Jelka Radauš Ribarič Ukrasno nabiranje na košulji u ženskom tradicijskom ruhu zapadne Istre Avtorica predstavlja poseben način krašenja ženske srajce v noši hrvaškega prebivalstva v zahodnem delu istrskega polotoka, ki je bil v navadi do prvih desetletij 20. stol. Gre za način ročnega gubanja blaga (“krišpanje") v vodoravnih vrstah okoli vratnega izreza in pri dolgih rokavih nad zapestjem; vzorec reliefno izstopa v obliki romboidov. The article describes the decoration on blouses of Croatian women of the western part of the Istrian peninsula. Such decoration was customary until the first decades of the 20"' century. The decoration was made by pleating the material around the neck and above each wrist. The draped and afterwards stretched pattern displays relief pleats or rhomboidal designs. Obradujuci gradu tradicijskog odijevanja hrvatskog stanovništva na zapadnom dije-ki poluotoka Istre, zamijetila sam da sc ukras na ženskoj košulji ovdje bitno razlikuje °d načina ukrašavanja u svim ostalim inačicama istarskih ženskih košulja. U svojoj bnjizi Ženska narodna nošnja u Istri1 specifičan način ukrašavanja košulje nabiranjem tek sam usput spomenula, poprativši ga samo s dva slikovna priloga.2 Zato toj pojavi Posvečujem ovaj svoj rad, jer je ukrasno nabiranje u tradicijskom folklornom ruhu i u sarnoj Istri sasvim iznimno. Ispitujuči o toj gradi u Rovinjskom Selu u prolječe 1998. g. dobila sam dragocjene podatke od gospode Olge Pokrajac, žene veoma bistra duha i izvršna sječanja, iako ved u poodmakloj dobi.3 U Selu više nišam mogla vidjeti košulju opremljenu ukrasnim nabiranjem. Moja se bazivačica ipak dobro sjeca kako je njezina prabaka »baba Zvana» iz Maružini kraj Kanfanara, rod. 1864. g., a udata u obitelj Pokrajac u Rovinjsko Selo 1890. g. imala t ltAnAUŠ RIBARIČ, Jelka, Ženska narodna nošnja n Istri, Pazin 1997. 3 lbid., str. 107, sl. 31 i 81. Olga Pokrajac, rodena 1918. g. u Rovinjskom Selu u uglednoj obitelji Pokrajac od oca Mate i majke Jage. ukrasno nabrane, tj. nabijene košiilje, kosülje na naboj. Baba Zvana doživjela je dubokn starost pa se njena praunuka sječa da ju je u svome djetinjstvu još vidjela kako izvodi to nabiranje. Konac, koji joj je pritom služio, bio je namotan na rokeluj tj. na cjevčici i nije ga prekidala dok bi ga na vlake provlačila red ispod reda na otvoru za vrat, odnosno u zapešču rukava. Radila je to brojenjem razmaka na podloži po shemi zamišljenog uzorka. Bilo je to krajem dvadesetih godina ovoga stoljeca, kad je baba Zvana bila u svojim šezdesetima, a umrla je 1956. g. u dobi od 92 godine. Prema torne taj nam podatak otkriva i vrijeme do kad se takav način nabiranja u torn dijelu Istre još izvodio. Več ranije prilikom svog terenskog istraživanja tradicijskog načina odijevanja u Istri i otkupa grade za Etnografski muzej u Zagrebu (1948-1954) nabavila sam dvije nošnje kod kojih je košulja izvedena ukrasnim nabiranjem. Jedna je iz sela Rapanji kod Svetvinčenta (sl. 2), druga iz Barata blizu Kanfanara (sl. 3, 4). Jedna košulja, nabavljena 1975. g. u selu Pusti, južno od Svetvinčenta takoder je tako nabirana (sl. 5).5 U jesen 1998. godine, boraveči u Sv. Lovreču Pazenatičkom i razgovarajuci o toj izuzetnoj pojavi dobila sam osobito vrijedne podatke od gde Snježane Matošovič koja mi je naknadno o torne i pisala/’ Njezino pismo od 12.11.1998. glasi: ... Razgovarala sam s nekoliko starijih ženskili osoba, koje pamte svoje rnajke i bake u narodnim nošnjama. Za nabore na ovratniku upotrebljavaju termin splilice, a što se tiče broja konaca u ovratniku, kažu, nije ni bio odreden i jedinstven, nego ga je odredivala mustrica koju su želile izraditi. Medutim, broj konaca na manžeti bio je uvijek za pola manji - pa je i mustrica bila polovična i izgledala je kao cik-cak mustra. Uz pismo gda Matošovič poslala mi je i fotografije uzoraka s dviju košulja što ih ona posjeduje, kao i iscrpne podatke o porijeklu svake od njih. Jedna je košulja iz Seline, sela udaljenog od Sv. Lovreča 4 km u pravcu Kanfanara (sl. 6). Radila ju je Luca Licardo, rodena Matoševič u selu Selini 19. X. 1885. g., udata u selo Voštene i umrla 24. XI. 1969- godine. (Vošteni je selo udaljeno od Sv. Lovreča 2 km u pravcu Kringe.) Košulju, koju je sama izradila u mladosti dala je svojoj kčeri Foški udatoj Janko u Zgrabliče (rodenoj 9. IV. 1913- g., umrloj 17. VII. 1986.), a ona svojoj unuci, kčeri svog sina Dinka Janka, poznatog narodnog svirača na mihu i vidalicama. Zatim nastavlja: Košulju su mi poklonili on i njegova obitelj 1992. godine, znajuči za moje zalaganje oko izrade istarske narodne nošnje Lovreštine. Na ovratniku ove košulje je 20, a na manžetama per 10 konaca. Podatci uz drugu košulju glase: Kata Zgrablič (rodena Jašič 8. III. 1900. g.) iz Zgrabliča, udata u Zgrabličima i umrla 6. VI. 1986. godine. 1984. godine, u svojoj 84-oj godini života, uzela je jeclnu staru plahtu i izradila košulju kakvu je ona nosila i kakva se je nosila u okolici Sv. Lovreča, a da meni pokaže, kako se košulja izraduje - posebno ovratnik i manžete. Nabore na ovratniku 1 Rokel, od tal. rochefto, tj. cjevčiea za namatanje konca. DEANOVIČ M, - JERNEJ, J. Talijamko-hrvatskosrpski rječnik, III. izd., I960., Zagreb, Škotska knjiga. ’ Inventarni brojevi košulja u Etnografskom muzeju u Zagrebu: Rapanji (2 km zapadno od Svetvinčenta), inv. br. Et 14953a (1948. g.); Barat (3 km sjeverno od Dvigrada), inv. br. Et 16834a (1954. g ); Pusti (1,5 km južno od Svetvinčenta), inv. br. Et 24836 (1975. g.). 6 Snježana Matošovič, rod. Češljarevič 1945. g. u Karlobagu, došla je 1964. g. na Osmogodišnju školu u Sv. Lovreč, gdje je nastavnica muzičkog i likovnog odgoja. Od 1975. g. vodi folklornu grupu, ;t skupila je i lijepu etnografsku zbirku Lovreštine, koja se čuva u školi. nazvala je splinuna - spHlicama i upotrijebila je 10 konaca za ovratnik a 5 za manžete. (Zgrablic'i - selo udaljeno 3,5 km od Sv. Lovreca u praveu Kringe.) Na uzorku te ko.šulje, koji predstavlja na ovratniku niz rombova, a u zapešcu cik-cak Prugu, vidi se da ju je radila Stariča, koja uz najbolju volju nije više mogla nabiranja •zvoditi tako pomno, kako to ta tehnika zahtijeva. Sam način rada prikazat cu nešto kasnije. U Etnografskom muzeju Istre u Pazinu nalazi se nekoliko ženskih ko.šulja s takvim ukrasnim nabiranjem iz okolice Svetvinčenta. Dvije su iz sela Bokordiči, a dvije iz sela Krmed.7 Medu gradom, što ju je krajem prošloga stolječa nabavio u Istri slikar Ludwig Hans 1'ischer za tadašnji Volkskundemuseum (sada Österreichisches Volkskundemuseum) u Beču, nalazi se takoder jedna takva ko.šulja, koju u svom objavljenom radu autor opisuje u okviru ženske nošnje iz Motovuna8 te donosi crtež cjelovite košulje kao i e<>graßci della pnwincia dell'Istria (Rukopis iz K°d. 1645. u Biblioteca Marciana u Veneciji pod signaturom Cod. Marc. It. VI, 159-160 (6006-6007). Rukopis je objavljen u Archeografo Triestino, IV, Trieste 1837. Navedeni je citat u poglavlju XXL, str. 66. Na primorskom području zapadne Istre, gdje su sela bila u užem saobracaju s gradovima na obali, hrvatsko se seosko stanovništvo ved u drugoj polovici 19. st. postepeno pnlagodavalo jednostavnoj nošnji skromnoga gradskog puka, kako u tipu odječe, prihvadajudi rnho rezano u pasu zv. kamižot s prslučicem i nabranim donjim dijelom tako i uporabom gotovog tekstilnog materijala. Najprije se domače platno zamijenilo kupovnim, koje se donosilo iz Furlanije i Kranjske, kako je to za istarske gradane naglasio ved Tommasini u 17. stoljecu.12 Frijelaz s domaceg debelog platna na ono kupovno, tanje, odrazio se i na sam postupak ukrasnog nabiranja, što demo ga ovdje obraditi. No prije nego što prikažemo način ukrasnog nabiranja, moramo se osvrnuti na kroj one istarske košulje, na kojoj se takav ukras izvodio (sl. 7). Košulja je ravna, izradena od jedne pole platna koja je presložena na ramenima te seže preko koljena do pola lista. I rukavi su nekod bili ravni, s laticom u pazuhu. S vremenom su se u zapešdu stegnuli tako da je na kraju nastao nabor, kamuf i\i nafrlotani zapes. Otvor za glavu urezan je po pregibu u širini vrata i sredinom niz prsa gotovo do struka. Osim nabiranja oko vrata i u zapešdu rukava, na starinskoj košulji u zapadnoj Istri nema nikakva drugog ukrasa.13 Fo osnovnom načinu izrade takva košulja pripada tipu kasnorimske košulje s rukavi-ma zvane tunica manicata odnosno tunica dalmatica pa ovaj drugi naziv otkriva, da je bila udomačena u Dalmaciji. U hrvatskom za nju se uobičajio naziv »košulja« od balkansko-latinskog casulla, što se i u druge slavenske jezike raširilo preko Crkve, a naziv »košulja« zamijenio je stari slavenski termin rubina.M Ravni kroj kao i naziv košiilja, košuja za taj odjevni predmet u Istri se susrece kod onog dijela hrvatskog pučanstva, koje se izmedu 15. i 17. st. doseljavalo sa susjednog dalmatinskog kopna i njegova dubokog zaleda pa i iz Bosne, nakon provale Turaka na Balkanski poluotok. Novi su doseljenici sačuvali kroj kao i naziv, ali su napustili negdašnji raznobojni vez izvoden brojenjem niti, koji je bio značajnim ukrasom na košulji njihova starog zavičaja.15 Način izrade ukrasnog nabiranja Kao što smo ved spomenuli, košulja u zapadnoj Istri nabire se na prorezu za vrat, od čega nastaje uspravni ovratnik zvan kolarin, koji se nabiranjem vrlo skratio, tako da zapravo pokriva samo stražnju polovicu vrata. Ukrasno se nabiranje izvodi i pri dnu dugog ravnog rukava, koji se ispod nabrane pruge produžuje u slobodni nabor što okružuje ruku i dio šake, a nazivlje se kamuf. Fonekad je kamuf od kupovne, bijelo vezene trake dodan na kraj rukava ispod ukrasne pruge. Osobitost ukrasa sastoji se u tome da se u nabranoj pruzi reljefno ističu odredeni likovi. Svi su oni geometrijski, neki manje, neki više razvedeni. Medu njima samo su dva osnovna lika. Jedno je nazubljena črta (cik-cak), koja može biti plica ili dublja pa čak i s vrlo dubokim zupcima (sl. l/a, b). Drugi je osnovni lik romb manjih ili vedih dimenzija (sl. l/c, d). Od ta dva osnovna lika sastavljaju se sve daljnje kompozicije, 12 Ibid., str. 65. '•* RADAUŠ RIBARIČ, o.e., str. 105, kroj br. 2 (str. 103), karta hr. 1 (str. 106). 14 SKOK, 1’etar, Ktimulogifikt rječnik hrvatskoga Hi srpsko^a jezika, I-IV, 1971-1974, Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, s.v. kasula. 15 GUŠIČ, Marijana, Tumač izležene uradu, 1955., Zagreli, str. 168. koje znaju biti vrlo maštovite. Za sve likove značajno je da su im stranice kose. Svaki lik nastaje sustavom okomito izbočenih djeliča platna, zv. splite, splitice, dok prostor oko njih i medu njima ispunjuje ravna površina zrnasta izgleda. To se ostvaruje provlače-njem konca ravno kroz platnenu podlogu brojenjem jedinica po ködnoj shemi kakvu zahtijeva odredeni lik. Rad se uvijek izvodi na naličju, brojenjem razmaka zami.šljenog nzorka. Ranije, dok je za košulju služilo domače, odnosno kupovno laneno platno s jasnim rasternom jednostavnog platnenskog tkanja, možda se provlačenje izvodilo brojenjem niti samoga platna. Medutim, ko.šulje kojima sada raspolažemo sve su od kupovnog tankog pamučnog platna guste fakture. Njima je nužno trebalo omogučiti potreban raster na drugi način. Zato se na početku buduče ukrasne pruge najprije provukao konac u jednakim sitnim razmacima, koji služi kao osnova za daljnje razbrojavanje pri izvodenju zamišljenih likova. Jedinica za izbočeni štapič - spliticu - iznosi tri razmaka. Pomicanjem za jedan razmak na lijevo odnosno na desno u svakom sljedečem redu nastaje kosa stranica zeljenog izbočenog lika. Za gornje i donje vrhove romba treba preskočiti po pet razmaka, a isto tako pri izradi mreže rombova, dok se za vrhove rombova sa Strane prelazi preko tri razmaka. Sav meduprostor popunjava se naizmjeničnim provlačenjem konca samo preko jednog razmaka. (Vidi priložene shematske crteže.) Svaki lik odnosno pruga s razvedenim likovima zahtijeva odredeni broj poprečno provučenih konaca tzv. vlaka, koji teku bez prekida od jednog do drugog kraja raspoloživog platna. Zato se i reklo za pojedinu prugu da je »na pet konci« ili »na deset vlaka«. Košulja iz Barata medu našim primjercima ima kolarin na 26, a zapešče na 16 konaca (sl. 3 i 4). (Ja sam rekonstruirajuči način rada svaki red započinjala i završavala koncem, kojemu sam na krajevima ostavila dio potreban za hvatanje kod naknadnog stezanja. Ne znam jesu li tako radile i vezilje u Istri, jer o torne nema nikakvih podata-ka.) Tek kad su svi konci provučeni po odredenoj brojnoj shemi, oni se stegnu pa na l*cu tkanine nastaje željeni reljefni uzorak od izbočenih Splita. Za ovaj sam prikaz izradila shematske načrte pojedinih uzoraka, Sto sam ih priložila 11 z fotografije odgovarajučih istarskih košulja. Naše Istranke nisu kod svog rada raspo-lagale načrtom, nego su sheme pojedinih uzoraka nosile u glavi kao trajno upisani köd, neizbrisivo zabilježen u pamčenje. Medu njima su se bez sumnje isticale one v jesti je, koje su u svoj rad unosile promjene, izmjenjujuči i spajajuči osnovne likove na uajraznovrsnije načine, o čemu svjedoče uzorci koje otkrivamo na tim košuljama. Tu se razabire nekoliko raznovrsnih složenih likova: 1) Duboko nazubljena črta i u svakom zupcu po jedan romb 2) Dvostruka nazubljena črta na zapešču ko.šulje iz Seline 3) Nazubljena črta sastavljena od rombova (sl. 2 i 4) 4) Dva mala romba spojena u lik broja 8 5) Romb sastavljen od četiri mala romba 6) Skupina od četiri romba izmedu lika X (sl. 5) 7) Lik vertikalno sastavljen od po četiri mala romba (sl. 3) 8) Veliki romb ispunjen mrežom od šesnaest malih rombova (sl. 3) 9) Dva koncentrična romba jedan iznad drugoga (sl. 6) 10) Veliki romb sa stranicama od po četiri mala romba (sl. 6) U ukrasno nabranoj pruzi likovi se nižu gusto jedan do drugoga ili se dva lika ‘Zmjenjuju s večini odnosno manjim medusobnim razmakom. Mogučnost sastavljanja likova bila je veoma široka, prepuštena slobodnom izboru, mašti i vještini svake vezilje, ali i o njenoj sposobnosti da zamišljeni uzorak računski razradi, kako bi ga mogla izvesti. Svaki lik ima svoj odredeni brojni kod, što ga je vezilja pamtila i po njemu brojila razmake u svakom nizu zadanim redom, ravnajuči se prema onoj prvoj pomočnoj niti, ali i prema več djelomično izvedenim likovima u pruzi. Kao što vidimo, izvodenje ukrasno nabrane pruge bilo je veoma složeno. Vezilja je morala znati slijed brojenja u svakom pojedinom redu i u torne nije smjela pogriješiti, jer bi se razmaci, točno zadani pomočnom crtom, pobrkali pa crtež likova ne bi bio čist. Kad bi se slučajno u brojenju pogriješilo, trebalo je izvuči nit sve do mjesta pogreške. Tek kad je cijela pruga s odabranim uzorkom bila ispunjena potrebnim brojem usporedno provučenih konaca, započelo je stezanje, tj. vučenje krajeva konaca s jedne i s druge Strane. Pri povlačenju na pravoj se strani počinju uzdizati nabori, splite, na onim mjestima, gdje se na krivoj strani prelazilo preko tri, odnosno pet razmaka. Stezanje se nastavlja prema sredini, pri čemu se pruga zbija što je čvršče moguče. Kao što smo več spomenuli kod toga od ispupčenih nabora nastaju geometrijski likovi, dok je prostor medu njima plošan, ali zrnaste površine. Kad se zbijanje dovršilo, izvučeni su se krajevi konaca prošili kroz platno i tako se pruga učvrstila. Nabrani dio prekrio se sa stražnje Strane ravnim komadičem platna, koji je ukrasnu prugu zaštitio od neposrednog dodira s kožom, a ujedno je i pokrio sve naknadne nužne šivane zalivate. Na kraju treba spomenuti da se prije stezanja morao izraditi porub na platnu, kao i prišiti kamuf od kupovne vrpce na rukavu, a i sam porub oko vrata trebalo je stegnuti posebno provučenim koncem. Termine što se u torn poslu javljaju narod je nepogrešivo stvorio u duhu svog govora i oni točno označuju način rada odnosno gotov proizvod. Za ukrasnu prugu sastavljenu od niza konaca (ponegdje zvanih vlaka) kaže se da je izradena na vlake (od vlačiti, vlačim),"' jer se konci vuku da bi se izveo ukras. Košulja s takvim ukrasom zove se nabijena košulja, koštilja na naboj, jer pri vučenju konaca treba nabore što nastaju, splite, splitice'7 nabijati jedne spram drugih, tj. čvrsto zbijati da bi se postigao konačni izgled ukrasa. Ukrasna pruga zbijena je približno na jednu četvrtinu cijelog raspoloživog platna pa se zato ono naokolo širi u brojnim slobodnim naborima. Način rada kako smo ga ovdje opisali odnosi se na ravnu ukrasnu prugu, kakva se nalazi na zapešču rukava. Nešto drukčiji i složeniji je postupak u nabiranju izreza za vrat, jer ovisi o kroju košulje. Sve su košulje u zapadnoj Istri, kao što smo rekli, ravnoga kroja od jedne pole platna, presložene na ramenima, a prolaz za glavu urezan je po pregibu poprečno u širini vrata i sredinom niz prša (sl. 7). Izraditi nabiranje uz takav prorez nije bilo jednostavno, jer se nabiranje u pravilu izvodilo brojenjem razmaka u ravnoj pruzi. Na krajevima proreza za vrat, osobito kad se pruga izvodila sa širokim uzorkom, tj. na mnogo konaca, platna je u svakom redu bilo sve više. Nažalost, na terenu u Istri nišam našla više nikoga da mi pokaže kako se ta teškoča rješavala. U svom pokušaju rekonstrukcije nabiranja ovratnika shvatila sam da poprečni vratni prorez treba izrezati u blago izduženu elipsu, kako bi se mogao podvinuti porub kojega je na prorezu trebalo najprije izraditi. Odmah ispod njega provuče se pomočna nit s rasporedenim jednakim razmacima. Pri nabiranju mora se strogo pridržavati 16 SKOK, o.e., s.v. vuc!i. 17 Ibid., s.v. plesti. zadanog broja razmaka što ga traži odredeni lik. U svakom novom redu dužina razmaka razmjerno se povečava, osobito na zavojito izrezanim krajevima vratnog otvora. Svakako treba paziti da se sredina lika okomito podudara s odgovarajučim razmakom u onoj prvoj pomočnoj črti. Svoje sam zaključke i provjerila pokušavajuči reproducirati kolarin s košulje iz Rapanji (sl. 2), na kojemu je nazubljena pruga sastavljena od po tri veča romba. Na slici br. 8a razabire se izvodenje nabiranja na naličju, a polovica ukrasne pruge več je stegnuta; na slici br. 8b taj isti rad prikazan je s lica. (Da postupak bude vidljiviji radila sam črnim koncem. Možda ovaj pivi pokušaj rekonstrukcije nabi-•anja nije savršeno izveden, ali ipak potvrduje da se radilo na taj način.) Rasprostranjenje ukrasnog nabiranja u Istri Prema lokalitetima u kojima smo utvrdili gdje je u Istri bilo košulja ukrašenih na opisani način, vidimo da se one javljaju samo na zapadnome dijelu poluotoka. Saču-vani primjerci i podatci kojima raspolažemo, potječu samo od hrvatskog seoskog stanovništva i to od okolice Novigrada (Cittanova) na sjeveru, preko područja Motovu-na. Sv. Lovreča Pazenatičkog, Kanfanara, Rovinja, do Svetvinčenta na jugu, dakle iz °nog dijela poluotoka koji je spadao pod mletačku upravu. Tu je seosko stanovništvo llglavnom pripadalo onim doseljenim Hrvatima, što su se od sredine 15. do kraja 17. st. doseljavali u Istru, koja je bila gotovo sasvim opustjela zbog kužnih bolesti i malarije, Sto su se pojavljivale tijekom 13., 14. i 15. stolječa.18 Venecija je do kraja 17. st. na svoje posjede dovodila narod iz zaleda Dalmacije pa i 'Z Bosne, koji je, bježeči pred turskim osvajanjima tih krajeva tijekom 15. i 16. stolječa tlolazio na mletačke dalmatinske posjede. Izbjeglice, šlo su ih obično nazivali Uskoci-ma, Vlasima, Morovlasima, Morlacima, potjecali su iz raznih krajeva, a u Istru su dolazili u več postoječa sela ili su sami osnivali nova naselja.19 Sav njihov imetak što su 8a sa sobom mogli ponijeti, bilo je "blago», tj. ovce, kao i ruho, što su ga na sebi nosili. Značajke njihove odječe bile su u muškaraca duge tijesne hlače od bijeloga sukna, dok je žensko ruho pripadalo tzv. dinarskom tipu nošnje. Ona se sastojala od duge košulje ravnih rukava i s uspravnom ošvom oko vrata, što je sve bilo ukrašeno više ili nianje šarenim vezom. Gornji su slojevi ruha bili od modrog sukna, sličnoga ravnog kroja kao košulja, a takva odječa s dugim rukavima nazivala se modrina. Udate žene 8lavu su pokrivale maramom četvrtastog oblika. Medutim, da je to novo stanovništvo u Istri naišlo na one Hrvate, koji su se ovamo doselili krajem velike seobe naroda u tijeku 7. i 8. st., govori upravo način njihova odijevanja, kakvoga smo zatekli još krajem 19. stolječa. Istarski slavenski starosjedioci (I Irvati i Slovenci) čuvali su odječu iz vremena svoga doseljenja, koja je bila krojena na kline od prirodno smedeg sukna, a zvala se suknja. Novi doseljenici prilagodili su svoj odjevni inventar nošnji seoskog stanovništva koje su tu zatekli, ali su na suknenu odječu s aikavima prenijeli svoj dotadašnji naziv odječe s dugim rukavima, koja joj je funkciji bila srodna, a zvala se modrina (u Istri i u varijanti modrnd), premda ona tu vise nije modra, nego tamno smeda, od domačeg neobojenog sukna iz vune crne ovce.20 „ !'c,i,AVUZZl, liernardo, La malaria in /strta, 1890., 1’arenzo, str. 80-102. 1SRA1UUČ, Vjekoslav, Rovinjsko Selo. Monografija judnog istarskog sela, 1959., Zagreb, Jadranski institut ^ Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, str. 8-11. RADAUŠ RIBARIČ, o.e., str. lili tabela naziva 1. (str. 94) te karta br. 2 (str. 120). Novi su se doseljenici dijelom prilagodili odječi kraja u koji su došli, kako se ne bi razlikovali od starosjedilaca medu kojima su živjeli. Tako su napustili i vunenu pre-gaču, kojoj u Istri nema traga, iako je ona na cijelom dinarskom području, odakle su iz raznih strana dolazili, bila bitni dio nošnje. Medutim, sačuvali su svoj prastari način pokrivanja glave bijelim kvadratnim rupcem zvanim facol, faco prema mletačkom nazivu za to žensko pokrivalo, a nisu prihvatili dugu pokrivaču, kojom su domoroci omatali glavu, što se zvala nišnik, rušnjak, odnosno peča.2' Po tim nekim odjevnim elementima i njihovim nazivima, kao i po govoru mogu se točno odrediti tragovi starog, nasuprot novom stanovništvu u Istri.22 Porijeklo ukrasnog nabiranja u Istri Tražeči uzor ukrašavanja košulja nabiranjem utvrdila sam da se taj način razvio u okviru renesansne košulje, koja je stegnuta oko vrata i nema više oblik srednjovjekovne tunike. Sastavljena je od najmanje četiri osnovne pole platna, prednje i stražnje te od dviju pola za aikave. Sve zajedno one oblikuju kvadrat, koji se nabiranjem stegne na željenu širinu oko vrata, a stegnuti se otvor učvrščuje uskom ili širom ošvom ili se nešto ispod ruba prišije ukrasna vrpca, dok sam aib ostaje Slobodan kao valoviti nabor (sl. 9)-Tragove tako oblikovane košulje možemo pratiti na ženskoj i muškoj odječi mnogih renesansnih slikara.23 Medutim, nabiranje, koje bi kao ukrasna pruga zatvaralo stegnuti dio košulje zapažamo tek krajem 15. i u prvoj polovici 16. st. i to često kod slikara sa šireg područja Venecije. Kao primjer donosim samo dva priloga na kojima se razabire takav ukrasni porub na muškoj i na ženskoj košulji (sl. 10 i II).2'1 Veneciju moramo uzeti u obzir kao značajno mjesto, gdje se platnena košulja ukrašavala na taj osobiti način. Medutim, o košuljama s ukrasnim nabiranjem pruža nam neobično mnogo podata-ka crtački opus velikoga europskog slikara Albrechta Diirera (Nürnberg 1471.-1528.).25 U ogromnom broju njegovih crteža nalazimo tu posebnost na kojih pedesetak, pretežno muških likova. Oni se i vremenski podudaraju s tom pojavom u Italiji. Dürer je imao posebnu sklonost i izvanrednu sposobnost da do u pojedinosti zabilježi odječu svojih likova. Njegovi nam crteži doista mogu poslužiti kao vjerodostojni dokumenti o odije-vanju onoga vremena. Na svom prvom putovanju u Veneciju 1494/95. g. prikazao je Mlečanke u zavodljivoj odječi s duboko spuštenim, ravnim dekolteom košulje, koja je široka, nabrana, a uz gornji rub pridržana pozamenterijskom pasicom, odnosno glat-kom vrpcom, iznad kojih se valovito uzdiže nabrani okrajak košulje.26 No, i medu odječom njegova zavičaja nailazimo na široku košulju, koja je jednostavno stegnuta 21 RIBARIČ, Jelka, -II ‘facol ra kamani’ nel costume popolare femminile istriano come elemento culturale mediterraneo*, u La res, Organa del la Societä di etnogrufiu Italian a... Atti del VI Congresso nazionafe delle tradizioni popolari, Cagliari-Nuoro-Sassari (1956), 1957., Firenze, Leo S. Olschki, str. 164-168. RADAUŠ RIBARIČ, o.e., str. 170-174 i karta hr. 5 (str. 172). 22 RIBARIČ, Josip, "Razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri-, Sipskl dijalektološki zbornik IX, 1940., Beograd, str. 46-50. l' FLOERKE, Hanns, Die Moden der italienischen Renaissance von 1300 bis 1550, 1917., München. 21 -Izložba talijanskog portreta kroz vekove-, 1938., Beograd, Katalog izložbe, tabla 62 i 70. sl. 16 - Giorgio Barbarelli zvan Giogione, Malteški vitez. sl. 17 - Paris Bordone, Venecijanski ljubavntei. 24 DÜRER, Alhrecht, 1471 bis 1528, Das gesamte graphische Werk, Handzeichnungen, Rogner & Bernhrad, IV. ed., 1971., München, I-II. 26 Ibid., 91, 97. oko vrata i sprijeda prorezana. Vidimo je na likovima seljaka neposredno pred kraj 15. st. kao i na portretu muškarca iz 1505. g. te na liku Marije što doji Dijete iz 1512. godine. Košulju s visoko uzdignutom, ali ukrasno nabranom ogrlicom zabilježio je Dürer prikazujoči svog brata Endresa na dva crteža 1514. g., od toga se na jednom vidi > široki rukav stegnut u ukrasno zapešče, a takva se ogrlica nalazi na još nekoliko niLiških portreta iz tog slikareva razdoblja (1515.-1520. g.).27 D bilježniei s Dürerovog pulovanja u Nizozemsku (1520/21. g.) prikazana je sitno nabrana košu 1 ja na osamnaest muških portreta, iako nabiranje nije uvijek izvedeno u ukrasnoj tehnici.20 (sl. 12) Medu malobrojnim ženskim likovima takvu košulju s visoko uzdignutim nabranim vratom vidimo samo na slici Djevojka u nošnji iz Kölna (sl. 13) l|Z koju je prikazana i njegova supruga Agnes, što ga je na torn putu pratila.29 U godinama nakon povratka s potovanja susrečemo nabrano košulju s dubokim ravnim dekolteom na slici sv. Barbare te na slici Jedna okrunjena sveta mučenica, Zatim na jednom od apostola u Posljednjoj večeri iz 1523. g., na andelu u Navještenju Marijina iz 1526., na portretu Lucasa Cranacha Starijeg iz 1524. g., na crtežu sv. Magdalene i na portretu lorda Heinricha Morleya iz 1523. godine. Zadnji Diirerov crtež s nabranom košuljom potječe iz 1527., tj. iz godine prije slikareve smrti.30 Naveli smo toliko Diirerovih potvrda o nabranoj košulji, jer one upučuju na istovremenu raširenost te pojave preko cijele zapadne Europe do u Englesku i prikazuju njezine brojne mačice, kojima bi se mogla posvetiti i posebna študija. U svakom slučaju, u Diirerovom )e opusu zabilježena jedna veoma raširena modna pojava iz prvih desetlječa 16. stolječa. D to vrijeme u Italiji dolazi do zabrana dubokih dekoltea, a pod sve jačim utjecajem snažne Španjolske, nabrane se košulje pružaju do vrata i okružuju ga, završavajuči valovitim naborom, koji če u drugoj polovici 16. st. postati jedna od istaknutih značajki španjolske mode.31 Nakon podataka što smo ih ovdje iznijeli s pravom se pitamo: »Odakle u odječi ■starskog seoskog ženskog svijeta takva rafinirana tehnika vezenja na njihovim košulja-ma?« Kraj toga odmah moramo naglasiti da taj vez pri nošenju uopce ne dolazi do 'Zražaja, jer je stegnut na stražnji clio vrata. Mnogo skromnije pruge u zapešču rukava mogle su se vidjeli samo u ljetnoj varijanti nošnje. Več smo ranije spomenuli da se ukrasno nabiranje zapaža samo na košuljama onog tiskočkog stanovništva koje je u Istru doseljavalo od kraja 15. stolječa. Takav način tikrašavanja nije bio poznat u krajevima odakle su dolazili, a nema mu traga ni u drugim dijelovima Istre. Kod istarskih Talijana u Vodnjanu košulja je bila renesansnoga kroja, (sl. 9) ali se ne spominje da je bila ukrasno nabirana, što, medutim, ne znači da se u prošlosti nije i tako izvodila. No, ni biskup Tommasini u svom opisu vodnjanske nošnje ne navodi takvo istaknuto ukrašavanje.32 Razmišljajoči o torn problemu došla sam do zaključka da su se istarske uskočke 2tme s tim načinom rada morale upoznati u samoj Veneciji. Nažalost, znamo što znači kiti izbjeglicom. Narod koji je sve izgubio u novoj če se sredini prihvatiti bilo kakvog 2 Il)id'> 190, 326, 580, 627, 628, 635, 640, 641, 644. Ibid., 899-975 (Mjesta što se uz pojedine erteže .spominja, da na s se uglavnom na laze n Belgiji.). Ibid., 919, 'biü-, 986, 1032, 1034, 1039, 1044, 1048, 1058, 1065. bOUCHEK, Francois, Histoire du Costume, Flammarion, 1965., str. 222 i dalje i sl. 443 -Tidjanov portret u '2abele Portugalske, žene španjolskog kralja Karla V. iz 1535. g. RADAUš UIBAKIČ, o.e., str. 220 i 230 te kroj br. 7 (str. 231). posla da bi sebe i svoju obitelj sačuvao od propasti. I uskoci, koji su u 16. st. doseljavali u Istru, sigurno su se snalazili na razne načine pa i trgovinom. Doznajemo da je Venecija u velikoj mjeri ekonomski iskori.štavala Istru. Iz nje je, pored ostalog, izvozila sol, ulje, kamen i osobito drvo. Svu trgovinu Istre privlačila je sebi, prisiljavajuči istarske brodove da pristaju najprije ti Veneciji i tamo iskrcaju robu ili dobiju dopu.štenje da plove u neku drugu luku.” Vjerujem da su uskoci iz Istre u Mletke vozili kamen i drva, a smatram vrlo vjerojat-nim da su ih na putu ponekad pratile i žene, odnosno kčeri. One su u torn velegradu mogle prihvatiti posao u mletačkim obiteljima, gdje su imale priliku vidjeti kako se radi ukrasno nabiranje. Vjerojatno ih u torne nitko nije posebno podučavao, ali ugledne su Mlečanke, osobito one iz patricijskih obitelji u 16. st. kao prave orijentalke provodile život zatvoren medu kucnim Židovima. Uz majčinske brige i odgoj djece te pažnju vlastitom dotjerivanjuM one su sigurno provodile vrijeme i u vezenju, a ukrasno je nabiranje upravo u to vrijeme dostiglo svoj vrhunac. Našim ženama vezenje nije bilo strano. Njihove su košulje u krajevima odakle su došle u Istru, bile ukrašene raznobojnim vezom, koji se radio brojenjem niti na platnenoj podloži, a izvodio se takoder s naličja pa zato njima nije bilo teško shvatiti bit ukrasnog nabiranja.35 Očito su tu vrhunsku vještinu željele primijeniti na svojoj odječi, tj. na košulji, koja je, medutim, ostala ravnoga kroja tipa tunike. One je nisu zamijenile renesansnom košuljom sa širokim otvorom oko vrata. Zato se dogodilo da se cijeli taj vrhunski posao, nakon stezanja nabrane pruge, povukao na stražnji dio vrata, kao kratki, ukrašeni izbočak te je tako zapravo ostao nevidljivim. To je primjer prožimanja tradicijskog odjevnog oblika s novom tehnikom ukraša-vanja, koji zapravo nije uspio. Duboko ukorijenjena tradicija odijevanja, a vjerojatno i čvrsta patrijarhalna sredina, nisu dopustile da se sa zatvorene košulje prijede na onu oko vrata jače otvorenu. Promatrajuči stegnute uzorke na istarskim košuljama, koji su pri nošenju ostali nevidljivi, imam osječaj kao da su te žene htjele same sebi dokazati da one mogu i znaju ovladati torn tehnikom rada, bez obzira na to što se njenom ljepotom i svojom vještinom neče moči javno dičiti. Bila je to u neku ruku »igra staklenih perli« kojoj su žene u zapadnoj Istri ponegdje ostale vjerne sve do tridesetih goclina našega stolječa. Ukrasno nabiranje na zapadu istarskog poluotoka jedini je poznati primjer o sačuvanosti te vještine u europskom odjevnom inventaru, a time njegova dokumentarna vrijednost postaje još značajnijom. ” Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod, I960., Zagreb, sv. 4., s.v. Istra, str. 392. " YKIAKTE, Charles, La vie d' an palricien de Venise au sezteme siede, 1874., Paris, II. poglavlje -Žena a Veneciji u 16. st.-, str. 40-58. ■” PLEŠE, Adela, Hrvatski narodni ornamenal, 1944., Zagreb, list 25, vez zvan Opačak iz Žumberka. RADAUŠ RIBARIČ J. - SZENCZI II., Veza k vezla..., 1973., Zagreb, str. V. i sl. 102-107, vezovi s košulja iz zaleda Dalmacije i Konavala. Summary Decorative Pleats on Blouses on Women’s Traditional Costume of Western Istria Tile article describes the decoration on blouses of Croatian women of the western part of tlie Istrian peninsula. Such decoration was customary until the first decades of the 20"'century. I lie decoration was made by pleating the material around the neck and above each wrist. The draped and afterwards stretched pattern displays relief pleats or rhomboidal designs. This manner of ornamentation has been forgotten in Istria, but a few families have preserved several such blouses. The Ethnographic Museum in Zagreb obtained three of them alter World War II and four are kept at the Istrian Ethnographic Museum in Pazin. These seven blouses ■orm the basis for the author’s reconstruction of the whole process ot executing this very specific ornament which demanded not only an artistic talent but also an exact skill and the capability to calculate the mathematical code for each chosen form. Schematic drawings, together with the photographs which accompany them, illustrate the complexitiy of such work. In the final part of her article the author discusses the origin of such blouse decorations which could be found only in those Istrian families which between the 15"' and the 17"' centuries, during the period of Turkish conquests in the Balkans, were moved to the Venetian property in Istria. Since Istria maintained llorishing trade contacts with its metropolis in Venice these refugee women learned about this manner of ornamentation in Venice in the first half of the 16"' century. 1 he relugee women of Istria transferred these decorative pleats, originally found on Reneissance blouses, to their blouses which were shaped like tunics. Pushed to the back part ot the neck these complex decorations became fairly invisible; the ones on the sleeves just about the Wrists were exposed only in the summer variant of this costume. Since the decorative pleats on blouses worn by the Istrian women ol the western part ol the •strian peninsula represent the only known example of preserving this skill in Europe this has lurther enhanced its documentary value. PRILOG ^ cL Sl. 1: Osnovni nabrani likovi: a i b plica i dublja nazublje-na pruga, c i d mali i veči romb. Sl. 2: Kularin na košulji iz sela Rapanji sa shematskim prikazom motiva izvedenim na 7 7 konaca. Sl. 3: Uzorak tut kolartnu košulje iz Barata sa shematskim prikazom motiva izvecienom na 26 koitaca. Sl. 4: Zapešče na košnlji iz Barata sa shematskim prikazom motiva izvecienom na 16 konaca. Sl. 5: Kolarln (uzorak nabiranja ovratnika) na košulji iz sela Pusti sa sliemaIškim prikazom motiva na 17 konaca. Sl. 6: Kolarin na košulji iz seta Seline. 7: Kroj negdašnje duge košulje s nabranim ukrasom iz zapadne Istre. mm Sl. 8a, b: Način nabiranja uku vrtitnog izreza s uzorkum naztibljene črte sastavljene ud po tri a rornba. Uzorak je stegnili do polovice, a - naličje, b - lice. St. 9: Kroj renesansne košulje prema nošnji iz Votlnjana u Istri. Sl. 10: Giorgio Barbu relit zvan Giorgione (1477.-151OJ. Mletački vitez. Sl. 11: Venecijanski ljubamici, Parts Bonlon