DOSELJENO HRVATSKO STANOVNIŠTVO VINKOVAČKOG PODRUČJA - KAKO JE TEŠKA DOŠLJINA KORA
Jadranka GALIOT KOVAČIČ'
COBISS 1.04
IZVOD
Doseljeno hrvatsko stanovništvo vinkovačkog područja - Kako je teška došljina kora
Brojno je hrvatsko stanovništvo rimokatoličke vjere s područja Hercegovine, Dalmacije, Like, Bosne, Zagorja i Bačke, doselilo u Vinkovce i vinkovačku okolicu, na današnji prostor istočne Hrvatske, od 18. do polovice 20. stolječa. Razlozi selidbe u Slavoniju su: siromaštvo, planska ili pojedinačna naseljavanja. Istražit če se odakle dolaze doseljenici i u koja se mjesta vinkovačkog područja sele, te opisati interakcija domačeg i doseljenog stanovništva, kao i graditeljstvo, stanovanje, gospodarenje i prehrana doseljeni-ka nakon Drugoga svjetskog rata.
KLJUČNE RIJEČI: vinkovačko područje, došljaci, domače stanovništvo, migracije, interakcija ABSTRACT
The Croatian Immigrant Population in the Vinkovci Area - How Hard is the Immigrant's Crust of Bread
The Croatian population of Roman Catholic origin from the regions of Herzegovina, Bosnia, Dalmatia, Lika, Zagorje and Bačka which settled down in Vinkovci and the Vinkovci region - in the present area of the easternmost part of Croatia - is quite numerous; this was happening from the beginning of the 18th century to the middle of the 20th century. The causes of coming to Slavonia are: poverty, problems of survival, planned and individual settlement. Research was done on where the immigrants came from and which places in the Vinkovci area they settled; the interaction of the domestic and immigrant populations is also described. In addition, the rural architecture, the kinds of homes, the agriculture and the eating habits of the immigrants after World War II are described as well. KEY WORDS: Vinkovci region, newcomers, local inhabitants, migration, interaction
IZVLEČEK
Doseljeno hrvaško prebivalstvo vinkovškega področja - Kako trd je kruh priseljencev?
Od 18. do polovice 20. stoletja se je v Vinkovce in okolico, se pravi na današnjo vzhodno Hrvaško, priselilo veliko hrvaškega prebivalstva rimskokatoliške veroizpovedi iz Hercegovine, Dalmacije, Like, Bosne,
I Magistar povijesti, etnologije i kulturne antropologije, etnolog konzervator za nepokretnu, pokretnu i nema-terijalnu kulturnu baštinu, viši stručni savjetnik; Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Kon-zervatorski odjel u Vukovaru, Jurja Dalmatinca 37, 32 100 Vinkovci, Republika Hrvatska; e-mail: jadranka.galiot-kovacic@min-kulture.hr.
Zagorja in Bačke. Razlogi za selitve v Slavonijo so bili siromaštvo, načrtno ali posamezno naseljevanje. Raziskovali bomo, od kod prihajajo priseljenci in v katere kraje vinkovškega področja se naseljujejo, opisali interakcije med domačim in priseljenim prebivalstvom ter gradnje, stanovanja, gospodarjenje in prehrano priseljencev po drugi svetovni vojni.
KLJUČNE BESEDE: vinkovško področje, prišleki, domače prebivalstvo, migracije, interakcija
UVOD
Brojni su doseljenici Hrvati rimokatoličke vjere iz Hercegovine, Dalmacije, Like, Bosne, Zagorja i Bačke doselili u Vinkovce i vinkovačku okolicu, na današnji prostor istočne Hrvatske, od 18. do 20. stolječa. Razlozi njihove selidbe kroz prošlost: siromaštvo, planska ili pojedinačna naseljavanja, doveli su do masovnih naseljavanja u cijelu Slavoniju. Intenzivna preseljenja na prostor istočne Hrvatske počinju od 18. stolječa, nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva i traju sve do iza Drugoga svjetskog rata, 1945. godine, ali i kasnije.
Terensko istraživanje izvršeno je u ljeto 2008. godine, u selima vinkovačke okolice, Rokovcima i Ni-jemcima, kada su obavljeni razgovori s kazivačima. Na istraživanje i obradu ove teme, autoricu je pota-knulo prethodno terensko istraživanje narodne, tradicijske arhitekture u mjestu Rokovci, gdje je uočila znatne razlike u veličini, izgledu i načinu gradnja tradicijskih obiteljskih kuča i gospodarskih zgrada na okučnicama. Odgovori na pitanje: „Koji su razlozi ovim razlikama u gradnji?", od strane mještana Roko-vaca, bili su uvijek jednaki i glasili su: „ Ove male kuče su kuče doseljenika, došlja, a velike su domače, šokačke". Saznati pod kojim su okolnostima i zašto su sagradene veoma skromne tradicijske kuče u mjestu, bila su osnovna uvodna pitanja i varijable, koje su inicirale istraživanje i obradu teme doseljenog hrvatskog stanovništva na vinkovačko područje. U članku se opisuju i tumače iskustva (doseljenih, kao i njihovih potomaka), prikupljene su nove spoznaje, te temeljem intervjua i opažanja, tumačena je istraživana pojava bez polaznih pretpostavki. Odabir kazivača je slučajan, omogučen je uvid u cjelinu, razumijevanje specifičnih slučajeva i dublja analiza, bez mogučnosti uopčavanja. Prateči životni put nekoliko osoba rodenih od 1929. do 1938. godine, prikazani su prvi kontakti doseljenih s domačim sta-novništvom i opisan je njihov doživljaj nove sredine.
Istraženo je odakle dolaze doseljenici i u koja se mjesta vinkovačkog područja sele, te opisana interakcija domačeg i doseljenog stanovništva, kao i graditeljstvo, stanovanje, gospodarenje i prehrana doseljenika nakon Drugoga svjetskog rata.
Koja su iskustva doseljenih kroz različite periode, na kakav su prijem nailazili kod domačeg stanovništva, što je sve utjecalo na njihovu socijalizaciju i kakve su društvene norme zatekli, kroz primjere če se pokazati u ovom radu.
DOSELJAVANJE NA VINKOVAČKO PODRUČJE OD POČETKA 18. STOLJEČA DO IZA DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Stjepan Pavičič (1887-1973), vinkovački povjesničar, polovicom 20. stolječa, navodi kako su Ličani dose-ljavani u drugoj desetini 18. stolječa, osobito nakon ličke bune, i poslije velikoga pokreta u ličkoj, ogu-linskoj i otočkoj Krajini 1714. godine. Oko 1900. godine oni se sele u Otok, Privlaku, Novo Selo, Nijemce, Podgrade i Apševce, Komletince, a zabilježeni su uz Monoštorce i Gorane i u Komletincima. Prvi Hrvati iz Dalmacije došli u su na ovo područje 1811. godine iz okolice Vrgorca. Tridesetak obitelji preuzela je Brodska regimenta1 i največi broj naselila u Nijemce, Podgrade i Komletince. Kasnija doseljenja iz
1 Nakon više od stolječa i pol Osmanske vlasti, Slavonija je mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima, 1699.
Dalmacije bila su oko 1880. godine i to je nastavljeno i u 20. stolječu. Največi broj doseljenika bio je iz područja Drniša, Knina, Promine i Vrlike. Dolaze i u Nijemce, Otok, i Drenovce, a u 20. stolječu i u Privlaku (Pavičič 1953: 68, 94, 95, 97, 98).
Doseljavanja se vrše i u druga područja današnja Vukovarsko srijemske županije u kojoj se nalaze grad Vinkovci i ostala sela. U Cerni je početkom 18. stolječa zabilježeno i nekoliko doseljenih iz „Bosne, Hrvatske i dalje okoline". U Retkovce je ušlo petnaestak obitelji iz Papražja i Rožda. Oko 1880. godine u ta sela dolaze Hrvati iz Bačke, u Šiškovce i Prkovce, manje, u Cernu više, a u Retkovce, najviše. Dvije su struje tada uselile: jedna iz šokačkih podunavskih sela u Bačkoj, naročito iz Monoštra, druga iz Like. Naseljenici obiju tih struja, imali su u početku 20. stolječa več polovicu stanovništva u Retkovcima. Iza 1918. godine, a pogotovo iza 1945. godine, u Cernu i Retkovce opet je došlo mnogo doseljenika , najviše iz Like, ponešto iz Dalmacije i Hercegovine, a kasnije iz Bosne i iz Zagorja. Doseljavaju i Monoštorci u Retkovce. Na desnoj strani Bosuta u selo Andrijaševci dolaze doseljenici iz Bosne i Posavine, a od po-četka 19. stolječa, Ličani od kojih je neke službeno ukomunicirala krajiška uprava u familije bez djece. Poslije stotinu godina, njima je pripadala več polovica naselja, kao i u Rokovcima, s druge strane Bosuta. Postepeno su primali ekavštinu i stari akcent i folklorne značajke starosjedilaca. U 18. stolječe u Vodince se doseljava stanovništvo iz Bosne, a u novoosnovane Nove Mikanovce stanovnici iz Slunja i Like.To se nastavlja i u 19. i 20. stolječu. U Vodince u 20. stolječu, dolaze stanovnici iz Hercegovine, Dalmacije, Zagorja i ponešto iz Slunja i Like. U Ivankovo dolaze od početka 19. stolječa Hrvati iz Like i okolice Slunja. U Ivankovo, kao i u Vodince, doselili su i Nijemci (Pavičič 1953:109-110).
Nakon Drugoga svjetskog rata odlaze Nijemci, iza kojih je ostala zemlja i kuče, te dolazi do ponovnih preseljenja. Iz Like, okolice Knina i Benkovca iz Sjeverne Dalmacije, četrdesetak obitelji doseljava se i u Vinkovačko Novo Selo zajedno s mnogim ikavskim Ličanima i Dalmatincima i s mnogobrojnim kaj-kavcima. Dalmatinci i tada, kao i ranijih godina najviše sele za Otok, Nijemce i Privlaku. U Nijemce tada dolazi dvjestotinjak obitelji. Zajedno s mnogobrojnim članovima drugih struja, Dalmatinci su doseljavali u čista njemačka sela: Jarminu i Vinkovačko Novo Selo, zatim Nuštar i Cerič, gdje je iza vlastelinstva i izbjeglih Nijemaca ostalo dosta zemlje. Takoder, naseljavaju i Vinkovce. Polovicom 20. stolječa, doseljenici iz Dalmacije i Ličani čine u Nijemcima i Privlaci večinu, a u Otoku polovicu stanovništva. Ličani takoder naseljavaju Vinkovačko Novo Selo. Vinkovački kraj naseljavaju iza Drugoga svjetskog rata i kajkavci iz različitih krajeva, Zagorja, Prigorja, Medimurja, ali ih je znatno manje u odnosu na ostale doseljenike (Pavičič 1953:100-101). Nešto prije, za vrijeme Nezavisne države Hrvatske (1941-1945) ponovo se doseljavaju Ličani, Dalmatinci, Hercegovci, a poslije rata Ličani i Kordunaši u Rokovce i Andrijaševce, u Privlaku Bosanci.2 U Rokovcima su 1944. godine Hercegovci (Ercegovci) izbjegli iz Hercegovine, a več 13. travnja 1945. komunistička ih je vlast vratila nazad. Nakon dva, tri mjeseca, svi su se oni i vratili u Slavo-niju. „Svi koji se ovdje vode napili povratili su se nakon dva, tri mjeseca". Ova tvrdnja kazivača svjedoči o privlačnosti zemlje i podneblja koje je osiguravalo preživljavanje, za razliku od područja iz kojeg su doš-li.3 Doseljenike u vinkovačku okolicu su domači stanovnici, ratari, zemljoradnici s kulturnim značajkama
godine, vračena u sklop Habsburške Monarhije, a granice Turskog carstva bile su potisnute na Balkan, južno od Save i Dunava. Posavska i Podunavska vojna granica osnovane su 1702. godine, zbog obrane od Turaka. Cijela Slavonija ostaje sve do 1745. pod vlašču Carske komore i vojske, kada je sjeverni dio bio priključen Banskoj Hrvatskoj, a južni uz lijevu obalu Save, ostaje pod upravom Bečkog Dvorskog viječa i ureden je kao Vojna granica. 1747. godine, ustrojena je Slavonska krajina s tri pješačke regimente: Gradiška, Brodska i Petrovaradinska, odno-sno tri istoimene pukovnije. Tada je u Vojnoj krajini bilo jedanaest pukovnija: Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, Prva banska, Druga banska, Križevačka, Burdevačka, Gradiška, Brodska, Petrovaradinska.
2	O migracijskim tokovima vidjeti u Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. g.
3	Osobe mogu migrirati kao pojedinci, što je pojedinačna migracija ili skupno što je kolektivna ili skupna migracija. Osobita vrsta kolektivnih migracija je kolonizacija. Razlikuju se i dobrovoljne migracije, preseljenja koja ljudi voljno prihvačaju, te različiti oblici prisilnih migracija (bijeg, deportacija, egzil, etničko čiščenje, izbjeglica, izgon, progon i dr.). Česti motivi ovih migracija su tzv. ekonomske migracije. U užem smislu naziv se rabi za zapošljava-nje u drugim krajevima ili zemljama radno sposobnih /radno djelatnih migranata ili skupina migranata (Heršak, 1998: 143). Pasivni je migrant koji odluku o migraciji donosi na temelju posrednih informacija dobivenih od
različitim od doseljenika nazivali došlje i čini se, prema iskazu starosjedioca, doseljenika i njihovih poto-maka, nisu primani u novo obitavalište s oduševljenjem nego s negodovanjem i prijezirom. U ovom se istraživanju to pokazalo kao pravilo, mada su, iako rijetki, poznati i suprotni primjeri.
INTERAKCIJA DOMAČEG STANOVNIŠTVA S DOSELJENICIMA I NJIHOVIM POTOMCIMA
Kako su doseljenici primani u novi kraj, osnovno je pitanje i predmet ovoga priloga. Doseljeno seo-sko i domače seosko stanovništvo koje sebe naziva Šokci, hrvatske su nacionalnosti.Temeljem sječanja kazivača o doseljenjima, novom načinu života, odnosu doseljenih i starosjedilaca, pokušat če se rekonstruirati njihove medusobne relacije. Doseljenici dolaze iz drugih kulturoloških zona, geografskog podneblja, ustroja vlasti, kao i gradanskog i običajnog prava. Svjesni kako odlaze iz kraja koji im ne može osigurati materijalnu egzistenciju odlaze u „obečanu zemlju" u koju su mnogi prije njih samostalno ili organizirano naseljavali. Ne možemo rekonstruirati brojne odnose u prošlosti, ali one izmedu i iza Pr-voga i Drugoga svjetskog rata, pokušat čemo uz pomoč kazivača.Važno je napomenuti kako su se na ovom prostoru čestog naseljavanja, tek potomci doseljenika integrirali odnosno bili prihvačeni kao ravnopravni članovi lokalne kulture.
Kako je teška došljina kora, odnosno koji su bili svakodnevni problemi doseljenika, najbolje su po-svjedočili kazivači koji su se u svojoj mladosti doselili u vinkovačku okolicu. Ante Mršič (roden 1930.) iz Dalmatinske Zagore u Rokovce u blizini Vinkovaca je došao iza Drugoga svjetskog rata. Radio je na vinkovačkoj ciglani od 50 - tih godina 20. stolječa, na posao je putovao vlakom, nekad je pješačio devet kilometara do posla. Kao doseljenik, nosi veoma bolna i potresna sječanja na prve godine života u Slavoniji. Kaže:„Bože sačuvaj, bit š njima i živit š njima", misleči na pripadnike domačeg seoskog stanovništva. Nekoliko doseljenih osoba starije dobi, nisu željele govoriti o ovoj temi, ne želeči se vračati u prošlost, sječajuči je se kao bolne i traumatične iz razloga neprihvačanja od strane domačeg stanovništva. Ipak, veoma je uočljiva razlika izmedu kazivanja potomaka doseljenika i kazivanja samih doseljenih s kojima sam razgovarala. Čini se, kako se več prva generacija rodena u Slavoniji i Srijemu, smatra pripadnicima domačeg stanovništva, oštrica sukoba se smanjuje odnosno on se negira. Sinu A. Mršiča (roden1954.) Rokovci su jedini dom i on se osječa Šokcem.
Doseljenici su se nakon Drugoga svjetskog rata najčešče i zapošljavali u obližnjim tvornicama i željeznici, a A. Mršič tvrdi da je Šokce „bilo sramota iči raditi u ciglanu jer tamo je bila sve sirotinja." To su potvrdili i kazivači Šokci. Šokci su imali kuče, zemlju, stoku i osiguranu hranu, a rad u tvornicama smatrali su ponižavajučim i sramotnim. A. Mršič je rekao: „Radio sam u Ciglani, tamo sam radio i živio. Nisu oni ni gledali na nas. Jadan li je naš život bio š njima... nisu ni oni kod nas dolazili, samo kad su trebali nadničare, pokucaju na vrata od kapije, a ne ulaze u kuču. Oni koji su došli prije u Slavoniju, pošokčili su se i bili su gori nego pravi Šokci."
Rokovčanin Franjo Levakovič (roden 1938.), je kazivač čiji je pradjed (roden oko 1830.) došao u Retkovce, a roden je u ličkom selu Dabru. U Retkovcima se „upiso" u zadrugu Levakovič, a svoje prezime Rajkovič je napustio. Dvije je godine živio u zadruzi i odselio se u Rokovce. F. Levakovič naglašava: "Moj deda Ličan oko 1850. oženio je jedinicu iz starosjedilačke obitelji iz Andrijaševaca. Bila je starija cura. Dobio je uz nju 12 jutara zemlje. Ko ima zemlje taj je gazda. Bio je maran čovjek.Imao je četrnaestoro djece". Ovo je jedan od uobičajenih načina kako su doseljenici u 19. stolječu stjecali kapital i prihvača-li običaje starosjedilaca. Ženidbenim vezama s domačim stanovništvom i nasljedivanjem zemlje kao osnovnog i glavnog izvora prihoda, dolazilo je do uklapanja u novu sredinu. Iako se kroz kazivanja sta-
prijatelja ili rodbine koji su emigrirali. Takva je osoba vodena iskustvom drugih ljudi, aktivnih migranata (Heršak 1998: 178).
rosjedilaca i doseljenih, provlače priče o neprihvačanju i branjenju medusobnih ženidbenih veza u 20. stolječu, još su u 19. stolječu te ženidbene veze bile prisutne.
Imučniji starosjedioci Šokci za doseljenike su bili „gazde", a ovi su doseljenike zvali „sirotinja". Šokci su živjeli od rada na zemlji i bavljenja stočarstvom, a brojni doseljenici dolazili su bez ikakvih prihoda i imovine. Doseljenici su, da bi se prehranili, išli u vrijeme sezonskih poslova raditi za domače gazde, na njihova polja. Kažu: „Išlo se u nadnicu". U vrijeme kada su kod bogatih seljaka radili za dnevnicu od jedan kilogram svinjske masti, zapamčeno je i da su Šokci znali bacati velike korpe pune kobasica, a nisu htjeli dati njima. Bolna sječanja svojim su potomcima prenijeli njihovi doseljeni roditelji. Nakon Prvoga, a pogotovo nakon Drugoga svjetskog rata, doseljenici su išli raditi na „državni posao", odnosno na poslove na pilani, željeznici, ciglani, što je za Šokce u vinkovačkoj okolici bilo nezamislivo i vrijedno ruganja. Rad na zemlji smatran je od domačeg stanovništva, ponosom, prestižem i jedinim mogučim i vrijednom načinom življenja.
... Šokci ni 50 - te godine nisu htjeli iči na državni poso što je Tito osnovo, oni su se držali svoje zemlje. Kad je led tri uzastopne godine potukao sve usjeve muž (kazivačice - o.a.) išao je raditi u ciglanu, kako bi prehranio sebe, mene i i troje djece. Prolazeči ulicom susjedi su mu govorili: „Gle, ciglanaša." Ne raditi na zemlji bila je sramota za Šokca. Na Ciglanu su išli samo oni koji nisu imali zemlje, serotinja, Ličani ... (kazivačica Anica Brkič, rodena 1933., Rokovci).
Prvi, naravno, več odavno „pošokčeni", ratari i s imovinom, teško mogu shvatiti osječaje doseljenika. Šokac u trečem koljenu, F. Levakovič iz Rokovaca kaže za doseljenike: „Mnogi terali kapric. Oni koji se nisu silili, brzo su se uklopili. Svi su se Ličani pošokčili. Kad su došli svi su se nosili civilski4, a počeli su kupovati i šokački. Nije bilo civilke prije Drugoga svjetskoga rata." Kazivač misli kako se u njegovom selu odijevalo samo šokačka muška i ženska nošnja5, te da su se doseljenici prepoznavali po odječi kupljenoj
4	Odječa kupljena u gradu: hlače, košulja, sako, suknje i bluze
5	Muškarci Šokci su nosili odječu bijele boje, hlače, „gače", i košulju,„rubinu", na nogama opanke. Košulja se nosila preko gača i sezala je do bedara. Košulja se na prsima i orukvicama kopčala„pucetima". Sredinom je sprijeda bila prerezana do struka i sa svake strane ukrašena sitnim naborima. Rubine su uz donji rub bile ukrašene čipkom, starije pripletom, raspletom, a novije šlingom, rišaljeom ili toledom. Gače imaju izrazito široke nogavice, koje su po rubovima takoder ukrašene, kao i rubina ili košulja.Tkanice oko pasa, nosile su se isključivo u svečanim prigo-dama.„Kamizol", krači prsluk, plave, smede ili crne boje, nošen je u svečanijim prigodama. Zimi je nošen pršnjak, prsluk od janječe kože. Zimi su nošene hlače od valjane vune ili „rajtozne" - jahačke hlače od smedeg samta. Kao ogrtač služila je kabanica, dugi sukneni kaput ukrašen crvenim, zelenim ili crnim vrpcama, gajtanima. Na nogama su se nosili opanci različitih oblika koje su izradivali majstori opančari, ili visoke čizme, na„rajtozne". Na glavama su nošeni crni šeširi, kape.
Žene, Šokice su nosile bijele košulje, „oplečke" i suknje, „vezenke" s podsuknjama i šarenom pregačom preko vezenke s prednje strane. Starije pregače bile su od vune, a novije su od tankog kupovnog pamučnog materi-jala. Na nogama su nosile opanke, a glavu su pokrivale maramom. Oplečak je tkan od lana ili konoplje i ručno šivan i na svakom rukavu imao vrpcu koja se stegne i veže oko lakta. Najfinija odječa, suknje, „skute" i oplečci kod žena, a gače i košulje kod muškaraca, izradivani su od pamučnog ili svilenog tkanja. Oko vrata žene su nosile raznobojne pamučne trokutaste marame s volanima uz rubove, ili kasnije, četvrtaste svilene marame (koje bi se presavile u trokut) s resama na završecima, „prandžare". Uz svilenu maramu, nosila se i pregača od istog materi-jala i boje i ornamentike od srebrne ili zlatne niti. Boja marame je ovisila o dobi žene ili odredenoj prigodi. Bilo je puno vrsta svakidašnjih tj. radnih, korotnih, polusvečanih i svečanih nošnji. Veoma su lijepa oglavlja udanih žena, ukrašena zlatovezom koja se na glavi postavljaju u obliku kapice. Ovo se posebice odnosi na vinkovački, županjski i vukovarski kraj, iako je svako selo imalo svoje posebnosti u izradi svečane muške i ženske nošnje, po kojoj su seljani medusobno raspoznavali iz kojih su mjesta. Žene su nosile i zlatne dukate oko vrata, koji su se nizali od jedan do četiri reda, što je ovisilo o materijalnom stanju djevojke ili udane žene. Preko marame su žene za vrijeme hladnog vremena, nosile prsluk, kožušak od janječe vune, koji je izvana bio ukrašen raznobojnim kožicama i ogledalcima. Zimi su nosile i kožuhe, kabanice Na nogama su nosile vunene obojke, a na njih opanke. Često su na nogama nošene vunene čarape na čijem se donjem dijelu prišivao kožni potplat, kao i vunene papuče, „zepe", „počne".
u gradskim trgovinama. Želju za uklapanjem i pripadanjem sredini koju su naselili, on tumači kupovanjem i nošenjem šokačkog ruha. Tvrdi da su se doseljeni i Šokci „poprijateljili", a ako je „cura lepa, nek je i Ličanka, nek se ženi te da se rijetko udavalo i ženilo za Zagorce i Ercegovce..." Ne smatrajuči svoju izjavu spornom niti diskriminirajučom, dao je do znanja, kako je, iako potomak doseljenika u trečem koljenu, sebe doživljavao Šokcem, a sukob nije vidio. Smatra normalnim da se doseljenici i domače stanovniš-tvo, ne trebaju vezivati ženidbenim vezama, iako je njegov doseljeni pradjed oženio djevojku Šokicu, te uzeo njezino prezime. Levakovič navodi kako je doseljenicima njegov djed Mata pomagao da prežive. Doseljenici su radili kod njegove obitelji na zemlji. Na njivu su nosili žgance, a njegova majka je donosila tavu, jaja i mast, te tamo pekla jaja i pozivala ih na jelo. Smatra da im se davalo više no što je dogovo-reno. Sječa se riječi nekih doseljenika koji su s negodovanjem izražavali kako moraju raditi dnevno za kilogram masti, a u isto vrijeme, za isti rad i naknadu, neki drugi bili su jako zadovoljni. Poslije Prvoga svjetskog rata doseljenici nisu imali izbora osim raditi na zemlji kod Šokaca, a poslije Drugoga svjetskog rata, to se mijenja jer bilo je mogučnosti zapošljavanja u tvornicama.
Još i danas se u „muškim razgovorima", a naročito poslije više popijenih čaša pica zna čuti kako potomci doseljenih i domačih razgovaraju: „J. te čača lički, kordunaški, ercegovački!", ovisno s kojim se pripadnikom odredenog etnika domači Šokac sukobio. Sukoba u kavanama sječa se Levakovič, u vremenu od 1956. do 1958. godine, kada su se znali potuči došlje i Šokci u skupinama po sedam, osam muškaraca i to najčešče zbog mede ili djevojke. No, „uvek je bilo ljudi koji nisu gledali na bogatstvo, pa su se ženili s došljacima. Ko je, da je, šta je, više se to ne gleda."
Različitost se osječala i medu ženskim spolom svih dobnih skupina. Kata Brkič rod. Kovačevič, (rod. 1933.) iz Rokovaca, a rodena i u mladosti živjela u Retkovcima, lička je Šokica, kako sama kaže. Sječa se kako bogate seoske djevojke nisu htjele pričati s „Ličkuljama", a po njenom mišljenju one su bolje i čistije od Šokica. U vrijeme njezine udaje (1958. godine), majke Šokaca koji su se trebali ženiti, znale su govoriti: „Neče valjda moj sin uzeti Ličkulju. Neka je bogata, pa neka je i rogata!" Šokice koje su imale sina govorile su: "De, kaži s kakvom divojkom pričaš? Jel od našeg sveta? Nemoj Ličkulju dovest.Kad bude koja lepa Ličanka, pobegne cura za Šokca. Kad se posvade snaja i svekrva, svekrva kaže: Doveo mi je Ličkulju."
Bio je nepoželjan i branjen samostalan izbor bračnog partnera, pogotovo ako nije pripadao domačem stanovništvu. Još uvijek su bili česti dogovoreni brakovi, tj. bilo je bitno materijalno stanje mla-denaca. Brakovi sa siromašnijima od sebe, kao i doseljenicima, koji su naročito bili siromašni, bili su nepoželjni i branjeni od roditelja. Iako su njezini roditelji doselili 1927. godine iz Like, a ona se rodila u Slavoniji 1933. godine, ne osječa se Ličankom nego Šokicom. I kao djevojka oblačila se šokački. Kaže: „Ja pripadam Šokcima." Povjesničar Pavičič, Ličanin porijeklom, takoder se osječao Šokcem, čime se pono-sio (Gligorevič 1999: 25). Sva kazivanja upučuju na zanimljiv zaključak kako se več generacija rodena i odrasla u vinkovačkom kraju, osječa i doživljava sebe dijelom domačeg stanovništva.
Medusobna netrpeljivost postojala je nakon Drugoga svjetskog rata izmedu koloniziranog srpskog stanovništva s Korduna i starosjedilačkog stanovništva. Primjerice, u Berku, mjestu nešto bliže Vuko-varu, zabilježeno je kako doseljenici s Korduna, „nisu znali ni odati stazom" pokraj kuča, več cestom. Do tada pješačke staze nisu imali gdje vidjeti. Takoder, neki su doseljenici držali životinje u stambenim dijelovima kuča, što je nailazilo na zgražanje domačeg stanovništva.
Paško Barunčič - Mali (roden 1947.), doseljenik iz Hercegovine u Ivankovo piše:„Još nešto se promi-jenilo. Tek moja generacija je probila led i mi smo se prvi počeli ženiti Šokicama. Ranije je to bilo strogo podijeljeno na „došlje" i „domače". Uvijek mi je bila želja i to stalno ponavljam od 1971. godine, da ne smijemo dozvoliti da nas dijele i zavadaju. Moramo bit jedno - Hrvati, a ne Dalmatinci, Šokci, Bosanci, Hercegovci... (Barunčič 2008.).
Razlike u društvenom i ekonomskom statusu osječala su i djeca. Primjerice, Duro Pandža (r. 1929. g.) iz Nijemaca, sin je doseljenika iz Dalmacije. Sječa se kako je kao dječak, u drugom razredu, na kratko bio izabran za ministranta u crkvi, ali mu je župnik več nakon dva tjedna rekao kako on ne može biti ministrant. „Moro si biti starosjedilac boljega prezimena da bi bio ministrant", sječa se Duro Pandža. Pod-
logu ovoga dogadaja ne zna, ali moguče je da su čelni ljudi u mjestu zahtijevali od župnika, da osmo-godišnjeg Duru izbaci iz skupine ministranta na svetim misama i stavi dijete koje je šokačkog porijekla i rodenja. Društveni instrumenti prisile, čini se, bili su neumoljivi. Kao ispriku, bez riječi objašnjenja, poveo je župnik ovoga dječaka nakon mjesec dana u trgovinu Bata u Nijemcima i kupio mu je sandale i cipele.
GRADITELJSTVO, STANOVANJE, GOSPODARENJE I PREHRANA DOSELJENIKA NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Siromašni i bez doma, oni koji su odlučili ostati u šokačkim selima, morali su prvo izgraditi kuče. Pri-mjerice, u Rokovcima se i sada nalaze kuče koje su doseljenici sagradili nakon Drugoga svjetskog rata. Iznenadujuče je koliko su male i skromne te kuče. Napravljene su od drvene skeletne konstrukcije i ispu-njene blatom, omazane vapnom. One u mnogome imitiraju „staroverske" šokačke kuče. Kuče starosje-dilačkog stanovništva su pravokutnog oblika, okrenute ka ulici zabatnim raskošnim uličnim pročeljima, zidane punom ciglom, a kuče doseljenika su skromne, s dvije ili tri sobe veličine od 2 do 3 m2. Dugačka, ravničarska ulica u kojoj se nalazi nekoliko takvih kuča u Rokovcima, naziva se Plavi Jadran, što je bila asocijacija doseljenih Ličana na Jadransko more. Po iskazu jednog potomka doseljenika, ovaj je kraj do-bio to ime, jer je u vrijeme njihovog naseljavanja bio pokriven barama. Tada su to bili nenaseljeni, pusti dijelovi mjesta i prostorno udaljeni od ušorene strukture planskog naselja.
I po položaju novog boravišta, doseljenici su zauzimali periferni dio mjesta u životu odavno etnički i socijalno strukturiranog sela. Susjednu ulicu u mjestu Rokovci, stanovnici još i danas nazivaju Dabar (sada ulica Stjepana Radiča) po mjestu iz Like iz kojeg su još 1928. godine doselili u Andrijaševce. Po imenima ulica, zaključujemo da su se doseljenici naseljavali u skupinama ili u jednom kraju mjesta, da-vali imena ulicama koja su ih asocirala na rodni kraj. Doseljenici u Nijemce selili su se na napuštene šokačke salaše nedaleko mjesta, što takoder upučuje na njihov prvobitni položaj u novoj sredini. Nekoliko je osoba iza Drugoga svjetskog rata došlo iz Dalmacije u Nijemce. Prodali su svu imovinu u rodnom kraju i kupili u Nijemcima mali posjed s kučom. Obično su imali „kuče pod šumom". Čak i kad su se zaposlili u poljoprivredno industrijskom kombinatu i onda su kuče gradili na slobodnom prostoru, a to je najčešče bila periferija mjesta. Grof Eltz je, po pričanju D. Pandže, imao pustaru blizu Nijemaca, gdje je i njegov otac kao doseljenik dobio 6-8 jutara zemlje, prije Prvoga svjetskog rata. Sječa se kako su starosjedioci govorili ocu:" Nije to tvoja zemlja".
A. Mršič je nakon nekoliko godina rada u ciglani uspio, 1957. godine sagraditi novu kuču. Starosjedioci su mu govorili:"Vidi siromah, jadni, kuče nema." Kad je pravio novu kuču, čudili su se kako on može praviti novu kuču. Dotad je s obitelji živio u skromnoj „drvenjači".
Ishrana Šokaca početkom 50 - ih godina 20. stolječa za razliku od doseljeničke bila je bogatija i raznovrsnija. Za doručak se pravila „ajnpren" supa, sos s bijelim lukom i rjede bijeli sos s koprom, lepinja, slanina, kruh, crveni luk pržen na masti u koji se umakao kruh - popara ili krka. Ručak se nije pripremao. Za večeru se mijesilo tijesto s krumpirom - „granatir", krumpirača, krumpir zaliven brašnom. Skoro svaki dan se jela paradajz supa, guščje meso u saftu. Tih su godina držali guske, patke i domače pure, pa se to meso ispeče i ponese na polje i tamo jede. Djeca su najviše jela pekmez od šljiva. Godišnje se kuhao pekmez od sto kilograma šljiva. Starije Šokice, tada majke, svekrve, koje su vodile brigu o kuhanju, pekle su i kolače i to biskvite, piškote. Pekle su i torte sa filom i glazurom od šečera i jaja, masnice i kuglofe. Ličanke nisu pekle kolače. Kad su mijesile kruh, odrezale bi komadiče i od njih ispekle pogačice na masti, uštipke, prevrate, od brašna, jaja i germe. Slatke kolače žene nisu pekle. Ličani su, po sječanju kazivačica imali kozu i kravu, te su koristili njihovo mlijeko za prehranu. Za doručak su imali žgance, krumpir u rerni, odnosno u ljusci, za ručak sve iz bašče, a zimi su najčešče jeli kuhani kiseli kupus uz krumpir. Kažu: „Ličani nisu bili nikad bez krompira....Jel sam kupusa i kompjera." Vinkovački kraj stalno je privlačio do-
seljenike.Iz vremena izmedu dva svjetska rata kazivač D. Pandža zapamtio je detalj pisma u kome jedna žena piše nekom poznatom u Dalmaciju: „ Draga, kane dodi, amo, amo tašti ko lopari, amo krumpir na krumpiru, amo puna bašča pomidora."
ZAKLJUČAK
U Vinkovce i vinkovačku okolicu od 18. do 20. stolječa, doseljavaju brojni Hrvati rimokatoličke vjere s područja Hercegovine, Dalmacije, Like, Bosne, Zagorja i Bačke. Razlozi njihove selidbe kroz prošlost, u bogatu i rodnu Slavoniju, bili su siromaštvo, te planska ili pojedinačna naseljavanja. Preseljenja na prostor u istočnu Hrvatsku počinju u 18. stolječu, nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva i traju sve do iza Drugoga svjetskog rata, 1945. godine.
Namjera je istraživanja bila opisati odnose doseljenog i domačeg stanovništva na temelju kazi-vanja doseljenih, njihovih potomaka, kao i domačeg stanovništva. Za pretpostaviti je da je zajednička etnonacionalna pripadnost doseljenika i starosjedilačkog stanovništva bila preduvjet brzoj integraciji doseljenika, no istraživanje pokazuje upravo suprotno.
Bez namjere stavljanja u teoretski okvir, kvalitativnim se istraživačkim pristupom (intervju, slobodna naracija ispitanika, opažanje istraživača), došlo do podataka o doseljenom stanovništvu u 20. stolječu. Konzultiranjem literature, napravljen je kratki pregled doseljavanja na vinkovačko područje od početka 18. stolječa do iza Drugoga svjetskog rata. Doseljenici dolaze iz drugih kulturoloških zona, geografskog podneblja, ustroja vlasti, gradanskog i običajnog prava. Zaključuje se kako se podrugljivi naziv došlje ne gubi lako i brzo. Uočljiva je razlika izmedu kazivanja potomaka doseljenika i kazivanja doseljenih. Prva generacija rodena u Slavoniji i Srijemu, sebe smatra pripadnicima domačeg stanovništva. Potomci doseljenih stanovnika su odrastali uz vršnjake čiji su roditelji starosjedioci, te su se školovali s njima, a kasnije i radili u istom društvenom okruženju. Sraslost s jedinim poznatim društvenim ambijentom, koji je mjesto ili područje rodenja, te neposjedovanje osobnog iskustva preseljenja i prilagodbe u novu sre-dinu, doprinio je njihovoj brzoj integraciji, bez obzira na postoječe razlike u društvenom i ekonomskom položaju obitelji doseljenog i domačeg stanovništva.
Dolaskom je novo stanovništvo moralo graditi kuče. Te su kuče oponašale tradicijsku arhitekturu starosjedilačkog stanovništva, ali su bile siromašnije. Gradene su na periferijama mjesta, pa su i na taj način njihovi stanovnici bili označeni kao novi u mjestu, bez mogučnosti utjecaja na društveni život zajednice u koju su došli.
Gospodarenje i prehrana doseljenih takoder su se razlikovali i izazivali su osudu i prijezir pripadnika domačeg stanovništva.
Poslije Prvoga svjetskog rata doseljenici nisu imali izbora osim raditi na zemlji kod Šokaca, a poslije Drugoga svjetskog rata, to se mijenja, jer bilo je mogučnosti zapošljavanja u tvornicama. Oko 1950. godine brakovi sa siromašnim doseljenicima bili su nepoželjni i branjeni od roditelja.
Ekonomske, političke, ratne migracije razlog su brojnih preseljenja hrvatskog stanovništva u vinkovačku okolicu kroz prošlost, a sukob doseljenog i starosjedilačkog stanovništva zbog materijalnih prilika i kulturoloških razlika bio je učestala pojava kod naseljavanja.
LITERATURA
Galiot Kovačič, Jadranka (2008). Terenske bilješke.
Gelo, Jakov (1987). Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. g. Zagreb: Globus. Gligorevič, Ljubica (1999). Doseljeni Ličani na vinkovačkom području. Etnološka tribina 22, 29: 25-35. Heršak, Emil (gl. ur.) (1998). Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: Institut migracija i narodnosti, Školska knjiga.
Pavičic, Stjepan (1953). Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 47. Barunčic, Paško, Mali (2008). Kako je sve počelo, http://cajopasko.blog.hr/2008/07/index.html (2. 12. 2010)
Kazivači:
Brkic Anica (r. 1933.), Rokovci Brkic Kata (r. 1933.), Rokovci Levakovič Franjo (r. 1938.), Rokovci Mršic Ante (r. 1930.), Rokovci Pandža Duro (r. 1929.), Nijemci
SUMMARY
THE CROATIAN IMMIGRANT POPULATION IN THE VINKOVCI AREA - HOW HARD IS THE IMMIGRANT'S CRUST OF BREAD
Jadranka GALIOT KOVAČIČ
Numerous Croats of Roman-Catholic origin from Herzegovina, Dalmatia, Lika, Bosnia, Zagorje and Bačka immigrated to Vinkovci and its surroundings between the 18th and 20th centuries. The reasons for their migration to the rich and fertile Slavonia region varied throughout history from poverty to planned and individual resettlement. The migrations to the regions of eastern Croatia began in the 18th century after the departure of the Turks from the region and lasted up to the period just after the Second World War.
The purpose of the research was to describe the relations between the immigrant and the local population on the basis of the accounts of the immigrants, their descendants and the indigenous population. The assumption was that common ethno-national origin of the immigrants and the indigenous population represented a pre-condition for the immigrants' speedy integration, however, the research demonstrated just the opposite.
Without attempting to create a theoretical framework, a high-quality research approach (interviews, free narration of the respondents, observations by the researcher) was used which resulted in data on the immigrant population in the 20th century. The literature was consulted and a short overview of migration to the Vinkovci region between the beginning of the 18th century and up to the period just after the Second World War is presented.
The immigrants came from different cultural and geographical areas, were exposed to different governmental structures, civil and customary laws. One could not easily shake off the pejorative term "došlja" (immigrant); integration with the indigenous population of "Šokci" took place only with the generation that was born in the region of the immigration. After the First and Second World Wars the immigrants went to work in sawmills, railway companies, brickyards or during the growing season they were employed by local farmers. In the villages in the Vinkovci area only traditional men's and women's costumes were worn by the "Šokci", while the immigrants were recognized by the clothes they purchased in local stores. Around 1950 marriage with poorer people as well as immigrants was undesirable and forbidden by the parents in the indigenous population. One can observe the difference between the accounts of the immigrants' descendants and the accounts of the immigrants. The first generation born in Slavonia and Sirmium considered itself to be a part of the local population.
Upon their arrival the new inhabitants had to construct houses. Those houses imitated the traditional architecture of the indigenous population; however, they had more modest features. They were
constructed in the outskirts of the villages, which also implied that their inhabitants were newly arrived in the village and had no possibility of influencing the social life of the community.
The homemaking and nutrition habits of the immigrants also differed from those practiced by the local population, which resulted in condemnation and loathing by the locals.