Narodna epopeja „Kosovo". Niko Županić — Ljubljana. Kosovska epopeja ne zahteva velikega pesnika, ampak največjega; tistega ki bo zatajil samega sebe. Čakajmo ga s potrpljenjem. Vladimir Levstik, Od rapsodije do epa. Jugosloveni SU dobili svoju narodnu epopeju »Kosovo«. Stvo- rio ju je dr. Lazar Dimitrijević,^ lekar iz Sarajeva, koji se u svome životu uz svoje praktično zanimanje liječenja bavio literaturom i poezijom. I ako se o Dimitrijevićevom Kosovu pisalo na nekoliko mesta ipak se može kazati, da je njegova pojava prošla u glavnom neopa^ žena i neuvažena. To bi otprilike značilo, da djelo L. Dimitrijevića nije uspjelo pa se prošlo preko njega a moglo bi značiti i to, da jugoslovenski literarni kritičari nisu svjesni što znači za naciju jedna narodna epopeja.* Ili je duh vremena protivan stvaranju omašnih romantičnih tvorevina? Bilo kako bilo, treba podvući da je jugoslovenska publicistika posvetila dolasku crnačke ple* šačice Josefine Baker u Beograd desetputa više pažnje nego pojavi Srpske narodne epopeje »Kosovo«. Danas imaju Jugosloveni svoje »Kosovo«, svoju Ilijadu i to znači jedan dogo-đaj u kulturnoj istoriji našega naroda. Slovenski narodi, osobito istočni, svezi su još u etnografskom pogledu, još se nalaze u svjetlu sutona njihovog herojskog doba i još stvaraju narodne pjesme. Srpsko^turski (1912 do 1913) i svjetski rat (1914 do 1918). Opjevane su bitke i vojskovodje, opjevani bolovi i jadi ranjenika, opjevani su lekari i milosrdne sestre, koje su njegovale ranjene i bolesne ratnike. Šteta samo što nisu za vrjeme i neposredno posije rata sakupljene i zapi* sane, jer ih je duh modernog vremena po većini odnio u zabo» ^ Лазар Димитријевић, Косово. 8°, стр. 573, цијена 100динара. Штампарија П.Н. Гаковића. Сарајево 1924. Narodna epopeja „Kosovo", i 1351 rav. Od sviju naroda u Evropi Srbi su najbogatiji narodnom. poe= zijom, koja se odlikuje i kvantitetom i kvalitetom. Sam Goethe sa svojim profinjenim ukusom divio se ljepoti srpske narodne pjesme. Ali nešto nemaju Sloveni uprkos bogatstva pjesama, ne» maju harmoničnih cjelina, koje bi se kretale oko izvjesnog krup= Dr. Lazar Dimitrijević nog dogodaja narodnog života i istorije, nemaju svojih epopeja. Imaju pjesniške bisere i dijamante, no ne može se njim dičiti na* rodna muza jer nisu nanizani u harmoničnu cjelinu poput ogrlice ili dijadema. Do danas nije pošlo za rukom Rusima da sastave od svojih bilina o knezu Vladimiru organsku cjelinu niti je to bio slučaj kod Srba do godine 1924. 136 Niko Županić: Tek Lazar Dimitrijević poklonio je svome narodu jedno krupno djelo, narodnu epopeju »Kosovo«. Sabrao je pjesme koje se kreću oko vidovdanske katastrofe 1389 i Kosova polja, dopunio ih drugim istodobnim pjesmama, doveo ih u kauzalnu vezu i stvo= rio od svega jednu organsku cjelinu. Glavni tok pripovijedanja proširen je epizodama. Dvije sile bore se jedna protiv druge, Srbi i Turci biju krvavu kosovsku bitku godine 1389, prvi u plemeni* tom cilju da očuvaju svoju slobodu, drugi pak kao napadači da otmu slobodu srpskom narodu i na njegov račun prošire svoju državu. Ako je već a priori plemenitija odbrana vlastite slobode nego napadanje na tuđe to dobijaju Srbi na simpatijama i častim što brane svoju rodnu grudu i svoju vjeru, što brane hrišćanstvo pred tuđim islamom. Srpska vojska izginula je na Kosovu zajedno sa svojim ca=^ rem iz više razloga, koji su po svojoj etičnoj vrijednosti vrlo raz* ličiti. Prvo je bila srpska vojska tri puta manja od turske, drugo se pojavila nesloga među srpskim poglavarima, jer narodna tra? dicija pripisuje poraz svađi između carevih zetova Miloša Obi* lića i Vuka Brankovića, koji je u očima naroda postao izdajnik naroda. Treći uzrok propasti bila je viša sila, sudbina, kojoj niko na zemlji ne može da odoli. Tragični momenat u kosovskoj epopeji znači pismo od Bo= gorodice, koja postavlja cara Lazara pred alternativu da privoli zemaljskom ili nebesnom carstvu. Odlučivši se za nebesko carstvo, car Lazar upravlja sve svoje odluke prema tome, i nastoji da sve bude »sveto i milome Bogu pristupačno«. On pravi crkvu na Kosovu »o carevu hljebu i tainu, za carevo blago gotovinu, a bez suza bez sirotinjskijeh«. On na? regjuje, da sva vojska primi svetu pričest (evharistiju), bez pret* hodne ispovijesti. Kako je to neobična pojava bila i kod Srba, da se uoči bitke uzima pošljedna (samrtna) pričest, i sama pjes- ma to podvlači: »Teške muke i teške žalosti, gje se zdravi priče* šćuju ljudi, i skoroj se smrti namjenjuju!« Ova epopeja obrađuje sukob dvaju kontinenata, dvaju svije* tova, dviju kultura, dviju reHgija, dviju rasa, dvaju morala. Žrtve su bile ogromne, s obadvije strane. Osim mnogih znatnih vojskovodja i velikaša, poginuo je i srpski car Lazar, i turski car Murat, i Muratov najstariji sin Jakub. Azijati su brojem prigušili Evropljane, damascenske sablje i saracenska koplja nad* Narodna epopeja „Kosovo". 137 jačali su srpske noževe i mačeve, islam je triumfovao nad kršćana stvom, ali je ostao nepobijeđen moral kršćanski, ostao je zavjet na mlađima, da ginu »za krst časni i slobodu zlatnu«, preko 500 godina je kultivisana osveta Kosova i predavana s koljena na koljeno, do konačnog uspjeha. Građa ove epopeje najbolje se vidi iz njezinog sadržaja: I. DVA SE SILNA CARA ZAVADILA. Vila gradila grad od kostiju. Kad joj je nestalo gradje, otišla je na srpskos tursku granicu da zavadi dva cara i da izazove rat. Porušila je turske karaule i popalila, a carske krajišnike pcbila. Preobukla se u jednog carskog delibašu, otišla u Jedrene i optužila Srbe, da su oni porušili i popalili karaule i pobili Turke krajišnike, a za zarobljene primali kao otkup samo utovljene svinje. Sultan Murat na tu tužbu saziva divan (savjet) i naredjuje da se kupi vojska. Zatim piše caru Lazaru ultimativno pismo. Car Lazar pcranio i probudio caricu. Kazuje joj koban san, koji je usnio. Dolazi knjigonoša od Murata s onim pismom. Car šalje čelnika Goluba po Juga i 9 Jugovića, da dodju na savjetovanje. Kad su čuli Muratovu prijetnju, svi su se prepali i pristaju na dadnu harač i taoce i djevojke. Ali ne pristaje Milcš Obilić. On predlaže skrajnji otpor. Vuk Branković pobija IVlilošev opti^ mizam i odlučno je za mir. Ili, već ako hoće rat, da se utvrde i zauzmu zgodne položaje, a nikako da ne idu na Kosovo. Miloš je naprotiv za otvorenu bitku: »Dje je svemu svjetu na vidiku.« Skoro svi pristaju sada uz Miloša. Muratu se otprema odgovor i prima se Kosovo kao mjesto odlučne bitke. Car Lazar zahvaljuje Milošu i pita se: Kako bi ga obdario? Carica Milica mu namjenjuje kćer Vukosavu za ženu. Vuk Branković je odgovara od toga. Razašilje se raspis na sve poglavice, sa kletvom Kneževom: »Ko je Srbin i srpskoga roda.« П. MILOŠ U LATINIMA. Car Lazar šalje Miloša Obilića u Latine (Dubrovnik) da pokupi i donese harače, jer oni ne plaćaju već sedam godina. Miloš se oprema i Vukosava mu daruje na put rublje i dobre savjete. Milcš je, došavši u Dubrovnik, uzbunio čitav grad, naročito ženski svijet. Našavši kneževske dvorove, postupa po nalogu i kazivanju cara Lazara. Na svršetku službe božje pristupa on Knezu i Кпе< ginji i kaže im poruku Cara Lazara. Knez obara krivicu na careve poslanike Brankoviće koji su zulumom zemlji dotužili, pa je narod odrekao plaćanje. Ali sad će cara poslušati. Sazvalo se Vijeće, sastavilo se 30 mazgi blaga, Miloša divno ugostili i vode ga pred crkvu Dimitriju da se njome pohvale. Miloš veli da je to malena crkvica spram srpskih manastira, i da bi je on mogao prebaciti buzdovanom. Latini se klade s njim u 1000 dukata. Miloš prebaci crkvu, ali buzdovan udari u Kneževe dvorove i pobije dosta čeljadi. Latini meću Miloša u tamnicu. Miloš piše pismo Marku Kraljeviću, da ga izbavi. Marko se spremi i dodje za dan i po pod Dubrovnik. Opazi ga s grada snaha Kneževa i javi 138 Niko Županić: svekru. Ovaj šalje sina Velimira sa 300 konjanika da uhvati Marka. Marko uništi konjanike, a uhvati i sveza Veliniira, pa sjede dalje piti vino. — Knez uze 3000 konjanika i povede ih'sobom na Marka. Ali Marko i to rasturi, uhvati Kneza, sveza ga skupa s Velimirom, prebaci ih preko bedevije i poćera gradu. Kneginja nudi otkup i pita, šta ište Marko. Marko u glavnom ostavlja da Miloš nareče cijenu. Onda Miloš ucjenjuje i dobiva sve što ište, i još više. III. SESTRA LEKE DUKADJINA. Marko došao kući umoran. Majka večera s njim. Za večerom majka govon Marku, da bi mu se trebalo već oženiti. Onda joj Marko kaže za Lekinu sestru, i govori o njoj s mnogo oduševljenja, i veli da se drugom ne će oženiti. U jutro se Marko opremio i odlazi prema Prizrenu, ali kad je bio blizu Kačanika, domisli se: ode Ljutici Bogdanu, da i njega povede kao prosca. Kod Bogdana se odluči da odu još po Relju Krilaticu u Pazar, te da sve troje zajedno odu u Prizren, pa neka djevojka bira od njih trojice, kojeg hoće. Kad su bili u Prizrenu, i Leka ih lijepo ugostio, progovori Marko, zašto su došli. No, Leka ne prima prosidbe, dok ne upita sestre. Rosanda dolazi i nalazi sve trojici manu: Marko joj je turska pridvorica, Bogdan je valjda sin kakve čobanice, a Relja je pazarsko kopile, i ciganka ga je odgojila. Marko bijesan otrči za njom i izvadi joj oči. Sva tri pobratima pojasu konje i odu. Rosanda kuka i zaklinje brata da je osveti. Zatim se otisne kuli s pendžera i padne mrtva na zemlju. IV. NETKO BJEŠE STRAHINIĆU BANE. Soko Strahinića donosi pismo banu od majke mu. U pismu mu se javlja da su Turci došli na Kosovo i da je Vlah Alija udario na Banjsku, svu je porobio i popalio, sluge isjekao i razagnao, majku mu konjem pogazio i Ljubu zarobio i sobom odveo. Ban ište od Juga 9 sinova, svojih šura, da odu s njim na Козол^о, da mu se nadju u nevolji. Jug se ne da ni opepeliti. Pošto niko neće da ide s njime, ban odlazi sam. Svrati se u Banjsku, da vidi svoje dvore. Našao je samo jednog bolesnog slugu, koji mu u glavnom potvrdi majčin izveštaj. Zatim odlazi ban u čaršiju, i dadne obojiti Djogata, a za sebe nabavi ruho turskog krajišničkog delibaše. Kad je došao do blizu Kosova i vidio silnu tursku vojsku, tu se malo prepanuo. Ugazio je u ordiju i tražio VlalnAliju. Na vodi Drenici naišao je na jednog pijanog derviša, koji ga je poznao iz doba svoga tamnovanja u Banovoj tamnici, i on mu kaza, da je Vlah^Alija na Golešpaši starom, te zagrli svojega A'ećila, pa ga ljubi u bijelu bradu. »Mahmutspašo, lalo najmilija, najmilija, i najpametnija!« Onda Care Divan rasturio. — Kad pođoše lale sa Divana, i Seidim paša kući pođe, pa govori starom Mahmut«paši: »Mahmutspašo, stid te brale bilo! Jer ti men učini sramotu?« Za to Stari ni habera nema već ctiđe iz careva dvora. Kad je Care Divan rasturio, po koljenu knjigu raširio, po knjizi mu kalem poletio; šarenu je knjigu nakitio, i pod knjigu nađe knjigonošu, šalje knjigu bijelu Kruševcu, na koljeno srpskom Car^Lazaru. Jedno jutro u svetu nedjelju poranio srpski Car Lazare, nit je pravo danak osvanuo, nit je crkvi zvono zazvonilo, nit s' umio, ni Bogu molio, te on budi caricu Milicu. Kad se Gospa od sna razabrala, ona Caru dobro jutro viče: »Zdravo bio, gospodaru mio!« Gospodar joj privatio zdravlje, pa je sebi sjedi uz koljeno, i ovako ode govoriti: »O, Milice, moja vjerna ljubo! Ja sam noćas čudan san usnio đe se povi jedan pramen magle, od proklete zemlje Rumelije, pa se savi u polje Kosov.~, povrh magle klikte sokolovi, a iz magle sijevaju munje. Ja udarih kroz taj pramen magle, sa mojijeh trideset vojvoda, i za nama svakolika vojska. U magli se, ljubo, rastadosmo, rastadosmo, pa ne sastadosmo. Neka Bog zna, dobra biti ne će!« 170 Niko Županić: Kad je Gospi sanak kazivao prosu Gospa suze niz obraze kano biser niz bijelo platno, i kroz suze Caru progovara: »Ne boj mi se, mili gospodaru, dobar junak, dobar san usnio, dobar sanak, a u dobar danak; san je laža, a Bog je istina. Bog će dati, pa će dobro biti, od toga se nemoj prepadati.« Istom oni u riječu bili al eto ti Čelnika Goluba, nosi knjigu u bijeloj ruci, na četiri mjesta zatvoritu, pred Carem se triput poklonio, poljubi ga u skut, i u ruku, cstavi mu knjigu na koljenu, izmače se, stade ga dvoriti, i ovako njemu progovara: »Voljan budi. Care, na besjedi! Ova knjiga od Jedrena grada, donese je jedan knjigonoša. I do sad su knjige dolazile, ali nisu 'vake knjigonoše; na njemu je čudno odijelo, sve u srmi i u čistom zlatu, za pašom mu nozi i sindžiri, sindžiri ga po koljenu mlate.« Veli njemu srpski Car Lazare: »Golubane, vjerna moja slugo, ugosti mi hitra knjigonošu, narani ga i napoji mi ga, i podaj mu štogod popudbine, . pa nek ide kud je njemu drago.« U mlađega pogovora nema. Uze Care knjigu napisatu, pa na knjizi pečat razlomio, razlomio, pa je razavio. Knjigu uči, po srcu se muči, jer mu knjiga grdno progovara: »Oj, Lazare, od Srbije glavo! Nit je bilo, niti može biti: jedna zemlja, a dva gospodara, jedna raja, dva harača naje; carovati oba ne možemo. Već mi pošlji ključe i hačare, zlatne ključe od svijeh gradova, i harače od sedam god'na; uz harače osam djevojaka, od dvanajest ljeta do šestnajest, što će ljubit moji serašćeri, i devetu tvoju Vukosavu da oženim sina Bajazita; uz djevojke dvanajest talaca, sve taoce koje tebi pišem: Jugoviće Boška i Damjana, najmlađega i najstarijega, dva Musića, Steva i Lazara, i junaka Relju krilatoga, i Strahinju bana Strahinića, i vojvodu Srđu Zlopogledu, od Zagorja Ljuticu Bogdana, od Toplice Toplicu Milana, od Kcsova Kosančić Ivana, i tvog sina Visokog Stevana, i sokola Miloš Obilića. Bez Miloša ne ću ni jednoga! Ako li mi to poslati ne ćeš, kupi vojsku, hajde na Kosovo, da sabljama zemlju dijelimo, a glavama među bilježimo. Od vaske ću jade napraviti, biće mesa orlu i gavranu. Ako li mi ni izaći ne ćeš, kunem ti se vjerom i kuranom da ću silnu podigniti vojsku, tri stotine hiljada Turaka, svu Srbiju listom popaliti, do tvojega bijela Kruševca, i njega ću u kam rasturiti; što je muško, i staro i mlado, pogubiću sabljom svekoliko; što ni žensko, mlado i lijepo, porcbiću malo i veliko; a tebe ću živa uvatiti, gola ću te kroz vojsku voditi na svake te muke okrenuti, a najpošlje osjeći ti glavu.« Kad Car Lazar knjigu proučio, i kad vide šta mu knjiga kaže, uz obraz mu plamen udario, od jada ga zaboljela glava, i cd glave uvati groznica; kad groznica Cara ostavila, pogleduje desno i lijevo. Kod njega se niko ne pridesi. Narodna epopeja „Kosovo" 171 ne pridesi mudroga junaka kom bi svoje jade iskazao, no od jada pogleduje ljubu. A ljuba mu 'vako progovara: »Čije su te ruke rastužile? Da Bog da se obje osušile! Oklen knjiga, ognjem izgorila! Oklen li je, od koga li grada, . te je učiš, a njome se mučiš? Proklet bio ko je nakitio, i krajina ona iz koje je!« Car joj na glas knjigu proučio. »Moja ljubo, nu me svjetuj sada!« Ženska strana mudro progovara: »Gospodaru, srpski Car Lazare! Zazor mi je u te pogledati, a kamo mi s tobom govoriti: kog su ljube došle svjetovale, koga došle, koga li će odsle, s dugom kosom, a pameću kratkom?! Al ti hoću riječ progovorit: pitaj svoga tasta Jug^Bogdana, pitaj šure devet Jugovića, pašenoga BanovićsStrahinju, pitaj zeta Vuka Brankovića, pitaj redom bane i knezove, i vojvode što su u Kruševcu, oni će te ljepše svjetovati!« Kad to začu srpski car Lazare, on dovika čelnika Goluba, i šalje ga dvoru Jugovića, da mu dođe stari Jug Bogdane i devet sina, devet Jugovića, i sa zetom Strahinićem banom. Itra sluga itro poslušala, itro dođe dvoru Jug^Bogdana, pa udara zvekirom na vrata. Priskočiše sluge i sluškinje, otvoriše na dvoru kapiju, vode njega na tananu kulu. Tu na kuli nađe gospodare: kod gotove sofre zasjednuli, zasjednuli, te pijahu vino, i gospodsku riječ besjeđahu. U vrh sofre stari Jug Bogdane, s desne strane Strahiniću bane, i tu sjedi devet Jugovića, niza sofru ostala gospoda; ko 1 je mlađi, dvori gospodare. No bijaše do devet jetrva, no jetrve dvore uporedo, dvore svekra silnog Jug^Bogdana, i dvorahu svoje gospodare, a najviše zeta ponosita. A sluga im jedna vino služi, služi vino jednom kupom zlatnom; na trideset rednja kupa hoda. Ja da vidiš druge đakonije, đakonije, mnoge gospoštinel Kako uđe čelnik Golubane, dobra sluga boljeg gospodara, pokloni se i dva i tri puta, ljubi Juga u skut i u ruku, i ovako njemu progovara: »Zlatna brado, silan Jug«Bogdane! Pozdrav ti je slavni Car Lazare: nu, potrudi čudo i gospostvo, i povedi mila zeta svoga, mila zeta Strahinića bana, i povedi devet milih sina na razgovor u Careve dvore, da se hladnog napijete vina.« Kad to reče starom JugsBogdanu, izmače se, stade ga dvoriti, previtijeh ruku na prsima. Podiže se stari Jug Bogdane, namah skoči devet Jugovića, i Strahinja bane Strahiniću, ostaviše vino i jestivo, nabreknuše sluge i sluškinje. Sluškinje im dadoše oružje, itre sluge konje izvedoše. Jugovići od boja junaci, svakad drže konje osedlane, osedlane i naoružane, pa gotove konje posjedoše. istjeraše konje na ulicu, kroz Kruševac naglo pohitaše; očima ih spratila Majka. Jugovići silni i bijesni, sve ulicom konje priječaju, niz bedrice zvekeću im đorde, na prsima toke pozvekuju; odjezdiše pred Careve dvore. Jug dojezdi, dvori zazvoniše. Jugovići konje razjahaše. 172 Niko Županić: privatiše stremen Jug«Bogdanu, i svojemu zetu Strahinj«banu, skidoše ih sa dobrijeh konja; itre sluge konje privatiše, vodaju ih, i tamo i amo, pa ih vode u podrume donje; a sluškinje primiše oružje, pa oružje grle u naručje, u naručju nose na čardake. Kad padoše Caru pod dvorove, sam ih Care s kule ugledao, pa on sleze niz kulu visoku, te ih sreta u svojoj avliji, ruke širi, u lice ih ljubi, za junačko raspituje zdravlje. Juga uze za bijele ruke, zove goste na tananu kulu; tu gospoda bješe Kruševačka, za obilnu sofru zasjednula, a na sofri svaka đakonija, a najviše slatka amberija, oni piju slatku amberiju. Vide goste Carica MiUca, pa im Gospa pođe u sretanje, lako šeta po bijeloj kuli, na njojzi je do devet ćemera, ispod grla do devet đerdana, a na glavi devet perišana, povrh toga kruna pozlaćena, a u njojzi tri kamena draga, pa se sjaje kako žarko sunce; za njom ide Vuče Brankoviću, i vojvoda Miloš Obiliću. Pitaju se za zdravlja junačka. Za gospodsku sofru zasjedoše, posjedaše u zlatne stolove, posjedaše jedan do drugoga, po gospostvu, i po starješinstvu, i sve mladi niže starijega; Cara drže mnoge vjerne sluge, drže njega za oba pazuha, pa ga vođe preko tanke kule, u vrh sofre njega posadiše. Pak im služe sluge gologlave, služe njima vino i rakiju, za zdravice i dobrodošlice, i ostalu svaku đakoniju, kako, brate, đe je carevina! A kad vince iziđe u lice nadmeću se zborom i pameću. Car pred njima knjigu proučio. Kad gospoda knjigu razumješe gospoda se prepadoše ljuto. Svi govore da harače daju, uz harače dvanaest talaca, sve taoce koje Murat piše, uz taoce devet djevojaka. Al govori Miloš Obiliću: »O, gospodo, crn vam obraz bio! Sto šaljete ključe i harače, imate ih, daćete ih Turcim; što šaljete dvanaest talaca, imate ih, daćete ih Turcim; ja ću prvi pred taocim poći! Al što šijete devet djevojaka? Od Boga je velika griota, a cd ljudi zazor i sramota. Bolje nam je svima poginuti, no u Turke davati djevojke! Ne budite srca udovičkog, već budite srca junačkoga. Vi Muratu vako ctpišite: »»Čini, Care, što si naumio; ne damo ti ništa do kamena, da s njim bijes u oba ramena!«« Kako će nam Turci dosaditi, kad nas ima trideset poglavica, koji znamo s vojskom upravljati, na megdanu Turke dočekati; u svakoga po riznica blaga, sve u tvrdo žuta Mlječanina! Nas trideset kada ustanemo, ustanemo na noge lagane, pa riznice s blagom otvorimo, prosućemo zlato po kaldrmi, na dukate sakupiti vojsku, sve junaka kako vatre žive, koji može stići, i uteći, i na strašnu mjestu postajati, i na oštru sablju udariti, i ranjena privatiti druga, kome nije žao poginuti, ko od rane jaoknuti ne će, ni kraj sebe uplašiti druga. Kako će nam Murat dosaditi? Dok su zdravo bani i vojvode. Narodna epopeja „Kosovo" 173 i dok je nama kralja bosanskoga, i dok nam je kralja ugarskoga, i dok nam je kralja maltijskoga, karavlaškog i karabogdanskog, i dok nam je dužda mljetačkoga, ništa Murat učinit ne može. Što se hvali sa trista hiljada! Što je više vojske u Turaka više ćemo pripraviti mesa, naješćemo orle i gavrane, i vukove iz gore zelene, više ćemo zadobit šićara od turskoga ruva i oružja.« Vuk Branković poče govoriti: »Zli ti nadi, srpski car^Lazare! Dok ti kralji vruću pomoć dadu Turci će ti zemlju pregaziti, i tebe će živa uvatiti; kad pogineš već te biti ne će! — Nas je malo, a mnogo Turaka. Šta je naša vojska spram njihove? Ko kap vode na vrelo ognjište! Da siđemo s vojskom na Kosovo, ja se bojim i strah me je ljuto, hoće naša vojska izginuti, mi glavari glave pogubiti, a Turci nam kuće popaliti, porobiti malo i veliko. Al vi tako nemojte raditi nego mene Ijepo poslušajte, pošaljite otkupe Muratu, i suviše za dvanest talaca, za svakoga tri tovara blaga, i po tovar za svaku djevojku. Nije stalo Muratu sultanu do momaka i do djevojaka već se Turčin lakomi na blago. A što će nam više pusto blago? Da meljete izjest ne možete. Ako 1 vam je žao toga blaga, mi možemo, i Bog nam je dao, silovitu sakupiti vojsku, zatvoriti vojsku i gradove, povatati klance jadikovce, i pećine kuće zazidane, branićemo zemlju od Turaka, branićemo, i odbranićemo; kad nestane trave i cvijeta, kada pane sa gore listina, a na goru napane kitina, kad se smrznu vode studenice, kad prestanu mljeti vodenice, kad nastanu slane i snjegovi, zimno doba dani okračali, u planini snijeg do koljena, te pomori konje i junake, lasno ćemo pridobiti Turke. Ako 1 ćete ići na Kosovo ja se prvi s Turcim biti ne ću, jer ja nisam drvo vrbovina, kad posjeku da s' omladit mogu, pa da budem vrba ko i bila, već sam junak, od kosti i mesa, kad posjeku omladit se ne ću.« Veli njemu Miloš Obiliću: »Kneže Vuče, što si poluđeo?! Mi nijesmo jedne ženske glave pod zatvorom ženski da pomremo, već ubojni na glasu junaci što zameću na Krajini kavgu, svaki voli muški poginuti nego život ženski ostaviti. Nas je vrjedna izrodila majka, i Krajina za diku držala. Da jedino Boga spomenemo, da poviše sablju pripašemo, da idemo da sretnemo Turke, na Kosovu da se pobijemo đe je svemu svjetu na vidiku!« U glas viknu sva gospoda srpska: »Hvala tebi, vojvoda Milošu! Tebe ćemo danas poslušati!« Progovara Banović Strahinja: »Evo ima doba nekoliko da krvava boja ne imasmo; sve se molim Bogu velikome da udare na Srbiju Turci, da porobe obije Morave, da porobe, i ognjem popale, da mi s njima zaturimo kavgu. Desna mi je začilila ruka, poželjela boja i megdana, a britka mi sablja zarđala, ožednjela krvi od junaka; dobar mi se đogat posilio, na vodu se ne da izvoditi. 174 Niko Županić: a kamo li da se jahat dade, nego rže i ušima striže, dok uzjašem grob nogam iskopa. Jedva čekam ljutoga megdana da okušam sreću u Đogata. Odavno sam Doga nabavio, te ga hranim u toplom podrumu, sve se kakvom ratovanju nadam; kad je torba zobi dukat bila ja mu nisam zobi uzmicao, onda sam mu više primicao. — Još ga Ijucki okušao nisam. Rad bih sablju krvi napojiti, a Đogatom lese pogaziti, i ranjene počepati Turke.« Njega hvali stari Jug Bogdane, šuška, tepa, tiho izgovara: »Mio zete, Strahiniću bane, kad te slušam ja se podmlađujem, nekada sam i ja silan bio, al se davno prošao megdana, život mi je davno pokleknuo, od megdana i junačkih rana; sad vam, djeco, za megdana nisam, teško s' mogu na konju držati, a Đogat mi vrlo oromio, oromio i omatorio.« — Uze Care pero i hartiju, lako pero od orlova krila, dršću ruke, pisati ne može već on dade Toplici Milanu: »Na, vojvodo, pero i hartiju, knjigu piši, ja ću govoriti.« Uze Milan pero i hartiju, Milan piše, a govori Lazo: »Car Murate, turski gospodaru, što ti išteš arač od Srbije, arač težak, od sedam godina, uz arača devet djevojaka, uz djevojke dvanajest talaca, pričekaj nas u polju Kosovu, mi ćemo ti arač donijeti: sjajna koplja i vite strijele, pozlaćene perne buzdovane, i mačeve srebrom izvezene, iskićene dragijem kamenjem, da mi tvoju silu pokratimo; daćemo ti za dvanest talaca od veprova dvanaest repova. A što išteš devet djevojaka? O, Murate, zla ti pamet bila! De je bila prova za šenicu?! Ne raduju moje Šumadinke za balije lijepe djevojke! Pričekaj nas na polju Kosovu. Ko dobije tome će ostati, ko izgubi taj imati ne će!« Kad gospoda knjigu razabraše svi jedanak na noge skočiše. Pred Carem se smjerno pokloniše. »Mi smo vojska tebi. Gospodaru! Čuvaj nama obraz i poštenje, da te naše ne raznesu strjele, i zeleni ne zdrobe paloši!« Car pod knjigu nade knjigonošu, posla knjigu bijelu Jedrenu. Kad car Lazo knjigu opremio, on uzima zlatnu kupu vina, i ovaku riječ progovara: »Zdrav, vojvodo, Miloš Obiliću! Moj pernati od sunašca štite, diko moja svagda na divanu, sabljo britka svagda na megdanu, a kreposti medu vojvodama! Sve ja mislim, moje čedo drago, čime ću te danas darivati.« Caru veli Damjan Jugoviću! »Lasno ćeš ga, zete, darivati: imam dosta konja i sokola, imam dosta pera i kalpaka!« Progovara carica Milica: »Ima Miloš konja i sokola, Miloš ima pera i kalpaka, Miloš toga ne će ni jednoga; soko hoće ticu jarebicu, Miloš hoće moju Vukosavu, njega voli moja mjezimica, i ja ću je njemu pokloniti!« A govori Vuče Brankoviću: »Bog mi s tobom, gospođo Milice! Tvoja ćerka roda gospodskoga; Miloš nije za tvoje djevojke, on ne može stati prema tebi!« Veli njemu carica Milica: »Miloš jeste junak od junaka, a ja imam rumenu ružicu. Narodna epopeja „Kosovo" 175: med kćerima ćerku Vukosavu, visinom je druge nadvatila; bijelijem licem začinila; ja ću njega zakititi njome da se imam ponositi čime; Miloš nije roda gospodskoga, al je bolji junak na megdanu od sve devet braće Jugovića.« Kad zaćuse devet Jugovića, zapali se obraz od obraza, zastiđe se junak od junaka, poskočiše na noge lagane, potegoše mače iz korica da pogube caricu Milicu. Moli im se stari Jug Bogdane: »Nete, sinci, ako Boga znate, nete, deco, noža potezati, ni carevih dvora krvaviti; ako danas sestru pogubite, na vama će ostanuti kletva; dok izvadim knjige starostavne, da ja gledam, sinci, u knjigama, je 1 djevojka njemu suđenica.« Ja, kakav je stari Jug Bogdane: bijela mu prošla pojas brada; kad u crkvu ide Jug Bcgdane bjela kosa i bijela brada žubori mu kao žuborika; kad iz crkve, miriše mu brada kano stručak ranog bosioka; kad govori stari Jug Bogdana usta su mu punana bisera, a brada mu ko čaša srebrena, biser s' roni, pa u čašu pada, svako zrno po dukat ga valja, sjeda brada tri bijela grada. Jug doziva đače samouče da iznese knjige starostavne kada začu đače samouče dovati mu knjige starostavne, a starac ih rukom privatio, rasklopio, pa ih poljubio, na zlatnu se štaku naslonio, pa kazuje posljednje vrijeme: »Vidite li, moja djeco krasna, kako knjige starostavne pišu. Ništa biti do vijeka ne će, nastanuće posljednje vrijeme. nestanuće ovce i šenice, i u polju ćele i cvijeta; kum će kuma po sudu tjerati, brat će brata zvati po megdanu. Srbi će se vrlo posiliti, u crkvu će konje nagoniti, i naforu s koplja uzimati, a sjedeći zakon privaćati, i sve časne poste premrsiti. Turci će nam preuzeti carstvo, oboriti nama manastire, pokupiti i srebro i zlato, raskovati od srebra kandila, pokovati bulama đerdane. Mnoga će se braća isturčiti. Ovako nam naše knjige pišu, a za našu kažu Vukosavu, Milošu je ona suđenica.« Kad to začu Miloš Obiliću, onda Miloš na noge skočio, pa on Juga u bradu poljubi, pa izvadi hiljadu dukata, i izvadi od zlata jabuku, u jabuci tri kamena draga, obilježje mladoj Vukosavi, i izvadi prsten na djevojku. Prsten prima carica Milica, i uz prsten jabuku cd zlata, uz jabuku hiljadu dukata, pa Miloša među oči ljubi; Miloš Gospu u bijelu ruku. Tad zlaćene stole postaviše, navališe vino i rakiju, i gospodsku svaku đakoniju, vino piju, razgovaraju se. A kad su se triput obredili progovori Vuče Brankoviću: »Gospodaru, slavni Car^Lazare, vinu kraja i rakiji nema, vrjeme dođe, valja dvoru poći, ima vina i kod moga dvora; mi možemo, dragi gospodaru, vino piti, i veseliti se, ali ima preče govoriti.« Kad to začu srpski car Lazare, on govori Strahiniću banu: »Britka sabljo, Strahiniću bane! Idi, bane, u malenu Banjsku, 176] Niko Županić: Narodna epopeja „Kosovo" na potrg je Banjska od Turaka, najprije će na nju udariti!« Pa dobavi dvadeset pisara, iskidaše knjige na komade, pa po knjigi pustiše jaziju. Vako Care u pero govori: »Ko je Srbin, i srpskoga roda, i od srpske krvi i koljena, a ne došo u boj na Kosovo, ne imao od srca poroda, ni muškoga, ni djevojačkoga; od ruke mu ništa ne porodilo. rujno vino, ni šenica bjela; rđom kapo dok mu je koljena!« Kad je take knjige napravio na njih carski pečat udario, pa je Care knjige opravio na sve srpske krasne poglavice, od Budima grada do Soluna, od Dunava do Sinjega Mora; svakojemu piše podjednako; a Kruševac i bez knjige zovnu, i Kruševac, i oko Kruševca.