UDK 821.161.1.09:351.751.5(091)
Ivana Peruško
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
ZABORAVLJENA LICA RUSKE CENZURE: OD DADILJE RASUBIVANJA DO TAMNIČARA SLOBODE
Članak problematizira neraskidivu vezu izmedu umijeca pisanja i sakacenja slobode izra-žavanja u ruskoj kulturi. Želeci naglasiti ambivalentnu ulogu književnosti u ruskoj kulturi, autorica analizira dva ključna trenutka u povijesti ruske cenzure, koja su uvelike predodredila razdoblje totalne staljinističke cenzure. Iako je spomenuto razdoblje stalno mjesto u svim kul-turološkim i povijesnim studijama koje se bave odnosom pisca i vlasti, autorica skrece pažnju na dosad zanemarene uloge Petra Velikoga i Nikolaja I. te demistificira slobodarsku kulturnu politiku v. I. Lenina.
Ključne besede: cenzura, sakralni status književnosti, pjesnik kao prorok, ikona i sjeki-ra, književnost i ideologija, progoni, cenzorska politika V. I. Lenina
The article deals with the unbreakable connection between the art of writing and the diminished freedom of expression in Russian culture. Wishing to point out the ambivalent role of literature in the Russian culture, the author analyzes two pivotal moments in the history of Russian censorship that to a large extent predetermined the period of the total Stalinist censorship. Although this period is discussed in all cultural and historical studies dealing with the relationship between the writer and the government, the author points out the hitherto neglected roles of Peter the Great and Nicholas I, while also demystifying Lenin's free cultural policy.
Keywords: censorship, sacral status of literature, poet as prophet, the icon and axe, literature and ideology, persecutions, censorship policy of V. I. Lenin
Kako se kalio književnik
Ruska je kultura početak 20. stoljeca dočekala uz fanfare; uživala je u jednom od najbogatijih i najdinamičnijih razdoblja ruske umjetnosti, koje je u povijesnim pregledima poznato kao Srebrni vijek. U njemu je ruska književnost proživljavala svoj drugi procvat.1 »Bila je to epoha budenja samostalne filozofske misli u Rusiji«, pisao je Nikolaj Berdjaev, »procvata poezije i širenja estetske tankocutnosti« (Berdjaev 2007: 193). Od glazbe, slikarstva, arhitekture do filozofije i književnosti - sve su kulturno-umjetničke grane slavile svoju probudenu životnost, i ne sluteci da ce uskoro izgubiti svoj (stari) kolektivni identitet. Malo je takvih razdoblja u ruskoj povijesti koji se mogu dičiti šarolikim bogatstvom, odnosno pluralizmom raznovrsnih i medusobno oprečnih umjetničkih pravaca i škola. U ruskoj su znanosti o književnosti tada vladale formalističke težnje za književnom
1 Prva se odnosi na Zlatno doba ruskoga pjesništva - vrijeme stvaralačkoga uspona A. S. Puškina i njegove plejade 1830-ih godina.
imanentnosti, za dominacijom i autonomijom forme. Sadržaj - u smislu vjerne reprezentacije stvarnosti - formalna je škola ostavila postrani, a slučaj je htio da u godini Oktobarske revolucije Viktor Šklovskij objavi manifest formalističkoga shvacanja književnosti - Umjetnost kao postupak (Iskusstvo kakpriem, 1917).
Ipak, ruska je renesansa bila kratkoga vijeka, a zajedno s njome i sloboda izraža-vanja; početkom 1920-ih carstvo forme bit ce dovedeno u opasnost, da bi sredinom 1930-ih ono bilo smijenjeno radikaliziranom inačicom teorije odraza V. I. Lenina teorijom odraza, odnosno autokracijom sadržaja (i to socijalističkoga!). Kada je na Zapadu 1949. godine izašla Berdjaevljeva filozofska autobiografija2 u kojoj je opisao neobični vrtlog stilskih i misaonih pluralizama s početka 20. stoljeca, u Rusiji je vec bila dovršena »kardinalna smjena povijesne i kulturne paradigme« (Kuz'mina 2004: 9). Josif Vissarionovič Stalin tada je vec uživao u plodovima svoga totalitarističkoga plana, jer staljinizam se tada bio vec duboko ucijepio u svaku poru sovjetske svakod-nevice, prerastavši u svojevrsni modus vivendi. Navedeno je stanje moguce nazvati stoljecem staljinizma,3 razdobljem totalnoga terora4 ili sovjetskom varijantom ostva-rene utopije,5 kojemu su posvečene mnogobrojne studije.
James Billington je u svojoj opsežnoj studiji o povijesti ruske misli i kulture več u naslovu izdvojio dva elementa, točnije dva simbola koja su najdublje simbolizirala nerazlučivu smjesu materijalne borbe i duhovnoga likovanja stare Rusije: ikonu i sjekiru. Billington ne zaboravlja naglasiti da su upravo one visjele na zidu svake ruske izbe. U napetim okršajima, ali i toplim prijateljstvima, druga če dva simbola predstavljati nemirno prožimanje dviju novih svetinja 20. stoljeca: knjige i portreti voda, odnosno književnost i ideologija. Simbolika njihova odnosa ne iscrpljuje se u pojednostavljenoj i isključivoj definiciji o dva oprečna svijeta u permanentnoj napetosti i neizbježnome sukobu. Ipak, najčešce se spominju samo dva krajnja oblika - aktivno prijateljevanje i pogubno sukobljavanje. Razdoblje totalne staljinističke cenzure, odnosno vrijeme u kojemu su književna djela i njihovi tvorci s nevjerojatnom lakocom dospijevali na popis za odstrel - jedna je od najtragičnijih, ali i najistraženijih drama na svjetskim daskama književno-politič-kih odnosa. U gotovo pola stoljeca Stalinove autokracije (generalni sekretar KP 1922 - 1934; sekretar KP 1934 -1953) zabilježeno je sustavno iživljavanje vlasti nad umjetnošcu riječi i sakacenje njezine slobode. No, za razumijevanje Stalinova obračuna s književnošcu neophodno je doci do srži problema. Stoga mu korijene valja tražiti iza zavjesa neki drugih pozornica ruskih vlastodršca. Bitka koju je književnost stoljecima vodila za vlastitu neovisnost najčešce se materijalizirala u obliku borbe pisaca s cenzurom, no treba imati na umu da kruti cenzorski aparat
2	Samospoznaja (Samopoznanie, 1949).
3	Mihail Gefter, ruski povjesničar i neumoljivi kritičar staljinizma, vjerovao je da cijelo prošlo stoljece necemo moci shvatiti i predati u nasljedstvo 21. stoljecu dok ne bude otkrivena tajna staljinizma.
4	Termin ruskoga znanstvenika A. Bljuma, stručnjaka za sovjetsku cenzuru.
5	Andrej Sinjavskij (pseudonim Abram Terc) u knjizi Osnove sovjetske civilizacije (Osnovy sovetskoj civilizacii, 2002) naziva 20. stoljece stoljecem ostvarenih utopija (koje najčešce poprimaju oblik i formu ideologije ili kakve ideokracije) te napominje kako je upravo Sovjetski Savez bila preteča svim ostalim utopijama. P. Rejfman podsjeca da je jedan od glavnih ideologa Gorbačevljeve perestrojke, A. Jakovlev, u knjizi suton (sumerki, 2005) napisao kako je ruski boljševizam bio osnova njemačkoga fašizma i ostalih totalitarizama.
nisu izmislili ni Stalin ni staljinistički aparat, niti se gušenje književne slobode dogodilo brzo i iznenada.6 U pitanju je naslijedeni i dobro uvježbani mehanizam kojega je Stalin znao oploditi i dovesti do savršenstva. Držim da bi za razumije-vanje te neraskidive veze izmedu umjetnosti pisanja i umijeca vladanja trebalo napustiti staljinističku epohu i osvijetliti dva povijesna trenutka, ključna za razvoj ruske cenzure.
Prvi seže u 18. stoljece, u vrijeme vladavine Petra Velikoga, toga kontrover-znoga cara-tesara (kako ga naziva Josif Brodskij) i nadzornika cjelokupne izda-vačke i tiskarske djelatnosti u zemlji. Po sudu mnogih intelektualaca i povjesni-čara ruska je književnost nastala s pojavom Petra Velikoga, što dovoljno govori o njegovoj ulozi u razvoju ruske kulture.7 osnivanjem Duhovnoga kolegija8 i utvr-divanjem Duhovnoga pravilnika9 (1721 - 1917) Petar Veliki prekinuo je monopol crkve u izdavaštvu te se po mišljenju mnogih (V. Ključevskij, A. Skabičevskij, G. Žirkov) pretvorio u neumoljiva urednika i izdavača, bez čijega odobrenja nije bilo moguce objaviti ni slova. Ukidanjem crkvenoga monopola i gubljenjem važne kulturno-društvene funkcije koju je crkva stoljecima obnašala na ruskome tlu, počeo je slabiti, podsjeca Jurij Lotman, utjecaj crkve na ruski narod. Ispražnjeno mjesto popunila je književnost. Nakon što je u novoj statusnoj hijerarhiji zami-jenila sakralne tekstove, književnost je naslijedila i njihovu društvenu funkciju. Otuda sasvim poseban, gotovo elitni status književnosti (i samih književnika, posebno pjesnika) unutar ruske kulture 18. stoljeca. Štoviše, vjerujem da je Lo-tmanova teza da je misao o pjesniku kao o proroku i težnja da književnost bude mnogo više od književnosti10 presudna za shvacanje razvoja i statusa književnosti u sovjetsko doba, kao i za razumijevanje njezina odnosa s ruskom i sovjetskom cenzurom.
6	U počeku je cenzura bila religioznoga karaktera. Zabrana čitanja odredenih knjiga poznata je još iz vremena pokrštavanja Rusije, a prvi dokument Prijepis apokrifa (Spisok otrečennyh knig) datira iz 1073. godine. Službena se cenzura u Rusiji pojavljuje u drugoj polovici 16. stoljeca.
7	I sam Brodskij tvrdi kako je ruska književnost nastala zahvaljujuci najvecem postignucu kontrover-znoga ruskoga cara Petra Velikoga - Sankt-Peterburgu. Ovakvoj ce se tvrdnji suprotstaviti mnogi, prvenstveno Lotman, tvrdeci kako je upravo Petrova epoha stvorila koncepciju stare Rusije i njezine književnosti kao krutoga i izoliranoga mehanizma.
8	Svjetovna je vlast birala desetoricu članova koji su činili savjetodavno tijelo, odnosno kolegij (medu njima je bilo najmanje tri arhijereja). Svrha kolegija bila je sprečavanje objavljivanja crkvenih knjiga bez pristanka cenzora.
9	U Duhovnom pravilniku pisalo je kako i što čitati i propovijedati.
10	Lotman izdvaja važnu odgojno-obrazovnu ulogu književnih tekstova u 18. stoljeca; prema romanima i elegijama čitatelji su učili osjecati, dok su ih tragedije učile misaonosti, odnosno promišljanju. Književnost je, nadalje, imala status moralne društvene vertikale, svetoga propovjednika istine. Epitet sveta često se pripisivao književnosti i dokazivao povlašteno mjesto u ruskome društvu.
Tijekom vladavine raznih ruskih careva i carica - od Petra Velikoga, preko Eka-terine II.,11 Aleksandra I.,12 Nikolaja I.13 pa sve do socijalističkih voda V. I. Lenina i J. V. Stalina - književnost se s manje ili više uspjeha borila s raznim oblicima i stupnjevima cenzure. O surovosti cenzure u carskoj Rusiji pisali su i mnogi povijesni analitičari (A. Bljum, G. Žirkov, P. Rejfman i dr.), ali i mnogi književnici (A. Radi-ščev, M. Saltikov-Ščedrin, M. Gor'kij i dr.). Time se potvrdivala utemeljenost nimalo slučajne metafore o književnosti kao mocnome oružju.14 Patetični stihovi Evgenija Evtušenka U Rusiji je pjesnik više od pjesnika15 postali su slavna narodna krilatica i jedan od brojnih pisanih dokaza iznesene tvrdnje. Na istu se temu 1847. godine oglasio i kritičar Vissarion Belinskij u polemičnom pismu Nikolaju Gogolju: »Samo je književnost, bez obzira na tatarsku cenzuru, živa i dobro napreduje. Zbog toga je spisateljsko zvanje u nas toliko časno i zbog toga je kod nas lako postici književni uspjeh, čak i kad je u pitanju osrednji talent« (Belinskij 1976: 418). Dok je Lotman pokušao razjasniti povijesno-kulturološke okolnosti zbog kojih je književnosti u 18. stoljeca dodijeljena aureola svetosti, Belinskij je, sporeci s Gogoljem, precizirao ulo-gu i značenje književnika za rusku čitateljsku publiku: «ona u ruskim piscima pre-poznaje svoje jedine vode, zaštitnike i spasitelje od mraka samovlada, pravoslavlja i narodnjaštva« (Belinskij 1976: 418).
Da književnici u očima ruskoga dvora nisu bili tek umjetnici uljepšavanja stvarnosti, pokazuje bogata riznica prognanih pa i pogubljenih pisaca. I u tom smislu valja još jednom naglasiti važnost 18. stoljeca kao razdoblja u kojemu se uspostavlja relevantan model odnosa izmedu pisaca i ideologa, jer je »borba književnosti 18. stoljeca za društvenu funkciju bila borba za njezinu društvenu neovisnost, za to da ona bude glas istine, a ne odraz mišljenja dvora« (Lotman 2005: 124). Taj je model zacrtao Aleksandr Radiščev - omiljeni pisac ruske revolucionarne inteligencije 19. stoljeca i marksističkih književnih teoretičara i političara 20. stoljeca (A. Lunačar-skij, L. Trockij, V. I. Lenin i dr.). Ono što je kod Radiščeva cijenio i uzdizao Lenin (patriotizam, nacionalni ponos, osudu cenzure, nasilja i jarma carskih krvnika) že-
11	O zaoštravanju cenzure u doba Ekaterine II. te nastanku prvoga dekreta 1763. godine kao prvoga pri-jedloga organizirane cenzure u Rusiji piše G. Žirkov u predgovoru svoje knjige. Zahvaljujuci novom dekretu
0	cenzuri 1796. godine Ekaterina II. je započela institucionalizaciju cenzure, tada je profesija cenzora dobila
1	odredeni društveni status. U njezinom je dekretu stajalo da »nikakve knjige, bilo da je riječ o originalima ili prijevodima, bez obzira na izdavača, ne mogu biti objavljene bez dozvole cenzora« (Žirkov 2001: 16). Pavel I., radikalizirat ce cenzorsku politiku carice Ekaterine II.; osnovat ce cenzorsko tijelo, tzv. Cenzorski savjet i narediti spaljivanje svih zabranjenih knjiga. Prema Billingtonovim uvidima, Pavel I. zapravo je težio sveobu-hvatnoj cenzuri; čak se korištenje riječi »gradanin« za vrijeme njegove kratke vladavine smatralo zločinom.
12	Aleksandr I. je u vrijeme svoje vladavine (1801 - 1825) objavio prvi Ustav o cenzuri, koji je trebao smanjiti lokalnu moc pojedinih cenzora i osloboditi znanost i umjetnost od zlouporabe vlasti pojedinih mocnika. Upravo je zbog toga slovio kao jedan od najliberalnijih ruskih careva.
13	Cenzorska tiranija Nikolaja I. (1825 - 1855) ovjekovječena je u drugom po redu Ustavu o cenzuri iz 1726. godine, koji je zbog prevelike krutosti i sitničavosti dobio naziv čugunnyj ustav, tj. olovni ustav (u slobodnom prijevodu). Nikolaj I. je u povijesnim analizama slovio kao »cenzor svih cenzora«, odnosno car koji je vecinu knjiga (pa i one vec cenzurirane) cenzurirao sam, vlastitom rukom. Razdoblje od 1848 -1855 (posljednji period njegove vladavine) u ruskoj je povijesti poznato pod nazivom »epoha cenzorskoga terora« ili »sedam mračnih godina«.
14	Dekabristi su izdvajali upravo poeziju kao jedno od svojih oružja.
15	Poet v Rossii — bol'še, čem poet.
stoko je kritizirala carica Ekaterina ii.,16 zabranivši njegovo najpoznatije djelo -Putovanje iz Peterburga u Moskvu (Putešestvie iz Peterburga v Moskvu, 1789.) - i osudivši Radiščeva smrtnom kaznom, koju je poslije zamijenila desetogodišnjim progonstvom u Sibir.17 U ruskoj književnosti Radiščev je poznat kao prvi iz velike ruske galerije prognanih pisaca, no čini mi se da se njegovo značenje ne iscrpljuje tek prognaničko-subverzivnim statusom. Radiščev je, što je za načetu temu mnogo važnije, u Putovanju iz Peterburga u Moskvu dao ironičnu sliku svrhe i posljedice cenzure: »Cenzura je postala dadilja rasudivanja, oštroumnosti, fantazije, svega ve-likoga i lijepoga. Ali gdje su dadilje, jasno je, tamo su i djeca, koja ne znaju hodati bez pomagala, zbog čega nerijetko odrastaju s krivim nogama« (Radiščev 2002: 131). Osvrnuo se, takoder, na besmislenost i glupost carske vlasti u svome kratkom pregledu povijesti cenzure,18 usporedivši je s inkvizicijom, što je po njemu i više nego »jasan dokaz da su svečenici bili uvijek izumitelji okova, koji su kočili ljudski razum u raznim vremenima, rezali mu krila da svoj let ne usmjeri prema uzvišenosti i slobodi« (Radiščev 2002: 138).
Iznimno je zanimljiv i važan bio složeni odnos izmedu ruskoga nacionalnog miljenika Aleksandra Puškina i cara Nikolaja I. u prvoj četvrtini 19. stolječa. Iako Puškinovo stvaralaštvo nije bilo ni upola polemično kao Radiščevljevo, te on sam nikada nije doživio tako radikalnu osudu, nakon povratka iz progonstva19 Puškin je postao vlasništvo cara. Car mu je oprostio kaznu i vratio ga u Sankt-Peterburg, ali mu pritom nije vratio slobodu. Puškin je bio pod strogim nadzorom policije, a njegovo stvaralaštvo pod budnim okom Nikolaja i.20 Gennadij Žirkov podsjeca na pismo grofa Benkendorfa, koji u rujnu 1826. godine izvješcuje tada več slavnoga pjesnika: »Nitko nece pregledavati vaše radove; oni su oslobodeni cenzure. Imperator če sam ocjenjivati vaša djela te biti vaš osobni cenzor« (Žirkov 2001: 2). Govoreči o ovom Don Kihotu autokracije, kako je Anna Tjutčeva nazvala Nikolaja I., valja istaknuti mehanizam koji če biti karakterističan i za Stalinovu diktaturu: carska se cenzura zaoštravala ovisno o opasnostima koje su prijetile dvoru. Što su prijetnje bile ozbilj-nije i što je neprijatelj intenzivnije ometao carsku vlast, to je cenzura postajala sve
16	Nezadovoljstvo intelektualaca u vrijeme vladavine Ekaterine II. (1762 - 1796) kulminira njihovim otudenjem od dvora. Carica je, osim što je zabranila Radiščevljevo djelo, zabranila objavljivanje svih djela G. Skovorode i obustavila izlaženje svih časopisa N. Novikova (pokretača prvih nezavisnih društveno-kritičkih časopisa u Rusiji).
17	Paradoksalno, da nije bilo njezina dekreta iz 1783. godine, koji je dozvoljavao rad privatnih tiskara, Radiščevljevo Putovanje iz Peterburga u Moskvu ne bi moglo biti objavljeno. Unatoč tomu, nakon što je knjiga bila otisnuta carica ju je smjesta zabranila. Iako je Radiščevu promijenila smrtnu osudu u progon-stvo, konfiscirala je i spalila cjelokupno prvo izdanje knjige. Djelo je bilo zabranjeno sve do 1905. godine. Carska cenzura nije dozvolila objavljivanje čak ni Puškinova članak o Radiščevu u časopisu Sovremennik 1836. godine.
18	Kratka priča o nastanku cenzure (Kratkoe povestvovanie o proishoždenii censury) u djelu Putovanje iz Peterburga u Moskvu.
19	Aleksandr I. kažnjava Puškina četverogodišnjim progonstvom (1920 - 1924) na jug Rusije (progon-stvo se službeno vodilo kao premještaj po dužnosti). Puškin je 1924. godine otpušten iz službe i prognan u Mihajlovsko, svoje rodno selo.
20	Više o odnosu Puškin - Nikolaj I. vidi u prologu Carevi i pjesnici (Cari i poety) knjige S. Volkova
Šostakovič i Stalin. Umjetnik i car (Šostakovič i Stalin. Hudožnik i car', 2006).
rigoroznija i sveobuhvatnija.21 Nikolajeva je cenzorska politika22 u doba antiruskoga ustanka u Poljskoj (1830 -1831) i revolucionarnih previranja u Europi (1848), kao što je Leninova u doba Gradanskoga rata (1917 - 1922) ili Stalinova u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, postajala sve bespoštednija.
Iako se Stalinov vladarski stil češce usporeduje s onim Petra Velikoga i Ivana Groznoga, Solomon Volkov drži da Stalinova kulturna politika u mnogočemu pod-sjeca na vladavinu Nikolaja I. Slučaj Fedora Dostoevskoga slikovito ce ilustrirati o kakvoj je politici i kakvome stilu riječ. Dostoevskij je 1849. godine uhicen pod optužbom za protuzakonito revolucionarno djelovanje u okrilju petraševaca, nakon čega je osuden na smrt. Car Nikolaj I. nareduje da se smrtna kazna zamijeni če-tverogodišnjim progonstvom, pri čemu dodaje bizarno-okrutni naputak - odluku o pomilovanju trebalo je objaviti Dostoevskome tek neposredno prije strijeljanja.23 Ako je uvriježen stav da je Petar Veliki otvorio ruska vrata utjecajima Zapada, Nikolaj I. ih je, poput Stalina, nastojao držati zaključanima; zabranjivao je školovanje ruskih mladica na Zapadu, te je, strahujuci od hamletovskih pitanja, 1848. godine ukinuo filozofiju kao predmet proučavanja (Billington ističe kako je zabrana samo formalno povučena 1863. godine, no u praksi je povučena tek 1889. godine). Osim toga, obojica su voljeli isticati kako je za ruski narod neophodan gazda te su obojica imali svoga književnog miljenika - Nikolaj I. Puškina, a Stalin, čini se, Maksima Gor'koga.
»Cenzura? Užasne li riječi!«
Nakon što se na ruskome tronu ustoličila nova vrste vladara u liku Vladimira Il'iča Lenina, preobrazila se i kultura dijaloga izmedu umijeca pisanja i umije-ca vladanja. U anketi koju je 1918. godine proveo list Petrogradskoe eho stajalo je jednostavno pitanje: Može li inteligencija raditi s boljševicima? »Može i mora«, re-zolutno je odgovorio Aleksandr Blok i dodao kako su ruski intelektualci oduvijek bili revolucionarni. U razdoblju Leninovoga strelovitog uspona na vlast i njezinoga relativno brzoga napuštanja (1917 - 1924) dogodila se krucijalna promjena društve-no-povijesne i kulturno-civilizacijske klime. Atmosferu posvemašnoga kaosa koji se uvukao u sve domene novonastale paradigme jedni su dočekali uz ovacije, dok su drugi bogobojazno strepili, vidjevši obrise apokaliptične buducnosti na krilima oktobarske revolucije. Tu je dvojakost vec 1909. godine uspješno predvidio ruski filozof i svečenik Sergej Bulgakov u svome filozofskom djelu Na piru bogova (Na piru bogov), zamišljenom kao verbalno sučeljavanje istaknutih članova ruskoga društva (društvenoga djelatnika, pisca, diplomata, generala, bogoslova i prognanika). Nošen gotovo proročkim stihovima Andreja Beloga,24 društveni djelatnik iz Bulgakovljeva filozofskoga razgovora neutješno oplakuje nestanak ruske matrice: »Pomrlo je, sve
21	S. Volkov napominje da je još 1936. godine esej filozofa i povjesničara Georgija Fedotova, objavljen u Parizu, ukazivao na nevjerojatnu sličnost u načinu vladanja izmedu Stalina i Nikolaja I.
22	Jedan od pionirskih radova na tu temu smatra se knjiga autora M. Lemke Nikolajevi žandari i književnost. 1826 — 1855. (Nikolaevskije žandarmy i literatura, 1909).
23	Inscenacija smrtne kazne - jedan od najgorih oblika psihološkoga mučenja - odigrala se 22. prosinca 1849. godine. Svi su osudenici bili pomilovani, no neke je pretrpljeni šok otjerao u ludilo.
24	Isčezni v prostranstvo, isčezni, Rossija, Rossija moja!
je pomrlo! Sve je mrtvo i mi smo mrtvi, lutamo poput živih leševa i mrtvih duša. (...) Gdje je on, taj velikodušan i svijetli narod (...)? Dogodila se nekakva mračna preobrazba, Božji se narod pretvorio u stado podlih svinja« (Bulgakov 2000: 1). Nešto je drugačija perspektiva diplomata, uvjerenoga u pozitivan ishod započete preobrazbe: »I sada, pod boljševicima i bez Rusije, naš ce život i dalje biti drag, pokušat cemo ga spasiti četvrtinom kruha s mekinjama. (...) Bravo marksisti - oni se ne boje pogledati istini u oči« (Bulgakov 2000: 1).
Nema sumnje da je razdoblje začeto Oktobarskom revolucijom označilo kardinal-nu promjenu društveno-gospodarske i kulturno-umjetničke klime, no to ce forma-tivno razdoblje sovjetske civilizacije u ovoj studiji biti važno zbog svoje tranzicijske - nedorečene - prirode, u kojoj su granice dozvoljenoga još poprilično nejasne. Zbog toga su, vrlo vjerojatno, i nedovoljno istražene u povijestima ruske kulture. Poste-peno ce sovjetski aparat nastojati suziti široku lepezu književnoga raznoglasja koje je dominiralo u Srebrnome vijeku, što ce po sudu Ljudmile Dar'jalove u 1920-im godinama dovesti do polarizacije književnosti na dvije ideološke polutke: na književnost revolucionarnoga svjetonazora i na književnost evolucijskoga smjera (vjernu krščanskim principima). Arlen Bljum je tu ranu, u mnogočemu proturječnu, sovjetsku etapu pod vodstvom V. I. Lenina nazvao početnim razdobljem sovjetske cenzure25. Lenin, potaknut dubokom odbojnošcu prema cenzorskom despotizmu carske Rusije, cvjetanju nejednakosti i gušenju slobode govora, u svojoj je pamfletnoj publicistici s početka 20. stoljeca ustrajno obecavao ukidanje cenzure, implicitno ukazavši na podrijetlo njezine okrutnosti: »Mi, razumije se, ne kažemo da se preobražaj književnosti, zablacene azijatskom cenzurom i europskom buržoazijom, može dogoditi odmah« (Lenin 1972: 102); »to ce biti moguce samo u socijalističkom besklasnom društvu. (...) To ce biti slobodna književnost« (Lenin 1972: 104).
No unatoč propagiranju sveopce jednakosti te nastojanjima prve i druge revolucije da ukinu carističku cenzuru, ona nikada nije nestala s ruskoga kulturnoga zemljo-vida. Štoviše, po mišljenju Pavela Rejfmana, sovjetska cenzura postala je opasnija i organiziranija od carističke zbog toga što je postala sveopca, sveprisutna26. Vec treci dan nakon preuzimanja vlasti (10. studenoga) 1917. godine, Lenin donosi svoj znameniti Dekret o tisku27 i njime dokida postojanje svih tiskanih medija28 koji su se javno ili skriveno protivili i štetili boljševičkoj vlasti, čime vec zarana ukazuje da ulazi
25	Bljum tvrdi da se razdoblje tzv. početne cenzure okončava tek 1928. godine.
26	Sovjetska cenzura jest cenzura totalitarne države, u kojoj su sredstva masovne informacije manipu-lirana i pretvorena u propagandno sredstvo samo onih svjedočanstava koja su bila korisna vlasti - ističe Rejfman u svojim predavanjima, dostupnima na na internetskoj stranici http://lepo.it.da.ut.ee/~pavel/in-dex1.htm.
27	Početak Leninova dekreta iz 1917. godine glasi: »U ovom važnom trenutku preokreta i u danima koji ce uslijediti, Privremeni revolucionarni komitet prisiljen je poduzeti cijeli niz mjera protiv kontrarevolucio-narnoga tiska« (Lenin 2000: 1). Nakon kratkoga osvrta u kojemu se boljševička vlast brani od kritike da je takvim potezom uskočila sama sebi u usta, ukinuvši temeljni princip njezina programa, u dekretu stoji: »Svi znaju da je buržujski tisak jedno od najmocnijih oružja buržoazije. U ovako osjetljivome razdoblju, kada nova vlast, vlast radnika i seljaka, treba ojačati, nemoguce je ostaviti takvo oružje u neprijateljskim rukama i to baš sada, kada ono ne predstavlja ništa manju opasnost od bombi i metaka« (Lenin 2000: 1). Puni tekst dekreta dostupan je na adresi http://opentextnn.ru/censorship/russia/sov/law/snk/1917/?id=455.
28	U svega godinu dana (1918 - 1919) boljševici su zatvorili sve privatne tiskare i industrije papira.
u tipologiju diktatorskoga vode Aleksandra Koževa.29 Samo desetak godina ranije Lenin je u Partijskoj organizaciji i partijskoj književnosti (1905) kao voda opozicije obečavao posve suprotno: »Nakon što smo se oslobodili vlasti kmetske cenzure, mi ne želimo i nečemo pristati na buržujsko-trgovačke književne odnose. Mi želimo i hočemo stvoriti slobodni tisak (...) Sloboda riječi i tiska mora biti potpuna« (Lenin 1972: 102). U svjetlu iznesenoga, zanimljivo je ustanoviti da je samo godinu dana poslije osvajanja vlasti Lenin ugasio preko 470 opozicijskih tiskovina.30
Treba napomenuti da je Dekret o tisku predstavljen kao privremena i izvanredna mjera zbog stanja opče opasnosti u kojoj se nalazila zemlja (na udaru kontrarevolu-cionarnih jedinica, okružena vanjskim i unutarnjim neprijateljima). No Marina Kon-stantinova31 osporava i demistificira tobožnju privremenost i napominje da Leninova cenzura nije oslabila čak i nakon uspostavljanja željene stabilizacije i normalizacije društvenog ustroja. Štoviše, Konstantinova ustraje u dokazivanju da je Dekret o tisku bio tek prvi korak postupne kulturno-umjetničke represije i sveopče cenzure, ko-jom se proslavio staljinizam. Pod krinkom privremenosti postupno je nastajala trajna diktatura, a zaoštravanje Leninove cenzure ubrzao je gore spomenuti mehanizam: strah od neprijatelja, u čije se redove dakako ubrajala i ruska inteligencija. Sinjavskij primječuje da je manija neprijatelja, koja če do punoga izražaja doči u Stalinovo doba, zaživjela več za Lenina. Kada je nakon Kronštatske pobune32 i raznih drugih protuboljševičkih ustanaka (pobune seljaka i sl.) trebalo učvrstiti vlast, a neprija-telje protjerati s kučnoga praga, nastupila je diktatura. Umjesto uvodenja obečane demokracije, 1922. godine Lenin osniva specijalnu ustanovu za kontrolu sveukupne književne i izdavačke djelatnosti: Glavlit (Glavnoe upravlenie po delam literatury i izdatel 'siv).
Cilj je bio jasan - centralizacija svih oblika cenzure u tiskanim djelima. Nijedno tiskano djelo nije moglo biti objavljeno mimo Glavlita; oslobodena su, doduše, bila samo neka izdanja, recimo publikacije RKP(b), Kominterne, Gosizdata33 i Akade-mijinih znanstvenih radova. No gdje su završavale zabranjene knjige? Upočetku su se spaljivale, da bi početkom 1920-ih nastupilo trajno arhiviranje zabranjene misli u Sovjetskom Savezu. Osnovan je najveci arhiv nepodobne sovjetske književnosti -Spechran - kojim je rukovodila Leninova žena Nadežda Krupskaja.34 Iz knjižnica su tako odstranjena problematična djela Tolstoja, Dostoevskoga,35 Feta, Platona, Scho-penhauera i mnogih drugih. Prema podacima Bljumove studije, u nekim je arhivima do 1987. godine pronadeno pola milijuna knjiga i periodičkih publikacija. U specijal-
29	U knjizi Značenje vlasti (Ponjatie vlasti, 2007).
30	Prema podacima koje navodi Pavel Rajfman u svojim predavanjima na temu ruske, sovjetske i postsovjetske cenzure, dostupnim na stranici http://www.gumer.info/bibliotek_Buks/History/reifm/index. php.
31	U članku Politika partije po pitanju književnosti u SSSR-u od 1934 - 1982 (Politika partii v oblasti literatury v SSSR 1934 - 1982).
32	Kronštadskij mjatež 1921. godine pod vodstvom Stepana Petričenka.
33	Državna institucija, osnovana 1919. godine, kojoj je cilj bio sistematizirati i centralizirati cenzuru.
34	odjel specijalne pohrane (Otdel special'nogo hranenija) je krovna institucija, koja se sastojala od mnoštva odjela (u svakoj se večoj knjižnici nalazio jedan).
35	roman Bjesovi (Besy, 1871 - 1872) Dostoevskoga bio je zabranjen sve do 1935. godine, kada je napokon uključen u njegova sabrana djela.
nom arhivu najvece moskovske knjižnice - Državne biblioteke V. I. Lenina - pohra-njena su djela najkontroverznijih sovjetskih pisaca 1920-ih godina: Anne Ahmatove, Osipa Mandel'štama i Mihaila Bulgakova (kao i brojna tamizdatska izdanja Borisa Pasternaka i Aleksandra Solženicyna).
Suprotno očekivanjima da ce cenzura biti ublažena i obecanjima da ce biti posve ukinuta, ona je postupno zalazila u sve pore umjetničkoga (i društvenoga) djelovanja.36 Leninova je cenzorska politika bila poprilično kaotična, što ne čudi ako se uzme u obzir da se radilo o ranoj, početnoj fazi uspostavljanja pravilnika dozvoljenoga i nedozvoljenoga.37 Krajem 1910-ih i početkom 1920-ih godina norme dobroga i lošega ponašanja još nisu bile strogo definirane, pa tako ni precizne granice zabranjenoga, što je urodilo mnogim cenzorskim propustima.38 Tomu usprkos, danas nije teško osporiti tezu prema kojoj je u Leninovo doba vladala stvaralačka sloboda, nasuprot umjetničko-imaginacijskoj kastraciji i težnji stilsko-poetskoj monolitnosti Stalinova vremena.39 To ce najbolje ilustrirati Leninovi rani pamfletni istupi Što činiti? (Čto delat'?, 1902) i Partijska organizacija i partijska književnost (Partijnaja organizacija i partijnaja literatura, 1905), koji jasno po-kazuju diktatorsko-represivne tendencije V. I. Lenina: »Na posao, drugovi! Pred nama je teška i nova, no velika i zahvalna zadaca - organizirati opsežan, sve-stran, raznovrstan književni rad u uskoj i neraskidivoj vezi sa socijaldemokratskim radničkim pokretom. Sva socijaldemokratska književnost mora postati partijska« (Lenin 1972: 104).
Tridesetak godina nakon Leninova književnoga programa to ce uz pokoju stalji-nističko-buharinovsku korekciju prerasti u fenomen poznat kao socrealistička književnost, odnosno socrealistički kanon. Time je razbijen drugi veliki mit prema kojemu je Stalin tvorac socrealističkoga kanona; socrealizam - upravo kao i tendencija podčinjavanja književne imaginacije - Leninovo su djelo.
Uspostavljanje NEP-a (Novaja ekonomičeskaja politika) 1921. godine i nep-a40 (kratica za nezavisni tisak), kao i postojanje raznovrsnih poetskih formacija i literarnih skupina, ulijevalo je nadu za tolerantniji odnos boljševičke vlasti prema književnosti. No to se nije dogodilo; nakon početnih cenzorskih propusta Leninova se cenzorska praksa u samo nekoliko godina razvila u dobro uvježbani mehanizam; kad bi zakazala tzv. preventivna cenzura pa bi nadležna cenzorska ustanova nesmo-treno propustila knjigu za koju bi se ustanovilo da je buržujska ili politički štetna, na snagu je stupala kaznena cenzura: zabrana knjige i kažnjavanje krivaca. Da je
36	Cenzuru nisu uspjele zaobici ni filmska ni radio-televizijska industrija; osnovani su Goskino i Goste-leradio - institucije koje su ispunjavale funkciju analognu Glavlitu.
37	Billington u svojoj povijesti ruske misli i kulture Ikona i sjekira naziva Leninovu vladavinu kaotičnim interregnumom.
38	Tek je 1938. godine sovjetska javnost dobila svoj službeni bonton (Stalinov Kratkij kurs istorii vKP(b)) u kojemu su na svim područjima ljudskoga djelovanja, u »filozofiji, politici, ekonomiji i kulturi utvrdene, pa čak i akademizirane, formule lošeg i dobrog, pravilnog i nepravilnog, našeg i tudeg«. (Trofimova 2002: 97).
39	Mnogi smatraju kako je umjetnička sloboda za Leninova vremena zapravo rezultat njegove apso-lutne posvecenosti kudikamo važnijim pitanjima: vanjskopolitičkim odnosima, unutrašnjoj birokratizaciji zemlje i obnovi privrede.
40	Nezavisimaja pečat'.
Lenin začetnik sovjetskoga cenzorskog terora41 (ta se invencija, kao i niz drugih zasluga, godinama nepravedno pripisivala Stalinu), danas više nije nepoznanica, no Žirkov naglašava kako su unatoč brojnim dokazima i povijesni i književni analitičari godinama odbijali pisati na tu, očigledno, tabuiziranu temu.42 U usporedbi s metodo-logijom Stalinove cenzure, koju je Billingtom, želeci naglasiti prevlast iracionalnoga i nepredvidivoga u njoj, okarakterizirao kao metodu u ludilu, Leninova je cenzorska diktatura bila birokratska i racionalna. Ali, i njemu je bila svojstveno nepodnošenje tudih grešaka i propusta, koje je znalo evoluirati u okrutnost. Da bi ilustrirao Leni-novu vulgarnost i nesnošljivosti prema propustima, Žirkov je u svojoj studiji nanizao primjere koji dokazuju Leninov cenzorski despotizam (kakav ce kasnije naslijediti Stalin): »Samo je glupan, samo je perfidni saboter mogao propustiti takvu knjigu. Molim da se otvori istraga i da se pozovu svi odgovorni za uredivanje i objavljivanje knjige« (Žirkov 2001: 2). U telegramu što ga je povodom neučinkovitosti i nemara u vezi s projektom podizanja spomenika zaslužnim kulturnim djelatnicima, poslao Lunačarskome, očigledna je i Leninova sklonost kažnjavanju: »Ukoravam zbog zlo-činačkoga i nemarnog odnosa, zahtijevam da mi se pošalju imena svih odgovornih osoba da ih predam sudu« (Lenin 1972: 198).
Nije se teško složiti s tezom Konstantinove da je totalitarna manija kontroliranja kulturnoga života u SSSR-u za vrijeme Stalina tek logičan nastavak Leninove kulturne politike nije teško. Da je upravo Lenin tvorac staljinističkih GULAGA i inih ostracizama, dokazuje postojanje nekoliko dekreta na koje u svome članku upo-zorava Konstantinova. Dekret O revolucionarnome sudenju tisku iz 1918. godine ima važno mjesto u povijesti sovjetske cenzure; njime je Lenin legalizirao kaznene posljedice za one koji su u svojim tekstovima štetili sovjetskoj vlasti, lagali ili izvrtali pravu istinu o stanju u boljševičkoj Rusiji. Taj je dekret, izmedu ostalog, ozakonio 1) lišavanje slobode dotične osobe; 2) lišavanje odredenih ili svih političkih prava te 3) izgon iz grada ili mjesta ili koji je u sastavu Ruske Republike. Drugi dokument nije bio javnoga karaktera; Upute Glavlita mjesnim organima u ljeto 1922. godine bile su razaslane po cijeloj zemlji, a podrazumijevale su zabranu tiskanja tekstova koji su bili otvoreno neprijateljski prema komunističkoj partiji i vlasti, izbacivanje problematičnih i spornih mjesta (činjenica, brojeva, osobina) koje su na bilo koji način kompromitirale Sovjetsku vlast i komunističku partiju i slično. Stoga ne preostaje drugo do zaključiti da je borba koju ce neki pisci voditi sa Stalinom i staljinističkom cenzurom (Boris Pil'njak, Osip Mandel'štam, Mihail Bulgakov i dr.) od 1930-ih godina nadalje samo radikalizacija smjera, što ga je odredio Lenin.43
41	Koncentracijski logori, kao prethodnica GULAGA, pojavili su se još za Leninove vladavine. Dok se antistaljinistička književnost 20. i 21. stoljeca vrijedno obračunava s traumatskim sjecanjem na Stalina, malo je književnih djela koje se bave Leninovim naslijedem. Medu njima valja svakako istaknuti književnu desakralizaciju Lenina u pripovijestima vasilija Grossmana Sve teče (Vse tečet, 1970) i Venedikta Erofeeva Moja malenaLeniniana (Moja malen'kajaLeniniana, 1988).
42	Rejfman upozorava kako ruski narod nikada nije pošao putem delenjinizacije. Štoviše, nakon zna-menitoga govora Nikite Hruščeva na 20. sjednici KPSS-a u kojemu proziva sva Stalinova zlodjela i poziva na destaljinizaciju, Lenin je (p)ostao primjer pozitivnoga junaka. Kult ličnosti Lenina dovedena je u pitanje tek 1990-ih godina, medutim njegova demitologizacija još nije okončana.
43	A. Sinjavskij drži da je staljinizam bio produžena ruka lenjinističke utopije, čime postavlja upravo Lenina na izvorište sovjetske civilizacije.
Uzmu li se u obzir sve navedene činjenice, sasvim je opravdano sumnjati da bi se takvoj radikalizaciji priklonio i sam Lenin da mu moždani udar 1924. godine nije prepriječio put. Uostalom, još je Stanko Lasic u Krležologiji ili Povijesti kritičke misli o M. Krleži (1993), svodeci bilancu simpozija o revolucionarnim tradicijama Zagrebačkog sveučilišta 1970. godine, naslutio važnost načete teme te je postavio sljedece pitanje: »nije li zlo bilo sadržano u samom pojmu lenjinističke revolucije? (...) nije li globalno negativna bilanca svjetskog i našeg socijalizma44 samo logična posljedica lenjinističke revolucionarne koncepcije?« (Lasic 1993: 57). Ali, u oblikovanju sovjetske cenzure važnu je ulogu odigrao i znameniti narodni komesar za kulturu i najutjecajniji književni kritičar svoga vremena - Anatolij Lunačarskij, koji je u eseju sloboda knjige i revolucija (svoboda knigi i revoljucija, 1921) okarakteri-zirao sovjetsku cenzuru kao nužno zlo,45 pokušavajuci ublažiti represivni karakter sovjetske vlasti: »Cenzura? Strašne li riječi. Ali za nas ništa manje strašne nisu ni riječi puška, bajunet, zatvor, pa čak i država. Sve su to za nas strašne riječi, a one su dio njihova arsenala, arsenala svih buržoazija, i konzervativnih i liberalnih« (Lunačarskij 2010 - 2012: 1). Za razliku od Lunačarskoga, Lenin nije mislio da je zaoštravanje cenzure proturječno njegovim socijaldemokratskim načelima, a stav da je cenzura prijeko potrebno i legitimno oružje u borbi za uništenje neprijatelja svrstava ga u red ruskih careva-cenzora,46 čiju je azijatsku okrutnost osudivao po-četkom 20. stoljeca.
Odnos (buduce) sovjetske vlasti prema umjetničkoj književnosti jasno je formuliran u nastavku gore spomenutoga članka Lunačarskoga: »Da, nimalo se ne bojimo cenzurirati čak i lijepu književnost« (Lunačarskij 2010 - 2012: 1). Izvješce o radu koji je 1927. godine podnio upravitelj Glavlita, Pavel Lebedev-Poljanskij potvrduje sve okrutniju devastaciju književnoga života. U tom izvješcu, takoder, primjecujem važnu semantičku preinaku. Sudeci po jednom njegovu odlomku, očigledno je da se glagolom cenzurirati podrazumijevalo likvidirati.41 Upravitelj Glavlita je na koncu istaknuo potrebu za nemilosrdnom borbom sa svim književno-umjetničkim grupa-cijama buržujskih tendencija, no valja napomenuti kako je Glavlit uočio buržujske i antisovjetske tendencije kod zapanjujuce velikoga broja pisaca.48 Stoga ne čudi poda-
44	Nužno je napomenuti da ce socrealistički kanon odigrati važnu ulogu u jugoslavenskim književnostima. Po Lasicu je upravo spomenuta koncepcija književnosti osnovni pokretač tzv. socijalne književnosti (1928 -1934) na prostoru bivše Jugoslavije, kojoj je Miroslav Krleža u znamenitom ljubljanskom govoru stao na kraj.
45	Žirkov upozorava na paradoksalnost stavova Lunačarskoga kada je u pitanju cenzura. Na 2. sjednici Centralnoga izvršnog komiteta narodni komesar definira cenzuru kao najvece blago ali ujedno i neizbježno zlo, a iste godine (1921.) daje posve proturječne izjave o štetnosti cenzure.
46	Valja dodati da Lenin pripada novom tipu »cara«; Sinjavskij ga opisuje kao cara-asketa, radoholičara koji prezire sva materijalna, ali i duhovna bogatstva.
47	»U oblasti umjetničke književnosti, koja se tiče slikarstva, kazališta i glazbe, potrebno je likvidirati literaturu koja se protivi sovjetskom ustroju. (...) Nužno je i potrebno odnositi se krajnje strogo prema tek-stovima u kojima se propagiraju buržujske umjetničke tendencije nekih književnika« (Zelenov 2000: 1). Cijeli tekst izvješca dostupan je u Arhivu Ruske Akademije Znanosti (Arhiv RAN) u Moskvi.
48	Nisu samo urednici bili odgovorni za suzbijanje književnoga neposluha, velika je odgovornost pala na leda pisaca (osobito članova društava i saveza), koji su morali cenzurirati svoje kolege. Takvu raspodjelu odgovornosti na gotovo sve instance književno-izdavačke djelatnosti Rejfman izdvaja kao jedan od važni-jih noviteta sovjetskoga sistema. Mehanizam preraspodjele dužnosti, u kojemu odgovornost snosi i najniži »kotačic« sistema, presudan je za formiranje novoga sovjetskog čovjeka, tzv. homo sovieticusa.
tak prema kojemu je Glavlit 1925. godine zabranio objavljivanje čak 220 knjiga te je u samo dvije godine unio prepravke ideološkoga sadržaja u oko 900 djela! Takve i slične progone slobodne intelektualne misli u sovjetskoj Rusiji Andrej Sinjavskij objašnjava strahom same vlasti od postojanja ikakvoga oblika drugosti u zemlji - bilo tumače-nja, bilo kritike: »otuda nevjerojatna kontrola sovjetske civilizacije nad mislima, nad ideologijom (...). I najmanji se element skepse, sumnje, ironije, humora smatrao zločinom« (Sinjavskij 2002: 101). Dosad izloženo potvrduje proročku tvrdnju Belinskoga iz pisma Nikolaju Gogolju o tome da je ruska čitateljska publika bila »uvijek voljna oprostiti autoru lošu knjigu, ali mu nikada nije praštala štetnu knjigu« (Belinskij 1976: 419). Ne čudi što je za cjeloviti uvid u razvoj Leninova sovjetskoga terora trebalo, analogno Radiščevljevoj misli iz ulomka Kratka priča o nastanku cenzure (Kratkoe povestvovanie o proishoždenii censury), čekati današnje vrijeme: »U Rusiji... Što se u Rusiji dogadalo s cenzurom, reci ce neko drugo vrijeme« (Radiščev 2002: 139).
Literatura
vissarion Belinskij, 1976: Pis'mo N. v. Gogolju. http://az.lib.ru/b/belinskij_w_g/ text_0040.shtml. Ogled 12. januara 2011.
Nikolaj Berdjaev, 1987: Ruska ideja. Beograd: Prosveta.
James Billington, 1988: Ikona i sekira. Istorija ruske kulture, jedno tumačenje. Beograd: Rad.
Arlen Bljum, 2000: Sovetskaja cenzura v epohu total'nogo terrora. 1929 - 1953. http://opentextnn.ru/censorship/russia/sov/libraries/books/blium/total/. Ogled 2. januara 2012.
josif Brodskij, 2000: Posvečeno kičmi. Zagreb: Meandar.
Sergej Bulgakov, 2000: na piru bogov. Pro et contra. sovremennye dialogi. http:// www.vehi.net/bulgakov/napirubogov.html. Ogled 29. januara 2012.
Ljudmila Dar'jalova, 1998: Russkaja literatura 20 veka posle Oktjabrja. Dinamika razmeževanij i shoždenij. Tipy tvorčestva (1917 - 1932). Kaliningrad: Kalinin-gradskij gosudarstvennyj univerzitet.
Mihail Gefter, 2003: Stalinizm: večnoe vozvraščenie. Russkij žurnal, http://old.russ. ru/politics/20030303-gef.html. Ogled 10. februara 2012.
Aleksandr Kožev, 2007: Ponjatie vlasti. Moskva: Praksis.
Marina Konstantinova , 1999. Politika partii v oblasti literatury v SSSR (1934 -1982). Dutch Contributions to the Twelfth International Congress of slavists. Ur. W. G. Weststeijn. Amsterdam - Atlanta: Rodopi. 91 - 141.
Nadežda Krupskaja, 1949. Što se dopadalo Lenjinu iz lijepe književnosti. v. i. Le-njin. O književnosti. Ur. Marijan Jurkovic. Beograd: Kultura. 202 - 210.
Svetlana Kuz'mina, 2004: Istorija russkoj literatury 20 veka. Poezija Serebrjanogo veka. Moskva: Flinta/Nauka.
Vladimir Lenin, 1949. Značaj istinitosti u književnosti. V. I. Lenjin. O književnosti. Ur. Marijan Jurkovič. Beograd: Kultura. 144 - 160.
Vladimir Lenin, 1972. Partijnaja organizacija i partijnaja literatura. Polnoe sobranie sočinenii. Tom 12. Moskva: Izdatel'stvo političeskoj literatury.
Vladimir Lenin, 2000: Dekret o pečati. Otkrytyj tekst, http://opentextnn.ru/censor-ship/russia/sov/law/snk/1917/?id=455, Ogled 9. februara 2012.
Jurij Lotman, 1994: Besedy o russkoj kulture, Byt i tradicii russkogo dvorjanstva (18 - načalo 19 veka). Sankt-Peterburg: Iskustvo - SPB.
Anatolij Lunačarskij, 1949. Lenin i umjetnost. V. I. Lenjin. O književnosti. Ur. Marijan Jurkovic. Beograd: Kultura. 224 - 229.
Anatolij Lunačarskij, 2010 - 2012: Svoboda knigi i revoljucija. http://lunacharsky. newgod.su/lib/ss-tom-7/svoboda-knigi-i-revolucia. Ogled 4. februara 2012.
Aleksandr Radiščev, 2009: Putešestvie iz Peterburga v Moskvu. Moskva: Azbuka -klassika.
Pavel Rejfman, 2009: Iz istorii russkoj, sovetskoj ipostsovetskoj cenzury. http://www. gumer.info/bibliotek_Buks/History/reifm/11.php. Ogled 20. februara 2012.
Andrej Sinjavskij, 2002: Osnovy sovetskoj civilizacii. Moskva: Agraf.
Elena Trofimova , 2002: Ruska poezija: od undergrounda80-ih do postmodernizma 90-ih godina. Književna smotra 124 - 125 (2-3). 97 - 107.
Solomon Volkov, 2008: Istorija russkoj literatury XXveka. Ot L'va Tolstogo do Aleksandra Solženicyna. Moskva: Eksmo.
Mihail Zelenov, 2000: Glavlit i istoričeskaja nauka v 20-e - 30-e gody. Otkrytyj tekst. http://opentextnn.ru/censorship/russia/sov/libraries/books/zelenov/?id=1861#_ ftn34. Ogled 2. februara 2012.
Gennadij Žirkov, 2001: Istorija cenzury v Rossii XIX - XX vv. Moskva: Aspekt Press.
Povzetek
Književnost je imela v ruski kulturi od nekdaj poseben, čeprav ambivalenten status. J. Lotman je verjel, da je književnost (še posebej pesništvo) v 18. stoletju prevzela sakralno vlogo, nastalo po slabitvi religije na ruskih tleh, zaradi česar so pesniki postali skoraj preroški liki. A vzporedno z njeno profetsko dimenzijo, se je krepil tudi strah dvora pred njeno močjo. To bo najbolj nazorno pokazal primer Aleksandra Radiščeva, prvega izmed mnogih ruskih preganjanih piscev, čigar Potovanje in Peterburga v Moskvo je cesarica Katarina Velika prepovedala, samega avtorja pa pregnala v Sibirijo. Ravno v 18. stoletju so nastajali temelji zapletenega, in še kako prepletenega odnosa med politiko in književnostjo v ruski kulturi, zato ni presenetljivo, da je stalinistična totalitarna cenzura negovala in razvijala dobršen del despotizma cesarskega cenzurnega aparata.
Čeprav je omenjeno obdobje stalnica v vseh kulturoloških in zgodovinskih razpravah, ki se ukvarjajo z odnosom pisca in oblasti, se ta članek z njim ne ukvarja, ampak spremeni pozornost na do sedaj tabuizirano temo kulturne politike in cenzurne metode Vladimirja lliča Lenina (1917 - 1924). V času Leninovega sunkovitega vzpona na oblast in relativno hitre opustitve sovjetskega prestola (1917-1924) se je zgodila bistvena sprememba družbeno-zgodovinske in kulturno-civilizacijske klime. Atmosfero popolnega kaosa, ki se je stopil v vse domene novonastale paradigme, so nekateri pričakali ob ovacijah, medtem ko so drugi bogaboječe trepetali, videč obrise apokaliptične prihodnosti na krilih Oktobrske revolucije. Čeprav je prvi sovjetski vodja v svoji pamfletistični publicistiki z začetka 20. stoletja vztrajno obljubljal prenehanje cenzure, se je zgodilo ravno nasprotno - uvedba strogega nadzora vseh tiskanih medijev in s tem tudi uničevanje književno-umetniške svobode. V. I. Lenin prinese svoj znamenit Dekret o tisku in z njim odpravi obstoj tistih tiskovin, ki so se javno ali na skrivaj zoperstavljale boljševistični oblasti, s čimer že zgodaj nakazuje, da prehaja v tipologijo diktatorskega vodje Aleksandra Koževa. V nasprotju s pričakovanji, da bo cenzura ublažena in z obljubami, da bo povsem ukinjena, je postopno prehajala v vse pore umetniškega in družbenega življenja. Leninova cenzurna politika je bila precej kaotična (Billington jo imenuje kaotični interegnum), kar ni presenetljivo, če vzamemo v obzir, da je šlo za zgodnjo, začetno fazo vzpostavljanja pravilnika dovoljenega in prepovedanega. Na koncu prvega in začetku drugega desetletja dvajsetega stoletja še norme dobrega in slabega obnašanja niso bile strogo definirane, in s tem tudi precizne meje prepovedanega, kar je obrodilo mnoge cenzurne napake. Kljub temu članek želi izpodbiti tezo, po kateri je v Leninovem času vladala ustvarjalna pluralistična svoboda, v nasprotju z umetniško-imaginacijsko kastracijo in poetično monolitnostjo Stalinovega obdobja.