191
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
original scientifi c article                  DOI 10.19233/ASHS.2017.15
received: 2016-05-23
ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: 
JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI STATUS, KORPUS I PRESTIŽ 
Nada POROPAT JELETIĆ
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, I. M. Ronjgova 1, 52100 Pula, Hrvatska
e-mail: nadaporopat@gmail.com
SAŽETAK
Sociolingvističko istraživanje provedeno u Istarskoj županiji ukazuje na značajne pokazatelje rasprostranjenosti 
i kakvoće etnolingvističke vitalnosti kodova koji sačinjavaju italofoni dijasistem u okviru institucionalizirane hrvat-
sko-talijanske dvojezičnosti, u vidu utvrđivanja jezičnosti ispitanika i zastupljenosti pojedinih idioma u njihovoj 
svakodnevnoj interakciji, odnosno naklonosti prema uporabi istih. Rezultati, naime, upućuju na postojanje izrazito 
složene sociolingvističke realnosti, odnosno na višejezičnost koja ne proizlazi iz institucionalnoga jezičnog pla-
niranja i institucionalizirane jezične politike, već zatečeni jezici u svakodnevnoj interakciji upućuju na prisutnost 
prvenstveno hrvatsko(/čakavsko)-istromletačke dvojezičnosti funkcionalne naravi. Potvrđuje se izraziti i neosporivi 
etnolingvitički prestiž istromletačkoga dijalekta te raskorak između institucionalnoga statusa talijanskoga jezika i 
njegovoga komunikacijskog statusa. 
Ključne riječi: hrvatsko-talijanska dvojezičnost, istromletački dijalekt, hrvatska Istra
STRATIFICAZIONE DEL DIASISTEMA ITALOFONO NELL’ISTRIA CROATA: 
STATUS, CORPUS E PRESTIGIO LINGUISTICO E COMUNICATIVO
SINTESI
L’indagine sociolinguistica condotta nella Regione istriana presenta delle indicazioni signifi cative inerenti alla 
consistenza della vitalità etnolinguistica dei due codici del diasistema italofono in seno al bilinguismo croato-italiano 
(istituzionalizzato), con l’intento di stabilire il background linguistico dei soggetti e la presenza dei suddetti codici 
nelle loro interazioni quotidiane, nonché della propensione per il loro uso. I risultati, infatti, confermano la comples-
sità della realtà sociolinguistica che non risulta essere (esclusivamente) il frutto della pianifi cazione linguistica istitu-
zionale e della politica linguistica istituzionalizzata, bensì le lingue riscontrate nell’interazione quotidiana indicano 
principalmente la presenza del bilinguismo funzionale croato(/ciacavo)-istroveneto. Viene confermato l’indiscutibile 
prestigio comunicativo del dialetto istroveneto e il divario tra lo status istituzionale della lingua italiana e il suo status 
comunicativo.
Parole chiave: bilinguismo croato-italiano, dialetto istroveneto, Istria croata 
192
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
UVOD
U proučavanju odnosa jezika i identiteta, poka-
zatelji etnolingvističke vitalnosti (Giles i sur., 1977) 
jezičnih otoka u Istri određeni su hijerarhijskim 
jezičnim i komunikacijskim odnosima među jezičnim 
zajednicama, odnosno nejednakopravnim jezičnim 
i komunikacijskim korpusom, statusom i prestižom 
kodova. Pokazatelji etnolingvističke vitalnosti predstav-
ljaju istovremeno i ‘’kriterije njenog ostvarenja’’, a oni 
previđaju ‘’međudjelovanje i međuzavisnost jezičnog 
i komunikacijskog statusa, korpusa i prestiža nekoga 
jezika, dijalekta ili mjesnog govora. Jezični i komunika-
cijski status čine položaj koji etnolingvistička zajednica 
i jezik imaju u društvu.  Jezični i komunikacijski korpus 
čine domene uporabe jezika i učestalost i odnos jezika 
u okviru prebacivanja i miješanja kodova’’, a  ‘’jezični 
i komunikacijski prestiž čine položaj koji jezik ima 
kako u okvirima zajednice tako i izvan njenih okvira, 
a u terminima jezično političkog pregnuća zajednica u 
doticaju’’ (Blagoni, 2007, 195).
Hrvatsko-talijanska dvojezičnost u hrvatskoj Istri 
(koja obuhvaća područje koji administrativno pripada 
Istarskoj županiji) predstavlja de facto komunikacijsku 
stvarnost te je i de iure priznata, odnosno ostvarena je 
na društvenoj i institucionalnoj razini, što je vidljivo i u 
sociolingvističkome krajobrazu. Ona predstavlja složen 
oblik višejezičnosti i prostire se na prekinutome terito-
rijalnom kontinuitetu, uz prisutnost kompaktnih i jasno 
razdvojivih jezičnih otoka u okviru mora kroatofonije 
(uz druge alohtone jezike)1 (Milani Kruljac, 1990, 2001). 
Položaj dijasistemske italofone2 raslojenosti u 
(hrvatskoj) Istri određen je povijesnom (su)prisutnošću 
i dinamikama vremenskoga oblikovanja unutar dviju 
dvojezičnih zajednica: autohtone italofone jezične 
zajednice (Talijanske nacionalne zajednice)3 i autoh-
tone kroatofone jezične zajednice. Položaj je ujedno 
određen trajnošću institucijske prepoznatljivosti talijan-
skoga jezika kao jezika društvene sredine te paralelnim 
obrazovnim sustavom školovanja (Hržica, Padovan i 
Kovačević, 2011) na dvama službenim jezicima Istarske 
županije (hrvatskim i talijanskim). Na samome vrhu 
dijasistemske italofone raslojenosti nalaze se talijanski 
jezik, kao nacionalni jezik Talijanske nacionalne zajed-
nice, te makroregionalni ili panregionalni istromletački 
dijalekt.4
ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST 
U HRVATSKOJ ISTRI
Prema Filipijevoj (1989a) prostornoj podjeli istar-
skoga jezičnog makrosustava, poluotok je obilježen 
zavičajnom višejezičnošću.5 Naime, bilježi se koegzi-
stencija koinea ili regionalnoga dijalekta (istromletački 
dijalekt, koji je uz talijanski jezik jedna od sastavnica 
talijanskoga/italofonoga dijasistema u Istri) i lokalnih 
dijalekata, koji su u jakome jezičnom doticaju s regio-
nalnim koineom, s čakavskim koineom i hrvatskim jezi-
kom. Prostorna podjela razvija se na temelju suprotnih 
parova italofonije/kroatofonije i jezičnosti govornika te 
apsolutni koine predstavlja jezik koji gotovo svi razu-
miju i govore, dok je potencijalni koine jezik koji ne 
razumiju svi, ali može u određenim situacijama imati 
funkciju koinea. Hrvatski jezik kao apsolutni koine, 
odnosno jezik koji svi razumiju i gotovo svi govore, 
pokriva gotovo sve funkcionalne interakcijske razmjene 
te se nekad rabi i kao nadregionalni ili panteritorijalni 
koine.6 Funkcije i uporabne karakteristike hrvatskoga 
i talijanskoga razgovornog stila u okviru njihovoga 
supostojanja i književno-kulturnoga prestiža određene 
su svojevrsnim sociolingvističkim čimbenicima te (ne)
postojanjem društvenoga obilježja, što delimitira upo-
rabne domene i raslojavanje jezične uporabe (Filipi, 
1989a; 1989b). 
U vidu ostvarenja modela poistovjećivanja jezika s 
nacijom i govora sa zajednicom, u jurilingvističkome 
smislu, briga i zaštita usmjerene su na službene jezike na-
cionalnih zajednica, uz zanemarivanje unutarnje dijasi-
stemske i heteroglotične raznolikosti, odnosno  nedostaje 
zaštita jezične raznolikosti i snažnije razgraničenje insti-
tucionalnoga (juridičkoga) te komunikacijskoga statusa i 
prestiža koji (u slučaju italofonoga dijasistema) talijanski 
jezik posjeduje (Blagoni, 2002), kao (jedini) službeni 
jezik Talijanske nacionalne zajednice. Naime, u sklopu 
1 Uz jezike većine i autohtone manjine (talijanski, slovenski i hrvatski nacionalni standardni jezici), složena sociolingvistička situacija 
Istarske županije obilježena je prisutnošću i drugih nacionalnih jezika koji su na istarskome području pod hrvatskom administracijom 
priznati kao manjinski alohtoni jezici (kao što su srpski, bošnjački, albanski, slovenski, makedonski, mađarski, itd.), makroregionalnih ili 
panregionalnih dijalekata (istromletački i čakavski koine), mikroregionalnih dijalekata (čakavski, kajkavski, štokavski) te lokalnih dijale-
kata (istriotski, istrorumunjski, crnogorski štokavskoikavski dijalekt Peroja) (Blagoni, 2007; Orbanić, 1999). 
2 U ovome će se radu koristiti pojmovi italofonija i kroatofonija kako bi se obuhvatile sastavnice talijanskoga i hrvatskoga dijasistema. 
Talijanski (sub)standardni jezik ili razgovorni stil koji slijedi standardni jezik (Silić, 2006), odnosno njegovi kolokvijalni istarski varijeteti 
i lokalni varijeteti istromletačkoga dijalekta tvore talijanski/italofoni dijasistem, dok hrvatski (sub)standardni jezik, odnosno njegovi raz-
govorni i mjesni varijeteti te varijeteti čakavskoga dijalekta tvore hrvatski/kroatofoni dijasistem.
3 Talijanska inačica je Comunità nazionale italiana.
4 Istromletački dijalekt, koji se izgradio kao supstrat na temelju miješanja istarskih autohtonih romanskih i mletačkih govora, najraspros-
tranjeniji je (romanski) idiom istarske italofonije na poluotoku.
5 Na Istarskome području dvojezičnost predstavlja najučestaliji prisutni oblik jezičnosti, a veliki dio žitelja koristi više od jednoga jezika 
(Filipi, 1989a).
6 Hrvatski je, naime, kao kod društvene kohezivnosti, neophodan za društvene potrebe u svim javnim i službenim domenama te prodire 
postupno i u one nejavne (Milani Kruljac i Orbanić, 1989a; Štrukelj, 1986) i posjeduje neosporivi društveni prestiž jer pokriva gotovo 
cijeli komunikacijski funkcionalni spektar.
193
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
istarske italofonije, na vrhu jezičnopolitičke hijerarhije i 
jurilingvističke zaštite stoji talijanski (nacionalni) jezik, 
pa slijede istromletački dijalekt (makroregionalni koine) 
te istriotski (mjesni) govori (Blagoni, 2007).7 Funkcionalni 
(sistemski) oblik dvojezičnosti/višejezičnosti koji proizlazi 
iz složenih diglosičnih/poliglosičnih dinamika (Ferguson, 
1959; Fishman 1967) implicira komplementarnost dvaju 
(ili više) jezičnih kodova koja imaju različite (sociolingvi-
stičke) funkcije i uzajamno isključive uporabne domene 
u vidu hijerarhijske dispozicije nadređenoga (biranijega 
i učenijega idioma) i podređenoga jezika (familijarni 
svakodnevni idiom manjega prestiža) (Kovačec, 1998). Fi-
shamanova (1967) tradicionalna podjela nije u potpunosti 
primjenjiva na jezičnu realnost pripadnika Talijanske na-
cionalne zajednice u Istri, koja donekle pripada kategoriji 
dvojezičnosti s diglosijom (Milani Kruljac, 1990). Naime, 
uključuje funkcionalno razlikovanje diglosičnoga odnosa 
između istromletačkoga dijalekta (kao podređenoga ni-
skog varijeteta) i nadređenoga talijanskog jezika (visokoga 
varijeteta). Ukoliko svakodnevna jezična uporaba uklju-
čuje i lokalni istriotski dijalekt, čakavski dijalekt i neki 
drugi idiom, manifestira se stanje tetraglosije, odnosno 
pentaglosije ili višejezičnosti kada se rabe drugi aloh-
toni jezici (poput albanskoga, slovenskoga, itd.) (Milani 
Kruljac, 2003). Globalnu sliku moguće je stoga defi nirati 
pojmom nesavršene poliglosije (Milani Kruljac, 1990; 
usp. Skubić, 1984), budući da isti najbolje opisuje slo-
ženi odnos između italofonije i kroatofonije te implicira 
alternaciju dvaju visoka varijeteta, među kojima postoji 
komplementarna distribucija koja se temelji na odnosima 
dominantnosti. Naime, prvim se (društvenim) visokim 
jezikom smatra hrvatski jezik (italofonim je govornicima 
dvojezičnost dakako društveno uvjetovana), a drugim vi-
sokim (ili srednjim) jezikom talijanski jezik (budući da isti 
pokriva samo određene ograničene interakcijske domene) 
te se istromletački dijalekt smatra niskim varijetetom. 
Svaki se kod koristi u specifi čnim uporabnim domenama 
čija se distribucija uz jezičnu stratifi kaciju društva mani-
festira na obruču javno-privatno i formalno-neformalno 
(Blagoni, 2007). 
Iako je prisutan u svim zonama Filipijeve (1989a) 
prostorne podjele istarskoga višejezičnog makrosustava, 
istromletački dijalekt danas nije više apsolutni sve-
istarski koine ili lingua franca.8 U dugome povijesnom 
razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, njegova je uloga 
pridonosila komunikacijskome mošćenju, no ta je uloga 
kasnije pripala hrvatskome jeziku i čakavskim idiomima 
hrvatske Istre, te slovenskim idiomima slovenske Istre,9 
dok se jezična situacija u talijanskoj Istri nije promije-
nila (Filipi, 1996). Učestali i kontinuirani dijakronijski 
jezični doticaji doveli su do uspostavljanja jedinstveno-
ga istromletačkog dijalekta sačinjenog od zajedničkih 
idiomatskih jezičnih elemenata koji ima funkciju 
regionalnoga koinea, odnosno jezičnoga sredstva koji 
omogućava komunikaciju na višoj razini uz nadilaženje 
specifi čnosti lokalnih (italofonih) idioma. Tako se stvo-
rio jezični dijasustav između razine dijalekta (I), regio-
nalnoga koinea (II) i (razgovornoga stila) standardnoga 
jezika (III). Iako se jasno mogu iscrtati granice između 
standardnoga jezika i dijalekta, situacija nije tako jasna 
u slučaju razgraničenja I i II te II i III, s obzirom na to da 
dijalekt i regionalni koine posjeduju znatan fonološki 
kontinuitet (sonorizacija, izostavljanje duplih suglasni-
ka, itd.), a regionalni koine i talijanski jezik imaju velik 
dio zajedničkoga leksika zbog neosporivoga utjecaja 
koji standard vrši na regionalni koine, posebice u vidu 
pisanoga jezika (Milani Kruljac, 1990).
Istromletački dijalekt je prvi i pravi materinski i me-
đukohezivni jezik italofonih žitelja, kao izraz osjećaja 
pripadnosti te autoidentifi kacije, posrednik je i nositelj 
međugeneracijskoga nasljeđa i vrijednosti zajednice i 
etničke povijesti. Isti predstavlja najvišu točku aktivnoga 
jezičnog sudjelovanja pripadnika talijanske jezične za-
jednice, koji u njemu raspoznaju vlastiti etnolingvistički 
identitet čineći ga najvišom karakteristikom originalno-
sti i autohtonije. 
Poslije masovnih emigracijskih pokreta nakon Dru-
goga svjetskog rata, Talijanska nacionalna zajednica 
doživljava utjecaj jezične homogenizacije od strane 
jugoslavenske jezične politike (Bertoša, 1989; Darovec, 
1996). Uz zemljopisnu, povijesnu i političku udaljenost 
te nedostatak direktne veze s kontinuitetom društvenih 
dinamika u Italiji, Talijanska (odnosno dijalektofona) 
jezična zajednica u Istri svodi uporabu talijanskoga 
jezika na reproduktivne obrasce u okviru obrazovnih, 
političkih i medijskih ustanova, u vidu (samo) dvaju 
varijacijskih tipologija  (dijafazijske i dijamezičke) koje 
određuju dva varijeteta: ‘’književni-znanstveni-medijski 
pretežito pisani i tek ponekad usmeni, ali ne i razgovorni 
talijanski; talijanski jezik obrazovanih pojedinaca koji 
je ostvaren u formalnim kontekstima te talijanski jezik 
povremene i epizodne komunikacije koji se odlikuje 
7 Na najstarijemu romanskom supstratu nastaju romanski dijalekti: istriotski ili istroromanski dijalekti, koji obuhvaćaju skupinu premle-
tačkih autohtonih romanskih govora jugozapadnoga dijela Istre, u Rovinju, Balama, Vodnjanu, Galižani, Fažani i Šišanu, odnosno 
rovignese, vallese, bumbaro, gallesanese, fasanese, sissanese. Istriotski je sačuvao latinski stratum in situ te se do današnjih dana lingvisti 
još nisu složili oko njegovoga položaja i klasifi kacije unutar romanske jezične obitelji (Deanović, 1955; Crevatin, 1999; Filipi, 1989a, 
1993, 1994; Filipi i Buršić Giudici, 1998; Muljačić, 1991; Tekavčić, 1976). Istriotskim dijalektom se danas služi vrlo ograničen dio sta-
rijih italofonih žitelja, više ili manje aktivno (većina ga razumije, ali se njime ne služi), te je stoga njegov opstanak ugrožen. No, teško je 
jasno i točno defi nirati kvantitativne demografske podatke o aktivnima i pasivnima govornicima istriotskoga (te istromletačkoga), budući 
da službeni popisi stanovništva ne pružaju ni indikativne smjernice.
8 Obilježja istarske dvojezičnosti nisu uniformirana i općevažeća za sve italofone govornike u dijakronijskoj perspektivi. Generacijska 
raslojenost i obilježja vezana za sociolingvističke okolnosti i iskustva značajno su se izmijenili u generacijskome slijedu u zadnjih 
šezdesetak godina (vidi Filipi, 1996; Milani Kruljac, 1996).
9 O doticajnoj jezičnoj realnosti u slovenskoj Istri vidi Čok (2001); Mikolič (2002, 2004, 2009, 2010); Nećak-Lük (1998); Skubić (1997).
194
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
brojnim tragovima jezičnoga doticaja i koji je tipičan 
za dijalektofone i/ili kroatofone pojedince školovane na 
talijanskome jeziku’’ (Blagoni, 2007, 64–65). Talijan-
skome jeziku, dakle, nije omogućen razvoj društvenih 
varijeteta (žargoni, mikrojezici, itd.), niti funkcionalnih 
varijeteta (kolokvijalni, neformalni, obiteljski registri, 
itd.), što je prema Milani Kruljac i Orbanić (1989b) 
dovelo do njegove emarginacije i marginalizacije iz 
društvene interakcije i dominantnoga kulturalnog mo-
dela, s izuzetkom institucionalne ritualnosti10. 
Komunikacijski sraz između talijanskoga i istromle-
tačkoga je do te mjere izražen da  mnogi autori (Bogliun 
Debeljuh, 1988; Milani Kruljac, 1988, 1990, 2003; 
Orbanić, 1999; Scotti Jurić, 2003) ukazuju na slabu i 
često nepostojeću zastupljenost talijanskoga jezika u sva-
kodnevnoj komunikaciji, odnosno nazivaju ga lingua vei-
colare (Milani Kruljac, 1988), odnosno  ‘’jezikom koji ne 
služi društvenoj komunikaciji i čije ovladavanje poprima 
instrumentalni karakter, ni u kom slučaju integrativni’’11 
(Scotti Jurić, 2003, 38). Postojeći dijasistemski sukob 
između talijanskoga i istromletačkoga ‘’izražen je pro-
turječnim idealiziranjem istromletačkoga i istovremenom 
osudom njegova lošeg utjecaja na kakvoću i zastupljenost 
talijanskoga, kao i njegove komunikacijske bezvrijednosti 
u doticaju s nedijalektofonim italofonima i kroatofonima’’ 
(Blagoni, 2007, 59). Mnogobrojna istraživaja provedena 
u proteklih tridesetak godina (Bogliun Debeljuh, 1988; 
Milani Kruljac, 1990, 2003; Milani Kruljac i Orbanić, 
1989b; Scotti Jurić i Ambrosi Randić, 2010 inter alia) 
potvrđuju postupno oslabljenje uporabe kodova istarske 
italofonije u neformalnim školskim te svim izvanškolskim 
domenama, kao što su službene i javne domene, osobito 
mjesta javnoga interesa i okupljanja. 
METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA
U ovome se radu iznose rezultati jednoga dijela širega 
terenskog sociolingvističkog istraživanja opće i uvodne 
kvantitativne naravi, provedenoga u sedam najvećih 
gradova Istarske županije na ukupnome osnovnom cilj-
nom uzorku od 3512 ispitanika.12 Istraživanjem su se 
nastojali utvrditi pokazatelji kakvoće etnolingvističke 
vitalnosti dvaju kodova istarske italofonije13 (odnosno 
talijanskoga jezika i istromletačkoga dijalekta) u okviru 
institucionalizirane hrvatsko-talijanske dvojezičnosti. 
Istraživanje je provedeno uporabom anketnoga obrasca 
u pet istarskih gradova u kojima postoji instituciona-
lizirana hrvatsko-talijanska dvojezičnost (Pula-Pola, 
Rovinj-Rovigno, Poreč-Parenzo, Buje-Buie, Labin14 i 
njihove okolice), a radi usporednih ciljeva, istraživanje 
je provedeno i u dva grada gdje dvojezičnost postoji, 
ali nije institucionalizirana (Buzet, Pazin i njihove 
okolice.) Anketnim obrascem utvrđene su nezavisne 
varijable, odnosno sociodemografske karakteristike 
uzorka (naznaka spola, dobi, mjesta rođenja, mjesta 
boravka, stručne spreme, materinskoga/materinskih 
jezika) te su iste stavljene  u odnos s jezikom kojime se 
ispitanici najradije služe u svakodnevici, u vidu utvrđi-
vanja zastupljenosti pojedinih idioma u svakodnevnoj 
interakciji istarskih žitelja, odnosno naklonosti prema 
uporabi istih. 
SOCIODEMOGRAFSKE I SOCIOLINGVISTIČKE 
ZNAČAJKE UZORKA
Ciljni uzorak obuhvaća 1181 ispitanika muškoga 
spola (34% uzorka) i 2040 ženskoga spola (58% uzor-
10 Budući da su prilike i mogućnosti uporabe talijanskoga jezika ograničene, Milani Kruljac (1990, 2001, 2003) navodi postojanje dvo-
struke diglosije s potencijalnom dvojezičnošću koja se primjenjuje samo na ograničen broj govornika, pretežito učenika talijanskih škola 
tijekom trajanja obrazovnoga procesa, te se prilikom svršetka obrazovnoga procesa ista pretvara u diglosiju s latentnom dvojezičnošću. 
Autorica ujedno napominje da se diglosična situacija kod italofonih govornika može defi nirati i dijalektalnom dvojezičnošću, budući da 
velika većina italofona usvaja najprije istromletački dijalekt pa tek kasnije ovladava talijanskim jezikom, najčešće prilikom upisa u vrtić, 
odnosno školu. Naime, istromletački predstavlja dominantni jezik (J1) u obiteljskoj domeni (koja je dakle dijalektofona). Ukoliko se uz 
istromletački ili nakon njega (i prije upisa u obrazovne ustanove) usvaja i hrvatski, talijanski jezik smatran je trećim jezikom (J3). 
11 ‘’Lingua che non serve all’atto della comunicazione sociale e il cui apprendimento assume carattere strumentale e non assolutamente 
integrativo’’ (Scotti Jurić, 2003, 38).
12 Istraživanje je izvršeno 2011. godine u hrvatskim i talijanskim predškolskim i srednjoškolskim ustanovama te na Sveučilištu Jurja Dobrile 
u Puli, a njime je obuhvaćeno 1,7% ukupnog stanovništva Istarske županije prema Popisu stanovništva 2011. godine. Svi podatci vezani 
uz Popis stanovništva koji se navode u radu dostupni su na mrežnim stranicama hrvatskoga Državnog zavoda za statistiku (http://dzs.
hr/Hrv/cenuses/Census2011.html). Namjernim se izborom ispitanika sistematski obuhvatio uzorak triju kategorija istarske populacije 
(u vidu istraživačkih ciljeva širega znanstvenog istraživanja): kategorije roditelja djece predškolskoga uzrasta koja pohađaju hrvatske i 
talijanske vrtiće (N=1178), učenika srednjih škola s hrvatskim i talijanskim nastavnim jezikom (11 hrvatskih i 3 talijanske srednje škole; 
N=1584) te studenata svih odjela pulskoga Sveučilišta (N=667). Dakako, navedenim namjernim izborom uzorka, dobivene rezultate nije 
moguće generalizirati na cjelokupno stanovništvo, no isti pružaju značajno odlikovanje jednoga njegovog dijela.
13 Za sastavljanje mjernoga instrumenta, kao polazni okvir poslužila su prethodno provedena istraživanja o hrvatsko-talijanskoj dvojezičnosti 
u Istri (Milani Kruljac 2003; Scotti Jurić i Ambrosi-Randić 2010; Orbanić, 1999). Za obradu podataka istraživanja korišten je statistički 
programski paket SPSS (verzija 17.0).
14 Za Grad Labin koristi se samo hrvatski nazivak, budući da u službenome imenu koji se navodi u njegovome Statutu nije predviđena 
talijanska inačica (Albona). Grad Labin je moguće djelomično uvrstiti među gradove u kojima postoji institucionalizirana hrvatsko-
talijanska dvojezičnost s obzirom na to da 5. poglavlje Statuta jamči pripadnicima Talijanske nacionalne zajednice pravo na obrazovanje 
na talijanskome jeziku na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Nadalje, u obrazovnim ustanovama s hrvatskim nastavnim jezikom 
u Labinu potiče se i osigurava učenje talijanskoga jezika kao jezika društvene sredine (čl. 16) (Statut Grada Labina dostupan je na 
službenim mrežnim stranicama Grada Labina: http://www.labin.hr/sites/default/fi les/Statut%20Grada%20Labina).
195
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
ka).15 Razlikuju se skupine srednjoškolaca i studenata 
(66% uzorka), čija se dob okvirno kreće od 13. do 25. 
godine, te roditelja djece predškolske dobi (34 % uzor-
ka), čija se dob kreće od 26. do 55. godine. Najmno-
gobrojnija dobna skupina ispitanika je ona od 15. do 
19. godine (ista čini 54,1% uzorka). Prosječna je dob 
ispitanika 24,5 godine. Demografska stratifi kacija uzor-
ka predstavlja dva značajna i različita momenta evolu-
cije istarskoga društva: dvadesetogodišnjaci i učenici 
srednjih škola (od 13./14. do 17./18. godine) rođeni su 
i odrasli u razdoblju osamostaljivanja Hrvatske, dok su 
roditelji (okvirno od 30. godine nadalje) rođeni i odrasli 
u sklopu Socijalističke Republike Hrvatske.16 Uzme li se 
u obzir stručna sprema ispitanika, srednjoškolci su za-
vršili osnovnu školu (ukupno 1584 ispitanika), studenti 
su završili srednju školu (ukupno 667 ispitanika i 83 
roditelja koji su ujedno i studenti), dok prema sociokul-
turnim čimbenicima obrazovanja roditelja razlikujemo: 
srednje nisku razinu (viši razredi osnovne škole) (5,2% 
ispitanika), srednju razinu (srednja škola) (47,8% ispi-
tanika), srednje visoku razinu (više škole i sl.) (11,4% 
ispitanika), visoku razinu (diplomska sveučilišna razina) 
(31,8% ispitanika) i poslijediplomsku razinu (magisterij 
i/ili dokotrat) (3,8% ispitanika). Prema mjestu rođenja 
uzorak se dijeli na ispitanike koji su rođeni u Istri (2889 
ispitanika – 82% uzorka), u ostatku Hrvatske (252 – 
7%), na prostorima bivše Jugoslavije (106 – 3%), u Italiji 
(31 – 1%) i u ostalim europskim zemljama (81 – 2% 
ispitanika koji su rođeni u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, 
Rusiji, Njemačkoj, itd.). 
Kako bi prikaz rezultata obrade bio pregledniji i siste-
matičniji, mjesta boravka ispitanika koja obuhvaćaju 41 
lokaliteta svrstani su u 14 kategorija (prema podjeli na 
nekadašnje istarske općine). Uzorak je tako stratifi ciran 
prema mjestu boravka u jednoj od sljedećih kategorija 
gradova: Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Poreč-Parenzo, 
Pazin, Labin, Buzet, Buje-Buie te njihovih okolica: pu-
ljština (koja obuhvaća Grad Vodnjan-Dignano i općine 
Marčana, Fažanu-Fasana, Ližnjan-Lisignano, Medulin), 
rovinjština (koja obuhvaća općine Bale-Valle, Žminj i 
Kanfanar), poreština (koja obuhvaća općine Vrsar-Orse-
ra, Kaštelir-Labinci - Castellier-Santa Domenica, Tar-Va-
briga - Torre-Abrega, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visi-
nada), labinština (koja obuhvaća Rašu, Pićan, Kršan, Sv. 
Nedelju), pazinština (koja obuhvaća Cerovlje, Gračišće, 
Karojbu, Sv. Petar u Šumi, Motovun-Montona i Lupo-
glav), buzeština (koja obuhvaća Lanišće), bujština (koja 
obuhvaća gradove Umag-Umago, Novigrad-Cittanova 
te općine Grožnjan-Grisignana, Momjan-Momiano, Br-
toniglu-Verteneglio i Oprtalj-Portole) (vidi Grafi kon 1). 
Na pitanje o materinskome jeziku ispitanika te pita-
nje o komunikacijskome statusu omiljenoga koda vla-
stitoga repertoara za svakodnevnu komunikaciju dana 
je mogućnost višestrukoga izbora između hrvatskoga 
jezika, hrvatskoga dijalekta (čakavskoga), talijanskoga 
jezika, talijanskoga dijalekta (istromletačkoga) te je 
bilo omogućeno dopisivanje slobodnoga odgovora koji 
najbolje opisuje specifi čnu situaciju ispitanika, kako bi 
se pokušao obuhvatiti što kompletniji spektar mogućih 
sociolingvističkih profi la.17 
Prisutne tipologije ispitanika prema materinskome 
jeziku svode se na: a) jednojezične kroatofone govorni-
ke (2614 ispitanika – 75% uzorka), među koje ubrajamo 
ispitanike čiji je materinski jezik hrvatski ili čakavski, 
odnosno diglosijske kroatofone govornike koji su naveli 
hrvatski jezik i hrvatski dijalekt kao svoje materinske 
jezike;18 b) jednojezične italofone govornike (442 – 
12,5%) u čiju kategoriju ubrajamo one koji su naveli 
istromletački dijalekt kao svoj materinski jezik, odnosno 
talijanski jezik (16 – 0,5%); c) dvojezične govornike 
(289 – 8,2%) koji su naveli kao svoje materinske jezike 
hrvatski i istromletački, odnosno hrvatski i talijanski 
Grafi kon 1: Stratifi kacija ispitanika prema varijabli 
mjesta boravka
15 Ukupno 8% uzorka nije odgovorilo na pitanje, odnosno odgovor je smatran nevažećim.
16 Ispitanici čija je dob između 18. i 30. godine većinom su rođeni u socijalističkome društvu, a odrasli su pretežito u prijelaznome razdo-
blju koji je težio k gospodarskome razvoju i difuziji medija.
17 Dakako, unutarnjem varijetetu navedenih kodova te složenosti i jedinstvenosti pojedinih komunikacijskih situacija kod svakoga ispi-
tanika prijeti rizik shematizacije i redukcije, što dakako ukazuje na moguća ograničenja koja proizlaze iz kritičkoga razmatranja 
problematičnosti nekih aspekata kvantitativnoga pristupa putem direktnih metoda, no isti služi bar kao okviran podatak za dalju inter-
pretaciju dobivenih odgovora.
18 Budući da se u ovome radu ne bavimo odnosom hrvatskoga jezika i čakavskoga dijalekta, oba koda svrstana su pod kategoriju kroa-
tofonoga dijasistema. Jezično ponašanje govornika ovisi o odabiru opcija u okviru četiriju osi sinkronijske jezične varijacije te tako 
dijatopijske obilježbe mogu ukazati na jezično podrijetlo govornika, dijastratička i/ili dijafazična obilježja.
19 Prema odgovorima ukupno 731 ispitanika izjavilo je da je istromletački dijalekt njihov materinski jezik, dok je 27 ispitanika navelo 
talijanski jezik kao zaseban kod ili u kombinaciji s nekim drugim kodom.
196
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
(11 – 0,3%)19; d) dvojezične govornike čiji je jedan ma-
terinski jezik hrvatski, a drugi strani jezik (54 – 1,5%); 
e) jednojezične govornike čiji je materinski jezik strani 
jezik (71 – 2,2%); f) trojezične govornike, koji čine samo 
0,3% ukupnog uzorka, te se isti zbog malobrojnosti ne 
uzimaju u obzir u daljnjim analizama. Primjećujemo da 
su gotovo svi italofoni ispitanici dijalektofoni govornici 
istromletačkoga dijalekta, a većina istarskih dvojezičnih 
ispitanika spada pod tipologiju hrvatsko-istromletačke 
dvojezičnosti.
Kako napominju Filipi (1989a), Milani Kruljac (1990) 
i Orbanić (1999), moguće je pretpostaviti da interakcij-
ske situacije proizlaze iz određenih sociolingvističkih 
specifi čnosti prema kojima su svi italofoni govornici bar 
dvojezični govornici, a kroatofoni govornici (rođeni u 
Istri ili oni koji su se naknadno doselili u Istru) nisu svi 
ujedno i hrvatsko-talijanski dvojezični govornici. Iako je 
šire društveno okruženje općenito kroatofono, potrebno 
je napomenuti da je u javnome i službenome životu 
u određenim sredinama italofonija gotovo cjelovito 
odsutna (u jednojezičnim gradovima kao što su Buzet i 
Pazin, na primjer), dok je u nekim sredinama italofonija 
značajno zastupljena (osobito na području bujštine) te 
se u nekim sredinama bilježi mala prisutnost kroatofoni-
je u javnosti, a istromletački dijalekt predstavlja prvotno 
sredstvo socijalizacije (posebice u malim sredinama 
kao što su Grožnjan i Brtonigla kod autohtonoga sta-
novništva). Nadalje, uzmu li se u obzir tri najbrojnije 
kategorije ispitanika prema materinskome jeziku (jed-
nojezični kroatofoni, jednojezični italofoni i dvojezični 
ispitanici) u odnosu na mjesto boravka, primjećuje se 
da su govornici koji se smatraju dvojezičnim i jednoje-
zičnim italofonima prisutni pretežito u područjima gdje 
se bilježi povijesna prisutnost dvojezičnosti, odnosno 
pripadnika Talijanske nacionalne zajednice, dok su u 
povijesno kraotofonim područjima gotovo odsutni. Naj-
niži postotak jednojezičnih kroatofonih ispitanika bilje-
ži se u Brtonigli i Grožnjanu (10–20% uzorka), Oprtlju 
(20–30%) te Bujama (40–50%). U ostalim gradovima 
i općinama nailazi se na podatak da se natpolovična 
većina ispitanika smatra jednojezičnim kroatofonima. 
Najviše dvojezičnih ispitanika bilježi se u Grožnjanu i 
Brtonigli (30–40% uzorka), slijede Oprtalj, Tar, Višnjan 
i Ližnjan (20–30%) te Umag, Buje, Kaštelir-Labinci, Po-
reč, Pula i Medulin (10–20%). Manje od 10% ispitanika 
smatra se dvojezičnima u Novigradu, Vrsaru, Rovinju, 
Vodnjanu, Balama, Fažani i Funtani, dok je na ostatku 
poluotoka taj postotak manji od 2–3%. Što se jednoje-
zičnih italofonih ispitanika tiče, najveći postoci bilježe 
se u Grožnjanu, Brtonigli i Oprtlju (50–60% uzorka), sli-
jede Buje i Vodnjan (40–50%) te Vižinada, Tar, Marčana 
i Medulin (20–30%). Manje od 20% ispitanika smatra 
se italofonim u Umagu, Novigradu, Svetvinčentu, Puli i 
Ližnjanu, manje od 10% u Višnjanu, Poreču, Rovinju te 
manje od 2–3% u ostalim istarskim područjima. 
Kao što je već napomenuto, osim što je uzorak 
promatran prema materinskome jeziku, promatran je i 
u odnosu na jezik kojime se ispitanici najradije služe u 
svakodnevici. U svakodnevnoj komunikaciji, na razini 
cijeloga uzorka, 1879 ispitanika (54% uzorka) najradije 
se služi hrvatskim jezikom, 657 (21%) hrvatskim dija-
lektom, 350 (9,9%) talijanskim dijalektom, 109 (3%) 
hrvatskim i hrvatskim dijalektom, 69 (2%) talijanskim, 
76 (2%) hrvatskim i talijanskim, 72 (2%) hrvatskim i 
talijanskim dijalektom, 31 (0,8%) hrvatskim dijalektom i 
talijanskim dijalektom, 16 (0,45%) hrvatskim, hrvatskim 
dijalektom i talijanskim dijalektom, 30 (0,85%) talijan-
skim i talijanskim dijalektom, 13 (0,4) hrvatskim, talijan-
skim i talijanskim dijalektom, 42 (1%) drugim jezikom, 
61 (2%) hrvatskim i drugim jezikom (vidi Grafi kon 2).
OBRADA I PRIKAZ REZULTATA
Rezultati usporedne analize međuodnosa nezavisnih 
varijabli ukazuju na povezanost materinskoga jezika i 
najradije korištenoga jezika u svakodnevici.20 U na-
stavku donosimo prikaz rezultata iz kojega je moguće 
utvrditi kojim se jezikom ispitanici najradije koriste u 
svakodnevici, odnosno u kojoj se mjeri služe svojim 
materinskim jezikom i poklapa li se u svim slučajevima 
materinski jezik s jezikom kojime se najradije služe u 
20 Posebna pozornost posvećena je vrijednostima koje odstupaju od prosjeka (dakle najvišima i najnižima). Obrada podataka dakako nije 
sveobuhvatna u vidu svih mogućih kombinacija i interpretacija, već su primijenjena samo najznačajnija križanja za svrhu i cilj ovoga 
istraživanja.
Grafi kon 2: Jezik kojime se ispitanici najradije služe u 
svakodnevici
197
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
svakodnevici. U stupcima Tablice 1 nalaze se odgovori 
o materinskome jeziku, a u redovima odgovori o jeziku 
kojega ispitanici najradije svakodnevno rabe. S obzirom 
na to da je ispitanicima dana mogućnost višestrukoga 
odgovora na pitanje o najradije korištenome jeziku, 
mnogi su se koristili tom mogućnošću. U tom pogledu 
moguće je pretpostaviti da u slučajevima kada su 
označili više od jednoga jezika, jezike koje su označili 
podjednako često koriste.21 Činjenica uporabne privi-
legiranosti određenoga koda u svakodnevici predviđa 
dakako prisutnost sugovornika s kojima se isti rabi u 
društvenoj okolini, odnosno visoke komunikacijske 
statusne odlike toga koda u govornikovoj svijesti. 
Postoci u tablici navedeni su iz perspektive materin-
skoga jezika: npr. u prvoj kućici vidi se da se od ukupnih 
2559 kroatofonih ispitanika njih u svakodnevici 2367 
ispitanika najradije služi hrvatskim jezikom (92,5% 
uzorka), odnosno hrvatskim dijalektom, 62 (2,4%) ih se 
najradije služi istromletačkim dijalektom, a 76 (3,0%) 
najradije rabi hrvatski i istromletački dijalekt. 
Ukupno se 309 ispitanika (70% uzorka) koji ističu 
istromletački dijalekt kao svoj materinski jezik najradije 
služi istromletačkim dijalektom, 49 ih se najradije služi 
hrvatskim jezikom, 31 hrvatskim jezikom i istromletač-
kim dijalektom, 25 talijanskim jezikom, 13 istromletač-
kim i čakavskim, 12 istromletačkim i talijanskim jezikom 
te troje istromletačkim, hrvatskim jezikom, i čakavskim, 
odnosno hrvatskim jezikom i talijanskim jezikom. Samo 
se petero ispitanika koji navode talijanski jezik kao 
svoj materinski jezik najradije služi svojim materinskim 
jezikom, četvero ih se najradije služi istromletačkim, 
troje hrvatskim jezikom, jedan hrvatskim i talijanskim 
jezikom te jedan istromletačkim i talijanskim jezikom.22
Ukupno 78 hrvatsko-talijanskih dvojezičnih ispitani-
ka (29% uzorka) najradije rabi hrvatski i istromletački u 
svojoj svakodnevici. Zanimljivo je da se 147 ispitanika 
(54% uzorka) najradije služi hrvatskim jezikom, a 40 
ispitanika (15%) istromletačkim dijalektom. 
Jednojezični govornici čiji je materinski jezik strani 
jezik u 57% slučajeva (40 ispitanika od ukupnih 70) 
navode hrvatski jezik kao jezik kojime se najradije 
služe. Stranim materinskim jezikom najradije se služi 
samo 11 ispitanika (16% uzorka), a njih 16 (22%) u 
jednakoj mjeri preferira služenje hrvatskim i stranim 
materinskim jezikom. Dvojezični govornici čiji je jedan 
materinski jezik hrvatski, a drugi strani, u 64% slučajeva 
(32 ispitanika) najradije koristi hrvatski jezik i u 28% se 
slučajeva (14 ispitanika) najradije služe svojim materin-
skim jezicima.23
Iz priloženoga moguće je zaključiti da se 3405 
ispitanika u svakodnevnoj komunikaciji najradije služi 
svojim materinskim jezikom/jezicima. Materinski jezik i 
jezik kojime se u svakodnevici najradije služe poklapaju 
se kod: 92,5% kroatofonih ispitanika, 69,7% ispitanika 
Tablica 1: Odnos jezika kojime se ispitanici najradije služe i materinskoga jezika
Materinski jezik
Ukupnokroato-
foni
italofoni
dvojezi-
čni 
(hrv.-tal.)
strani 
jezik 
materin-
ski jezik
dvojezični 
sa stranim 
jezikom
Jezik kojime se 
najradije služe 
kroatofoni
Count 2367 59 147 40 32 2645
92,5% 12,9% 54,4% 57,1% 64,0% 77,7%
italofoni
Count 62 346 40 1 0 449
2,4% 75,9% 14,8% 1,4% ,0% 13,2%
dvojezični 
(hrv.-tal.)
Count 76 51 78 2 1 208
3,0% 11,2% 28,9% 2,9% 2,0% 6,1%
strani jezik 
materinski 
jezik
Count 24 0 4 11 3 42
,9% ,0% 1,5% 15,7% 6,0% 1,2%
dvojezični sa 
stranim
Count 30 0 1 16 14 61
1,2% ,0% ,4% 22,9% 28,0% 1,8%
Ukupno Count 2559 456 270 70 50 3405
100,0% 100,0% 100,0% 100,0% 100,0% 100,0%
21 Ističe se, naravno, da se radi o pretpostavci jer se ne može zapravo tvrditi je li zaista tako u stvarnosti.
22 Usporedi li se rezultat s istraživanjem koje je provela Bogliun Debeljuh (1988) na uzorku učenika talijanskih srednjih škola u Istri 
(nažalost, istraživanje nije provedeno i u hrvatskim školama), na razini našega uzorka nailazi se na izraženiju preferenciju prema uporabi 
hrvatskoga jezika.
23 Budući da je ukupan broj ispitanoga uzorka 3512 ispitanika, 107 ispitanika nije odgovorilo na pitanje o najradije korištenome jeziku u 
svakodnevnome životu ili je odgovor smatran nevažećim.
198
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
ispitanika čiji su materinski jezici hrvatski i strani jezik 
(64% uzorka). Nadalje, poučno je što 62 kroatofonih 
ispitanika (2% uzorka) iskazuje da se najradije služi 
istromletačkim dijalektom u svakodnevici, dok ih 76 
(3%) najradije rabi hrvatski i istromletački dijalekt. 
Primjećuje se, ujedno, prisutnost psihološke odlike skro-
mnosti kod ispitanika kada je u pitanju izjava o vlastitoj 
jezičnosti, budući da je zapravo dvojezičan jedan dio 
onih koji izjavljuju da su jednojezični govornici.
Osvrnemo li se na grafi čke prikaze najradije korište-
noga jezika kroatofonih i hrvatsko-talijanskih dvojezič-
nih ispitanika (u koje ubrajamo i italofone govornike, 
budući da su neophodno dvojezični) prema varijabli 
mjesta boravka (vidi Grafi kone od 3 do 16), primjećuje 
se da ispitanici najčešće označavaju jedan od sljedećih 
odgovora: hrvatski jezik, hrvatski dijalekt, hrvatski jezik 
i hrvatski dijalekt, talijanski dijalekt, hrvatski dijalekt i 
Grafi kon 3: Jezik kojime se žitelji Buja najradije služe
Grafi kon 4: Jezik kojime se žitelji bujštine najradije služe
Grafi kon 5: Jezik kojime se žitelji Poreča najradije služe
Grafi kon 6: Jezik kojime se žitelji poreštine najradije 
služe
koji navode istromletački kao svoj materinski jezik, 
31,3% ispitanika koji navode talijanski jezik kao svoj 
materinski jezik, 29% hrvatsko-talijanskih dvojezičnih 
govornika, 28% dvojezičnih govornika čiji su materin-
ski jezici hrvatski i strani jezik te 16% jednojezičnih 
ispitanika čiji je materinski jezik strani jezik. 
Ukupno 78% uzorka (2645 ispitanika) najradije 
rabi idiome kroatofonoga dijasistema, a po brojčanosti 
slijedi istromletački dijalekt (449 ispitanika – 13% uzor-
ka) te kombinacija hrvatskoga i istromletačkoga (208 
ispitanika – 6% uzorka). 
Zanimljivo je istaknuti da se natpolovična većina 
hrvatsko-talijanskih dvojezičnih ispitanika (54% uzorka) 
najradije služi hrvatskim jezikom, iz čega je vidljiva 
tendencija prema društvenoj kroatofoniji, što je ujedno 
očito i kod jednojezičnih ispitanika čiji je materinski 
jezik strani jezik (ukupno 57% uzorka) i dvojezičnih 
199
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
talijanski dijalekt, hrvatski dijalekt i talijanski dijalekt, 
talijanski jezik, hrvatski jezik i talijanski jezik. Jedini 
veći postotak koji odskače od navedenih kombinacija 
nalazi se kod 14 dvojezičnih ispitanika (12% uzorka 
dvojezičnih govornika) koji borave u Bujama i pet dvo-
jezičnih ispitanika koji borave na bujštini (5% uzorka). 
Oni se najradije služe talijanskim jezikom i istromletač-
kim dijalektom.
Iz deskriptivne obrade podataka proizlazi da se 
dvojezični ispitanici koji borave u Bujama i okolici Buja 
najradije služe istromletačkim dijalektom u svakodnevici 
(natpolovična većina uzorka) (vidi Grafi kone 3 i 4), dok 
se najmanji postotak bilježi u Poreču (vidi Grafi kon 5). 
Naime, 64% ispitanika iz Buja najradije rabi istromletač-
ki u svakodnevnoj komunikaciji, 6% ih se najradije služi 
hrvatskim i istromletačkim, dok 57% ispitanika iz okolice 
Buja najradije se služi istromletačkim, a 18% ih najradi-
je rabi hrvatski i istromletački. U Poreču se samo 6% 
dvojezičnih ispitanika najradije služi istromletačkim, 9% 
hrvatskim i istromletačkim, a 12% čakavskim i istromle-
tačkim. Ukupno 6% žitelja Poreča ističe talijanski jezik 
kao jezik kojega naradije rabi u svakodnevici, a 12% na-
vodi kombinaciju hrvatskoga jezika i talijanskoga jezika. 
U okolici Poreča 37% dvojezičnih ispitanika najradije 
se služi istromletačkim, 8% čakavskim i istromletačkim, 
6% hrvatskim i istromletačkim, a 8% ih navodi talijanski 
jezik (vidi Grafi kon 6). 
U Puli se 35% dvojezičnih ispitanika najradije služi 
istromletačkim dijalektom, 34% hrvatskim jezikom, 5% 
hrvatskim i istromletačkim, 3% čakavskim i istromletač-
kim, 3% čakavskim, 6% hrvatskim i talijanskim jezikom, 
10% talijanskim jezikom i 4% ostalim kombinacijama 
(vidi Grafi kon 7). Ispitanici iz okolice Pule najradije 
pretežito koriste istromletački dijalekt (49%). Ukupno ih 
8% najradije rabi čakavski i istromletački, 22% hrvatski, 
8% hrvatski i talijanski jezik, a 8% talijanski jezik (vidi 
Grafi kon 7: Jezik kojime se žitelji Pule najradije služe
Grafi kon 8: Jezik kojime se žitelji puljštine najradije 
služe
Grafi kon 9: Jezik kojime se žitelji Rovinja najradije služe
Grafi kon 10: Jezik kojime se žitelji rovinjštine najradije 
služe
200
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
Grafi kon 8). U Rovinju se 39% dvojezičnih ispitanika 
najradije svakodnevno služi hrvatskim jezikom, 31% ih se 
najradije služi istromletačkim dijalektom, 8% hrvatskim i 
istromletačkim, 6% talijanskim jezikom, 4% hrvatskim 
i talijanskim jezikom, 4% čakavskim, a 8% ispitanika 
navodi ostale jezične kombinacije (vidi Grafi kon 9).
Kroatofoni ispitanici koji borave u gradovima i oko-
licama gdje je zastupljena institucionalna dvojezičnost 
(Pula, puljština, Rovinj, Poreč, poreština, Buje, bujština, 
Labin) većinom se najradije služe hrvatskim jezikom u 
svakodnevici (74% ispitanika iz Pule, 47% s puljštine, 
75% iz Rovinja, 67% iz Poreča, 50% s poreštine, 77% iz 
Buja, 81% s bujštine i 49% iz Labina). Ukupno 7% kro-
atofonih ispitanika koji borave na puljštini i 3% onih s 
poreštine najradije se služi istromletačkim te hrvatskim i 
istromletačkim (2% kroatofona iz Buja i 2% s poreštine), 
odnosno čakavskim i istromletačkim (4% kroatofona s 
poreštine). 
Kroatofoni ispitanici koji borave u gradovima i okoli-
cama gdje institucionalna dvojezičnost nije zastupljena, 
odnosno u Pazinu, na pazinštini, na labinštini, na bu-
zeštini i na rovinjštini (s izuzetkom Bala24), u najvišem 
se postotku najradije služe čakavskim dijalektom u sva-
kodnevici (67% ispitanika iz Pazina, 69% s pazinštine, 
58% s labinštine, 71% s buzeštine), dok se ispitanici u 
Buzetu u nešto većoj mjeri najradije služe hrvatskim 
jezikom (51% ispitanika) (vidi Grafi kone 10, 12, 13, 14, 
15 i 16).
Ukupno 70% ispitanika koji navode istromletački 
dijalekt kao svoj materinski jezik najradije se služi 
istromletačkim dijalektom. Nadalje, 11% ih se najra-
dije služi hrvatskim jezikom, a 7% hrvatskim jezikom 
i istromletačkim dijalektom. Natpolovična većina 
dvojezičnih ispitanika koji borave u Bujama i okolici 
Buja najradije se služi istromletačkim dijalektom u 
svakodnevici, a 6% žitelja Buja i 18% žitelja bujštine 
najradije se služi hrvatskim i istromletačkim. Najmanji 
se postotak bilježi u Poreču: 6% ispitanika navodi 
samo istromletački, 9% hrvatski i istromletački, a 12% 
čakavski i istromletački. Komunikacijska vitalnost 
istromletačkoga u svakodnevici zastupljena je i kod 
više od trećine dvojezičnih ispitanika koji borave u 
Puli, Rovinju i na poreštini (uz kombinacije hrvatskoga 
ili čakavskoga i istromletačkoga, koje su zastupljene 
kod  8% dvojezičnih žitelja) te se polovica  dvojezičnih 
stanovnika (točnije 49% uzorka) okolice Pule najradije 
služi istromletačkim dijalektom. Primjećuje se, dakle, 
da je naklonost prema svakodnevnoj uporabi istro-
mletačkoga dijalekta izrazito zastupljena (poglavito u 
Bujama, na bujštini i puljštini), odnosno zastupljena u 
nešto manjoj, no ipak značajnoj mjeri (u Puli, Rovinju 
i na poreštini). U prilog etnolingvističkoj vitalnosti 
istromletačkoga dijalekta ne ide samo komunikacijski 
prestiž kojega mu italofoni/dvojezični ispitanici prida-
ju, već i odanost dobroga dijela čakavofonih istarskih 
bilingvala. 
Jednojezični i/ili diglosični govornici hrvatskoga 
jezika i/ili čakavskoga dijalekta najradije se služe hr-
vatskim jezikom ili nekim od mjesnih čakavskih idioma 
u svakodnevici. Hrvatskim jezikom najradije se služi i 
natpolovična većina hrvatsko-talijanskih dvojezičnih 
Grafi kon 11: Jezik kojime se žitelji Labina najradije 
služe
Grafi kon 12: Jezik kojime se žitelji labinštine najradije 
služe
24 Napominjemo da se u okolicu Rovinja svrstava i općina Bale-Valle, u kojoj borave pripadnici talijanske jezične i nacionalne zajednice. 
Budući da je broj sudionika u istraživanju koji borave u Balama vrlo nizak (poglavito udio italofonoga/dvojezičnoga stanovništva), s 
obzirom na to da anketni obrazac nije proveden u Balama već u Rovinju i Puli (te su time obuhvaćeni roditelji i budući roditelji žitelji 
Bala), i nije statistički relevantan, rezultati obrade odgovora koji se odnose na rovinjštinu opisuju pretežito stavove ispitanika koji borave 
u općinama Kanfanar i Žminj, u kojima dvojezičnost nije institucionalizirana, a broj pripadnika talijanske zajednice vrlo je nizak. Ujed-
no je i općina Motovun-Montona jedina dvojezična općina u okviru pazinštine, a najveći dio istraživanjem obuhvaćenoga stanovništva 
je jednojezičan.
201
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
institucionalizirane jezične politike, vidljiv je raskorak 
između komunikacijske realnosti i jurilingvističkih okvi-
ra, čime se ujedno potvrđuje postojanje složene jezične 
situacije koju je potrebno i dalje proučavati sa socio-
lingvističkoga stajališta. Naime, sukladno prethodno 
provedenim studijama, i rezultati ovoga istraživanja po-
tvrđuju izraziti komunikacijski prestiž istromletačkoga 
dijalekta i ukazuju na njegovu neosporivu interakcijsku 
ulogu, budući da je isti materinski jezik gotovo svih 
italofonih istarskih žitelja i s obzirom na to da se gotovo 
svi italofoni odnosno hrvatsko-talijanski dvojezični go-
vornici u svakodnevici najradije služe istromletačkim, 
odnosno hrvatskim jezikom. Zatečeni jezici u svakod-
nevnoj interakciji, dakle, upućuju na prisutnost prven-
stveno hrvatsko(/čakavsko)-istromletačke dvojezičnosti 
funkcionalne (sistemske) naravi, odnosno neophodnih 
diglosičnih/poliglosičnih odnosa. O hrvatsko-talijanskoj 
dvojezičnosti moguće je govoriti u okviru odlike pojedi-
naca i prisutnosti standardnih jezika čija se komunika-
Grafi kon 13: Jezik kojime se žitelji Pazina najradije 
služe
Grafi kon 16: Jezik kojime se žitelji buzeštine najradije 
služe
Grafi kon 15: Jezik kojime se žitelji Buzeta najradije 
služe
Grafi kon 14: Jezik kojime se žitelji pazinštine najradije 
služe
ispitanika (54% uzorka), čiji su materinski jezici gotovo 
u svim slučajevima hrvatski jezik i istromletački dijalekt, 
a istu sklonost dijeli i 13% ispitanika koji su gotovo u 
cijelosti govornici istromletačkoga dijalekta.
ZAKLJUČAK
Rezultatima ovoga sociolingvističkog istraživanja na 
području Istarske županije i tumačenjem odnosa prema 
dvama kodovima repertoara italofonoga dijasistema kod 
italofonih, odnosno dvojezičnih žitelja, dobiva se uvid 
u složenu višejezičnu istarsku sociolingvističku realnost. 
Činjenica da postoji varijabilitet u iskazivanju materin-
skoga jezika, koji se ne podudara uvijek u potpunosti 
s najradije korištenim jezikom u svakodnevici, ukazuje 
na isprepletene odnose između jezičnosti i sklonosti 
prema jezičnoj uporabi. 
U vidu teoretiziranja hrvatsko-talijanske dvojezič-
nosti u okviru institucionalnoga jezičnog planiranja i 
202
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
cijska vitalnost u svakodnevici ne potvrđuje, poglavito 
vodeći računa o nezastupljenosti talijanskoga jezika u 
svakodnevici, odnosno o njegovim dvama varijacijskim 
razinama (dijafazijskoj i dijamezičkoj).25
Istromletački dijalekt, prvi i pravi materinski i 
reprezentativni kohezivni jezik cijele istarske italofone 
zajednice, posjeduje dakle ostvaren i neosporiv komu-
nikacijski prestiž, iako je isključen iz institucionalne 
višejezičnosti, i ključno je sredstvo interakcije među 
italofonim žiteljima, sredstvo kojime se oni najradije 
služe u svakodnevici (uz kodove kroatofonoga dijasiste-
ma). Nadalje, institucionalni status talijanskoga jezika 
nije u skladu s njegovim komunikacijskim statusom 
ni sa zamišljenom interakcijskom ulogom premošći-
vanja (Blagoni, 2007), budući da kao jezik sredine ne 
posjeduje komunikacijski prestiž. Međutim, talijanski 
jezik posjeduje neosporivu društvenu vrijednost, insti-
tucionalno je živ, jezično politički i pravno lingvistički 
zaštićen te se sustavno potiče njegovo učenje i stvaranje 
uvjeta za njegovu uporabu, dostupnost i korištenje uslu-
ga. Svejedno, njegova je uporaba svedena pretežito na 
reproduktivne sheme u obrazovnoj, medijskoj, politič-
koj i književno-znanstvenoj domeni. Talijanski jezik za-
uzima simbolički jezični prostor nacionalnoga jezika,26 
odnosno vrijednost i potencijal njegove javne uporabe 
posjeduju simboličku funkciju. Dakle, unatoč tome što 
italofona zajednica i pojedinci raspolažu materijalnim, 
kulturnim i jezičnim ustanovama i resursima, svejedno 
ne iskorištavaju mogućnost odabira jezika institucija za 
svakodnevnu interakciju (Blagoni, 2007). 
U prilog neosporivosti komunikacijske vitalnosti istro-
mletačkoga dijalekta u svakodnevici ide i činjenica da se 
njime najradije u svakodnevici služi 138 od ukupno 2614 
ispitanika (5% uzorka) koji se izjašnjavaju kroatofonim 
govornicima (čiji je materinski jezik čakavski ili hrvatski). 
Poučne su ujedno i dinamike složenih odnosa diglosije 
koje ukazuju na veću komunikacijsku odanost u sva-
kodnevnoj uporabi govornika istromletačkoga dijalekta 
prema hrvatskome jeziku u odnosu na talijanski. 
Nadalje, rezultati istraživanja ukazuju na potvrdu 
postojanja dobrovoljne sklonosti prema uporabi ve-
ćinskoga jezika (čiji je nesporan prestiž neophodan za 
društveno priznanje i napredovanje), suprotno brojnim 
teoretiziranjima o vršenju pritiska dominantnoga hrvat-
skog jezika na kodove italofonije, odnosno o kroatiza-
ciji koja prema brojnim autorima neminovno dovodi 
do progresivne jezične asimilacije (Bogliun Debeljuh, 
1988), erozije, jezičnoga suicida i najavljenoga jezič-
nog odumiranja (Milani Kruljac, 1990, 72) te gašenja 
uporabnih domena talijanskoga jezika i posljedične 
suptraktivne, odnosno jednosmjerne dvojezičnosti 
(usp. Milani Kruljac, 1988, 1990, 2003; Bogliun De-
beljuh, 1988). Ukoliko se želi naglasiti povlačenje i 
sve užu uporabnu zastupljenost talijanskoga jezika, 
svakako je potrebno spomenuti dijalektalizaciju na 
djelu, odnosno prestiž istromletačkoga dijalekta koji 
nije samo materinski jezik gotovo svih pripadnika Ta-
lijanske nacionalne zajednice, već i njihovo omiljeno 
sredstvo sporazumijevanja u italofonim i/ili dvojezič-
nim komunikacijskim domenama. 
25 Naime, iako se s talijanskim jezikom bar pasivno djeca susreću relativno rano, on gotovo ni u kojem slučaju ne zauzima ulogu prestižnoga 
i omiljenoga komunikacijskog koda. 
26 Isti nije do dana današnjega dosegnuo sociolingvističnu kapilarnost koju generalno posjeduju službeni književni standardni jezici (Bla-
goni, 2007).
203
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
ITALOPHONE DIASYSTEM STRATIFICATION IN THE CROATIAN ISTRIA: LINGUISTIC 
AND COMMUNICATIVE STATUS, CORPUS AND PRESTIGE
Nada POROPAT JELETIĆ
‘’Juraj Dobrila’’ University of Pula, I. M. Ronjgova 1, 52100 Pula, Croatia
e-mail: nadaporopat@gmail.com
SUMMARY
The paper presents the results of a sociolinguistic quantitative research conducted in the seven major cities of 
the Istria County Istria County. The objective of the survey was to establish and examine the consistency of the 
ethnolinguistic vitality of the two codes of the italophone diasystem within the (institutionalized) Croatian-Italian bi-
lingualism, with the aim of establishing the linguistic background of the subjects (Istrian residents, N=3512) and the 
presence of the above mentioned codes in their daily interactions, as well as the propensity for their use. A certain 
degree of variability was found in the results, which does not match the perfect coincidence between the subjects’ 
mother tongue and the preferred code used in everyday life. Therefore, the presence of complex sociolinguistic 
settings is confi rmed, where the communicative reality is not (exclusively) the result of the iurilinguistic settings 
(the institutional language planning and the institutionalized language policy), but the languages  found in everyday 
interactions indicate mainly the presence of the functional Croatian(/Chakavian)-Istrovenetian bilingualism. The 
results confi rm the undeniable communicative prestige of the Istrovenetian dialect, the fi rst and the real mother 
tongue and representative code of cohesion among the entire italophone Istrian community. They also indicate a 
gap between the institutional and communicative status of the Italian language within the symbolic linguistic space 
that it occupies.
Keywords: Croatian-Italian bilingualism, Istrovenetian dialect, Croatian Istria.
IZVORI I LITERATURA
Bertoša, M. (1989): Le radici degli sradicati. Il 
gruppo nazionale italiano in istria e a Fiume oggi: una 
cultura per l’Europa. Rovinj, Centro di ricerche storiche.
Blagoni, R. (2002): Status sociale e status istituziona-
le dell’italiano lingua minoritaria in Croazia. Note per 
un approccio diverso nella tutela dell’italofonia in Istria. 
Plurilinguismo, 9, 299-306.
Blagoni, R. (2007): Na tromeđi čovjeka, jezika i 
svijeta: antropolingvističke perspektive jezičnih otoka u 
istri. Doktorska disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet.
Bogliun Debeljuh, L. (1988): Tipologija upotrebe 
jezika na dvojezičnom istarsko-kvarnerskom prostoru. 
Primijenjena psihologija, 9, 175-180.
Čok, L. (2001): The Role of the Minority Language 
in Slovene Education Policy: the Case of Slovene Istria. 
Geographica Slovenica, 34, 1, 253–266.
Crevatin, F. (1999): Note etimologiche italoro-
manze. Incontri Linguistici, 22, 177–179.
Darovec, D. (1996): Pregled istarske povijesti. Pula, 
C.A.S.H.
Deanović, M. (1955): Istroromanske studije. Rad 
JAZU, vol. 303, 51–118.
204
ANNALES · Ser. hist. sociol. · 27 · 2017 · 1
Nada POROPAT JELETIĆ: ITALOFONA DIJASISTEMSKA RASLOJENOST U HRVATSKOJ ISTRI: JEZIČNI I KOMUNIKCIJSKI ..., 191–204
Državni zavod za statistiku: http://dzs.hr/Hrv/cenu-
ses/Census2011.html (18.3.2016.).
Ferguson, C. A. (1959): Diglossia. Word, 15, 
325–340. 
Filipi, G. (1989a): Koiné istriana. Jezici i kulture u 
doticajima, Zbornik 1. Međunarodnog skupa održanog 
u Puli. Novi Sad, Talija, 156–160.
Filipi, G. (1989b): Situazione linguistica Istro-quar-
nerina. Ricerche sociali, 1, 73–82. 
Filipi, G. (1993): Istriotski jezikovni otoki v Istri. 
Annales, Series Historia et Sociologia, 3, 275–284.
Filipi, G. (1994): Le parlate istriote. La Battana, 111, 
83–88. 
Filipi, G. (1996): Dialettologia istriana. Scuola No-
stra, 26, 113–121.
Filipi, G. & B. Buršić-Giudici (1998): Istriotski lingvi-
stički atlas – Atlante linguistico istrioto. Pula, Znanstvena 
udruga Mediteran.
Fishman, J. (1967): Bilingualism with and without 
diglossia; diglossia with and without bilingualism. Jour-
nal of Social Issues, 23, 2, 29–38.
Giles, H., Bourhis, R. Y. & D. M. Taylor (1977): 
Towards a theory of language in ethnic group relations. 
In: Giles, H. (eds.): Language, ethnicity and intergroup 
relations. London, Academic Press, 307–348.
Hržica, G., Padovan, N. & M. Kovačević (2011): 
Društvenojezični utjecaj na dvojezičnost hrvatske dvo-
jezične zajednice u Istri i Beču. LAHOR, 12, 175–196. 
Kovačec, A. (1998): Istrorumunjsko-hrvatski rječ-
nik (s gramatikom i tekstovima). Pula, ZUM.
Mikolič, V. (2002): Slovene and Italian Languages in 
Contact in the Ethnically Mixed Area of Slovene Istria. 
Annales, Series Historia et Sociologia, 12, 2, 421–436. 
Mikolič, V. (2004): Jezik v zrcalu kultur. Jezikovna 
sporazumevalna zmožnost in (med)etnična ozavešče-
nost v Slovenski Istri. Koper, Založba Annales.  
Mikolič, V. (2009): Culture and language awareness 
in the multicultural environment of Slovene Istria. 
Journal of Pragmatics, 42, 3, 637–649. doi:10.1016/j.
pragma.2009.07.012
Mikolič, V. (2010): The Relationship between 
Communicative Competence and Language Use in a 
Multicultural Environment: the Case of Slovene Istria. 
Journal of Multilingual and Multicultural Development, 
31, 1, 37–53.
Milani Kruljac, N. (1988): La motivazione nello 
studio della lingua dell’ambiente sociale (L2). Scuola 
Nostra, 20, 73–86.
Milani Kruljac, N. (1990): La Comunità Italiana in 
Istria e a Fiume fra diglossia e bilinguismo. Rovigno, 
Centro di Ricerche Storiche.
Milani Kruljac, N. (1996): Il bilinguismo nell’Istroqu-
arnerino. Scuola nostra, 26. 
Milani Kruljac, N. (2001): Situazione linguistica. U: 
Radin, F. i Radossi, G., La comunità rimasta. Zagabria: 
Garmond.
Milani Kruljac, N. (ed.) (2003): L’italiano fra i gio-
vani dell’Istroquarnerino. Pola-Fiume, Pietas Iulia-Edit.
Milani Kruljac, N. & S. Orbanić (1989a): Lingua 
interferita e comunicazione disturbata. Ricerche sociali, 
1, 27–56.
Milani Kruljac, N. & S. Orbanić (1989b): Jezični i 
kulturni metasistem (početna razmišljanja). In: Štrukelj, 
I. (ed.): Uporabno Jezikoslovlje. Ljubljana, 334–341.
Muljačić, Ž. (1991): Sullo status linguistico dell’istri-
oto medievale. Linguistica, XXXI, 155–170. 
Nećak-Lük, A. (1998): Medetnicči odnosi v sloven-
skem etničnem prostoru. U: Nečk-Lük, A. et al. (eds.): 
Medetnični odnosi v slovenskem etničnem prostoru. 
Inštitut za narodnostna vprašanja. Ljubljana, 21–31.
Orbanić, S. (1999): Rana hrvatsko-talijanska 
dvojezičnost u mješanim obiteljima u Istri. Doktorska 
disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet.
Scotti Jurić, R. (2003): Bilinguismo precoce: funzio-
ne e usi linguistici. Rijeka-Pula, Edit-Pietas Iulia.
Scotti Jurić, R. & N. Ambrosi Randić (2010): 
L’italiano L2: indagini sulla motivazione. Rijeka-Pula, 
Edit-Pietas Iulia.
Silić, J. (2006): Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezi-
ka. Zagreb, Školska knjiga.
Skubic, M. (1984): Italijanska etnija v Istri med bi-
lingvizmom in diglosijo. In: Nećak-Luk, A. & I. Štrukelj 
(eds.): Prispevki konference Dvojezičnost – individualne 
in družbene razsežnosti. Ljubljana, 287–294.
Skubic, M. (1997): Romanske jezikovne prvine na 
zahodni slovenski jezikovni meji. Ljubljana, Znanstveni 
inštitut Filozofske fakultete.
Statut Grada Labina: http://www.labin.hr/sites/
default/fi les/Statut%20Grada%20Labina (15.3.2016.).
Štrukelj, I. (1986): Bilinguismo e relazioni sociali. 
Scuola Nostra, 17–18, 81–94.
Tekavčić, P. (1976): Per un atlante linguistico istriano 
(Con speciale riguardo ai dialetti istroromanzi). Studia 
Romanica et Anglica Zagrabiensia, 41–42, 227–240.