ACTA HI STRIAE • 11 • 2003 • 1 prejeto: 2002.-12-30 U D K 94:342.28(497. !)" 18/19" NASTANAK 1 RASPAD ČETIRUU JUGOSLAVIJA Petar STRČIČ Hrvatska akademija znanosti t uirtjetnosti, HR-10000 Zagreb, Zrinski trg i 1 c-inail: pstt"dc@hazu,hr IZVLEČEK Južnosiovanska in jugoslovanska integrativna ideja se je rodila pri posameznikih v 19. stoletju, "stoletju narodov", v prepričanju, da so južni Slovani "bratski narodi" ali "plemena" ali "iste narodnosti". Vendar pa južnoslovanstvo/jugoslovanstvo že v 19. stoletju ni bilo povsod sprejeto. Ne glede na to je bila po porazu Avstro-Ogrske leta 1918 ustanovljena Država Slovencev, Hrvatov in Srbov (Zagreb), vendar pa se je, nemočna, kmalu združila s Kraljevino Srbijo v Kraljevino Srbov, Hrvatov in Slovencev (Beograd). V drugi in tretji državi smo bili priča eroziji jugoslovanska. Obe. državi sta bili izpostavljeni velikonacionalizmom, končno velikosrbstvu in jugo- unitarizmu, kar je v agresivnem in oboroženem spopadu konec 20. stoletja privedlo do razpada tretje Jugoslavije. Na vidiku je že razpad četrte, preostale, velikosrbske (srbske in črnogorske) Jugoslavije. Ključne besede: južni Slovani, zgodovina Jugoslavije, kraljevina SHS, SFRJ, 19.-20. stoletje, razpad Jugoslavije, Balkan NASCITA E DISS OLUZIONE DI QUATTRO JUGOSLAVIE SlNTESl L'essenzxi del problema è la seguente: V idea sull'integrazione degli Slavi del sud e, quindi, di uno stato jugoslavo nel "secolo delle nazioni", l'Ottocento, nacque nella testa di alcttne persone c.onvinte che gli Slavi del sud fossero "popoli fratelli" o "iribú" o "délia stessa. nazionalità". Tuttavia, già nello st.esso secolo, l'ipotesi di unió ne degli Slavi del sud e di un i one jug o s lava non fu. accettata avunque. C tono- nostante net 1918, in una monorchia austro-ungarica In dissoluzlone, fu formato lo stato degli sloveni, dei croati e del serbi (Zagabria) che, impotente, diede vita subito, ass teme al regno di Serbia, al regno dei serbi, croati e sloveni (Belgrado). Durante la seconda e la terza Jugoslavia ci fu un'erosione deU'idea. jugoslava, etiirambe furo no fort emente sottomesse ai nazionalismi e poi al panserbismo e all'unitarismo 193 ACTA H1STKIAK • 11 • 2003 • t S'OIM S Ï F Î Ù C : NASI ANAK 1 RASPAD Č i n i R I J U JUGOSLAVIJA. W - M S ed lunino poriato, con la loro aggrcssività e cou il ricorso all'uso delle anni sut finiré del Novec cuto, alio sfacelo de i la terza Jugoslavia. Ora s i a mo alie sag lie anche delia dissoluzione d ella qua rta Jugoslavia, quel ta pan serba (serba e montenegrinu). Parole chiave: Slavi del Sud, storia delia Jugoslavia, Regno de. i Ser bi, Croat i e S loven i, Re p id> bi i ca Socialista Federóle Jugo slava, 19a - 200 s eco lo, sfaldamento de! la Jugos/avia. Balean i Osnovica problema glasi ovako: južnoslavenska pa jugoslavenska iiitegrativna ideja u "vijeku nacija". u XIX. st. nastala je u pojedinaca, u tivjerenju da su Južni Siaveni - razbijeni u okviru više država - "bratski narodi" ili "plemena" ili "iste narodnosti". Tek zajedno inogu se othrvati vlasti tudinaca - Beča, Budimpešte i Carigrada. Tada, u istome stolječu, aspiracije prema j užn osla vensko m prostoru počinju pokazivati i Rim i Berlin, a zakratko su ih i ostvarili it XX. stolječu. No, južnoslavenstvo/jugoslavenstvo več u XIX. st. nije svuda prihvačano, StoviŠe - Črna Gora, Srbija i Bugarska več tada su se osamostalile kao države. Usprkos tome, u Austro-Ugarskoj u raspadanju formirana je 1918. god. Država Siovenaca, Hrvata i Srba (Zagreb), ali, nemočna, odmah je s Kraljevinom Srbijom formirala K.raljevstvo Srba, Hrvata i Siovenaca (Beograd). Tu drugu, kraljevsku Jugoslavijo 1941. god. rasejepkala je nacifašistička Osovina, ali je u II. svjetskom ratu obnovljena kao "komunistička" federativna republika. Druga i treča država znatno su podložne eroziji jugoslavenstva, zbog velikouacionalizama, napose velikosrpstva i jugouni- tarizma. Uz ostalo, u njihovom agresivnom, oružanom nastupanju potkraj XX. st. došlo je do propasti treče države. Na pomolu je raspad i četvrte, preostale, veliko- srpske (srbijanske i črnogorske) Jugoslavije, koja je izgubila i to ime. L O temi jugoslavenstva, u skladu sa sadržajima svojih razvojnih etapa mišljenje je dala i povijesna znanost, a do 1991. god. dosta se o njoj znalo i u široj, dotadašnjoj jugoslavenskoj javnosti. Medutim, u iragičnom posljednjem desetlječu XX. st. znatno se proširilo neznanje o prošlosti opčenito, pa tako i o jugoslavenstvu. Mnogi više ne znaju čak ni osnovnu faktografiju o četirima jug osi a venskim državnim zajed - nicama, a još manje o nastanku i razvoju južnoslavenske/jugoslavenske ideje. Znat- noj večini današnje mlade populacije na području propaie treče Jugoslavije poznato je, uglavnom, ono Sto saznaju u nekvalitetnim udžbenicima i popularnim medij ima. Znatan dio toga naraštaja uglavnom smatra da je jugoslavenstvo apsolutno zlo te da je oduvijek jednako velikosrpstvu. Istodobno, pak, u četvrtoj se Jugoslaviji jugo- 1 9 4 ACTA HiNTKIAE - I I - 2003 • i PCUU S T R O C : N A S T A N A K I R A S P A D C E T ! R ! J I J J U G O S L A V I J A . I ^ O S slavenstvo ugiavnom smatra idealnim povijesnim procesom, koji je pvekinut iz hrvatskih, slovenskih i drugih, ali ne i iz srpskih nacionalističkih razloga. U istome desetlječu, na žalost, i u stručnim pa čak i ti znanstvenim povjes- ničarskim, pravnim, politološkim, ekonomskim i drugim krugovima u Hrvatskoj osječa se prevaga aktualnega politiziranja o jugoslavenstvu, a i izbjegavanje nove znanstvene i stručne analize toga povijesnoga procesa; pa i bez obzira na to što je kapitalnoga sadržaja i razmjera ne samo za Južne Slavene več i za narode u susjedstvu, pa i one udaljenije. Medutim. nema mjesta izbjegavanju te teme pa ni reviziji dosadašnjih stajališta, ali ima mjesta revalorizaciji - kao i uvijek u znanosti, naraviio ukoliko se ima nešto novoga reči. Stoga - imamo li reči što novoga o s ve mu tome danas mi koji smo srečom preživjeli tragiku prethodnoga desetlječa u XX. stolječu? II. Sadržaji franeuske gradanske revolucije potlcraj XVIH. st. na više su područja utjecaii na život južnoslavensldh naroda, pa tako i na život njihovih elita, napose onih gradanskih, te se u njih razvija "moderna" nacionalna svijest. Ona se u praksi ostvarivala mirnim iii nasilnim putovima, a ta j proces ni danas nije završen. U XIX. stolječu, u počecima, nije se radilo 0 jugoslavenskoj več o južno- slavenskoj ideji, koja je svoj sadržaj uobličila u tome "vijeku nacija" najprije u ideji o ilirskome podrijetlu večine stanovnika Balkanskoga poluotoka i južnoga dijela središnje Evrope. Do 60-ih godina XIX. st. ugiavnom su se ¡«kristalizirala stajališta o tome da se ne radi o llirima, več o Južnim Slavenima, koji su bratska plemena ili narodi. Od 1848. god. nadalje u dijelu južnoslavenskih elita smatralo se da najprije iznutra treba ujediniti rasejepkanu Hrvatsko i Sloveniju, a onda njih spojiti u cjelinu s Vojvod i n oin, no i dalje tt okviru Habsburške Monarhije (u čijem su sastavu bile). Javlja se i austroslavistička ideja o formiranju slavenske jedinice opčenito u okviru Monarhije. No gotovo istodobno javlja se t velikosrpska ideja koja obuhvača i C mu Goru, Vojvodi mi, Kosovo i Makedoniju te djjelove Bugarske i Hrvatske. Susjedi se stiviše ne trude shvatiti tko su zapravo Južni Slaveni, pa su tako. npr., i talijanski iredentisti smatrali da su Hrvati večinom Srbi. Ali, bečko središte Monar- hije počinje pažljivije pratiti zbivanja. S obzirom na to da su strane silnice i dalje čvrsto držale Južne Slavene u pokornosti, polusamostalna teokratska Črna Gora i oružana nastojanja matičnog dijela Srba da se osamostale u odnosu na Osmansko Carstvo, postupno je učvrščivano uvjerenje da Južni Slaveni na prostoru od Triglava do Plovdiva, od Drave do Vardara i Jadran s koga mora eii kasno mogu kreirati svoju sudbinu samo ukoliko su nacionalno i državno ujedtnjeni. Uzor je mogao biti Ape- ninski poluotok, gdje su Risorgimento i Pijemont nacionalno i državno udružili dotad rasejepkane Talijane, pa su ovi zaista pobijedili i istjarali strance iz svoje domovine, 195 ACTA HJSTRIAE - I I ' 2003 • 1 pewr STRČ1C: NASTANAK i RASPAD CETlfi lJU jUG0S1.AVt.IA. ¡93-208 postigavši pri to me j gotovo čisto etničku, talijansku zajednicu. "Na taj način zajedno i udruženi Južni Slaveni mogli bi pokušati bare m ost rije se oduprijeti i Beču i Budimpešti, utoliko više što je u drugoj polovici XIX. st. konačno nestala opasnost iz Istambuia. Na poprištu su se, medutim, pojavili Berlin i Rim, kao središta več i h i snažnijih država. III. Južnoslavenska ideja oso bito je pustila korijen u Hrvata, napose u dijelu visokoga svečenstva Katoličke crkve, možda i stoga jer su Hrvati najviše bili podijeljeni izmedu raznih država, pa dodatno i u njima. No, gotovo istodobno s uob lica vanje m južnoslavenske i velikosrpske nacionalne misli, od 60-ih godina javljaju se i nositelji velikohrvatske ideje koji smatraju da Hrvati moraju sami izboriti budučnost. Hrvat ima, medutim, smatraju i Slovence, muslimane Bosne i Hercegovine, Čak i znatan dio Srba. Istodobno ideju napuštaju i gotovo svi Slovenci, a dio njih o for- mi ljuje velikoslovensku nacionalnu integralivnu zamisao. Na drugoj zemljopisnoj strani, štoviše, prvi se državno osamostaljuju Črnogorci, a slijede ih Bugari i Srbi. Tako se do potkraj XIX. st. južnoslavenska integrativna ideja pretvara u jugosla- vensku. Nerijetko se više velikonacionalnih ideja širi na istim teritorijima. U meduvremenu je hungarstvo, tj. madarstvo ojačalo, germanstvo je sadržajem u obliku njemstva, npr. Orang nach Ostena pokazivalo dodatne tendencije zahvata južnoslavenskoga prostora, romanstvo je u obliku talijanstva takoder bilo ofenzivno, Stoga, bez obzira na to što u svih južnoslavenskih, pa jugosiavenskih etnosa još nije bila sazrela svijest o zasebnosti svakoga južnoslavenskog naroda, dio osviještene opozicijske hrvatske i srpske elite u modernome nacionalnome pojmu, napose u Hrvatskoj - i dalje rascjepkanoj izmedu Beča i Budimpešte, a imajuči u vidu i istambulsku Bosnu i Hercegovinu koju su samo za sebe prisvojili Beč i Budimpešta - smatrao je da je ugrožen (Čak) i narodni opstanak. Stoga se snage moraju udružiti kako bi se formirale cjeline, i to u okviru stare teze - najprije u (upravnu) jugo- slavensku cjelinu unutar Habsburške Monarhije, zatim i onih izvan nje, i to oko Srbije koja djeluje državno i vojno najsnažnijom i nacionalno naj homogen ijom medu tim rascjepkanim jugoslavenskim snagama. Osobito je optimistički djelovalo uspješno udruživanje Bugara, Crnogoraca i Srba u I. balkanskome ratu u zajednički savez protiv Osmanlija, u počecima XX. stolječa. Tešk.i je udarac, medutim, zadao neočekivani sljedeči rat u kome su s ve te tri samostalne južnoslavenske države medusobno zaratile te su tako njihove vladajuče strukture u tragično j praksi pokazale iluzornost "bratske" sloge južnih Slavena, pa i uloge Srbije kao jugoslavenskoga Pijemonta; no, to je u praksi zanemarivano, jer se sukob smatrao prolaznim, "bratskim". 196 ACTA HISTRIAE • 11 -2003 • 1 Fclar STRČIC: NASTANAK [ RAS P A D ČETI Ri JU JUGOSLAVIJA. I93-20S IV. Prvi svjetski rat, medutim. naglo je dao veliki zamah nadama o slobodi Jugo- slavena i o jugoslavenskoj državi, pa i o nacionalno] integraciji. I zaista - ostvarena je prva, najstarija ideja o jugosiavenskoj državi, ona na teritoriju Habsburške Monarhije, i to u trenucima njezina raspadanja. No, več i iz njezina naziva - Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je sjedište imala u Zagrebu, uočljivo je da nije u prvome pianu realizacija jugoslavenske nacionalne integralivne ideje. Ta je Država SHS nastala u veoma nepovoljnome ratnome i poratnome vremenu. Napose zbog ogromnih gospodarskih i socijalnih teškoča te talijanske okupacije hrvatske i slovenske obale gotovo u istome trenu, preplašene vladajuče strukture te Države vidjele su njezio, a tirne i svoj vladajuči izlaz samo u ujedinjenju te prve jugoslavenske države s Kraljevinom Srbijom koja je iz rata izašla na pobjedničkoj strani te je jedina imala vojnu snagu. U tome pogledu, i jugoslavenska je emigracija podržala osnivanje zajedničke države, U meduvremenu se dogodilo nešto iznenadujuče, ali u Ljubljani, Zagrebu i Sa- rajevu bili su samo malo začudeni, no negativnih odjeka srbijanskoga osvajanja i nasilnoga gašenja Kraljevine Črne Gore pa i prisvajanja Vojvodine koja je trebala biti dio Države SHS gotovo i nije bilo. Tako je Beograd ponudu iz Zagreba o ujedinjenju 1918. god. glatko pretvorio u svoje jednostrano formiranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, shvativši ga kao proširenje Kraljevine Srbije na teritorij poražene Austro-Ugarske, te kao sjedinjenje zapadnih "srpskih" krajeva u Bosni, Hercegovini i Hrvatsko} s maticom Srbijom. V. Odmah su se pokazale brojne negativnosti takvoga jednostranog državnog ujedinjenja, najprije na vanjskome, pa na unutrašnjem polju. Nezainteresiranost vladajučih struktura bivše Kraljevine Srbije, a sada uglavnom vladajuče i u Kraljevstvu SHS, za okupljanje svih nacionalnih prostora, donijelo je zainteresiranome talijanskome okupatoru velik dio hrvatskoga i slovenskog područja, Čak i onaj njegov dio koji ranije Rim nije tražio (npr., tadašnju Rijeku). U praksi, u novoj državi sve je uočljivije vdikosrpstvo. tako da se prvi put u povijesti, npr., i briše tisučljetna hrvatska državnost. Vladajuče strukture Srbije svoju su privrednu zaostalost s takvom sirovošču i nasiljem nadoknadivale na račun znatno razvijenijega gospodarstva Slovenije i Hrvatske, da su se čak i vodeči predstavnici Srba u Hrvatskoj oduprli Beogradu. Konačno, cijeli se sustav več potkraj prvoga desetlječa postajanja Kraljevine SHS pretvorio u velikosrpsku/jugounitarističku diktaturu, i u državnome i u nacionalnom pogledu. Štoviše, samim kraljevskim dekretom, dakle odozgo, i država i narodi nazvani su jugoslavensktm imenom. 197 i ACTA HISI RIAK- JI >2003 • 1 j | S'eut STRCSC N: \STANAK S RASPAD ČF,TIRUt ! JUGOSLAVIJA. !93-2(18 ] 1 " S i Takav nasilni sustav i na nacionainom i na državnom polju nije mogao duže ] opstati i zbog postavljanja sve sioženijih vanjsko pol it ički h pitanja: a na njih su bitne odgovore s uspjehom, na grub i silovit način davali Treči Reich i Drugo Rimsko Carstvo. Velika hrvatska i slovenska manjina u Italiji te slovenska u Austriji prepušta se bez zaštite fašističkom nasilju, a i hrvatska u Madarskoj. Štoviše, i sâm jugo- slavenski vladajuči vrh s naklonošču se okreče prema naci fašizmu. Jača velikosrpski pokret koji se prêt vara u četnički, te od dijela velikohrvatskoga pokreta nastaje ustaški, posve ovisan od nacifašističkim silama. Ipak, nije se 30-ih godina uspjeia ostvariti orijentacija jugoslavenskoga vrha na fašistički Rim, što je, uz ostalo, pripomoglo da su iz jugounitarističke sheme prvi u Kraljevini ¡skočili (samo) Hrvati formiranjem Banovine Hrvatske, poiuaufonomne upravne tvorevine na području cijele Hrvatske u Kraljevini (dakle bez Istre i dr. krajeva u Italiji), te dijela Bosne i Hercegovine. VI. U II. svjetski rat ta druga, kraljevska Jugoslavija ulazila je gotovo u cjelini okvu- žena nacifašističkom Osovinom i njezinim saveznicima. Bila je beznačajan faktor u vojnom, gospodarskom i u svakome drugom pogledu, pa je tako Beograd i ušao u Trojni pakt, no nastoječi sklopiti i sporazum sa SSSR-om. Ali, vjerojatno, napose s odterečivanjem pritiska u Grčkoj, gdje traje rat, Britanci, a pod njihovim utjecajem i jugoslavenske su višenacionalne vladajuče strukture izazvale sukob. Reich je državu u tren razbio, u travnju 1941. godi ne. Iako je u največem dijelu svijeta, u antrfašističkoj koaliciji, i dalje bila priznata samo Kraljevina Jugoslavija, dotadašnje njezme poliiičke snage su marginaiizirane, a velikosrpska (četnička) i velikohrvatska (ustaška) opcija naglo su izbile u prvi plan, poticane i od okupatora, a prva i od antifašističkih saveznika, jer je dugo - pogrešno - smatrana vojskom kraljevske vlade u emigraciji. A u nastojanju da odtereti svoju vojnu komponentu koja je kretala u napad na SSSR, nacifašistički okupator je na dijelu Hrvatske, Bosne i Hercegovine osnovao kvislmšku, ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku. U takvim kapitalnim povijesnim zbi vanj ima neočekivano za sve pojavio se politički faktor koji je temeljito poremetio planove i osovinskoj Î antiosovinskoj koaliciji. Nairae, nitko nije primijetio da se od kraja 30-ih godina u Evropi medu komunističkim partijama ovisnim o moskovskoj, staljinističkoj Kominterni, jedina na noge oso vila KP Jugoslavije,' sa samo d vije jedi niče - hrvatskom i slovenskom; a ona su postale veoma snažne. Iako je čak i Staljinova Moskva paktirala s Hitlerovim Berlinom, KPJ je u suštini ostala antifašistička (napose zbog okupatorske Italije na dijelu hrvatskoga i slovenskog prostora), pa je u beznadnoj situaciji za jugoslavenske narode osujetila plan svih okupatora i kvislinga o pacificiranju rasejepkanog jugo- 198 A C TA HISTRIAE • l i • 21)03 • i ¡ ' « . U - S T R Č I C N A S S A N A K . I K A S P A D Č E T S R I J L ! J U G O S L A V I J A , ¡ « - 2 1 » slavenskog prostora, dok je u zapadnih antifašističkih zemalja uzdrmana opcija o nastavku života j ugosla venske monarhije. Naime, KPJ je čvrsto ostala na jugo- slavenskoj ideji, ali s republikom, s federacijam (šest jedi niča), a trebalo joj je pridružiti i sve do tada otudene teritorije, hrvatske i slovenske u Italiji i Madarskoj, od nosno slovenske u Austriji (tada u Velikonjemačkom Reichu). S obzirom na to da je dodan i osobito bitan socijalni dio, i pored nesklonosti Zapada i sumnjičavosti Istoka, uspio je novi, treči jugoslavenski projekt, koji je bio zasnovan na širokoj osnovici antifašističkoga narodnooslobodilačkog rata proti v nacifašističkih okupatora i njihovih kvislinga. Ponovno je, dakle, obnovljena Jugoslavija, i to u ratu, a ona je opstala i poslije sloma nacifašističkih okupatora 1945. godine. U njoj je snažno poticano "bratstvo i jedinstvo" jugoslavenskih naroda, gotovo na razini južnoslavenskih krilatica biskupa dr. Josipa Jurja Strossmayera i kanonika dr. Pranje Račkoga iz XIX. stolječa, sada čak i s blagom tendencijom obnove ideje o Jugoslavenima kao narodu, Sto, medutim, ipak nije zaživjelo nt u ratu. VIL Ta treča ("komunistička") Jugoslavija razvijala se u samostainome vanjskopo- Imčkorn pravcu, s uspjehom otklonivši pritisak t totalitarističkoga staljinističkog "komunizma" i zapadnoga "truiog" demokratskog/liberalnog "kapitalizma". No, clio jugosla venske emigracije, napose ona iz Hrvatske, ustaške i proustaške, snažno djeluje u pravcu njezina razbijanja. Usprkos i toga, treča Jugoslavija smiruje odnose sa svim susjedima, postaje i značajan Činilac u afirmaciji tzv. trečega (nesvrstanoga) svijeta na pozornici svjetskoga života. Znatan je i njezin gospodarski tizlet, medutim, prve ekonomske teškoče (na njih nisu imune ni druge, "kapitalističke" zemlje) pokazale su da velikonacionalističke ideje u njoj nisu iščezle, štoviše, da su prisutne i u vladajučoj "komunističkoj" stranci koja se, načelno, držala intemacionalističkoga, nadnacionalnog opredjeljenja. Otvaranje dijela demokratskih vidika pokazalo je da više nema monolitnosti medu "komunistima", pa ni u pogledu odnosa prema jugosiavenstvu. Društveni i državno-politički sustav se (osobito poslije smrti Josipa Broza Tita) 80-ih godina pretvorio u "samoupravnu" anarhiju koja je pokazala nezrelost znatnoga dijela vla- dajučih struktura, a upravo u okviru njih sada su se otkrile snažne velikonacio- nalističke skupine - albanska, bošnjačko/muslimanska, hrvatska, makedonska, slo- venska i srpska (uključivši ovdje i crnogorsku). Osobito je agresivno postalo velikosrpstvo, sa snažnim uporištem u ostacima jugounitarizma. No. tek rastakanje višenacionalne prve zemlje "komunizma" (SSSR- a) dovelo je do lančanoga raspada društvenih sustava u nizu evropskih zemalja, pa tako i jugoslavenske (i čehoslovačke) državne zajednice. Ali, uzdrmavanje temelja 199 ACTA i n s l R I AK • U • 29 (i3 • i Pelar S T R Č I Č NASTANAK I RAS P A O ¿TTIRIJU i\ .-GOSl.AVi.IA. 193-20S višenacionalnih zajedrtica nije tada osobitost samo "komunističkoga" evropskog bloka, jer, npr., i u monolitno) talijanskoj nacionalno] državi, demokratskoj i libe- ralno], javijaju se zahtjevi za federalizacijom zemlje, a u Španjolskoj Baski čak i s ortižjem traže vlastitu nacionalno-državnu zajednicu (tiključivši i dio Francuske). Usporedo sa sve večini gospodarskim teškočama (aii i dalje isiočni dio zemlje iz Slovenije i Hrvatske ttzima znatan dio dohotka i prihoda), naglo počinje opadati i do tada postignuti visoki standard. VOL Kao i poslije 1918, i godine 1991. pokazalo se da velikosrpstvo, pa i ono po- kriveno jugounitarizmom, nije zainteresirano za udaljenije prostore, pa je Make- donija bezbolno prepuštena svojoj sudbirti, a uz manje žrtve i Slovenija. Hrvatska i Bosna i Hercegovina, medutim, u skladu s velikosrpskim agresorskim planovhna pretvorene su u višegodišnje oružano razbojište, uz gotovo pasivno promatranje ili uz aktivno poticanje dijelova svjetskih večih i manjih sila, pa tako i Ujedinjenih nacija. Došlo je i do takve devastacije jugoslavenstva, da su svi oni koji su se do tada izjašnjavali kao Jugosiaveni odjednom nesfali, a pokrenuto je i medusobno čak i veoma grubo, Čak i krvavo etničko čiščenje, s rasističkim sadržajima. - Hrvata, Bošnjaka/Muslimana i Srba u Bosni i Hercegovini, te Srba u Hrvatskoj. U tome ratu, u prvoj polovici 90-ih godina XX. st. stvorena je, konačno. i četvrta Jugoslavija, i to samo od dviju bivših jugosiavenskih socijalističkih republika (ostale četiri su se osam ostal i ie i medunarodnopravno su priznate), od Srbije (koja je ugasila svoje dvije autonomne pokrajine, kosovsku i vojvodansku) i Črne Gore.Ove dvije, medutim, nisu priznale osamostaljenje ostalih socijalističkih jedinica, pa su pokre- nule i dugo vodile agresorski rat u nastajanju da zadrže barem dio teritorija propale treče Jugoslavije. No za taj rat - u Hrvatskoj poznat kao Domovinski rat --• nedavno je jedan veoma visoki nekadašnji jugoslavenski, potonji hrvatski oficir, izjavio (kasnije je i potvrdio svoje riječi) daje to zapravo bio "dogovoreni rat" izmedu predstavnika velikosrpske i velikohrvatske elite (!). To je, pak, ne samo potpuno prizemljenje več i razbijanje ne samo jugoslavenstva več i jugounitarizma, kao i isto tako prizemni sadržaji diplomatske borbe za očuvanje "svojih" državnih granica i područja, a rta štetu drugih. Još nije jasno kamo svrstati naknadnu pojavu (s razbuktalim tragičnim poslje- dicama) velikonacionalizma i u Makedoniji, osobito ostroga na albanskoj strani. Konačno, uplela se i medunarodna zajednica te oružanom šilom slomila veliko- srpskoga agresora. Od Bosne, Hercegovine j Kosova stvoreni su - gotovo - svoje- vrsni protektorati. 2 0 0 ACTA HISTRIAE - II • 2003 • i P e u r STRClČ; NASTAKAK 1 RASPAD ČETIR1JU JUGOSLAVIJA. ¡55-20« IX. Samo zanimijivosti radi, navodimo da ovaj put susjedi, u državnome smislu nisu posegnuli za teritorijem jugoslavenskih zemalja, več su, štoviše, podržali osamo- staljenje ranijih jugoslavenskih socijalističkih republika.. Zbog očitiii ratnih i drugih zločina počrnjeni u toirse ratu. medimarodna zajednica osnovala je sud u Haagu, pa su več donijete i presude za nekoje videnije sudionike. Trenutno se vodi proces čak i protiv vode četvrte Jugoslavije, a u okviru nje i Srbije, odnosno velikosrpskoga koncepta stvaranja Velike Srbije na razvalina Jugoslavije. Zanimijivosti radi spominjemo i to da su dvojica od četiri glavna voditelja četiriju Jugoslavija prema smiraju svoga života, i djela krenuii na ne baš uobičajeni način. Naime, Aleksandar L Karadordevič, regent Kraljevine Srbije i kao (drugi) kralj bio na čelu druge Jugoslavije, ubijen je 1934. god. u Francuskoj. A Slobodan Miloševič, koji je bio na čelu četvrte Jugoslavije, upravo se nalazi u zatvoru u Den Haagu te se pred tamošnjim medunarodnim s udom vodi proces protiv njega pod optužbom daje ratni zločinac. To je prvi slučaj da se u Evropi vodi medunarodni sudski proces protiv predsjednika jednoga države kao ratnoga zločinca. X. U zaključku možemo rezimirali: idealne, mirne ili nasilne ideologije o realizaciji nacionalno-integracijskoga okupljanja utemeljenoga na ilirizmu, slovinstvu, slaven- stvu, panslavenstvu, austroslavizmu, južnoslavenstvu, jugoslavenstvu, jugounitariz- mu itd. - nisu uspjele postati osnovica stabilne nacionalno-integracijske misli, pa tako ni procesa; stoga, sadržaji i nositelji tih ideologija nisu uspjeli stvoriti niti su uspjeli pomoči stvoriti na duži rok jednu, jugoslavensku državu, a jugoslavensku naciju ni na krače vrijeme. ŠtoviSe, južnoslavenski su narodi stalno odbijali prihvatiti zajedničke institucije, i to ne samo državne, več i znanstvene, pa je tako, npr., Jugoslavenska, a u suštini J užnosla venska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu odmah po osnivanju (od 60-ih godina XIX. stolječa dalje) zapravo ostala samo naj viša hrvatska znanstvena i kulturna institucija, te se u lome duhu konačno tako i preimenovala (u 90-im god mama XX. stolječa). Tragičan je kraj nadanja mnogih čak i velikana svih jugoslavenskih naroda, koji su u opasnosti od nasilnih stranaca u XIX, i u počecima XX. st. samo u idealnome duhu vidjeli, stvarali i borili se za oživotvorenje j užnosla venske pa jugoslavenske ideje kao veoma korisne zamisli, jer če, smatrali su, u sudaru velikih naroda i vladajučih silnica spasiti male jugoslavenske narode — u prvome redu - od utapanja u hungarstvo, germanstvo i romanstvo. Neki od njih još su za života vidjeli da od te ideje nema koristi, jer njenu idealnu realizaciju neče dozvoliti oni koji se po rodenju smatraju "velikim" pripadnicima pojedinih naroda, a to neče prihvatiti ni neke strane 2 0 1 ACTA HISTRÏAE • 1 ! • 2IHÛ » J Pi:(;ir STRČiČ: NASTANAK I RASPAD ČET1RUSJ I U G O S I À Vi.lA: [ f l ' - î t i» sile. To su več za života doživjeli i hrvatski i slovenski i srpski i drugi istaknuti kulturni, politički, gospodarski, prosvjetni, znanstveni i drugi predstavnici, npr.. Gaj, Vraz, Strossmayer, Rački, Radič, Supilo, Pri biče v ič, Trumbič, Laginja, Stepinac, Meštrovič, Hebrang, Ribar, Vidmar, Krleža i toliki drugi. Ni Tito ni Kardelj nisu otišli čvrsto iivjereni da če ono što su obnovili dugo pohajati - pokazalo se: samo na prvi pogled - na novim, čvrstim temelj ima, iako su ih nastojali ponešto renovirati u prvoj polovici 70-ih godina; njihovi vlastiti suradnici i nasijednici gotovo odmah su i takve, nestabilne temelje odmah razorih. Odavno je, medutim, jasno, osobito s propašču kraljevske "Šestojanuarske" diktature u prvoj polovici 30-ih godina XX. vijeka, da je nacionalna integrativna zamisao, ideja o stvaranju jugoslavenske nacije iluzija. Znatno je dttže, medutim, potrajaia državno-politička jugoslavenska ideja. Čini se da danas i ona odlazi u povijest, odiozna gotovo svima, i to sa Crnom Goro m, koja je još uvijek formalno u državnom, "jugoslavenskom savezti, iako se i s tom državo m čak četiri puta ob- navljala u XX. stolječu. No, povijest nikada nije bila "učiteljica života", stoga povjesničari ne mogu znati što su iz nje zaista naučili naraštaji koji če nas naslijediti. THE ORIGIN AND DOWNFALL OF THE FOUR YUGOSLAV! AS Petal• STRC1C Croatian Academy of Sciences and Arts, HR-10000 Zagreb, Zrirtski trg I I e-mail: pstieie@haKtj.hr SUMMARY The South Slav as well as the Yugoslav idea of integration originated during the "age of nations" in the firm belief that the South Slavs could only resist the rule of the superior powers of Vienna, Budapest and Constantinople, and the aspiring powers of Rome, Berlin and Bucharest, by uniting. The idea, however, was abandoned as early as in the 19,h century by independent Montenegro, Serbia and Bulgaria. Nonetheless, the state of SHS (Zagreb) was formed in 1918 out of the crumbling Austro-Hungarian empire; but as it turned out to be infirm, there quickly followed the Kingdom of SHS (Belgrade) together with the Kingdom of Serbia. This Yugoslavia m.s torn apart in 1941 by the Nazi-Fascist /Lv/.v, but was eventually restored during the war as a communist federal republic. The second and third, states were to a great extent subjected to the South Slav Ideal and the idea of a Greater Serbia, so that during the aggressive attempt to maintain the third state, it fell apart, resulting in the independence gained by Slovenia, Croatia, 2 0 2 ACTA HISTKIAE • 11 • 2003 • i Pctar STRČiČ: NASTANAk S RASPADCETIRUL? JUGOSLAVIJA. 193-208 Macedonia and Bosnia and Herzegovina. Also imminent is the ruin of the Great Serbian Yugoslavia (Serbia, Montenegro). Key words: South Slavs, history of Yugoslavia, Monarchy of Serbs, Croats and Slovenes, Socialist Federal Republic of Yugoslavia, 19!h and 2(f centuries, disintegration of Yugoslavia, the Balkans LITERATURA A hramov, S. (1997): Postherojski rat Zapada proti v Jugoslavije. Veternik, LDI. Baietič, Z., Vojnič, D, (eds.) (1990): Socijalizam u reformi. Iskustvo i problemi jugosla venske pri vredne reforme. Zagreb. Informator. Banac, L (J988): Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika. Zagreb, Globus. Biber, D. (1966): Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941. Ljubljana, Cankarjeva založba, BHandžic, D. (1973): Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije 1945-1973. Beo- grad, Komunist. Bilandžic, D, (1985): Historija SocijalistiČke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985. Zagreb, ŠkoLska knjiga. Bilandžic, D. (1986): Jugoslavija poslije Tita. Zagreb, Globus. Boban, Lj. (1987): Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Hrvatske. Zagreb, Školska knjiga - Stvarnost. Bogdanov, V. (ed.) (1966): J ugasla venski odbor u Londonu. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Bogdanov, V„ Cubrikmč, V. (eds.) (1967): Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat. Beograd, Srpska kraljevska akademija nauka i umetnosti. Bogdanovič, D. (1985): Knjiga o Kosovu. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti. Božič, L et ai. (1972): Istorija Jugoslavije. Beograd, Prosveta. Brkovič, S. (1974): O postanku i razvoju črnogorske nacije. Titograd, Grafički zavod. Broz Tito, J. (1977-85): Sabrana djela. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod. Cizmič, I. (1974): Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD i stvaranje jugoslavenske države 1918. Zagreb, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest. Čobeljič, V. (1974): Privreda Jugoslavije - rast, struktura i funkcionisanje. Beograd, Savremena administracija - Institut za ekonomska ¡straživanja. Čorovie, V. (1933): Istorija Jugoslavije. Beograd, Narodno delo. 2 0 3 ACTA rnSTRIAE • 1 j • 2003 • I Pe ta jSTRČfČ: NASTANAK ! RA5PAD tETIRIJ IS JUGOSLAVIJA. Î93-20» Čovič, B. (ed.) (1991): Izvori velikosrpske agresije. Rasprave, dokumenti, karto- grafski prikazi. Zagreb, "August Cesarec" - Š kol ska knjiga. Čubriiovič, V. (1958); ïstorija politicks misli u Srbiji XIX veka. Beograd, Noht. Čubrilovic, V. (ed.) (1969): Naučni skup u povodu 50-god¡srnice raspada Austro- Ugarske Monarhije i stvaranja jugosiavenske države. Zagreb, 27-28. prosinca 1968. godine. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjelnosti, Odjel za društvene nauke. Čulinovič, F. (1955): Nacionalno pitanje ujugoslavenskim zemljama. Zagreb. Čulinovič, F. (1958): Slom stare Jugoslavije. Zagreb, Školska knjiga. Čulinovič, F. (1959): Državo o p ravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX veka. Zagreb, Školska knjiga. Čulinovič, F. (1961): Jugoslavija izmedu dva rata. Zagreb, Izdavački zavod Jugo- siavenske akademije znanosti i umjetnosti. Čulinovič, F. (1968): Dokumenti o Jugoslaviji: historijat od osnutka zajedničke države do danas. Zagreb, Školska knjiga. Čulinovič, F. (1970): Okupatorska podjela Jugoslavije. Beograd. Dokumenti (1981): Dokumenti za borbata na makedonskiot narod za samostojnost i za nacionalna država. Skopje, Univerzitet "Kiril i Metodij", Fakultet za fiio- zofsko-istorisk.i nauki. Dordevič, D. (1965): Revolutions nationales des peupples balkaniques 1804-1914, Beograd. Dordevic, M. (1979): Srpska nacija u gradanskom društvu. Beograd, Narodna knjiga - Marksistički centar CK SR Srbije. Du kič, S. (1994): Izmedu slave i anateme. Beograd, Filip Višnjič. Ekmečic, M. (1989): Stvaranje Jugoslavije 1790-1918. Beograd, Glenny, M. (1992): The fall of Yugoslavia. The Third Balkan war. London, Penguin books. Gru hišic, i. (ed.) (1955): Konfesije i rat. Zbornik radova medunarodnog znanst- venog skupa, Split, 2.-4. prosinca 1992. Split, Centar za religij ska istraživanja - Hrvatska akademska udruga. Hartmann, F. (1991): Milosevič. La diagonale du fou. Pariz, Hartmann, F. (2002): Milosevic. Dijagonala iudaka. Rijeka - Zagreb, Adamič - Nakladni zavod Globus. Horvat, B. (1989): Kosovsko pitanje. Zagreb, Globus. Hristov, A. (1971): Sozdanje na makedonskata država. Skoplje. Ičevič, D. (1989): Jugoslovenstvo i jugoslavenska nacija. - Beograd, 1989. Ilindenski zbornik (1953): Ilindenski zbornik (1903.-1953). Skoplje. Imamovic, M. (1976): Pravni položaj i unutrašnji razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. Sarajevo, Svjetlost. 2 0 4 ACTA I IIS TRI A E • i 1 * 2003 • 1 ¡ ' CM 5TRČ IČ: NASTALAK [ K_ASPAD ČF.TIRUU JUGOSL-WfJA. 193-208 Jankovič, D., Krizman, B. (1965): Grada o stvaraju jugosiovenske države. Beograd. Jelie-Butič, F. (1977): Ustaše i Nezavisna država Hrvatska; 1941-1945. Zagreb, Liber - Skolska knjiga. Jovič, B. (1992): Komadanje Jugoslavije. Beograd, Politika. Jovič, B, (1995): Posljednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika. Beograd. Jugoslavija (1985): Jugoslavija 1945-1985. Statistlčki prikaz. Beograd. Jukič, S. (1989): Jedinstvo i zajed ni št vo u jugoslavenskom sistemu vaspitanja i obrazovanja. Novi Sad. Kadijevie, V. (1993): Moje videnje ras pad a. Vojska bez države. Beograd, Politika. Kapidžie, H, (1969): Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom. Sarajevo, Svjetlost. Korošič, M. (1988): Jugoslavenska kriza. Zagreb. Krestič, V. (1988): Srpsko-hrvatski odnosi i jugosiovenske ideje u drugoj polovini XIX veka. ™ Beograd. Kritična analiza (1985): Kritična analiza delovanja političnega sistema sociali- stičnega samoupravljanja. Ljubljana, Delavska enotnost, Krizman, B, (1977); Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugostaveriske države. Za- greb, Skolska knjiga. Krizman, B., Petranovič, B. (1981): Jugosiovenske vlade u izbjeglištvu 1941-1945. Dokumenti. Beograd - Zagreb, Arhiv Jugoslavije - Globus. Kuvačic, L (1997): Kako se raspao boljševizam. Deset eseja o problemima prije- iaznog razdoblja, Zagreb, Naprijed. Lukač, D. (1972): Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918-1941. Beograd, Institut za savremenu istoriju - NIP Export-press. Lukač, D. (1982): Tree i rajh i zemlje jugoistočne Evrope, 1933-1936 (knj. 1). Beo- grad, Vojnoizdavački t no vinski centar - Balkanološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti. Lukač, D. (1982): Treči rajh i zemlje jugoistočne Evrope, 1937-194! (knj. 2). Beograd, Vojnoizdavački t novinski centar - Balkanološki institut Sipske akade- mije nauka i umetnosti. Marjanovič, J. (1976): Draža Mihailovič izmedu Britanaca i Nernaca. Beograd. Ma rja novic, J. R. (ed.) (1988): Ustavni razvoj socijalističke Jugoslavije. Beograd, Eksportpres. Matvejevič, P., Dizdarevič, Z. (1999): Les Seigneurs de la guerre. Pariz. Melik, A. (1948): Jugoslavija: zemljepisni pregled. Ljubljana, Državna založba Slo- venije. Melik, A. (1952): Jugoslavija: Zemljopisni pregled. Zagreb, Školska knjiga. Mesie, S. (1994): Kako je srušena Jugoslavija. Zagreb, Mislavpress. Mihailovič, K., Krestič, V. (1995): Memorandum SANU - odgovor na kritike. Beograd. 2 0 5 ACTA H ISTRI AE • 11 • 2003 • 1 P e i a r S T R C l C : K A S T A N A K i R A S P A D ČETIRI.IU J U G O S L A V ! ) A. ¡T>-30S Mihanovič, N. (200J): Za jedinu i vječnu Hrvatsku. (Politički eseji o Tudmanu). — Zagreb, Naklada Ljevak. IVIijatovič, A. (2000): Pregled poiitičkog i državničkog rada dr. Franje Tudmana 1989.-1999. Zagreb, Zaklada hrvatskog državnog zavoda. Milosevic, S. (t989): Godine raspleta. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički za- vod. Mirkovič, M. (1958): Ekonomska struktura Jugoslavije 1918-1941. Beograd. Mirkovič, M. (1958): Ekonomska histerija Jugoslavije. Zagreb, Ekonomski pregled, (ponatisi 1962, 1968). Novak, V. (1930): Antologija j ugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390-1930). Beograd, V. Novak. Ohmae, K. (1995): The End of the National State. The rise of Regional Economics. New York, Free Press. Opšfenarodna odbrana (1980): Opštenarodna odbrana u ustavnom sistemu SFRJ. Beograd, 1980. Oslobodilačka borba (1977): Osiobodilacka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revoluciju (Zbornik). Beograd. Owen, D. (1998): Balkanska Odiseja. Zagreb, Hrvatska sveučiiišna naklada •- Hrvat- ski institut za povijest. Paulovä, M. (1925): Jugoslavenski odbor. (Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata 1914-1918). Zagreb, Prosvjetna nakladna zadruga. Pavlovič, D. (1988): Olako obečana brzina. Zagreb, Globus. Perovič, L. (1984): Od centralizma do federalizma. KP1 o nacionalnom pitanju. Zagreb, Globus. Petranovič, B. (1983): Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Beo- grad, Rad. Petranovič, B., Zečevic, M, (1987): Jugoslovanski federalizam. ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata. Beograd, Prosveta. Pctranovič, B., Zečevic, M. (1988): Jugoslavija 1918-1988, Tematska zbirka doku- menata. Beograd, Rad. Petre, F. (1939): Poiskus ilirizma pri Slovencih (1835-1849). Ljubljana, Slovenska matica. Phyllis, A., Clogg, R. (eds.) (1975): British Policy towards Wartime Resistance in Yugoslavia and Greece. London, Basingstoke - MacMillan. PJeterski, J. (1971): Prva odločitev Slovencev za Jugoslavijo. Politika na domačih tleh med vojno 1914-1918. Ljubljana, Slovenska matica. Pleterski, J. (1976): Prva opredelenje Slovenaca za Jugoslaviju. Beograd. Pleterski, J. (1985a): Jstorija Saveza komunista Jugoslavije. Beograd, Komunist - Narodna knjiga - Rat. Pleterski, J. (1985b): Nacije, Jugoslavija, revolucija. Beograd, Komunist. 2 0 6 ACTA HISTRJAE - I I - 2003 • 1 Pel.tr STRČIČ: NASTANAK I RASl'AD C' Fr iRf . iU IUGQSLAVUA. 19Ô-20S Poiitički život Jugoslavije (1973): Poiitički život Jugoslavije 1914-1945. Zbornik rado va. Beograd. Postanak i razvoj (1979): Postanak i razvoj srpske nacije. Neki metodološko- teorijski problemi u izučavanju postanka srpske nacije. Beograd, Prijatelj, L {1955/56): Slovenska kuiturnopolitična in slovstvena zgodovina 1848- 1895. Ljubljana, Državna založba Slovenije. Prunk, J . (1988): Slovenački nacionalni programi: nacionalni programi u slove- načkoj političkoj misli od 1848. do 1945. godine, Beograd, Eksportpres. Purivatra, A. (1969): Nacionalni i poiitički razvitak Muslimana. Sarajevo, Svjetlost. Raškovič, J. (1990): Luda zemlja. Beograd, Akvarijus. Redžic, E. (1977): Au s tro marks i za m i jugoslavensko pitanje. Beograd, Narodna knjiga. Ribičič, C., Tomac, Z. (1989): Federalizam po mjeri budučnosti. Zagreb, Globus. Roux, M, (1992): Les Albanies en Yugoslavie. Pariz. Rtisiïtow, D. (1977): The Yugoslav Experiment 1948-1974. Berkeley - Los Angeles, University of California Press. Samardžic, R. et al. (1989): Kosovo i Metohija ti srpskoj istoriji. Beograd, Srpska književna zadruga. Samoupravljanje i društveno-ekonornski razvoj (1971): Samoupravljanje i društ- veno-ekonomski razvoj Jugoslavije 1950-1970. Beograd. Silber, L., Little, A. (1995): The Death of Yugoslavia, London, Penguin, BBC. Sîrotkovic, J. (1985a): Privredni sistem i ekonomska politika Jugoslavije. Zagreb, Informator. Sirotkovic, J. (1985b): Teorija razvoja i osnove ekonomike Jugoslavije. Zagreb, Informator. Smith, A. (1979): Nationalism in the Twentieth Century. Oxford, Martin Robertson. Stambolic, I. (1994): Put u bespude. odgovori Ivana Stamboliča na pitanja Slo- bodana Iniča. Beograd, Radio B-92. Stefanovic, V. {2000): Milosevic, une epifaphe. Pariz. Stefanovié, V. (2002): Miloševič, jedan epitaf. - Dop. izd. Beograd, Montena. Stojkovié, Lj,, Maric, M, (1953): Nacionalne manjine u Jugoslaviji. Beograd, Rad, Sirossmayer, J. J., Rački, F. (1971): Poiitički spisi. Rasp ra ve/Č I anc i/Govori / M e - morandumi. Zagreb, Znanje. Stvaranje j ugosla venske države (1983): Stvaranje jugoslavenske države 1918, Zbornik radova podnetih na naučnom skupu u iloku od 16. do 19. maja 1979. Beograd. Suljevič, K. (1981): Nacionalnost Muslimana izmedu teorije i politike. Rijeka. Šarinič, H. (1999): Svi moji tajni pregovori sa Slobodan Miloševičem. Zagreb. Sidak, J. et al. (1988/89): Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret. Zagreb, Skolska knjiga - Stvarnost. 2 0 7 ACTA H ISTRIA E • Ii • 2003 - 1 [>C!JJ|- STR.C1Č: NASTANAK 1 RASPAD CETiRIJU .1UG0SLAVUA. I5j -20S Šisic, F. (1920): Dokumenti o postanku kraljevine Srba. Hrvata i S love naca 1914- 1920. Zagreb, Matica hrvatska. Šišič, F. (1937): Jugoslovenska misao. Istorija ideje jugoslovenskog narod nog uje- dinjenja i oslobodenja. Beograd. Balkanski institut. Šmiderl, M. (1965); Politični sistem Jugoslavije. Ljubljana, Uradni list SRS. Terzic, V. (ed.) (1957/58): Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945. Beo- grad, Vojni istoriski institut JNA. Ter/.ič, V. (1982): Slom kraljevine Jugoslavije I94L Beograd Ljubljana - Tito- grad, Narodna knjiga - Partizanska klnjiga ~ Pobjeda. Tomasevich, J. (1979): Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945. Zagreb, Líber. Tudman, F. (1961a): Rojstvo socialistične Jugoslavije. Ljubljana, Borec. Tudman, F. (1961b): Stvaranje socijalističke Jugoslavije. Zagreb, Naprijed. Tudman, F. (1999): Hrvatska riječ svijetu. Razgovori sa stranim predstavnicima, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada. Hrvatski institut za povijest. Ude, L. (1972): Slovenci in jugoslovanska skupnost. Maribor, Obzorja. Yugoslavia in the World Economy on the Threshold of the Century. Strategy. - Beograd, 1988. V kongres KPJ (1949): V kongres KPJ. Beograd. Vivante, A. (1912): Irredentismo adriatico. Contributo alia discussione sui rapportí austro-italiani. Firenca, Librería della voce. (Ponatisi: Firenca - 1954; Trst - 1945, 1984; Genova - 1997; Geneve - 1917; Zagreb - 2002) Vu jovic, D. (1962): Ujedinjenje Črne Gore i Srbije. Titograd. Vujovič, D. (1981): Črnogorski federalisti 1919-1929. Titograd, Črnogorska akade- mija nauka in umjetnosti. Wuscht, J . (1969): Jugoslawien und das Dritte Reich. Eine documentarische Ge- schichte der deutsch-jugoslawischen Beziehungen von 1933-1945. Stuttgart, Seewald. Zambonni, G. (1970): Mussolinis Expansionpolitik aus dem Balkan. Hamburg. Zwitter, F., Šidak, j . , Bogdanov, V. (1962): Nacionalni problemi v habsburški monarhiji. Ljubljana, Slovenska matica. Žuljič, S. (1997): Srpski etnos i velikosrpstvo. Zagreb, AGM. 2 0 8