ZAHTJEVI MEDIJA I ZAHTJEVI ZNANOSTI 0 snimanju ciklusa TV emisija »Usmena književnost danas« IVAN LOZICA I TANJA PERIČ-POLONIJO Folkloristički se radovi obično bave iznošenjem tzv. grade, njezinim tumačenjem, pitanjima klasifikacije, kompariranjem varijanata ili po-jedinostima izvedbe folklornih djela. Kao izvještaj o primjeni folklora, ili bolje: folklorističkog istraživanja, u obrazovnom procesu, naš se rad unckoliko razlikuje od uobičajenih folklorističkih tekstova. Na prijedlog urednice Obrazovnog programa TV Zagreb započela je 1983. godine suradnja TV Zagreb i Zavoda za istraživanje folklora iz Zagreba na snimanju ciklusa od osam emisija o usmenoj književnosti danas. U želji da promijeni zastarjeli i neadekvatni način prezentacije usmene književnosti u obrazovnim emisijama TV, zajednička je ekipa uložila mnogo truda. Stvoren je novi tip emisija u kojem su uobičajene televizijske metode rada upotpunjene folklorističkim terenskim istraži-vanjima, kako bi se didakticka namjena ciklusa dopunila dokumentiranjem suvremenog stanja oblika usmene književnosti u njihovom izvornom kontekstu. Autori ovih redaka sudjelovali su u spomenutom projektu kao scenaristi. Pri realizaciji došlo je do nekih problema i pravo o tim problemima 1 jest riječ, Usprkos svim teškočama i nevoljama scenarističko nam je iskustvo bilo vrlo korisno. Obrazovni program zagrebačke televizije i Zavod za istraživanje folklora započeli su suradnju s različitim interesima i različitim motivacijama, iako i jedni i drugi sa željom da ostvare što bolje emisije. Želja urednice bila je da na suvremeniji način pristupi temi i tako stvori kreativniji i gledaniji program. Medutim, vec od samog početka rada na emisijama bila je vidljivost dvojnost pristupa: s jedne strane, obrazovni program traži didakticnost, s druge strane potrebna je atraktivnost {»televizičnost«, »zahtjevi medija«). Didakticnost traži izbjegavanje ekstremnih znanstvenih sudova i priklanjanje takvim znanstvenim pozicijama koje su važeče i prihvačene. Televizijski medij takoder ima svoje zakonitosti i prihvačene konvencije — program mora imati prihvatljivu dinamičnost, trajanje je emisija ograniceno na 30 minuta i dokumentarno bilježenje cjelovitih izvedbi pripovjedača i pjevača onemogučeno je samim medijem. Zavod za istraživanje folklora bio je (poučen ranijim iskustvima) svjestan navedenih problema u suradnji s televizijom, ali je suradnja na ciklusu emisija o usmenoj književnosti ipak prihvačena. Nisu nas privukle samo tehnične rnogučnosti televizije, nego prije svega brojnost televizijske publike i popularizacija novijih folklorističkih tendencija u obrazovanju, gdje se za tim več odavno osječa potreba. O koncepciji scenarija pisali smo opsežnije na drugom mjestu - ovdje čemo se zadovoljiti kratkom kronologijom rada na scenariju i snimanju ciklusa, kako bismo mogli izdvojiti pitanja i probleme koje je televizijsko-fol-34 kloristička suradnja nametnula. Prvi radni razgovori održani su u veljači 1983. Predvidene su četiri emisije. Scenaristi daju prvi prijedlog po kojemu je ciklus bio nazvan "U s men a književnost u kontekstu«. Po tom prijedlogu, prva je emisija bila »Folklor i usmena književnost«. U njoj se prikazuje usmena književnost kao dio folklora i tradicijske kulture, govori se o pojmu usmenosti i ukazuje na uraslost usmene književnosti u svakodnevni život. Druga emisija, »Običaji i usmena književnost« govorila bi o praktičnim funkcijama usmene književnosti koja je često vezana uz običaje (životnog ciklusa, godišnjeg ciklusa, radne itd.). Treča bi se emisija bavila usmenom književnošcu izvan izvornog konteksta. Bila je predvidena kritika pojma izvornosti, željelo se jasno pokazati da je izvorno ono što se mijenja i da težnja za čuvanjem i fiksiranjem zaustavlja prirodni proces, jer se izvorni oblici mogu sačuvati samo u izvornom kontekstu, tamo gdje postoje uvjeti za odvijanje folklornog procesa, procesa usmene književnosti kao komunikacijskog lanca. Posebna je pažnja morala biti posvečena prepletanju usmene i pisane riječi i ulozi zapisa koji može biti prekid živog usmenog procesa, ali i Poticaj daljenjem usmenom širenju, kao medufaza. Četvrta je emisija nazvana »Usmena književnost danas«, a u njoj smo željeli pokazati s teren tipe i tipične sudove o »na rodno j« književnosti u čitankama i školskim programima. Kao suprotnost takvoj slici »pradavne« književnosti, željeli smo prikazati i mogučnosti drugih pristupa usmenoj književnosti, pristup koji u njoj ne bi vidjeli samo epiku i staru slavu zavičaja, nego bi nasuprot tome istaknuli manje poznate žanrove usmene književnosti, internacionalnost motiva i oblika, raznolikost tematike itd. Željeli smo pokazati da usmena književnost i dalje traje u usmenom obliku, na selu i u gradu, kroz predaje, djecje i druge viceve, glasine itd. Sedatelj i urednica bezrezervno su prihvatili skicu scenarija. Složili su Se s idejom da gradu snimamo na lokaiitetima gdje več postoje stariji Z£»pisi, kako bi se komparacijom starijeg i današnjeg stanja, kontrasti-i'anjem glumačkih izvedbi i terenskih snimaka, pokazala dijakronija, folklorni proces. Prihvatili su i našu želju da se u scenariju dociranje stručnjaka svede na najmanju moguču mjeru i da se uvijek pokuša Pokazati uz naše snimke materijal iz drugih zemalja, da bi se pristup tako internacionalizirao. Složili smo se da je u emisijama potrebno «tvoriti drugačiji odnos prema pripovjedačima i pjevačima, do sada u£lavnom anonimnim. Reda tel j je zadatak shvatio vrlo ozbiljno i uz Pomoč odabrane literature informirao se o predloženim terenima i ^vremenim tokovima naše folkloristike. 1983, scenaristi sU predali urednici i redatelju prijedlog scenarija 2a Četiri emisije. Prijedlog je u potpunosti zadržao koncepciju prve skice, uz manje izmjene - taj je tekst poslužio kao glavni materijal za snimanje na terenu. rvo snimanje obavljeno je u svibnju 1983. u Slavoniji (Saptinovci, Utok, Komletinci). kako ZIF uglavnom nije imao novijih istraživanja Predloženim terenima, prije dolaska televizijske ekipe suradnici javoda obišli bi lokalitete, snimili tonski dostupan repertoar, odabrali ^azivače i pripremili snimanje. U Slavoniji to je učinila Maja Povrza-ovič, a na snimanju su sudjelovale T. Perič-Polonijo i Lj. Marks. ^avonski je teren izabran zbog poznate monografije o selu Otok J, ovretiča. Istraživanje je, medutim, pokazalo da je u Otoku usmeno-npzevni repertoar danas slabiji nego što smo predpostavljali, pa je eci ^io slavonske grade snimljen u Komletincima i Saptinovcima. Na 35 tom prvom snimanju redatelj je snimao nošnje i pejsaž i više nego što je bilo potrebno, vjerojatno zbog straha da »teievizičke« usmenoknji-ževne grade nece biti dovoljno. Istodobno, pojavio se problem koji če se na svim snimanjima ponavljati - za snimanje pripovjedačkih i pjevačkili situacija redovito nije bilo dovoljno filmskog materijala. Na tonskom se materijalu, srečom, nije toliko štedjelo, Taj problem štednje materijala na izvedbenim situacijama nije slučajan - snimanje ljudi koji govore ili pjevaju nije »televizično« — u ljudskoj svijesti, pa i u svijesti televizijske ekipe, književnost je tekst, koji i kad se usmeno izvodi može biti na ekranu »ilustriran« nečim »televizičnijim«. Takav pristup mnogo oduzima usmenoj književnosti, njezin višestruko kodiran i polisemičan jezik svodi samo na auditivnu komponentu. Kao scenaristi odlučivali smo se uvijek za krače i efektivnije usmenoknji-ževne oblike, no i oni su bili za televiziju predugi. Televizijska žed za kratkočom djelovala je i na kazivače: kazivačica N. M. je na smmanju toliko sažela predaju koju je pričala da je snimanje moralo biti ponovljeno. Način snimanja, koji od kazivača traži da po nekoliko puta ponavlja dio priče ili pjesme, dok se drugi dio uopče ne izvodi i ne snima, nužno ukida svaku spontanost izvodenja i stvara situaciju koja je bitno različita od uobičajene, novi kontekst koji mora utjecati na samu izvedbu. Poseban problem na koji je ekipa naišla bile su rekonstrukcije običaja u Komletincima (filipovčice, kraljice). Sve (ili gotovo sve) usmenoknjiževne izvedbe u ciklusu dogodile su se za potrebe snimanja - situacije u kojima su snimane rekonstrukcije običaja bile su čak dvostruko »lažne jer su se za snimanje izvodili več u lokalnom kulturnoumjetničkom društvu rekonstruirani običaji. Scenarij je predvidio da se u slučajevima rekonstrukcija to jasno naglasi u tekstu komentara, ali ostaje otvoreno pitanje kakve promjene u običaju nastaju rekonstrukcijom. Več u prvom snimanju pokazale su se i razlike u ponašanju na terenu. Televizijski su ljudi kazivačima važniji i toga su svjesni, spremnije prihvačaju p on u členu hranu i naročito piče. Problem »vatrene vode« znacajan je problem u radu televizijske ekipe na terenu. Ni istraživači folkloristi nisu andeli, ali u istu kuču obično dolaze i po nekoliko puta, ne skrivaju se iza imena svima poznate institucije, pa im je važnije kakav čc kontakt uspostaviti i kakav če dojam ostaviti. Folklorist nastupa kao čovjek pojedinac iz (kazivačima) anonimne ustanove, dok TV ekipa nastupa kao zbir anonimnih pojedinaca iz kazivačima znane i važne ustanove. Razlike, medutim, nisu samo unutar naše zajedničke ekipe - razlike u ponašanju prema snimanju i ekipi mogu se uočiti i izmedu pojedinih sela. U Saptinovcima, gdje nema kulturnoumjetnič-kog društva, uspostavljen je s ekipo m drugačiji odnos nego u Komletincima gdje je folklorno društvo več naviknuto na scenske nastupe, pa i pred kamerama. Kao drugi teren odabrali smo Hvar. Ovaj put su nam kao polazište poslužile rukopisne zbirke O, Delorka i M. Boškovic-Stulli, nastale pedesetih i šestdesetih godina. Imali smo sreču, pa smo uspjeli snimiti i neke njihove kazivače, što je zgodno pokazalo kako i koliko se s godinama mijenja repertoar istih kazivača. Pripreme za snimanje obavile su Lj. Marks i M. Povrzanovič, a na smmanju u lipnju sudjelovali su Lj. Marks i L Lozica. I pri pripremanju terena i za vrijeme snimanja na Hvaru dragocjenu pomoč nam je pružio Centar za zaštitu kulturne baštine koji u livarskim selima ima svoje povjerenike. Ivica 36 Tomičič iz Velog Grablja pomogao nam je pri rekonstrukciji jurjevskog obreda skakanja preko zapaljenog pelina, a i sam se pokazao kao izvrstan kazivač; Ivo Radovanovič stvorio je u Gdinju izvanrednu atmosferu za snimanje. Uz probleme na koje smo naišli još na snimanju u Slavoniji, ovdje su se pojavili i neki dodatni: dijalekt koji je živo tkivo usmenoknjiževnog teksta ponekad otežava razumijevanje izvan lokalne sredine, a to u obrazovnom programu može biti neugodno, pogotovo kad se spoji s nerazgovijetnom artikulacijom starijih ljudi. Osim toga, pokazalo se da za stare tekstove, naročito one koji su se izvodili uz odredene poslove, danas više nije lako pronači ili rekonstruirati adekvatnu radnu situaciju. Neke tekstove kojih su izvedbe kalen-darski utvrdene morali smo snimati u krivo godišnje doba (Gospin plač, kolede), što znači izvan prikladnog konteksta. Unatoč želji 1'edatelja i urednice da se snimateljska ekipa ne mijenja, identičnu ekipu ipak nije bilo moguče okupiti. Srečom, promjene u ekipi nisu bitno utjecale na karakter snimljenog materijala. U ljetnom periodu zajednički rad na emisijama je zamro, nastupila je sezona godišnjih odmora. N. Rittig-Beljak u kolovozu je pripremila teren za snimanje u Poljicima. Nakon slavonskog i hvarskog terena scenarij se razraduje, snimljeni se materijal transkribira i utvrduje se mjesto pojedinih primjera u emisijama, što je kao prijedlog za montažu (UZ dovršen scenarij za ukupno 6 emisija) redatelj primio u listopadu. '¿bog organizacijskih problema na televiziji treče je snimanje obavljeno tek u prosincu u Poljicima. Na terenu je došlo do izraženih neslaganja 11 koncepciji izmedu redatelja i scenarista, govorilo se o »uprizori j i vo-sti« i »neuprizorljivosti«. Glavna su neslaganja bila na planu definirala kulture, folklora, tradicije, a osjetljivost na pojedine izraze i sudove scenarista redatelj je prikrivao željom da se poštuju zakonitosti televi-zijskog medija. U Poljicima smo srečom imali izvrsnu suradnju s Predsjednikom KUD »Mosor« iz Gata, I. Pivčevičem, i s klapom ^Dalmacija« iz Dugog Rata, pa je snimanje proteklo uspješno. Scena-ristička i redateljska tolerancija i želja da emisije uspiju prigušile su fultob, koji je i dalje ostao latentan. Krajem prosinca {26. 12.) snimijena ]e lovačka zabava u Gorici Svetojanskoj. Dok nam je za Poljica kao P°lazište poslužila monografija F. Ivaniševiča, za Goricu Svetojansku °slonili smo se na monografiju V. Rožiča. Komparacije starog i novog sloja ipak nije bilo, jer smo na tom terenu snimili samo inicijaciju novih članova u lovačkom društvu. Redatelj se koncentrirao isključivo na lovce, snimivši puno više filma, nego što je scenarij tražio; tekstovi °Sucla i obrana mladih lovaca mogli su tek manjim dijelom uči u emisiju, jer pripadaju rubnom području usmene književnosti. U prosincu su snimljeni i tekstovi voditelja {K. Šarič i T. Peric-Polonij o) u Prostorijama ZIFa i Etnografskog muzeja u Zagrebu. U veljači traju m°ntaže emisija - od predvidenih šest nastaje (zbog bogatog materijala) osam emisija. Scenarij je pri tom pretrpio tek manje izmjene -oncepcija je ostala ista. Petog ožuljka emitirana je prva emisija. svibnja snimljcn jo u Zagrebu i okolici voditeljski tekst za svih sam emisija, te glumačke interpretacije zapisa usmenoknjiževnih ekstova. Vepar, poklon lovačkog društva, konzumiran je na jednom poslednjih snimanja u uredničinoj vikcndici. Rezirniramo li rezultate suradnje ZIFa i TV Zagreb pri snimanju ^usa emisija o usmenoj književnosti danas, usporedimo li zamisao, eenari] j snimljenc emisije, pored svih vrijednih rezultata morat čemo ociti ipak relativno brojne probleme, koje bismo mogli podijeliti u tri 37 osnovne grupe. Prvo, tu su problemi nastali zbog nedostataka u koncepciji i radu scenarista. Npr. naša koncepcija nije polazila od izuzetnih kazivača, pa u emisijama ima i losih kazivača i pjevača. Zatim, nagla.šavanje internacionalnosti usmene književnosti i isticanje urbanog folklora današnjice nasuprot folkloru u ruralnim sredinama ostalo je samo deklarativno. Scenarij je i jednome i drugome morao posvetiti više pažnje. Ciklus je prvobitno zamišljen kao ciklus od četiri emisije i za to nažalost nije bilo dovoljno prostora. Da smo kao scenaristi odmah u početku znali da imamo na raspolaganju osam emisija, tada bi i koncepcija sccnarija bila razradcnija, pa bi i internacionalnost i urbani folklor više došli do izražaja. U scenariju je bilo važno pokazati postojanje usmenoknjiževnih procesa u našem vremenu, pokazati us-menu književnost sa svim njezinim funkcijama u praktičnom životu. Prikazane u sinkretičkom sklopu s glazbom i plesom u svakodnevnom kontekstu, literarne vrijednosti usmenoknjiževnih djela ostale su une-koliko razvodnjene, nedovoljno koncentrirane i možda zato nedovoljno vidljive. Takoder bi se moglo scenariju zamjeriti i to sto lokaliteti i ljudi u samim emisijama ostaju donekle anonimni, ali zbog relativno velikog broja kazivača i brze izmjene lokaliteta unutar jedne emisije, taj problem nismo tehnički mogli riješiti. Drugo, tu so problemi koji su nastali zbog načina rada TV ekipe. Sama organizacija suradnje sa ZIFom bila je stihijska — scenariji su bili več odavno gotovi, bilo je obavljeno nekoliko terena, a nikakav ugovor o suradnji nije postojao, nismo imali nikakvu financijsku konstrukciju i sve je teklo na temelju usmenih kontakata i obečanja. Televizija se, što se toga tiče, u suradnji ponašala kao što se i inače ponaša prema honorarnim suradnicima i to što je ovdje postojala suradnja dviju institucija nimalo nije promijenilo postupak - jednostavno je ZIF jednog dana dobio pismo da ispostavi fakturu na odredjeni iznos (koji je televizijska strana sama odredila). Drugi ozbiljan problem bila je neupučenost same ekipe u ono što snima — scenaristi tu nisu mogli mnogo učiniti, jer je to bio način rada samog redatelja, koji je jedini {uz urednicu) imao uvid u cjelinu ciklusa, pa i u scenarij sam. Treči je ozbiljan problem bila (selektivna) štednja filma. Filma nikad nije bilo dovoljno da bismo dokumentirali pjevanje ili pripovijedanje, polazilo se od činjenice da i tako u emisiju ne mogu uči dulji blokovi usmenoknjiževnih izvedbi i situacija izvedbe. Da smo imali pri montaži na raspolaganju dulje sekvence pjevanja i pripovijedanja, izbor bi bio lakši i kvalitetniji. S druge strane, na filmu se nije uvijek štedjelo i snimljeno je dosta materijala za koji se unaprijed moglo znati da se u emisijama neče biti potreban. Štedjelo se i na glumeima, a ne samo na filmu. Scenarij na mnogo mjesta predvida glumačke interpretacije zapisanih tekstova, s namjerom da se pokaže umjetnička vrijednost teksta, što uglavnom nije realizirano. Isto tako nije bilo nikoga tko bi mogao pročitati i ono malo komparativnog materijala na stranim jezicima, početne stihove stranih varijanti, pa je i ta mogučnost da se pokaže internacionalnost grade propala. Redatelj je dugo odbijao upotrebu arhivskog materijala s televizije, pa smo i tu, kao scenaristi {unatoč našim brojnim pokušajima) prekasno dobili uvid u arhivske snimke. Zatim, scenarij je na nekim mjestima predvidao osvještavanje nekih obilježja usmenoknjiževne izvedbe uz pomoč televizijskog medija. Htjeli smo tako televizijski zapis raslojiti kako bismo pokazali 38 verbalne i vizualne komponente usmenoknjiževne izvedbe, puštanjem slike bez tona, tona bez slike, usporavanjem slike, kadriranjem koje bi pokazalo gestikulaciju i mimiku kazivaca. Nista od toga nije ostvareno, bilo zbog tehničkih ograničenja filmske tehnike, bilo zbog drugačije režijske zamisli, koja ipak takvim mjestima u scenariju nije uspjela nači adekvatnu zamjenu. Suprotstavljanje ruralne i urbane usmene tradicije djelomično nije uspjelo i zbog nepokretnosti televizijske tehnike, spore i birokratizirane organizacije koja traži da svaki izlazak ekipe bude utvrden mjesecima unaprijed. Mnoge zanimljive pojave Urbanog folklora zato su ostale nezabilježene {odlazak regruta u vojsku, ophodi maturanata, brucošijade itd.). Ako svemu tome dodamo brojnost ekipe, glomaznost rasvjete i druge opreme, sto sve razara spontanost usmenoknjiževnih izvedbi, postaje jasno da nipošto nije lako snimiti dobru dokumentarnu emisiju o usmenoj književnosti, Kao treče, postoje i problemi koje nameče današnje stanje usmene književnosti. U nase dane teško je nači reprezentativne izvedbe večih usmenoknjiževnih vrsta kao što su pripovijetke i dulje epske pjesme. Stanje usmene književnosti danas ipak se razlikuje od stanja u ranijim razdobljima, jer promjena načina života i prodor pismenosti, filma, radija i televizije ipak čine svoje. Usmeni se tekstovi teže nalaze u praktičnim funkcijama i u situacijama izvedbe, velikim dijelom još žive kao pasivna sječanja kazivača koja tek inicijativa istraživača i snimatelja aktivira u usmenoknjiževne izvedbe. Uloga folklorista kao •nicijatora izvedbi nosiocima tradicije pokazuje važnosti i vrijednost tekstova, značajna je i za čuvanje tradicije. Naravno, najviše problema u zajedničkom radu nastaje uzajamnim delovanjem folklorista-scenarista, televizijske ekipe, kazivača i ostalih suradnika na terenu. Sukobi motivacija, želja i načina rada svih tih ljudi neminovni su i istodobno zanimljivi kao predmet antropološkog, sociološkog i psihološkog proučavanja. Nije nam namjera da se na °vom mjestu bavimo svim aspektima takvog proučavanja - htjeli bismo samo na jednom zamišljenom primjeru pokazati do kakvih promjena dolazi u teksturi, tekstu i kontekstu usmenoknjiževne izvedbe kad se Ona (filmski) snima za potrebe obrazovnog programa televizije. Pretpostavimo da kazivačica A pjeva uspavanku. U svakidašnjoj situaciji A pjeva uspavanku svome unuku. Unuk ima pet mjeseci i ne razumije verbalni tekst uspavanke, dok glazbeni tekst prima kao Uspavljujuči ritam. Funkcija uspavljivanja dominantna je u takvoj situaciji. Izvedba je orijentirana prema primaocu (unuku), ona zamje-£juje imperativ (»Spavaj!«) i u tom je smislu, jakobsonovski rečeno, konativna. Kodovi koji sudjeluju u izvedbi verbalni su, glazbeni i kinetički, pa je u tom smislu višeslojna i tekstura izvedbe, ali svi su teksturni slojevi podreetem uspavljivanju. Ako je A sama s unukoni, tada pjesničke kvalitete verbalnog teksta povratno djeluju isključivo na nju samu. Ukoliko osim A i unuka uspavanku sluŠaju i drugi, ona za njih biti estetski doživljaj. Svatko od slušatelja potencijalni je Pjevač u nekoj novoj izvedbi, eventualni nosilac tradicije. Pretposta-vimo da se, dok A uspavljuje dijete, u prostoriji našao i folklorist lstraživač. On zapisuje verbalni tekst i (eventualno) glazbeni tekst uspavanke - iz izvornoga konteksta izdvojen zapis bit če shvačen kao glazba i poezija, imat če dominantnu estetsku funkciju (jakobsonovski, Poetsku funkciju). Ali, folklorist obično nema te sreče da bude nazočan Pfi spontanoj izvedbi uspavanke. On je od susjeda čuo da A lijepo P]eva uspavanke, nalazi A samu u kuči i moli je da za njega (i njegov 39 magnetofon) otpjeva uspavanku. U tom je slučaju situacija izvedbe bitno drugačija, promijenjen je primalac (unuka zamjenjuje folklorist), promijenjeni so kontekst i funkcija {A ne želi uspavati folklorista), a promjene možemo zamijetiti čak i na razinama teksta i teksture. Ako folklorista zanima samo verbalni tekst, tada A neče pjevati. Čak ako folklorist želi čuti pjevanje, sigurno je da u toj izvedbi neče biti uključeni ritmički pokreti ljuljanja zipke - kinctički aspekti teksture izvedbe promijenjeni su. Pored toga, A nastoji pjevati Ijepše, razgovjet-nije, a uz to če naknadno folkloristu ispričati od koga je uspavanku naučila i što značc dijalcktalni izrazi u verbalnom tekstu uspavanke. Emotivna (ekspresivna) funkcija izvedbe sad je jača nego kad je A pjevala unuku. Folklorist zapisuje uspavanku da bi je znanstveno proučio ili da bi je (eventualno) primijeriio izvan izvornog konteksta (u antologiji ili u obrazovnoj emisiji televizije). Naš folklorist želi upravo ovo drugo. On dovodi telcvizijsku ekipu da snimi A kako pjeva uspavanku. Dvoja televizijska kola zaustavljaju se pred kucicom A. U njezinom selu več svi znaju da če je snimati televizija, tko je ikako mogao došao je da to vidi. Iz kola izlaze organizator, scenarist, urednica, redatelj i pomočnik redatelja, filmski snimatelj i njegov asistent, majstor tona i mikroman, šef rasvjete, šoferi. U kuču se unose: kamera sa stativom, magnetofon s priborom, četiri reflektora s posto-ljima, kablovi, role s filmom, razmješta se namještaj, traže se prikladne utičnice, instalira se oprema, pali se cca fiOOO W reflektora i u blješla-vilu, nakon mjerenja svjetla udara se klapom pred nosom A, koja prebrzo počinje pjevati uspavanku prestrašenom petogodišnjem dje-čaku za tu priiiku posudenom iz susjedne kuče. Dok sve to teče, ekipa ispija i izjeda sve što je na stolu ponudeno. Usred trečeg pokušaja redatelj prekida pjevanje {za emisiju je potrebno samo pola uspavanke), gase se reflektori, pakira se oprema, svi se rukuju s izbezumljenom bakom A, popiju još po jednu rakiju i odlaze. A je uspavanku otpjevala korektno, ali situacija je bila »lažna«, i ona i dječak glumili su situaciju uspavljivanja za publiku koja če emisiju gledati godinu dana kasnije. To je višemilijunska publika koju A ne poznaje, i ona i dječak nastojali su ulogu odigrati što je moguče bolje (ekspresivna, emotivna funkcija) čitava izvedba bit če sekvenca unutar emisije koja ima referencijalnu didaktičnu funkiciju (TV ne želi uspavati publiku, nego je želi obra2o-vati i u isto vrijeme zabaviti). Nakon gledanja emisije A i dječak su nezadovoljni, jer su na ekranu bili mnogo krače nego što su očekivali. Folklorist je nezadovoljan, jer snimljena grada za njega je više dokument o načinu rada TV nego o načinu pjevanja uspavanke, redatelj i urednica su nezadovoljni jer su se namučili s nevještim scenaristirna i naputovali lošim cestama da bi snimili monotonu i kreštavu bakicu A u nerazumljivom dijalektu. Obrazovni je program u ovoj suradnji saznao i to da postoji opseeni dječji folklor, da narod priča političke viceve itd, što su uglavnom pedagoški neprimjenljive informacije za širi auditorij. Folkloristi su ulvrdili da bi TV mogla biti idealan medij za folklorističku dokumentaciju kad bi to htjela, da didaktičnost TV i životnost usmene književnosti tešku idu zajedno, da se izravna usmena komunikacija usmene književnosti bitno razlikuje od tehničke usmene komunikacije televizije. Televizijski zapis nije samo dokument o usme-noknjiževnoj izvedbi — usmenoknjiževna izvedba postaje dio televizijske obrazovne emisije kao kolektivnog kreativnog djela. Pri usmeno-književnoj izvedbi izvodač i djelo su nerazdvojni, izvodač izvodi djelo 40 svojim glasom, pokretom, gestikulacijom, mimikom, on prati reakcije publike i modificira tekst prema tim reakcijama. Djclo nc postoji izvan izvedbe, osim kao obrazac, okosnica u sječanju koja omogučuje nove izvedbe. Nasuprot tome, usmenoknjiževna izvedba za televiziju nešto je sasvim drugo* - snimljena izvedba dio je emisije koja kao montirani zvučni film postoji izvan svojih tvora ca. Urednik, scenarist, redatelj, filmski i tonski snimatelj, montažer i još mnogi drugi tehničari sudje-luju u stvaranju emisije. Iako je emisija obično radena za odredeni tip publike, ipak se televizijska publika razlikuje od publike usmenoknji-ževne izvedbe, jer ne može izravno djelovati na samu izvedbu. Rezimirajmo: pravljenje obrazovnih TV emisija kreativan je posao, i mi kao scenaristi zadovoljni smo ukoliko smo pomogli da ciklus emisija o usmenoj književnosti danas bude uspješan. Folkloristička dokumentacija usmenoknjiževnih izvedbi profesionalnom televizijskom tehnikom nešto je drugo — to je, još za sada i za naše uvjete posebno - stvar budučnosti. Shem a ts ki sasvim pojednostavljeno, to bi izgledalo ovako: A. Usmenoknjiževna izvedba u izvornom kontekstu; kazivač-djelo publika S Televizijski zapis usmenoknjiževne izvedbe; kazivač urednik scenarist redatelj snimate lji montažer razni tehničahi emisija (tonski film) publika jvan Lozica and. Tanja Peric-Polonijo ~HE DEMANDS OF A MEDIUM VS. THE DEMANDS OF SCIENCE At-the suggestion of the editor of the Educational Programme with Zagreb TV station, cooperation th 1,1 '''83 between the same station and the institute of the Folklore Study, Zagreb, with Purpose of producing a series of broadcasts on the oral folk-literature today. The series was Pr' -°'ear (when the TV crew was not busy elsewhere!). Furthermore, the series q between the screenwriters and the producers never ceased even during the filming of the arnir . ust the conclusion has to be drawn that television, such as it is now, is not the most , furopriate Qf media for the documentation of the folklore studies. 4 1