UDK 82.0:929 Prijatelj I.:929 Barac A. Branka Brlenić-Vujić Pedagoška fakulteta v Osijeku
IVAN PRIJATELJ I ANTUN BARAC (TIPOLOŠKA PARALELA)
Analiza metodološkega sistema in estetskega načina razmišljanja Ivana Prijatelja kaže na razmišljanje Antuna Barca in vodi do tipološko samosvojih vzporednih literarno-vednih sistemov, ki so predmet naše primerjalne raziskave.
The analysis of the methodological system and aesthetic thought processes of Ivan Prijatelj point to those of Antun Barac and lead to typologically parallel individual systems of literary scholarship. These systems are the subject of this comparative study.
U Hrvatskom kolu 1953. godine objelodanjuje Antun Barac študiju Iz slovenske nauke o književnosti. Iz njegove študije je zorno daje radove Ivana Prijatelja dobro proučio. Iako nigdje nije izričito naglasio, u Prijateljevim radovima je nalazio svoj u zor.
U Prijateljevu naučnom radu zapažaju se kao glavne črte: njegova širina vidika, osječanje za umjetničke vrijednosti i jak slovenski narodni osječaj [...] Prijatelj je upoznao i sociološku metodu u nauči o književnosti. No čini se da mu je najbliži bio onaj pravac što su ga u njemačkoj nauči zvali Geistesgeschichte [...] Prijatelj je bio umjetnički nadaren, kao što bi bar ponešto morao biti svatko tko se naučno bavi književnošču [...] Esejistički način pisanja ne znači sam sobom nedostatak naučnosti, več je naprotiv samo znak da je pisac potpuno asimilirao materijal o kojem piše te ga iznosi živo kao svoje doživljaje.1
Po Barcu temeljita značajka Prijateljeva znanstvena rada je njegova umjetnička darovitost, utjecaj njemačkih književno-znanstvenih smjerova: Geistesgeschichte i sociološke metode, i kao posljedica potonjeg esejistički stil pisanja. Pri tom je pri-hvačao kao maksimu ideje svog uzora: Estetična cenitev [...] je najvišja cenitev tako v kritiki kakor tudi v literarni zgodovini [...] Nad atmosfero misli se razprostira eterno kraljevstvo čustva [...] Čustvo ne nosi v sebi mej in jih tudi ne upošteva ...
Navedeno možemo slijediti u Barčevoj monografiji Vidric koja sadrži čitavo jedno poglavlje napisano na temu Umjetnost i bol.2 Za razliku od brojnih kritika o Viriču koje su se kretale oko ocjenjivanja koliko je ta poezija izraz ili transpozicija njegova životopisa, Barac je Vidričev opus koncipirao kao izraz osobna bola. Time je opisni životopis reducirao na strukturalni životopis, koji če razotkriti bit same pjesničke ličnosti. Nastoječi tradicijsko-pozitivistički odnos izmedu konkretno-životopisnog podatka i odredenog pjesničkog ostvarenja, odnos utemeljen na pojednostavljenom poimanju uzročno-posljedične povezanosti života i djela, prerasti spoznajom unu-tarnjeg odnosa izmedu duhovne strukture samog stvaratelja i strukture njegova stvaralaštva, uvodi »kategoriju bola kao čuvstva« unutar esencijalno-egzistencijalne duhovne strukture pjesnika i aktualnog vrijednosnog suda unutar estetike. Duhovna
'A. Baraq Iz slovenske nauke o književnosti, Hrvatsko kolo, VI (1953), 66-67.
2 v. vidrlč (Zagreb: Matica hrvatska, 1940), 16-26. Da se radi o Barčevoj navlastitoj tezi, usporediti poticajnu študiju - I. frangeš, Djelo Antuna Barca, Študije i eseji (Zagreb: Naprijed, 1967), 332-333.
struktura, na taj način, predstavlja dominantnu odredbu samog stvaralaštva i tvori se kao jezična umjetnina.1
U sklopu shvačanja da je jezični izraz dio poetske biti kao emocija bola, Barac problematizira odnos čovjek - jezik - svijet. Ovitn usmjerenjem ostaje unutar dvojbe znanosti o književnosti: motriti li unutar povijesnog književnost kao duhovnu pojavu, ili je iščitavati unutar danog jezika same lirike. Što če reči, da li prikazati veči broj činjanica, šireči motrenje na niz činjenica, kao što su filologija, psihologija, sociologija ili filozofija umjetnosti, ili poči od geneze samog teksta kao oblika jezičnosti, od-nosno same strukture teksta koja uključuje estetsku vrijednost, a to je vrijednost »čuvstva bola«.
Potonja Barčeva dvojba je nazočna i u raspravi Iz slovenske nauke o književnosti. U razlici izmedu Prijateljeva i Kidričeva metodološkog opredjeljenja u opreci ese-jističko (Prijatelj) pozitivističko (Kidrič):
Esejistički način pisanja ne znači sam sobom nedostatak naučnosti, večje, naprotiv, samo znak, da je pisac potpuno asimilirao materijal o kome piše, te ga iznosi živo, kao svoj doživljaj [...] Da li sve ono, čime se Kidrič bavio pišuči o Prešernu, pripada zadatku nauke o književnosti?4
Barac prihvača Prijateljevu usmjerenost na teoriju Einfühlunga iza koje slijedi raščlamba. U tom kontekstu poticajna je rasprava Jože Mahniča Ivan Prijatelj in slovenska moderna,5 koja može poslužiti kao ishodište u poredbenoj raščlambi i koja upučuje na istovjetnost nazora.
Po Barcu, u slejdu svog uzora, pitanje interpretacije tiče se psihologije umjetnosti, koja objašnjava situaciju pjesnika Vidriča i upučuje da osobna psihologija nije moguča bez sociologije umjetnosti. Osobna reakcija prolazi kroz socijalnu sredinu i dobiva socijalni opseg. Tek preko ovog opsega egzistencijalni napon umjetničkog djela usmjerava individuum prema nakoj budučnosti i uspješnosti društvene prirode pojedinačnog ljudskog života i estetskog doživljaja. Svaka izvedba estetike bola iz odredene interpretacije svijeta mora imati na umu da su interpretacije svijeta isto ono-liko koliko i izazvane emocije psihološki i povijesno uvjetovane danosti konkretnog postojanja. Što znači da psihološko tumačenje vezuje sam problem i uz onog koji doživljuje tragični predmet, dok tumačenje koje bol izvodi iz jedne odredene interpretacije svijeta vezuje problem uz onoga koji nam predmet predočuje. Raščlamba se tako primjenjuje na samom književnom djelu koje se interpretira, tumači ga u njemu samom kao neponovljivi svijet riječima izgraden, i to na osnovi kriterija koji su ima-nentni njegovu navlastitom biču, što znači osvijetliti pojedine njegove dijelove i njihov odnos spram cjeline. Polazište je oblik umjetničkog djela u funkcionalnoj raščlambi njezinih počela i strukture kao moguče uspostavljanje estetske reakcije i njezinih opčih zakona.
Govoreči o estetici u svojoj raspravi Izmedu filologije i estetike,6 Barac raspravlja
3Usp. naš rad - B. BrleniČ-VujiČ, Barčeva estetika bola u interpretaciji Vidričeve lirike, Barčev zbornik (Zagreb: Liber, 1984), 157-163.
4 A. Barac ibid., str. 69.
5J. MahniČ, Ivan Prijatelj in slovenska moderna, Prijateljev zbornik (Ljubljana: Slovenska matica, 1975), 94-129.
6Hrvatska književna kritika, VII, Antun Barac (Zagreb, 1962), 21.
o nedostacima njezine metode i postavlja pitanje o aktualnom vrijedno-snom sudu, tj. o ocjeni aktualne umjetničke vrijednosti pojedinih književnih djela.7
Poetska intuicija, kojom se i estetika bola po Barcu bavi, jest intuicija indi-viduuma i kao takva ulazi u njegov svagdašnji život. Istraživanje stvaralačkog motiva na temu varijacije osjecaja bola je povezano s psihološkom raščlambom u kontekstu povijesnog proučavanja. Dakle, pojam unošenja naše psihološke subjektivnosti u stvari, koje konačno odijevamo ruhom svoje ličnosti. Ako je točno da svaka raščlam-ba zaiskuje metodu izlaganja primjerenu svome predmetu, onda estetika osjecaja bola u interpretaciji Vidričeve lirike ostaje u pitanju borbe oko izraza, te se postavlja pitanje: Kako tijek estetike prati tijek umejtnosti?; a u njemu je Barac tražio bitan odnos prema poimanju pitanja umejtničkog kao estetski vrijednog u Vidričevoj Urici.
Metodološko pitanje traži odredbu značajke teorijskog mišljenja što se naziva estetskim. Estetsko područje nije ontološko, tj. ne pripada redu biča, nego redu vrijednosti. Medutim, Barac ostavlja mogučnost »prihvačanja« ontološkog načela estetike. Po njemu umjetnost postaje umjetnošču tek onda kad prevlada, transcendira posto-ječe, oblikujuči ga prema navlastitim zakonima.
Potonju dihotomiju večje 1917. godine označio Ivan Prijatelj u raspravi Pjesniki i občani, nasljedujuči apolonsko i dionizijevsko počelo Nietzscheove dihotomije iz Rodenja tragedije, 1871. godine.
Devetnaesto stolječe je razdoblje ideoloških antiteza, da ne kažemo metafizičkih antinomija. Možemo upozoriti da čak i neke naše polemične distinkcije, koje iz-vodimo iz postulata metoda, proizlaze u stvari iz ovog. Po našem mišljenju, veliki dio tih antiteza proizlazi iz prvotne dihotomije odnosa lijepog i umjetnosti, koje je prera-stao Croce u La Poesia iz 1936. godine u svome učenju o estetskom svojstvu intuicije, a otuda i podobnost svakog čovjeka biti, bar u osnovi, umjetnik, ukoliko je sposoban sebe izraziti. U tom kontekstu estetska kritika je shvačena i ostvarljiva kao približavanje intuiciji umjetnika, pomoču postupka koji je u isto vrijeme raščlamba i ocjenjivanje. A njen cilj je raspoznati posebnu prirodu neke estetske inspiracije i od-vojiti umjetničke momente od prozaičnih. U njemačkoj znanosti o književnosti to pitanje je dovelo do nastajanja dviju različitih i suprotnih disciplina, Aesthetik i Kunstwissenschaft.
U smislu Nietzscheove tipologije Prijatelj »je razvrstil umetnike v umetnike apoloničnih sanj in v umetnike dionizične opojnosti, vendar tako, da sta v vsakem izmed njih oba principa v različni meri. Na drugi strani pa so občani, to so tisti pisci, ki posredujejo med pesnikom in občinstvom. Občan (v prvotnem: meščan) je nekak pesniški ljubitelj in populizator«, upozorava Štefan Barbarič u raspravi Temelji Prijateljevega literarnega nazora.8
Iz navedene tipologije Ivan Prijatelj razlikuje poeziju i literaturu - kulturu: »Poezija je umetnost in kot taka gre v področje estetike, kakor tvori literatura področje literarne in velik del področja kulturne zgodovine«.4
Za Prijatelja je »občan« Stritar, kome je »lepa knjiga sredstvo za blažitev in kul-
7M. Solar, Izmedu lingvistike i filozofije, Književna kritika i filozofija književnosti, (Zagreb: ŠK, Suvremena misao, 1976), 17.
8š. Barbarič, Temelji Prijateljevega literarnega nazora, Prijateljev zbornik, ibid., 71-72.
9Usp. Pesniki in občani, Izbrani eseji in rasprave Ivana Prijatelja II, uredil, uvod in opombe napisal Anton Slodnjak (Ljubljana: Slovenska matica, 1953).
turno omiko naroda«; a na predavanju o Cankaru uzviknut če: »Domovina, glej umetnik!« s kategoričnom rečenicom: »Umetnine in umetniki zahtevajo doživetja«.
Antun Barac u Savremeniku 1941. godine objelodanjuje raspravu Begovičeva Giga Baričeva, naslovljenu sintagmom »Izmedu literature i umjetnosti«, dajuči di-hotomiju odnosa literature i umjetnosti:
Riječi 'literat' i 'umjetnik' ne znače sasvim isto. Literat je pisać koji je shvatio važnost štampane riječi u suvremenom životu i doseg svega onoga što knjiga znači za moderno čovječanstvo. On ne radi samo iz unutrašnjih stvaralačkih potreba nego i s planom. On vješto i razumski upotrebljava rekvizite koje je našao u različitih pisaca. On je redovno obrazovan, piše lako, pozna tendencije u književnostima svojega doba, razumije naklonosti publike /.../ Umjetnik naprotiv ne stvara toliko radi vanjskih uspjeba, nego iz potreba najdublje unutrašnjosti. On ne upotrebljava toliko pomodne literarne rekvizite, nego traži u prvom redu vlastiti, nov izraz. On ne ide za tim da prikaže ono što osječa i vidi večina ljudi njegova vremena, nego ono što zasad osječa samo manjina ili on sam, pa to želi reči kao svoju i novu istinu. On nije uvijek okretan pisać, jer nije uvijek lagan posao iznijeti nešto što u sličnu obliku još nije bilo rečeno, i za šlo se treba tek boriti.
Po Barcu umjetnik je onaj koji preko umiječa dospijeva do umjetnosti: onaj koji umije nije umjetnik ukoliko se zaustavlja na granicama umiječa; tek kad ih prijede može se vinuti do stvaralačkih višina. Njegov naziv literat označava čovjeka koji je ovladao umiječem pisanja, a njegove tvorbe nisu umjetnost, one su tek literatura koja zabavlja, a ne zadovoljava čovjekovu potrebu za lijepim.
I po Prijatelju jedini kriterij umjetnosti »je lepota, razodeta v delih največjih umetniških duhov.«
Iz ovih značenjskih odredenja slijedi Barčevo vrijednosno odredenje »Gige Baričeve« i književnog stvaralaštva Milana Begoviča, koje može biti poticajni povod za raspravljanje o odnosima izmedu stvaralačkih zanosa (istinski umjetnik izvlači djelo iz potreba najdublje unutrašnjosti, prodiruči u novo i neiskazano) i stroge obrt-ničke discipline (literat je spretan obrtnik, koji se kreče u krugu poznatog i o pozna-tom govori na poznat način).
Antun Barac, slijedeči Ivana Prijatelja u znanstvenoj misli, indirektno je inicirao dva pitanja u svojoj raspravi Begoviceva »Giga Baričeva« - Izmedu literature i umjetnosti:
1. pitanje koje se odnosi na vrijednosno odredenje Begovičeva književna djela, utemeljeno na Prijateljevoj raspravi:
Pesniki in občani i dihotomiji Nietzscheovog apolonskog i dionizijevskog. Po Nietszcheu istina (biče) ne može se iskazati, ako se istovremeno ne oda. Iz tog razloga čisto dionizijevsko bilo bi nepodnošljivo čovjeku i ono se razvedrava u apolonskom obliku. Ne samo što se tragično stišava u skladu i ljepoti, nego se ponekad mora »ba-nalizirati«, postajuči psihološka fikcija, učinak, iluzija. Barac priznaje daje »autorromana o zagrebačkoj Penelopi i njezinim proscima koja ubija svog Odiseja izašao iz pomodne putanje što vijuga izmedu literature i umejtnosti, iako je i u ovom djelu pogdjegdje u prvom redu literat«.
Konačno Barčevo odredenje Begovičeva književna djela je neodredenost izmedu
10A. Barac, Begovičeva »Giga Baričeva«, Savremenik (Zagreb) XXIX/2 ( 1941 ), knj. 1, 53-57.
literature i umjetnosti, odnosno gdje se tragičnost Gige Baričeve banalizira, postajuči psihološki učinak!
Drugo pitanje koje se odnosi na zanatski odredenoj literaturi, tzv. zabavnoj literaturi, i pitanje o tehničkim komponentama u svijetu umjetničkog stvaralaštva. Zapravo Barac je inicirao pitanje današnje žanrovske literature, jer literat je čovjek koji je ovladao umijećem pisanja, odnosno koji stručno rabi tehničke komponente u svome pisanju. Uzmemo li primjerice suvremenu žanrovsku produkciju u hrvatskoj literaturi - Pavla Pavličiča, Gorana Tribusona, možemo zaključiti da su oni ujedno i vršni poznavatelji svojih teorijskih zasada!
Prijateljevi polazni nazori u proučavanju književnosti utemeljeni su u Barčevom samosvojnom književnoznanstvenom radu, prvenstveno u onom dijelu koji se odnosi na estetsku kritiku." U Prijateljevoj metodološkoj opreci racionalnog i esejističkog, logičnog i intuitivnog, ipak prevlada esejistički način izražavanja koji je oploden preko Barčevih študija i eseja, što je dovelo do tipološki utemeljenog usporednog znanstvenog sustava o književnosti. Prijatelj če u eseju Pesniki in občani u pjesniku nači protutežu diskurzivnom promišljaju, jer pjesnik je »samo svojemu notranjemu demonu poslušen človek, proizvajatelj, glasnik lepote in višje resnice, porojene iz lepote«; koji stvara po unutarnjem nagonu, a taj je nagon tajanstven i zagonetan kao i sve druge prirodne sile.12 Na jednoj strani imamo estetiku mjere i simetrije, consonan-tia ili proportio, oblik; a na drugoj osječaj samilosti i užasavanja; njihovu katarzu, izražajno, simbolično; čiju skladnost Prijatelj vidi u umjetniku - geniju, a u Ijepoti fundamentalnu estetsku kategoriju.
Po Barcu u monografiji Vidrič osmisliti ovaj svijet pjesmom znači obraniti se poetskim jezikom kao povijesnim fenomenom u semantičko-ontološkoj označi tvorbe navlastita jezika. Umjetnost postaje umejtnošču tek onda, kad prevlada, transcendira postoječe, oblikujuči ga prema navlastitim zakonima. Što če reči: umjetnost je snaga života, uhvačena u oblik života; koja u svojoj varijaciji ima svoj inspiracijski izvor u Prijateljevoj trijadi slovstvo-književnost-literatura koja je »poslednji izraz duševnosti kakega naroda na najvišji stupnji njegovega razvitka, na kateri prihaja narod do popolne svoje samozavesti v osebah svojih izbrancev-leposlovnih umetnikov«;13 duhovnosti koja teži idealnom obliku pomoču jezika i literature koja kao predmet literarne povijesti u diskurzivnom promišljanju može koristiti i druge znano-sti (filolo-giju, psihologiju, sociologiju, povijest kulture). A to je i dvojba današnje znanosti o književnosti: motriti li unutar povijesnog književnost kao duhovnu pojavu ili je iščitavati unutar danog jezika same lirike; ili prikazati veči broj činjenica ili poči od geneze samog teksta kao oblika jezičnosti koja uključuje estetsku vrijednost?
Zaključimo u duhu pouke Prijatelja i Barca, koju je nekad izvukao i Sokrat u sličnoj prilici; imajuči na umu da nijedno područje naše zapadno-europske kulture
"Perspektive. Estetičen načrt. Izabrani eseji in razprave Ivana Prijatelja, II, ibid., usp. insturktivnu raspravu -1. cesar, A. Barac, O slovenskoj književnosti, Barčev zbornik, ibid., 193-201.
12Usp. K. Nemec, Slovenska znanost v književnosti, Umjetnost riječi XXVII/I-2 (1983), 85-98.
131. Prijatelj, Literarna zgodovina, Izabrani eseji in razprave, I (Ljubljana, 1952), 6.
nije jedinstveno još od svojih antičkih početaka; kao i njega, tako če i dijalog s našim suvremenicima poučiti »bolje razumijevanje poslovice koja glasi: lijepo je čudno-vato«. I Prijatelj i Barac su je razumijevali i tumačili unutar svojih metodoloških opreka, doneseči svoje samosvojne tipološki utemeljene znanstvene usporedne sus-tave o književnosti.
Zusammenfassung
In Prijateljs methodologischem Gegensatz zwischen dem Rationalen und Essayistischen, dem Logischen und Intuitiven, berwiegt die essayistische Ausdrucksweise, die durch die Studien und Essays von Barac befruchtet wurde, was zu typologisch parallelen autonomen wissenschaftlichen Systeme der Literatur führte.
Aus Prijateljs Triade Sprache - Dichtung - Literatur, die ein letzter Ausdruck des Geistesvermgens eines Volkes ist und die durch die Sprache nach idealer Form strebt, folgt auch die Auffassung von Barac, nach welcher der sprachliche Ausdruck, als Emotion einer bestimmten Empfindung, ein Teil des poetischen Wesens ist. Durch diese Orientierung berleibt in der Literaturwissenschaft das Dilemma: soll die Literatur als geistige Erscheinung innerhalb des Geschichtlichen betrachtet wer den oder soll sie innerhalb der gegebenen Sprache der Lyrik selbst abgelesen werden. Mit anderen Worten, soll durch die Ausdehnung der Motivation auf die Philologie, Psychologie, Soziologie oder Kunstphilosophie eine graere Anzahl von Tatsachen geschildert werden oder soll von der Genese des eigentlichen Textes als sprachliche Form ausgegangen werden bzw. von der Textstruktur selbst, die in sich den esthetischen Wert miteinbezieht, der nach Prijatelj der Wert des Geistesvermgens ist ind nach Barac der Wert einer bestimmten Empfindung, was mit der Auffassung der Frage des Kunstlerischen als sthetisch wertvollen identisch ist.