NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
Knjiga lil.	Sgr	U Zagrebu, 1898.	j®	Svezak 2.
			 o^To Zagovor. Gori na oknu so mamka sloneli, Hčerki so gledali v temne oči, Pa so jo gledali in govorili: „Meni pa nekaj prav čudno se zdi. Kadar na vrtec greš — čakam te, čakam, Pa te le k meni ni v sobo nazaj: Eada bi vedela, rada bi znala, Kaj da ti vrt tak priljubljen je kraj?" Hčerka pa mamki je odgovorila: „„Rožam zalivat jaz hodim na vrt; Meni se smilijo revice male, Da bi prerano ne vzela jih smrt.““ Gori na oknu so mamka sloneli, Hčerki so gledali v temne oči, Pa so jo gledali in govorili: „Meni pa nekaj prav čudno se zdi, Kadar greš v, cerkev, oh hčerka ti moja, Pa izmed vseh si najzadnja doma: Rada bi vedela, rada bi znala, Če li tak dolgo ti moliš Boga?“ Hčerka pa mamki je odgovorila: „„Molim, da, molim in prosim Boga, Da vas še dolgo let srečne ohrani, In da še dolgo let zdravja vam da““. Gori na oknu so mamka sloneli, Hčerki so gledali v temne oči; Pa so jo gledali in govorili: „Meni pa nekaj prav čudno se zdi. Oh, prej rudeča si bila kot roža, Bleda postala pa zadnji si čas: Rada bi vedela, rada bi znala, Kaj da sedaj ti tak vene obraz ?“
l
Hčerka pa mamki je odgovorila:
„„Vam se le danes tak bleda jaz zdim;
Zdrava sem, zdrava kot ribica v vodi,
Srečna sem, dokler pri mamki živim““.
Gori na oknu so mamka sloneli,
Hčerki so gledali v temne oči;
Spodaj ob vrtu mlad fantič je hodil —
Čakal zastonj je do pozne noči.	B. Potočan.
✓
Sonet.
Zakaj sem bil v kapiteljnu, zakaj! . . .
Tam stala pred oltarjem razsvitljenim,
In v lila — krilu, s slamnikom rumenim,
Žarela je kot v jutru rosni maj.
Zakaj sem bil v kapiteljnu, zakaj 1 — — —
S pogledom, bratci, ah, s pogledom čilim Zažgala luč mi v srcu zapuščenem,
Vgasnila jo takoj na vekomaj,
Ker iščem, iščem jo povsod okrog,
Zdaj v upu rdeč, zdaj v strahu smrtnobled,
Zdaj v cerkve grem, zdaj v ulice, zdaj v log.
Zaman — — — Na nebu se prikaže lep komet,
Izgine spet, a vedi večni Bog,
Kam pojde on v neznani daljni svet.	Z.
Nitide ni vedel
Nihče ni vedel, nihče ni znal,
Da je nevesto na tujem izbral.
Da je zaročil skrivaj se ž njo — Nihče ni vedel, nihče zato.
Dekle le eno bledih je lic Za njim prelivalo vročih solzic —
Dokler ni v srcu vsahnil njih vir, Dekle pa našlo v gomili je mir.
Nihče ni vedel, nihče ni znal, Zakaj ob grobu mladenič je stal,
Zakaj prelival solze za njo,
Ko so jo deli v črno zemljo.
Bogomila.
Gazele.
Pa zelene brstiče poganja Vsaka vejica kostanja.
In poljubi jih sonce edenkrat, Pa privabi že listke zelene,
In poljubi jih sonce drugikrat, Sredi listkov že cvetje požene, In poljubi jih sonce tretjikrat, Ah, že je omamilo mene.
II.
Čez pesek bel, od senc poljubovan, Gre ljuba nasproti ta krasni dan. Vzbrstele so nežne ji grudi, Mehke so in polne ji tudi;
Čim mečje so in p61neje,
Tem bolj moje srce bolno je.
Ali ti si mi bleda kot beli sneg Kot beli, že davno skopneli sneg!
Z.
Idile.
i.
Ko sem prispčl v tvoj tihi hram, Kaj vedel sem tedaj,
Pa v njem ustvarilo nebo Nadzemeljski je raj.
In jaz — zašel sem v paradiž Hudo pa v njem grešil:
Oh, pregloboko sem ozrl V oči se tvoje bil.
A zdaj — Adamu vbogemu Trepeče mi sreč — — —
Oj, ne izženi, kerubini,
Iz sreče me sladke 1
III.
„Zvezdice izginjajo,
Meglice se zgrinjajo;
Skoraj bode beli dan,
Oj, zapusti ljube stan!
II.
Oh, zapoj mi stara mama,
O ljubezni mi zapoj 1 Kak ljubo srce mi boža Glas otožno — mehki tvoj.
Pesem o ljubezni mladi Starka ji zapela je . . .
In kitara mehko — čutno S pesmijo zvenela je.
Slušala je hčerka pesem'
O mladostnih, lepih dneh . . . Tajna solza zablestela Devi zorni je v očeh.
Zrli bodo te ljudje Rekli ti besede te:
Pri dekletu spet si bil, čeveljčke si orosil 1 “
„Jaz pa jim povem tako: Priča meni je nebo,
V daljnem mestecu sem bil, Čeveljčke si orosil".
V. S. Fedorov.
Leta.
Bukara puna kraj mene je tredom ved stala,
U njoj se ljeskalo žarkasto vino,
A ja sam pio — i smijud se sebi i svemu Veselu pjesmu izvino.
Ti si u prikrajku stala i gledalala na me,
Na oku plavom ti suza se sjala —
U njoj sam gledao pola Žida si mlada — —
Za sobom ti si me zvala . . .
Zvala u one divne poljane cvjetne,
Pod lipu staru kraj male kapdld,
Gdje su nam nekod prvim se mladjane duše Ljubavi bršljanom splele.
Tamo si suznim, žalosnim zvala me okom Na zagrljaje i poljupce vrude — —
Pa da i opet gorke nas obliju suze,
Što nam se ljubiti nije mogude . . .
N’jesam te slušao;--------pio sam dalje i pjevo
Veselu pjesmu duše mi suene — —
Pusti me, pustil — — nek izniknu s tobom n nevid Prošlosti gorke mi sjenel — —
Blažen sam, kad ti na sve zaboravit mogu . . .
— Sretna li svakog, da prošlosti nema! — —
Pit du i pjevat du! - U snu pravednome Nek dovjedanstvo blaženo dr’jema . . .
Možda du tako i zadnji ubiti spomen,
U mir ulj uljati dušu si snenu;
Možda du tako zaboravit na se i na te —
Ljubit te samo — ko sjenu! . . .	Jandrin.
Zalutao sam ... Ni sam ne znam pravo, Je 1’ udes htio, il me volja nagna?
U gustoj šumi zatede me samca Umorna rumen zalazedeg dana.
. . . Umire život u pojasu šivom,
Sto naokolo raširio krila,
I nosed sobom ojadjelu beznad Tjeskobnom boli napunja mi grudi.
U sumračju.
A miso moja u osječaj tone . .
I čutim uešto, što drhtajem radja Ko preporodjaj umrlijeh boli.
Ko sjetan nemir budučijeli zala,
Ko želju praznil, kojoj fali nada . . .
I napred hrlim . .. napred, dok je puta!	Narćis.
Zadnji cvijetak:.
Putovi se naši davno Raskrstiše, dilber-sele; Od prvoga susretaja Od suza nam oči svele.
A sad smo se opet našli Povrh humka groba mala . . . Ah prekasnol — tu je sudba Ljubav našu pokopala . . .
Gle i zadnji cv’jetak na njem Spuita glavu tužuo, ujemo —
Pustimo ga, neka svene,
Kad ga spasit ne možemo! . . .	Jandrin.
Dva groba.
Dva groba, drug poleg druzega.
Temnordeča, dišeča roža raste na enem, na drugem bela, nežna lilija. Lepa marmornata piramida stoji na prvem, na drugem lesen, priprost križ.
Veter pihlja in cvetki se druga drugi klanjati ter se poljubljati. Veter pa jima Šumija čudno pravljico:
O ženi, ki se je udala za denar surovemu, pohlepnemu bogatašu le, da bi kupila za dobljeno svoto gladni deci kruha; a on jo je po podlem dejanju vrgel na cesto. — In drug druzega sta proklinjala in obetala si maščevanje, a deca je vmirala gladu.
Kako se počutita surovi, pohlepni bogataš in ti žena — nesramnica? — Ni li prijetno spati drug poleg druzega pod skupno odejo, hladno zemljo? Ali še tli želja, po maščevanji v vajinih prsih, surovi, pohlepni bogataš in ti žena nesramnica?!
Tiho . . . Tiho.........
Le veter pihlja in temnordeča, dišeča roža in bela, nežna lilija, ki sta vzrasli iz njunih, po maščevanji hrepenečih src, se druga drugi klanjati ter se poljubljati.	Petruška.
Na vasani.
(Iz mojih ,,Zapisaka“.)
Vi znate, šta je to vašar ili sajam — mislim na selu — a jamačno znate i šta je proštenje, ili, kako u nekim lirvatskim krajevima kažu, zbor ili kram. Ugodno vam je to s p roči se malo vašarom, ili proštenjem, gledati ono živo šarenilo raznolikih narodnih nošnja, onu vrevu, ono nemilosrdno udaranje dlanom o dlan, praeeno silnom i zaglušnom vikom, koju iz daleka čuješ kao svestrani žamor ili gakanje divi jih gusaka, iz kojega se samo ka-dikad jače izvije glas perecara .... Nepregledno more svakovrsna rogata marva, šarena i bijela, črna kao žužak i crvena kao krv. — no, svake boje — čudno vam podražuje oko, a bijele šatre „birtaša“ i trgovaca dižu se iznad toga mora ljudstva i blaga kano laki galebovi.
Tako vam je danas u mjestu K.
Jučer je bilo proštenje, a danas sajam; no čini se, da je danas mnogo više naroda. Ne čudite se: prošlo je vrijeme, kad je hrvatski čovjek mogao poči danas na kram, a sutra na sajam: danas ako več to mora, čini to zajedno . . . Dan je bio lijep i topao bez obične one ljetne omare. Nebo je gdjegdje pokrito velikim bijelim krpama, koje se povlače mimo sunca zastiruči ga na čas — no zato je ipak ugodno; polovica lipnja. Sve to čini na vas utisak veseo i ako ima i neveselih ljudi, što stoje kraj gura-voga, možda zadnjega svoga blaščeta, pogledajuči ispod oka na svakoga čovjeka, koji mimo prolazi, hoče li upitati za cijenu — da i to proda — da plati, što se platiti mora, a dosta toga možda što se i ne bi moralo . . .
No zato je drugo sve veselo. Tu stoje „birtaši1* — večinom seljaci ili seoska polu-gospoda — sa bijelim dugačkim ubrusima pred sobom, pokazujuči važno lice i uprvši redovito kažiprstom u svakoga, koji bi zatražio vina, podigavši pri tom nešto obijesno glavu, valja da za opomenu, neka ne zaborave .... Kraj svake šatre stoji obično i pečenjar prekrečuči zamišljeno masne komade mesa nad svojim kotlom. Pod šatrom igra dudaš u svoje dude, stisnuvši oči i bacivši glavu natrag kao da nije njegova, tako te mu gotovo jabučica iz napeta vrata hoče da iskoči, ili opet poklo-pivši je posve na mješinu. Sav se uznojio od muke, stiščuči i mje-šinu pod pazuhom i pušuči u nju s malim mijehom — sufrom — što mu je prikopčena remenom desnoj ruci iznad lakta — i udara-juči vješto prstima po prebircima, a obim nogama po zemlji. Oko njega je ovelik prostor i tu se pleše u samo i d par, da sve nešto tobonji od zemlje. A nije to ples lak i nježan, nego divlje udaranje nogu i o zemlju i jedne o drugu . . .
Tako je pod jednom šatrom plesao mlad, visok, crnomanjast čovjek od koje dvadeset i osam godina. Bio je več sav izmučen kao i njegova plesačica, nekakva djevojka na zlu glasu — nu
dosta lijepa i pristala u licu, a u tijelu strojna. Odmarahu se čas, pijuči nekakvo mutno i kao prevrnuto vino, da za čas opet počnu. Plesalo ih je dosta, no on kao da se najbjesnije okretao, upravo divlje, digavši glavu, a ona se samo žarila uza nj i kadgodj bi ga pogledala črnim svojim kao vatra žarkim očima.
(jkolo je stajalo nešto svijeta, koji je gledao, tiskajući se jedan pred drugoga, samo jedna žena, ljepušna nježna i mlada žena, koja kao da je ovaj čas došla, stajaše otraga mirna i gledaše na visoka, mlada čovjeka dubokim, teškim pogledom.
On joj je bio muž . . .
Još jutros suzdržavala ga, neka ostane kod kuče, kao da je znala, zašto ga srce vuče na vašar, da proda i zadnje ono iune, što im je ostalo nakon ovo četiri godine od njezina bogata miraza. A čemu ga prodavati? ... Za porez je — hvala Bogu — ona sama nekako prištedila, prodaj uči cijele godine sir i maslac od jedine stare krave, što su je imali — rna da je i sama patila — Pa čemu ga prodavati ? . • . Da, ali on je htio da ide — i pošao je...
Mlada je žena nekoliko puta teško, duboko uzdahnula. Ljuto je boljelo srce . . . Ah, ta ona bi sve za nj dala — i život! — sve mu prašta — svu njegovu rastrošnost — sve — sve — makar sama najviše radi toga pati i strada — ali to ? . . . Njoj se kod te pomisli smračilo pred očima . .
A on je plesao dalje i Vrtio se kao bijesan . . . dok več nije i dudaš iznemogao. I onda je opet sjelo njih dvoje zajedno, pilo, razgovaralo se i — šaputalo koješta — tuj — inedju svijetom!
Mlada žena gledaše iz prikrajka i nju i njega, a svaki njihov smiješak, svaki susretaj njihovih očiju, bio je za nju grom, od kojega joj se pamet mračila; svaki stisak njihovih ruku, bio je za nju kamen, pod kojim joj koljena klecahu . . .
1 ona je drščuči u čitavom tijelu teškim korakom pristupila k njima . . . Djevojka, opazivši je, trgnu se i okrene se na stranu, a on se još i bolje zažari tja preko ušiju i čudno se potrese . . * Očito joj se nije nadao.
— Vinko! — šapnu ona, stoječi korak iza njega.
On se okrene, ustane; a ona ga povede nekoliko koračaja odatle i stane preda nj, gledajuči mu ravno u oči.
Njega je taj pogled smeo. — Bio je to pogled ljubavi, silne i čiste ljubavi . . . On ga je razumio, no nije mogao da ga slijedi, kao ve|iki griješnik kad očajava u sumnji o svome spasu. I on je bio takav griješnik, i — on se okrenuo od nje, od toga pogleda — nije ga mogao gledati; — on mu je kao sunce zasjenjivao oči. I htio je več da podje . . .
— Vinko! — ozva se opet tihi njezin glas.
— Što je, Ka — . . . ? okrene se on, ne izgovorivši joj do kraja imena, kao da se boji; glas mu je drhtao . . .
— A gdje je june?
— Pa tamo je kod kume . . . ohrabri se on malo svedj ne podižuči očiju.
— Vinko! — ah Vinko! ... A zašto ti s njome — znaš, s njome, s kojom se ved u pet sela naokolo jezici potresaju? . . .
On se trgne. Citavim tijelom prodjoše mu srsi, a lice mu po-primi — možda prvom u životu — izraz straha . . . Podigne glavu žalosno je pogleda, onda stisne obrve i okrene se naglo opet pod šatru. Sio je opet na svoje mjesto, podupro glavu dlanovima i pio — neprestano pio. Njegova plesačica još je uza nj sjedjela.
Mlada žena, nedaleko od njih bijelom maramom otiraše s lijepa ovalna lica i sa plavili vlažnih očiju suze . . .
A on je samo pio i ne pogledajuči na mladu svoju susjedu. Tako ga brzo uhvatilo vino. Oči mu postale nekako si'ikrvave i tupe, glava mu se stala nagibati amo tamo — bio je pijan. Onda najednoč podigne glavu, pogleda na mladu Ženu, što je žalosno stojala ne daleko od njih skrivaj uči suze od svijeta. No brzo se okrene na stranu; dušom mu opet prodje nešto kao strah i on je dalje pio.
Svladan vinom i naslonjen glavom na rame svojoj plesačici gledaše glupo, pjano na svoju Ženu bez riječi, bez života . . .
A ona je stajala na svom injestu nepomična i tužno gledala
na nj. Izraz njena lica bila je sama bol — duboka bol —-------
J. Grgačev.
Drug za drugim.
Slika. Spisal Fran Košak.
V	dolgih curkih je kapala snežnica po ledenih svečah raz streho v snežene gromade pod kapom. Okrog hiše je zavijal gorak jug in stresal sneg iz rogovilastega drevja, da je pršal na okrog kakor bele megle. Iz dimnika se je valil sivkast đim in se plazil v gostih kolobarjih črez hišno sleme, tako nizko, da se je skoro dotikal vrhov sadnega drevja, ki je raslo ob zidu.
V	hiši je vladala polutema.
Svetloba, ki je prihajala skozi mala, gosto omrežena okna v gospodarsko sobo, mešala se je z notranjo temo in tvorila ž njo nekako polu prozorno meglo, ki se je obešala kakor ogrinjalo ob stenah. V kotu so se komaj razločevale začrnele svetniške slike, okrašene s papirnatimi čopki in veliini cveticami.
Gospodar Mrak je ležal bolan na postelji.
V	obraz je bil zabuhel, lica so mu gorela v bolni rdečici in na čelu so mu stale debele kaplje potu. Sopel je burno, da se mu je vzdigovala platnena srajca na prsih. Včasih ga je streslo, da mu je zatrepetalo celo orjaško telo; zašklepetal je z zobmi in skončnice pri postelji so zaškripale. In tedaj je vstala mlada ženska — njegova sestra, — ki je sedela ob postelji, in mu brisala z belo ruto potno čelo. Kadar mu je odleglo, sedla je zopet nazaj in zagrebla obraz v dlani.

Na klopi ob zeleni peči je sedela stara mati, močna starka sivih las in sesušenega obraza. Pestovala je petletnega dečka, ki ji je oklepal roke okrog vratu. Kadar je bolnika v postelji streslo, vstrepetal je otrok in se privil k starici.
„Mati,“ zaječal je boječe in skril obraz na babičinih prsih. Ta ga je pa božala in mu šepetala na uho, da se je pomiril.
„Kje so mama,“ vprašal je in pogledal starko z velikimi očmi.
„Mama spijo," odgovorila je starka in potem poklicala na lahnov: „Reza!"
Zenska ob postelji je vzdignila glavo in vprašaje pogledala starko.
„Ti, Reza, primi no otroka, grem pogledat kaj počne ona.“ Izročila ji je dečka in odprla polahno vrata v čumnato.
Okajena petrolejka, ki je brlela na zastrtem oknu, je razsvit-ljevala posteljo, kjer je ležala mlada žena, pregrajena z rudeče-križasto odejo. Ob vznožju je sedela drobna, zgubančena ženica z cčali in čitala iz zlate obrobljene knjižice. Včasih se je ozrla črez knjigo in motrila mlado ženo z drobnimi očmi.
Stara mati je stopila k postelji. Mlada žena upalega obraza in štrlečih očesnih kostij je na videz mirno spala, samo dihala je hitro in nejednakomerno skozi poluodprta usta. Stariča se je nagnila nadnjo in vprašala tiho:
„Kako ti je, Anka?"
„Dobro", šepnila je hči, ne da bi odprla oči. „In on. — Janez?"
„Zdaj mu je boljše", odgovorila je mati tiho in sedla na stol ob steni, tik drobne ženice, ki je kmalu nato odložila knjigo in pripravljala vode v škaf Starki sta se jeli pomenkovati, tiho in šepetaje, da so se razločile le posamezne besede.
Hišna ura je udarila med tem pol petih. Bolnik je odprl za hip oči, in potegnil z roko po potnem čelu. Potem je vprašal s sikajočim glasom.
„Koliko je ura?"
Reza je odložila dečka, ki ji je bil med tem časom v naročju zaspal, sklonila se nad brata in dejala:
„Pol petih."
Bolnik je zopet zaprl oči, toda v tem hipu ga je popadel krč, — jel se je tresti in iz grla mu je prihajal grgrajoč glas. V glavo mu je šinila kri. da so se mu žile na sencih nabreknile in postale modre. Včasih ga je tako prijelo, da je stisnil čeljusti krčevito skupaj in spuščal skozi nos piskajoče glasove.
Reza se je preplašena stegnila na polico po blagoslovljeno svečo in jo prižgala. Solze so ji zalile oči, da ni videla, kako je kapal raztopljeni vosek na rjuho in se sesedal v rdeče kapljice. Ker mu le ni odleglo, skočila je k vratom od čumnate, pritisnila na kljuko in vskliknila:
„Mati!"
Stariča je prišla po prstih v sobo.
„Kaj je?" vprašala je in se ozrla na bolnika.
„Umira", kriknila jo Reza hripavo.
Stara mati se je podvizala k postelji in se sklonila nad bolnika. Krč ga je že popustil, ležal je mirno — čelo mu je bilo rosno od potu in oči je imel na pol odprte.
Iz čumnate se je začul skozi priprte duri slab otročji jok.
Bolnik se je stresel in oči so se mu razširile.
„Kdo joče“, šepnil je.
„Sinka imaš," rekla mu je Stariča na uho. Slišal ni več, kajti v tem hipu se je stresel, zamahnil z roko po zraku in votlo zaječal Izmed krčevito stisnenih usten pogledale so mu kaplje krvi in zdrsnile po bradi na belo vzglavje.
Reza se je sesedla na stol ob postelji in zarila obraz v odejo. Starka je pa pokleknila na klop ob koncu postelje in odprla okno, da bi odletela duša v nebo. V sobo je zavel hladen veter in upihnil svečo, ki jo je držala Reza v rokah.
Pro cleo!
Napisao Branislav Vinlcov.
II.
Bila je noč, badnja noč, koncem dvanaestog vijeka, nešto po-slije desete ure. Nebo je zastrto bijelom koprenom, ni otkuda svjetla, ni otkuda glasa. Zima je, snijeg se veličanstveno spušta. Te se noči irnao da rodi Krist, naš Spas, učitelj ljubavi i mira, štit i okrepa slabili, blagi i milostivi propovjednik besjede na brdu, pobjednik smrti i prijatelj nevine djece. Roditi se imao za sve ljude kao osloboditelj i dobri pastir krotkih ovaca. Roditi se imao po cijelom svijetu, gdje ima njegovih vjernih. Roditi se imao i u ovom kraju, za ove ljude, u ovoj pustoj crkvici, u mraku, u zimi ....
Anka je koracala prema crkvici i bojazljivo se ozirala na-okolo. Selo pod gradom sniva. Ne vije se ni dim, niti se vidi kroz razdrte krovove kuča i koliba žarki oganj božičnog panja. Ljudi šute, spavaju. Anka je znala, kako je tim bijednim ljudima, otkako je grof otišao, a da se ni truna nije pobrinuo za budučnost svojih podanika.
— Kakav badnjak! pomisli Anka Ti če ljudi dočekati do-lazak djeteta u snu, gladni i smrznuti. Kakav badnjak!
Anka pogleda k nebu: nije razabirala ništa. Pred njom se isticali obrisi crkvenog tornja, a na najvišem se mjestu razabirao križ. I nije taj križ bio sjajan, kao što je običavao biti za svjetlih noči, ili onda, kad se sunce ljeskalo na njegovoj svježoj pozlati: nočas nema svjetla. Vjetar se zadjevao o tu crnu sjenu, a križ se tresao na slabo pričvrščenu stalku, i cvilio, plakao. Cinilo se, da hoče nešto da milo, tužno i sažalno kaže; ali ga nije nitko razumio.
— Kakav badnjak! nastavi u mislima Anka. Ni svedenika nema, da polnodku odsluži. Nodas ne de zvonovi zazvoniti, da po-zovu na okup vjernike. Sve je pusto, sve je strašno.
Anki se pričinilo, da se križ nagnuo, pa da silazi k njoj, a njegovi se krači midu ko dvije ruke. Ona se preplaši otvoriv cr-kvena vrata, uleti u crkvu i zatvori ih za sobom.
Vjedna se lud lagano, lagano njihala, nemirno je i mutno gorjela i svaki das podrhtavala. Ulje nije valjalo, a ni stijenj. Ved je dva dana nije nitko uredio.
— Možda još i ugasne! zašapta Anka i opet se preplaši nedesa.
Klekne pred glavni žrtvenik i zagleda se u sliku na njem, što je prikazivala sudnji dan. Ona se sjeti groznih opisa toga dana, kako ga je dula od jednoga samostanca pred tri godine, sjeti se strašne pjesme „Dies irae, dies ilia", što su je pjevali lani bijeli patri, kad su dizali vlastelu na noge za sveti boj. Na desnoj su strani slike bila lica blaženih, a na lijevoj užasno naslikani „prokleti od Boga". Bog sam je stajao u sredini i — sudio.
— Gospodine, Gospodine. ne osudi i mene! molila Anka i tukla se snažno u grudi. Veliki su naši grijesi. Premalo sam duše posvetila tebi, premalo trapim tijelo svoje! Ali oprosti mi i ne osveti se veliki Bože! Spasi oca! Spasi oca!---------
Ona se sve više udubljivala u molitvu. Puzala je na kolje-nima okolo žrtvenika i nastojala, kako da se više poništi, kako da se više ponizi. Na um joj dolazile tolike pride iz svetoga pisma staroga zavjeta, i svagdje je vidjela velike kazne za opadine ljudske. Vidjela je bijesno lice Gospodinovo, kako kune Kajina, kako sipa s neba silne kiše i nemilosrdno potapa ljude. Vidjela je ona u svojoj mašti, kako Bog goni graditelje kule Babilonske na sve krajeve svijeta, kako se grozi Mojsiji, da ne stane obuvenih nogu na njegovu zemlju, kako potapa u crvenom moru narod Faraonov, kako kažnjuje Mojsiju, ruši zidove Jeriha za svoj iza-brani narod. Sjetila se užasnoga dana. kad su dane na Sinaju zapovjedi, — i svih onih zgoda, gdje se Bog ljudima osveduje.
— Bojte se Boga! to joj neprestano zujilo u ušima. Mora da je taj Bog silno nemilosrdan onima, koji mu nisu u volji. On ima svoje odabranike, a ostale progoni.
— Veliki su grijesi naši, jer su velike kazne! šaptaše ona.
Hlad je s kamena prolazio u njenu kožu i ta se koža ježila i stezala Na koljenima je osjedala bol, ali je mislila, da bi bio velik grijeh, da se več sada digne.
— Snosit du, sve du snositi Gospodine! govorila je žurno, jer joj je pred odi uvijek dolazio lik suca, što je s najvedim prezirom i sa slašdu gledao muke onih, koji mu nisu služili.
Lud je drhtala, kano da gasne, i Anka ju je sa strahom pro-matrala. Bojala se mraka.
— Gospod nije zadovoljan! uzdahnula je i obilazila dalje žrtvenik.
Mišice joj se bile napele i utrudile, hlad joj prelazio u kosti, u meso, u žile; a krv ga je raznosila po cijelom tijelu. Srsi je spopadali i nešto je par puta zabolo u srce. Počeli je hvatati gr-čevi, krv se stiskala u otekline, nogama joj miljili hladni mlazovi nečesa, što joj je ježilo kožu. Ona se htjeia dići, ali nije mogla. Klone i smota se pred žrtvenik.
— Gospodine, spasi oca, Gospodine, daj mi sila.
Anka se sjeti oca, brade, majke i bijede, što je okružuje.
Kano da se šulja iz daljine poput hujanja vjetra, prekinuto, dopre do nje odjek nekoga krika. Za njim još jedan, pa tredi, slabiji, i bilo opet tiho. Ali sve je to doprlo u crkvu jedva za-mjetno, slabo, pridušeno. Vrata su crkve zatvorena; a glas svijeta ne prodire kroz ta vrata: on se odbija i odlazi natrag u svijet.
I Anka je čula taj glas i prenuo je iz omame, zadro joj se u srce kano hladan nož. Ali ona se ne dosjeti, otkuda taj glas. Možda su to napasti? Zli duši motaju se za cijelo okolo crkve. Ali nju štite crkvena vrata, nju štite ove blagoslovljene zidine, o vaj toliko puta tamjanom potkadjeni krov, nju štiti tijelo go-spodnje u tabernakulu i vječna luč. I ona se ozre po crkvi, koliko joj je dopuštao ponešto ukočeni vrat i tijelo. Sva ta crkvica sa slikama, oltarima, s križevima i svijedama, sve je to puno božanstva, u sve de to nodas udi mladi Spasitelj. Svemu tomu tre-balo bi da se pomoli. Ta eto, sve je to zove i viče: Koliko si nam se puta utekla i mi smo te zagovarali pri Gospodinu! Moli se i nama! — —	(Svršit de se.)
Zapreka.
Napisal Stranjslci.
Gospod župnik ograjski je odložil prečitani škofijski odlok z dne 25 aprila 18 . . št. 333.
Posinel mu je resni veli obraz. Vedno vedro in jasno oko mu je plavalo v mokrotni megli. Nekako plašno se je zagledal v modro-barvani strop in mislil, mislil. Truditi in mučiti je moral strtega duha, da je koncentroval vse misli na eni mučni točki. Vsi predmeti so se mu zdeli kakor strogi, pedantični vodniki, ki vale veliko krivdo nanj.
„Jaz naj popravim, odstranim, kar so zagrešili drugi!" se mu je iztrgalo iz trpečih prs. „Ali naj pomore res sila, ko opomini niso imeli vspeha!“
Ustavil se mu je tresoči glas.
Obupan in skrajno užaljen se je zgrudil pred Marijino podobo na kolena.
„Sveta!--------Božja!" je vzdihoval v potrti, mračni duši.
Jasni obraz Presvete pa je zrl nanj z melanholičnim žarom rajske
nedolžnosti. Bil je videti tako demonsko čist in jasen, da ga je mamil---------------
Pomirjen je vstal gospod izpred svete podobe. Vzel je zopet v roko usodni list, pa ga zopet odložil. Hitel je na prosto, da uduši premučne občutke.
Po temnem meglenem koridoru se je sprehajal gospod kapelan in bil globoko zamišljen.
„Kaj Vam je, gospod?!“ se je začudil ta v eni sapi, neprijetno iznenajen, ko je zagledal svojega predstojnika, tako vznemirjenega.
„Sramota-----------Ni mi pomagalo, da sem mu zapretil
s strogimi cerkvenimi kaznimi----------Ni zapustil grešnega razmerja ---------------------------------—“ Naslonil se je ob sivi, stari steber. „!->kof mi zapoveduje, naj ustavim pohujšanje; na vsak način----------—“
„In kaj mislite storiti?"
„Kaj druzega kakor slušati? — — Kriv sem.---------------Preveč
sem zaupal svojim ljudem, a žal, premalo pazil na nje" je izustil počasi z zategnjenim povdarkom.
„Ne bodite vendar čudni. Tega ne morejo zahtevati od vas, da pazite na vsak korak svojih kmetov. Sploh se pa take divje razmere tudi drugodi nahajajo."
„Tega tudi nihče ne zanika. Ali razumte vendar! Odlešal sem, ker sem prizanašal in dovolj je: grešil sem. Nečistost, kaj mislite ?“
„Poskusite z lepa!"
„Mogoče se da pridobiti za zakon, divjak!"
Kapelan je molčal.
Gospod je gledal v daljavo. Mirno, mrko, neobčutljivo je plavalo oko njegovo nad mlado, živo pomladansko naravo. — Z megleno nejasnim upom se je vrnil po mračnem, osamljenem koridoru.
*
* *
Med visokimi podboji vrat se je pojavila sesušena postave Sičeva. Boječe se je naslanjal ob sivobarvana podboja in motril tla v zadregi. Sapa mu je zastajala v grlu. Vsak hip se mu je vzbudila silna žalost, zato se je hotel hitro izkopati iz mučnega položaja in popraviti vsaj nekoliko, kar je zamudil z odlašanjem.
Melanholično je stopil župnik predenj:
„Človek, li veš, kaj si učinil s svojo nečuveno, neobrzdano trdoglavostjo!? — — Zadostiti skoro ne moreš — pač — moraš. Popraviti moraš storjeno zlo, uničiti razmerje, ki rodi le greh in pohujšanje.
Glas se mu je tresel; bil je trd, odločen.
„Moraš! — — Poročiti se moraš!"
„Gospod duhovni, ne morem!“ se je odzval Sič.
Smelo je zrl gospodu v obraz, Na upala lica mu je stopila lahka rdečica. Bil je videti kakor hudodelnik, koji je preživel dolge dobe v smradljivi podzemeljski luknji, a sedaj hlasta po svežem vzduhu, da se ga nasiti, naživi.
Gospodu je zavrelo v glavi pri tem odporu:
„Tako?-----------Ne moreš? — — — Nečem!“ reci in prav
boš govoril. Ostri glas se je izgubil zamolklo kakor daljni grom. Obrnil je pogled v žarki obraz madonin in nadaljeval, ne da bi ga pogledal:
„Sedaj se braniš? — — — Čemu si torel začel? Grešil si zoper svetne in cerkvene postave — — Pomisli vendar; sorodno kri si skrunil — — — Se še braniš? — — Vse gorje se zgrinja nad mano, ker sem ti prizanašal — — In ti se braniš — — Moraš — — vprav, ker ti je sorodna, se moraš poročiti — —
„Ne morem, gospod“ je del čisto mirno in mrcvaril klobuk med tankimi, suhimi prsti.
„In zakaj?44
„Ker mi je sorodna."
„To te ne zadržuje, ako plačaš pristojbino.14
„A ta je previsoka."
„Previsoka?14 je vzkliknil začujeni gospod. Izbuljenih očij ga je pogledal, a oni je stal mirno kakor granitni kip: brez duše brez življenja.
„In zato se nisi bal greha in nakopal meni toliko žalosti in obupa! Zakaj nisi povedal in oglasil tega poprej?44
„Ker sem vedel, da sem gotovo oproščen pristojbine, če začnete vi in me prisilite."
„Tedaj to je uzrok!44 — — —-------------------------------— —
Ozrl se je v podobo Marijino in zdaj se mu je zdel njen obraz mil in dobrotljiv.
Gospod župnik ograjski je odgovarjal na škofijski odlok z dne 15 aprila 18 . . št 383.
Brandes.
(Svršetak.)
Ola Hansson veli na nekom mjestu u svojoj študiji o Jacobsen u: „Najstabilnije, jedino nepromjenljivo, zapravo najkarakte-rističnije u danskom karakteru je — njegova nestabilnost, ona gipka čud, koja se odaje u svim osobnostima naroda, u pristupnosti za nove, moderne misli i u brzom shvačanju i okretnom razumije-vanju svih duševnih pojava".
Ove glavne črte naroda danskoga oštro se zrcale iz djela i rada Georga Brandesa.
Ova čud je i uzrokom, da je Brandes u sebi mogao združiti tako kontrarne nazore, uzrokom je, da je u običnom životu i u interesu pojedinca mogao kao politik čutjeti demokratski, gotovo revolucionarski, a kao estetski čovjek cezarski, aristokratski.
Brandes u svojim filozofskim i političkiin nazorima nije ni naj-manje samostalan, kako to on i sam priznaje (veli: „to su ideje inteligentne Europe"). Na njega su uvijek utjecali veliki savremeni umniei i mislitelji (Mili, Nietzsche i dr.); on je samo znao njihove ideje prema svojoj individualnosti preinačiti, .pa bile u tim idejama i opreke i protuslovja.
Najprije je — kako je ved spomenuto — tumačio Skandinav-cima ideje I. S. Milla. Literatura, koja je iz tih ideja črpala svoju hranu, morala je nužno imati značaj opozicionalni prema starim vremenima. Brandesijanci ne vjeruju ni u što, u što su njihovi oci i praoci vjerovali. Oni su — kako se sami nazivlju — „slobodni duhovi" : ali oni sa svojim težnjama lebde malo odved u zraku (ravnopravnost, najveda sreda, koja se ima postignuti s pomodu znanosti itd.). Kadilo se o torn, da se obore predrasude, a istina da dodje na vidjelo, ako se o problemima debatira i prema tomu stvore zaključci. Ali baš tim debatama došlo je u njegovoj Skoli, u onoj isprva tako kompaktnoj masi, do antagonizma, svadja i zahtjeva, koji su stajah sasvim u opreci s onim idejama, koje je on propovijedao.
No čudno je, da je isti proces sa svim protuslovljima i opre-kama nastao i u samoj duši Brandesovoj. I sve te opreke i protu-slovlja bila su u njem isto tako slabo vezane, kao i u njegovoj školi. Uvidioje, da su devize revolucije: liberte, dgalitd, fraternitd, (sloboda, jednakost, bratinstvo) samo puke fraze, odviše visoki ideali, koji se ne mogu postidi. Sasvim naravski je onda, da je Nietzsche djelovao na njega, kao kakovo oslobodjenje.
No koliko godj stadija Brandes za svog života prošao i koliko se može s pravom govoriti o njegovim različnim stanovištima, ipak ostaje njegova glavna misao, na kojoj se sve temelji, jednako jedno-stavna i konzekventna. To je misao o slobodnoj misli.
A što znači ta „slobodna misao?" — Znači u znanosti slo-bodno istraživanje, u poeziji slobodno širenje humaniteta
Osvjedočenje o pravu slobodnog istraživanja i slobodnog ši-renja humaniteta je osvjedočenje o jedinstvu naravi, povjesti, čitavog bivstvovanja, jer sva istraživanja, koja je svako novo stoljece re-zultatima prijašnjih stoljeda pridodalo, dokazala su, da je ovo osvjedočenje istinito i potvrdila to s premnogim glasovima u svim jezi-cima. A zašto to osvjedočenje o jedinstvu čitavog bivstvovanja? Zato, da se osjeguramo protiv toga, da znanost ne bude rimoka-tolička u rimokatoličkim, grčkokatolička u grčkokatoličkim, protestantska u protestantskim zemljama, jevrejska, ako je obradjuje Zidov, budistička ako je obradjuje Hindu. „Ako ne želimo" — veli Brandes — „da imamo deset vrsti različitih istina, i ako se prizna, da imade istina neodvisnih od konfesija, nužno je da pri-hvatimo slobodnu misao". Jer čovjek mora da misli svojim vlastitim moždanima, da stvori sebi svoj osobiti, originalni, pravi i po torn jedino vrijedni sud, i da ga širi, ne obaziruči se pri torn na ofi-cijelne autoritete.
Toliko o Brandesovu političkom i filozofskem radu, kojim je postao znamenit za svoju domovinu i za strani svijet. Nema gotovo nijednog skandinavskog pisca, koji ne bi bar jednom bio iskusio njegov utjecaj. Nevjerojatnom afinitetom umio je jednoga za drugim k sebi privuči, pa ga razjasniti njemu samomu. Schan-dorph, znameniti danski novelist, veli o torn: „Što smo ja i mnogi drugi s menom više manje tamno iščekivali, no ne imali ni smje-losti, ni talenta da izreknemo tolikom važnošču i tolikim žarom, te bi narod to htio čuti, sad se jasno i oduševljeno izreklo. Sad spoznali, da kao pjesnik svaki smije biti svoj „ja“ i da nije nužno raditi po šablonima. On mi je pokazao put, kojim da stupamu. No ne samo talenti drugoga reda, nego i največi pjesnici skandinavski kao Ibsen, Bjornson, Strindberg i dr. stupali su dulje vremena uporedo s Brandesom. Karakteristično je, da je gotovo svaka od ovih mnogih sveža trajala samo krače vrijeme. Brandes je i sam propovijedao, da se pisac ne smije vezati uz druge: veliki talenti moraju prije ili kasnije poči svojim putem.
Svoju slavu Brandes je postigao tek svojim kritičkim radom. On se kao kritik dojmio besprimjerno, njegova djelatnost označuje novu eru u danskoj žurnalistici. Njegovi visoki zahtjevi prema književnosti, njegovo mjerilo ljepote, unutrašnje istine i moralnoga ideala prema poeziji bijaše nešto sasvim novo u kritici. Do njega nije nitko s tolikim zanosom, s tako dubokim shvačanjem, s tolikom stilističnom vještinom govorio o važnosti umjetnosti.
Brandes je umio ocijeniti svako novo djelo književnosti ne samo s gledišta estetične kritike, nego ujedno pokazivao svezu tih djela sa svjetskim pojavima, što je osobito lijepo pokazao u „Moderne Geister“ (u njemačkom jeziku). Njega možemo nazvati uzgo-jiteljem danskoga društva, u najvišem smislu ove riječi. U svem je radikalan u pogledu religioznem, filozofskom, literarnom, što se osobito jasno vidi iz študija, sakupljenih pod imenom: „Det moderne Gjemnembruds Moend“ (1883. 1891.), u kojima je procijenio skandinavsku naturalističku školu.
Pored svib svojih mana ostaje Brandes jedna od najsjajnijih ličnosti modernoga doba. Ne smijemo samo o njem odveč strogo i ozbiljno suditi. Njegove su pogrješke bile sreča po Skandinaviju, one su podvostručivale njegov talenat. On je bio neiserpiv u postavljanju problema; zašto da pitamo, odakle ih je uzimao?
No danas Brandes stoji sam, nadošla su druga vremena. Nastala je jedna od onih reakcija, koje sam Brandes drži nužnima. Zamijenio ga Ola Hansson.	Našle.
Sodobni slikarji in kiparji slovenski.
Piše Fran Košak.
I.
Naše javne razmere razvoja slikarstva niso posebno ugodne. Gmotne neprilike, s katerimi se ima boriti velika večina naših umetnikov, še bolj pa brezbrižnost občinstva, ki ima še jako malo razvit umetnišk čut, to sta dva glavna faktorja, ki ovirata krepek razvoj.
V kljub temu pa smemo upati na boljšo prihodnjost. Kajti zraven slikarjev starejše šole se je pojavilo v poslednjem času nekaj mladih talentov, ki veliko obetajo. Ta mladi naraščaj nas je kolikor toliko seznanil z modernimi manirami in skoro z vsemi vrstami slikarstva. Dočim se je gojilo pri nas skoro do najnovejših časov z malimi izjemami le religijozno slikarstvo, razširili so ti mladi svoj program. V portretu, pokrajinskem slikarstvu, portretnem in humorističnem žanru se je v poslednjem času primeroma mnogo storilo. Pogrešamo samo še bogatih mecenov in pa občinstva, ki bi imelo malo več okusa in sploh več zanimanja za umetnost.
Izmed naših starejših sodobnih slikarjev se ni povspel nihče do popolne dovršenosti; vzrok je pri večini ta, da so morali vsled pomanjkanja gmotnih sredstev prezgodaj opustiti študije, čeprav so drugače nadarjeni. Med temi treba omeniti v prvi vrsti prof. I. Franketa, ki se je izobraževal na dunajski akademiji in potoval pozneje po Italiji. Zaslovel je svoje dni po portretih, ki se odlikujejo po krepkem modelovanju in finem, mehkem inkarnatu, (portret Valvazorja, v naravni velikosti, v gradu Medji pri Kamniku).
Priznan portretist je tudi Ljudevit Grilc, ki je študiral na beneški akademiji. Portreti njegovi so večinoma pasteli v precej dobri tehniki, pa brez fine karakteristike. Grilc je poleg tega tudi pokrajinsk („slap Radomlje") in cerkven slikar. Njegovo najboljše religijozno delo je freska „Venčanje Marijino" v župni cerkvi Železniški. Celotna kompozicija, ki se lahno vspenja v višavo, je dobro uravnana, dočim kažejo posamezne osebe nekako šolsko neokretnost.
Drug religijozen slikar starejše šole je Simon Ogrin. Njegov karton „Umor Galeazza Viscontija", za katerega je dobil na beneški akademiji prvo darilo, je izborna, dramatično oživljena kompozicija, ki se sme prištevati najboljšim slovenskim slikam. (Original v deželnem muzeju.) Iz Ogrinovih akademičnih let datirajo tudi ilustracije za Stritarjev „Zvon" (1. 1879.). To so z ogljem risani prizori iz domačega življenja, ki so pa različne vrednosti.
Poznejše Ogrinove slike so dokaj slabše. Freske v Škofji Loki in v Polhovem Gradcu, sv. Anton pri Frančiškanih v Ljubljani, to so slike nedovršene v tehniki, nesimpatične v koloritu, z grozno šablonskimi obrazi. Sploh je mož izgubil sčasoma vso ustvarjajočo
moč, prikazen, ki se pri naših slikarjih mnogokrat ponavlja. Dokler študira, navdaja ga še neka idealna navdušenost, tedaj se čuti umetnika, — toda pri slabi materijalni in moralni podpori ga to kmalu mine, in ponižati se mora do navadnega kruhoborca, rokodelca, ki dela samo zato, da se preživi.
Med starejšimi slikarji-samouki, ki so pa bolj provincijalnega pomena, sta se edino Koželj in Bradaškn povzdignila črez nivo navadnega diletantizma; akoravno se — samouka — nista mogla otresti vseh diletantovskih manir, sta vendar tekom let v tehniki lepo napredovala.
Tem slikarjem starejše šole se pridružuje generacija mlajših.
Brat pokojnih Šubicev, Alojzij, se je izobraževal v Monakovem in stopil pred naše občinstvo najprej z dvema kopijama po Rubensu. (Ujetje Samsonovo in Helena Tourment, last dr. Tavčarja.) Sicer ne dosega ženijalnih bratov niti v eleganci potez, niti v koloritu; vkljub temu se mu ne more odreči precejšna dovršenost v tehniki. Njegov „sv. Volbenk“ je realistična slika v moderni koloristiki, ki kaže vpliv monakovske šole; kot portretist je znan po celoži-votni sliki domorodkinje Murnikove in pesnika Hribarja. Freske na Skaručini je prenavljal skupno z akademičnim slikarjem Sternenom, ki je drugače znan po nekaterih risarijah v „Dom in Svetu “.
Pred leti je hvalila kritika portretne študije slikarja Gvaiza. (Stara žena z naočniki, menih, protestantovski pastor.) Večjo pozornost je vzbudil Ivan Grohar, učenec dunajske akademije, ko je razstavil pred 3 leti svojo „sv. Družino". To je slika, izvršena v svetlo-temni tehniki (claire-obscure), ki je znak starejše dunajske šole. V tej tehniki je izvršil Grohar pozneje še več del, med temi dve precej dobri žanr-sliki in še eno „sv. Družino", ki pa ne do-seza prve. Prav Groharjeva posebnost je, da hoče na svojih reli-gijoznih slikah verski moment povdariti edino s to mistično svetlo-temino, kajti drugače nimajo njegove slike nič religijoznega na sebi. Celotnemu vtisu njegovih slik mnogo škoduje prepovršno risanje, neproporcionalni deli teles in druge nepravilnosti v risanju, kar se opaža posebno na prej omenjeni drugi „Sv. Družini" in pa na ilustraciji k Prešernovi „Nezakonski materi". Brez teh nedostatkov je žanr-slika „Pred poroko1', ki je bila prodana v Zilrich-u. Najboljša Groharjeva slika je vsekakor „Sv. Helena", ki je slikana v polni svetlosti: tu je risanje pravilno, zlasti je dober kolorit, ki spominja na kolorit Jurija Šubica.
Poskusil se je Grohar poleg tega tudi v pokrajinskem slikarstvu, kar se mu pa ni obneslo. Onidve triglavski pokrajini, ki ju je lani razstavil, imata komaj vrednost slabih diletantskih poskusov.
(Dalje.)
Reforma srednje šRole.
i.
Školsko je pitanje jedno od glavnik dijelova današnjeg kul-turnog nastojanja, jer baš škola glavni je faktor obrazovanja u svakoj zemlji; ona je temelj svakom drugom prosvjetnom napretku, i prvo sredstvo, preko kojega djeluje i znanost i umjetnost. Za to je i pitanje školsko od vajkada zanimalo ne samo pedagoga, nego uopde obrazovane ljude. I tek preko innogib promjena i borbi do-spjeli smo do toga, da se danas bar u glavnom pokazuje neka je-dinstvenost u školskim sustavima prosvjetl jenih država. Najširim slo-jevima naroda pribavlja obrazovanje pudka škola; inteligentnijem pak dijelu srednja škola, a u specijalnom pogledu sveudilište. Danas smo u glavnom složni u pitanju o prvoj svrsi škole i nastojimo, da ih prema torne uredimo. Ovo osobito vrijedi za pudku školu, koja sve bolje donosi koristi; dok se u pitanju srednje škole još nije postigao sporazum, na kojem bi se mogla osnovati jedinstvena, uspješna osnova obudavanj a.
Ved u cilju nisu ljudi složni. Još od vremena, kad je cijela obuka bila u rukama svedenika-skolasta, kad se srednja škola smatrala u glavnom pripravom za teološke nauke, ostali su u našoj da-našnjoj srednjoj školi tragovi, koje je teško izbrisati: cijeli njen sustav ostao je u glavnom jednak onoinu, kojim su se uzgajali Latinci srednjega vijeka. A u drugu ruku zahtjevi su našega života postali vedi; danas ne samo da se pojam potpuno naobražena do-vjeka promijenio i usavršio, — danas, kad se u Engleskoj, kako je negdje primjetio M. Nordau, govoredi o Lemaitreovu predavanju protiv klasidnog obudavanja, inteligenci]a i finoda ne mjeri ved po okretnosti latinskoga stila, nego po eleganciji poteza kojom mlad dovjek krede veslom — naše su potrebe postale drukdije. Od teoretidara postali smo praktidni ljudi; silan napredak u pri-rodnim znanostima potaknulo je to, što smo stali sami tražiti uzroke i indukcijom postizavati nove rezultate, makar se oni ne bi mogli deducirati iz naših tradicija ili iz onih stedevina, koje smo dobili na temelju nekih apriornih premisa. Induktivna metoda prouzrodila je silan, upravo titanski napredak tebničkih znanosti: i tako je rasla potreba takvib ljudi, koji de, ovim novim sustavom mišljenja i istraživanja, znati u životu našem zastupati novu, nepoznatu do-sada stranu ljudskoga rada i znanja. Ljudi teoretidari, formaliste, nijesu dostajali, valjalo je stvoriti nove. Kao što je one prve stva-rala gimnazija, imala je ove druge stvoriti realka.
Realka — to je bila lozinka novoga pokreta. No pokazalo se, da se nova ta škola jednako slabo obazire na ono, što je ipak od teorije inteligentnu dovjeku potrebno, kao što se gimnazija slabo obazirala na praktidnu stranu. Realka je bila novi ekstrem, koji je zapuštao duh, a dizao kult tvari, realnosti. — Da se taj jaz ispuni, osnovala se realna gimnazija — neka vrsta jedinstvene srednje
škole, kuja je itnala da pomiri i u sebi spoji ta dva kontrasta. No ovako uredjena srednja škola s jedne je Strane još više opterečivala učenike nego dosadašnje srednje škole, a opet — poprečni uspjesi nijesu se znatno unapredili. Pa makar ovako uredjena srednja škola stiče sve više simpatija, ipak se još uvijek radjaju pokreti, da se konačno ustanovi, Sto ima da bude srednja škola i kako da se uredi. U redovima naravoslovaca dižu se sve odlučniji i oštriji prigovori proti V klasičnega obučavanja. ijlnbi xo^ultati, što oo puoti-zavaju, golem i nerazmjeran trud, što ga iziskuje izučavanje dvaju po oblicima i po sintaksi tako razgranjenih klasičnih jezika, obraz-lažu njihove navale i daju pače samom Julesu Lemaitreu, koji je sam obožavaoc klasičnog genija i negdašnji profesor te struke na Collčge de France, povod, da se digne protiv klasičke gimnazije. U drugu ruku nijesu neopravdani prigovori jednostranosti današnje realke, koja redovito uzgaja dobre tehničare — ali ništa više.
U mnogim državama ima več pokuša, da se reformira i realka i gimnazija, osobito u nekim manjim. No ni te pojedinačke reforme nijesu mnogo koristile. 1 u nas čute se nove potrebe; prije par godina izazvaše one polemiku izmedju pristaše realke i pristaše klasicizma. Pa doista pokazuje se u novije doba, osobito inicija-tivom predjašnjega šefa nastave dra. Kršnjavoga, nastojanje, da se srednja škola što bolje uredi. Realke pretvorene su večinom u realne gimnazije; a u višim razredima stoji svakom u na volju, da se odluči za jedan ili drugi smjer prema svom budučem zvanju. Kao što je preuredjenje srednje škole trebalo u nas mnogo truda, ne če se ni sudbina srednje škole riješiti na laku ruku — to više, što ni drugi veliki prosvjetljeni narodi nijesu još na čistu, koji da put odaberu.
Čudno je, da do sada nije ni u jednom hrvatskom listu bilo govora o znamenitom pojavu, koji se tiče srednje škole. To je enqueta o srednjoškolskom pitanju, koju je u početku ove godine potakao novi bečki tjednik „Die Wageu. O torn hoču da zabilježim par bilježaka.
II.
„Die Wage“ pokazala se svijetu u početku ove godine s izrazitim kulturno-soeijalnim programom. Karakterističan je več u prvom broju članak dra. Roberta Scheua „Culturpolitik“, u kojem on razlaže, kako kultura, ta najsnažnija vlast na zemlji, nema organa, nema onoga, što bi „u promet stavilo" i raznosilo svijetom sve ono, što je ljudski duh kroz vijekove stekao, osobito pak one stečevine, koje treba da postanu pristopne najširim klasama. Tu zadaču ne ispunja dostatno ni štampa ni literatura. Treba da se stvore kulturne prilike, u kojima čemo uživati nagomilano naše znanje, bez anahronizama i bez zahtjeva, kojima ne čemo moči udovoljiti. To je „Culturpolitik". Za to nije dosta radnički pokret, ni socijološko nastojanje: valja cijelu kulturu organizovati i unijeti je u život. „Das, was spruchreif ist, soil auch thatreif werden. Das, was ge-danklich erreicht ist, soli auch reell erreicht werden." . . .
Da se zbilja budemo mogli potpuno služiti našim znanjem i u život unijeti sve kulturne stečevine potrebno je osim prosvjet-noga društva, koje bi bez političkih ciljeva imalo sjediniti inteligentne ljude, još nešto: preuredjenje škole. kako bi ona bila naj-bolja nosilica i najbolje oružje kulture. Pučka je škola prilično uredjena: reforma gimnazije, to je još neobradjeno polje, na koje „Wage“ poziva spomenutim člankom prosvjetne radnike.
Bila je dakle odmah predložena enqueta, u kojoj če se sastati profesori sveučilišta i srednjih škola, dakle u prvom redu stručnjaci, a po tom i zastupnici šire publike. Več u drugom broju istoga lista moglo je uredništvo navesti lijep broj naučnjaka, koji obečaše sudjelovati. Potaknut več ovim uspjehom svojega predloga, dr. Scheu je odmah u 2. broju istoga lista pokušao nešto detaljnije razložiti, koje ciljeve treba da ima enqueta. Točke, u kojima bi trebalo da su svi članovi enqučte zajednički, jesu po njem ove:
1.	Modernizovanje srednje škole t. j. ona valja da odgovara zahtjevima, koji se danas postavljaju inteligentnom čovjeku.
2.	Ona treba da bude pozitivistička t. j. samo ono znanje, koje postaje radoin i prenaša se u život, neka se u njoj goji. Samo ono, što je životu korisno, neka se uči u školi.
3.	Valja smanjiti napor, koji troši sile učenika.
4.	Socijologija i uopče poznavanje socijalnih problema treba da se čovjeku več u srednjoj školi prikaže.
Kod učenja povjesti valja da se srednja škola više obazire na njen ekonomski, materijalni dio, nego na „Stammtafel spaniscber Konigshiiuser". S tim valja da se spoji i temeljitije proučevanje umjetnosti pojedinoga naroda.
U naravoslovlju morat če se umnožati gradivo, jer ga sveučilište ne može da savlada.
Materinji jezik treba da se uči potpunije i bolje; osobito pak na izraz misli i na stil treba da se pazi.
Jedno treba da ostane nepromijenjeno: klasička naobrazba. No kako da se ta naobrazba postigne, je li bi za nju trebalo učiti oba jezika, je li bi se na korist klasičke naobrazbe mogla smanjiti filološka strana dosadašnjeg predavanja u grčkom i latinskom jeziku — to če odlučiti enqueta.
„Was wollen wir also? — pita dr. bcheu svršavajuči svoje razmatranje. Wir wollen ein wirklich vorbereitetes, energisches, frohliches, tapferes Geschlecht erziehen. Vor allem soli es die Schule nicht hassen. Ohne Freude wird nichts Erfreuliches". . .
Ovo bi po dru. Scheuu imale biti glavne konture reforme. Tako preustrojena srednja škola imala bi se natjecati sa starom i uspijevati pored star — pa bi se pokazalo, je li bolja od nje ili valja misliti na još dublju i ozbiljniju reformu.
U enquetu obečala su pristupiti mnoga znamenita imena, — pa je to več jamčilo : a ozbiljnost pothvata. U prvim sastancima članova izradila se osnova, po kojoj če se raspravljati o reformi: u osnovi je odlučeno najprije baviti se reformom gimnazije, a onda tek reformom realke.
Osnova je. objelodanjena u 3. broju „Vage“, ovakva:
I.	glavni dio. Glavna misao: Gimnazija pruža jedinu, obligatnu, pri-pravnu naobrazbu za študij na četiri fakulteta. U drugu ruku ona je škola za opču naobrazbu bez obzira na buduče zvanje. Postizava li ona ovaj cilj?
A.	Izradit če se referati o vrijednosti današnje giinnazijalne naobrazbe s obzirom na to, koliko ona vrijedi. Kao priprave za sveučilište (za filozofsku struku, za historijsku, naravoslovno-matematičku strulcu, za pravnu i državo-znanstvenu struku, za teoretsku i praktičnu medicinu i za teologiju).
B.	Kako gimnazija pribavlja opču naobrazbu?
1.	Referat jednoga profesora filozofije.
2.	Referat jednoga znamenitog pisca.
Iza svakog referata slijedi debata. Na kraju svakog referata referenti če posabrati temeljne točke svojih razlaganja.
II.	glavni dio: Misao vodilja: Valja riješiti ovu antitezu:
Teza: II srednjoj se školi premalo uči.
Antiteza: Svi priznaju, da se djaci preopterečuju.
Možda bi se dalo riješiti ovako: Uzrok tomu, što je mnogo truda, a malo koristi, može biti trojak: ili se uče suvišne stvari, ili se zlo poučava ili se zlo uči.
Po torn valja dakle da se istraže:
1.	predmeti, koji bi se sasma ukinuli ili smanjili (grčki? latinski? filozofska propedevtika? vjerouka?j Za svaki dva po dva referenta i po dvije debate.
2.	pedagoška strana: pripravno obrazovanje učitelja srednjih škola u stvarnem i pedagoškom pogledu.
3.	učenici; a) pravo dobrovoljačke vojne službe i srednja škola b) pre-opterečivanje učenika u kuči (učenje glazbe, plesa i jezika itd.) c) kučni učitelji d) nejednaka darovitost učenika. Po jedan referat i debata.
III.	glavni dio. 1. Djački pokreti. 2. Prikazi u kojima če se porediti školski sustavi u prosvjetnim državama.
IV.	glavni dio.
Predloži o reformi.
1.	Detaljna reforma u okviru sadašnje srednje škole:
a)	reforma učevne osnove po pojedinim predmetima;
b)	predmeti, koji se moraju tek uvesti;
c)	vježbanje tijela (školska higijena);
d)	pitanja o sadašnjem uredjenju, po kojem se u višini razredima opetuje i popunjuje gradivo, koje je več u nižim razredima uzeto;
e)	pedagogika (klasifikacije, preparacije, pojedinački ispiti, školski red, po-stupak s djacima, matura);
fl pitanje o školskoj biblioteci.
2.	Glavna debata o torn, je li treba da se sustav popuni ili izmijeni:
a)	jedinstvena srednja škola?
b)	je li bi se ukinulo osamgodišnje trajanje obuke, i preuredile ptičke škole?
c)	je li bi se ukinuli razredi?
VI. Izradba spomenice.
Kad se enqueta sastala, povela se u prvoj sjednici, na kojoj je dr. Rudolf Lothar, izdavatelj „Vage“, u ime uredništva svoga iista pozdravio sakupljene, rasprava o osnovi samoj, a u budućim se sjednicama črtali referati i razvijale debate o pojedinim točkama prvog glavnog dijela osnove. Rezultate od tih 7 sjednica po-bilježio je sam dr. Scheu i „Vaga“ izdala u svojim prilozima, a kasnije u posebno) knjiži. Naslov joj je: „Was leistet die Mittelschule?“ Kako su u knjiži sadržani odgovori na to pitanje od mnogih uva-ženih pisaca i naučenjaka (Gomperz, Menger, Federn itd.), a i po sebi su važni za pitanje o reformi, razložit ču u glavnim črtama sadržaj te knjige.
Mlada Hrvatska.
Prodja knjiga i djaci. U novije vrijeme upravo s pouosom gledamo, kako se svaki čas u knjižarskim izlozima pokaže koja nova knjiga. Tu se u jednu ruku javljaju pokušaji, kakovih u nas do sad nije bilo, a u drugu ruku opet kao da se je započeo nekaki književniČki rat. Ima ih do duše, koji se toga boje, no misaoni ljudi uvidjaju, da to može biti jedino na korist raz-vitku naše literature. To je jedno; a drugo je opet to, što se time u publici pobudjuje veči interes: jer nema sumnje, da se baš poradi toga kreševa više čita i više — misli, ako več ni za što drugo, a ono zato, jer se gotovo več posvuda govori o tom — — pak „moraš i sam da o torne nešto znadeš“ . . . Uz to pridoniješe dosta tomu i nekoji naši listovi, koji kao da u našu noviju •literaturo unašaju nešto više života, ili su opet baš svojim pisanjem imperativno nabacili incijativu, da se povede riječ i o onom, o čem se prije blaženo u nas šutjelo, i ako se moglo predvidjati, da nam treba biti pripravnima za to.
Priličuo zanimanje za to opaža se i medju diacima — i ako ne medju svima jednako — no da toga u istinu ima, najbolji je dokaz naša „Nova Nada"; — a svakako je simptomatično, da i oni sa nekakvim zanimanjem čitaju, gledaju i prate, što se oko njih dogadja. No to još nije dosta, osobito ako pomislimo, da je tako manje više samo u Zagrebu, dok se na mnogim provineijalnim srednjim školama o tom gotovo ništa i ne zna. Mi bismo svi bez razlike morali jednako nastojati, da se što bolje uputimo u sve to, da što bolje proučimo taj noviji pokret u literaturi, koji se sada možda još u muogočem prikazuje kao nekakva nervozna trzavica ili jak disonantan akord — ali če bez sumnje, ako baš ne pobijedi u ovoj formi, u najgorem slučaju svakako ostaviti jakih tragova u našoj literaturi. To treba da imamo na umu, jer je to za nas djake — najmladju generaciju — napose od velike važnosti, buduči da se nalazimo na nekakvome prelazu k nečemu novom, česa možda još pravo i ne poznamo i ne shvačamo. Nas po svoj prilici čeka još mnogo toga u životu, što čemo morati ili provadjati ili proti čemu čemo se morati boriti; i u jednom i u drugom slučaju valja da se junački oboružamo, hočemo li dobro sebi i narodu svome.
A kako demo to?
Nikako drukčije, nego da učimo i da se naobražavamo — kako je u našem programu istaknuto — i da kupujemo, čitamo i proučavamo sve, Sto nam novija literatura pruža . . . Da kupujemo? — U nas je istina Bog dobra večina djaka siromašna, no ipak če se malo koji nači, komu baš nikako ne bi bilo moguče, da sebi pribavi barem najvažnije produkte. Toliko ima medju djacima tib potreba i potrebica, koje više puta stoje dosta novaca, a uz malo požrtvovnosti i samozataje mogao bi ih se svatko lako odreči, to više, što se ni iz daleka ne mogu porediti s ovom svrhom. Ta svi znamo, kako je u nas s prodjom knjiga. Ona je ograničena — izuzevši književna društva — gotovo bismo rekli jedino na Zagreb. Ne bude li osobite reklame i agitacije, pa uz to ne štampa li se djelo baš u Zagrebu — još je slabije. To vrijedi za sve, a osobito za novije naše produkte. Odatle dolazi, te i ponajoolji naši pisci rijetko izlaze na svoju ruku s novim edicijama, a ako več i izadje koji, čini to upravo s nekim strahom. „Matica4 pak sama ne može toliko knjiga izdati, a kad bi i mogla, ne bi možda za mnoge stvari bilo umjesno, da ih izdaje, bilo s toga, što su možda prolazne vrijednosti, kakovih se stvari više puta radja za tako zvana literarnega rata, — bilo opet s toga, što njezine edicije izlaze tek koncem svake godine, a nezgodno bi bilo tako dugo čekati na pri-liku na jednu kritičku brošuru, študiju i tako što.
Tko da torne doskoči i kako da se pomogne? Mecenata nemarno, a kad bismo i imali, kakova korist, da se knjiga štampa, pak da leži u prašini po knjižarama! Knjige treba kupovati! A tko ih u nas kupuje? — Naši ljudi obično vele. „narod-'. Nesretni taj „narod"! Bog zna, što misle oni pod torn riječju? Uzrnimo evo konkretan primjer: „Matica" ima neko 12.000 članova; a po torn bi maksimalno tek na svakoga petnaestoga inteligentna čovjeka došlo, da je član „Matice". Proporcionalno nije mnogo bolje ni sa „društvom sv. Jeronima". — A koliko još ostane tih nesretuih knjiga i ne razrezanih!
Ako je tako sa društvenim, što tek onda mora biti sa privatnim edicijama bez obzira na to, što malo koja izidje u više od 500 primjeraka, a kraj svega toga još ih je manje, koje doživu „preradjeno i popravljeno" drugo izdanje? — No manirno se refleksija! . . .
Tomu bismo mogli i morali doskočiti mi, djaci, koliko više možemo, jer je i u interesu naše literature, a još više u interesu nas samih. Nama je pače dužnost, da uz školu — kako več toliko puta naglasismo — i uz obligatue nauke svoje što više pratimo literarni život, a osobito noviji pokret u književnosti, i da sami kupujemo knjige. Time bismo u jednu ruku omogučili lakše izdavanje, a u drugu ruku čitajuči izvršivali bismo veliku svoju dužnost i prema sebi i prema domovini.
Nego ipak dosta ih je malo, koji bi i uz dosta velike žrtve mogli da svestrano udovolje toj dužnosti, jer je s jedne straue toga mnogo, što bi svaki djalc morao imati i čitati, a s druge Strane — kako več rekoh — djaci su dobrim dijelom siromašni. I torne ima pomoči, osobito za djake u provincialnim gradovima, gdje im nije tako lako doči do svega kao recimo u Zagrebu. Tamo bi se moglo ovako urediti. Kado da je svagdje na gimnaziji učenička knjižnica. Ne bi li li bilo zgodno, da djaci s dozvolom ravnateljstva u njoj imadu i svoju čitaonicu? Za dobavljanje beletrističkih i znanstvenih
NOVA NADA
listava i novih knjiga mogli bi davati prema potrebi mjesečne prinose. Tako djaci ne samo da ne bi bili knjižnici na teret — ako je uopče moguče i pomisliti — nego bi joj pače i koristili, jer bi svi listovi i knjige svake godine ostajale knjižnici . . .
Uza to bi ipak svaki djak uiorao nastajati, da koliko više može sam za se kupuje razna književna djela, jer se samo tako možemo nadati, da če prodja knjiga u nas na bolje krenuti, a time de bez sumuje i književnost još bolje napredovati.
Kad smo ved kod toga, ne možemo nikako, da ne upozorimo naše dru-gove djake na još jednu vrlo važnu stvar, koja se tiče našega lista. Ima ib, koji se čude, Sto nam financije nijesu bolje. A kako če, kad gotovo polovica pretplatnika nije platila još ni lanjsku knjigu? ... I na to ne bismo smjeli zaboraviti, jer pothvat naš nije nikakva spekulacija, jer kad bi nam bile financije bolje, mi bismo to upotrebili jedino na povečanje i poljepšanje našega lista. — Dakle, brado djaci, ne zaboravimo i na to! — Treba da mislimo sami na svoju bududnostl	J. Grgaćev.
0 naših ženskih pripravnicah. Dobri učitelji so pogoj dobre šole, zato so učiteljske pripravnice jako velikega pomena ne le za šolo ampak za ves naroden napredek. Dobri učitelji, dobri učenci, to je povsem logično in človek si ne more misliti naobratuo.
Tu se hočem ozirati le na ženske učiteljske pripravnice.
Današnje učiteljske pripravnice so skrbno in redno sestavljene, a vendar je zelo dvomljivo, jeli vztezajo svojemu namenu.
Materijal, iz kojega se prikrojajo učiteljice, je precej namešan : hčere uradnikov, posestnikov, trgovcev v mestih in poleg še revnejše iz vseh krogov
Smemo jih deliti na tri dele. V prvem delu jih je največ in te so take, ki se uče za učiteljice za to, da si kedaj služijo kruh, to je v kratkem — študirajo, ker morajo. Druge študirajo že bolj tako, šola jim je ,,das Mittel zum Zweck“. Mogoče namreč, da se v teh štirih letih dobi kaka pripravna partija in šola se z veseljem obesi na kol. če pa tega ni, no vsejedno dobro, če ima človek kaj trdnega za vsak slučaj. Tretje so take, katerim ni treba samim služiti kruha in študirajo le po želji starišev, da se bolj iz brazijo. Tacih, ki bi študirale edino le iz veselja do poklica, tacih je silno malo.
Po prebitem vzprejemnem izpitu čutijo se vse te petnajst, šestnajtletne kandidatinje učiteljskega stanu nekam posvečene, povzdignjene nad ostalo žeustvo. Vsaka misli: „Moj Bog, kaj sem že sedaj", iu vsaka se po možnosti trudi, da temu stanovskemu domišljavemu in nespametnemu ponosu ne dela sramote. Domišljavost in nadutost naših preparandkinj je že v obče znana. In čem manje ima katera možgan, tem bolj visoko nosi glavo.
Da je to za nje same najbolj škodljivo, se lahko dokaže. V svoji vzvišenosti zde se jim privatne študije neumnost, in vsak človek, ki nima pedagogike in metodike v malem prstu zdi se jim za svetovno kulturo daleč
Mlada Slovenska.
zaostali bebec. Kake dobre in priljubljene učiteljice bodo kedaj iz teh domišljavih bitij, si je tudi lahko misliti.
V šoli sami se tudi od vseh profesorjev in učiteljic vzvišeni poklic učiteljstva povdarja dostikrat dovolj, da se mlade pripravničarke smatrajo same sebe za neka odbrana bitja. Učiteljski poklic je res vzvišeni, sveti poklic ali prevdariti je treba, da je le takrat vzvišen, takrat svet, kadar se tudi tako izvršuje. Ne zadostuje, da ima le katera diplom v žepu, da jo že obseva nimbus zaščitnice in dobrotnice otrok — v duševnem oziru namreč, — treba je še vse kaj drugega.
Kako bo taka dobro učila, kateri je nje poklic le edino za to, da potegne vsak mesec tiste svoje goldinarčke, ki vedno vzdihuje in javka nad neumnimi otroci in nad trdo neusmiljeno osodo, ki jo je obsodila v tako nehvaležno mučeniško delo! Kako se bodo otroci česa naučili, če se gospodični učiteljici na katedru dolzega časa zdeha. Kakšna učiteljica je kaka razvajena hči mestnega uradnika, katere oko se studom obrača od nje neeste-tičnih bosonogih otrok! Kako naj otroci ljubijo svojo učiteljico, kako naj z veseljem slušajo nje pouke, če prezirno obrača svoj občutljivi nosek od te kmetske atmosfere, ki veje iz oguljenih in okrpanih oblek njene šolske armade!?
No sicer je pa znano, da v pripravnici zadostuje, če se lekcije prav gladko odbrenkajo, pa da se ne pregreši zoper disciplino, pa se doseže zlatih zaslug! Naloge se delajo vse po istem načinu. Da učenka vporablja izraze, katerih profesor ne priporoča, če napiše malo menj ali malo drugače, po svojih mislih nalogo, ej, to je prepovedano. Misliti se sme le kakor misli gospod profesor.
In slovenščina, ta tudi nima milosti pri večini naših preparandkinj. Človek se kar čudi, da te kandidatkinje, ki bodo čez nekaj časa postale učiteljice slovenskih otrok, slovenski skoro govoriti ne znajo. To je ščebetanje in žvrgolenje, ko se odpro vrata izvoljene hiše, in se vsuje na ulico celo krdelo naših gospodičenj; toda prav zelo dober posluh mora imeti oni, kateremu se posreči ujeti kako slovensko besedo. In kaj bi kdo govoril še le o tistem koketiranju z častniki, o tistih spletkarijah z dijaki in pripravniki, s katerimi se nadebudne gojenke preparandije pripravljajo na „sveti njihov poklic".
Naravnost, groza je študirati nekatere eksemplare teh „bodočih lučij na učiteljskem polju". Tistih šolskih predmetov se še nauče, a o pravem namenu učiteljstva ne vedo ničesar. Pedagogike se napilijo kakor vsake druge stvari, a Bože moj, nekaj drugega je praksa nego teorija. Sploh se jim pa tudi še vzame vsaka prilika slobodno misliti; vse mora iti po isti šabloni.
Poglejmo šolsko knjižnico 1 Spisi Karl May-a so še najbolji, kar je teh dragocenih knjig, o slovenski knjižnici niti ne govorim, ker res ni vredna besede. — In iz tega naj srkajo gojenke duševne hrane, to naj jim razširja razum!? —
Pa si predstavljajmo potem tako junakinjo, ki se k večjem zanima za modo, kako kje v kakem gorskem zakotju deluje v blagost mladine!! —
Mislimo si hčer uradnika, ali naj bo mestnega obrtnika, ki še živ dan ni prišla v dotiko z našim kmetskim ljudstvom, pa si jo mislimo kaj in kako uči kmetske otroke. Življenje njihovo, njihovi nazori in razmere so ji temna uganjka, katere se tudi ne trudi razrešiti. Ona uči gori na katedru kar in
kolikor je ukazano v učnem načrtu, če jo otroci razumejo, če jo imajo radi ali ne, kaj je to njej mar, kaj njej zato, če se boje otroci šole kot hudoba križa! — In če bi ji tudi kaj bilo na tem, ko bi imela res pravo in resnično voljo prav in natančno storiti svojo dolžnost, kaj pomaga, če ji je ljudstvo tuje, kakor ona njemu.
če se hoče res doseči kaj vspehov, praktičnih vspehov, ( snujejo naj se na pripravnici kurzi za proučavanje praktičnih stvari, — z eno besedo, gospodinjstva, kakoršno vporablja skrbna gospodinja na deželi, če pa primanjkuje časa, skrčijo naj se primerno drugi predmeti. Mislim, da učiteljica v prvih razredih ljudske šole kaj malo rabi, kaj vse so počenjali stari rimski in grški bogovi, prav koristilo bi ji pa vedeti malo več praktičnih stvari. Za ponav Ijavno šolo bi ji bilo to skoro neobhodno potrebno, posebno, če bi se iste osnovale malo drugače, kakor so zdaj. Učijo se te revice cela štiri leta raznih finih del, katerih celo svoje življenje ne potrebuje nič, k večjem, če si kedaj všije ime v žepne robce, naproti pa plačuje velike zneske šiviljam za naprav-ljanje in popravljanje obleke.
Kaj bi ji škodilo, Če se nauči v takih kurzih kuhati juho in peči kruh!
In učenke, ali bi ne imele rajše svoje učiteljice, če bi jim prijazno pokazala, kako se zašije pretrgano krilo ali okrpajo pregulieni rokavi, kakor če v svoji vzvišenosti in nežnosti obriše vselej roke, kadar prime kako otroško tablico v roko.
Učiteljice naj si zapomnijo: priljubljene morajo biti in ljubiti morajo svojo mlado čredico, drugače ne bo vspehov.
In naše pripavničarke naj se resno pripravljajo za svoj poklic, ni malenkost, ki jih čaka. Saj so vendar skoro vse Slovenke, otresejo naj se tujega duha in vpliva, odlože ta	nemška ogrinjala, ki	jim	pačijo	lica, pridno naj
prebirajo knjige, opazujejo	ljudi, odgajajo same sebe,	da bodo kedaj vredno
gojile, navduševale in učile	za novo borbo, novo	delo	mladi	naraščaj našega
naroda 1
Šola nikakor ne zadostuje, zakaj ne bi tudi same vporabile časa, če poduk ni uravnan prav; mari jim kdo brani, da same prisvoje svoje nazore o življenju, na podlagi resnega truda in opazovanja. Nikakor ne bo zaman njih trud, če bodo kedaj kot	učiteljice storile vse,	kar	jim	pripuščajo moči
v blagost mladine, a ne samo, kar jim velevajo paragrafi učnega načrta. — Ne brezdelno čakati boljših časov, takoj je treba poprijeti se dela in če ni druzega plačila, plača se trud z zavestjo, da se je storilo vse, kar so pripuščale moči!
Od uredništva.
Ker se nam je nabralo že precej spisov od letos, nekaj pa jih hranimo še od lani, katerih zaradi nekih nedostatkov nismo mogli objaviti, zato hočemo tu v kratkem odgovoriti onim pošiljateljem.
Pesnij nam je došlo največ; izmej katerih so nekatere prilično uspele, a imajo v celoti nekaj na sebi, kar nam ne ugaja. Tako kaže n. pr. pesem
„Kapljica" precejšnjo zmožnost in spretnost dotičnega pošiljatelja, kar se tiče verzifikacije; toda pesem je za svojo vsebino mnogo predolga in sploh ima mnogo druzih nedostatkov na sebi. Ne vemo si tega razlagati, da nam prihajajo skoraj same ljubavne	pesmi; saj	je vendar	mnogo	drugih pesniških
snovij, ne pa samo ljubezen,	o kateri je jako težko povedati še kako novo
misel in je to sploh eden najtežavnejših predmetov za dobro opevanje. Nam se dozdeva, da se boje naši pesniki malo resnejšega premišljevanja in truda, da bi se bolj zamislili v življenje in si pridobili na ta način novih snovij in globočjega čuvstvovanja. Kar se tega tiče bi nam mogli biti hrvatski dijaki v marsičem v vzgled. Med mnogimi drugimi še slabejšimi proizvodi smo ro-jeli ljubavne pesmi: Čakaj, čakaj lovec mlad, Tantal, Krilce rudeče, katere nas navdajajo z uado, da bi dotičniki mogli spisati še kaj boljšega, ako se hočejo potruditi. Seveda je treba zato precejšnjega učenja; treba je čitati dobre vzornike in si na ta način zboljšavati okus. Nadalje smo prejeli nekaj pesnij, seveda ljubavnih, (Sen, Njen poljub, in dr)	katerim	nimamo drugega
očitati, kakor da nimajo nič	novega, nič	krepkega	na sebi,	a jih ne moremo
porabiti, ker, kakor že rečeno, takim ostarelim motivom v „N. Nadi“ ni prostora. Nekatere pesmi se bližajo dekadenci, a kažejo, da njihovim duševnim očetom manjka pravega pojma o dekadenci (Na ples, Ker vem); te dve pesmi sta prenapoljnjeni tujih izrazov, ki so med seboj brez vsake prave zveze; pisani ste obe v bombastičnem slogu, brez jedra, da po prečitani pesmi niti ne znaš, kaj si čital. Mi svetujemo pošiljatelju teh dveh pesnij, ki je v obče pokazal precej talenta, naj ne zaodeva svojih pesmij v tako težavno, raztegnjeno obliko in naj ne ne izliva svojih mislij v doneče a prazne fraze, temveč naj skuša ostati v početku čim naravnejši. Sicer pa so pokazali vsi ti pošiljatelji, katerih proizvodov smo se tu doteknili. nekateri malo večjo, drugi zopel nekoliko manjšo pesniško zmožnost; a pri vseh smo opazili, da jim manjka prave pesniške izobrazbe. Torej dobre vzornike v roke, zamislite se malo globlje v življenje, poiščite pripravnih snovij, ne pa vedno na novo premlevati starih ljubavnih motivov, in potem — bomo videli.
Izmed prozajičnih spisov nam je došla med drugim humoreska „Goljufiva nada“, ki je pisana v gladkem slogu in ima tudi precej živahno dejanje, a je konec preslabo obdelan, ker tiči glavni moment v usodnem naključji; a tudi, ko bi se konec predelal, je humoreska vsled njene tendenci-joznosti za nas neporabna. Dotični pošiljatelj je pokazal, da ima jezik precej o svoji oblasti in da postane sčasom, ako se ne boji truda, še dober pisatelj. Na vprašanje, ako „N. Nada“ vzprejema tudi potopise, odgovarjamo: da; toda mi opozarjamo, daje dobre potopise, ki bi bili zanimivi in poučni sestavki, ne pa samo golo naštevanje, pisati jako težko, in da je treba zato precej vaje, ker „brez truda večno se ne da živeti". — Spis „Nekaj o sreči" ne odgovarja programu našega lista, in ga zato načelno ne moremo porabiti.
Čitatelji so gotovo opazili, da smo vzprejeli v list nekatere pesmi onih dijakov, ki so že stopili iz srednjih šol in na ta način nehali biti naši sotrud-niki; mi smo to učinili zato, ker so nam bili dotični sestavki doposlani še lanjsko leto, a jih vsled prepičlega prostora nismo mogli uvrstiti.
— G. Bogomila. Ker ste tudi Vi že stopili iz kroga naših sotrudnikov — dijakov, zato ostalih pesmij — žal — ne moremo objaviti, ker jih imamo
NOVA NADA
od srednješolcev dovolj, in zategadelj odklanjamo kar najbvaležneje vsako nadaljno pošiljatev.
Da bode „N. Nada“ v resnici zrcalo vsega, kar misli in dela naše srednješolsko dijaštvo, zato vabimo vse naše pesnike in pisatelje srednješolce v naš krog, da združenimi možmi čvrsto korakamo naprej in povzdignemo naše glasilo na še višje stališže. Per aspera ad astra.
Lujo knez Vojnovič: Dubrovačke elegije. (Dojmovi.)
„Bistre vode pjevajuči slaze. I rascvaženi lovor priča sadovima ljubica, kako su Epidaurski uskoci imali u tvrdome o9vajačkome srcu sne velikijeh Gospara, potrebu božanske dokolice ... Ne bučite. Prodjite mirno, s gran-čicom u ruci, kroz perivoj. Veliki Pan ovdje spava. Svrha je ovdje tisučljetuog Jadranskoga žainora, epitalam jednoga svijeta, koji je na vratima lugova sam sebi napisao ove usudne riječi: „Osnovah, Vladah, Plačem11. I bistre vode pjevajuči slaze-1 ... — Ovako završuje zadnja elegija u prozi od Luje kneza Vojnoviča. To je onaj bezutješni vodiljni akord, koji se javlja u svakoj od 15 elegija, što su „nikle na grobovima, a iz njih viri jedan sujet, neznan i nerazumljiv današnjem koljenu, i koji je zaspao malo po malo za vazda“. — „Na pogled tolikoga rasula plač duše za nepovratnijem dnevima moga Grada stvorio je ove pjesme u prozi, svaku od kojijeh je pisac prije u sebi duboko osjetio, pak bacio na hartiju onako, po Božiju, da prošeta svoju melankoliju*1.
Knez je Vojnovič tužan kao ponosni patricij rimski, što bi se tužio, da ustane iz groba. Ovakva je dispozicija izazvala Gotheove „Rimske elegije“, ovakav duh vije u Krasinskovu uvodu „Iridiona“. Patricij velikoga grada, koji je slušao tajinstveni govor mrtvoga sjela Slobode, mrtve majke Jugosla-venstva, plače svoj Dubrovnik — taj „Rim, koji nadživio bješe sam sebe u tom pristonu Slobode. Rim sa širokim, oblim svodovima, Rim u medievalnoj izbi alkimiste, u igri krilatijeh Amora; Rim na tronu mudroga Svetitelja, u kom su Michelozzo i Orsini, dva romanska graditelja, ktjela da zaglave nedovršeni san Romanizma, spoj Rima i Mletaka, — zadnji priston zapada, gdje ljepota slovinskijeh vila, udružene s Italskijem posmjehom zaigra skladno kolo. Ali jednog zimnjeg dana iznješo iz Orsinijevog interkolumnija Dubrovnik — mrtav. I sada se jedna četa vojnika penje i ulazi u tvrdjavu Lovrijenac. „I nitko od tijeh prostijeh seljaka ne sluti, da se na arhitravu onijeh tam-nijeh vrata čitaju one, današnjemu koljenu nerazumljive riječi: „Non bene pro toto Libertas venditur auro“. A tudji momci posjetnici i turiste „po pro-stranijem zidovima vlasteoske kule pišu imena u jezicima nepoznatijeh, tudjijeh zemalja".
Tako bol zna osječati samo jedan dubrovački knez, jedan od vlastele, koji sluša legende, kako lebde nad mrtvim gradom, koji razumije svaki kamen, koji zna sjajnu prošlost republike, što je cvala, dok se tamo preko Italske opčine klale u neslozi republike, koja je gledala moč Islama i ostala netak-uuta, kojoj su se uticali izagnaui kraljevi velikih država. Tako bi nekako pi-
Literarna k:ronik:a.
šali Gundulić i Palmotič i drugi slavitelji Dubrovnika i siobode njegove, da da nas ustanu i/. groba.
„Opustio je veliki teatar... Uštureni, suhi, neumoljivi, prostrana orizonta duše i tijesna srca, snijevaku oholi graditelji besmrtnost za onaj mali svijet, što smjelo podigoše da živi od buke talasa i tjeskobe hridi. Izažeti od tisuč-ljetne borbe, preživjeli anah r o n i zm i, jedau po jedan legoše ovdje" . . . Isplavljeli su li|eri grba, a gospodska zgrada jedri u sjenama sutona i sve te sjeue uzmču u naduvenome vazduhu, a svejednako lijeva dažd, bez srca, bez razumijevanja. Osamljena stara vlastela u samoći šeču starom državom, gle-daju čemprese i čitaju stare natpise na dvorcima. A mlado ovo pokoljenje gleda ih i ruga im se možda, kao što se rugalo i onim starim plemenitašima, što ih opisuje Gjalski u uvodu svojih „Starih krovova“. Ne razumiju ih!
Demokracija, širi horizonti novih ideja narodnosti otvoriše se i mlado pokoljenje lijeta slobodno po širokim zemljama, preliječe preko magli, kroz koje vire kupole siarine i historije. I ne zaustavlja se. Ne razumije mladost priče starih legenda, ne dršče gledajuči mistične duhove, što oblijetavaju ispraž-njene bedeme.
Stari je Rim pao, pali i Mleci, pao Dubrovnik. A vlastela? — Zašto ne prošire medje svoga grada do medja, gdje nastava narod jedne krvi? Zašto ne smetnu republikanske uspomene svoje siobode medju — braču? Zašto ne dignu novi Rim? Nemajuči više koga da čuvaju „Državna se Vrata ne za-tvore“ . . . Zašto tako otvorena da ne prime novi duh i nove ljude, i da bez straha otvorena, puštaju iz Dvora nove zrake.
Je li to moguče?
Knezovi i — seljacil Uspomene i — rad! Prošlost i — gledanje u bu-dučnost — da li se to može složiti? Je li to razumije jedno drugo?
Danas ne. Na žalost — ne. Historija je oslabila one, koji su se o nju opirali, jer je bila — sjena i spomen, što se ne vrača, — otela je vrijeme i snagu. Mladi su gledali u budučnost, daleku budučnost, u novu zoru, čekali novi dan i prolazili preko mrtvaca s novim pločama, na kojima su napisane nove vrijednosti, kako kaže Nitzche. Pa i ovi mladi klonuli su u dnu duše od vike i vidjeli su, da su daleko pošli — u riječima. I u duši se budi opet legenda — sanja o propalim svijetovima.
Odakle to?
Možda za to, jer nijesu svoj svijet nosili u sebi. Jer su uvijek tražili daleko naprijed ili natrag, uvijek izvan svoje duše, jedni u historiji, drugi u prijatnim snovima o budučnosti. J.er nijesu znali, da su svijet oni sami, svijet ljepši i silniji od mrtvih Gradova i od dalekoga raja na zemlji, jer nijesu slu-šali one: „Carstvo je božje u vama".
Razuinijete li tu borbu, te sne dviju generacija? — Daleko smo od samih sebe. Daleko smo od svoga unutrašnjega svijeta i unutrašnje siobode. A trebali bismo znati, da smo mi sami kozmos i da smo sagradili najuzvi-šeniji Grad, sagradivši dobro sami sebe.
Možda sam zašao predaleko. No takove misli radjaju u meni ove elegije kneza močnoga vlasteoskog grada, aristokrate i u mislima i u bo-lima i u stilu. Te elegije mogao bi pravo shvatiti istoin jedan Dubrovčanin ili čovjek osamljen pun čuvstava. No čemu sve to? Zar to ne uspavljuje ljude,
NOVA NADA
zar je dosta da bi razdvojena brada zajedno nosila lik velike, mrtve majke Jugoslavenstva — pored tolikih potreba i pitanja današnjega doba, pored tolikih slabosti i sanjarija našega vremena? — — —
Što da još kažem o literarnoj vrijednosti ovih elegija. Zar one nijesu djelo snažne i iskrene duše, kad daju čovjeku da toliko misli i čuti, zar ne otvaraju duši široke poljane, da se hrani i da — radi?
Samo ču još da navedem koji primjer stila kneza Vojnoviča:
„I izmučena obala uzmicaše tamo daleki put grčkoga mora“.
„Kosti ljubljenoga Paroa blistaju izvezene n zlatu i u mnogošarnim zmaltima, u filigram situj; kako tanahna mreža mukotrpnijeh dneva bijene države".
„Grad se povratio miru. Samo kod istorijskih vrata gledam Hercego-vačke žene, kako u jeratskoj pozi stoje, duge dolame i krvavijeh noga i čitam u onijem očima pepeo razvaljenih ognjišta".
„Lovrijeuae (tvrdjava) sjedi na njoj (klisuri) mirnijem črtama ozbiljne tvrdjave".
(„Valovi se razlijevahu) šiljuči Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanske dubljine".
„Dvanaestero sodata sa Lovrijana j a čaj u pogled tražeči po dalekom orizontu dušmanska jedra".
Ovakovim stilom i prispodobama pisane su ove sumorne i teške elegije. Ovako oži vij uje prirodu pjesnik prenašajuči na nju svoja čuvstva i svoje osječaje, ovako plače knez Vojnovič vrh svoga Grada. Mi razumijemo ovaj plač i možemo s pravom ubrojiti ovu kujigu u prve redove naših novijih izdanja.	M.
*
U obranu hrvatskih umjetnika. Odgovor na poslanicu Fr. Š. Kuhača : „Anarhija n hrvatskoj književnosti i umjetnosti". Napisao dr. Josip Frank, nar. zastupnik. TJ Zagrebu. Cijena 30 nč.
U devet brojeva „Hrv. Prava" napisao je dr. Frank obranu hrv. umjetnika od napadaja u Kuhačevoj „Anarhiji". U ovoj su knjižici pretiskani ti Članci. Brošura je skroz polemičkog karaktera i nije drugo no jedan slobodo-umni obranbeni govor. G. Kuhač kao da je državni odvjetnik, a dr. Frank branitelj. U sedam poglavlja dokazuju 'se tu Kuhaču skokovi, protuslovlja. pobijaju se njegove osvade. U 5. govor je o umjetničkom paviljonu, a 8. i 9. govore o ljepoti i o uuditetima. Teorije dra. Franka o goloti i nuditetima u očitu su protuslovlju s ciljevima i teorijama secesije, kako su ih formulovali njeni pristaše i razložio u nas g. Pilar. Pisac govori, da umjetnosti valja pri-kazivati ljepotu ljudskoga tijela, a to baš zabacuje secesija kao apsurdum i anakronizam. Ako moderni umjetnici biraju gola tjelesa da prikažu dušu, oni to čine jediuo za to, da se ne sputavaju kostimima i dekoracijama. Ta na produktima modernih slikara vidimo redovito ne baš lijepa tjelesa, a sve se koncentriše na licu, u očima. Ljepota se forme više ne kultivira onako, kao prije, ne idealizuje se kao za renesance, niti se prikazuje odurnost golote u detaljnom stadiju njenom, kako su radili naturaliste; oblici se tijela ne prikazuju za to, da se njima prikaže lijepa vanjština, nego se preko njih hoče prikazati dispozicija i borba duševna. Moderan umjetnik označi pozituru
s par črta i jednostavnim bojama, pa iznosi dojam, 3to ga to tijelo na nj čini. Za njih ono nije svrha nego tek sredstvo. Prema tome nazori g. Franka u tom pogledu pripadaju staroj školi.
Osim toga — g. Frank je zaboravio reči g. Kuhaču, da veči dio njegovih prigovora ne ide secesiju, nego naturalizam, protiv kojega secesija baš ustaje. Ona je baS reagirala protiv njegovih ekstrema, izučavanju vanj3tine, a napuštanju du3e i nutrine.
Inače je obrana naših umjetnika od napadaja Kuliačevih uru. Franku potpuno uspjela.	V.
*
Pobjeda krieposti, roman iz zagrebačkog života, napisao dr. A. Tresv: Pavicii, preštampano iz „Novog Vieka“. Cijena 80 nč.
Ove godine je dr. A. Tresič Pavičič vrlo plodan, no izmedju tih plodova rijetko se koji uzdiže do veče vrijednosti, a velika večina prikadna je, da mu slavu imena potamni. Ima tu strančarskih članaka, kritika, imitacija narodne poezije, pjesama obučenih u klasično ruho, punih naučene filozofske dubine; ali osobito se ističe „Pobjeda krieposti" socialni roman iz zagrebačkog života. Jedan je „kritičar" spomenuo, da je tim romanom Tresič dokazao, da nije samo pjesnik nego i dobar romanopisac; no meni se čini, da se tim romanom pokazao kao čovjek, koji zabliješten slavom ne pazi, Sto i kako piše. I)a je Tresič malo hladnije ispravljao svoju radnju, za stalno ne bi roman takav nikad ugledao svjetla.
„Pobjeda krieposti" jedno je od najlošijih djela piščevih, osobito uzevši u obzir važnost toga, da bi taj roman imao biti socialni roman, premda nam je pisac u njem htio podati uzor patriote, prikazati veličajne borbe njegove duše te u neku ruku podati sliku samoga sebe. — Te namjere su uzroci, što je taj socialni roman postao psihološka realističko-idealistička, romantičko-pseudoklasična i sentimentalno-simbolistička smjesa. (Judnog li literarnoga smjera!
Sam predmet uzet od Tresiča sa Tresičevog stanovišta izazvao je tu smjesu.
Od pisca socialnoga romana je najinanje što se traži to, da pokaže bar poznavanje društva, koje opisuje. A Tresič je dokazao barem ovim romanom, da toga ne zna, jer u tom romanu bez sadržaja nema istinito črtane pozadine; a lica su osim gimnazijalca Mirka neke idealistično-romantičke lutke.
Borba ljubavi domovinske sa spolnom, to je sujet. — Dr. Ivan Vilin-čevič, učenik A. Starčeviča hoče da ga nasljeduje u njegovu kvijetizmu i u njegovoj požrtvovnosti u radu za otačbinu, ali ujedno je kicoš, koji uživa kad vidi zaludjeln djevojku, koji žali, što je kod djevojaka „izišao iz mode". — Sad se u duši takova čovjeka bori ljubav domovinska i spolna----------
Dr. Tresič nije mogao uvidjeti golotinju svoga sujeta, pa je ostavio taj posljednji, čini se najvažniji momenat, netaknut, da muči sumnjom čitaoca. Čitava figura Vilinčevičeva vrlo je čudna: realistička nije, jer u njoj se ne
*) Priopčujemo ovu kritiku, koja če se možda nekojima činiti preoštra, za to, jer hočemo, da svaki slobodno obrazloži svoje mnijenje, a ne da nas auktoriteti sputavaju u kritici, kako se često kod nas dogadja. Rado dat čemu mjesta i protivnom mišljenju.
ogledaju mane i vrline jednoga skupa ljudi, a i idealistična nije, jer nije niti okresana istina. Ta figura mogla je postati i postoji samo u glavi dra. Tresiča, koji je zove prvoin osobom. Ovo je kvintesenca Vilinčevičeva biča; pa pomislite si to odjeveno u sentimentalno-rodoljubuo-naivno brbljanje i u one „udare bata“, kojima je „Vienac“ napunio stupce, pa si možete stvoriti sliku toga uzora. Njegova veličajnost graniči sa smiješuošču. Nišam tako zloban, da dadem Tresiču Vilinčevičevo ime.
Vilinčevič bi imao da predstavlja pravaše. stari Brelič obzoraše, a karikatura Kajganovič narodnjake. To je sve veoma tendeucijozno prikazano, i iz svega ne proviruje umjetnik, nego član jedne stranke. Vilinčevič je tu pseudoklasična figura, a Kajganovič suviše naliči demonima romantičara. Najbolje je uspjela karikatura obzoraša. Te karikature i gimnazijalao Mirko podsječaju nas, da smo u Zagrebu, dok u ostalom, osobito u ženama, nema nista zagrebačkog duha. Sve ženske figure očrtane su istina s ljubavlju, ali izlaze nekako blijede, nejasne; još je najuspjelija, ali suviše skalupljena, Darinka, ljubovca Vilinčevičeva, a kasnije žena Kajganovičeva. U čitavom romanu čini se, da je najuspjelija figura gimnazijalao Mirko; u njem je Tresič zaista utjelovio gimnazijalce, kakvi su bili pred par godina. On njegovu golotinju iznosi besvijesno i s nekom dopadnošču. Dr. Tresič karikirao je i mladi smjer u dru. Krizmaniču. Žalosno je medjutim, da se u socialnom romanu može govoriti o karikaturama.
Kakve Tresič prizore voli, dokazuje onaj, u kom Danica kliče: „Bit ču tvoja priležnica!11 Sličnim romantičnim besmislicama, obiluje taj socijalni roman.
Vilinčevič ne zna, koju bi ljubio; Kajganovič oženi Darinku; Kajgauo-viča ostavlja žena i izlupaju djaci. Finis.
Tako svršava „pobjeda krjeposti11 i taj socijalni roman, koji ni čim ne zaslužuje svoga imena. Neka Tresič kuje riječi u željezne okvire klasičnih metara, neka pjeva tamnom filozofskom dubinom, neka nas baca svojim prispodobama u prah pred nekim čudovištem, koje se zove „Tresičeva fantazija11, ali neka se kani socijalnog romana, u kojem postaje i razumljiv i smiješan.
Zar bi takvi konglomerati imali biti romani budučeg hrvatskog moralno-patriotskog smjera?	H. K.
❖
Biserojla, jasna vila. Bajka iz postojnske pečine. Speval Ivo Ivanovič Bučar. — Pod tem naslovom je izšla pred kratkem v Ljubljani v založbi tvrdke Kleinmayr & Bamberg omenjena knjiga, katera ni vzbudila posebnega zanimanja med občinstvom; nekoliko že zategadelj ne, ker bajke v sedanji moderni dobi niso na dnevnem redu, še več pa zaradi splošno zuane slov. brezbrižnosti in apatije naprain vsem književnim pojavom. Sicer pa knjiga sama tudi ne zasluži posebnega zanimanja, ne toliko zaradi njene vsebine, kolikor zaradi njenega vprav groznega jezika, ki je mešanica slovenskih in srbskih besed. Pesnik Bučar se je pokazal, kar se tega tiče, popolnega diletanta; zdi se, kakor da bi ne bil čital v novejšem času nikakih slov. knjig, nikakili jezikoslovnih razprav in kritik, kjer se predvsem, povsod povdarja : „Slovenci, pišimo čisto Slovenščino!“ Pesnik nam je podal sicer v uvodu, ali kakor sam nazivlje v „Besedi11 nekaj vzrokov, zakaj se je posluževal na to-
likih mestih srbskih besed, toda — po mojem mnenju — jih ni opravičil. Pravi, da je srbski jezik „čudno obilen11, in izmed vseh jezikov za poezijo naj-prikladnejši, toda to ne sme zapeljati slov. pesnika, da bi se zato posluževal v toliki meri tujih besed; pravi, „da bi bilo jako koristno za razvoj našega jezika, ako bi se, — kolikor moči — bližali južnim svojim bratom11. G. Bučar se gotovo spominja nekdanjih Ilirov in njihove lltrščine, in mu je gotovo znano, koliko nasprotnikov je imela ta njihova namera, čemur je najboljši dokaz ta, da se Ilirščina ni obdržala. Cernu torej vnovič vleči na dan take nezmiselne poskuse, ko se že lahko naprej ve, da ta jezikovna mešanica zbli-žanju Slovencev in Srbov ne bo prav nič koiistila. Toda meni se zdi vkljub temu zagovoru, da je Bučar poezijo vsejeduo premalo resno vzel in mnogo premalo skrbel za čistost stihov in rim; kako bi mogli sicer nastati taki prisiljeni naglasi, take rime, katere se nahajajo sicer v narodnih, nikdar pa se ne smejo nahajati v umetnih pesniških proizvodih. Tu pa najdete v celi, okolo 180 stranij obsezajoči knjigi komaj pet kitic, katerim bi ne imeli niti z jezikovnega, niti s katerega druzega stališča ničesar očitati. Nekateri izrazi spominjajo na Koseskega jezik, in sicer se nahajajo ti vprav na onih mestih, lcjer je hotel pesnik postati veličasten in se povzdignnti v smele visočine div-nega opisovanja, a mu je vprav tem zmanjkalo sape. Vsebina bajke je v kratkem sledeča:
Na postojnskem gradu, Soviču vlada knez Borut s svojo soprogo Darinko; ta mu porodi krasno hčerko, Dragomilo. Mati je vsa srečna in v svojem veselju ne ve, kako bi označila njeno krasoto in ji želi, da bi bila lepša, nego Biserojla, katera biva v postojnski pečini. Stem se pa zameri rojenicam, ki prorokujejo detetu lepoto, a tudi zgodnjo in nesrečno smrt. Nesrečna mati, ki čuje usodo svoje hčerke, pozove starko Vračaro, naj ji pove pripomoček zoper urok rojenic. Starka Vračara ga ji v resnici razodene; in sicer mora ženin Dragomilin na kresni večer dobiti štririperesno deteljico, s katero mu je mogoče priti v pečino k Biserojli. Tam mora odbiti iz bleščeče se stene biser, katerega mora poslej nositi Dragomila na prstu v obrambo vsake nezgode. Blizu Postojne, na slavinskem gradišču, pa je grad Župana Borivoja, kateremu porodi soproga sinčka Gojka. Ta se zaljubi v Dragomilo, jo hoče za ženo in mora zato v Biserojlin grad po biser. Strahovit je vhod v to pečino; stražijo ga mnogi in silni besi in druga zlobna božanstva. Gojko pride srečno v pečino s štiriperesno deteljico, toda prevelika svetloba ga omami in on izgubi rešilno deteljico. S tem pride v oblast Biserojlino, ki se je vanj zaljubila in ga hoče obdržati pri sebi.
Gojka prevzame nekaka omamljenost, da v objemu vilinem popolnoma pozabi na svoj dom in svojo zaročenko; toda naenkrat začuje glas Dragomilin v pečini. Brzo skoči proti izhodu, toda se zvrne v prepad, in za njim tudi zaročenka, in oba se izpremenita v Pesjana.
Vsebina je torej jako jednostavna, kakor je v bajkah navada. Ker so pa bajke v prvi vrsti namenjene srednjemu in prostejšemu občinstvu, zato bi moral pesnik v prvi vrsti skrbeti zato, da piše čim razumljivejše, ker ga sicer priprosto ljudstvo ne more umeti; zakaj slovarček, ki je pridejan bajki, ni dovolj obširen in ne obsega vseh tujih izrazov. Sicar je pa za čitatelja tudi jako mučno, ako mora vsak hip prenehati v čitanju in iskati pomena tujemu izrazu. In to je tem bolj škoda, da je knjiga pisana v taki mešanici, ker je
sicer slog v obče jako lep, ker so se mu opisi starih šeg, kakor snubitev, praznovanje kresnega večera in zlasti opisi postojnske pečine v resnici posrečili, in ker tudi ume Čitatelja popolnomu prenesti v duhu v bajkim milieu in ga navdušiti za tedanje šege in starodavne prebivalce naših dežel.
Z veseljem bi pričakovali od g. pesnika še novih proizvodov svojega duha, zlasti ker je pokazal velik pesniški talent, toda v takem jeziku rajši
Savka. Novela iz života u Bosnoj. Pripovijeda Ivo Dobzanjslci. Zagreb. Tisak Dioničke tiskare. Oijena 50 nč.
Ako pustimo s vida, da je „Savka“ djelo početnika, pa promotrimo sastav i sadržaj i smisao pripovijesti, uvjerit čemo se ubrzo, da „Savka“ ovakva — nije bila za javnost. Ne velim, da je stvar glupa ili pretjerana, nenaravna ili onako samo na laku ruku nabačena; čitajuči je, vidio sam jasno, kako je nastajala, osječao sam, kako je pisac s uživanjem i zadovoljnim smi-ješkom na licu pisao one dijaloge, kako je nekom slašču birao izraze: njegovi su opisi i čuvstva izišla iz prepuna srca. Djelce je pisano s ljubavlju za one uspomene, koje je pisac sebi u pamet dozivao. Kad sam čitao „Savku“ — činilo mi se, kao da u sumračju jednog jesenjeg dana pisac priča svoje uspomene sa sela. Priča, ne brine se, je li ga tko sluša ili ne, i uživa u tim slikama, osječa toplotu, spominjuči riječi, što ih je govorila majica, Savka i drugi ... pa je i sam ganut svojim pričanjem. I on je sio, da opisuje te uspomene. Nešto nježuo, blijedo vije kroz tu pripovijest; i jasno je, kako je to sve iskreno i istinito. Ipak — zar je to dosta, da nam pisac na 65 strana priča, kako se šali, kako se razgovara s prijateljicom iz djetinstva; a torn je junaku pripovijesti istom osamnaest godina, svršio je gimnaziju i — prohtjelo mu se ženiti — ? To su stvaii, koje proživi gotovo svaki od nas, — no zar da to mora na javu, mora da se broji u literarna djela? I Turgenjev je opisao mladu ljubav, — no tu su markantni karakteri žena, koje je ljubio ili same situacije; a što je markantno na Savki? Od 65. do 68. Strane opisuje pisac, kako je iza šest godina opet sastao Savku. On je liječuik i sastaje Savku na jeduoj Staniči, gdje ona traži liječnika za svoga rnuža, koji umire. On je pre-poznaje i ide, da joj liječi muža. Zajedno s dvoje Savkine djece voze se kuči
______j pripovijest se svršava ovako:	Kola se vijala sa brda niz G. a mašta
moja ispredala pjesmice prošle ljubavi. Divno, predivno stišavalo se veče, sunce se na počinak svlačilo lagacko, a meni se činilo: usuut če na vijeke.“ Kto — taj se momenat piscu sam po sebi nadao. Kod sastanka sa Savkom, njihove vožnje i liječenja, imao je pisac prilike, da pokaže svoj talenat. No on se toga nije ni dotakao. U cijeloj pripovijesti nema uiti jedan snažniji akord, niti jedan osobit karakter. Sve obično, sve tiho: ugodne uspomene — no za pisca samoga. No ni njemu očito one nijesu ostavile nikakva osobita traga. Zašto im ouda ostavljati traga u literaturi? Konac, koji osim toga — čini se — nije ni proživljen, nego zamišljen, bio bi psihološka slika, kojoj je cijelo prvo pričanje samo uvod ... a taj uvod g. Dobžanjskomu je glavno. To je i nedostatatak pripovijesti, koja po njem gubi svoj raison d’etre, pa „se čini: usnut če na vijekel"	M'
— nič.
F. Cr.
Ka^ališna kronika.
(Frankopan. — Remplacant. — Tajnik i kuhač. — Truli dom. — Najstarija
kči. — 'Tajga.)
Intendant je dr. Miletič iza mnogih krzmanja i pogadjanja ipak od-stupio. S njegovim su imenom svezane mnoge, a možda i najljepše uspomene hrvatskoga kazališta; a na žalost več počinjamo — pod novom Hreljauovičevom upravom — osječati, da čemo se jednom možda i tim uspomenama hraniti tako, kao što se starci hrane spominjanjem lijepih starih vremena ... S intendantoni izgubili smo Mandroviča, Brania, Grunda i Dr. Freudeureicha — sile. bez kojih čemo teško moči biti. Mandrovičeva željezna ruka, koja je savjesno na-stojala oko redateljskih posala, i poznati talenat drugih triju glumača nijesu do sada našli zamjenika. Angažirana su doduše tri pitomca dramatske škole (gdjica Vavra, gg. Štefanac i Bach); no to su mlade sile, koje če ovu prvu godinu svoga glumačkoga rada trebati upotrebiti za to, da steku potrebuu vervu i okretnost na pozornici. O operi i opernim silama ne govorim; još nijesmo čuli nove primadone, koja je iz Beča dovedena, pokle prva nije uspjela — a ni noviteta nijesmo vidjeli, osim „La Bohčrne" od Puccinija. U torn čekajmo: još ne znamo, kakvim če putem poči kaz. uprava.
Na jedno ipak hodu da upozorim: repertoirni noviteti za ovu godinu. Jasno se vidi, da je uprava u neprilici, kojim če putem poči. Jer onaj jaz, koji se u cijelom duševnom životu Hrvatske tako jasno vidi, dijeli i posje-tioce kazališta, osobito široku publiku, od naše kritike: i dok ova traži, da nam se u izboru noviteta prikažu moderne drame, u kojima ne če publika dobivati hranu poput pjemačkoga „Lustspiela“ i sentimentalnog melodrama, kao do sada, — opčinstvo zahtjeva svoje. Pa eto — naš Andrič ne zna na koju če stranu: i tako se uz Maeterlincka, Ibsena, Angarina i Schnitzlera koče Putlitz, Kadelburg, Schonthan et consortes. A po dosadašnjem izvedenu re-pertoiru čini se, da je ova druga straua (sigurno i iz fiuancijalnih razloga!) pobijedila onu prvu: i mi imamo sreču, da se nasladjujemo tim starim i novim cviječem od — papira, koje sačiniše „dramatičark našeg opčinstva.
Valja reči, da sezona nije ni počela sretno. Davao se prvi put Bogovičev „Frankopan". Bogovič nije bio nikakav pjesnički, a još manje drama-tički genie: čovjek, koji je imao sposobnosti, da historijski dogadjaj svrsta u dramu, da ga začini s par nevažnih lirskih momenata i svojih sentencija, i da nam u maniri Šekspirovih „histories0 čestom izmjenom mjesta i ljudi dovede pred oči tok dotičnoga dogadjaja niti idealizujuči ga niti podajuči mu kakav dublji smisao. Ove sve slabe Strane najbolje se očituju baš u „Frankopanu". Bogovič je tu u dugih pet čina razvio glavne dogadjaje oko cetinskoga sabora, Frankopanovu i Zapoljinu borbu i smrt Frankopanovu pod Varaždinom. On je jednostavno historijsku gradju raščinio u pet dijelova, koji svojim razvojem prilično odgovaraju onim dramatskim dijeloviraa, koji su nam poznati još od Aristotela. Upleo je Frankopanovu ljubav s Katarinom Drago-vičevom, doveo pred nas plemiča Pekria s njegovim zasjedama, inscenirao par saborskih i bojnih scena — i eto ti historijske drame. Na žalost — mi se danas ne možemo da s tim zadovoljimo. „Frankopana" spasava samo uspo-mena i starina, a nipošto on sam ni preradba Andričeva, koja nije ni od Bo-
govičeva Frankopana učinila junaka drame, niti od drame junakinju, koja bi odoljela vremenu. Ne! — Danas, u doba socijalne drame i istančanih psiholoških konflikata nama nije dosta historija a patriotskom idejom, Danas uopče nije dosta da se historijski dogadjaji vežu piščevom historijskom idejom, (kakva bi kod Bogoviča bila možda misao o tom, da je zlo, što su Hrvati pristali uz Hapsburgovce); treba da sve te razvrstane dijelove povjesti veže jedno lice, u koje pisac stavi ideju psihološku ili inače kakvi dramatski kon-flikat. To je prekrasno izveo Markovič u svom „Karlu Dračkom", u onom divnom prizoru (ja mu bar nijesam našao para u svjetskoj dramatskoj literaturi), kad Drački baca u prah krunu ugarsku, simbol podložnosti. Ou je slo-bodujački duh, uosioc novih ideja — a tu bi eto iinao da bude borioc za prava krtine. To je savršeni historijski konflikat — to, što Hrvati i Ugri hoče kralja i borca za svoje pravo, a ne zanešenjaka za opču ideju slobode. A Frankopan? On je običan, svim krjepostima iskičen vitez, bez dramatske snage, osim u par momenata, gdje se pokazuje njegova junačka čud. I ostali su karakteri slabi. Konstrukcija drame (koja je u izvoru svakako preduga) mnogo je izgubila preradbom, u kojoj je Bogovičeva namisao o historizovanju tih dogadjaja za-mijenjeua osobnim prilikama Frankopanovim, — pa je tako ispušteu cijeli prvi čin (1) dakle ono, što je imalo po Bogoviču prouzročiti razvoj cijeloga čina. Želio bih da za to kod premiere „Dunda Mu roj a" preradba bude bolja. Glumilo se takodjer silno slabo, i to je još više pokvarilo dojam — tako, te je na reprizi (u nedjelju) bila kuča prazna. Ipak više štovanja trebali bismo imati prema čovjeku, koji je pred pedeset godina bio uz Demetra jedini dra-matičar, što se je ozbiljnije bavio svojim poslom.
O „Remplacautu" i „Tajniku i kuhaču“ ne ču da govorim. Prvo je boulevardska lakrdija s mnogo frivolnosti i prostote, drugo nebolomna glupost, kojoj se čovjek ni smijati ne može.
Jedan od najuspelijih noviteta bio je Tucičev „Truli dom“. Tucič je več lani „Povratkom" dokazao snagu svoga dramskoga talenta; no „Truliui domom" on je još jače markirao svoje mjesto u hrv. literaturi. On je istina mo-deran, — no rooderan samo u toliko, u koliko to kod nas znači prekiuuti s roinau-tičkim idealizmom i starim tradicijama. Tucič je inače protivni pol dekadence — on je naturalista. Još mi u ušiinazvuče riječi, kojima je slavio uoveškoga naturalistu Knuta Hamsuna, svoga pisca — ljubimca. „Ja sam grub, užasuo grub", rekao mi je. A u „Trulom domu" on je još grublji nego u „Povratku". Kto sam svršetak — on odaje najbolje potpunoga veristu. Sjetio sam se u Zacconia i Varinijeve u „Disonenstima". Tucič črta život bez subjektivnosti, bez milosrdja, bez drhtaja. Njega u „Trulom domu" nije zanimala nikakva osoba svojom tragičnošču ili dramatskim psihičnim konfliktom: zanimao gaje cijeli truli dom, sav život u toj razrovanoj, gnjiloj zgradi, koja če da se sruši pred našim očima. Za to on ne nastoji, da pronikne u dubinu svojih lica, ni da naš interes koncentriše oko jeduoga junaka; i tako radnja od Katje prelazi na Ivana. Tuciču se naj-prosto čini, da bi se tako u životu razvilo. No ipak je Katja lice, koje je naj-karakterističnije za Tueiča. Katja pita: „Petre Semeniču. — a što ti misliš, tko je više prepatio za ovo šest godina, on ili ja? U tom uskliku sva je njezia duša — i cijela bestijalnost, koju je piscu predbacila naša kritika, postaje mi jasna i opravdana. Kad sam „Truli dom" gledao na pozornici, bila mi je Katja nerazumljiva i zazbilja odviše zvjerska; gdja. Mihičič glumila ju je jedino u

drugom činu onako, kako odgovara Katjinu karakteru. U prvom bila je odviše šablonska, u zadnjem pak odviše akcentuirala svoju tvrdoču. Ivanov je u svojoj kritici u („Obzoru") rekao, da bi ona u trečem činu odista morala iči na zabavu, na kojoj je Fedor. Ne mislim tako. Ovako sam je shvatio: Ljubav, divlja, neobuzdana ljubav za Fedora nagnala je Katju u brak s bolesnim i plahim mužem. Ona je mislila, da če u braku biti lakše vezati muža, lakše nego u djevojaštvu; ona je znala, da se radi Fedora mora udati, i pošla je za Viskina mirno i lako. No — Fedor je otišao i ostavio je — a ostao je „mrak“— vječita patnja i kazan, vječiti trh za prošli grijeh. Samo je još Fedja uz nju. „Tko pati više, — ja ili moj muž?“ — pita ona. 1 kad je Fedor došao, nije samo ona stara ljubav ono, što je tjera u njegov naručaj, — ona je otu-pjela za sve, jer je bila dugo nesretna i sama. U toj tuposti, u tom, što je njena žrtva bila napokon preteška, ako i ne beskorisna, ona je kadra da hude i zvjerska. To je egoizam, — egoizam srdaca, koja ne žele, nego zahtijevaju, da budil sretna. Apsolutna negacija životnoga prezira — apsolutna potreba uživanja. Katja ne pozna dužuosti; kad je trpjela, hoče da uživa. Ne zato, što bi bila zvjerska, ne za to, što bi ljubila, odviše: ona prkosi, ona hoče da ima dio od života, da živi i da se veseli. To je treči jasni stupanj u karakteru Katjinu — iza lakoumnosti ljubavi i tuposti braka. I da nije Tucič u drugom dijelu drame sve koncentrisao oko Viskina, a dosta slabo razložio ovu zadnju crtu u Katjinu karakteru, bila bi Katja najdublje psihološko lice u dosadašnjem dramatskom radii Tucičevu. Ovake je samo najinteresantnije Jer ta žudnja sreče, žudnja da sve savladamo, a ništa ne trpimo — lozinka je onog velikog pokreta, koji se počinje u prvim decenijima ovoga vijeka borbom za slobodnu misao i za uzdržanje čovjeka-gospodara, — borba, koja struji svim nadama znanost i napredak, a najjasnije se istakla u Nietzscheovoj filozofiji. Tucič je trebao i cijelu dramu upotrebiti za objašnjenje ovoga ka-raktera.
No njega je od kraj zainteresovao Viskin. I tako se on dao zavesti groznim jednim prizorom, zašao u pogrješku, koja je svim naturalističnim dramama zajednička i napisan svoj treči čin, u kom na kraju Viskin guši sina. U toj strahoti nit je što tragično nit duboko. Osiin toga — on je upotrebio sasma nedramatsko sredstvo, da motiviše konac — san Viskinov. U rukopisu bio je na mjestu sna glazbeui intermezzo; kasnije je pisac (valjda radi „ue-modernosti" glazbe u drami) to izbrisao: no pogrješka je ostala. Viskin ubija dugo, promišljeno, pri svijesti — a to sve radi sna! To ipak nije realno. Ovo mi se čini pogrješka. No s Tucičeva gledišta, to je možda samo nužna kou-zekvencija. „Truli dom“ treba da se sruši — i smrt Fedjina i Viskinova treba da završi dramu
Tehnika je drame sjajna; u tom natkrilo je Tucič bez sumnje sve hrvatske dramatičare. Kako je samo originalan i dubok efekat, kad dijete (u II. činu) majci veli, neka zagrli klima. Kako je to živo i novo prema običnim šablonskim „zatečenjima11 a i karakteristika je i milieu izvrstan; psihološka i efektna obradba lica II. čina pokazuje genijalna dramatičara.
No ipak — nijesam rad, da Tucič ostane pri ovom pustom opisivanju. Nadam se zaufano, da če on u budučoj svojoj drami poči dalje. Njegov Ivo, iz „Povratka11, i ova Katja sile me, te vjerujem, da Tucič još nije pokazao, što
može. Kad svoju snagu koncetriše » jednom licu i za volju njega ukloni pro-ziran efelcat pozornice imat čemo u njem i modernoga i velikoga pisca.
Svakako — prema današnjemu stanju drame n. pr. u Franceskoj mo-žemo reči, da čemo za par godina u drami moči uporedo stupati s Francu-zima. Jer eto: „Najstarija k<5i“ Lemaitrova nije dokazala, da se danas u tom Francuzi, koji su dugo vremena gotovo sami tvorili repertoire svjetske pozornice, drže na mejdanu aa Skandinavcima i Nijemcima. Danas francuska drama doživljuje poraz za porazom. Ta eto — i „Cyrano de Bergerac'1 Roatandov, drama, za kojom komično vapi stari Sarcey: „Ne čemo Ibsena, dajte nam Cyrana!“ a Faguet je proglasu je najboljom pjesničkom tvorevinom, što se u zadnja dva decenija rodila u Francuskoj, — i ta drama o tragici predugog nosa ne lispijeva na glumištima izvan Francuske. Vidjet čemo, kako če uspjeti u nas. Tri zadnja noviteta najnovijeg francuskog repertoirea („Moški zakoni“ — „Model“ — „Najstarija kči") nijesu nas mogla uvjeriti o napretku one drame, koja ima jednog Dumasa filsa. Tim dramama fali originalnosti, fali poezije, fciujeti — o bračnim nevjerama, o borbi poštene zaručnice s preljub-nicom, o pravima žene — danas su več previše izrabljeni. Kako je izvršno primjetio Rod, — Ibsen i sjevernjaci unijeli su u dramo mnogo novih tlpova. Pa baš za to, što smo navikli drugo tražiti od dramatskoga pisca, nego kon-verzaciju i sujet pun starih reuimisencija, ne možemo da gledamo drame it la „Model". Pa i Lemaitre, elegantan stilista i rafinirani kritičar, nije mogao da se otrese nekih običnih manira francuskih — i u svojoj „Nastarijoj kčeri" — ako je i podao neku novu crtu, koja do sada još nije bila poznata — nije ipak umio da svoj sujet zahvati s prave Strane. On je odviše zadovoljan, od-više pun klasičnoga mira, a da bi ga zahvatio i tragički obradio — i tako on svoju najstariju kčer — pored nekih doličnih prizora — gleda uvijek s nekom blagom ironijom, nekim podsmjehom, s kojim i dobri ljudi susreču u životu usidjelicu.
Ta je usidjelica — Lia (gdja. Borštnik), kči pastora Petermana, koji ima osim nje još pet kčeri. Sve se udadu, — samo je Lia žrtva. Ona ljubi čovjeka, koga joj je preotela jedna sestra, — a onda je taj čovjek nesretan u braku; kad Lia baš radi te boli pristaje, da se uda za Miillera, — otme joj ga druga sestra. U bijesu, što je tako ostavljena i što je tako zlo nagra-djuju, ona se zaboravi i polazi na samotno mjesto s poručnikom Dursayem. No kad se taj počne zlo vladati — ona uvidja svoju pogrješku; ali je pre-kasno. Škandal. Dursay hoče da je ženi, no Lia odbija; na to je prosi plemeniti njen prijatelj, — ujak Dursayev. Lia je napokon sretna.
Fraucuz nije htio, da odemo zlovoljni iz kazališta. Pa za to se nije žacao ni upravo banalnih sredstava, da nas zabavi.. To umanjuje cijenu njegovo komadu, koji bi nas inače zadovoljio uspjelom karakterizacijom Lie i nekim lijepim momentima. Gdja. Borštnik glumila je Liu izvršno.
Sasma drugi duh vlada u „Tajgi" kneza Vasilija Angarina. Ima nešto Zolinskoga u toj drami. Kad sam gledao ta lica, izmučena, slomljena, ta čeda divlje tajge (sibirske šume), sjetio sam se Zoline radionice, kolodvora, prao-nice . . . Kao što tamo ne živi individuum, nego cijeli veliki sklop prilika predstavlja život, u kojem nemaju dio samo ljudi, nego dio cijeloga života ispunjaju i lokomotiva i naslagane rpe povrča i kaljuže blata — tako kod Angarina svaku individualnost potiskava sila tajge.. Priroda sibirska, mračna
i maglena, pritište duše svih Angarinovih lica. Neke je od njih učinila divljima,
—	druge je slomila. Medju ovim je vlomljenima Izborskij, junak drame. On je mehanik i služi sad u rudniku tajge, poide je izdržao desetgodišnju robiju radi toga, što je ubio svoju Ženu. U tajgi on je gotovo jedina plemenita duša. koju vole radnici, jer ih štiti; no baš radi toga, prisiljen je on da često mijenja gospodare, koji nijesu radnicima dobri. Ima još jedna duša u tajgi, koja razumije Izborskoga i čuti s njim: Ana Jegorovna, k d i gospodara rudnika, udovica. Ona je u prvom braku, ocu za volju, bila nesretna, — pa baš je njena bijeda združuje s Izborskim. Ali ljubav njihovu hoče da uništi Fedor
—	predstavnik neobuzdane, divlje snage tajge. On ljubi Anu i hoče da je kojim god sredstvom dobije. Fedor potvara Izborskoga, da je Fedor u prija-jateljstvu s radnicima za to, jer su mu oni prodavali ukradjeno zlato — i Izborskij, nemoguči dobiti zadovoljštinu za tu uvredu, odlazi iz službe kod Anina oca. Ana ispovijedi na to ocu, da ljubi Izborskoga i — da če poči s njim. Očeva srdžba ne pomaže: iza divljačkih prizora, u kojima zadnji očajni biješ hvata dušu Fedorovu, odlazi Izborskij. Fedor ide za njima — i kad oni u tajgi ustanu na samu, — on hoče da je odvuče natrag. Puška kočijaša Terentija učini kraj Fedorovu životu i drami.
Dvije su se duše ipak oslobodile tajge; Fedora je ona ubila. A tako
—	duševno — ubija sva lica u drami: Ona Terentiju, koji uživa samo živuči
u što dubljoj tajgi, tura pušku u ruke, ona čini despotične Anina oca i Fe-dorove roditelje. Fedor i nije nego perzonifikacija najgore Strane tajgine. Veliki simbolizam drame, pa prigušeni „stimmung“, koji tek pod konac prodre divljim vihrom, dobra karakteristika pojedinih lica, uspjeli sporedni momenti dižu ovu dramu nad obične produkte. Da je pri kraju manje efekta, a u karakterizaciji nekih lica više nijansa (sam je Izborskij n. pr. dosta blijed) drama bi bila još bolja. Ogromna gradja trebala je snažne ruke, daje savlada i sreda. Angarin je u torn uspio samo donekle; no njegovaza misao, pa i krasna izvedba prvoga čina, odaju u njem čovjeka, koji znade otkriti pojedine glasove težkih akorda života. Karakteristično je, da je „Tajgu“ preveo Tucič. Ovakve drame njegovo su polje.	H.
Pabirci.
Georg Brandes: Poljska. (Referat.) Brandes je več zadužio Sin vene svojim študijama o ruskom romanu, a sad eto izdaje omašnu knjigu o Poljskoj, koja je ove godiue izašla u njemaČkom prijevodu (A. Langen). Kritički je tek drugi dio knjige, u kom je govor o romantičnoj poljskoj literaturi u devetnaestom vijeku. Prvi dio pod naslovom „Opažanja i misli“ iznosi u tri dojma (iz g. 1885., 1886 i 1894.) sliku Poljske, kako se ona prividja Strancu. Tu su bilješke o narodu, životu, uopče o prilikama u ruskoj Poljskoj. Značaj naroda poljskoga obasiže sve ono, što je kod čovjeka najljepše: Poljak je entuziasta, idealista, nepraktičnjak. „Grand segnieur“ — to je tip u Poljskoj. Mnogo odlučuje to, što su najinteligentniji članovi društva aristokrati. Poljak ljubi raskoš, stranu kulturu, napredak; on ne voli ljude, koji svojim radom
služe novae, vječno je nehajan. „To če se sve urediti11 — poslovica je toga naroda, koji nikad nije imao reda. Sami Poljaci uvidjaju svoju narav, pa je običaj pitati Stranca, da li on opaža veliku i žalosnu sličnost medju narodom poljskim i francuskim. No te sličnosti, veli Brandes, nema: Francuz rezonira, ne ljubi strane kulture; navlastito pak opaža se ta razlika u govoru i postu-panju sa ženama. U Poljskoj u govoru muškaraca nema frivolnosti, a pokva-renosti je takodjer malo. Žena je u Poljskoj obožavano biče, s kojom se po-stupa što nježnije: ta poznato je i njihovo ime za Djevicu: „ Virgo Maria Regina Poloniae“. Makar je danas društvenost potisnuta radi toga, što i omraženi Rusi dolaze na zabave, — Poljak još nije izgubio svoje čudi i ponosa radi mazurke, svoga narodnog plesa. No vrh svega u Poljskoj žena je, osim toga što je krasna, patriotka: i patriotizam je u cijelom socijalnom životu najjača pobuda. Nekoč kraljevina Poljska danas je provincija. Warszava, prije drugi grad u Evropi, danas je provincijalni grad Rusije.
U Litavskoj danas uopče je zabranjeno govoriti poljski, u školi uči se ruski. Kazalište je slabo i novine imaju užasnu cenzuru; slobodoumnije ljude slali su na rpe u Sibiriju. Poljski ustav, nesrečna szlacbta sa svojim „liberum veto“, koji je btjela popraviti ustavom od 3. svibnja 1791., dovelo je Poljsku do današnjih prilika. Braudes sam pripovijeda, što je sve doživio s cenzurom, dok mu je bilo dopušteno tri puta predavati o poljskoj literaturi. Tu nije smio citirati, ni spominjati zgode iz života pisaca; a kad je u jednom predavanju naveo riječi Mickiewiczewe: „Ti, Bože, ti nisi otac svijeta, nego njegov — car!“ (Uar — ruski car), Brandes je morao, usred napeta iščekivanja slušalaca, izmijeniti riječ car s riječju „tiran11. Novine se užasno plijene, globe su česte, a i progonstva. Tako nastaje posebna atmosfera, u kojoj živi Poljak. Kao dijete nauči mrziti „Moskale" (Moskal je največa pogrda u Poljskoj) i ljubiti Poljsku; došavši u školu, uče ga ruski — i tu se navikue hiniti i mrziti učitelje, Kad odraste, pošto kao Poljak ne može dobiti nikakve vede službe, uči obično na dva ili tri fakulteta — i tako postaje veliki — diletant. Brandes je cijelo poljsko društvo označio tim imenom. No baš ta opče-nita potištenost uzrokom je, da se svi Poljaci čute jednodušni i složni. U Poljskoj nije se razvio ni antisemitizam ni vjerske borbe. 1 danas, dok se mladež zanaša socijalizmom i demokratskim idejama današnjega vijeka, nema jake stranačke borbe, jer sama ta mlada generacija zna, da je svečenstvo i kleri-kalizam, svojim uplivom na puk, najjači faktor patriotske svijesti. 1 to je tragično kod njih, što se boje, da bi to, što nastoje u tim idejama stupati upored s ostalom Evropom, mogli platiti tim, da bi u borbi s klerikalizmom izginula svijest naroda. Poljski sami politički zastupnici nisu imali do uajnovije doba pravog programa; večinom su bili — negacija. No ipak — Poljak se nada i ne može da vjeruje u propast svoga naroda: njegove narodne himne naj-bolji su tomu svjedok: jedna je tužna, himna boli zbog sadašnje nesreče — druga puna vjere: „Jesczie Poljska nie zginiela 1“ I zbilja — veli Brandes — ako propadne Poljska, ta zemlja slobode i zanosa — to če značiti, da je u Evropi prevladno militarizam i tiranstvo i iza propasti Poljske slijedit če propast svih drugih naroda, koji svoju moč ne osnivaju na sili.
Drugi dio ima naslov „Poljska romantika u 19. vijeku“. Tu Brandes najprije razlaže, kako se poljska romantika, kao i u ostaloj Evropi, započela
borbom s klasicizmom. Inače su se dojmovi reformatorskih borba zapada dosta slabo dojmili Poljske; reformacija je slabo uspijevala, a to najviše s toga, što je plemstvom vladao Jezuitizam, koji je bio glavna potpora ari-stokratskoj vladi poljskoj. Upliv zapadnih ideja, specijalno enciklopedisti Skill, djeluje najprije u političkom pogledu: Rousseau i Voltaire pisali su o poljskom ustavu i predlagali reforme. Govjek zapada, koji je u Poljskoj najviše za-nosio srca bio je — Napoleon. Romantiku, koja cvijeta od 1820.—50., potnažu tri faktora: značaj naroda, evropska romantika i politička situacija. Poljski narod nema ni flegme germanske, ui racijonalizma francoske duše: romantika razvija se u Engleskoj u di vij u težnju za razvitkom individualnosti, u Nje-mačkoj u purgarski idealizam; n 1’oljskoj je drukčije. Ta Poljska zemlja bila je i sama jednn fantom, jer u političkom pogledu nije eksistovala; a Poljak bio je uvijek u svojim narodnosnim snovima fantastično-heroičan. Pa tako je u Poljskoj roinantički elemenat opozicija protiv Ruske, dok je drugdje (Hugo) bilo obratno. Od vanjskih dojmova najjači je Napoleonov, koji je — ne samo kao iščekivani spasitelj, nego i kao heroj uopče — bio za Poljaka upravo legendarna ličnost. Jak je uz njega i upliv Byronov: poljski romantici drže ga jedinim pjesnikom engleskim, a največim evropskim. U opisivanju strahota nešto se čuti takodjer dojam Šekspira (Titus Andronicus) i Dantea. Svi poljski romantici aristokrati su, patriote i katolici. Po čudi svi su nomadi, što se osobito vidi po njihovim čudnim ljubavnim prilikama. Romantika njihova ne pita, što je razlog pojavima, nego ona hoče da istraži, što znači sve ono, što nas okružuje. To značenje može da bude jasno i veliko, a i nejasno, pouištujuče: tako su oni i zanosni i melankolični. Novoj je struji preteča Brodzinski, štovalac pučke poezije, komu je protivnik klasicista Osinski. I prvi romantici zbilja polaze od narodne pjesme ukrajinske: Malczewski, Zaloški i Garczinski. Malczewski, koji je do konca života ostao nepoznat, i Za-leski, pod kraj života ortodoksni katolik i mistik, pjesnici su Ukrajine: prvi di vi ji, Slobodan epik, drugi nježan lirik idile. Garczynski je tamna, byronska natura — pun dramatskih konflikata i grozote. Kod njih, a još više kod kas-nijih romantika, ljubav prema narodu najsnažniji je akord. Žalosna politička situacija Poljske zatomila je sve druge probleme: u tih pjesnika nema borbe individualnosti (Byron) ni opreke dviju generacija; kod njih i genijalnost nije no potencirana domovinska ljubav. „Ja se zovem milijun, — jer ljubim i trpim za milijone ljudi“ veli Konrad Mickiewiczev. Zato kod njih vjera nije religija mira i razmišljanja, nego religija rada i patnje. Za to Mickiewicz nije mogao da shvati Goetheova panteističkog mira; i pravo kaže Odyniec, prijatelj poljskoga Homera, da su u razgovoru s Goetheom (kad su oni g. 1790. bili u njega u Weimaru) Adamove riječi naličile ražarenoj rudi, što još teče, a Gotheove bijelim. hladnim talirima. U pjesmi „Romantika11 veli se: „Guvstvo i vjera govore mi snažnije nego oko i dalekovid mudraca". U filozofiju vje-ruje jedini Garcynski; ostali napadajo crkvu, no drže rnuogo do vjere. Tri su glavna romantika: Mickiewicz, Slowacki i Krasinski. Oni ili rišu boli, koje izazivlju osvetu, ili takav jad, koji iščezava u nastajanju oko duševnog raz-vitka i pročiščenja. Svi ljube, što je tragično i potresno. Slowacki je i po životu tip romantika. Jezik mu je bogat, gibak. U pjesmama je njegovim glavni prizvuk muke, što je čutiš pri kojem strašnom prizoru. (Kuga u pustinji; Arap). Svi ovi pjesnici rado se bave prizorima u tamnici, progonima i teškim
kaznama. Oni ih opisuju realistično — i to drže romantikom. „Ako hočeš da gledaš čuda, puna životne istine, im»j arce i zagledaj u srca11. Sve, što je strašno izaziva osvetli; ta se osveta romantioima čini dopuštena, samo ako joj je povod plemenitije čuvstvo, osobito patriotizam (Alpuhara; Walenrod). Iznimka je Krasinski, koga je sam odgoj učinio drukčijim. On čitav život ostaje anoniman, a mnogima i omražen radi toga, jer ne pripovijeda osvete. U jednom velikom primjeru („Iridion, sin osvete“) hoče Krasinski da pokaže svome narodu, da sama hlepnja za osvetom ne stvara uišta trajna, da je mržnja sama po sebi neplodna: neprijatelja ne valja pod svaku cijenu nasto-jati oboriti, nego ga savladati, nadvisivši ga duhom i moralnošču. (Ovoje po-glavlje Brandes več prije 2 godine priopčio u „Zeitu11, pa je onda referat o tom izišao u III. godištu litogrnfisane ,,Nade“). Još je jedno, što imaju ro-mantici zajedničko: tip Hamletski, koji se iz engleske književnosti prenaša u mnoge druge. A sama je Poljska, kojoj je gospodar i dvor njegov (Rusija) neprijatelj i ubojica ouoga, što joj je najdraže, jedan „silni Hamlet11. Slično je to prikazano u „Iskušavanju11 pjesmi Krasinskoga i u njegovoj „Nebožjoj komediji11, pa u „Kordjanu“ Slowaekoga. No najsnažuiji je tip i najvrjednije djelo poljske romantike „Pan Tadeusz11 Mickiewiczev. To je jedino epsko no-vije djelo, koje je sasma zdravo, a približuje se božanskoj naivnosti Home-rovoj. Za ep treba dvoje: ta naivnost, to djetinsko gledanje svijeta, i nekulturne prilike, dok je svaki čovjek samostalan, dok nema zajednica ni sile. Kod Mickiewicza se sastalo oboje; pa dok je Goethe, htijuči stvoriti ep, stvorio u „Hermannu i Doroteji11 idilu, jer ga je na to silio — prosti, purgarski milieu — poljski je pjesnik opisao Litavsku, divlju, u prvoj kulturi, — a gledao ju je očima vjernoga, odanoga djeteta. I tako je |edno pod dojmom zapisaka njegova prijatelja Rzewuskoga, a drugo pod dojmom Litve nastao spijev o „posljedujem porobu u Litvi11 — isti mah realističan i romantičan. Mickiewicz je sam malo držao do njega; no on če ostati kao najkrasniji spomen poljske romantike. — Uspjeh ,,Pana Tadeusza11 bio je na čas ponizio Slowac-koga i Mickiewicza: jer pod kraj života oni su svi bili inedju se posvadjeni. Onda nijesu ni pjevali više. Danas je u poljskoj književnosti od lirika znatan Asnyk, od pripovjedača Swieutochowski i Sienkiewicz, koji je u posljednje vri-jeme u historijskim roma nima pokazao padanje svoga talenta. Znatan je pokojni Kraszewski — čovjek, koji je velikim novelističkim, publicističnim i učenjačkim radom, učitelj Poljske: on joj je pokazao put realizma, istine i napretka mjesto zanosa za prošlost i idealnih poziva.
U poljskoj romantic! nema hutnora, nema pravog uživanja života — no jedno je, što če nas u romantiko uvijek zabavljati, veli Brandes — elemenat zdravog zanosa, koji prima svako jaČe čuvstvo ljudsko, koje se nad obično istaučave i potencira. A ovaj je elemenat malo u kojoj literaturi tako krasno izražen kao u Poljskoj.
I ipak — pored svih žalosnih dojmova današnje Poljske — Brandes ne može nego da svoju knjigo završi makar i s malom nadom u budučnost Poljske.
To je u kratko sadržaj knjige. Preporučujem > našim djacima, da je či-taju, to više, što u krasnim prijevodima prof. Markoviča, A. Webera, Pal-moviča i Vukeliča imamo prevedeno biserje poljske romantične književnosti.
Max Nordau. Riječi su oznake pojmova; riječ, koja ne označuje svoga posebnoga pojma, bez svrhe je. lato tako su pjesnici oznake, predstavnici svojih ideja: pjesnik, koji se ne bori za svoju ideju, koji samo za žabam piše, bez svrhe je i nije vrijedan, da mu se sačuva ime. „Djela, koja se ne dadu uvrstiti u stalne razrede i o kojima čitalac mora razmišljati, kamo spadaju, najvrjednija su i najviše mi se svidjaju". Ovim rijočima započinje Nordau jednu svoju kritiku; i tim je možda nehotice ocrtao sama sebe. Njegova se djela ne dadu krstiti imenitna starih škola. Ona čine novu školu, imadu na sebi posebnu neku biliegu, biljegu Nordauovu. Rijetko su koja djela imala takav uspjeh) kao što Nordauova. Kao žedan putnik vodu u pustinji, tako pozdravi opčinstvo, koje je bilo vično, da mu se uvijek laska, knjige, u kojima mu se bez straha, i bez obzira kaže istina, gola istina. Neuspjeh ne znači mnogo; on može ovisiti o tisuču okolnosti, koje sa stvarju ne stoje ni u kakovoj sveži; no uspjeh uvijek dokazuje, da je potreban (po Hegelu ujedno razburit).
Max Nordau rodio se u Pešti 29. srpnja 1849. kao sin siromašnog učenjaka, koji se teško borio za svakdašnji kruh. Več kao mladič Nordau opazi krutu zbilju ljudskoga života, stapje ljudskoga društva, koje je samo za bogata povoljno; i u duši mludičevoj rodi se želja, da torne pomogne Posveti se liječništvu, da tako pomogne čovječanstvo i izliječi mu rane. No doskora uvidi, da to nije moguče liječniku: ugrabi drugo sredstvo i dohvati se pera. Prve mu radnje bijahu: „Od Kremla do Alhambre", „Iz prave zemlje Milijarda", i „Pariške študije". To su črte, študije i krače pripovjetke, u kojima rijetkom dijalektičkom nadarenošču i snagom opisivanja predočava život pariški, kamo se 1880. trajno doselio, i žigoše ga dobročudnim smiješkom. No to bijaše samo priprava za njegovo največe i najznamenitije djelo: „Die konventionellen Liigen" za kojirn je odmah slijedilo „Paradoxe". Kakove su danas prilike čovječanstva, tako zle uijesu još nikada bile — dokazuje Nordau. Sve bogatiji postaje neki mali kompleks ljudi, dok večina pučanstva tako siromaši, te več danas večina ljudi ništa svoga ne posjeduje. Sve se daje na industriju, dok poljodjelstvo, koje sve ljude hrani, nazaduje. Horavak u tvornicama, nedo-statak dobre i izdašne hrane i prenaporan rad, upropaščuju tako pučanstvo grada, te bi ono bez doseljenika s ladanja za sto godina izumrlo. Skola ima, srednjih i viših, samo za bogataše, jer radnik ne može da smogne sredstava i uzdržava svoga sina na naukama. Vlada, umjesto da uzdržava vojsku, trebala bi da uzdržava učenike i da gleda, kako bi se samo darovita djeca naobra-žavala, a ne kao dauas samo bogata i kako bi ih ujedno tjelesno vježbala, da tako steče naknadu za vojsku. Radnička djeca neka se, svršivši sveučilište, povrate zanatu i plugu, da pokažu, kako rad nije sramota, a ne kao danas, gdje hoče na svaki način, da postanu gospoda. Država neka zato, što pobira porez, zbilja čuva svoje državljane od svakoga zla; neka joj pripndne imetak onih, koji umru, a zato neka uzgaja sirote. — To je kratak sadržaj gospo-darstvenih laži. Vjerske, političke i monarhične laži ne čil da črtam iz lako razumljivih razloga; no svakomu, tko hoče da sebi stvori jasnu sliku, prepo-ručam, neka ih čita. Nordau — što sam več napomenuo — ima svoj osobiti način pisanja, kod njega je svaka riječ na mjestu, pa ga je zato teško prikazati u izvatku Nordauov se smjer razlikuje od komunizma i njegova predstavnika Eduarda Bellamya, jer ne če, da se imetak i rad sviju ujedini, nego naprotiv da se prepusti što veča individualna sloboda pojedincu; neka svatko
radi, kako najbolje zna. Nordauovo djelo djelovalo je veoma na narodne ekonome, pedagoge i druge predstavnike stare škole, one iste, koji su tumačili, da sve ono, što je sada, mora biti i da jest najbolje. Oni vele, da je siro maštva od vajkada bilo i uvijek če ga biti. Zaboraviše, da je čovjek tek siro-mašan u razmjerju s drugima, pa da nitko nista ne baštini, nego sam zaslužuje, ne bi bilo toga velikog siromaštva. Predbaciše Nordauu, da navodi poznate stvari, koje se same po sebi razumiju, ali su neizvedljive. Odista težnja je za istinom stara stvar kao i ljudska svijest. Nordauovi se zaključci zato i moraju dati izvesti, jer se temelje na prirodnim zakonima, a razumiju se sami sobom, jer su istiniti i opravdani. Napokon mu sa svih strana još za-mjeriše, da je to napisao on, na koga „to ništa ne spada", t, j. koji ne za-uzimlje nikakvo službeno mjesto. Ovim prigovorima najviše se osudiše sami njegovi napadači. Austrijska pak vlada dala je djelo konfiskovati radi uvrede veličanstva, pobune proti vjeri itd. Djelo uza sve to i možda baš radi tih napadaja poluči izvanredan ušpjeb, te bude gotovo na sve jezike prevedeno, i u preko tnilijun egzemplara raspačano.
Slijedeče je Nordauovo djelo „Entartung", koje se nikako ne da uspo-rediti s prvašnjim. Tu on črta degeneraciju umjetnosti, koje če sasvim nestati, i dolazi do čudna zaključka, da su svi pjesniei poludjeli. Pošto opaža u umjetnika, a posebice u modernoga umjetnika, takove duševne porive, koji se nipošto ne slažu s njegovim pojmovima o zdravoj uredbi društva i napretku čovječanstva, on ih osudjuje bezobzirce. Od Ibsena do Maeterlincka — pisci su lude — degenerirani i bolesni ljudi. Evo primjer njegovih dokaza: Sacher -Masoch, čuveni pisac, u svitn svojim djelima spominje krzno i sve su njegove junakinje krznom odjevene. Nordauu je to dokaz, da Sacher-Masoch luduje. Agust Bodin je načinio kip Balzacov i kod klesanja osobito pazio na manje partije, pada se one bolje istaknu, ostavio je okolišni dio neisklesan. Nordauu je to dosta : Bodin je lud. Zgodno primječuje neki kritičar, da se ta Nordau-ova teorija dade uporaviti na njega sama. Njegova manija, da svagdje traži znakove ludosti, dokaz je vlastite njegove ludosti. Nordauovo slobodoumlje prelazi u „Entartung-u“ sve granice. On ne razumije više duha vremena. (O ovom djelu bit če još govora u „Novoj Nadi").
Nordaua ne bismo potpunoma prikazali, ako ga ne bismo spomenuli kao vodju Zionista. Antisemitizam je na ime u židovstvu probudio protustruju — težnju za ulemeljenjem posebne države u Palestini. Nordau se u svoje doba bio sasvim odrekao židovstva i postao bezvjerac, no sada osvoji ta struja i njega i njegovo mišljenje. On organizuje društva, koja če olakotiti selidbu Židova, stane se dogovarati s mogim krščanima, sazove kongres i izdade prije injesec dana najnoviju knjigo „Dr. Kohn“, u kojoj prikazuje, kako antisemitizam djeluje na moderna Židova, kako mu ne preostaje drugo, nego emigracija. Nordau se može najbolje i najlakše pobiti svojim vlastitim djelima Vjera danas više nije takav faktor, da bi se na njezinu temelju mogla osnovati država; a i po njegovu treba da podloga državi bude poljodjelstvo, a ne obrt i trgovina, kojom se, kako je poznato, Židovi ponajviše bave. Oni su osim toga danas kako u Franceskoj i Njemačkoj — t^iko i u Hrvatskoj — dužui jednako ljubiti svoj zavičaj, kao i svi drugi, bez obzira na to, kako im je danas, dobro ili zlo. Pa kad bi se več i dalo što izvesti, zašto da traže sreču baš u blaženoj zemlji? — Nordau nam ne daje odgovora na to.

Kad se Nordan okani današnjega neuspješnog rada i opet udari stazom „konvencionalnih laži“, kad opet stane udarati na to, da se odstrani ono, što je potišteno i nedostojno u čovječanstvu, onda de opet biti na korist svemu ljudstvu, imati opet svoju svrhu i ono zuačen je, koje sam od pisca traži.
Luvoslav.
Zolin „Pariz“ (Svršetak). Laveuveu nema druge pomoči, nego da dodje u azil za nemočne radnike. Pierre, koji hoče, da se žrtvuje za ubogara, ide da izmoli u predsjednice azila, baronice Duviltardove, dupuštenje, da Lave-uvea prime u azil. Pierre dolazi iz stana bijede u stan bogate, presite buržo-azije. Barun je Duvillard bogati bankier; on je potkupio sve članove komore, trguje s ljudskom savješču kao s robom, uvjeren je, da se na svijetu može sve za novae kupiti. Baronica Duvillard, koja je kasno uvidjela, da ju je Duvillard tek radi njena novca uzeo, željna je još u svojoj starosti ljubavi, i nadje sebi ljubovnika, grofa Gerarda de Quinsaca. Baronica je još uvijek lijepa žena, i ako joj je več četrdeset i šest godina. Ona je još svedjer željna ljubavi i več se zgrozila od pomisli, da če je Gerard ostaviti, kad ga več mjesec dana nema k njoj. Gerardu nije više prijao taj odnošaj. Bio je on osiromašeni plemič i mislio, da če biti najbolje, ako nzme za Ženu ružuu i grbavu baruničinu kčer. Tim je mislio raskinuti nemili vez, što ga je vezao uz barnnicu, a ujedno če mirazom baronesinim poboljšati svoje nepovoljne financijalne prilike. No i barun Duvillard našao je sebi oštetu za svoju Ženu u glumtci cocotti Sylviani. Ona muči starca Duvillarda na svakojake načine, i jednog joj dana pane na um, da glumi u Thčatre Francaisu. Duvillard neka joj pomogne izvesti ovu nakanu. No njegova moč ne dostaje: on ne može toj Sylvianinoj želji udovoljiti, jer se tome protivi ministar lijepih umjetnosti, a radi nje, bogme, ne če ministarstvo pasti. „Zašto ne?“ veli Sylviana dra-žesnom jednostavnošču. Takove su prilike u b i runa Duvillarda.
Baronica Duvillard nema sama da odluči, ima li se Laveuve primiti u azil ili ne. Pierre mora da ide dalje i da moli potpise onih, koji imaju da odluče o toj stvari. Putem dodje Pierre u komoro, gcjje se u predsoblju razvija čitav sajam. Tu se nudjaju na prodaju glasovi i ministarske lisnice. Dalje dolazi Pierre u kudu grofice de Quiusac, majke Gerardove. Njezino je plemstvo vrlo staro, no vremenom je osiromašila i več se ponosna aristokratka miješa s omraženom bogatom buržoazijom. Pierre dobivši sve potrebne potpise sav je sretan, što je pomogao ubogaru, i ide do Laveuvea. No Laveuve je tijekom dana umro; a tako je Pierreov trud bio uzaludan.
Žalostan radi svega, što je vidio, vrača se Pierre kuči, jer je več pala noč. Slučajno se opet nadje pred palačom Dnvillardovom i opazi kako se onaj isti Salvat, koga je susreo u kuči u predgradju, tražeči Laveuvea, šulja u vežu Duvillardove palače, a malo čas zatim bježi. Malo iza njega poleti u vežu drugi čovjek, u kojem začudjeni Pierre prepozna svoga brata Guillaumea. Pierre trči brzo za njim, ali . . . užasan prasak zaori još prije, nego je Guillaume došao do vratiju palače. Pierre brzo odvede svog ranjenog brata u svoj stan, gdje če da ga liječi. Guillaume je bio kemičar i izumitelj neke osobito opasne vrste dinamita; i da su ga našli ranjena na onom mjestn, bez sumnje bi ga držali krivcem, pa da im je i rekao — kako je u istinu i bilo — da mu je Salvat ukrao jednu patronu, a on je sav zdvojan poletio za njim, da zapriječi katastrofu.
Salvat bude kno anarhista uhvačen, osudjen i usmrčen. On umre junački, kao krvavi svjedok svjetske nevolje, ponosan, nadajuči se onome, koji će da osveti njegovu smrt. Guillaume je prisutan, kad Salvata usmrčuju, pa sad i njega, učenjaka, zahvada anarhistički biješ. On je uvjeren, da se mora nešto učiniti, da se ljudima otvori put k pravici. On gleda ondje na Montmartru ponosnu baziliku i misli na dinamit, što ga je izumio. On se ušulja u grob-nicu bazilike, da je digne u zrak i da ondje nadje svoju smrt. Ali njegov brat Pierre progledao je njegovu nakanu i u tamnoj se grobnici bori sa svojim bratom o život i smrt, dok napokon ne pobijedi bratinska ljubav, te Pierre povračil svoga brata k životu i radu, jer znanosti nije cilj da razara, več da temelji i gradi.
To je tek načrt sadržaja romana, ali je tek malen dio onoga, što u romanu nalazimo. Zolina je nakana bila, da u ovom romanu očrta Pariz onako, kako ga poznaju svi oni, koji su bili u njem. On črta njegove višine i nižine, njegove ponore i suncem obasjane vrške. Kao kakva ogromna lepeza širi se pred našim očima taj Pariz u svojoj neizmjernosti, taj Pariz ubogih i Pariz bogatih, Pariz zlatnog teleta, Pariz gladnog vuka, Pariz, grad vječuoga svjetla i Pariz, grad užasne tame I čitav se roman nekud umirno završuje. Baruničina se kči udaje za grofa Gerarda, ljubovnika svoje matere, koja u svojoj boli još nadje toliko snage, da dade kčeri svoj blagoslov. I Sylviana postigne ono, za čim je težila, te debutira u Thčatre Franyaisu. Tako se isto svršuju manje epizode; jedino junak romana, Pierre Froment, taj Faust u svečeničkoj halji, koji je rad da vjeruje a ne može, — sam on ostaje sve do konca problematičkom naturom. Več je bilo čudno, kako on i u „Lourdesu" i u „Rimu" stoji na oko uvjek uz crkvu, kad ipak u duši ne može da bude uz nju, i to ni uz onu staru, ponosnu, prkosnu crkvu, što svijetom upravlja, a ni uz ovu modemu, koja ima nešto finije forme, koja je rada da izmiri znanost s vjerom, demokracijo s dogmom, radi toga, da može bolje da vlada. Cernu dakle još uvijek taj vez, Koji Pierre-a veže uz crkvu? Samo za to, da bude prelom izmedju njega i nje što sjajniji konačni efekt „Pariza". Pierre svuče svoju balju, pa se oženi. On se oženi, da radja djecu —jer prije svega je nužno, da t o bude budučnost.
Zola nam se u torn romanu pokazuje kao optimista. Njegov je roman kao neki odgovor na onu riječ o rasapu (fallitč) moderne znanosti, koju je nepremišljeno izrekao neki francuski učenjak. Zola pjeva pjesmu pobjednicu znanosti, za koju vele, da je mrtva, a ipak — po njem ona nigda još nije stajala na večoj višini nego što sada stoji. Znanost, koja u zajednici s istinom i pravednošču osvaja svijet i gradi budučnost — to je trozvuk, s kojim se završuje Zolina himna,, to je onaj posljednji akord velebne simfonije: — „Pariza".	Š.
Od uredništva.
Izišao je eto ved i drugi svezak našega lista, a još uvijek ne možemo da ustanovimo pravu nakladu, jer nam mnogi od povjerenika ne javiše broja pretplatnika. Molimo dakle sve naše povjerenike, da to Sto prije udine, da nam jave imena pojedinaca i prinose njihove. Svim pak na srce stavljamo, da što prije namire svoju pretplatu; ovaj broj ima eto tri arka, a još uvijek nije ispladen lanjski dug. Mnogi, koji obedaše platiti, što su dužni od lani, ne daju glasa od sebe. Neka se bar ovogodišnji naši pret-platnici u torn pokažu boljima, pa de list i opsegom i sadržajem biti vedi.
Molimo, da nam djaci pojedinih zavoda saopde što o životu djačkom na tim zavodima, da se uzmognemo u „Mladoj Hrvatskoj" baviti praktičkim popravkom nekih prilika. Ako na kojem zavodu nije raširena „Nova Nada", neka nam se javi; učinit demo sve, da se i tu upoznaju ideje, koje nas vežu. U književnom pogledu žel jeli bismo referate o kazalištu ljubljanskom i novom spljetskom; nadamo se, da demo ved u bududem broju modi donijeti štogodj o tom. I „Mladoj Hrvatskoj" posvedivat demo još vedu pažnju. Samo medjusobne potpore treba, pa de naša ideja svladati sadašnje zapreke.
Bit de dobro, mirimo se samo!
Izdaje Andrija Milčinovic.
Tisak Dioničke tiskare.