Pravna znanost. - 207
Pravna znanost.
(Govoril na slavnostni skupSčini „pravničkoga društva" v Zagrebu dne 3. marcija t. 1. njega podpredsednik vseuč. prof. dr. Fr. J. Spevec.)
(Konec.)
Sudačka dijagnoza nije laka umjetnost. Bekker ju ispo-reduje s dijagnozom liječničkom i pravo veli, da je u mnogom pogledu teža nego liječnička. Ono, što ima da spozna i liječi liječnik, ono se nalazi vidljivo i rukopipljivo pred njim. Doduše nije to uvijek na površini i nije uvijek pristupno, ali ipak ima on pred sobom cijelo bolesno tijelo, on poznaje njegov sastav i zakone, koji vladaju tude; bolesne pojave, koje se opažaju, mora da imaju svoj uzrok u nutarnjim abnormitetima; od onih valja zaključivati ove.
Sudačka spoznaja odnosi se redovno na povrede prava, na dogadjaje, koji se kose sa subjektivnim pravima, i koji onda, kad dolaze pred  suca, pripadaju več prošlosti, cesto
208 Pravna znanost.
davnoj i tamnoj. Subjektivna opet prava, o kojih povrcdi se radi, potpuno su nevidovna, otkriti se mogu samo iz doga-djaja, koji su ih osnovali i spojili s pravnim subjektom, dakle opet stvari, što pripadaju prošlosti. Svako neposredno opažanje ovdje je isključeno, takodjer o dogadjajima saznaje sudac tek po tragovima, što ih ostaviše, po ispravama ili izvješčima onih, koji su ih doživjeli, stranaka ili trečih osoba, svjedoka. Sto se tiče vidljivih posljedica, t. j. tragova pravno-relevantnih doga-djaja, nema za njihov odnošaj prema tim dogadjajima onako stalnih pravila, kao što su pravila anatomije i fizijologije čov-ječjega tijela: mjesto stalnih zaključaka mogu se izvodili odanle cesto samo nestalne predmnjeve o onome, što se dogodilo.
Što se pak tiče izvješča stranaka i svjedoka, nema ovdje jamstva za vjerodostojnost. Može se doduše i liječniku dogoditi, da ga bolesnik hotice vara, no to če biti sigurno rijetko, vlastiti interes bolesnika odvrača ga od toga.
Posve drukčije je to kod parnice. Sudac mora pretpostav-Ijati, da harem jedna od stranaka ima interes za to, da prikaže stvar drukčije, nego u istinu jest; cesto puta obje, ako pak samo jedna, pita se koja?
Svjedoka nema posvuda, a i njihove izjave mogu pored svih opreza, prisege i opomena biti krive hotice ili nehotice.
Pronači sada istinu iz tako zamršenoga materijala, to je očevidno problem, za čije rješenje ne dotječe samo znanstvena obrazovanost, več treba za to vježbanja u životu, a pored toga odredjenfe sposobnosti i svojstva karaktera.
Zadača suca, koji ima da otkriva dogadjaje prošlosti, slična je zadači povjesničara; no opet nijesu te zadače identične; povjesničara zanima tako reči sve, on teži za što mo-guče potpunijom slikom prošlosti, naprotiv sudac uvažava samo ono, što je pravno relevantno, i to skroz objektivno, bez ikoje simpatije ili antipatije, bez ikojeg milosrdja.
Tomu strukovnom, hladnem i nepristranom prosudjivanju činjenica pridružuje se kod znanstveno obrazovana suca poznavanje prava, što ga valja primijeniti. Takovog poznavanja nema naravno onaj, koji u opče ne zna nista o pravu — kao što večinom porotnici — ali ga nema niti puki routinier, koji radi  kao mašina po pravilima, što ih je naučio ne misleči
Pravna znanost. 209
nista. Potrebito ovdje poznavanje prava pruža pravna znanost. Pravna je dakle znanost neophodna, ako i ne jedina pretpo-stavka valjane primjene prava.
No u drugu ruku i pravna znanost treba da se obazire što više na praksu i što obilnije služi njezinim iskustvom. Znanost i praksa dvije su — kako veli Stolzel — ravnopravne sestre, koje rade najbolje, hodaju li u životu ispod ruke, te se medjusobno podupiru. Nije dosta, da samo koja kap prak-tičkog ulja kapne u nauku terije, niti je dosta, da se koja kap teoretičkog ulja nadje u praksi. Treba više. Kao što teorija treba da prireduje i pokazuje praksi putove, tako od prakse treba da dobiva gradivo za rješavanje znanstvenih problema; praksa stavlja znanosti nova pitanja i podaje joj gradivo za rješavanje tih pitanja. Ne smiju se dakle teoretici i praktičari gledati medjusobno, kao da su im zanimanja oprečna, tudja jedno drugemu; oba ta zanimanja pripadaju skupa, oba su samo dvije strane ukupne jurističke djelatnosti.
Pravna znanost ne radi samo za primjenu prava, več i za zakonodavstvo, ne skrbi samo za suca, nega i za zakono-davca. Istina je, da zakonodavac ne može da hude samo pravnik. Doduše kod čisto jurističkih predmeta odlučivat če pravnici. Ali inače odlučuju kod stvaranja prava mnogovrsni etični, narodno-gospodarski, politički i. t. d. obziri, koji nijesu stvar samo pravnika kao takovoga. S toga, ako se stvori zakon, koji ne odgovara potrebama života, nijesu odgovorni za to samo pravnici, jer i nepravnici, članovi zakonodavnog tijela, imali su dosta prilike, da utječu na sadržaj zakona. No pored svega toga, što zakonodavac ne može biti isključivo pravnik, ipak ne može zakonodavstvo riješiti svoje zadače bez pravne znanosti. Prije svega sav tehnički posao, tehnička strana zakona, sastav, red, jezik, sve je to u prvom redu posao pravnika. Osim toga i ondje, gdje pravna znanost ne odlučuje o sadržaju zakona, što se ima da stvori, ipak ona znatno po-maže zakonodavcu.
Iz pravne znanosti vadi on dobar dio pojmova, u kojima izriče svoju misao. Nipošto ne stvara on vazda tih pojmova sam; mnogobrojne pojmove prihvača on, kako ih je našao. Ako je sad pravna znanost sadržaj tih pojmova ustanovila
14
210 Pravna znanost.
jasno i točno, bit če i odredbe zakona točne i jasne, inače u mnogom pogledu dvojbene.
Osobito radi pravna znanost za zakonodavca onda, kad ispituje, kakovo bi pravo imalo da bude. Pravna se naime znanost ne smije da ograniči samo na razlaganje postoječega prava, več joj je zadača takodjer, da krilički prosudjuje to pravo, ispituje njegovu vrijednost, sravnjuje ga s odnošajima života i pokazuje, kako bi se ono imalo reformirati. U tu svrhu ima pravna znanost, da se posluži rezultatima i istra-živanjima nauke o narodnem gospodarstvu i ostalih socijalnih znanosti. Takovo razmatranje u ostalom ne služi samo daljemu razvoju prava, več i shvačanju i primjeni postoječega prava; ono je kadro, da dovodi to pravo u sklad s novim životnim odnošajima i njihovim potrebama.
To je doduše mnogo prijeporno pitanje.
Dugo se vremena naučalo, a i danas mnogi drže tako da se pravnik imade baviti samo pozitivnim pravom, a nema da prosudjuje vrijednost toga prava, te da ga označuje dobrim ili lošim; on ima da obradjuje pravo, kako postoji, a nema se baviti pitanjem, kakovo bi imalo da bude pravo.
Protiv toga shvačanja dižu se danas sve važniji glasovi, sve više se traži od pravne znanosti, da se ne ograničuje samo na tehničko obradjivanje postoječega prava, več da se bavi i postulatima za budučnost prava. Prigovara se tomu, da ta djelatnost ne pripada pravnoj znanosti več politici; no zvalo se to ovako ili onako, to nije odlučno, istina je to, da je stvar pravnika, da se bavi tom funkcijom.
Kao što je napram društvenem životu u opče zadača znanosti dvojaka: u jednu ruku ima da ispituje, što biva i po kojim zakonima biva, a u drugu roku ima se da bavi i pitanjem, kako bi trebalo da bude (drukčije, nego prirodne znanosti); tako su moguča i dopuštena ta dva pravca i kod pravne znanosti. I ovdje je moguča govoriti o pravu, kakovo bi trebalo da bude i koje se prema postoječemu pravu prikazuje kao postulat budučnosti, koje se doduše ne primjenjuje kao prinudna norma, ali služi zakonodavcu kao uzor i traži od njega, da se pozitivno pravo preinači, modificira prema potrebama života.  Taki je postupak noizbježiv, kod svake re-
Pravna znanost. Žil
forme prava postupa se tako. Takim je postupkom na pr. znanost kaznenoga prava polučila lijepe uspjehe i znatan njezin dio nije više radnja o pozitivnem, vec o budučem pravu. A što je njemački gradjanski zakonik znatno bolji, nego što je bila prva njegova osnova, to se imade poglavito zahvaliti kritici, kojom je znanost obilno prorešetala prvu osnovu." Niti naše pravničko društvo nije se, kad je bilo prilike za to, oglu-šivalo kritici, mnoga su predavanja držana u tom smislu, pu-blicirane »misli o reformi« pojedinih grana prava itd.
Pošto sam tako istaknuo važnost pravne znanosti za primjenu prava i za zakonodavstvo, mogao bi tko upitati: a što je uradilo pravničko društvo odnosno znanost, što je nje-guje, za to, da upozna narod s pravom, da ga pouči o pravu?
Ovo je takodjer praktična zadača pravne znanosti i vrlo korisna. Nema doduše sumnje o tom, da če razlike izmedju pravnika i nepravnika biti uvijek; isto tako stoji i to, da površno, polovično znanje škodi cesto više, nego neznanje, jer onaj, koji ne zna, dati če se poučiti, kad mu treba, dok onaj, u kojega je polovično znanje, radi sam uobražavajuči sebi, da znade, česa u istinu ne zna.
No pored svega toga bilo bi željeti, da narod nešto više znade o svojem pravu, nego to u istinu biva. Sredstava za takovu pouku naroda ima više. Sva dakako ne pripadaju u djelokrug pravničkog društva. Pravničko društvo moglo bi djelovati u tom smjeru tako, da priredjuje predavanja u tu svrhu, popularne spise, da raspravlja aktuelna pravna pitanja, priopčuje to u »Mjesečniku«, odakle bi novine mogle širiti to u širu publiku. No pravničko društvo nije moglo dosele ura-diti mnogo u tom pravcu- Ali sva pripravnost pravnika bit če uzaludna, dok su sami lajci nehajni za to. Lajci sami morali bi se nešto više brinuti za to, da upoznaju pravo. No oni se brinu zanj samo onda, kad misle, da im je učinjeno krivo, a dok je sve u redu, oni ni ne misle na pravo, pa tako ni ne dolaze do spoznajo, kako se pravo brine za njih svaki dan, kako im uredjuje različite odnošaje, krči i pripravlja putove te uklanja mnogu zapreku.
Nedostatak je nadalje, koji se uvidja i ističe sve više, što se u školama sve do sveučilišta ne uči o pravu a raa baš
14"
212 Pravna znanost.
nista. O svim drugim znanostima uči se više ili manje, samo
0 pravu nista. A ipak je po društvo i društveni poredak mnogo važnije, da je narod zadovoljan sa svojim pravom i pravnim uredbama, nego li je zadovoljstvo s mnogima od onih stvari, koje se uče u školama obilno. Nezadovoljstvu pak naroda s pravom nijesu vazda krivi sami zakoni, več se vrlo cesto osniva to nezadovoljstvo na nepoznavanju prava.
Trebalo bi vec u školama na zgodan način upozorivati na to, kako su plemenite i važne zadace prava, kako mu je vazda svrha neko dobro, pojedinca ili cijeloga društva, pa ako se to ne postizava uvijek potpuno, kriva je tomu nesavršenost sviju nas. Pravo služi jednoj od najuzvišenijih ideja, ideji pra-vednosti; nju nastoji da oživotvori, koliko je to u ljudskim silama. To je sigurno dostojan predmet za obuku. Obuka u pravu koristila bi u mnogom pogledu, slušila bi kao vršno uzgojno sredstvo.
Pravo nije samo vlast, sila, ono jo ujedno i pouka; pravne norme poučavaju nas, kazuju nam, kako treba da živimo, kako da se ponašamo u medjusobnom saobracaju, da vlada mir i poredak, da svaki može iči za svojim ciljevima i razvijati svoje sile. Pravo treba da bude više sredstvo za izbje-gavanje sporova, nego za njihovo rješavanje, više .pravilo života, nego vodjenja parnica. Važna je dakle i ,plemenita zadaca uzgoja, da upozna čovjeka s pravom, da ga učini  sposobnim
1 sklonim, da poštuje pravo i da mu se pokorava.
I ovo je sigurno preodlična funkcija pravne znanosti.
Slavna skupštino! Kušao sam evo, da Vam narišem kratku sliku predmeta, kojemu posvečuje naše društvo svoje sile. Držim i osvjedočen sam, da je taj predmet vrijedan, da se oduševljavamo za nj. U istinu, onaj dio ljudske kulture, kojim se bavi pravna znanost, pripada medju najinteresantnije i najdostojnije znanja.
Završujem s iskrenom željom, da ljubav i oduševljenje za tu znanost bude u nas što življe, a djelovanje našega pravničkoga društva što uspješnije i što obilatijega blagoslova po naše pravo a po tom i po napredak svima nam jednako mile domovine!