči finu regalitas-cigaru, odbijao. guste,'modre dimove tako, da je bio kao u magli. Tako ga je našao Ivan, kad se je iza gromovitega. »Unutra!« tako rekuči uvukao u sobu. No presvjetli je bio tako zabavljen odbijanjem dimova te se nije udostojao ni ogledati, več upita samo mekanički: »Šta je?« »Presvjetli gosp., jaz sam bio tako slobo-dan . . .« poče Ivan. Tek kad je čuo presvjetli tudji mu posve glas, okrene polako glavu k onoj strani, gdje je bio Ivan. »A vi ste to!« progovori, ne maknuvši se. »Da, presvjetli, ja sam bio tako . . .« nakloni se drugi put Ivan. »Dobro, da ste došli; baš imam mjesto za vas«, reče i ustane te podje k svom pisačem stolu. »Kako se več zovete,« upita ga trom, da sam misli. »Ivan Hrvatinič,« presvjetli . . . »Da, da, sječam se, dakle, tu je vaša molba,« te ju izvadi ispod krpe kojekakovih drugih spisa. »Svjedočba vam je u istinu krasna, ali, znate, zametnula nam se nekud vaša molba, pa uza svu dobru volju ne mogosmo vam dati mjesta. Ali, šta ne, za to ništa,« nasmješi se Ivanu, — valjda se sam smješio svojoj dobroj dosjetki — »bar če vam biti sada ugodnije iči na toli žudjeno mjesto.« Na te je ljubezne riječi njegove presvjet-losti zaboravio Ivan sve muke, koje jest pretrpio, čekajuči na visoko riješenje. O radosti mu je za-sjalo lice, a blažena duša odsijevala mu se u veselu smješku. U svojoj je zanesenosti htio da poljubi ruku tomu dobrom gospodinu, koji se ipak brine i za sirotu upravo očinskom ljubavlju. »No, no, no,« branio se presvjetli smješeči se, »samo ne tako burno, samo ne tako burno! Dakle, kako rekoh, ja sam vam našao lijepo mjestance, s kojim čete biti sigurno zadovoljni! Znate, moj dragi Hrvatiniču, to vam je mjesto doduše osamljeno medju gorama, ali inače vrlo prijatno. Djece nema baš mnogo, ta što je to vama, kakovih 200 ili 220 djece! Vi, kano dobar djak, čete lako s tom šačicom djece upravljati, a kano lijepa šetnja bit če vam svake nedjelje put u bližnju župnu crkvicu, bit če kakovih četiri do pet kilometara, kud čete polaziti s djecom k sv. misi. A dohodci su vam dosta lijepi. Osim stana imate još i školski vrt, pa nešto livade, uz to još i drva, pa, kako vidite, možete si tamo lijepo gospodarstvo urediti, a i vašu staricu majku sobom uzeti. Šta ne, da če to biti lijepo?« i opet se nasmješi presvjetli. »Ali gdje je to mjesto? dozvolite, da pitam,« neuztrpljivo če mu Ivan. »Ha, ha, znao sam, da čete biti znatiželjan,« odgovori presvjetli. »To vam je mjesto, kako se zove, hm, to vam je mjesto,« ponešto če u nepri-lici presvjetli, »u najljepšem, to jest, najzdravijem kraju naše domovine, u našoj kršnoj Lici. No —? »U Lici? !« gotovo krikne Ivan, probljedivši, »u Lici?! U onoj pustinji?! »No, no, no, ne opet tako pjesnički,« umiri-vaše ga presvjetli. »Vi bi barem kao dobar patriota morali z veseljem primiti vijest, da čete poči onamo, gdje najbolje'zja potreba i nužda. No, sada znate, gdje vam je mjesto, naime u N.-ovom selu, pa idite kuči, spremite se na put, a več sutra čete dobiti dekret. Idite, idite, pa budite veseo, ta nasmješila vam se krasna sreča.« Tim ga riječimu potrepta po ramenu i »milostivo« otpusti. Koliko se je prije Ivan radovao s pomisli, da je dobio mjesto, u toliko ga je sada grozom na- punjala pomisao, da je ono mjesto u jadnoj Lici, tamo, odkuda rijetko tko zdrav ode, a i taj ponese onda mnogo gorkih uspomena na pretrpljene ne-volje i oskudicu. Ali u koliko se je u jednu ruku bojao toga mjesta, na drugu se opet ruku radovao, kad je pomislio, kako če mu se majka radovati, kad dozna za nju veselu novost. Sretna se starica raztapala od milja, a sretan čovjek ne može, da se ne pohvali drugomu, pa tako je i starica letila po cijeloj kuči, od susjede do susjede, da javi veselu vijest, da če njezin Ivica na skoro otiči na mjesto. Kamo, to nije znala, jer joj Ivan ne htjede da kaže, sluteči da če ona to svakom pripovijedati, pa kad več i sama ne zna, mogao bi joj tko drugi reči, da se veseli grobu vlast-i-toga djeteta. Pred majkom je Ivan krio svoje boli, al kad je bio sam u svojoj sobi-, tuga bi mu se nad-vila nad crnomanjasto, lijepo lice, a oči, kano da mu govorile srca jade, koje su mu usta prita-jivala i utišavala. »Zašto sam baš ja tako nesretan,« znao bi muklo vapiti pred sebe, »ja, koji sam se toliko mučio i naprezao, da si jednom osvojim što bolje mjesto, gdje bi djelovao večom snagom na korist miloga mi naroda. A tako?! Šta ču tamo usred onih velikih čuvstvenih ali užasnih klisu-rina, gdje ni trava ne niče, osim gdje, gdje šta? Takve mu se misli poput oluje motale dušom, a pred oči mu polako slazile slika za slikom iz onog doba, kad još nije mislio, da se iza ruže krije oštri trn te da je sreča dvolična, kako to sada vidi i čuti. II. Ivan se rodio u Zagrebu. Njegov otac, rodom iz Kranjske, došao u Zagreb kano »pu-tujuči djetič«, te kako je bio stasit mo-mak, a i valjane ruke i lijepih svjedočaba, ostao je u poslu kod pokojnog več majstora Luke N., poznatog i boljim kučama radi svoje solidnosti. I ne misleči na to, proteklo je Iva-novu ocu nekoliko godina, odkano je stupio u posao majstoru Luki, te je kroz to vrijeme tako ušao u volju svom majstoru i njegovoj majsto-rici Ani, da su ga smatrali posve svojim te drage volje blagoslovili ljubav izmedju njega i kčerke im Anice, koja je bila poznata cijeloj Novoj vesi sa svoje ljepote. To je bio pir, kakova več ne vidješe dugo Novovešani, a pjevalo se i pilo, da je sve orilo po Novoj vesi, ča do Har-mice. Dakako, da to nije bilo na uštrb nočnom miru, jer su si zagrebački purgari tada još sami birali nočnu patrolu, a i sam patrolac je one noči zaboravio na svoju »Dvanaest sati«, ta tko bi se mogao oteti bljesku onog fenjera, koji se tako smješi u oko, a niz grlo toli glatko teče. Zabavljali se sve do zore, a sada nastupi stari mir i tišina, ko što je i prije bila. Neka se je baho našalilo na piru i saželilo, da bi Bog dao, da se naskoro sastanu i na krstitkama, pa kano da je Bog čuo i tu bablju, ne prodje ni godina dana, a pjetao s Lukina dvorišta zakukuriče i javi cijelomu svijetu, da je u kuči jedna glava više. Sad je bilo veselje veče nego ono prvo. Djetetu so dali ime Ivica. Djedu Luki i staroj mamici Ani tresle su se staračke ruke od veselja, a na stare im se oči hvatala neka vlaga, kad su gledali na nastavak svoga odvjetka, tako lijepo, upravo divno dijete. Mladi se roditelji raztapali od milja, a nočobdija od samoga veselja zabo-ravi i opet na svoju: »Dvanaest sati . . .« Mali Ivica rastao, štono se kaže, kano konoplja, a još mu nije bilo ni godinu dana, več se je kobacao u košuljici po dvorištu, naganja-juči kokoši i smijuči se veselo ljutitomu pjetlu, koji je vikao, što ga je grlo dalo uz pratnju po-plašenih kokoši. Poznata je riječ, da djeca i koprive najbrže rastu, pa tako je i naš Ivica u četrtoj godini bio cijeli delija, a u šestoj, kad je počeo u školu, bio je za cijelu glavu veči od ostale djece. No kakogod je rastao tijelom, tako mu se i umna snaga jačala, tako da je prestigao na daleko svu djecu te bio uvijek prvi kao u školi, tako i u vladanju. Tako je svršio na ponos učitelja i roditelja pučku školu te stupio u prvi razred gimnazije. Kad bi ga tko pitao, šta bi najvolijo postati, znao bi odgovoriti, da bi želio biti učiteljem, pa s toga su ga i svi ukučani i oni, koji su za to znali, zvali »malim školnikom«. Često bi opet, kad je bio slobodan od škole, znao saku-piti svu susjednu djecu oko sebe te ih posjesti u velikoj sobi oko sebe, a sam bi natakao na nos naočare svoje »stare mamice«, pa uzeo bre-zovu šibu u ruke i glumio tako vršno učitelja, da su svi, koji su znali iz prikrajka motriti tu »školu«, upravo pucali od smijeha, kad bi »škol-nik« dijelio packe rad nenaučene pjesmice. To je sve bilo tek u pučkoj školi. Dakako, kad postao gimnazijalcem, prestale su te zabave, ne morda za to, što bi promijenio svoju odluku, več s toga, što mu je sada bilo cijelo vrijeme zapremljeno naukom. U marljivosti ostao je, kao što je bio i u pučkoj školi, vjeran svojem običaju, najprije knjige, a onda tek zabava. Pa kako je bio neumoran u učenju, ne preosta mu mnogo vrijemena za igru, a i ono, što ga preosta, upo-trebio bi, da čita druge lijepe knjige. Na taj je način postao u skoro malim »leksikonom« sve-opčega znanja za svoje sudrugove. To njegovo znanje pribavilo mu je velik ugled, ne samo kod drugova, več i kod samih profesora, koji su ga cijenili, štono se kaže, kao oko u glavi. U ne-prestanom učenju upravo ga zateče konac prve, druge, treče i četvrte godine, i on, kao iznebuha osvane u preparandiji, da ostvari najmiliju si želju. Došavši medju druge djake, upoznavši okol-nosti, u kojima se nalazio, brzo im se obikne i prione novom snagom uz nauku, da si prisvoji još ono znanje, koje mu manjkalo, da bude dobrim hrvatskim učiteljem. U tom mu je nastajanju išlo sve na ruku, učitelji, videči u njega prirodjene dare za ovo tako teško zvanje, zauzeše se od svega srca zanj i tako je uskoro Ivan Hrvatinič bio ugledan ne samo kod djaka, več i kod sviju predpostavljenih, tako da se je cijeli učiteljski zbor ponosio takovim uzor-djakom. Kao što mu je prošlo prvih osam godina, tako su mu, ako i ne brže, prošle i ove četiri, a on, vedra čela i bistra uma podje k oltaru prosvjete, da preda posljednji dar, prije nego bude posvečen za narodnoga svečenika. 1 to je prošlo. Svjedočba zrelosti mu je u džepu, a sad je još samo, pun ideala i krasnih osnova trebao mjesto prema sebi, pa da poleti poput suroga orla u krilo narodu, za kojim mu je toliko čeznula duša. Ali, kako osupne, videči se nasuprot svoj silnoj, neumoljivoj sudbini, koje mjesto da mu poda zasluženu plaču, tura ga u krilo ako i ne sigurne, a ono bar mogučne bijede i nevolje. Oh, tu su misli stale, tu mu je srce pucalo od boli, ali bilo mu je šutiti, jer se radilo o sreči još jednog biča, do čije mu je sreče bilo više nego do vlastite. Ta koga je još imao osim svoje majčice! Otac mu je umro, kad je još bio u drugoj gimnaziji, djed i baka još u pučkoj školi, a ostala mu jedina majka, čije se biče u toliko svezalo i sljubilo s njegovim, da su im bile gotovo iste čežnje i želje. Pa kako bi i mogao, da si tu dobru majčicu otme iz onoga sladkoga sna, u koji se je unjihala, kad je vidjela, kako joj je čedo valjano i dobro, kako bi joj mogao povjeriti sve boli i patnje, koje su mu razdirale mlado srce, ta dosta, da i on toliko trpi! »Dakle me bacilo u Liku,« znao bi muklo govoriti, šečuči se gore dolje sobom,« tamo, gdje se ne može ni za čas oko da uhvati o stručak trave, da te ne zaboli duša s grozote onoga kraja, u kojemu je pustoš, dokuda ti oko siže. Oh, Bože, Bože, čemu si to survao na moju glavu, čemu me kazniš, al ne, šta mi je za mene, za što si namijenio tu nevolju mojoj majci, koja plače, kad ja uzdahnem, koja umire s tuge, kad je meni zlo. Za što, za što . . . ?« Al ma si on koliko tim pitanjem razbijao glavu, odgovora ne zmože te se zdvojan i poražen spremaše na put i u susret razorenim svojim idealima. Muče je spremio dekret u svoj kovčeg, nijem poput groba zagrlio svoju staricu majku i sjeo u kola, da se odveze na kolodvor, a odavde, da se poveže put nove postojbine, kamo ga je sudba poslala, da bude mučenikom nemilosrdnog nje-zinog iga. Otišao je. Stara mu se majka za-vukla u svoju sobu, pa je tiho, tiho jecala, jer joj je duša šaptala, da joj je dijete nesretno, premda se je on pretvarao na sve moguče načine veselim i bezbrižnim. Komu nije poznata svojim veličanstvenim u jednu, a užasnim u drugu ruku stijenama i klisu-rama Lika? Kamen do kamena, a gdje, gdje se nešto ustavilo ilovaste zemlje, obrastene slabom, žučkastom travom ili po kojim grmičkom, kojemu je več u rano prolječe pobrstila koza sve lišče, to je sve što ti se oku pruža i na čemu ti se pogled zaustavlja. Nekad su se i tu dirale ve-lebne šume, pune stoljetnih hrastova, ali otkad je mletački lav i osmanski polumjesec razvio svoja grozna krila i nad tom ubogom zemljom, nestade i šuma; pa makar se i koliko nastojalo, da se opet zasade, ostade jalov trud, bura raznese zemlju, koju su navažali ovamo, a sunce prepeče i osuši i ono, što je ostalo. Jadna Liko! To je bilo dakle mjesto, gdje je bio Ivan namješten. Medju četiri klisi smjestilo se malo ličko seoce, kao da su golubi, leteči po zraku, spuštali zrnce po zrnce iz kljuna. Dosta je rečeno »ličko seoce«, pa da nam je znano, koliko je bijeda i nevolja u njemu. Nekoliko kučica, starih drvenih, izmedju kojih se iztiče »zidana« škola, to je sve, što je u selu bilo. Na daleko i široko ne bje škole, pa su djeca morala iz nekih četiri ili pet sela ovamo, da se bar nešto nauče. O kakovoj crkvici ni traga! Tko je htio nedjelom k misi, morao je poči preko brda, na komu se je samo koza sigurno verala, pa se tada spustiti u malu dolinicu, u kojoj je bilo drugo selo N., u kome je bila župna crkva. Kad je Ivan ugledao selo, u kom mu je bilo odsada živjeti, prosuzilo mu je oko, al on stisne zube i potisne grčevitu bol, koja mu je kidala grudi, tješeči se sam: »Česa se plašim? Ove goljeti? Ta to je samo tako na prvi pogled, pa, najposlije, gdje živi toliko ljudi, živit ču i ja,« ali nije uz to po-mislio, da je laglje trpiti oskudicu onomu, tko je u njoj rodjen, nego njemu, gradskomu djetetu, koji nije znao ni što je muka, ni glad, ni oskudica. Kad su mu kola drndala po kamenitoj hra-povoj cesti mimo onih par kučarica, svaki čas je iz kojega maloga prozora provirilo po koje znatiželjno lice i pratilo pomno njegova kola. A kad je ušao u školu, sakupila se pred kuča-ricama ženska četa, pa udri, naklapaj jedna ovo, druga ono. »Jesi li ga vidjela, Stane?« upita jedna drugu. »Koga, zar novog uču?« pitala opet Stane. »A da, da koga?« »Jesam, seko, ma, Boga ti, baš da je šteta, što su tako mlada čoeka bacili u tu goljet. Ta crven ko božičnica, a mlad, Bože, ko kaplja. Baš da je šteta,« zakima glavom Stane. »Taj se nije rodio za nas. Bit če mu pri-sjeli u brzo lički orasi,« nasmija se Jela. »Eh, šta,« zaintači opet druga, »znaju oni ,gore', šta im je raditi. Ta nije se ni moj Stife rodio, da obija po Taliji tudje pragove, pa što češ, ferman je ferman, pa se bješe pokoriti.« »E, Iako tebi,« branila se Jela, »ti i tvoj Stife rodiste se ovdje, pa i navikli i buri i mečavi, a ono gradskog djeteta, to šta če ovaj u zimi, kad snijeg pritisne, a bura zalomi, a crkva da-leko. E, moja Doro, Doro, tvrdje ti je srce od kamena, kad ovako misliš.« »Nišam ja tako mislila,« umekša se Dora, »van samo rekoh, da mu je bilo poslušati ferman.« Još su žene koješta preklapale, pa tada umaknu svaka k svomu ognjištu, da zgotove ručak za djecu, jer, kako je poznato, Ličani u lijeto odu na posao po svijetu, pa se tek u zimu vrate kuči. Za toga si je naš Ivan pogledao školsku zgradu. Rekosmo »školsku zgradu«. Akoprem je to naj veča ironija, ipak se poslužismo tim izrazom, ta ovaku zovu i »gore« tu kuču. U kuči su dvije sobe. Jedna veča, popodjena hrapavim starim daskama, velika je doduše poput soba u vojarni, ali providjena samo malom željeznom peči i ta je bila, kako dokazuju zidovi oko nje, samo za to ovdje, da zadimi in onečisti čisti uzduh u sobi. Četiri pusta zida sve su se u zimi caklila od vlage, a na zidu, koji je bio prema cesti, dva su osrednja prozora, koji su samo u toliko rasvjetljivali sobu, u koliko su to dopu- štala zamazana i zablačena stakla. Pa k tomu još nekoliko klupa, pa eto ti svega, što imaš u toj sobi za obuku. Divno, zar ne. Al ajdmo dalje. Druga je soba nešto manja od prve. Popodjena je takodjer starim protrulim daskama, ali ta nema — peči. Što če mu peč? U lijetu je ne treba, a u zimi se može zavuči pod pokrivač pa spavati, drugo i ne može raditi, ako bi baš i htjeo. Na zidu, koji je prema polju, na drugoj strani od ceste, bila su onakova dva prozora, kao i u prvoj sobi, samo s tom razlikom, što su ovdje bila još stakla i razpucana, pa se je g. vjetar mogao še-tati po gospodskoj volji i unutra i van, kako je htio. Lijepe li škole, sretna li učitelja, koji sv ovdje osnuje gnijezdo! Ivanu je, na pogled svega toga, kidalo u prsima od boli, kad je vidio, da ga je i ona njegova poslednja nada: Valjda ne če biti tako, kao što izgleda! prevarila. »Jadna majko, da ti znaš, što tvoj sin trpi!« uzdahnuo on tek poluglasno i ode, da si unese pomoču svoga kirijaša svoje stvari i kovčege. Sutradan bio popis. Ivan sjedio u školskoj sobi za stolom, pa upisivao u imenik imena djece, koju je imao učiti, a več ga je i sumrak hvatao, a on još nije bio gotov s poslom, a djece još dosta. Tek drugi dan opodne bilo je upisivanje gotovo. Ivan prebroji svu djecu, bilo je oko 200 što dječaka, što djevojaka. Svu je djecu raz- dijelio u dvoje, jedni su dolazili prije, a drugi poslije podne. Otpoče obuka. Skupili se djeca, stisnila se u klupe i slušaju, što im »učč« zbori, pa, ko svuda, nešto upamtila, nešto zaboravila. Tako je išlo odsele. Što je govorio i učio prije podne, ponovi poslije podne itd. A u nedjelju bi pošao sa svojom četom djece na put, da reknemo pravo, do bližnje župne crkve, a poslije opet kuči. Svim njegovim snovima i idealima bilo se je sakriti pred okrutnom zbiljom, a tek u dnu njegova srca javio se po gdjekoji put tužan, tužan uzdisaj, kano odjek oluje i bure, koja mu se gonila dušom na pogled uništenih nada i ideala . . . JVIelodija . . . Ljudevit Fiketov. J^ijaše jednoga dana, kad mi dušu zaokupiše stare, dosadne misli, koje sam obično mogao odhrvati u samoči. No danas se bojah te sa-moče . . . Uzaludno sam tro čelo, da ugrijem hladni mozag, koji u takvom položaju bijaše obično sklon pesimističnoj filozofiji . . . mora da sam mislio nešto strašna, kad sam drhtao ko jasminovi cvjetci . . . Drhtah valjda od straha ili od slaboče ... i bježao sam danas onu ugodnu samoču. Neki instinkt gonio me k onom biču, u kojega sam često našao utjehe, a na koje danas ni pomislio njesam. Bježao sam k onom biču, koje bijaše jedinim dokazom, kad sam izpitavao svoju nutrinju, da imade u mojoj inače skroz surovoj naravi prama svijetu još smisla za lijepo, da ima čučenja za svaku nuancu razdragane duše . . . Bili smo si uvijek tako blizu, tako dragi, a nikada nije izmedju nas došlo do očitih poziva i izrazitih izjava, a pak smo jedno kraj drugoga drhtali od raznježenosti kao pupoljci, a duše nam se sljubljivahu u onoj bezkrajnoj daljini, čistoj od ruga onih, koji ne shvačaju transcedentnosti . . . A u toj transcedentnosti nalazili smo mi svoje zadovoljstvo, jer se nijesmo ljubili onom običnom ljubavlju, nego nekom uzvišenom pojavom da-leko, daleko od instinkta . . . Kad sam stupio u malenu sobicu, sjedila je uz knjigu . . . andjeoska joj glava klonula na svilene grudi, po mekanoj puti lica zadrhtalo nježno rumenilo, a niz mliječni vrat spustila se kestenjastocrna kosa — bila je andjeol! Kad bi je drugi promatrali, vidjeli bi moguče u njoj ono, što sam ja gledao u njima, nisku dušu, no ja sam u njoj vidio najuzvišeniji pojam estetike i etičnosti . . . Lagano provlačio se sumrak sobicom, a moja duša još uvijek sumoma, a misao još uvijek hladna . . . mislio sam, ni ona je ne če danas razbiti. Prevarih se! . . . njene oči, odsjev neba, dignuše duh, te motreči je podulje, očutih, kako mi se mozag zagrijava, a duša kida svojih teških spona . . . U starom toku, no uvijek ugodnom nizahu se opet moje misli i duša puna čiste strasti sljubljivala se s njenom u nekoj sjajnoj nedo-glednoj daljini. 1 kao nikada tako sam taj dan osječao čar, ugodnost one nijeme pjesme, koju su tako često stvarale naše duše . . . A onaj sveti mir sumračja, ona veličanstvena tišina bijaše kadra uznijeti snažnije naše duše u onu mističnu daljinu, koja nam bijaše za onda shvatljiva, dok smo poslije mogli glupo buljiti, v brezkrajnost, a da nijesmo ništa shvačali . . . I taj dan, kad su nam se duše uzdigle kao nikada prije u onu nedoglednu poeziju, u ono sjajnu daljinu, dogodi se nešto, što se prije nikada dogodilo nije. Duše nam, uzbudjene onom veličanstvenom apstrakcijom, prvi put preliše njemu pjesmu u divnu samoniklu melodiju, kakove nije valjda ni Beethoven ni Schubert zamislio. Bila je to divna melodija u onom času, jer ju skladahu zanosne duše u onoj svetoj daljini, koju mogosmo tek mi shvačati . . . U onom momentu shvačah je, a kasnije . . . kasnije nijesam shvačao ništa . . . Duše nam se dovinuše do vrhunca nježnosti i u tom položaju tražile najviši pojam lijepote, da se unju zaodjenu — taj najviši pojam lijepote nadjoše u — pjesmi, u — melodiji . . . 1 dok smo pjevali, obuzimalo mi dušu neko do sada mi nepoznato čuvstvo, tiho, mirno, ugodno, veličanstveno, kao i bila veličanstvena melodija, obuzimalo mi dušu nikad okušano čuvstvo sreče . . . Upaljene usne drhtajuči šaptahu: »To je prva sreča!! . . .« I te večeri čutio sam potpuno, koliko mi je bliža, osječao sam, da smo se nas dvoje susreli kano dašak ružice i karamfilja, koji se za tihane noči sljubljuju u jedno. Bio sam u istinu prvi put sretan . . . Dok sam prije osječao onu istinitost, da nijesam čisto surovi produkat prirode, toliko sam sada osječao, da sam uz nju prvi put okusio onu nepoznatu, žudjenu sreču ... O da, tu sreču našle su nam duše u onoj sjajnoj ne-shvatljivoj daljini, u obliku . . . melodije . . . liaskaVcima. Ljudevit Fiketov. Vidjeste li kada na osami drvce, gdje izloženo stoji nepogodam, pa ipak jako ponaraste drvo, oduprjet jako svakoj se nezgodi. I ja sam tako ostao osamljen, izvrgnut svjetu, njegovoj opreci, i stavih ledja pod bič si sudbine, da svojom bije željeznom me rukom te tako tvrdo postane mi srce i laglje snosim ovog svjeta boli; pa tako sad se tek istini klanjam . . . A vi se toga bojite pred svjetom pram vjetru svoje Vi mjenjate surke, da samo laglje bude Vam življenje . . . Ja njesam voljan vrjedati Vam ponos, nit nakan kidat vijenac Vama s glave, al čutim, da od drugoga kaosa me Stvorac slupao. Ja njesam s Vama u srodnosti jer neznam laske, kojoj ste Vi vični, u kojoj sreču tražite života . . . I kao pseta svijate se ropski pred koljenima onih, od kojih Vam bar nekoj možno koristi se nadat! Vi bojite se opreke života, jer živjet znate, trpjet ne umjete, dok ja u borbi tek nazrjevam život. I što če veča ova borba biti, to s ponosom ču prezirat Vas više. U istini se tek mi život kreče a u borbi tek ja rado živim . . . Vi se pak manite mojeg društva, jer ja sam stvoren, da vjerno služim onoj lozinki, koju davno duh mi poznaje: Što je jača borba, to se sladje živi, što je više muke, veča je pobjeda. Čazmanske elegije. Spjevao Martin Kolar. Zdravo, luži zavičaja moga, zdravo, Čazmo sred zavičaja toga! milo tebe grli rjeka tvoja, romonom ti pjevajuči pjesme, a noseči vapaje i glase, što me sječa na tve gorke čase. 1. v Cazmo divna, mučenico mila, sad mi šapče pjesnikinja vila tvoju slavu na obadva uha; sad me grli i zaklinje teško, da ti pojem spomen slavskog duha. Tiho teče pokraj tebe Česma, tiho stiže i nju moja pjesma, pitajuč je: Kaži, vodo čista, kolikim si bila raka hladna, da tom kraju sad sloboda blista? Kaži, vodo, zaklinjem te teško jedno djelo djedovah viteško! — No ti samo tihim tokom hrliš nizbrdice zakonom po Bogu, staru Čazmu oko vrata grliš, zato riječi dobiti ne mogu. — Hrli, hrli niz dolinu krasnu, kaži svakom, od koga ti ime, kaži suzu krvavu ai jasnu — zasvjedoči i pobjedu tirne. II. Kad se na te kleti Mongol svali i kad ures tvoj sa tebe spali, koliko je siročadi tvoje u tom boju za slobodu palo . . .? Ipak tvoja glavica, oj narod, digla se je, gdje ja sada stojim. Naraštaj se novi preporodi iz tog praha — ali u slobodi. Junaku se odmorila šaka — krvca više nije tud se lila — — Oj bila si tad lijepa i jaka. Vrh litica Moslavaških gora ljetnikovac stajao dvor do dvora; tu bi mnoga uživala duša krasni vidik na sve četiri strane, dokle opet Osman ne pokuša, da te strese sa te cvjetne grane. Gdje su nekad bili manastiri, slavni kaptol, duhovni pastiri, tu su samo razvaline sada . . . Uzdah . . . Daj sustani, putniče moj vrli, kud ti noga tako naglo hrli ? Daj sustani, pa mi reci pravo, kako te se ova slika dojmi, Što ti sada oko motri zdravo — Ova slika razvaline puste svjedok jeste one magle guste, turške sile — Sada znadeš, što ti slika kaže sve bez hinbe a da ništa ne laže. Idi sada po širokom svjetu pričat ljudem, što je Čazma bona, idi, idi, stiži svoju metu, kad je nije dostignula ona. IV. Pokraj tople peči starac sjedi, suznim okom širom kuče gledi; oko njega unučad mu stoji, pitajuč ga: kaži, djede mili, kako posta onaj brijeg pred kučom, a na kom smo jučer s tobom bili! — Draga djeco, mili sokoliči, prošlo vrijeme ja ne mogu stiči dan za danom, godinica minu, dozvati je več ne može nitko; tako miso jedna drugu stiže, pa mi znanje dovjeka je plitko. Znadem 'samo, da u tome brijegu ljute guje svoje mlade legu; znadem i to, da je grad to bio, koga Turčin nemilice sruši. Znadem, da tu i moj djedo sniva rad slobode, blag mu pokoj duši! Tamo, pobro, gdje se Garič vidi, tamo stoje te čazmanske hridi, sada hridi, zarastene travom, što no niče iz lubanja slavnih, štono su se ovjenčale slavom još za doba preminulih, davnih. Tamo, druže, zelene se luži, tamo uzrok baš i mojoj tuzi. Mili kraje domovine slavne, časna diko minulih djedova, čuj mi pjesmu uspomene davne ispod trošna i satfta krova: da bi vazda meni častan bio, dok če Česma teči čistim tjekom, neka dodju sva vremena huda. Hodič. Napisao Ivo Pavelič. jDa da nije u zimi na selu dosadno?! Evo cijeli dan sjedim u ovoj zapušenoj sobi, i ne mogu se nikuda maknuti. Na stolu cijela hrpa knjiga, koje sam nedavno naručio iz Zagreba. Sve su to djela »mladih« literata, — velim mladih, — jer su mi »stari« več dosadili, opetujuč neprestano svoje zastarjele ideje. Evo baš čitam »Simfonije«, — oh, krasnih li pjesama! . . . Ovake duboke misli, — te divne slike i opisi! . . . U čudu se pitam: Zar zbilja mi u dvade-setem vijeku imamo takog velikana pjesnika? Sretnih li nas mladih Hrvata! — Mi imamo svoj uzor — imamo se za kim povesti! ... To je pjesnik, koji se ne radja svaki dan, — to jest, htjedohreči: Ne radja se u svakom stolječu . . . Gle, gle, što je ovo na ovim koricama! — Ta to bi imala biti nekakva slika -- slika! — ali kakva slika? — Što predočuje? . . . Mišljenje mi prestaje . . . mozag mi se vrti ... ta ja ne mogu nači ono pravo, — ono . . . ono ... ha, evo ga: evo dvije ruke jedna uz drugu, još malo dalje, — pazi — gle, tu je glava . . . glava krasne Ijepotice . . . Zaista divno: glava i ruke krasne djevice! ... i to sve naznačeno sa par poteza. Ah, božanstvena umjetnosti! ... O, Bože moj, koli sam malen i neznatan ... ne, ne, ta ja nijesam dosta pametan! . . . Zar to nijesam mogao odmah opaziti? O, ne, ne — tu treba misliti, — to je umjetnost, — zato treba talenta... Diveči se pjesništvu i slikarskoj umjetnosti, zaokupile me svakojake misli, — ta moram nešto misliti, jer na selu je tako dosadno . . . Dosadan je ovaj snijeg, što pada, one tamo njive, one gore, doline, — sve, — sve je to dosadno, sve je to staro, nista nije novo, — »moderno« . . . E, a sad ču se malo odmoriti. Sjesču ovdje lijepo na divan, zapaliti cigaretu, pa da vidiš, kako se onda duhovite misli radjaju . . . Eno, na primjer ona slika tamo na zidu prikazuje moga najmilijeg prijatelja Djuku. Velika je to sreča, kad čovjek ima dobra i vjerna prijatelja, a Djuka je zbilja duša od čovjeka. Pa i pametan je to dečko! Sa kakvim bi zanosom znao on govoriti proti člancima u »N. V.«, u kojima se je napadalo na mlade književnike. Pa o onoj »Študiji«, što ju je napisao SI . . ., tako se, čini mi se, počimlje to prezime, — ne mogu se cijelog sjetiti. I, što da duljim: Djuka je čovjek na svom mjestu. Ej Djuka, dobri moj Djuka, ala bi ti se ob-veselio, da sad onako iznenada baneš u moju zapušenu pustu sobicu! To bi bila za me velika sreča. Snijeg siplje kao iz rukava, te je baš ugodno gledati lepršanje sniježnih pahuljica po zraku. Pa ove lijepe šare na zaledjenom prozoru, treba samo malo dulje i pozornije promatrati, pa se može opaziti kakav krasan cvijet, ili čak i kakva prikaza sa izpruženim rukama. Šteta, što če se te lijepe šare na suncu rastopiti, a iza njih ostače samo bljuzgava voda . . . Netko se čuje hodnikom, — tko bi to mogao biti ? Evo ga več pred vratima. Kuc, kuc ... »Slobodno!« »Servus«, dragi amice! evo me iz sred bi-jeloga Zagreba, pa u tvoje selo veselo!« »Ja se snebivam«, varaju li me osjetila? Ta Djuko, jesi li zbilja ti to?« »Pa vidiš, da jesam, tebi kao da se miješa . ..« Daj skini tu bundetinu, najprije češ se malo odmoriti, a onda čemo sjesti, da se štogod založi. Gle, netko ide ulicom ravno k meni, — o, to je naš kapelan, baš če nam dobro doči. — To ti je veseljak čovjek. Evo ga, več kuca na vrata. »Slobodno!« Kapelan udje, i odmah ga upoz-nam sa Djukom. »Dajte, gospodo, da se malo okrijepimo, evo več je jelo i vino na stolu, — a ti češ nam, Djuko, onda pripovijedati, što je sve novoga u Zagrebu.« »Ne znam ni sam, što bih ti pripovijedao; ima mnogo toga, što bi bilo vrijedno, da ti kažem. Ja, kako ti je poznato, nijesam več nekoliko godina bio u Zagrebu. U prvi mah kad sam došao, nijesam se ni snači mogao. Podjem u večer llicom šetati, ali tu guranje i tiskanje, da se ugušiš, barem su mene svi gurali, a to valjda zato, što sam več i llicom zaboravio fči. Ustavim se pred jednom knjižarom, da promotrim naj-novije knjige, slike i. t. d. Na jednoj slici opazim nekakvu perjanicu, što li je, — i bje mi čudnovato, kako je umjetnik mogao za ovaku neznatnu stvar gubiti vrijeme. Da, — kakva perjanica, — promotrim malo bolje, kad imam što i vidjeti: ispod perjanice opazim kapu sredovječnog viteza, ispod kape opazim glavu, — glavu mladoga viteza, — još malo niže — ah, ta to je glava krasne djevice, vile, nimfe, što li je . . . On ju u oko ljubi. Oh, sladkog li poljubca! Malo ne padoh od udivljenja. Vidim, da u Ilici neču dobro proči. Idem lijepo u kavanu, ali ne u ovu, što je u Ilici, jer znate, ja nijesam obučen moderno . . . Dodjem u jednu omanju kavanu, gdje se doduše pazi na »chic«, ali ne u tolikoj mjeri. Sjednem u jedan kut te pijuči crnu kavu, prolistavao sam novine i po koji put pogledavao na dva mlada gospodina, što su naprama menisjedili. Naglo se otvore vrata, i u kavanu stupi moderno obučen gospodin. Pristupi k stolu one dvojice i pruži jednom pa drugom mali prst na pozdrav. »Dragi Rodiču«, reče jedan od one dvojice, »baš mi je drago, da si došao, mi te več dulje vremena čekamo. Čitao sam danas tvoje naj-novije pjesme, i da ti iskreno kažem, — tvoje su pjesme u ovo kratko vrijeme pobudile sve-opču senzaciju u čitalačkoj publici.« »Doduše«, na to če Rodič, »veseli me, što sam uspio, ali ja radim jedino iz ljubavi naprama umjetnosti, a ne . . .« Na to ga prekide prijatelj: » Čuješ, sad su u štampi Tankonogičeve pjesme: ,Nad grobom starih ideja' te kako sam čuo, biče to remek-djelo. Tankonogič se je dapače predplatio kod uprave zagrebačkog tramvaja na jednu reklamu. Skinuče se naime ona tabla sa naslovom: ,Suppen-Maggi', a mjesto nje staviče se tamo tabla sa naslovom njegovih pjesama, njegovog imena, gdje se sve može kupiti i. t. d.« Još su mladi književnici mnogo razgovarali o pjesničkim proizvodima, a najviše se isticao gosp. Rodič. Pa i po svojoj vanjštini pokazivao je on premoč nad onom dvojicom.' Bila je to znamenita ličnost, a da bar dobijete približnu sliku njegove pjesničke pojave, — opisaču vam ga od glave do pete. Glava mu je dakle prilično zamašna, a kosa, rekao bi, da se nije nikad ni šišao — bujna i prebujna — pjesnička. Pošto smo kod glave, neče biti zgorega, ako i šešir napomenem. Taj je bio svemu sličan, samo ne šeširu, a najsličniji rodinom gnijezdu. Vrat mu je zbilja predugačak i pretanak, ali je za to u zaštiti nekakve »manšete«. Pustimo vrat, ali noge, — noge, predugačke, tankovite u onim uzahnim, kratkim hlačicama! Sjetih se i nehotice na strašilo, što ga ima moj susjed u heldi, da se od njeg medvjedi plaše.« Djuka nije mogao dalje pripovijedati, napao ga silan smijeh. Kapelan se grohotom smije . . . Svi se smijemo ... hi . . . hi . . . Rodič! . . . Rod . . . a . . . sec...... Tisk »Narodne tiskarne« v Ljubljani. VSEBINA. Stran Posvetilo....................................3 L Zmagoslav, Libele..........7—18 Človek sem..................................9 Albina......................................10 To tisti človek ni............................12 V božični noči 1899 ..........................13 Moj dom................................14 Maske obupa................................15 Satanov kinematograf........................17 * * * Fatima L—III. . . . r..........................19—25 * * * Jat............................................26 Juliji........................................27 Pogledal sem v tvoje črne oči................28 Leopoldina..................................28 Vprašam vas................................30 * * * Priliznjena mačica..........31—38 I. Na sestanku..............................33 II. Pri vincu ...........................34 Stran III. Miklavžev večer..........................35 IV. Pustni večer . . .,...............36 V. Čarovnik Mra*k............................38 Kako sva moderna!..........................39 Zimska idila..................................40 Deveta dežela.............• ■ 42 Ave..........................................43 Ob Savi....................................45 Kresna bajka................................46 Frater Sebastjan..............................47 Spomin......................................47 Notturno....................................51 Hotimir, Trepetajoči zvoki . . . 54—88 V nirvano....................................55 V božični noči....................60 Blazno hrepenenje ........................65 Pogreznjeni čolniček.............' 69 V poznih nočnih urah........................73 A ma douce amie!............................76 »Le pri živih dušah«..........................79 Iz življenja neke duše........................83 i Zmagoslav, Hrepenenje. . . . 89—114 I,—III........ 91-93 I V.........94—104 »Dan vstajenja«..............................99 -j_4 ..............102—104 V......... 105 Elegija............'...... 111 Stran Kompoljski, Bledi obrazi. . . . 115—168 Stari Frkol..................................117 Ali naj jo obsojam?..........................137 Prav si storil................................141 Mož s svetinjami............................148 Prvi blagoslov................................153 Labudnica....................................163 U. Pjesme Alberta D. Ticrka. . . . 171—182 U mraku....................................173 Kada sunčev zapad ruj orudi..................175 Zvjezde, zvjezde male........................177 S Bogom....................................178 Davni spomen.........................179 Aleksandrina................................182 * * * A. D. Turk, Na pragu života..................183—200 Ljudevit Fiketov, Melodija....................201 Laskavcima..................................205 Martin Kolar, Čazmanske elegije..............207 Ivo Pavelič, Rodič............................211 Corrigenda. Na strani 97. se ne začenja nova pesem, ampak se le nadaljuje IV. pesem »Hrepenenja«. — Na str. 111. naj bi ne bilo številke VI.