Dimitrije Ljotič
NAŠ PUT
19 3 8
SPLIT
TRaoVAČKA TI8KARA, SPLIT
NAS PUT
PoHtičko predavanje druga Diinitrija Ljotiča, pret-sjednika Jugoslovenskog narod, pokreta »ZBOR«, održano na dan 5 jula 1936 god. u Novem Sadu
Gospodo, prijatelji i drugovi!
Ovo je drugi put kaJco govorim u Novom Sadu. Prvi puit sam imao, iprije godinu dana, to zadovoljstvo da govorim pred pedeset do šezdeset ljudi, a danas —' hvala Bogu — pred više nego deset puta toliko. Taj odziv, taj razmjeir, pokazuju uspon koji je Jugoslovenski narodni pokret »ZBOR« učinio za ovu godinu daina pune i neprestane borbe.
Prije nego što bih prešao da vam govorim o onome što čini sadržinu našeg predavanja, hoču da učinim nekoliko prethodnih napomena.
Prvo: sigunno medu vama koji slušate svi ljudi ne pripadaju našem pokretu. Ima onih koji su došli iz iskrene želje da vide i čuju, pa ako nadu istinu, oni če ipriči, a ako im se učini da nije istima oni neče priči. — Zatim ima onih koji imaju svoj odreden put i misle da je taj njihov put, -put istine, pa su došli više iz radoznalosti. Oni su uoiapred zatvorili svoja vrata, tako da razlozi neče moči da pirodru u njihov um i srce. — Ali, ma koji bili oni što nas slušaju, jedan se opči utisak mora odavdje izniijeti: da ovdje govore ljudi iz dubokog uvjerenja. Ne govore zato da bi pomoču toga uspjeli u kakvim svojim namijera-ma ne vjerujuči u ono što govore; ne govore zato da fcroz to njihova sebičnost ili drugi koji interes
zavladaiu svijetom, več govore zato sto talco misle i osječaiu. Takav utisak mora se ponijeti odavdje, ma ko bio tai koji nas sluša. (Aplauz, uzvici: »Tako ie« — odobravanje.). Bilo da nas slušaju dakle oni koji su došli iz radoznalosti, ili oni koji su se več opredijelili, ili oni koji žele da se opredijele, svi vi Sto ste sad pred nama, ne možete nam odreči, morate nam priznati istinsku iskrenost i iskreni napor da se istina izloži i pronade.
Drugo: za razliku od ostalih koii se obračaju jednoi klasi, jednom staležu, ]ednoin kraju. Jednom plemenu ili jednoi vjeri, naš pokret se obrača cijeloi zemlji. I drugi ljudi govore da se obračaju cijeloj zemlji, ali tako ne rade, ili ne mogu da rade, več govore, ili su prinudeni da govore, jednoj klasi, jednom staležu, jednom kraju, jednom plemenu ili jednoj vjeri. Ali cijeloj zemlji, svima klasama, svima staležima, svima plemenima i svima vjerama, obrača se samo jedan pokret. to je ovaj pokret kome ja imam čast da budem na čelu. To je najjveča istina koja se za godinu dana iz liistotrije naše borbe može da izvuče. Za druge su postojale granice, jedni su išli kod pravoslavnih, drugi kod muslimana, treči kod katolika, jedni kod Srba, drugi kod Hrvata, treči kod Slovenaca, ali ml smo išli svuda. — I što je najinte-i-esaatnije, u vrijeme potmuloga rata izmedu klasa, staleža, vjera i plemena, naše riječi su svuda bile saslušane sa pažnjom, poštovainijem i ljubavlju. (Tako je!) U Vrijeme kad su pojave kod Kerestinca uz-budivale cijelu zemlju, naša riječ je išla u mnoge krajeve Hrvatske, gdje nema ni jednog Srbina, i ovo što govorim vama bilo je i tamo saslušano sa istim znacima irazumijevanja kao i kod vas ovdje.
Te dvije napomene, prva, da ma kako vi koji slušate mislili, ne možete nam odreči istinoljublje i
iskrenost; I druga, da imate pred sobom iedan po-kret koji se obrača svima staležlma, klasama, vjera-ma i plemenima u Kraljevini Jugoslaviji, treba da imate u vidu prije nego sto čujete glavnu stvar.
Gospodo moja, kada sam se vratio s puta iz inostranstva, saznao sam da su mi drugovi odredili da govorim o >temi: »iNaš put«. Cini mi se da ja sam to ne bih odredio. Naš put? Ljudi koji o njemu ne znaju upitače se: »Kako vaš put? Zar vi idete stran-puticom? Zar vi ne ideite putem kojim ide i ostali svijet? Sta je onda to što radite?« To bi moglo da ih na prvi pogled odbije-i, da ih navede na krive predirasude. Ali ikad su drugovi več to učinili, govo-rlču dakle o našem putu. Jer ako ima iko prava da kaže »Naš put«, to mi imamo. Velika je moja du-žnost da to ispunim, da zaista govorim o tom »Našem putu«, jer itaJcav »Naš put« postoji zaista, put vrletaai, tjeskobni i teški. Postoji zai&ta »Naš put«. I prije nego sto podete za »ZBOROM« morate znati kuda to on misli da vas vodi. I zato je piravo da vam se o njemu govori.
Ali prije nego što bismo govorili o samom tom putu, moramo da kažemo neku riječ o onome što je tome puitu prethodilo, iz čega »e taj put proizašao, kako je došlo do toga da jed ■. mali broj l|iudi iz naše zemlje ostavi utabani, istrasirani put i kaže: »Ovim putem mi ne možemo iči. Moramo rči drugim putem.« — O tome dakle moram prvo da govorim, šta je tome prethodilo. Nisu li ljudi iz prstiju taj put isisali. Jedna od dviju sitvari morala ih je za taj put opredijeliti: ili ika'kav interes ili ambicija, ili kakova neminovnost.
Ambcija nas nije opredijelila da idemo tim putem. Ljudi koji su 'bili u jezgjri toga pokreta, ako su
imali ambicije, nisu morali da -tiaže baš -taj put. Nije poseban interes i ljudska ambicija natjerala njih da se riješe da podu svojim zasebnim putem. Njima lično je bilo sasvim dovoljno da idu utabanim putem, (kojim idu i ostali ljudi, pa da postignu mnoge zavidne položaje.
Drugo nešto nagnalo ih je na taj put: to je ne-mlnovnost. nužda, sila prilika. I o toj sili prilika, koja je učinila da jedan pokret pred licem cijeloga naroda ističe da dosadašnji putevi ne vode dohru, da vode propasti, — o dubokim uzrocima koji su učinili da se, naiposlije, dode do uvjerenja da se moraju izgraditi novi putevi ako se hoče da odgovori stvarnosti, o tim dubokim uzrocima moram da vam govorim.
lako je 'teško govoriti o tim uzirocima za tako široki broj ljudi, jer se oni ne nalazc u dubini stvari, •trudiču se da ta izlaganja ipa<k učinim razumljivim za največi broj ljudi koji me slušaju.
Cudnovata je stvar covje'k, a moramo odatle da podemo, od prirode lijudske. Kad sam kao študent, prije skoro dvije decenije, u inostranstvu u velikom paleontološkom muzeju posmatrao ono sto su mnogi vijekovi ostavili svjedočanstva o sebi u stijeni, u okamenjenim biljkama i životinjama i išao kroz ogromni pariški muzej prirodnih naidca, bio sam jed-nog dana iznenaden kao udarom jedne ogromne svjetlosti. U tom muzeju, u kome je sa svih strana svijeta velika i bogata francusika nauka prikupila razne primjerke da pokaže historiju života na zemlji poredanu u ostacima biljaka, nižih i viših životinja, jedJio za drugim, onaJco kako nauka misli da su se pojedini oblici života na zemlji pokazivali, zanijet u ovom zanimljivom posmatranju, ja nišam osjetio kako nailazim na sitaklene izloge koji če tek u največoj mjeri moči da me zainteresuju. Prolazio sam prve
oblìike života biljaka, pa razvoj životinja, od ljuštura puževa, preko riba, ptica, ka sisarima. Od svakog od njih ostao je po neiki trag života u kamenu. I od-jednom u istom staklenom orniaru, u kome su bile izložene kosti od mamuta, noge rinocerosa i lubanja majmuna, u istom tom izlogu, na jednoj slonovoj kosti. čudnovata šara: prvi spornen o čovjeku! To nije bila njegova vilica niti lubanja, nego spomenik Jijegovog duha, — crtež njegov jednog jelena.
Dok su druge životinje o sebi ostavile kao spornen samo dijelove svoga tijela, dotle je čovjek trag
0	sebi ostavio svojim djelom, svojim duhom, odblje-sfkom svog duha. Covjek je o sebi ostavio spomen urezan na jednoj slonovoj kosti: ihitre oblike jednog jelena u skoiku.
Zaprepaščen sam bio ovim udarom svjetlosti. Onaj naučnik koji je uredivao ovaj muzej, smatrao je da u lancu, ogromnom lancu ibravi, ima samo jed-na kvantitativna razlika, sipoljna, brojna, po obliku
1	težini. Tako je uredio muzej. Nema u tom muzeju prekida izmedu pojave čovjeka i pojave životinje prije njega. Ali čovjek ga je demantovao, jer prvo sto je načinio bio je dokaz njegovog duha. Jedan crtež se še .pojavio, znači, nešto novo u prirodi. Sve druge životinje u prirodi rastu, plode se, opadaju i umiru; a čovjek vidi, misli i osječa prirodu. To je jedna ogromna razlika. Druge rastu, plode se, opadaju i ostavljaju nam kosti skamenjene, ali došlo je jedno stvorenje koje isto tako raste, jede, plodi se, opada, umire, ali koje i misli. Javlja se nešto novo u lancu stvaranja, nešto što pirirodu misli, osječa i njom upravlja: čovjek.
Čudičete se vi, gospodo, sta je ovo Sto ovaj čovjek govori! Je li ovo jedno polrtičko predavanje, a govori o stvarima koje ne liče na polrtičko preda-
vanje. Gospodo, kad budete do kraja saslušali, uvi-dičete zašto sam imorao da se vratim u svojem pre-dava-nju na osnovne .razlike, da vidite šta je čovjek u prirodi, kakova je ta njegova vrijednost koja se pojavljuje, jer samo tako možemo govoriti o politici, o pravu Ijuidskoga roda. Ako ne budemo rašči-stili priTodne itemelje, nečemo znati koje su prirodne sklonosti i kakav upravo režim poli'tiöki priliči čo-vjeku. Ja znam da još ne možete da uvidite onaj konac koji se provlači kroz moj govor, ali vaša do-sadašnja pažnja dokaz mi je da čete na kraju uspjeti da po'tpuno shvatite.
*
Dragi moji drugovi i prijatelji, kada danas pogledamo narode oko sebe. kada pogledamo čovje-čansku vrstu, odmah čemo nači medu svima naro-dima, koji su dostojni da se nazovu tim imenom, — izuzimajuči divlja .plemena što žive rasuta po džunglama ili stepama — odmah čemo vidjeti izvjesne pojave.
Danas čovječanstvo čini jednu ogromnu cjelinu, i ko hoče da govori u jednom narodu o tome kakva mu je uprava potrebna, mora da povede računa da je taj narod dio velike ljudske cjeline, i da ono što utiče na zbir naroda mora da utiče i na njega. Ne mogu se praviti programi, a da se ne pogleda ogromni hod svjetskih dogadaja u kojima je i taj nairod ukopčan. Mnogi koji govore o programima politič-kim kod nas, o 'tome ne vode računa, kao da ne vide da je taj narod ukopčan u opču cjelinu za koju važe opči zakoni u cijelom svijeitu. A mnogi koji govore u ime izvjesnih dijelova narodnüh grupa, smatraju da nije čak potrebno obuhvatiti ni cijelu Jugoslaviju, več jedan dio, njezin i po tom donositi programe i zakone.
Za razliiku od tih »ZBOR«, iako je nacionalan i narodni, jugoslovenski, mora da vodi računa o ogro-innom hodu svjetskih dogadaja, o svjetskim prilikama u ikoje smo ukopčani.
Ako mi posmatramo svoj narod i druge oko nas, — aOco ih sve posmatramo pazljivo, sa Ijubavlju da pronademo istinu, onda čcmo uočiti izvjesne či-njenice: ogromno vrenje, ogromni metež vlada uci-jelom svijetu. To nije samo u jednom narodu, to je, kao što sam rekao luipred, u svima narodima koji se smatraju dostojnima da noše ime naroda. Ma kuda se krenuli pošavši iz svoje zemlje, — možete puto-vati kroz zemlje gdje se govoiri drugim jezikom i živi pod drugim podnebljem. svuda cete morati da dodete do istoga zaključka, Nikad se bolje ta istina nije osječala nego danas. I baš zato što se vračam sa jednog takovog puta, baš zato i hoču da pred vama ovdje govorim o stvarima, o kojima sam i do sada govorio, ali pod drugim uglom i pod drugom svjetlošču.
Prije otprilike 200 godina, u civilizovanom svijetu na zapadu, počela je da se sve više širi i hvata korjena jedna filozofija, jedna misao o tome da su svi ljudi jednaki. Ljudski duh je vrlo rado prihvatio tu misao. Cinilo mu se, zbog želje da tako bude, da je to vec tako. Ta je misao potpuno zavladala ljudskim duhom, iako je bilo vrlo lako razlikovati dvije stvari: jedno je naša želja, naše osječanje pravde da svi treba da budenio jednaki, a drugo je velika i žalosna istina da nismo jednaki. Iz želje da budu jednaki ljudi su upali u zabludu da su svi jednaki. Trebalo bi da budu jednaki. pravo bi bilo da budu jednaki, ali nisu jednaki. Mi znamo danas koliko je to velika zabluda. Nisu, na žalost, ljudi jednaki. Ima nekih koji nisu u stanju da učine da ih ni njihova
djeca poštiiju, a druge poštuje cijeli narod. Zatim, jedni su zdravi, drugi su bolesni, jedni bogati a drugi siromašni, jedni pametni drugi nepametni, jedni cestiti drugi nepošteni, jedni lijeni drugi vrijedni. Ta želja za jednakošču je razumljiva, ali su je ljudi proglasili stvarnošču, iako ona nije stvarnost. Ta misao je dakle osnovana na zabludi. Pa ipak, iako zablu-da, ta misao je bila uzrok dubokim poremečajima i revolucijama u svijetu, jer ljudska misao je ogroman pokretač historije, bez obzira da Ii je istina ili za-bluda. Tako je i ona učinila da se iz osnova poredak dotadašnji u svijetu promijeni.
■s
Ako su ljudi svi jednaki, onda čemo napraviti državu koja odgovara toj misli, da su ljudi jednaki. I polazeči od te pretpostavke, izgradivala se demokratska država. Prema tome, narod neka vlada. A kako če narod vladati? Eto, vas ovdje ima nekoliko stotina, pa ne možete da vladate. Vladače na tai način sto če glasati. Pošto su svi ljudi jednaki, to je glas Petra jednak glasu Janka. Ko ima više glasova, taj 'če pobijediti. Na jednoj strani ima, na pri-mjer, 1000 glasova, a na drugoj 999. Pošto su jednaki medu sobom. to 1000 jednakih glasova vrijede više nego 999 jednakih glasova, to znači oni če I vladati, ona hiljada. U stvari, nije pobijedila cijela hiljada več onaj jedan što je prevagnuo. Da je taj jedan na onu drugu stranu pretrčao, onda bi ta strana vladala, a to znači, da u stvari onaj jedan po-bijeduje.
Od te misli imamo u svijetu novu demokratsku državu, koja traje — kako gdje — otprilike 150 go-dina.
Ali svijet pri tom nije vid io još ovo: ako smo mi ljudi svi jednaki a ja imam slučajno više novaca,
onda več mi nismo svi jednaki, jer pomocu svoga novca da pribavim sebi više vrijednosti nego onaj bez novaca. Ja mogu za novac da kupim joS 20, 100 pa i 1000 ili više ljudi. Znači nišam ja koji sam kupio, uzeo u najam, 20, 100 pa i 1000 ljudi, jednak sa onim koga sam kupio. Ljudi radeči tako kako rade, nisu vidjeli da stvaraju jedan poredak u kome stoji jedna fraza »sloboda, jednakost, bratstvo«, a iza te fraze pružena je mogučnost novcu da on gospodari čo-vjekom. Ljudi su uzvikivali: »nečemo ni Boga, ni Gospodara!« nošeni vjerovanjem u apsolutnu jednakost, u demokratsku vladavinu, ali pri tom nisu ni opazili kad su upali u klopku i postali robovi, — ne Gospodara i Boga, nego novca.
Danas se u svijetu, gospodo moja, vidi jedna či-njenica velika, ogromna: čovjek, potomak onogkoji je ostavio u nizu lanca stvaranja spornen o sebi, koji je odjednom prekid učinio dajuči dokaza o nečem nalazi se tučen svojim sopstvenim djelom. On je rob neizmjerno velikom i novom, o svome duhu i o svje-tlosti koja je kroza nj obasjala svijet, taj potomak jednog djela, s voga djela — novca.
Novac, jedna ljudska tekovina, jedna ljudska konvencija, ugovor, vlada svijetom. Ljudi su u ekonomiji, gospodarstvu, pošto niko ne može da proizvodi sve za sebe, rekli: »jedan neka radi jedan po-sao, drugi drugi, treči treči posao«. U prvo vrijeme bila je razmjena dobara. Sistem razmjene dobara se pokazao kao vrlo težak, pa su ljudi iz-mislili jedan simbol, znak za posao — novac, koji svako prima zato. što pomoču njega može da dobije ono što treba, jer če onaj koji ga prima, pomoču njega opet moči da kupi sebi što mu treba. Pametno su ljudi to ura-dili i na taj način olakšali su svoj život.
Ali, to što su stvorili, otpočelo je da teži da go-
spodari čovjekom. Novae je baS zato što je život mnogo lakšim učinio, išao za tim da zagospodarj čovjekom.
Dugo vremena ta mu želja nije mogla biti ispu-njena. Postajala je druga državna i društvena organizacija koja je spriječavala da novac postane apso-lutni gospodar. U staroj nedemokratskoj državi, novac nije mogao gospodariti čovjekom. ili je to mogao u mnogo manjoj mjeri nego danas. Valjalo je tu or-ganizaciju oboriti prethodno, pa tek potom novac dolazi u mogučnost da apsolutno zagospodari čovjekom. To obaranje ne bi bilo moguče da ta organizacija stare, nedemokratske države nije zadobila zna-kove degeneracije i pokvarcnosti. I tako je s jedne strane postojala težnja novca da gospodari svijetom a sav onaj poredak 17. i 18. vijeka, koji je toliko sta-,'ao kao prepreka da novac ne zagospodari, taj poredak dao je i suviše znaka svoje degeneracije, dok se s druge strane ljudski duh zanosio mišlju o apso-lutnoj jednakosti, vladavine naroda, demokraciji, gla-sanju. Tako su se u isto vrijeme desile promjene da prepreka vladavini novca istruii, pa nema u sebi snage da mu se odupre, a da misao ljudska upadiie u zabludu o jednakosti 1 poruši uz trulež starog po-retka svaku zdravu prepreku vladavini novca. Do-šla je politička demokracija i došlo je ono čije teške i zlokobne posljedice, vladu novca, kapitalizam, o-sjecamo. Tako smo istovremeno dobili dva nova po-retka: u politici demokraciju, u ekonomiji kapitalizam, — u stvari lice i naličje jedne iste stvari.
Danas kad posmatramo prilike u svijetu, kada pronalazimo uzroke nezadovoljstva u svijetu, kada analiziramo i ispitujcmo otkuda to nezadovoljstvo sviju civilizovanih naroda, sviju naroda koji čine sa-stavni dio civilizovanog čovječanstva, onda cerno
kod svih naiči na jednu istu stvar: narodi 1 pojedlncl duboko su nezadovoljni tirne što Je čovjelc postao manja vrijednost od novca (Aplauz i burno odobravanje). Novac ]e postao velilta a čovjek mala vrijednost. Prvobitno je novac sivoren da služi Ijudima, a danas ljudi služe novcu. (Tako je, aplauz.) Umjesto da pomogne životu i olakša ga, vidimo kako novac zagorčava velikoj večini ljudi život. '(Opet dugotraj-no odobravanje.) Tako je čovjek. kao čovjek, sve-den daleko od one svoje prave, prirodne, osnovne vrijednosti.
Kad smo prvi put u historiji stvaranja i promjena životnih oblika primjetili da je s čovjekom došlo nešto novo, duh njegov, primjetili smo ga da nismo vidjeli kao parče kosti kod mamuta ili noge kod ri-nocerosa, nego kao veliku svjetlost koja je obasjala svijet, kao nešto što je namijenjeno i sazidano da misli, da osječa i upravlja prirodom. A eto, taj koji je za to dašao, postaje rob svoga djela. {Tako je.)
Da vi, dragi prijatelji, ne biste pomislili da je to samo jedna fraza, prazna riječ, lijepo i kitnjasto is-kazana, hoču da vam objasnim da u osnovi cijeloga nezadovoljstva leži isti slučaj: ljudi su duboko nezadovoljni time, što je njihovo djelo postalo veča vrijednost nego sami oni.
Ako pogledate prvo svoj socijalni i ekonomski položaj, ako ste zanatlija ili zcmljoradnik, ,radnik trgovac, Ijekar, čovjek koji živi od svoga truda, jed-nom riječju, izuzev onih kojima je omogučeno današnjim poretkom da bez rada mogu živjeti, vi osje-čate da su svi vaši napori, stremljenja i želje oprav-dani i čisti, sukobljavaju sa jednim nemilosrdnim, besmislenim, bezvjernim i beskarakternim gospoda-rom — novcem.
Ako ste zemljoradnik. posijali ste sjeme i oče-
kujete žetvu. .\ko rodi mnogo pšenice, to vam neče nista pomoči: mnogo pšenice malo novaca. Mnogi ljudi gladuju, a kod vas ima hrane koja se ipak ne traži: i tako i oni gladuju i vi ne dobijete dovoljno da odgovorite svojim obavezama. Izmedu vas i onih drugih je — novac.
Vi ste radnik, htjeli bi da radite, mogli bi da ra-dite, posla ima koliko vaše oči vide. Ako pogledate puteve, rijeke, kanale, rudnike, tvornice, šume, svu-da ima potrebe, a i vi biste sami 'htjeli da radite, da na taj način pošteno sebe i svoje održite, da odgojite svoju djecu. Ali i tu je para — novac. (Buran aplauz)
Zanatlija ste, vi ste naučili da čestito radite, pre-radujuči sirovinu, ali se vaša roba ne traži, a pored vas prolaze goli i bosi kojima bi vaše preradevine trebale. Izmedu vas i njih — novac. Vi proizveli — ne možete da prodate, onaj bez novca ne može da kupi i tako redom u svijetu. Niko od toga gvozdenog zakona da bude Slobodan. Cak i oni kojima ta vladavina novca danas stvara koristi, sutra mogu osje-titi onu drugu stranu, sutra mogu vidjeti da nisu ni oni gospodari, več novac, koji i nad njima svoju gvo-zdenu vladavinu još te kako može da ispolji. U toj vladavini novca, razumije se, kupuje se sve. Nema Ijudskog poziva, nema ljudske vrline koja nema svoju cijenu. Pojedinci pokušavaju da se uzdignu iznad toga, ali opice mjerilo je ono što pada u oči i o tome ovdje govorimo. (Odobravanje.)
Ljudi su svijesni svog dubokog pada. A osječaju mu i strašne ekonomske posljedice. I ta vijest o da-našnjoj stvarnosti i osječanje njene štetnosti, besmi-slici i moralnog uniženja, izaziva strujanja i pokrete. Vidi se kako bi s takvim poretkom trebalo prekinuti, ne bi li se došlo do jednog koji bi bolje odgovarao prirodi čovječnoj i njegovim stremljenjima. Prestao
je čovjek i čovječnost da budu mjerilo u savreme-nom životu: novac je mjerilo. Da li če se nešto raditi ili ncče, ne odreduje potreba čovjekova, vec novac. Da se nešto radi sto šteti Ijudima, što je za njih ubi-tačno, uzrok je opet — novac. Zato ima ogromna potreba u svijetu nezadovoljenih i drugih koji se na štetu čovjekovu zadovoljavaju, jer nijc u pitanju stvarna potreba čovjekova, več novac.
To dakle duboko osječanje da je čovjek izgubio od svoga dostojanstva, od svoje sreče, od svoga os-novnog prohtjeva za mirom i vedrim životom, pro-žmao je sve Ijude, vjere i nacije ovog svijeta.
Ogromni neredi posljedica su svega toga. Dok ljudi ne pronadu izlaz, več ga traže, sudar izmcdu raznih pravaca neminovan je, i ukoliko su oni uvje-reni, da je što prije potrebno nači izlaz, — a da ga oni več imaju, utoliko su sudari jači, nemilosrdniji.
A ljudi imaju državu, ljudi ne žive kao stado. Nismo mi stado neorganizovano. Mi smo organizo-vano društvo, imamo države, ali te države ne vrše svoje uloge; ne samo da kroz njih čovjek ne vlada, no i one su podanice novca. Država bi trebala, to je njena uloga, da napravi reda u ljudskim odnosima.
I ako su ljudi upali u jedan poredak koji im nanosi teških uvrijeda, koji ne odgovara njihovoj pri-rodi i njihovom uspinjanju, onda je takav poredak nečovječan.
Država bi, dakle, trebala da se tu osjeti, da u tom poretku ukloni sve ono što čovjeku. njegovom održanju i njegovom rastenju smeta.
Čim je utvrdeno da je čovjek izgubio svoje mje-sto u svijetu, da novac više vrijedi od njega, država bi trebala da vrši svoju ulogu.
Mi smo več vidjeli da je stara nedemokratska država imala takvo ustrojstvo sračunato na to da
čovjeka i njegove veče vrijednosti održi iznad novca. U njoj jedan ratnik je po organizaciji države više vrijedio od novca, pa ma kako on bez novca bio. Isto tako je bilo s vrijednostima duhovnim, kao i sa svima koje su bile u tjesniijoj vezi sa funkcijama države. Ali taj prvobitni oblik stare nedemokratske države je bio oboren. i prije nego sto je bio oboren, bio je istrulio, jer su sve te privilegisane funkcije postale nasljedne, pa za sobom imale vezano bogatstvo. Ovo ih je pak odvojilo od rada i borbe i predalo ih zado-voljstvima i uživanju — pokvarenosti, tako da su ljudi otpočeli s pravom da se bune protiv privilegija za koje nisu spaiane nikakve odgovarajuče vrijednosti i zasluge. Ali nova demokratska država, oba-rajuói stare neiednakosti, nije vidiela da če sad čo-v]ek da ostane bez Ikakve zaštite 0red vladavinom novca, ier mu sama ona nije u stanju ovu zaštitu da pruži, pošto ie baš n]en mehanizam takav, da njom samom novac odmah zavlada.
I tako ne samo da novac vlada čovjekom, ve£ i samom njegovom državom.
Te dvije činjenice mogli smo da vidimo širom cijelog svijeta, kod sviju naroda i država, svuda. Nismo mogli da ih vidimo, ako nismo htjeli da ih vidimo, ali ako smo htjeli da ih vidimo, ako smo se udubili u suštinu stvari, onda smo ih vidjeli.
Suština dakle ovih strujanja nezadovoljstva, nereda i revolucija danas je u svijesti, u dubokom nezadovoljstvu koje ima čovječanstvo pred činjenicom, da je čovjek postao manja, a novac veča vrijednost; i druge činjenice, da države nisu u stanju da zaštite čovjeka, nego i same robuju novcu, i pritiskuju čovjeka svom težinom svoga aparata. I one ne služe na pomoč nego na odmoč. U tome je dakle suština.

Bilo je potrebno da vam čitav sat govorim da vidite zašto mi imamo naš put, i zašto je naš put baš ovaj o kome mi govorimo, a ne koji drugi. U traže-nju toga puta nas je rukovodila samo jedna želja: p_ronači ga po svaku cijenu. Nije nam bila želja za nas lično dobiti dobar položaj, postati ministar ili narodni poslanik. Koja nam je korist i postati to u ne-sredenim prilikama, u ogromnom nezadovoljstvu. Dobro je to biti narodni poslanik i ministar u orga-nizovanoj čvrstoi državi, kao što je lijepo imati čvrsto sazidanu kuču. Sjediti pak u gradevini sklonoj padu isto je što i biti na visokom položaju u nesre-denoj državi medu nezadovoljnim narodom.
Nije naša želja da se dočepamo vlasti. Da nam je to bila želja, nismo morali toliko da mislimo...
Riješiti za naš narod i za našu zemlju to osnovno pitanje koje vascijeli svijet potresa, utrti to ogromno nezadovoljstvo koje prožima sve narode i države, pronači put, pravi put kako če čovjek postati veči od svoga djela i kako če države biti oslobodene od vladavine novca, to je bio naš cilj. Zato je bilo potrebno da vam izlažem, što nas je natjeralo na taj put, koji su uzroci velikog, ogromnog svjetskog nezadovoljstva, ključanja i proviranja, i kako mi gledamo na to. Tek onda čete biti u stanju da razumije-te zašto je baš ovaj naš put jedini i pravi.
Vi, koji ste me pažljivo slušali, moračete uočiti šta ja to mislim. Demokracija omoguičuje vladavinu novca. Ja ču vam to pokazati primjerima koje s'te vi svakako u svom svakidašnjem iskustvu doživjeli i možete ocijeniti da li su ispravni ili ne. Demokracija dolazi od toga da su svi ljudi jednaki, da je jedan kao drugi, da se ne razlikuju. Koliko je to po sebi nerazumno riješenje, več smo na to ukazali, ali na ovom pitanju se moramo još zadržati. Učiniču ovo zbog toga što, pored svih dokaza, još ima ljudi koji se zavaravaju riječima. Mnogi misle kada se kaže demokracija, da to znači vladavina naroda. Da raš-
članimo, da vidimo da li je to zaista vladavina naroda, da li demokracija može zaista da oslobodi čo-vjeka od vladavine novca.
Nismo mi za to da uništimo novac, da kažemo: »vratimo se ponovno na sistem razmjene«. I u našem poretku novac mora postojati, ali taj novac mora služiti čovjeku. Novac mora biti taj koji služi moralu, etici, kulturi, zdravim ekonomskim ciljevima, a ne da bude božanstvo kome se sve od reda klanja.
Da li je demokracija ta koja može da napravi reda? (Neko mora da napravi red.) Jer danas imate nereda moralnog, pravnog, ekonomskog, političkog, kulturnog, kakovog hočete. (Tako je!)
Ko je taj što ima da napravi red? To jc država. Da vidimo da li demokracija kad zavlada državom, može da napravi reda?
Mnogi ljudi kad govore o demokraciji kažu: »eto prije rata kako je to bilo lijepo, vedro, tiho, slatko živjeti u svijetu, a vladala je demokracija...« Kad dni to govore, zaboravljaju da treba vremena da se klice jedne bolesti razviju. Ako se ja danas zarazim bakcilima tifusa, onda se taj tifus ne pojavljuje od-mah, to duže vremena traje. Ja sam veseo, igram, skačem, provodim se, i ako u meni bukti zaraza tifusa. Tako je i sa našim predramim demokratskim državama. U njima se razvijala klica bolesti koja je u svjetskom ratu buknula.
Do rata su je nosile sa sobom i izgledale vedre, tihe. Prilike nisu bile takve da se to moglo pokazati, a to nije moglo biti zbog slijedečih opče poznatih činjenica:
Mi, Evropljani, živimo u privredno povlašče-nom, najkulturnijem dijelu svijeta. Evropa je. blago-'dareči historijskom razvitku, bila nosilac kapitalizma. Cetiri kontinenta plačala su danak — porezu — petom kontinentu: Evropi. I blagodareči tome, što smo mi, Evropljani, imali povlašfieni položaj, mi smo se vrlo dobro osječali, uživali, bili zadovoljni, i to
ne samo Evropljani iz kapitalističkih zemalja, nego 1 mi kod kojih kapitalizam nije dobio onaj razvitak kao u ostalim zemljama Evrope. Naši agrarni proizvodi dobro su se prodavali u susjednim državama, jer im je četiri kontinenta plačalo danak.
■Neposredno pred rat i u ratu to se izmijenilo. Evropa je postala ratište. Nekoliko desetina miliona proizvodača otrgnuto je od svoje zemlje, radnici su otrgnuti od svojih čekiča, zanatlije od svojih tezga, trgovci od svojih ducana, Data im je puška u ruke i oni su postali borci, ratnici. Evropa nije bila u stanju da sebe ishranjuje, počela je da traži robe i postala je uvoznik robe sa ostalih kontinenata. Tako su počela da niču industrijska preduzeča na ostalim kontinentima, da se podižu fabrike, da se podiže i gaji stoka, da se razraduju puste zemlje, da bi nas, Evropljane, ratnike, ishranili. A kad se svrši rat, mi več nismo imali za koga da proizvodimo, Evropa je izgubila svoje pijače u svijetu. Tako se poremetio odnos u svijetu i pokazalo se da četiri kontinenta ne plačaju više danak petom kontinentu — Evropi; da je ona izgubila svoje pijače i da ima razvijenije industrije, više radnika, više sredstava za proizvod-nju u svijetu nego što je potrebno. I tako se, braco moja, na djelu pokazale zle posljedice kapitalizma; bolesti koju smo nosili preko 150 godina. Osjetilo se dobro to, bolest je buknula, bolest koju su izazvale klice, koje smo, bez svijesti o njima, u sebi nosili. Fatili smo od teške, od ogromne bolesti, o kojoj sam vam napred govorio, a koju dotle nismo, zbog naro-čito povoljnih prilika u kojima smo živjeli, osjetili.
Sad, gospodo, kad to imate u vidu, morate znati da je, blagodareči tom ogromnom poremečaju u svijetu, nered buknuo na sve strane.
Neko je trebao da uspostavi red. Kapitalizam kao ekonomski poredak ima u politici svoje saradni-ke: demokraciju i parlamentarizam. To nije savez po volji, nego po sili prilika. Ne ide jedan bez dru-
goga. Nikad u svijetu nema kapitalizma bez demokracije i nema demokracije bez kapitalizma. Te su dvije stvari za citavo vrijeme povezane. Nije samo historijski, da to tako bude, zajedno su se pojavili, zajedno boluju i danas se zajednio nalaze na samrti. Oni su tijesno, logički povezani medusobom.
Ostavljajuči to na stranu. ja ču da predem na naše stanje. Imate dakle nered i treba vam red. Po-svuda se čuje: »reda nam treba.« »Želimo da čovjek bude veča vrijednost od novca«. Vi hočete reda, vi hočete da narod postane mjerilo državne politike. Može Ii demokracija i parlamentarizaim da vam dadu reda? Ne mogu. Ne samo da ne mogu, nego po sebi samima, po svomc sistemu, demokracija i parlamen-tarizam noše nered. (Tako je, odobravanje.)
Ne. bračo moja, da ja to govoi-im samo kao rije-či. no vas molim, da vi sami ispitate svoj sopstveni život. Okre'nitc se, upitajte i pogledajte u svom kraju zašto vlada nije riješila velika narodma pitanja. Od-mah če vam doči kao odgovor ono što vam ja govorim: demokracija i parlamen/tarizam baš donose nered.
Ostavljajuči naše prilike, jer izgleda da su demokracija i parlamentarizam bili kod nas prekinuti, pogledajmo druge narode, pogledajmo Francusku i Sjedinjene Američke Države. Pitajte druge narode, koji nisu imali prekida demokracije, da li je bar kod njih ona napravila reda, i vrdjet čete da isite pojave — u tim državama — caruju. I tamu su nesposobni i Ujemi činovniici unapreduju zbog paritije, i tamo narodni poslanici namještaju i premješitaju činovnike, bez obziran a opče ciljeve. Svuda je u svijetu tako.
Pogledajte Sjedinjene Američke Države, odandje je Lindberg pobjegao, Lindberg, mladič koyi se sam na svom avioiiu usudio da veže dva kontinenta, u Americi proglašen je nacionalnim junakom, a ia. A-mcrika nije bila u sitanju da ga zaštiti, da mu gang-steri djecu ne kradu. Ne samo da je pobjegao iz A-
merike, nego kada se je u jednom malom pristaništu ukrcao na jednu terctnu ladu, na prošli katolički Badnji dan, novinarima koji su ga zapitali zašto od-lazi, izjavio je: »Idem u Evropu; izgleda da se tamo više poštuju zakoni.«
Kako to, da se u jednoj velikoj demokraciji — gdje se svi biraju i o svemu glasa, kako da se u toj zemlji ne poštuju zakoni? Zainteresovani ovim ispi-'tivali smo uzroke zašto se ne može velika amcrička demokracija, čija policija raspolaže ogromnim sred-stvima, dobro organizovatiim Ijudima, blindiranim automobilima koji su povezani radiom, zbog čega ova velika demokracija nije u stanju da se bori sa gangsterima. I došli smo do zaključka da se ne može boriti zbog — g 1 a s a n j a. Svaki gangster raspolaže veliki utjecajem na glasove. Kad može da drži pod strahom javne barove i kaiane, koji mu plačaju 10 posto od bruto prihoda, onda sigurno da taj isti gaiigsfter ima mogučnosti da nareduje za koga če da se glasa. Blagodareči tome Sto je gospodar novca i glasova, on je vrlo veliki, vrlo važan politički čini-lac. Ljudi u Americi znaju ko je gangster. Znaju mu kretanje, stan, prijatelje i prija'teljice, i foitografišu ih. ali ga niko ne smije da uhapsi. Kad slučajno gangster broj 2 ubije gangstera br.oj 1, onda na mjesto gang-stera broj 1 dolazi gangster broj 2, a na mjesto gang-stera broj 2, gangster broj 3. I -tako pojeidini gang-steri dolaze redom ali gangsterizmu kao sistemu nema kraja u demokraciji, kao sto demokratska Italija nije bila u stanju da se bori sa mafijama.
Nije, dakle, samo kod nas demokracija nesposobna da riješava tešku današiiju križu, da vrati red i poredak, da uzdigne čovjeka iznad vrijednosti novca. Kad bi to bilo kod nas tako a u drugom svijoiu drugčijc, onda bi kazao, naša demokracija ne valja. Medutim, ne mogu uopče da govorim o demokraciji kao sistemu iz kojega bi red proizlazio. Demokracija nije u stanju da oslobodi čovjeka ispod vlasti novca,
da tu vlast novca ograniči ; nije u stanju jer je novac u političkoj dcmokraciji ogromno i močno oružje protiv koga ni jcdan demokratski politicar nije u stanju da se uzdignc.
Vi znate, uostalom, šta koštaju izbori. Tu treba raditi, trčati radi skupljanja glasova, sticanja vlasti. A za sve to valla nači novaca. Da. novac ^reba nači, jer je mali broj ljudi, političara, koji su u toj mjeri slhvatili dužnost svoje uloge, da nisu bili prisiljeni prije svog izbora paktirati zbog novca sa raznim in-tercsima. koje su morali poslije .da štite. Vlast se u demokraciji bez novca ne može zamisliti. Zato on gospodari. Zato je demokracija bogom-dani sistem i poredak za kapitalizam, za vladu novca. Zato su se demokracija i kapitalizam pojavili, zato zajediio bo-
luju i zato se zajedno nalaze na bolesničkioj postelji.
«
Medutim, ima i drugih, koji nisu deimiokrati, a koji kažu: »i mi smo protivu kapitalizma«, »i mi smo za red i za vladavinu velike politike«. Jedan od tih pravaca ispoljuje se u svijetu pod nazivom dobro poznatim kao lenjinizam — boljševizam. I oni kažu: »jeste, tako je, novac je opasna stvar, kapitalizam je opasna stvar, mi hočemo borbu protiv njega, vodimo je!« I oni je vode. Oni su zais^ta u Rusiji, oslo-bodili čovjeka od vladavine novca: oduzeli su i pokupili sve kapitale. Sad država kapitalima raspolaže.
Ali onda nastaje jedna druga stvar, onda nastaje jedna velika opča bijeda, sirotinja i nevolja, kakovu smo u praksi, u nekad slavenskoj Rusiji, vidjeli za ovih posljednjih 17 do 18 godina. Moramo da priznamo, da su i oni, na svoj način htjeli da spriječe vla-lavinu novca, ali su u isto vrijeme povrijedili opče interese, uništili ogromne vrijednosti, učinili da samo jedne godine više miliona ljudi pomre od gladi. Istina, oni imaju prava da kažu: »kod nas novac ne vlada ljudima«. Oni su napravili satrapsku, svemoč-nu, tiransku .organizaciju koja daje svakome kako
stigne, po kašiku, dvije, tri. Oni su odista vodili bor-bu protiv svemofii novca, ali na takav način, da su uništili ogromne vrijednosti, rasipanjem bogatstva i ogrominm žrtvama. Nikad u historiji ljudskoj nije pobijcno toliko svijeta kao u Rusiji, i nikad ili toliko nije bilo povrijedeno u slobodi, časti i dostojanstvu, kao u Rusiji. Šta su oni uradili? Uništili su privatim svojinu, pokupili su sve i ne daju nikom nista. Država je pokupila sve kod sebe i dijeli svakome po kašiku, dvije, tri, po kartama, po naročitim mjerama.
Tako imamo dva sistema: demokratsko-kapita-listički i boljševički. Za onaj prvi, vidjeli ste njegove nevolje i nedace. Vidjeli ste zašto se tim putem ne može iči, a za ovaj drugi vidjeli ste i sami. a i opet da vidimo, da li je dobar?
1 oni su pošli od toga da su svi ljudi jednaki, ali su kazali: »da ne bi novac učinio da neko bude jači, uzecemo novac od svih i svi cete postati državni radnici, državni vojnici, državni namještenici«. Sve je u ogromnoj mjeri etatiziratio, koncentrisano u državnim kasarnama, u ogromnim državnim radioni-cama i preduzečima, u velikim kolhozima ili sovho-zima. Oni su riješili da če se sve raditi po raspi-sima, čak i zemlja. Ali takav rad ne daje rezultate. I što je glavno, ta zemlja daje sad manje prosječno prinosa po jednom hektaru nego li prije 24 godine, kad se je radilo primitivnim spravama, Tamo se sve radi po raspisima, koji dolaze iz centara, bez privatne inicijative. Ali su zato svi postali državni radnici, državni vojnici, državni činovnici. Uslijed toga po-relka dvaputa za 17 godina zavladala je strahovita glad, onakova kakovu anali svjetske historije nisu zabilježili.
Taj sistem je tada rekao: »postoje mnoge potrebe ovog naroda: mi čemo prosječi mnoge kanale, podiči veliku industriju, izvršiti elektrifikacije, pre-duzeti velike javne radove«. lako je tamo novac pre-stao da vlada, zavladala je medutim jedna tiranska
organizacija, sa kakoviom se čovjek, njegovo dostojanstvo i priroda ne mogu pomirrti. I tako su u tom sisitemu nastali ogromni javni radovi.
Ali to nije nista novog u historiji. Uvijek kada je bilo bespravnog radništva. kada je bilo jeftinog rad-ništva, kada je čovje:k malo vrijedio, onda su se ta-kovi veliki radovi u historiji ljudskoj pojavljivall. (Tako je!) Zar nisu egipatski faraoni imali ogromne javne radove, pred kojima se mi i danas osjcčamo mali i s divljenjem zastajemo?! Zar nisu imali savr-Sen sistem kanala i ogromne svoje piramide, koje danas ne bismo mogli bez velikog bogatstva ni da porušimo. Tako vam je danas u sovjetskoj Rusiji. I ondje niču veliki radovi. Radnik ue jevtin, jcr cwjek u očima države ne vrijedi nogo i ne staje mnogo. Zato se tamo gradi druga, paralelna transsibirska pruga, koja treba da bude mnogo krača i koja ide kroz krajeve od kojih u nekima vlada stalna zima. Na toj pruzi radi ogroman broj radnika pod tako rda-vim prilikama kao pravo bespravno roblje. To su kulučari, koji pretstavljaju u očima države broj. Računa se da ih je od početka ovih radova umrlo 300 hiljada. (Kao kad bih ja imao 3,000.000 dinara prihoda pa ako izgubim 300 hiljada dinara što bih re-kao: zaradiču samo 2,700.000 dinara.) 300 hiljada života ljudskih za njihovu organizaciju to nije vrijed-nos't s obzirom na ono što mi govorimo, to je jedan broj, jer tamo čovjek nije vrijednost. Država je vri-jednost, država svemodna, tiranska, satrapska.
I tako imamo demokraciji! u kojoj čovjek nije vrijednost, več novac. Imamo boljševizam u kome čovjek nije vrijednost — več država. Mi ne možemo ni na jednu ni na drugu stranu, jer kažemo: »čovjek je vrijednost«. (Burno odobravanje.) Moramo nači takav poredak, takovu organizaciju poretka, gdje ce čovjek biti na prvom mjcstu. 1 tražimo je.
Pa gdje da je nademo? Dikta'tura? Ljudi vele, diktatura je opasna stvar. Kao ikra'tJcotrajna, prolaz-na stvar, ona može da positoji samo kao prelaz iz-
medu dva razna vremena; kao prolaz^na, i podnaro-čitim oslovima ona može biti neophodna i korisna, inače je besmislica. Ali i onda ona ima velikih nedo-s'tataka. Strašna je i dikta'tura ljudi koji bar Boga nad sobom priznaju. Kako tek mora biti strašna diktatura ljudi koji nad sobom ni Boga ne priznaju? Diktatura koja vlada narodom, ali svijesna da ima iznad sebe jednu svemoč, pred kojom ima da .odgo-vara, pred kojom je mala u svojoj svemoči, — ima moralnih zakona. iMedutim diktator koji nad sobom ne priznaje Boga, koji jasno ispovijeda svoje nevje-rovanje, odnosmo svoje vjerovanje, da nad njim nema nikakove vece sile, to mora da je strašno, jer 'taj koji jasno ispovijeda da nikom nizašta nema računa da polaže, — ne zna za moralne zakone.
Ma kako da vjerujeite, morate priznati, da čete se drugačije osječati pod rukom koja nad sobom priznaje moralne zakone, nego pod rukom koja ih ne priznaje i koja me priznaje nikakovu višu moč. U Rusiji baš imamo taj slučaj. Zato je čovjek pred svemoči države i organizacije mala sitvar, zato nije uti-cajan, zato su u Rusiji milioni ljudi mogli biti poubi-jani, zato što čovjek, kao čovjek .nije imao svoju vri-jednost. Vi niste ni u snu u stanju da zamislite one nevolje i poniženja kroz koja čovjek u boljševičkom režimu prolazi. Da vam navedem samo jednu srtniju činjenicu: Moskovska »Pravda« donosi dopis iz jed-ne kolonije radnika zaposlenih baš na izgradnji sibirske pruge. Tamo rade deportirani ljudi, koji su iz raznih razloga upučeni na prisilni rad. Za njih postoje opče barake u 'kojima ljudi stanuju izmiješani sa ženama. Povodom toga »Pravda« iznosi da je krajnje vrijeme da prestane okrutnost zarobljenika logora, koji .nareduju da žena jednog radnika spava u jednoj drugoj baraci s tudim ljudima.
Kada smo tako postavili problem, s jedne strane nečemo vladavinu novca, hočemo da čovjek dode do izražaja koji treba da ima u društvu, kad smo na
drugom mjestu kazali, da je država ta koja mora da mu itu vrijednost pribavi, kad smo dokazali da je boljševizam uvukao čovjeka iz kandža novca u kan-dže satrapske'tiranije, nastaje pitanje 9ta mi hočemo!
Naš put ]e jasan. Mi hočemo vladavimu naroda, prvo zbog toga, što umjesto čovjek da bude vrijednost, danas je novac vrijednost. 'Mi hočemo da zavlada vlada opčedržavne, opčenarodne politike, u-mjesto sitne i male paiitijske, klikaške i koterijske politike, jer samo tako če čovjek postati veča vrijednost od novca.
■Ko može da je da? PolJtičke stranke ne mogu da je dadu. One su izraz demokracije, one su se s njom razvijale, razbolile i one se s njom nalaze na boles-ničkoj postelji.
•Ko može dati tu vladavinu poretka, rada, prava i blagostanja? To mogu dati samo prave, prirodne, iskonske, nevještačke organizacije. Stranke su vje-štačke organizacije. Nama trebaju prirodne, iskonske organizacije, koje postoje od vafkada, .od kada postoji podjela rada, otkad jedan čovjek — zemljo-radnik ore zemlju, zanatlija radi svoj zanät, trgovac vodi trgovinu, i tako redom. Te organizacije, to su staleži, prave narodne organizacije. Prirodne, niko ih nije pravio. Niiko nije pozivao zemljoradnika da postane članom zemljoradničkog staleža, ali je on to več od svoga rodenja i biče do kraja života. Ni rad-nika niko nije pozivao da bude članom radničkoga staleža; ni zanatliju, ni trgovca. Staleži več postoje. Mi ihočemo i smijemo, i možemo jedino tako očeki-vati da dode velika vlada reda, pravde i blagostanja, moralni poredak, ekonomski poredak, samo tako, ako do izražaja u državi umiesto stranaka poli-tičkih, idodu prave narodne organizacije — staleži.
Ako oni budu upitani o tome kako država ima da bude uredena, doči če kao prirodna posljedica poredak koji mi tražimo. Tu če novac ostati svojina pojedinaca. Ali če postojati hijerarhija društvenih
staleža, koja če da onemoguči i da ispravlja vlada-vinu novca. Novac neče moči da ima onaj uticaj koji ima danas, svemočan, tiranski, satrapski. I u stale-ški uredenoj državi služiče se novcem, jer je i pravo i treba da se služi njim, ali novac neče vladati narodom. Sada novac vlada političkim .orgnizacijama u demokratskim državama, jer političke organizacije trebaju glasače. Staležima ne trebaju glasači, oni imaju svoje članove koji su več tu. Stranke moraju da traže glasače, da trče (burno odobravanje, ap-lauz!), a da bi trčale moraju imati novca, moraju napraviti pakt i sa davolom. Kod nasi 'tako biti ne može i neče smjeti da bude tako. Ne može da bude več i zbog toga, što su staleži takva organizacija, prirodna, nevještačka, stalna, netrenutna i nerazdrugana, i toga radi novac nema onaj značaj koji ima u demokratskim strankama, koje su nosioci demokracije.
«
Prinuden sam da završim, pa vas molim na za-vršetku da vam dvije stvari kažem, dvije stvari koje imaju veze sa posebnim našim prilikama .o kojima i svi naSi ljudi 'treba da se izjasne.
Mi imamo Jugoslaviju. Tu Jugoslaviju sačlnja-vaju Srbi, Hrvati i Slovenci, a trebaju da je sačinja-vaju i Bugari. (Dugotrajno odobravanje i uzvici Živili Bugari!) To je prava, krajnja, stalna i, nadajmo se, vječita Jugoslavija. Ali ova zadnja etapa nijc još došla. Mi imamo tek ovu prvu Jugoslaviju, koja, da tako kažem, još ima teške porodajne muke.
Naš pokret je jugoslovenski pokret. Samim tim on je jasan i svojim imenom kaže šta misli. On smatra Hrvate nerazdvojnim sastavnim dijelom jugoslo-venske misli. Ne može da se zamisli sudbina Srba razdvojena od sudbine Hrvata. {Dugotrajni aplauz i uzvici: Tako je!), baš zato što ]e u prošlosti tako bilo. Ta prošlost dala je primjer kako izgledaju zasebne srpske, hrvatske i slovenačke države. To su države
koje se mogu stvoriti ali nemaju dugoga života. Ni jedan pokušaj nije trajao više od 200 godina. Ni Srbi nisu mogli održati državu više od 200 godina, ni Hrvati, u čistom obliku, kao samostalnu zasebnu državu, a isto tako ni Slovenci, ni Bugari. To je zakon. Ne mogu Srbi, Hrvati i Slovenci sami za se. svaki ponaosob, da naprave čvrstu državu. Mogu da poku-šavaju i uspjeli su, ali se to rušilo kao kuče od karata. Ima samo jedan način da stvore čvrstu državu: pod jednim državnim krovom. Zato mi kažemo: »mi smo jugoslovenski pokret«.
I kad danas ima velik broj Hrvata koji su nezadovoljni, možemo im reci: »niste samo vi nezadovoljni, zar vi mislite da je u ovoj zemlji Srbima bolje? Podite po pojedrnim srpskim pokrajinama, pa čete vidjeti da i tamo posto ji oštro nezadovoljstvo. To znači da ono nije samo vaše, nego opče.« Za opče nezadovoljstvo, opči lijekovi. 0'no što če pomoči Srbima, pomoči če i Hrvatima. Jedni isti lijekovi — jedno isto riješenje.
Ali i Hrvat kaže na to: »Ja sam kao .Hrvat ne-zadovoljan.« Ako vi kao Hrvat govorite, reči čemo, pa ste nezadovoljni, a to se nezadovoljstvo sastoji u itome što tražite pravdu, to je upravo baš ono što i mi tražimo. To je dakle zajedničko nezadovoljstvo. Kod vas se to drukčije zove, a kod nas drukčije. I ako je to nezadovoljstvo nešto što se sa Jugoslavi-jom, kao cjelinom pomiriti može, onda je to i naše nezadovoljstvo. Sačuvaj nas Bože, ako se to ine može pomiriti sa Jugoslavijom, sa ogromnom činjenicom, jer onda od razgovora i dogovora sporazuma ne može biti. A ako je opče nezadovoljstvo u Jugoslaviji, onda je upravo ono što i mi osječamo.
Svuda u čisto hrvatskim krajevima gdje smo govorili, a gdje nas ranije ni jedan Hrvat nije slušao, govorili smo: eto, gospodin Maček, zovote ga svojim vodom, Sta veli on o Jugoslaviji? Neka kaže: »ima jedna zemlja, zove se Jugoslavija: to je moja zemlja,
— od Maribora do Devdelije i od Suboticc do Ko-tora, to ie moja zemlja.« Neka om to kaže i odmah če cijela stvar drugačija postati. Neka on to kaže pa ne če imali s kim da se sporazumiijeva: oviadače Jujjo-slavijom. Ne može on vladati trefiinom Jugoslavije, a može cijelom Jugoslavijom. (Živio Ljotič!) Ali da bi mogao vladati, on je mora osjetiti kdo cjelinu. Ne može vladati ako je ne osjeti i ne vidi, ili ako vidi samo jednu trečinu Jugoslavije. (Tako je!) Nema toga ko če mu inače moči dati da vlada.
Onda kad on bude vladao u Jugoslaviji, riješa-vače sva nezadovoljstva, pa i hrvatsko. Nema onda opasnosti da baš on riješava to pitanje, kada pret-hodno osjeti Jugoslaviju Icao cjelinu. Nema nikakvih prepreka da ga baš on riješava, ali če onda biti samo sobom riješeno. jer ono nije riješeno što ovu riječ, nijegovu, koju tako željno čekamo da čujemo, ne ču-jemo.
Tako se samo može riješiti »hrvatsko pitanje«. I 'kad sam to govorio u Zagrebu, prije neku nedjelju, baš ovako i baš ovim riječima, iz prvih redova pre-pune dvorane došla mi je samo ova upadica kao po-tvrda moje misli: »ili tako, ili nikako«.
Tako sam vam rekao kako mislim o täkozva-nom hrvatskom 'pitanju.
Sada da kažem kako čemo mi uspjeti sa ovim našim gledištem, kako če ova naša misao biti ostva-rena. Mnogi od vas kazače: »ovo nije rdavo, ali koja korist kad ste daleiko od vlasti; da bi se ovo ostva-rilo, itreba raditi, treba biti na vlasti, a vi ste daleiko od nje.«
To pitanje kako če se doči do vlasti nije samo moje, ono je i vaše, t. j. to samo od mene ne zavisi več i od vas. Da bi jedna misao mogla da se ostvari, potrebno je, prvo, da je ona jasna i razgovjetna. Mi takovu misao imamo. Nismo je iz prstiju isisali. Sa ljubavlju smo se nadnijeli nad ogromnom košnicom ljudskom što tako neumorno žubori i romoni. Pošto
smo takvo pitanje sebi postavili sa Ijubavlju i izba-cili svu sebičnost, mi smo tu misao iz života i stvarnosti iznijéli i svojom proglasili.
AU nije dovoljna samo misao. Da bi jedna misao bila ostvarena, treba i snage. Mi misao imamo i sada kupimo snagu. Kako. je kupimo? Ne trčeči za glaso-vima i glasačima, za tom »pljevom«. Ne trčimo za glasovima, več idemo za pravom snagom.
Sada objavljujemo misao svoju, činimo je po-znatom ljudima, ljudi je slušaju. Kod nekoga klica misli padne i bude primljena, kod drugih padne i u-gine. Ali tamo gdje klija, ona nosi snagu. Ta snaga se kupi bez büke, bez huke, bez vike, bez lanme, kao sto biva na njivama našim od sjetve do žetve. Od sijanja do žetve snaga se sakuplja. Tako mi sijemo misao svoju na narodnu njivu pooranu nevoljom, i ta misao, jednom posijana klija, raste, buja i donosi snagu, — ne glasove več borce. Naša misao postaje i njihova misao. Zrači oko sebe, umnožava se, — pušta nove korjenove, bokori se. Kad biste upitali: »koliko takovih ljudi možete da sakupite?« odgova-ram vam: »Ne znam koliki je taj broj, ali on svakog dana raste. Nama za nedjelju dana dolazi po hiljadu boraca. Ti ljudi nisu glasači što danas glasaju ovdje a sutra na drugoj strani. Naša misao postala je dje-lom, a naš čovjek njen sadrug.
Onima koji vrte glavom, ne vjerujuči u snagu več u broj, mi kažemo: »ko stvara hiatoriju? glasači ili borci?« I poručujemo našim borcima: »vi što se borite, što se žrtvujete, što se zanosite, vi stvarate Tiistoriju.«
Naša snaga ne može da se zakloni, ona se več osječa, ona ima utjecaja na društvo. Mi smo več u-spjeli da natjeramo, koji ne misle kao mi, da govore kao mi. Oni popuštaju u svojim mišljenjima i počinju
da govore jezikom koji dotle nisu znali. Zar mi se nije dešavalo da pročitam kako jedan ministar govori: »mi hočemo na staleže da se oslonimo«, a drugi: »nama ne trebaju glasači!« — ?
A i broj, Boga mi, raste. Kao što sam ovdje u Novom Sadu, ;prije godinu dana, jedva imao koga da me sluša, tako i svugdje drugamo. Ali zato sad nema mjesta, gdje zakažemo naš sastanak, da narod ne dode sa velikom pažnjom. I da nam odmah poslije pravi borci pridu.
A mnogi kažu: »da napravimo nacionalni front: vi ste Jugosloveni, ima još Jugoslovena, da se skupe Juffosloveni!« Kad bi nam bilo stalo do površnih u-spjeha, mi bi zaista mogli, bez razmišljanja, glavač-ke da potrčimo tamo. Ali vi ste vidjeli koliko je naš pokret iz velike dubine potekao. Ne radi se o tome hoče li biti na vlasti Petar ili Janko, hoče li biti ova ili ona stranka, nego hoče li biti duboke promjene za kojom stvari same teže; hoče li red, pravda i blagostanje da zavladaju? Ako taj front može da to uradi, onda i mi hočemo. Ako ne može, onda ne čemo.
Zato mi kažemo: »Ovc ie naš put i samo ovlm putem možemo iči (Dugotrajni aplauz i usklici: Tako je!) Ako ima ioš koga ko može tim putem poči — u dobar čas!« (Živio Ljotič! Dugotrajni aplauz.)

IZDANJE »VIHORA« — SPLIT